KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

Najsmrtonosniji zračni napad u povijesti - Tokyo 10. ožujka/marta 1945.

Gledajući po ukupnom broju žrtava u zračnim napadima najviše ih je odnijela atomska bomba bačena na Hiroshimu 6. kolovoza/augusta 1945. - od nuklearne eksplozije i posljedica izloženosti radijaciji smrtno je stradalo preko 160.000 ljudi. No najviše neposrednih žrtava u povijesti zračnog ratovanja bilo je u napadu bombardera USAAF na Tokyo 10. ožujka iste godine.
Prvi zračni napad na Japan izvelo je 16 bombardera B-25 Mitchell koji su poletjeli sa nosača aviona USS Hornet 18. travnja/aprila 1942., a bombardirani su Tokyo, Yokohama, Yokosuka, Nagoya i Kobe. Ovaj napad je imao tek simbolično značenje, kao prvi ''udarac u glavu neprijatelja''. Pripreme za temeljitu zračnu ofenzivu protiv Japana započele su u travnju 1944. baziranjem prvih bombardera B-29 Superfortress u Kini. Prvi napad na japansko kopno izvelo je noću 15./16. lipnja/juna 1944. 79 bombardera B-29 koji su bombardirali čeličane u Yawati.
Zračne baze u Kini pokazale su se nepodesnim iz dva razloga. Prije svega, bombarderi su iz njih mogli doseći samo najjužniji otok Kyūshū, a s druge strane bile su ugrožene od mogućeg napada japanskih kopnenih snaga. Problem borbenog dosega bombardera riješen je zauzimanjem Marijanskog otočja, na kojima su Amerikanci izgradili pet velikih zračnih baza - po dvije na otocima Guam i Tinian i jednu na otoku Saipan. Svaka baza mogla je primiti bombardersku diviziju sa 180 aviona B-29.

Bombarderi B-29 na aerodromu North Field, otok Guam:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapovjedništvo nad XXI. bombarderskom komandom (XXI Bomber Command) na Guamu preuzeo je u siječnju/januaru 1945. general-major Curtis LeMay, veteran zračne ofenzive protiv Njemačke. Zapovjednik USAAF general Henry Arnold upozorio ga je da su dotadašnji zračni napadi na Japan bili neefikasni i da se od njega očekuju bolji rezultati. LeMay je bio svjestan slabosti dotadašnje zračne kampanje - bombe su bacane danju sa velikih visina, a zbog jakih visinskih (tzv. mlaznih) vjetrova dolazilo je do velikog rasipanja bombi. Stoga je upotrebio novu taktiku, noćne napade sa manjih visina i to većinom zapaljivim bombama.

Curtis LeMay:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Američke zapaljive bombe M69 u muzeju u gradu Niigata, Japan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi napadi zapaljivim bombama izvedeni su na Nagoyu i Kobe. Pokazalo se da takvi napadi na širi prostor uzrokuju više štete od bombardiranja pojedinačnih ciljeva sa velikih visina. LeMay je započeo s planiranjem novog masovnog noćnog napada na Tokyo, a operacija je dobila ime Meetinghouse. Rizik od japanskih noćnih lovaca procijenjen je niskim pa je sa bombardera poskidano obrambeno oružje kako bi se dobio veći kapacitet bombi. Zapovjed za napad na Tokyo iduće noći izdana je 8. ožujka, a kao područje napada (target area) definiran je distrikt Shitamachi u središtu grada. Bombarderi će izvesti napad sa visina između 1.500 i 2.100 m.
Polijetanje bombardera počelo je u 17:35 sati 9. ožujka. Bombardersku formaciju od 335 B-29 predvodio je brigadni general Thomas Power.

Thomas Power:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nad cilj je stiglo 279 bombardera koji su izbacili ukupno 1.665 tona bombi. Prvi avioni su stigli nad Tokyo u 00:08 sati 10. ožujka i obilježili cilj zapaljivim bombama u obliku slova X, što je predstavljalo idealnu ciljničku točku za glavnu bombardersku formaciju. Kako je većina kuća bila građena od drveta nastali su golemi požari koji su se objedinili u požarnu oluju.

Nekoliko fotografija posljedica zračnog napada:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Broj poginulih u zračnom napadu na Tokyo 10. ožujka 1945. procjenjuje se na 83.000 do 100.000. Razorena je 267.171 zgrada, a bez domova je ostalo više od milijun ljudi. Amerikanci su izgubili 14 bombardera i 98 poginulih ili nestalih članova posada.
Ni katastrofalni učinak ovog napada nije slomio volju Japanaca da nastave rat. To će učiniti tek atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki.

Iranski napad na zračnu bazu H-3 u Iraku, 4. travnja/aprila 1981.

U Iračko-iranskom ratu (1980.-1988.) jednu od najspektakularnijih akcija izvelo je ratno zrakoplovstvo Irana napadom na irački kompleks zračnih baza H-3 4. travnja 1981..
H-3 je bio zajednički naziv 3 zračne baze u zapadnom dijelu Iraka, 435 km od Bagdada i nedaleko sirijske granice. Prvi aerodrom izgradila je tvrtka Iraq Petroleum Company 1935. godine. Tokom sedamdesetih godina XX. stoljeća Iračani su izgradili ''super bazu'' temeljem iskustava iz Arapsko-izraelskih ratova 1967. i 1973. godine, a glavni dio posla izvele su građevinske tvrtke iz Jugoslavije. Glavna baza u sastavu H-3 bila je Al-Walid, a ostale su bile H-3 Southwest i H-3 Northwest. Za vrijeme Iračko-iranskog rata Iračani su u H-3 rasporedili veliki dio svog ratnog zrakoplovstva kako bi zaštitili letjelice od iranskih zračnih napada. Prema podacima iranske obavještajne službe Iračani su u Al-Walid smjestili između ostalog novonabavljene lovačke avione Dassault Mirage F1 i bombardere Tupoljev Tu-22.

Zračna baza H-3:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bombarderi Tupoljev Tu-22 iračkog zrakoplovstva:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tim iranskog ratnog zrakoplovstva kojeg su predvodili pukovnici Bahram Hooshyar i Fereydoun Izadseta isplanirali su zračni napad na bazu H-3 kako bi se degradirali ofenzivni kapaciteti zračnih snaga Iraka. Problem je bio u tome što je H-3 udaljena od najbliže iranske zračne baze Shahrokhi punih 1.500 km, a bazi je trebalo prići bez da avioni budu otkriveni. Stoga su planeri operacije odabrali sjevernu rutu gdje je iračka PZ obrana bila slaba. Prema planu napadački avioni će letjeti iznad jezera Umia i zatim iznad planina blizu iračko-turske granice, čitavo vrijeme na visini od 100 m kako bi se izbjegla detekcija od strane iračkih i turskih radara. Duljina leta biti će 3.500 km i stoga će se avioni dopunjavati gorivom u zraku četiri puta.

Bahram Hooshyar:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Udarnu skupinu činilo je 8 lovaca-bombardera McDonnell Douglas F-4 Phantom iz zračne baze Hamedan. Za popunu gorivom u zraku određene su leteće cisterne Boeing KC-135 Stratotanker i Boeing 747. Jedan Boeing 747 služiti će kao leteće zapovjedno mjesto i relejna stanica za prijenos radio poruka. Četiri lovca Grumman F-14 Tomcat patrolirati će za slučaj intervencije iračkih lovaca, dok će tri aviona Northrop F-5 Tiger iz zračne baze Tabriz izvesti diverzijski napad na irački aerodrom Al Hurriya kod Kirkuka.

F-4 Phantom ratnog zrakoplovstva Irana:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iranski F-14 Tomcat:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Avioni F-4 Phantom poletjeli su u 10:30 sati 4. travnja. Neposredno prije iračke granice obavili su dopunu gorivom iz leteće cisterne. Sve dopune gorivom u zraku izvedene su na visini od samo 100 metara, što je bio iznimno opasan manevar nezabilježen u povijesti ratnog zrakoplovstva. Avioni su se na kratko pojavljivali na iračkim radarskim ekranima, ali se smatralo da je riječ o turskim lovcima u patroli. Operaciju je svo vrijeme nadzirao pukovnik Izadseta iz letećeg zapovjednog mjesta. Za slučaj prinudnog slijetanja izabran je sirijski aerodrom Palmyra.
Avioni su se bazi H-3 približili neotkriveni i postigli potpuno iznenađenje. Podijeljeni u dvije grupa i napadajući iz različitih smjerova bombardirali su uzletno-sletne staze i hangare, te gađali topovima razne ciljeve na zemlji. Nije bilo nikakve intervencije iračkih lovaca ni spomena vrijedne PZO paljbe. Svi iranski avioni vratili su se sigurno u baze.
Po iranskim podacima uništena su 4 lovca Mikojan-Gurevič MiG-21, 8 lovaca Mikojan-Gurevič MiG-23, 2 lovca Dassault Mirage F1, 5 jurišnih aviona Suhoj Su 20, jedan bombarder Tupoljev Tu-16, 3 transportna aviona Antonov An-12 i 4 helikoptera. Još 11 aviona nepopravljivo je oštećeno, među njima 2 bombardera Tu-16. Poginula su 2 iračka pilota i 14 pripadnika zemaljskog osoblja, 3 egipatska i 1 istočnonjemački vojni savjetnik. Ranjeno je 19 Iračana, 4 Egipćanina i 2 Jordanca. Po tvrdnjama Iračana oštećen je samo jedan MiG-21.
U svakom slučaju napad na zračnu bazu H-3 bio je veliki operativni uspjeh iranskog ratnog zrakoplovstva, a Iračanima je onemogućeno da uzvrate udarac.

Napad na zračnu bazu H-3, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Predaja generala Leeja u Appomattoxu 9. travnja/aprila 1865.

U proljeće 1865. godine Američki građanski rat (1861.-1865.) bližio se kraju. Nakon pada glavnog grada Konfederacije Richmonda 3. travnja 1865. glavnina vojske Juga (Army of Northern Virginia) pod zapovjedništvom generala Roberta Leeja povlačila se prema jugoistoku, s namjerom da se probije prema jugu i spoji s vojskom generala Josepha Johnstona u sjevernoj Carolini. Leejeve trupe u stopu je pratila, napadala i opkoljavala glavnina vojske Unije (Army of the Potomac) pod zapovjedništvom generala Ulyssesa Granta. Odnos snaga bio je 63.000 prema 26.000 vojnika u korist Unije.

Robert Lee:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ulysses Grant:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije napuštanja Richmonda prva namjera generala Leeja bila je da opskrbi svoje trupe iz vlakova koji su čekali na željezničkoj stanici Appomattox. Međutim, konjica Unije pod zapovjedništvom generala Georgea Custera prva je stigla do stanice i zapalila tri vlaka. Ujedno su trupe Unije blokirale put prema jugoistoku. Lee je odbio pismeni zahtjev generala Granta da se preda jer se nadao da će se moći opskrbiti u nedalekom Lynchburgu. Nakon kraćeg okršaja trupa Konfederacije s konjicom Unije Lee je shvatio da mu je vojska u stupici.

Situacija kod Appomattoxa 9. travnja 1865.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Shvaćajući da je daljnje krvoproliće besmisleno Lee je uputio parlamentarce generalu Custeru i zatražio primirje, koje je odmah stupilo na snagu. Ujedno je izrazio spremnost da se sastane s generalom Grantom i s njim dogovori uvjete kapitulacije. Dvojica generala sastala su se u malom naselju Appomattox Court House, u kući trgovca Wilmera McLeana. Uvjeti koje je Grant ponudio bili su časni i za Leeja neočekivano velikodušni - svi vojnici će biti pušteni kućama; nitko neće biti optužen ni suđen za veleizdaju; svaki vojnik će potpisati izjavu da više neće uzeti oružje protiv federalne vlasti; svi oficiri će zadržati osobno oružje, konje i osobnu imovinu; streljačko oružje, artiljerija i javna imovina biti će uredno sortirani i složeni. Sporazum o kapitulaciji ručno je napisao Grantov ađutant pukovnik Ely Parker, a potpisan je oko 16 sati.
Nakon što je Lee izjahao i uputio se prema svojoj vojsci prisutni vojnici Unije počeli su uzvikivati u slavljeničkom raspoloženju, ali im je Grant zapovijedio da prestanu: - Vojnici Konfederacije su naši zemljaci i nećemo uživati u njihovom slomu (The Confederates were now our countrymen, and we did not want to exult over their downfall).

Vojnici Unije ispred kuće Wilmera McLeana u Appomattoxu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Susret generala Granta i Leeja, umjetnički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Lee potpisuje dokument o predaji, umjetnički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Predaja generala Leeja u Appomattoxu efektivno je okončala Američki građanski rat. Posljednje jedinice Konfederacije predale su se 23. lipnja/juna 1865. u Shreveportu, Louisiana.
Predsjednik USA Andrew Johnson izdao je 29. svibnja/maja 1865. proklamaciju o amnestiji svih pobunjenika, osim 14 iznimaka među kojima su bili Lee, predsjednik Konfederacije Jefferson Davis i general James Longstreet. Svi su definitivno amnestirani 25. prosinca/decembra 1868. i vraćeno im je državljanstvo USA i građanska prava. Poslije rata Lee je aktivno podržavao politiku predsjednika Johnsona za reintegraciju i obnovu bivših zemalja Konfederacije (Reconstruction).
General Ulysses Grant je 4. ožujka 1869. postao 18. po redu predsjednik USA.

Kuća Wilmera McLeana u Appomattoxu danas je muzej:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Američka 6. oklopna divizija oslobodila koncentracioni logor Buchenwald, 11. travnja/aprila 1945.

Jedan od prvih, najvećih i najzlogasinijih koncentracionih logora u Njemačkoj bio je Buchenwald, smješten u Tiringiji nedaleko Weimara. Logor je utemeljen 1937. godine i kroz njega je prošlo oko 280.000 zatočenika od kojih je 56.545 ubijeno. Zatočenici su potjecali iz čitave Europe - Židovi, Poljaci i drugi Slaveni, Romi, komunisti i drugi njemački politički zatvorenici, masoni, ratni zarobljenici, mentalno oboljeli i fizički hendikepirani kao i obični kriminalci.
Zapovjednik logora Buchenwald od 1937. do 1941. bio je SS Obersturmbannführer Karl-Otto Koch, a nakon njegovog premještaja u Majdanek nasllijedio ga je SS Oberführer Hermann Pister. Među logorskim osobljem posebno je zloglasna bila Ilse Koch, supruga Karl-Otta Kocha, zvana ''Vještica Buchenwalda'' (Die Hexe von Buchenwald).

Koncentracioni logor Buchenwald:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Karl-Otto i Ilse Koch:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hermann Pister:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nijemci su djelomično evakuirali Buchenwald između 6. i 11. travnja. Zahvaljujući poljskom inženjeru i radioamateru Gwidonu Damazynu zatočenici su izradili kratkovalni radio-odašiljač i mali generator, koje su sakrili u dvorani za kino predstave. U podne 8. travnja počeli su emitirati poruku morzeovim znacima na engleskom, njemačkom i ruskom jeziku: ''Saveznicima. Armiji generala Pattona. Ovdje koncentracioni logor Buchenwald. S.O.S. Tražimo pomoć. Namjeravaju nas evakuirati. SS nas želi uništiti''. Nakon nekoliko poruka stigao je odgovor: ''Držite se. Žurimo vam u pomoć. Štab Treće armije''. Nakon te vijesti zatočenici su napali i pobili preostale stražare, koristeći oružje - puškomitraljez i 91 pušku - koje su potajno prikupljali još od 1942. godine. Dijelovi 9. bataljona oklopne pješadije iz sastava 6. oklopne divizije USA pod vodstvom kapetana Frederica Keffera stigle su u Buchenwald u 15:15 sati 11. travnja.
Nakon što je obišao koncentracioni logor zapovjednik 3. armije USA general George Patton naredio je gradonačelniku Weimara da dovede 1.000 stanovnika u Buchenwald. Građani Weimara morali su pješačiti 25 km uz oružanu pratnju američkih vojnika da bi razgledali krematorij i druge tragove nacističkih zločina. Amerikanci su htjeli potaknuti njemački narod da preuzme odgovornost za nacistička zlodjela umjesto da ih negira kao ''propagandu''.

Vojnici 9. bataljona 6. oklopne divizije USA u Buchenwaldu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Skupina američkih kongresmena u razgledavanju koncentracionog logora Buchenwald:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Suđenje najistaknutijim SS-ovcima iz koncentracionog logora Buchenwald održano je pred američkim vojnim sudom 1947. godine na mjestu bivšeg logora Dachau. Svi su osuđeni, od kojih je 22 na smrt vješanjem, ali ih je na kraju pogubljeno 9.
Buchenwald je danas spomeničko područje. Dne 5. lipnja/juna 2009. godine posjetio ga je predsjednik USA Barack Obama u pratnji njemačke kancelarke Angele Merkel, što je bio prvi posjet jednog aktivnog američkog predsjednika Buchenwaldu.

Sačuvana originalna baraka koncentracionog logora Buchenwald:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sat na ulazu u logor pokazuje 15:15 sati - vrijeme kada su američki vojnici ušli u Buchenwald:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Predaja utvrde Fort Sumter 13. travnja/aprila 1861.

Nakon izbora Abrahama Lincolna za predsjednika USA savezna država South Carolina proglasila je 20. prosinca/decembra 1860. secesiju od Unije.  Iste odluke naknadno je donijelo još šest država - Mississippi (9. siječnja/januara 1861.), Florida (10. siječnja 1861.), Alabama (11. siječnja 1861.), Georgia (19. siječnja 1861.), Louisiana (26. siječnja 1861.) i Texas (1. veljače/februara 1861.). Predstavnici odmetnutih država sastali su se 4. veljače 1861. u gradu Montgomery, Alabama, gdje su formirali Konfederaciju američkih država (Confederate States of America), donijeli temeljne dokumente o ustroju nove državne zajednice i formirali privremenu vladu.
Konfederacija je odmah konfiscirala federalnu imovinu na svom teritoriju. Pod nadzorom Unije ostala je jedino utvrda Fort Sumter u zaljevu Charleston, South Carolina. Posadu utvrde činilo je 85 vojnika i oficira pod zapovjedništvom artiljerijskog majora Roberta Andersona.

Fort Sumter:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lokacija utvrde u zaljevu Charlestona:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Robert Anderson:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije proglašenja secesije South Caroline jedino mjesto pod nadzorom Unije bila je utvrda Fort Sumter, koja je dominirala morskim prilazom Charlestonu. Guverner South Caroline Francis Pickens zapovijedio je da se utvrda mora zauzeti. Zadatak je imao izvršiti brigadni general Pierre Beauregard, koga je predsjednik Konfederacije Jefferson Davis 1. ožujka/marta 1861. imenovao za prvog zapovjednika vojske novoosnovane državne zajednice.

Pierre Beauregard:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Beauregard je 11. travnja uputio pukovnike Jamesa Chesnuta i Jamesa Chisholma i kapetana Stephena Leeja u Fort Sumter kako bi uručili ultimatum i zahtjev za predaju utvrde. Major Anderson je odbio i započelo je artiljerijsko bombardiranje, na koje je garnizon Fort Sumtera odgovorio. No odnos snaga bio je izrazito na strani Konfederacije.

Bombardiranje Fort Sumtera, umjetnički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U 13 sati 13. travnja snage Konfederacije zaključile su da je Fort Sumter dovoljno stradao i pukovnik Louis Wigfall uputio se čamcem pod bijelom zastavom prema utvrdi. Sastao se s majorom Andersonom i rekao mu: ''Gospodine, branili ste svoju zastavu viteški. Učinili ste sve što je bilo moguće i general Beauregard želi obustaviti ovaj sukob. Pod kojim uvjetima biste evakuirali ovu utvrdu?''. Anderson je bio ohrabren što mu se nudi evakuacija umjesto predaje, a kako je oskudijevao u municiji i hrani, ljudi su mu bili iscrpljeni i svoj zadatak je časno izvršio, pristao je na obustavu neprijateljstava u 14 sati.
U međuvremenu su iz Charlestona krenula tri oficira, Stephen Lee, Porcher Miles i Roger Pryor, ne znajući da je Wigfall već sklopio dogovor o evakuaciji utvrde. Anderson je bio bijesan jer su trojica oficira negirala Wingfallova ovlaštenja i zaprijetio je da će nastaviti borbu. Srećom je general Beauregard osobno primijetio bijelu zastavu na utvrdi i poslao je novu skupinu oficira koji su potvrdili raniji dogovor. Garnizon Unije formalno je predao Fort Sumter u 14:30 sati, a Konfederacija je na Andersonov zahtjev pozdravila spuštanje zastave USA počasnom paljbom s 50 plotuna iz 100 topova.
U trodnevnom bombardiranju nije bilo poginulih ni ranjenih ni na jednoj strani. Prilikom počasne paljbe slučajno je eksplodirala hrpa municije pri čemu su smrtno ranjena dvojica vojnika, Daniel Hough i Edward Galloway, kao prve žrtve Američkog građanskog rata.

Zastava Unije sa utvrde Fort Sumter:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vojnici Konfederacije u Fort Sumteru:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Snage Konfederacije evakuirale su Fort Sumter u veljači/februaru 1865. godine nakon što je general Unije William Sherman zaobišao i opkolio Charleston. Dne 14. travnja 1865. William Anderson, sada u činu general-majora, vratio se na Fort Sumter i ponovo podigao zastavu Unije koju je spustio četiri godine ranije.

Utvrda je danas dio Fort Sumter and Fort Moultrie National Historical Park, South Carolina:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Napad na Fort Sumter bio je cassus belli i potakao je široku podršku ratnoj opciji, kako na Sjeveru tako i na Jugu. Predsjednik Lincoln objavio je poziv za regrutaciju 75.000 dobrovoljaca na rok od 90 dana, dok su još četiri države proglasile secesiju od Unije i pristupanje Konfederaciji - Virginia, Arkansas, Tennessee i North Carolina.

Prepad Britanaca na njemački garnizon na otoku Santorini, 24. travnja/aprila 1944.

Britanci su u jesen 1943. propustili priliku da zaposjednu otoke u Egejskom moru, ali Nijemce nisu ostavili na miru. U nastojanju da zadrže što više njemačkih trupa u ovom području i nanesu im što više gubitaka  izveli su niz komandoskih prepada na njihove garnizone po otocima. Jedan od najuspješnijih bio je prepad komandosa iz sastava SBS - Special Boat Service na Santorini na današnji dan 1944. godine. Istodobno su izvedene slične operacije i na otocima Ios, Mykonos i Amorgos. Njemački garnizon na Santoriniju imao je snagu jedne čete.

Položaj otoka Santorini u Egejskom moru:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dana 19. travnja 19 pripadnika SBS pod zapovjedništvom majora Andersa Lassena isplovilo je iz svog skrovišta u zaljevu Balisu na turskoj obali na dvije škune. Nakon trodnevne plovidbe komandosi su se iskrcali na Santorini noću 22. na 23. travnja nedaleko sela Vourvoulos. Među njima je bio i poručnik grčke vojske Stefanos Casoulles.

Anders Lassen:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Skupina pripadnika SBS:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Amblem SBS:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njemački vojnici u Grčkoj:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dok su se ostali komandosi sklonili u jednu pećinu Casoulles je u pratnji dvojice lokalnih vodiča otišao u glavni grad otoka Fira kako bi prikupio obavještajne podatke. Temeljem njegovih informacija major Lassen je podijelio komandose u tri grupe. Prva je imala napasti njemački garnizon, druga rezidenciju lokalnog njemačkog zapovjednika poručnika Hessea, a treća radio stanicu kod sela Imerovigli. Ova radio stanica služila je kao relej za vezu s otokom Kreta.

Selo Imerovigli:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vrijeme napada određeno je za 00:45 sati 24. travnja, a svaka grupa je imala lokalne vodiče. Napadači su uspjeli potpuno iznenaditi njemački garnizon u centru Fire i pobiti ili raniti 40 njemačkih vojnika. Na strani napadača poginuli su poručnik Casoulles i narednik Frank Kingston. Poručnik Hesse i nekoliko njemačkih vojnika uspjeli su pobjeći, dok je zgrada u kojoj je bila radio stanica dignuta u zrak eksplozivom. Nakon uspjelog prepada komandosi su se povukli škunama, a sa sobom su poveli i nekoliko lokalnih Grka koji su im pomagali u akciji i 19 zarobljenih njemačkih vojnika.
Prepad komandosa nije ostao bez represalija. Dana 29. travnja njemačko pojačanje opkolilo je Vourvoulos i ubilo petoricu ljudi, uključivo i načelnika sela. Dodatnih 13 stanovnika otoka poginulo je u eksploziji zgrade s radio stanicom dok su tražili njemačke zalihe. Zbog krvoprolića ova akcija komandosa nazvana je ''Lassenova krvava kupka'' (Lassen's Bloodbath).
Ovaj prepad i slične operacije komandosa natjerale su zapovjednika njemačke Jurišne divizije Rodos (Sturm-Division Rhodos) generala Ulricha Kleemanna da pojača garnizone u Egeju s dodatnih 4.000 ljudi. Ove trupe su ostale na egejskim otocima sve do kraja rata, u vrijeme kada su bile potrebnije na drugom mjestu

Američki građanski rat, bitka kod Chancellorsvillea 1.-6. svibnja/maja 1863.

Tokom zime 1862./1863. dvije glavne vojske Unije (Army of the Potomac) i Konfederacije (Army of Northern Virginia) stajale su sučelice jedna drugoj kod Fredericksburga u Virginiji. Krajem travnja/aprila 1863. zapovjednik Army of the Potomac general Joseph Hooker u tajnosti je premjestio glavninu svoje vojske preko rijeke Rapanhoek, koju je prešao 27. travnja. Istodobno je konjica Unije pod zapovjedništvom generala Georgea Stonemana upućena naprijed u napad na opskrbne linije Konfederacije, koji nije donio nikakav uspjeh.
Pješadija Unije koncentrirala se 30. travnja kod Chancellorsvillea. Zajedno sa snagama koje su ostavljene kod Fredericksburga Hooker je planirao okruženje snaga Konfederacije i napad sa dvije strane.
Army of the Potomac pod zapovjedništvom generala Josepha Hookera brojala je 133.868 vojnika i 413 topova, organizirana u:
·         I. korpus pod zapovjedništvom generala Johna Reynoldsa
·         II. korpus pod zapovjedništvom generala Dariusa Coucha
·         III. korpus pod zapovjedništvom generala Daniela Sicklesa
·         V. korpus pod zapovjedništvom generala Georgea Meadea
·         VI .korpus pod zapovjedništvom generala Johna Sedgwicka
·         XI. korpus pod zapovjedništvom generala Olivera Howarda
·         XII. korpus pod zapovjedništvom generala Henryja Slocuma
·         Konjički korpus pod zapovjedništvom generala Georgea Stonemana
Army of Northern Virginia pod zapovjedništvom generala Roberta Leeja brojala je 60.298 vojnika i 220 topova, organizirana u:
·         I. korpus pod zapovjedništvom generala Jamesa Longstreeta
·         II. korpus pod zapovjedništvom generala Jamesa ''Stonewalla'' Jacksona
·         Konjički korpus pod zapovjedništvom generala Jamesa Stuarta

General Joseph Hooker, zapovjednik Army of the Potomac:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General James Stuart, zapovjednik Konjičkog korpusa Army of Northern Virginia:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvog svibnja Hooker je krenuo u susret snagama Konfederacije. Suočen s premoćnim protivnikom general Lee je razdvojio svoje snage. Jednu petinu je ostavio kod Fredericksburga dok je s četiri petine napao Hookerovu glavninu. Unatoč preporukama svojih potčinjenih Hooker je povukao svoje snage u defenzivne linije oko Chancellorsvillea prepuštajući inicijativu Leeju. Nakrvaviji dan bitke bio je 3. svibnja kada je Lee izveo više napada i natjerao snage Unije na povlačenje. Obje armije su 7. svibnja zaposjele položaje koje su držale prije bitke.

Bitka kod Chancellorsvillea, umjetnički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Chancellorsvillea, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gubici su na obje strane bili visoki. Army of the Potomac izgubila je 12.145 ljudi, od kojih 1.082 poginula, 6.849 ranjenih i 4.214 zarobljenih. Army of Northern Virginia izgubila je 12.764 vojnika, od kojih 1.665 poginulih, 9.081 ranjenih i 2.018 zarobljenih. Među poginulima je bio i zapovjednik II. korpusa Konfederacije general Jackson. Nakon ranjavanja takozvanom ''prijateljskom paljbom'' amputirana mu je ruka, a umro je nekoliko dana kasnije od komplikacija izazvanih upalom pluća.

General James ''Stonewall'' Jackson:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Chancellorsvillea bila je najsjajnija pobjeda generala Leeja u Američkom građanskom ratu, koju je postigao unatoč dvostrukoj premoći protivničke strane. Bitka je nazvana Leejevom ''perfektnom bitkom'' (Lee's "perfect battle") jer je smjelo podijelio svoje snage pred premoćnim protivnikom. No ta je pobjeda bila Pirova s obzirom na gubitke i pogibiju ''Stonewalla'' Jacksona, jednog od najsposobnijih generala Konfederacije. General Lee ipak je bio ponesen uspjehom i odlučio se na prodor prema sjeveru na teritorij Unije, u države Maryland i Pennsylvania, što je dovelo do prijelomne bitke kod Gettysburga 1.-3. srpnja/jula 1863.

Bezuvjetna kapitulacija Njemačke i završetak rata u Europi, 8. svibnja/maja 1945.

Prvih dana svibnja njemačke vojne skupine u Italiji, zapadnoj Austriji, Nizozemskoj, Danskoj, sjeverozapadnoj Njemačkoj i Bavarskoj počele su redom potpisivati kapitulaciju pred snagama zapadnih Saveznika. S druge strane, snage u Kurlandiji, Pomeraniji, Wroclavu i na području zapadne Jugoslavije odbijale su predaju sovjetskoj i jugoslavenskoj vojsci. Vrhovni zapovjednik Savezničkih ekspedicijskih snaga u Europi (Supreme Commander of the Allied Expeditionary Force in Europe) general Dwight Eisenhower bio je svjestan da se Nijemci žele predati isključivo zapadnim Saveznicima, a to je novi njemački Reichspräsident Karl Dönitz i namjeravao. Eisenhower je također bio svjestan mogućih političkih posljedica i inzistirao je da prestanu pojedinačna predavanja i da Njemačka bezuvjetno kapitulira na svim frontama i pred svim članicama Antihitlerovske koalicije. Dönitz je na pregovore poslao generala Alfreda Jodla koji je pokušavao iskamčiti razne ustupke, ali je Eisenhower prekinuo svaku diskusiju i zaprijetio nastavkom bombardiranja preostalog područja pod njemačkom kontrolom.

Alfred Jodl:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi dokument o bezuvjetnoj kapitulaciji potpisan je u Collège Moderne et Technique de Reims u Francuskoj i stupio je na snagu 8. svibnja u 23:01 sata. Potpisao ga je u ime Njemačke general Jodl kao načelnik Operativnog odjela Oberkommando der Wehrmacht, a u ime Antihitlerovske koalicije general Walter Bedell Smith kao načelnik štaba Vrhovnog zapovjedništva savezničkih ekspedicijskih snaga i general Ivan Susloparov kao predstavnik Vrhovnog zapovjedništva Crvene Armije, dok je francuski general François Sevez potpisan kao svjedok.

Walter Bedell Smith:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ivan Susloparov:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potpisivanje kapitulacije u Reimsu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Šest sati nakon potpisivanja kapitulacije u Reimsu stigla je reakcija vrhovnog zapovjedništva Crvene Armije u kojoj se osporavao tekst dokumenta i upozoravalo da Susloparov nije bio opunomoćen za potpisivanje. No ključna je bila želja sovjetske strane da tekst i potpisi kapitulacije budu jedinstven povijesni dokument o okončanju zajedničke borbe članica Antihitlerovske koalicije protiv fašizma, a naročito vojske i naroda SSSR. Sovjetskom zahtjevu je udovoljeno i nova ceremonija potpisivanja njemačke kapitulacije održana je 8. svibnja u Karlhorstu, predgrađu Berlina.

Maršal Georgij Žukov čita uvjete njemačke kapitulacije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dokument o kapitulaciji potpisali su u ime Njemačke generalfeldmaršal Wilhelm Keitel kao načelnik Oberkommando der Wehrmacht, general Hans-Jürgen Stumpff kao predstavnik Luftwaffe i admiral Hans-Georg von Friedeburg kao predstavnik Kriegsmarine.  U ime Antihitlerovske koalicije dokument su potpisali maršal Georgij Žukov kao član Vrhovnog zapovjedništva Crvene Armije, zrakoplovni maršal sir Arthur Tedder kao zamjenik glavnog zapovjednika Savezničkih ekspedicijskih snaga (Deputy Supreme Commander of the Allied Expeditionary Force), general Carl Spaatz kao zapovjednik Strateških zračnih snaga USA (u svojstvu svjedoka) i general Jean de Lattre de Tassigny kao predstavnik oružanih snaga Francuske (u svojstvu svjedoka). Potpisivanje je obavljeno u 1:00 sat 9. svibnja.

Generalfeldmaršal Wilhelm Keitel potpisuje kapitulaciju u ime Oberkommando der Wehrmacht:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Konačni dokument o kapitulaciji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Time je Drugi svjetski rat u Europi formalno okončan, iako je otpor ostataka njemačkih grupa armija E i F kao i oružanih snaga NDH potrajao do 15. svibnja.
S obzirom na vrijeme potpisivanja dokumenta o kapitulaciji 9. svibnja slavi se kao Dan pobjede nad fašizmom i Dan Europe.

BITKA PRI JUTLANDU

Na današnji dan leta 1916 se je začela največja pomorska bitka pri Jutlandu med nemško in britansko vojno mornarico.

Bitka pri Jutlandiji (nemško Skagerrakschlacht, angleško Battle of Jutland) je bila največja pomorska bitka prve svetovne vojne. Po nekaterih ocenah naj bi bila tudi največja pomorska bitka v človeški zgodovini. Udeleženca spopada sta bila britansko ladjevje pod poveljstvom admirala Johna Jellicoeja  in nemško ladjevje pod poveljstvom viceadmirala Reinharda Scheera. Do spopada obeh flot je prišlo med 31.majem in 1.junijem 1916 v Severnem morju blizu polotoka Jutlandija na Danskem.

S tem spopadom je nemška mornarica želela v eni sami veliki bitki uničiti večino britanskega ladjevja in tako prekiniti pomorsko blokado Nemčije. Po dvodnevnih bojih so Britanci izgubili štirinajst ladij, Nemci pa enajst. Zmago sta si lastili obe strani, čeprav je bil izid bitke neodločen, saj Nemcem ni uspelo prekiniti pomorske blokade, Britanci pa niso uničili nemškega ladjevja, ki se je po bitki zateklo v svoja oporišča in tam ostalo do konca vojne. Zaradi velikih izgub na obeh straneh sta se mornarici do konca vojne izogibali večjim spopadom, kot odgovor na britansko blokado pa Nemci začeli izvajati neomejeno podmorniško vojno.

Velika Britanija je izgubila skupno 14 ladij nosilnosti 115.025 ton in 6.094 mož posadke.
Nemčija je izgubila skupno 11 ladij nosilnosti 61.180 ton in 2.551 mož posadke.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Admiral Sir John Rushworth Jellicoe

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Viceadmiral Reinhard Scheer

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                       Britanske bojne lagje King George V, Thunderer, Monarch in Conqueror

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                       HMS bojna križarka Queen Mary

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                Silovita eksplozija razpolovi britansko bojno križarko Queen Mary

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Težje poškodovan britanski rušilec Spitfire

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Težje poškodovana nemška bojna križarka Seydlitz

Masakr kanadskih ratnih zarobljenika u opatiji Abbaye d'Ardenne, 7. lipnja/juna 1944.

Na današnji dan 1944. godine pripadnici 12. SS oklopne divizije ''Hitlerjugend'' (12. SS-Panzerdivision ''Hitlerjugend'') počinili su jedan od brojnih ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu - ubojstvo 20 zarobljenih kanadskih vojnika iz regimenti North Nova Scotia Highlanders i Les Fusiliers de Sherbrooke. Ovaj događaj je poznat kao Masakr kanadskih ratnih zarobljenika u opatiji Abbaye d'Ardenne (Ardenne Abbey massacre). 12. SS oklopna divizija ''Hitlerjugend'' bila je popunjena većinom članovima Hitlerove mladeži (Hitlerjugend) i bila je poznata po fanatičnoj odanosti Führeru i nacizmu.
U vrijeme savezničkog desanta u Normandiji divizija je bila raspoređena u okolici Caena. Zapovjednik divizije SS Standartenführer Kurt Meyer smjestio je svoje zapovjedno mjesto u Abbaye d'Ardenne, staroj opatiji iz XI. stoljeća, sa čijih tornjeva je imao dobar pregled bojišta.

Abbaye d'Ardenne:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kurt Meyer:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vojnici 12. SS-Panzerdivision ''Hitlerjugend'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenk PzKpfw IV iz sastava 12. SS-Panzerdivision ''Hitlerjugend'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dana 7. lipnja 1944. u dvorište opatije dovedeno je 20 zarobljenih Kanađana koji su pobijeni hicima iz vatrenog oružja i udarcima tvrdih predmeta (vjerojatno kundaka) u glavu. Bilo je to flagrantno kršenje Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima koju je potpisala i Njemačka. Po kasnijem iskazu svjedoka Jana Jesioneka standartenführer Meyer je navodno rekao: ''Što da radimo s ovim zarobljenicima, oni će samo pojesti naše sljedovanje?''. Posmrtni ostaci dvojice zarobljenika otkriveni su 8. srpnja/jula 1944., a ostalih tokom zime 1944./1945.
Poslije rata Meyer je izveden pred sud i 28. prosinca/decembra 1945. proglašen krivim zbog ratnih zločina i osuđen na smrt. Kazna mu je 14. siječnja/januara 1946. preinačena u doživotni zatvor, a 7. rujna/septembra 1954. pušten je na slobodu. Poslije rata je bio istaknuti član HIAG-a (Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der Angehörigen der ehemaligen Waffen-SS), organizacije za uzajamnu pomoć bivših pripadnika Waffen SS.

Spomen ploča pobijenim zarobljenicima u vrtu Abbaye d'Ardenne:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izraelski napad na američki brod USS Liberty, 8. lipnja/juna 1967.

U toku Trećeg izraelsko-arapskog rata (Lipanjski ili Šestodnevni rat) zbio se jedan bizaran međunarodni incident, u kojem su sudjelovali brod američke ratne mornarice USS Liberty i pomorske i zračne snage Izraela.
Liberty je bio špijunski brod izvorno građen u Drugom svjetskom ratu kao teretni brod klase Victory. Godine 1963. preuzela ga je ratna mornarica USA i pretvorila u pomoćni brod, a 1. travnja 1964. klasificiran je kao brod za elektronička izviđanja (technical research ship) pod oznakom GTR-5. Istisnina broda bila je 7.700 tona, brzina 17,5 čvorova, a naoružan je bio s 4 mitraljeza Browning M2 kalibra 12,7 mm. Nekoliko dana prije početka Izraelsko-arapskog rata Liberty je bio upućen u istočni dio Sredozemnog mora sa zadaćom da se postavi u međunarodne vode sjeverno od Sinajskog poluotoka i prisluškuje radio komunikacije obiju strana. Brod je zapovijedao kapetan fregate (commander) William McGonagle.

USS Liberty:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Po izbijanju rata 5. lipnja McGonagle je zatražio putem radija od zapovjednika Šeste flote viceadmirala Williama Martina da pošalje jedan razarač koji bi poslužio kao zaštita i dodatni komunikacijski centar. Admiral je odbio zahtjev s obrazloženjem da je ''Liberty jasno označen kao brod USA, nalazi se u međunarodnim vodama, ne sudjeluje u ratu i ne može biti razumni objekt napada bilo koje nacije''. U slučaju bilo kakvih neprilika, obećao je, stići će avioni Šeste flote za deset minuta. Brod se u tom trenutku nalazio na poziciji 25 milja sjeverozapadno od el-ʻArīsha.
Rano ujutro 8. lipnja, u 3:10 sata po lokalnom (mediteranskom) vremenu, Pentagon je zapovijedio Šestoj floti da povuče Liberty dalje od obale Egipta, Izraela i Sirije, s tim da im brod ne prilazi na bliže od 100 milja. Zbog različitih frekvencija zapovijed je dosegla Liberty tek u 15:25, nekoliko sati nakon incidenta.
Ujutro 8. lipnja Liberty su nadletjeli izraelski avioni u nekoliko navrata. Prvi je naišao transportni avion Nord Noratlas koji je tragao za egipatskom podmornicom, a nakon njega i dva mlazna aviona. U međuvremenu je u 5:45 sati izraelska Središnja obalna komanda obaviještena da je primijećen ''nepoznati brod, vjerojatno razarač, na poziciji 70 nm zapadno od Gaze''. U 6:00 sati izraelski pilot major Uri Meretz izvijestio je da je vjerojatno riječ o logističkom brodu US Navy. Malo kasnije drugi izraelski pilot izvijestio je da je ''nadletio brod koji je pucao na njega'', a pilot aviona Noratlas po povratku u bazu izjavio je da je identificirao brod kao američki Liberty.
Činilo se da su dubioze otklonjene, no u 11:24 sati stigla je vijest da je ''bombardiran el-ʻArīsh'', tada već pod izraelskom okupacijom. Tri minute kasnije izvještaj je potvrđen uz opasku da su ''granate imale podbačaj''. Nije bilo nikakve šanse da Liberty mitraljezima 12,7 mm gađa cilj na tolikoj udaljenosti, no u zapovjednom centru izraelske ratne mornarice shvatili su izvještaje ozbiljno pa je 914. divizion torpednih čamaca pod zapovjedništvom kapetana fregate Moshe Orena dobio nalog da isplovi i potraži uljeza. Torpedni čamci T-203, T-204 i T-206 odmah su isplovili u smjeru el-ʻArīsha.
Načelnik izraelskog generalštaba general Yitzhak Rabin bio je zabrinut zbog mogućnosti da Egipćani izvedu pomorski desant u pozadinu izraelskih snaga na Sinaju i zaključio je da je bombardiranje el-ʻArīsha uvod u takvu akciju. Stoga je zapovijedio da se napadne bilo koji nepoznati brod u tom području, uz dužan oprez s obzirom da su se u blizini nalazili i sovjetski ratni brodovi.
U 13:24 sati izraelski torpedni čamci registrirali su nepoznato plovilo na udaljenosti 20 nm od el-ʻArīsha. Na radaru je očitana brzina od 30 čvorova, koju su tada mogli postići samo ratni brodovi. U stvarnostri je Liberty plovio brzinom od samo 5 čvorova. Dojavljena brzina i smjer plovidbe učvrstili su Izraelce u uvjerenju da je riječ o egipatskom razaraču koji je ''bombardirao el-ʻArīsh''. Kako torpedni čamci ne bi dostigli brod prije nego stigne u egipatsku bazu pozvano je u pomoć ratno zrakoplovstvo.
Oko 2 sata do Libertyja su stigla dva izraelska aviona Mirage III pod zapovjedništvom kapetana Iftacha Spectora. Avioni su nadletjeli brod i piloti su ga prepoznali kao ''razarač'', a nikakve oznake pripadnosti navodno nisu vidjeli. Nakon izvještaja kapetana Spectora glavni kontrolor zračnih znaga potpukovnik Shmuel Kislev dao je pilotima Miragea odobrenje za napad. Avioni su se obrušili na Liberty i gađali ga nevođenim raketama i topovima 30 mm. U ovom napadu oštećene su brodske antene, izbio je požar i srušena je zastava US Navy. Kapetan McGonagle je uputio radio poruku Šestoj floti: ''Napadaju nas neidentificirani avioni, tražimo žurnu pomoć''. Nakon što su istrošili municiju Miragei su se povukli, a novi napad su izvela dva aviona Super Mystère pod zapovjedništvom kapetana Yossi Zuka, naoružana napalm bombama. Piloti su bili zbunjeni zbog izostanka protuzračne paljbe, a kako su primijetili oznake na latinici javili su da bi brod ''možda mogao biti američki''.

Iftach Spector:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dassault Super Mystère:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada je čuo za oznake na latinskom pismu general Rabin se pobojao da nije možda riječ o sovjetskom brodu i zapovijedio torpednim čamcima da se drže podalje od nepoznatog plovila. Kapetan Oren je u kasnijoj istrazi ustvrdio da nije dobio takvu poruku.  Oko 14:20 torpedni čamci su se približili Libertyju i Oren je shvatio da nije riječ o razaraču. Nakon neuspjelog pokušaja kontakta putem radija sa torpednog čamca T-204 upućen je svjetlosni signal AA, što znači ''identificirajte se''. U međuvremenu je Oren ''prepoznao'' Liberty kao pomoćni brod egipatske ratne mornarice El Quseir i zapovijedio napad. Kapetan McGonagle je bio spreman zapovijediti paljbu iz mitraljeza, ali je prepoznao izraelsku zastavu i zaključio da su i napadački avioni vjerojatno bili izraelski te da je riječ o napadu iz zabune. Jedan mitraljez je ipak otvorio paljbu, na što su Izraelci odgovorili paljbom iz topova i lansiranjem 5 torpeda. Jedan torpedo je pogodio brod, ali ga je posada uspjela održati na površini. Odmah nakon toga Izraelci su pronašli u vodi splav za spašavanje sa Libertyja i shvatili da je brod američki.
U napadu na Liberty poginula su 34 i ranjena 174  člana posade, a među ranjenima bio je i kapetan McGonagle.

Izraelski torpedni čamci koji su sudjelovali u napadu na USS Liberty:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dio oštećenja na brodu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kapetan William McGonagle u svojoj kabini, također oštećenoj u izraelskom napadu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lokacija napada na USS Liberty:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada je dobio vijest o ''napadu nepoznatih aviona na USS Liberty'' predsjednik USA Lyndon Johnson posumnjao je da su u to umiješani Sovjeti i aktivirao je ''vruću liniju'', no ubrzo se doznala istina. Ambasador Izraela u Washingtonu Avraham Harman dobio je propisan ''obrisač'', a izraelski predsjednik Levi Eshkol i ministar vanjskih poslova Aba Eban uputili su javnu ispriku Sjedinjenim Američkim Državama.
U svibnju 1968. izraelska vlada je isplatila 3,32 milijuna dolara (ekvivalent današnjih 24,4 milijuna USD) obiteljima poginulih članova posade Libertyja. U ožujku 1969. isplaćeno je dodatnih 3,57 milijuna dolara ranjenima u napadu, a u prosincu 1980. još 6 milijuna na ime materijalne štete.
Iako je pogotak torpeda napravio rupu u trupu promjera 12 metara Liberty je vlastitim pogonom doplovio do Malte gdje je provizorno zakrpan, a zatim se vratio u USA. S obzirom da je cjeloviti popravak ocijenjen kao neisplativ brod je otpisan iz flotne liste i 1973. godine razrezan.

Bitka kod Gettysburga, prekretnica u Američkom građanskom ratu, 1.-3. srpnja/jula 1863.
 
Poslije pobjede u bici kod Chancellorsvillea 6. svibnja/maja 1863. zapovjednik glavnih vojnih snaga Konfederacije (Army of Northern Virginia) general Robert Lee krenuo je s vojskom od 76.000 ljudi i 272 topa od Fredericksburga prema sjeveru, s namjerom da prodre u Pennsylvaniju i Maryland kako bi ove države odvojio od Unije i pripojio ih Konfederaciji. Lee se kretao zapadno od planinskog lanca Blue Ridge Mountain, štiteći svoj desni bok na planinskim prijevojima i upućujući konjaničke patrole na istočnu stranu radi nabavke hrane.
Saznavši za pokret Leejevih snaga zapovjednik vojske Unije (Army of the Potomac) general Joseph Hooker krenuo je s vojskom od 115.000 ljudi i 362 topa također prema sjeveru, kako bi zaštitio Washington i Baltimore. Tokom marša Hookera je 28. lipnja/juna na zapovjednom položaju zamijenio general George Meade.
U sastavu vojske Konfederacije bili su 1. korpus pod zapovjedništvom generala Jamesa Longstreeta, 2. korpus pod zapovjedništvom generala Richarda Ewella, 3. korpus pod zapovjedništvom generala Ambrosa Hilla i Konjička divizija pod zapovjedništvom generala Jamesa Stuarta. Vojsku Unije činili su I., II., III., V., VI., XI. i XII. korpus, Konjički korpus i Artiljerijska rezerva.
 
Robert Lee:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
George Meade:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Obostrani pokreti snaga od 3. lipnja do 3. srpnja 1863.:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Meade se kretao širokim frontom s namjerom da u sjevernom Marylandu prijeđe u obranu, no događaji su se odvijali drugačije. Prethodnica Konjičkog korpusa Unije sudarila se 1. srpnja 1863. s dijelovima 3. korpusa Konfederacije u južnoj Pennsylvaniji, kod gradića Gettysburg. Nakon toga su glavne snage obiju strana krenule prema Gettysburgu koji je bio važno raskršće cestovnih komunikacija. General Meade je rasporedio svoje snage na topografski jakim položajima južno od Gettysburga, na liniji Culp's Hill - Cemetery Hill - Cemetery Ridge - Little Round Top, dok je Lee zaposjeo položaje na liniji Gettysburg - Seminary Ridge - Peach Orchard. Tokom noći prispjeli su svi korpusi Unije i zaposjeli svoje položaje, osim Little Round Topa koji je zabunom ostao nezaposjednut.
Drugog dana, 2. srpnja, snage Konfederacije krenule su u napad na položaje Unije s početkom na južnom dijelu, na Little Round Topu kojeg je u zadnji čas zaposjela jedna brigada Unije. To je dovelo do žestoke borbe na padinama brda u kojoj su snage Konfederacije potisnute na početne položaje. Tokom dana snage Konfederacije su poduzimale jake napade na položaje Unije s postupnim pomicanjem težišta od juga prema sjeveru, ali bez značajnijih rezultata.
Trećeg dana bitke, 3. srpnja, Lee je poduzeo odlučujući napad. Prema njegovom planu Ewellov 2. korpus obnoviti će napad na Culp's Hill dok će glavni napad izvesti 15.000 vojnika 1. korpusa generala Longstreeta na središte rasporeda vojske Unije na Cemetery Ridgeu. Longstreet se usprotivio tom napadu jer je smatrao da je obrana prejaka. Predlagao je da se umjesto toga obiđe južni bok snaga Unije kod Little Round Topa i izbije im se u pozadinu. Po vlastitim memoarskim zapisima rekao je Leeju: ''Generale, ja sam vojnik čitavog svog života. Vodio sam vojnike u borbu u vodovima, u četama, u regimentama, u divizijama i u armijama i znam što vojnik može učiniti. Moje je mišljenje da petnaest hiljada vojnika ne može zauzeti te položaje''.
 
James Longstreet:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Lee je unatoč upozorenju ostao kod svog plana. Napad na Culp's Hill okončan je već u 11 sati neuspjehom Ewellovog 2. korpusa, dok je napadu Longstreetovog 1. korpusa na Cemetery Ridge prethodilo artiljerijsko bombardiranje položaja Unije iz 170 topova započeto u 13 sati - najjača koncentracija artiljerijske paljbe u čitavom Američkom građanskom ratu. Unatoč jačini paljba nije ušutkala artiljerijske baterije Unije ni ozbilnije oštetila obrambene položaje. Artiljerija Unije čuvala je municiju za odbijanje pješadijskog napada, za koji je bilo jasno da će uslijediti, i odgovorila je tek nakon 15 minuta iz 80 topova.
Točno u 15 sati u pješadijski napad krenulo je 12.500 vojnika 1. korpusa Konfederacije, na fronti širine samo 1.200 m. Pri tome su morali prijeći više od kilometra preko otvorenog zemljišta, što ih je činilo idealnim ciljem za artiljeriju Unije koja je sada djelovala u punoj snazi. U prilazu položajima Unije masovno ih je kosila kartečna paljba iz topova i paljba iz streljačkog oružja. Na nekim mjestima vojnici Konfederacije uspjeli su prodrijeti u položaje Unije, ali su odmah pobijeni ili zarobljeni. Ovaj napad, poznat kao Pickett's Charge (po zapovjedniku jedne od divizija 1. korpusa generalu Georgeu Pickettu) završio je kao fijasko u kojem je Konfederacija izgubila 6.000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih.
 
Pickett's Charge, umjetnički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Borbe 3. srpnja 1863., grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije poraza Longstreetovog 1. korpusa general Lee je shvatio da je bitka izgubljena i zapovijedio je povlačenje prema jugu u Virginiju, čime je okončana njegova namjera da prenese ratne operacije u države Unije. Gubici su na obje strane bili visoki (Konfederacija 28.000, Unija 23.000 mrtvih, ranjenih i zarobljenih) i bitka kod Gettysburga se smatra najkrvavijom bitkom ikada vođenom na američkom tlu. Poraz i pretrpljeni gubici imali su nepovoljne posljedice na moral vojske Konfederacije.
 
Thure de Thulstrup, Bitka kod Gettysburga:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Spomeničko područje High-water mark of the Confederacy, Gettysburg National Military Park, označava točku najdubljeg prodora snaga Konfederacije trećeg dana bitke. Spomenik prikazuje vojnika 72. pješadijske regimente Unije iz Pennsylvanije (72nd Pennsylvania Infantry):
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zajedno s osvajanjem Vicksburga 4. srpnja 1863. od strane generala Ulysessa Granta, čime je teritorij Konfederacije presječen na dva dijela, bitka kod Gettysburga bila je prijelomna u Američkom građanskom ratu - poslije nje je uslijedilo postupno povlačenje vojske Konfederacije u obrani sve manjeg teritorija.

Rušenje izraelskog putničkog aviona iznad Bugarske 27. srpnja/jula 1955.
 
Putnički avion Lockheed Constellation izraelske kompanije El Al registarske oznake 4X-AKC na letu broj 402 London - Tel Aviv uzletio je 27. srpnja/jula 1955. u 02:33 sata sa aerodroma Swechat u Beču. Po redu letenja iduće međuslijetanje bilo je predvođeno u Istanbulu, odakle bi avion produžio let do aerodroma Lod kod Tel Aviva. U avionu je bilo 7 članova posade i 51 putnik - 15 državljana Izraela, 12 USA, 5 SSSR-a, po 4 Velike Britanije, Kanade i Južnoafričke Republike, 3 Zapadne Njemačke i po 1 Austrije, Švicarske i Poljske. Jedan putnik je bio nepoznatog državljanstva.
Bugarska promatračka stanica registrirala je nepoznati avion u zračnom prostoru Bugarske nedaleko tromeđe s Makedonijom i Grčkom. Zamjenik zapovjednika protuzračne obrane general Veličko Georgijev zapovijedio je presretanje aviona i sa vojnog aerodroma Dobroslavci kod Sofije uletjela su dva lovca MiG-15 kojima su upravljali piloti Petrov i Sankijski.
 
Lockheed Constellation 4X-AKC kompanije El Al na aerodromu Idlewild u New Yorku 1950. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mikojan-Gurevič MiG-15:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Što se dalje događalo nije do kraja razjašnjeno. Prema izjavama pilota MiG-ova Petrov je u dva navrata ispalio rafal upozorenja ispred nosa Constellationa. Piloti također tvrde da se posada izraelskog aviona u početku pretvarala kako slijedi instrukcije i spustila flapsove i stajni trap, ali ih je odmah uvukla i napravila oštar zaokret u namjeri da pobjegne preko grčke granice. Tada je general Georgijev osobno zapovijedio: ''Ako avion namjerava napustiti bugarski zračni prostor, a nema više vremena za nova upozorenja, srušite ga''. Tada su Petrov i Sankijski ispalili rafale na Constellation koji se raspao u zraku i srušio se sjeverno od grada Petrič. Poginulo je svih 58 ljudi u avionu.
Bugarska je idućeg dana objavila vijest o incidentu, izrazila žaljenje i najavila službenu istragu, ali je odbila da u komisiji budu i predstavnici Izraela. Ono što je nesporno je činjenica da je Constellation letio izvan međunarodnog zračnog koridora, a uzroci skretanja su ostali nejasni. Po jednoj verziji zbog olujnog nevremena došlo je do poremećaja rada instrumenata za navigaciju, a posada je bila uvjerena da leti iznad radiofara Skopje. Ta verzija je osporena jer toga dana u zoni leta nije registrirano nikakvo nevrijeme. U svakom slučaju nesporno je i to da je Constellation letio 200 km kroz bugarski zračni prostor i poprilično unutar teritorija Bugarske.
 
Ruta leta El Al 402 izvan međunarodnog koridora:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iako je bugarska vlada odbijala prihvatiti bilo kakvu odgovornost za incident, optužujući izraelskog avioprijevoznika zbog neovlaštenog prodora u zračni prostor Bugarske, naknadno je ipak uputila formalno izvinjenje jer su ''piloti djelovali brzopleto''. Ujedno je pristala na isplatu obeštećenja obiteljima poginulih putnika i članova posade.
 
Spomenik žrtvama leta broj 402 na groblju Kiryat Shaul u Tel Avivu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Napad nuklearnom bombom na Hiroshimu 6. kolovoza/augusta 1945.
 
Nakon okončanja rata u Europi predstavnici savezničkih zemalja donijeli su 26. srpnja 1945. takozvanu Potsdamsku deklaraciju, kojom se tražila bezuvjetna kapitulacija jedine preostale zaraćene sile Trojnog pakta - Japana. Kako su se Japanci odlučili za borbu do kraja Amerikanci su, u strahu od golemih žrtava u slučaju kopnene invazije na japanski teritorij, odlučili upotrijebiti novo oružje - nuklearnu bombu. Ovo oružje je razvijeno u sklopu projekta Manhattan, a prvi uspješni pokus izveden je 16. srpnja u pustinji Jornada del Muerto u saveznoj državi New Mexico.
U travnju 1945. predsjednik Združenog generalštaba general George Marshall zatražio je od generala Leslie Grovesa , zapovjednika projekta Manhattan, da imenuje Komitet za odabir ciljeva (Target Committee). U Komitet su uz Grovesa imenovani brigadni general Thomas Farrell, major John Derry, pukovnici William Fisher, Joyce Stearns i David M. Dennison, te civilni stručnjaci John von Neumann, Robert Wilson i William Penney. Kriteriji za odabir cilja bili su: mora biti strateški važan, a promjer mu mora biti minimalno 5 km; udarni val eksplozije mora izazvati veliku štetu;  mora biti nezahvaćen ranijim bombardiranjima. Komitet je odredio pet potencijalnih ciljeva - Kokura (s jednom od najvećih japanskih tvornica municije), Hiroshima (industrijski centar i velika luka), Yokohama (industrijski centar i velika luka), Niigata (industrijski centar s rafinerijom nafte i velika luka) i Kyoto (industrijski centar). Na osobnu intervenciju ministra rata Henryja Stimsona stara carska prijestolnica Kyoto je uklonjena sa popisa ciljeva zbog svog povijesnog, religijskog i kulturnog značaja pa je umjesto nje na listu uvršten Nagasaki.
Za primarni cilj prvog napada izabrana je Hiroshima, a rezervni ciljevi su bili Kokura i Nagasaki. Koji grad će biti napadnut odrediti će vremenski uvjeti, a o njima će izvijestiti avioni za meteorološko izviđanje.
Rano ujutro 6. kolovoza 1945. sa aerodroma North Field na otoku Tinian u Marijanskom arhipelagu poletjela su tri bombardera B-29 Superfortress - Enola Gay s nuklearnom bombom Little Boy snage 15 kilotona (ekvivalent 15.000 tona TNT), The Great Artiste s mjernim instrumentima i Necessary Evil s opremom za fotografiranje. Posada Enole Gay brojala je 12 članova - pilot pukovnik Paul Tibbets, kopilot kapetan Robert Lewis, navigator kapetan Theodore Van Kirk, ciljatelj bombi major Thomas Ferebee, nadzornik bombe kapetan William Parsons, pomoćnik nadzornika bombe potporučnik Morris Jeppson, rukovodilac radarskim protumjerama poručnik Jacob Beser, inženjer leta narednik Wyatt Duzenbury, pomoćnik inženjera leta narednik Robert Shumard, operater radara narednik Joe Stiborik, radio operater redov prve klase Richard Nelson i repni strijelac narednik Robert Caron.
Let do Japana trajao je šest sati. U fazi prilaza cilju Parsons i Jeppson su aktivirali bombu. Oko 7:15 avion za meteorološko izviđanje B-29 imena Straight Flush javio je da je oblačnost iznad Hiroshime povoljnih 3/10 što je zapečatilo sudbinu grada. Bomba je izbačena u 8:15 sati sa visine od 9.400 m.
 
Boeing B-29 Superfortress Enola Gay:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Posada bombardera Enola Gay:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Little Boy:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Hiroshima je u to vrijeme imala preko 380.000 stanovnika, no zbog djelomične evakuacije po nalogu japanske vlade procjenjuje se da ih je u vrijeme napada u gradu bilo manje od 250.000. Grad je imao veliko vojničko značenje kao sjedište Druge grupe armija (Dai-ni Sōgun) odgovorne za obranu otoka Kyūshū i Shikoku te zapadnog dijela otoka Honshū, vojna logistička baza, komunikacijski centar i ukrcajna luka za trupe i materijal. Procjenjuje se da je u gradu u vrijeme napada bilo 40.000 japanskog vojnog osoblja. Protuzračnu obranu činilo je 5 baterija PZO topova kalibra 70 mm i 80 mm.
Ciljnička točka za nuklearnu bombu bio je most Aioi preko rijeke Ōta. Međutim, vrlo jaki mlazni vjetrovi skrenuli su je za 240 metara od mosta i eksplodirala je iznad kliničke bolnice Shima (Shima byōin). U međuvremenu se Enola Gay udaljila od mjesta eksplozije za 10 km. Jedan član posade, nakon što je vidio eksploziju, rekao je: ''Bože, što smo učinili!''.
Učinak nuklearne bombe bio je stravičan. Između 70.000 i 80.000 ljudi - 30% stanovnika Hiroshime - poginulo je od udarnog i toplinskog vala, a oko 70.000 ih je ozlijeđeno. Poginulo je oko 20.000 japanskih vojnika i 20 ratnih zarobljenika. Uništeno je 12 km2 površine grada i 69% zgrada. Računajući ljude koji su naknadno pomrli od rana i takozvane ''radijacijske bolesti'' broj smrtno stradalih u bombardiranju Hiroshime procjenjuje se na 90.000 do 140.000.
Poslije bombardiranja Hiroshime Amerikanci su preko jake radio stanice na otoku Saipan emitirali svakih 15 minuta vijest o razornom učinku napada, kao i izjavu predsjednika Harryja Trummana kojom objavljuje da USA  posjeduju novo oružje velike razorne moći i poziva Japan da prihvati Potsdamsku deklaraciju. Također su iznad Japana izbacili letke pod oznakom AB-12 kojima se Japanci pozivaju da masovno apeliraju na imperatora Hirohita da okonča rat. Pozivi su ostali bez učinka, a svatko kod koga je bio pronađen letak bio je uhapšen. Stoga su Amerikanci 9. kolovoza bacili drugu nuklearnu bombu na Nagasaki. Istoga dana SSSR je Japanu objavio rat i započeo veliku vojnu operaciju u Mandžuriji. U bezizlaznoj situaciji Hirohito je 14. kolovoza na radiju objavio Izjavu o kapitulaciji (Gyokuon-hōsō).
 
''Atomska gljiva'' iznad Hiroshime snimljena sa udaljenosti od 10 km:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Letak AB-12, Muzej atomske bombe u Nagasakiju (Nagasaki Genbaku Shiryōkan):
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Spomenik mira u Hiroshimi (Hiroshima Heiwa Kinen Kōen):
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dodatak: Claude Eatherly
 
Prije napada nuklearnom bombom na Hiroshimu grad je nadletio B-29 imena Straight Flush, kojim je zapovijedio major Claude Eatherly (1918.-1978), u svrhu meteorološkog izviđanja. Njegov izvještaj o povoljnim meteorološkim prilikama zapečatio je sudbinu grada. Posada Straight Flush nije vidjela eksploziju jer se tada već nalazila 300 km daleko. Poslije rata Eatherlyja je mučila grižnja savjesti i obolio je od shizofrenije, pravio je razne ispade i dvaput pokušao samoubojstvo te je u više navrata bio hospitaliziran u duševnoj bolnici. Također je bio aktivist mirovnih pokreta i napisao je brojna pisma isprike Japancima zbog svog sudjelovanja u napadu na Hiroshimu.
Autor William Huie u svojoj knjizi The Hiroshima Pilot dovodi u sumnju Eatherlyjevu priču o grižnji savjesti i naglašava da je nastavio s vježbama za nuklearne napade neposredno poslije rata. Njegovo duševno stanje pripisuje zavisti jer nije dobio publicitet poput Tibbetsa i ostalih sudionika bombardiranja, kao i propagandi aktivista protiv nuklearnog oružja. Sâm Tibbets u svojim memoarima kaže da mu nije jasno zašto Eatherly ima toliku grižnju savjesti.
 
Claude Eatherly:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Britansko-kanadski desantni prepad na Dieppe - operacija Jubilee 19. kolovoza/augusta 1942.
 
Godina 1942. bila je za saveznike Velike alijanse kritična i označila je vrhunac ekspanzije sila Trojnog pakta. U takvim okolnostima Britanci su izveli dva desantna prepada na obalu Francuske. Operacija Chariot, desantni prepad na pomorsku bazu Saint Nazaire 28. ožujka 1942., smatra se jednim od najsmjelijih i najuspješnijih pothvata takve vrste u povijesti. Međutim, operacija Jubilee, desantni prepad na Dieppe 19. kolovoza, završila je fijaskom.
 
Dieppe na zemljopisnoj karti::
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Obostrane pripreme, planovi i snage
 
U travnju 1942. Britanci su planirali desantni prepad na francusku luku Dieppe snagom jedne divizije pod imenom Rutter. Operacija je otkazana, ali je ponovo aktivirana pod novim imenom Jubilee, djelomice i zbog inzistiranja vlade Kanade da kanadske trupe u Velikoj Britaniji budu što prije uvedene u borbu. Operaciju je planirao admiral lord Louis Mountbatten, šef Štaba za kombinirane operacije (Combined Operations Headquarters). Cilj operacije nije bio uspostavljanje mostobrana. Primarni cilj je bio testirati zauzimanje branjene luke, istražiti moguće probleme u upravljanju invazijskom flotom, provjeriti opremu i tehniku napada te prikupiti obavještajne podatke. Drugi cilj je bio koliko-toliko odvratiti pažnju Nijemaca od Istočne fronte, gdje se Sovjetski Savez ponovo našao u teškom položaju zbog njemačke ljetne ofenzive. Također je cilj bio namamiti njemačku Luftwaffe u veliku zračnu bitku gdje će njena snaga biti desetkovana.
 
Admiral lord Louis Mountbatten:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kopnenu komponentu napadnih snaga od 6.000 ljudi činile su 4., 5. i 6. brigada 2. kanadske pješadijske divizije, 14. kanadska tenkovska regimenta (Calgary Tank Regiment), britanski 3., 4., 10., 30. i 40. komando te detašman 1. bataljona USA rendžera. Royal Navy osigurala je za ovaj pothvat 237 plovnih jedinica - ratnih brodova i desantnih brodova i čamaca. Mountbatten je tražio od mornarice da ustupi jedan bojni brod radi artiljerijske podrške, no prvi pomorski lord Sir Dudley Pound odbio je taj zahtjev. Gubitak bojnog broda HMS Prince of Wales i bojnog krstaša HMS Repulse kod Malaje u prosincu 1941. pokazao je osjetljivost bojnih jedinica na masovne zračne napade i Pound nije bio voljan riskirati ni jedan kapitalni brod. Tako je vatrena potpora svedena na 8 razarača klase Hunt - HMS Albrighton, HMS Berkeley, HMS Bleasdale, HMS Brocklesby, HMS Calpe, HMS Fernie, HMS Garth i poljski ORP Ślązak. Ovi brodovi su imali standardnu istisninu os 1.050 tona i naoružanje od 4-6 topova kalibra 102 mm, nedovoljno za efikasniju podršku trupama na kopnu. Isti kalibar nosila je i pridodana topovnjača HMS Locust. U desantnoj skupini je bilo 9 novih brodova tipa LSI (Landing Ship Infantry) - HMS Duke of Wellington, HMS Glengyle, HMS Invicta, HMS Prince Charles, HMS Prince Leopold, HMS Princess Beatrix, HMS Princess Astrid, HMS Prins Albert i HMS Queen Emma. Za zaštitu desantnog konvoja dodijeljene su 9. i 13. flotila minolovaca, 12 motornih i 4 parne topovnjače i 20 patrolnih čamaca.
RAF je za operaciju Jubilee dodijelio 74 borbenih skvadrona, od kojih 66 lovačkih.
 
Desantni brod HMS Glengyle:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dieppe su branile njemačka 302. pješadijska divizija s 3 pješadijske i artiljerijskom regimentom, 216.i 813. samostalna artiljerijska baterija, 770. obalna baterija i grupa teških PZO topova. U samom gradu je bilo oko 1.500 vojnika, a obranom je zapovijedao generallajtnant Konrad Haase. U slučaju potrebe Nijemci su mogli angažirati i jedinice stacionirane u relativnoj blizini Dieppea - 676. pješadijsku regimentu, 10. oklopnu diviziju i SS brigadu Leibstandarte Adolf Hitler. Snage Luftwaffe brojale su oko 200 lovaca i 100 bombardera.
Operacija Jubilee je bila kompromitirana od samog početka. Nijemci su preko dvostrukih agenata u francuskom pokretu otpora saznali da Britanci pokazuju veliko zanimanje za Dieppe i na vrijeme su pripremili jaku obranu, a jedinice su bile na najvišem stupnju borbene pripravnosti.
 
Napad i povlačenje
 
Desantna eskadra je isplovila sa južne obale Engleske noću 18. kolovoza, a prve trupe su iskrcane u 04:50 h 19. kolovoza. Desantne zone su označene kao Yellow beach, Orange beach, Blue beach i Green beach, a glavne kao Red i White Beach. Jedan odred komandosa imao je zadatak napasti radarsku stanicu Pourville.
Kanađani i Britanci dočekani su ubitačnom paljbom njemačkih snaga. Još tokom plovidbe njemački torpedni čamci su potopili nekoliko desantnih čamaca, a desant na obalu završio je katastrofom. Većina tenkova Churchill zaglavila se već na plažama gdje su bili lagani ciljevi, a paljba iz dobro utvrđenih položaja kosila je iskrcanu pješadiju. U 09:40 h zapovijeđeno je povlačenje, koje je okončano u 14 sati.
 
Njemački obrambeni položaj u Dieppeu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Britanski vojnici u desantnim čamcima:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prizor na obali poslije povlačenja:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zarobljeni britanski vojnici:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Epilog
 
Operacija Jubilee završila je teškim porazom i golemim gubicima Saveznika. Poginulo je, ranjeno ili zarobljeno 3.367 Kanađana (stopa gubitaka od 68%!), 247 britanskih komandosa i 17 Amerikanaca. Royal Navy je izgubila razarač Berkeley i 33 desantna čamca uz 550 poginulih i ranjenih, dok je RAF izgubio 106 aviona uz 92 poginula i ranjena te 17 zarobljenih avijatičara. Gubici Nijemaca su bili znatno manji - 311 poginulih, 280 ranjenih i 48 aviona.
Katastrofa u Dieppeu je donijela Saveznicima i neku korist - izvukli su pouku da u budućim amfibijskim operacijama ni u kom slučaju ne napadaju utvrđene i dobro branjene luke sa mora. A kako su im lučki kapaciteti bili nužni za dopremu pojačanja i opskrbe u Normandiju odlučili su da ih jednostavno dopreme sa sobom. Rezultati operacije Jubilee imali su izravnog utjecaja na pripreme za saveznička iskrcavanja u Sjevernoj Africi, na Siciliji i u Normandiji.
 
Desantni prepad na Dieppe, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Manzikerta 26. kolovoza/augusta 1071.
 
Manzikert je nekadašnja bizantska utvrda i naselje nedaleko jezera Van u Armeniji, a danas je na području Turske i zove se Malâzgirt. Kod Manzikerta je 26. kolovoza 1071. došlo do velike bitke između vojske Bizanta i Turaka Seldžuka. Vojsku Bizanta vodio je osobno car Roman IV. (Romanus IV. Diogenes), a Seldžuka sultan Ālp Ārslan Muhammad ibn Dawūd.
 
Roman IV:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ālp Ārslan Muhammad ibn Dawūd:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon pljačkaških pohoda na području današnjih Irana i Iraka Turci Seldžuci pojavili su se na granicama Bizantskog carstva oko 1054. godine. Bizant je u to vrijeme bio nestabilan imperij, u kojem su se oko vlasti sukobljavale civilna i vojna aristokracija. Na prijestolje je 1067. stupio Roman IV., koji je počeo jačati vojsku kako bi spriječio sve češće pljačkaške upade Seldžuka. Obnovu vojske sumnjičavo je gledala moćna obitelj Duka, plašeći se da bi to ojačalo carevu snagu u unutrašnjim razmiricama.
Roman je vojni pohod protiv Seldžuka započeo još 1069. godine na području nekadašnje kraljevine Armenije. Sultan Arslan je tada vodio vojni pohod protiv egipatskih Fatimida i sklopio je mir s Bizantom kako bi osigurao zaleđe, pri čemu se obavezao da će spriječiti pljačkaške pohode svojih podanika. Ali nije uspio obuzdati klanove koji su priznavali njegovu vlast samo kad im je odgovaralo. Uz to su dijelovi njegove vojske prebjegli Bizantu nadajući se plijenu u ofenzivnom pohodu.
Godine 1071. Roman je osobno poveo vojsku od 40.000 ljudi u Armeniju kako bi povratio bizantske utvrde koje su zauzeli Seldžuci, a nakon toga je namjeravao skrenuti prema jugu kako bi uništio glavninu seldžučke vojske za koju je očekivao da će biti oslabljena borbama u Siriji. Za vrijeme pohoda izbile su na vidjelo podjele unutar Bizantskog carstva, koje su se manifestirale nepovjerenjem između Romana i vojskovođa iz obitelji Duka, a između ostalog i sabotažama carevog karavana.
Neki od bizantskoh vojskovođa predložili su da se Arslan sačeka i potuče u Teodozipolu, ali je Roman odlučio da vojsku pokrene prema Manzikertu koji su držali Seldžuci. Kod jezera Van Roman je podijelio vojsku u dva dijela - dio pod zapovjedništvom Josipa Tarchaneiotesa zauzeti će Hilat na jugu, a dio pod carevim vodstvom krenuti će prema istoku i zauzeti Manzikert. Procjenjujući da su Seldžuci prejaki Tarchaneiotis je povukao svoj dio vojske u Carigrad, a da nije o tome obavijestio Romana koji je za povlačenje saznao tek nakon bitke. Roman je 23. kolovoza ušao Manzikert čija posada se predala bez borbe.
Arslan je u međuvremenu pojačao svoje snage na 70.000 ljudi i postigao veliku brojčanu premoć pred Romanom, čija se vojska odlaskom Tarchaneiotisa prepolovila.
Obje strane prikupile su se kod Manzikerta 25. kolovoza. Taj dan je protekao u manjim okršajima i međusobnom procjenjivanju snaga, a Roman je odlučio da sutradan započne bitku. Borbenu formaciju su činili lijevo krilo pod zapovjedništvom Nikefora, centar pod zapovjedništvom Romana, desno krilo pod zapovjedništvom Teodora Alyatesa i rezerva pod zapovjedništvom Andronika Duke. Seldžuci su se nalazili 4 km dalje raspoređeni u obliku polumjeseca. Dok su Bizantinci nastupali seldžučke jedinice na konjima kružile su oko njihovog borbenog rasporeda i zasipale ih strijelama, izbjegavajući izravnu borbu. Bizantinci su laganim napredovanjem, stalno ometani od seldžučkih strijelaca, kasno popodne zauzeli mjesto gdje se ranije nalazio Arslanov logor. Kako se primicala noć Roman je odlučio povući svoju već prilično rastrojenu vojsku na sigurnije položaje, ali je Arslan prepoznao tu namjeru i zatvorio krakove polumjeseca oko bizantskih snaga. Uslijedila je borba u kojoj se bizantska vojska raspala, a jedino se Andronik Duka s dijelom svojih snaga uspio izvući iz obruča. Ostatak bizantske vojske za kratko vrijeme je bio uništen.
Gubici vojske Bizanta bili su 2.000-3.000 poginulih i 4.000 zarobljenih, dok je veliki broj vojnika dezertirao. Gubici Seldžuka nisu poznati. Sâm Roman je bio ranjen i zarobljen. Arslan u početku nije vjerovao da je prašnjav i dronjav zarobljenik bizantski car, a onda je simbolično stavio stopalo na njegov vrat kao znak poniženja. Ali mu je odmah pomogao da ustane i zapovijedio da ga se tretira kao kralja, a idućih osam dana odnosio se prema njemu krajnje ljubazno. Nakon pregovora o otkupnini, koja je dogovorena na iznos od 360.000 nomizmi godišnje, Arslan je Romana oslobodio.
 
Bitka kod Manzikerta, ilustracija:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Arslan ponižava Romana, prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za bizantskog cara bi bilo bolje da je ostao u zarobljeništvu. U međuvremenu su njegovi protivnici na čelu s Pselom i Ivanom Dukom izvršili dvorski udar i novim carem proglasili Mihajla VII. Parapinaka, najstarijeg sina Konstantina X. Svrgnuti Roman se pokušao vratiti na vlast uz pomoć vojnika koji su mu ostali vjerni i najamnika, ali je poražen kod Doceje od vojske Ivana Duke. Nakon zarobljavanja Roman je oslijepljen i protjeran u manastir na otoku Kınalıada u Mramornom moru, gdje je od posljedica ranjavanja umro u ljeto 1072. godine.
Poraz kod Mancikerta se smatra jednim od inicijalnih povoda za pokretanje križarskih ratova, jer je tursko zauzimanje Male Azije natjeralo cara Aleksija I. Komnena da zatraži pomoć od katoličkog Zapada u obrani i zaštiti kršćanstva na Istoku.
 
Malâzgirt danas:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

900 DNI OBLEGANJA LENINGRADA
 
Na današnji dan leta 1941 so Nemci začeli blokado Leningrada in ga odrezali od preostalega dela Sovjetske zveze. Obleganje mesta, v katerem je umrlo okoli 620.000 ljudi, se je končalo januarja 1944, ko je Rdeča armada pri mestu premagala nemško vojsko.

Leningrad je v tistem času štel 3 milijone prebivalcev. Ko so se Nemci približali mestu, je bilo to skorajda nepripravljeno, a je bilo čutiti veliko mero patriotizma. V nekaj dneh se je na uradih javilo 212.000 prostovoljcev. Večinoma so bili vključeni v delavske skupine. Tisti, ki so šli branit mesto, so bili večinoma neizkušeni, prav tako častniki. Primanjkovalo je tudi orožja.

Frontna črta je bila precej dolga, vse okoli mesta. Branili so jo ostanki sovjetske vojske in leningrajski prostovoljci. A prostovoljci so bili neizkušeni. Pušk je primanjkovalo, imeli pa so granate in molotovke. Za izdelavo teh so potrebovali steklenice. Otroci so jih v štirinajstih dneh zbrali okoli milijon. Prve prostovoljce iz mesta so poslali na mirnejši del fronte, da so si pridobili izkušnje. Ko so jih poslali na nevarnejši del, so kmalu doživeli tankovski napad. Na desettisoče prostovoljcev je bilo ubitih. V mestu so še vedno pripravljali obrambo. Po nekaterih podatkih naj bi rove gradilo med 500.000 do 1.000.000 meščanov. Naloge so imeli vsi, moški, ženske in otroci. V začetku je bila fronta oddaljena 100 kilometrov od mesta, a je bilo mesto vseeno bombardirano.

Sprva je bila fronta res zelo oddaljena od mesta, a se je ta razdalja hitro krčila. Kmalu so Nemci mesto že obstreljevali s topovi. Škoda sprva ni bila tako vidna, a kmalu so s pomočjo zažigalnih bomb uničili mestno zalogo hrane. Ruski strokovnjak je ocenil, da jim bo kmalu zmanjkalo hrane, ker so Nemci prekinili vse kopenske povezave z ostalo državo. Delež hrane na prebivalca so skrbno zmanjšali. Gradili so nove bunkerje in barikade. Organizirali so tovarniške bataljone, ki so varovali tovarne. Za vsako mestno četrt so določili tri ljudi z velikimi pooblastili, ki so skrbeli za obrambo te četrti. Iz neuporabnih železniških prog so gradili barikade. Po leningrajski kanalizaciji je brezskrbno potekal promet in v njej je bil možen nemoten prehod mesta. Uvedli so policijsko uro, ker so se bali, da se bodo Nemci vtihotapili v mesto skupaj z množico beguncev, ki so množično prihajali. Kmalu se je začelo čutiti pomanjkanje. Začeli so zbirati vse, kar bi se dalo uporabiti. A Nemci mesta niso napadli. Hitlerjev ukaz je bil, naj prekinejo vse povezave Leningrada z ostalim svetom in ga oblegajo. Tako se je začela blokada Leningrada.

Prebivalci Leningrada v začetku spopadov lakote niso pričakovali, a se je ta kmalu začela kazati. Ko je nastopila zima, jim je že skorajda zmanjkalo hrane. Znanstveniki so iskali poti, kako nahraniti tri milijone prebivalcev in begunce. Obroke so zmanjšali do najnižje možne oblike, a to ni bilo dovolj. V kruh so začeli mešati hmelj (800 ton), ki ga niso potrebovali, ker so prenehali izdelovati pivo in oves (5000 ton), ki je bil namenjen za konje. Kruhu so začeli dodajati tudi pokvarjene oljne pogače. Videli so, da se strupi v pečeh uničijo. Sprva so jih dodajali po tri procente, kasneje pa kar deset. Kruh je bil videti takole: 10 % celuloze, 10 % oljnih pogač, 2 % plev, 2 % prahu iz vreč za moko, 3 % mlete koruze, 73 % ržene moke. Edina pot, kjer so se lahko povezali s svetom, je bilo Ladoško jezero. To je pozimi zamrznilo in takrat je v mesto prišlo nekaj hrane. To povezavo so poimenovali pot življenja (rusko дорога жизни, doroga žizni).

Protiofenziva se je osnovala na dveh frontah. Iz dveh strani so napadli nemško vojsko. Prvi napad je bil neuspešen, a so zelo oslabili Nemce, tako da niso mogli napasti mesta. V drugem napadu so obkolili Nemce in jih premagali. 18. januarja 1943 je bilo po radiu razglašeno, da je nemška blokada uničena. Kmalu so obnovili železnico, ki je sprva težko delovala zaradi nemškega obstreljevanja. Tako je dobila ime prehod smrti. A so organizirali obrambo vlakov in takrat je promet stekel hitreje. Tako so pripeljali ogromne količine orožja. Prišli so tudi najboljši sovjetski generali. Začeli so s protiofenzivo, množično so obstreljevali Nemce. Nek nemški vojak, ki je bil prej na Krimskem polotoku, je rekel: Rajši grem trikrat pred Sevastopol, kot pa da ostanem tukaj. Do konca februarja 1944 so nemško vojsko pregnali.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
Eden izmed propagandnih letakov takratnega časa: "Fašizem, sovražnik človeštva! Smrt fašizmu! Fašizem, to je uničenje kulture.
                                                 Fašizem, to je zapor. Fašizem, to je lakota. Fašizem, to je vojna!"

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                 Edino še lokomotiva pripelje hrano iz ostalih delov Sovjetske Zveze za Leningrad

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                       Januar 1943, tankovska brigada leningrajske fronte                                                                   

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                    Ostre zimske razmere za Leningrajske borce

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Enote leningrajske fronte pred začetkom operacije

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                  Operacijo Iskra sta odobrila maršala Rdeče armade Georgij Žukov in Kliment Vorošilov

- 1529. završena prva opsada Beča povlačenjem turske vojske pod zap. Sulejmana Veličanstvenog
- 1849. pod optužbom za veleizdaju u Parizu uhapšen franc. oficir Alfred Drejfus, čime je počela burna afera koja je godinama potresala Francusku. Poslije je osuđen na doživotni zatvor, ali je nakon angažmana Emile Zole otkriven pravi krivac, a Drejfus rehabilitiran
- 1949. u Mađarskoj pogubljeni Laslo Rajk, Tibor Sonji i Andraš Salai. Svi su na montiranom sudskom procesu osuđeni na smrt i strijeljani kao buržoaski revizionisti i titoisti. Posmrtno su rehabilitirani 1956. kao žrtve kulta ličnosti

zahvaljujem Gorane

- Ban Ivan Mažuranić 19.10.1874. otvorio Sveučilište u Zagrebu, prvo kao takvo u Južnih Slabvena
- 1931. rođen John le Carre ( poznat kao pisac špijunskih romana )
- 1941. umro Josip Kraš, sindikalni i politički radnik

Sovjetska vojna intervencija u Mađarskoj 4. studenog/novembra 1956.
 
U Mađarskoj je 23. listopada 1956. godine izbio ustanak koji se pomalo pretenciozno naziva Mađarskom revolucijom (1956-os forradalom és szabadságharc). Ustanak je ugušen 11. studenog intervencijom oružanih snaga SSSR.
Mađarska je sredinom pedesetih godina XX. stoljeća bila dio Istočnog bloka, a na čelu države je bio tvrdi staljinist Mátyás Rákosi. Tajna policija (Államvédelmi Hatóság - ÁVH) je nadzirala sva područja društvenog života. Nakon što je proces destaljinizacije zahvatio i Mađarsku - Rákosi je u srpnju 1956. smijenjen i žrtva staljinističkog procesa László Rajk posthumno rehabilitiran - sve glasniji su bili zahtjevi za liberalizacijom i ukidanjem monopola vladajuće Mađarske narodne radničke partije (Magyar Dolgozók Pártja). Pokret je započeo u diskusionim grupama studenata i intelektualaca.
Otvorena pobuna započela je 23. listopada u Budimpešti kao protest studenata, kojem se odmah pridružilo nekoliko tisuća građana. Studenti su pokušali ući u zgradu radija kako bi objavili svoje zahtjeve, ali su ih u tome spriječili pripadnici ÁVH koji su pucali iz vatrenog oružja i ubili nekoliko prosvjednika. Nakon toga je izbila erupcija gnjeva građana i došlo je do masovne pobune i nereda. Vlast se praktično raspala i Budimpeštom se vladale naoružane skupine različitih milicija. Ubijeno je nekoliko stotina mađarskih komunista, a od bijesne gomile stradali su u linčovanju i mnogi nevini ljudi. Bilo je dovoljno da netko vidi ćovjeka u žutim cipelama, kakve su u ono vrijeme uglavnom nosili pripadnici ÁVH, vikne ''avos, avos'' i nesretnika bi odmah zatukli ili objesili.
Nemiri su se proširili i u druge gradove Mađarske, a 23. listopada predsjednika vlade Andrása Hegedüsa zamijenio je Imre Nagy.
 
Grupa naoružanih pobunjenika u Budimpešti:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Javni linč pripadnika ÁVH:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poruka ''Rusi, idite kući '':
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na večer 23. listopada prvi sekretar Mađarske narodne radničke partije Ernő Gerő zatražio je intervenciju sovjetske vojske. U Mađarskoj su se do početka nemira nalazile sovjetske 2. gardijska mehanizirana divizija i 17. gardijska mehanizirana divizija, 2 zrakoplovne divizije i pomoćne jedinice. Dne 24. listopada pristigle su 33. gardijska mehanizirana divizija iz Rumunjske te 11. gardijska mehanizirana divizija i 128. gardijska pješadijska divizija iz Karpatskog vojnog okruga, što je povećalo broj sovjetskih vojnika u Mađarskoj na 31.500. Sovjetske trupe su ušle u Budimpeštu i druge gradove te stupile u borbu s pobunjenicima. Sukobi su trajali do 28. listopada kada su se sovjetske trupe povukle iz Budimpešte i zavladalo je nekoliko dana primirja.
Predsjednik vlade Nagy je 28. listopada preko radija objavio priopćenje u kojem je zatražio trenutačnu obustavu neprijateljstava, U priopćenju je naglasio da ustanak neće biti tretiran kao neprijateljski čin nego kao pokret za demokrattizaciju; da će svi sudionici ustanka biti amnestirani; da će ÁVH biti rasformiran; da će se osnovati nacionalna garda; da će se odmah pristupiti pregovorima o povlačenju svih sovjetskih snaga iz Mađarske. U govoru preko radija 1. studenog Nagy je objavio povlačenje Mađarske iz Varšavskog pakta i neutralni status države.
 
Imre Nagy:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Događaji u Mađarskoj (i ranije u Poljskoj) zabrinuli su Politbiro KPSS. Na sastanku 24. listopada tvrdolinijaši na čelu s Vjaćeslavom Molotovom inzistirali su na vojnom slamanju ustanka, čemu su se Nikita Hruščov i maršal Georgij Žukov usprotivili. Žukov je dapače iznio mišljenje da treba razmotriti mogućnost povlačenja sovjetske vojske iz Budimpešte pa čak i iz čitave Mađarske. Ali je razvoj događaja u Mađarskoj - naročito najava povlačenja iz Varšavskog pakta - doveo do odluke 31. listopada o vojnoj intervenciji velikih razmjera. Pet sovjetskih divizija stacioniranih u Mađarskoj prije 23. listopada pojačane su na 17 divizija iz sastava 8. mehanizirane armije generala Hamazapa Babadžanjana i 38. armije generala Umara Mamsurova. U sastavu sovjetskih snaga bilo je 1.130 tenkova T-34/85, T-54 i JS-3 te veliki broj oklopnih transportera BTR-152 i samohodnih artiljerijskih oružja. Operacijom je rukovodio zapovjednik oružanih snaga Varšavskog pakta (Главнокомандующие Объединёнными вооружёнными силами стран-участниц Варшавского договора) maršal Ivan Konjev. Druga vojna intervencija sovjetske vojske uslijedila je 4. studenog i okončana je 11. studenog slamanjem posljednjeg otpora ustaničkih snaga. Nagy je uzaludno tražio međunarodnu pomoć.
 
Maršal Ivan Konjev:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjetski tenkovi T-54 u Budimpešti:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Samohotke ISU-152 i tenk T-34 u Budimpešti:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapaljen sovjetski oklopni transporter BTR-152:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Gubici obiju strana u Mađarskom ustanku nisu točno utvrđeni. Po nekim izvorima Sovjeti su izgubili 722 poginula i 1.540 ranjenih vojnika, 14 tenkova i 9 oklopnih transportera, dok je na strani ustanika poginulo 2.500 do 3.000 ljudi (od kojih 1.569 u Budimpešti) i 13.000 ih je ranjeno. Oko 26.000 Mađara izvedeno je pred sud, 22.000 osuđeno na zatvorske kazne i 229 na smrtnu kaznu. Iz zemlje je izbjeglo oko 200.000 ljudi. Imre Nagy, György Lukács, Géza Losonczy i još 45 osoba sklonilo se u ambasadu FNRJ gdje su dobili azil, dok se kardinal József Mindszenty sklonio u ambasadu USA gdje je proveo 15 godina. Nakon što im je na zahtjev jugoslavenskih vlasti novi partijski vođa Janos Kádár obećao slobodan prolaz Nagy i ostali napustili su ambasadu 22. studenog, ali su odmah uhapšeni i odvedeni u Rumunjsku. Losonczy je umro u štrajku glađu, dok je Nagy osuđen na smrt i strijeljan.
Jugoslavenska ambasada bila je čitavo vrijeme opkoljena sovjetskim vojnicima. Jedan sovjetski tenkist pucao je iz mitraljeza na prozor ambasade pri čemu je poginuo ataše za kulturu Milenko Milovanov.
Dan 23. listopada danas se u Mađarskoj slavi kao Dan republike (Köztársaság napja) u spomen na ustanak 1956. godine. Valja dodati da se pomalo zaboravlja mračnija strana ''Mađarske revolucije'', kao što se zaboravlja otkuda sovjetska vojska u Mađarskoj - je li provalila sa istoka poput mognolske horde ili je istjerala te iste Mađare ispod Voronježa.

Na današnji dan 04 11 1942 god. oslobođen je grad Bihać.Osam brigada NOVJ pod komandom Operativnog štaba za Bosansku Krajinu uništilo ustaško-domobranski garnizon u Bihaću i okolnim mjestima.Bitka za grad je trajala od 02-04 novembra 1942 god.
Osvajanjem Bihaća povezana je slobodna teritorija u Bosanskoj Krajini i centralnoj Bosni sa slobodnim teritorijem u Lici,Baniji,Kordunu i Dalmaciji.Tako je formirana neprekinuta slobodna teritorija od Karlovca do Livna na kojoj su uspostavljene mnoge civilne i vojne institucije poznate kao Bihaćka republika ili Titoland po njemačkoj verziji.

Početak operacije Uran, okruženja njemačke 6. armije u Staljingradu, 19. studenog/novembra 1942.
 
U u vrijeme prve velike krize obrambene bitke u Staljingradu, 12. rujna 1942., Staljin je pozvao dvojicu svojih najvažnijih stratega, zamjenika vrhovnog zapovjednika generala Georgija Žukova i načelnika generalštaba generala Aleksandra Vasiljevskog, kako bi s njima raspravio kako se može pomoći obrani Staljingrada.
Staljin je tražio da se pojača Staljingradski front i da se izvede velika napadna operacija sa sjevera, između Dona i Volge, na lijevi bok njemačke 6. armije. Međutim, Žukov i Vasiljevski su bili svjesni rizika takve operacije jer su Nijemci imali vrlo jaku obranu sjevernog boka. Uz to su držali položaje na uzvišenjima dok su se jedinice Staljingradskog fronta nalazile praktično u ravnoj i goloj stepi. Također su dvojica generala smatrala da Nijemci mogu lako parirati takvom napadu brzim dovođenjem obližnjih snaga. To bi značilo nepotrebno i skupo trošenje prikupljenih strategijskih rezervi i stoga je po njihovom mišljenju trebalo potražiti neko drugo rješenje.
Staljin ih je uputio da odu u generalštab i da mu dođu sutradan u isto vrijeme s tim ''drugim rješenjem''. Kada su Žukov i Vasiljevski raširili generalštabnu kartu s općim planom protuofenzive Staljina je iznenadila ambicioznost operacije i upitao generale ''nisu li malo predaleko zamahnuli''. Dvojica stratega su, naime, planirala radikalni udar na bokove koje su držale jedinice njemačkih saveznika i opkoljavanje te kasnije uništenje 6. armije u Staljingradu.
 
Aleksandar Vasiljevski:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Operacija je bila predviđena u dvije faze. U prvoj fazi pod kodnim imenom Uran izvesti će se udar iz dva smjera - sa mostobrana na Donu kod Serafimoviča i Kletskaje novoformirani Jugozapadni front generala Nikolaja Vatutina napasti će rumunjsku 3. armiju, a glavnina Staljingradskog fronta generala Andreja Jerjomenka napasti će južno od Staljingrada, u području Sarpinskih jezera, rumunjsku 4. armiju. Oba kraka kliješta spojiti će se kod Kalača na Donu, nakon čega će se koridor širiti u smjeru Staljingrada i prema zapadu kako bi se spriječila deblokada ili izvlačenje 6. armije. U drugoj fazi pod kodnim imenom Saturn sovjetske snage izbiti će na Azovsko more i odsjeći kompletnu njemačku Grupu armija A u području Kavkaza.
 
Nikolaj Vatutin:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Andrej Jerjomenko:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za izvođenje protuofenzive Sovjeti su prikupili preko 1.100.000 vojnika, 900 tenkova, 13.500 artiljerijskih oružja i 1.500 aviona. Tenkovi su bili uglavnom novijih tipova T-34, KV-1 i T-70. U sastavu Jugozapadnog fronta bile su 1. gardijska armija, 21.armija, 5. tenkovska armija, 1., 4. i 26. tenkovski korpus, 1. gardijski mehanizirani korpus, 3. gardijski konjički korpus, 8. konjički korpus, 3 samostalne tenkovske brigade i 2 zrakoplovne armije, a u sastavu Staljingradskog fronta 28., 51., 57., 62. i 64. armija, 4. i 13. mehanizirani korpus, 4. konjički korpus, 11 samostalnih tenkovskih brigada i 2 zrakoplovne armije.
Protivnik s kojim će se sovjetski napad neposredno suočiti bile se rumunjske snage. Treća rumunjska armija pod zapovjedništvom generala Petre Dumitrescua imala je u svojem sastavu 1., 2., 4. i 5. armijski korpus s oko 152.000 ljudi plus oko 11.000 njemačkih vojnika i držala je frontu na rijeci Don između 8. talijanske i 6. njemačke armije širine 140 km. Četvrta armija pod zapovjedništvom generala Constantina Constantinescua imala je u svojem sastavu 6. i 7. armijski korpus s oko 76.000 ljudi i držala je frontu južno od Staljingrada širine 270 km. Obje armije su bile naoružane uglavnom zastarjelim i neefikasnim oružjem, primjerice PT topovima kalibra 37 mm koji nisu predstavljali nikakvu prijetnju sovjetskim tenkovima T-34, a borbeni moral vojnika je bio slab. Njemački zapovjednici su imali vrlo loše mišljenje o borbenim mogućnostima takvih ''saveznika''.
 
Rumunjski vojnici na obali rijeke Don:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapovjednik 3. rumunjske armije general Petre Dumitrescu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjetska protuofenziva započela je ujutro 19. studenog 1942. udarom Jugozapadnog fronta sa mostobrana kod Serafimoviča i Kletskaje na rumunjsku 3. armiju. Kod Rumunja je nastala panika i rasulo, pa i masovno predavanje u zarobljeništvo. Idućeg dana krenuo je u napad i Staljingradski front, koji je probio obranu rumunjske 4. armije i krenuo u nastupanje prema rijeci Don. U međuvremenu je 26. tenkovski korpus Jugozapadnog fronta izbio na Don kod Kalača, zauzeo željeznički most i prebacio se na drugu obalu. Snage Jugozapadnog i Staljingradskog fronta susrele su se 22. studenog u Kalaču na Donu i time zatvorile obruč oko njemačke 6. Armije i jednog korpusa 4. oklopne armije. Sovjetske snage su nakon toga pristupile širenju koridora kako bi spriječile bijeg ili deblokiranje opkoljenih njemačkih snaga u Staljingradu.
 
Operacija Uran, juriš sovjetske pješadije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zarobljeni rumunjski vojnici:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Operacija Uran, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon spajanja sovjetskih snaga kod Kalača zapovjednik njemačke 6. armije general Friedrich Paulus zatražio je dopuštenje da odmah napusti Staljingrad i izvede protuudar kako bi izvukao armiju iz okruženja, no Hitler je zabranio povlačenje. Umjesto toga je zapovijedio da 6. armija formira ''ježa'' (kružnu obranu) i opskrbljuje se iz zraka dok je ne deblokiraju druge njemačke snage. U tu svrhu je formirana nova grupa armija Don pod zapovjedništvom feldmaršala Ericha von Mansteina u čiji sastav su uvrštene 6. armija i 4. oklopna armija. Planirano je da glavnina 4. oklopne armije otvori kopneni koridor za opskrbu 6. armije s tim da ona ostane tamo gdje jest - u Staljingradu. Operacija je dobila naziv Wintergewitter (zimska oluja). Njemački protunapad iz neočekivanog smjera iznenadio je Sovjete, ali je obrana učvršćena i pokušaj deblokade pretrpio je neuspjeh. Epilog je bio uništenje njemačkih snaga u Staljingradu.

Granatiranje Mainile, sovjetski cassus belli za napad na Finsku, 26. studenog/novembra 1939.
 
Na današnji dan 1939. godine zbio se događaj koji će Sovjetskom Savezu poslužiti kao izgovor za oružani napad na Finsku - artiljerijsko granatiranje ruskog pograničnog sela Mainila.
 
Selo Mainila 1939. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Položaj Mainile uz sovjetsko-finsku granicu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na Mainilu je ispaljeno 7 granata. Eksplozije su primijećene sa tri finske pogranične postaje, a dogodile se se cca 800 metara u dubini sovjetskog teritorija. SSSR je za incident odmah optužio Finsku. Finci su pak negirali odgovornost tvrdeći da ni jedno njihovo artiljerijsko oružje nije bilo u dometu granične linije i tražili su neutralnu međunarodnu istragu. A vojnici finske pogranične strane tvrdili su da su čuli zvukove ispaljivanja granata na sovjetskom teritoriju.
 
Finski vojnici koji su svjedočili granatiranju sa sovjetske strane:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Finski oficiri s novinarima uz granicu kod Mainile 29. studenog 1939.:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjetski Savez odbio je finski zahtjev na neutralnom istragom. Dne 28. studenog otkazao je ugovor o miru i prijateljstvu s Finskom iz 1932. godine, 29. studenog prekinuo je dilomatske odnose, a 30. studenog bez objave rata oružano je napao Finsku. Istog dana predsjednik vlade Vjaćeslav Molotov obavijestio je Društvo naroda da je ''SSSR primoran poduzeti obrambene mjere zbog neprijateljskog držanja Finske''.
U službenoj sovjetskoj historiografiji odgovornost za incident kod Mainile redovito se pripisivala finskoj strani. Prva pukotina u takvoj priči poijavila se u memoarima Nikite Hruščova 1970. godine, gdje je on ustvrdio da je granatiranje organizirao sovjetski maršal artiljerije Grigorij Kulik.
 
Nikita Hruščov:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Grigorij Kulik:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Činjenice o sovjetskoj odgovornosti za incident kod Mainile definitivno su izbile na vidjelo u vrijeme Gorbačova i politike ''glasnosti'', a potvrđene su nakon raspada Sovjetskog Saveza. Jedan od ključnih dokaza su materijali iz arhive nekadašnjeg partijskog rukovodioca Andreja Ždanova, iz kojih se vidi da je SSSR-u trebao cassus belli za napad na Finsku i prikazivanje Finaca kao ''agresora''..

Stanko1 (citat):

Početak operacije Uran, okruženja njemačke 6. armije u Staljingradu, 19. studenog/novembra 1942.
 

Vezano uz gornji tekst, u posjedu sam jedne stare knjige u kojoj je pripadnik njemačke armije (u obliku romana) opisao stanje koje je vladalo na njemačkoj strani. Dok sam čitao knjigu - uz uvjet da je pisac zaista vjerno opisao tadašnje stanje i događaje - stekao sam potpuno drugačiju sliku o samoj njemačkoj armiji. Nije ni kod njih sve klapalo po poznatom "njemačkom redu i organizaciji". 
Neka ovo bude moj prilog i komentar operaciji Uran, iako nije naučno/povijesno argumentiran.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njemački zračni napad na luku Bari 2. prosinca/decembra 1943.
 
Nakon iskrcavanja na talijansko kopno snage britanske 8. armije ušle su 11. rujna 1943. bez otpora u Bari, grad na obali Jadranskog mora. Luka Barija odmah je pretvorena u jednu od najznačajnijih savezničkih logističkih baza u južnoj Italiji.
Saveznici su bili uvjereni da ostaci njemačke Luftwaffe na Mediteranu više ne predstavljaju nikakvu prijetnju. Zrakoplovni maršal sir Arthur Coningham, zapovjednik savezničkog taktičkog zrakoplovstva (Northwest African Tactical Air Force - NATAF), izjavio je na konferenciji za medije popodne 2. prosinca 1943. da ''Nijemci nisu u stanju poslati na Bari ni jedan avion''. Samo nekoliko sati kasnije biti će gadno demantiran.
Istodobno dok je Coningham držao svoju konferenciju njemački pilot Werner Hahn nadletio je Bari u izviđačkom avionu Messerschmitt Me-210 i izvijestio da je luka krcata savezničkim transportnim brodovima (bilo ih je oko 30). Zapovjednik svih njemačkih snaga na Mediteranu felfdmaršal Albert Kesselring tražio je od zapovjednika Luftflotte 2 feldmaršala Wolframa von Richthofena da organizira zračni napad svim bomarderima koje ima na raspolaganju, prvenstveno na kompleks savezničkih zračnih baza oko Foggie. Za napad na tako veliki cilj nije bilo dovoljno snaga, stoga je Richthofen predložio Bari kao cilj i prijedlog je prihvaćen.
U napad je upućeno 105 bombardera Junkers Ju-88.
 
Wolfram von Richthofen:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Junkers Ju-88:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njemački napad je počeo u 19:25 h 2. prosinca i potpuno je iznenadio Britance. Avioni su izbacili staniolske trake i zaslijepili radarske uređaje, stoga nije bilo pravodobne uzbune. Bari u to vrijeme nije imao spomena vrijednu protuzračnu obranu, a kako je luka bila osvijetljena pružala je Nijemcima idealan cilj. Potopljeno je 27 od 30 transportnih brodova dok je luka gotovo potpuno razorena. Poginulo je oko 1.000 savezničkih vojnika i mornara i isto toliko stanovnika Barija, dok su Nijemci izgubili samo jedan avion.
 
Dvije snimke posljedica napada:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Pravi razmjeri katastrofe postali su vidljivi idućih dana kada su u bolnice počele stizati stotine pacijenata, vojnih osoba i civila, sa simptomima trovanja iperitom. Naime, među potopljenim brodovima bio je i SS John Harvey tipa Liberty na kojem je bilo utovareno 2.000 bombi s po 30 kg iperita. Ovo oružje Saveznici su dopremili u tajnosti, za slučaj da Nijemci započnu kemijski rat. Ukupno 83 slučaja trovanja završila su smrtnim ishodom.
 
Transportni brod SS John Harvey:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Glavni zapovjednik savezničkih snaga na Mediteranu general Dwight Eisenhower odmah je zapovijedio da se slučaj s iperitom zataška, kako Nijemci ne bi saznali da su Saveznici dopremili bojne otrove i kako ne bi prvi započeli kemijski rat. Tajna je izbila na vidjelo tek 1967. godine, a vlada Velike Britanije je novčano obeštetila žrtve izloženosti djelovanju iperita.

Stanko1 (citat):

 
Junkers Ju-88:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njemački napad je počeo u 19:25 h 2. prosinca i potpuno je iznenadio Britance.
Avioni su izbacili staniolske trake i zaslijepili radarske uređaje, stoga nije bilo pravodobne uzbune.
Bari u to vrijeme nije imao spomena vrijednu protuzračnu obranu, a kako je luka bila osvijetljena pružala je Nijemcima idealan cilj.
Potopljeno je 27 od 30 transportnih brodova dok je luka gotovo potpuno razorena.
Poginulo je oko 1.000 savezničkih vojnika i mornara i isto toliko stanovnika Barija, dok su Nijemci izgubili samo jedan avion.

Čudo da su izgubili i taj jedan avion ako se spominje da luka Bari nije imala neku bog zna kakvu protuzračnu obranu.

Bilo je nešto PZO oružja u luci i na brodovima. Nedovoljno da se nanesu veći gubici, ali su jednog uspjeli skinuti. Vjerojatno je stradao u obrušavanju.

Stanko1 (citat):

Bilo je nešto PZO oružja u luci i na brodovima.
Nedovoljno da se nanesu veći gubici, ali su jednog uspjeli skinuti.
Vjerojatno je stradao u obrušavanju.

Ma onda se nisu trebali truditi ni njega rušiti.!

Početak sovjetske protuofenzive u bici za Moskvu, 5. prosinca/decembra 1941.
 
Krajem mjeseca studenog i prvih dana prosinca 1941. Nijemci su činili posljednje napore da zauzmu glavni grad SSSR. Jedna njemačka patrola stigla je 30. studenog do Himkija, samo 8 km od Moskve, ali je otjerana od na brzinu okupljene sovjetske jedinice. To je bila najmanja udaljenost do Moskve koju je dosegla njemačka vojska. Nasuprot njemačkoj Grupi armija Sredina stajale su tri sovjetske grupe armija - Kalinjinski front generala Ivana Konjeva s 22., 29., 31. i 39. armijom, Zapadni front generala Georgija Žukova s 5., 10., 16., 20., 30., 33., 49. i 50. armijom i Brjanski front generala Jakova Čerevičenka s 3., 13. i 61. armijom. Koordinacija djelovanja sva tri fronta bila je u rukama generala Žukova.
Iako im je napad na Moskvu bio zaustavljen Nijemci su bili uvjereni da je sovjetska vojska na rubu snaga i da nema ofenzivni potencijal, ali su se prevarili. Staljin je prihvatio prijedlog Žukova i zamjenika načelnika generalštaba generala Aleksandra Vasiljevskog da se izvede protuofenziva s ciljem otklanjanja neposredne opasnosti za Moskvu, a iz Sibira i Dalekog Istoka dopremljeno je dvadesetak svježih divizija, 1.700 tenkova i 1.500 aviona. Ukupno su sovjetske snage brojale 58 divizija i 1.100.000 vojnika, neznatno više od Nijemaca. Pažljivim rasporedom snaga na važnim mjestima ipak je postignuta premoć od 2:1.
 
Georgij Žukov:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Protuofenziva je započekla ujutro 5. prosinca napadom Kalinjinskog fronta, a idućeg dana napali su i Zapadni i Brjanski front. Sovjetska ofenziva je potpuno iznenadila Nijemce koji su ubrzo krenuli u povlačenje i mjestimice u paničan bijeg. Hitler je 8. prosinca izdao zapovjed da se linija obrane mora pod svaku cijenu održati, no situacija na fronti je diktirala drugačiji razvoj događaja. Mnoge obrambene položaje je bilo naprosto nemoguće održati i povlačenja su bila neizbježna. Među njemačkim vojnicima se proširila panika i na trenutke se činilo da će Nijemci doživjeti sudbinu Napoleonove Grande Armée koja se 1813. raspala u Rusiji.
 
Tenkovi T-34 u vrijeme sovjetske protuofenzive kod Moskve:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjetska pješadija u napadu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njemačke trupe u bijegu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zarobljeni njemački vojnici, ''Zimski Fritz'':
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjetska protuofenziva zaustavljena je 7. siječnja 1942. zbog premorenosti trupa i istrošenih rezervi. Cilj je postignut jer su Nijemci odbačeni od Moskve za 100-250 km. Staljin je inzistirao da se ofenziva nastavi sa ciljem opkoljavanja i uništenja njemačke Grupe armija Sredina, ali za to nije bilo dovoljno snaga.
 
Sovjetska zimska protuofenziva 1941.-1942., grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poraz u bici za Moskvu prouzročio je prvu veliku krizu u njemačkoj vrhovnoj komandi. Uslijedio je val smjenjivanja visokih vojnih zapovjednika, a prvi na redu bio je zapovjednik kompene vojske feldmaršal Walther von Brauchitsch. Njegov položaj preuzeo je Hitler osobno, a za svog prethodnika je rekao: ''To nije vojnik, to je čovjek od slame''. Također su jedan za drugim smijenjeni zapovjednik Grupe armija Sredina feldmaršal Fedor von Bock, zapovjednik 9. general Adolf Strauss, zapovjednik 2. oklopne armije general Heinz Guderian, zapovjednik 4. oklopne armije general Erich Hoeppner i mnogi drugi.
 
Walther von Brauchitsch:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjetska pobjeda u bici za Moskvu imala je golemi značaj za dalje odvijanje ratnih operacija u Sovjetskom Savezu i dobila je velik međunarodni publicitet. Svijet je po prvi put u toku rata vidio do tada nepobjedivu njemačku vojsku kako bježi, a ishod bitke je donio veliko ohrabrenje antifašističkim snagama u okupiranoj Europi i u svijetu.

Japanski desant na otok Wake, 11. prosinca/decembra 1941.
 
Wake je atol koraljnog porijekla u Tihom oceanu na krajnjem sjeveroistoku subregije Mikronezija. Površina otoka je 7 km2, a lagune 6 km2. Wake je jedno od najosamljenijih mjesta u svijetu - najbliže naseljeno područje, atol Utirik u otočju Marshall, udaljeno je 590 nm. Od Hololulua na Havajima je udaljen 2.300 nm, od Guama na Marijanskom otočju 1.500 nm i od Tokija 2.000 nm.
 
Položaj atola Wake i susjedna otočja:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Wake je bio nenastanjen atol kada je 17. siječnja 1899., po zapovjedi predsjednika Williama McKinleya, kapetan fregate Edward Taussig podigao američku zastavu i proglasio ga teritorijem USA. Wake je i danas u sastavu USA kao takozvani neinkorporirani teritorij (unincorporated territory), a njime upravlja USAF - United States Air Force uz suglasnost Ministarstva unutarnjih poslova (Department of the Interior).
S obzirom na položaj atola Wake zrakoplovna kompanija Pan American uredila je na njemu tridesetih godina bazu za svoje prekooceanske hidroavione (klipere). U veljači 1941. predsjednik Franklin Roosevelt naredio je da se prekomorski teritoriji USA utvrde i pripreme za obranu, čime je uspostavljena Wake Island Naval Defensive Sea Area. Prvi stalni garnizon na otoku Wake uspostavljen je 19. kolovoza pod zapovjedništvom kapetana fregate (commander) Winfielda Scotta Cunninghama. U sastavu garnizona bilo je 399 pripadnika nepotpunog marinskog bataljona (First Marine Defense Battalion), 50 avijatičara i zemaljskog osoblja, 68 pripadnika US Navy i oko 1.220 civilnih radnika kompanije Morrison-Knudsen Corporation koja je izvodila radove za vojne potrebe. Od oružja je posada raspolagala sa 6 obalnih topova kalibra 127 mm, 12 PZO topova kalibra 76 mm i 38 mitraljeza kalibra 12,7 i 7,62 mm. Od zračnih snaga na otoku se nalazio marinski skvadron VMF 211 s 12 lovaca Grumman F-4F Wildcat.
 
Winfield Scott Cunningham, zapovjednik garnizona Wake:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvi japanski napad 8.-11. prosinca
 
Japanci su napali Wake već prvog dana rata, 8. prosinca 1941. (po američkom vremenu 7. prosinca), formacijom od 36 bombardera Mitsubishi G3M sa otoka Kwajalein. Oni su na zemlji uništili 8 Wildcata, dok su preostala 4 bila u patroli ali zbog lošeg vremena nisu uočili japanske avione. Glavni ciljevi, položaji marinaca i njihovih topova, nisu bili pogođeni. Idućih dana uslijedila su još dva zračna napada pri čemu su lovci srušili nekoliko japanskih bombardera. Zahvaljujući dobrom maskiranju obrambeni položaji nisu pretrpjeli štetu, ali su stradali civilni ciljevi.
Ujutro 11. prosinca stigao je japanski pomorski desant. Snage pod zapovjednišrvom kontraadmirala Sadamichi Kajioke sastojale su se od lakih krstarica Yubari, Tenryū i Tatsuta; razarača Yayoi, Mutsuki, Kisaragi, Hayate, Oite i Asanagi; dva patrolna broda i dva broda za transport trupa s 450 vojnika. Amerikanci su pustili japanske brodove da se približe na 4.000 jardi (3.700 m) i onda u njih pucali iz obalnih topova 127 mm. Dvije granate su pogodile razarač Hayate u spremište za municiju pa je eksplodirao i potonuo, dok je krstarica Yubari pogođena s 11 granata u nadgrađe. Nakon toga su lovci Wildcat bombama pogodili i potopili razarač Kisaragi. Japanci su zatim odustali od desanta i otplovili. To je bio prvi poraz Japanaca u ratu sa USA.
 
Admiral Sadamichi Kajioka:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapovjedni brod desantne eskadre krstarica Yubari:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Razarač Kisaragi:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Pokušaj pomoći i drugi japanski napad
 
Na vijest o odbijanju japanskog napada Amerikanci su u pomoć braniteljima otoka Wake uputili 11. operativnu eskadru (Task Force 11) pod zapovjedništvom kontraadmirala Franka Fletchera. U eskadri su bili nosač aviona USS Saratoga, nosač hidroaviona USS Tangier, teške krstarice USS Astoria, USS Minneapolis i USS San Francisco i 10 razarača. Brodovi su na Wake prevozili jedan bataljon mornaričke pješadije (4th Marine Defense Battalion), skvadron lovačkih aviona Brewster F2A-3 Buffalo i veliku količinu municije raznih vrsta i kalibara. Također je isplovila 14. operativna eskadra (Task Force 14) pod zapovjedništvom kontraadmirala Wilsona Browna s nosačem aviona USS Lexington, 3 teške krstarice i 8 razarača, u cilju izvođenja diverzionog napada na japanska uporišta na otočju Marshall. Međutim, na vijest da se u vodama oko Wakea nalaze japanski nosači aviona viceadmiral William Pye, privremeni zapovjednik Pacifičke flote, zapovijedio je 22. prosinca da se Task Force 11 vrati u Pearl Harbor.
 
Nosač aviona USS Saratoga:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Japanci nisu odustali od napada na Wake, već su se reorganizirali i vratili se 23. prosinca. Ovaj put su njihove pomorske snage bile pojačane nosačima aviona Hiryū i Sōryū koji su se upravo vratili iz napada na Pearl Harbor, a dopremili su i dodatnih 1.500 vojnika. Nakon jakog bombardiranja sa mora i iz zraka japanske trupe su se iskrcale na obalu i istog popodneva su iscrpljene američke snage morale kapitulirati.
Gubici Amerikanaca u toku 15-dnevne opsade iznosili su 52 poginula, 49 ranjenih, 2 nestala i 433 zarobljena, te 12 aviona Wildcat. Također je poginulo 70 civila, a 1.104 su zarobljena. Japanci su imali 1.145 poginulih (od toga 325 na potopljenim razaračima) i 333 ranjena, a uz to su izgubili 2 razarača, 2 patrolna i 2 transportna broda dok je jedna krstarica bila teže oštećena. Također su izgubili 8 aviona, dok ih je dvadesetak oštećeno.
 
Nosač aviona Hiryū:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Obrana otoka Wake, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Epilog
 
Japanci su okupirani Wake pretvorili u jaku utvrdu s brojnom posadom i topovima kalibra do 203 mm. Amerikanci nisu nikada pokušali povratiti otok već su ga povremeno napadali iz zraka. Prvi napad izveli su avioni sa nosača USS Enterprise 24. veljače 1942., a u kasnijim napadima sudjelovali su i teški bombarderi Consolidated B-24 Liberator. Budući predsjednik USA George H. Bush izveo je svoj prvi borbeni let upravo na Wake.
Umjesto da izvedu desant na otok koji je u međuvremenu izgubio strateško značenje Amerikanci su ga izolirali sa mora i iz zraka, zbog čega je japanska posada ostala bez opskrbe. Izgladnjeli Japanci su potpuno istrijebili endemsku ptičju vrstu Gallirallus wakensis. Japanski garnizon na Wakeu kapitulirao je 4. rujna 1945.

Na današnji dan, 20. prosinca, ali 1914., dogodio se najvažniji ratni događaj u Prvom svjetskom ratu u Puli. Po Mati Baloti bila je to prva prava borbena provjera obrambenog sustava Pule

Sada, 106 godina kasnije, možemo zaključiti da je taj pulski događaj doveo do mnogih povijesnih poveznica, a koje mene kao istraživača dovode do najkomercijalnim filmom 1960-ih godina.

Kratka kronologija:
16. prosinca - francuski oklopni krstaš Jules Michelet krenuo je iz Platealia tegleći podmornicu Curie (51 m dužine, iz 1912.), na udaljenosti od 400 m.
18. prosinca u 2 sata - krstaš pušta podmornicu između Palagruže i Pianose, a ona nastavlja put vlastitom snagom. U 21 sat stiže 3-4 Nm južno od Rta Kamenjak. Odande se upućuje na točku 15 Nm južno od ulaza u Pulu gdje ostaje veći dio noći.
19. prosinca u rano ujutro - Curie nastavlja put prema Puli i dan provodi u blizini ulaza u luku vozeći se pod vodom u okolici Rta Kompare (vrh poluotoka Muzil). Podmornioca dolazi do 10 metara od lukobrana, vidi baržu, no ne može opaziti gdje se prolazi. Noć provodi 20-30 Nm od obale.
20. prosinca u 3 sata - upućuje se prema ulazu u pulsku luku prolazeći pored Rovinja. U podne uplovljava u luku kod lukobrana na dubini od 20 m. Tog dana Puli je prijetila najveća opasnost u Velikom ratu. Da nije bilo podvodne barikade u luci, da nije bilo protupodmornickih mreža i da topovi s bitnica i plovila nisu pogodili podmornicu imali bi uništen grad već u petom mjesecu Prvog svjetskog rata. Foto:
[You must be registered and logged in to see this image.]
Zapovjednik John O`Byrne je mislio da je prošao baržu, a onda je osjetio otpor podvodnih prepreka. Tek nekoliko minuta prije 16 sati, kada se podmornica već 4 sata pokušavala odpetljati, torpiljarka br. 63 je plovila mimo barikade i primjetila periskop te toranj podmornice na površini. Posada torpiljarke je podigla signal "neprijateljska podmornica u blizini" jer se barikada jako micala zbog snažnih napora podmornice. Torpedne jedinice su otvorile vatru na periskop, a gađale su i dvije flankirane (uzobalne topničke) bitnice: Zonchi i Punta Christo-Sud. Posada ove potonje bitnice pucala je s topova M4 od 90 mm. Foto:
[You must be registered and logged in to see this image.]
Posada iz bitnice Zonchi pucala je s topova L/44 od 47 mm. Foto:
[You must be registered and logged in to see this image.]
U 17 sati je podmornica izronila, a njezin zapovjednik je naredio da se unište tajni dokumenti te da se nakon izronjenja ona potopi. Tada je preminuo drugi časnik (poručnik fregate Challey) koji je pogođen od topničke vatre baš kada je izlazio kroz toranj, a kasnije u bolnici je umro jedan dočasnik koji je teško ranjen. Zapovjednik O'Byrne uspijeva evakuirati posadu, ali je ozbiljno ozlijeđen od 19 gelera. Vatra je obustavljena kada je primjećeno da posada skače u more, a Curie je potonula na 35 metara dubine. Foto:
[You must be registered and logged in to see this image.]
1. veljače 1915. - podmirnica je podignuta i premještena u suhi dok. Kada je popravljena u brodogradilištu Uljanik stavljena je u austro-ugarsku flotu pod imenom U14. Bila je temeljito preuređena, opskrbljena novim motorima i uređajima, većim topovima i odgovarajućim torpednim naoružanjem. Foto:
[You must be registered and logged in to see this image.]
[You must be registered and logged in to see this image.]

1916. - dana 18. studenog je iz švicarske bolnice preseljen u Francusku O'Byrne, bivši zapovjednik Curie, a gdje umire od ozljeda 20. ožujka 1917.
1917./1918. - podmornica U14 je nastavila borbeno djelovanje na Sredozemnom moru, a pod zapovjedništvom Zadranina Georga Ludwiga Rittera von Trappa. Potopila je 11 trgovačkih brodova s ukupno 44.595 tona, svrstavši se time među najefikasnije podmornice austrougarske flote. On se istaknuo kao vrstan podmorničar te dobio brojna odličja kao i plemićku barunsku titulu. Foto:
[You must be registered and logged in to see this image.]
U Puli mu se rodilo sedmero djece iz braka s Agathom Whitehead, unukom Roberta Whiteheada, izumitelja torpeda i vlasnika istoimene tvornice u Rijeci. No, kako je Austrija izgubila rat, Trapp ostao bez flote, a supruga Agatha umrla od šarlaha - preselili su se iz Pule u okolicu Salzburga.
1919. - podmornicu U14, koju talijanska Vlada zove Zenta, vraća se francuskoj vojsci te joj vraćaju staro ime Curie, ali je nakon nekoliko godina demoliraju zbog zastarjelosti.
1924. - Kraljevina Italija posthumno je odlikovala zlatnom medaljom za vojne zasluge O'Byrnea, bivšeg zapovjednika Curie.
1928. - 6. kolovoza krenula iz Pule prema okolici Rovinju talijanska podmornica F 14. Potonula je u vojnoj vježbi, a pritom je poginulo 27 člana posade. Sličnost s francuskom podmornicom je u tome što je svoj posljednji ratni dan krenula iz okolice Rovinja prema Puli, gdje je potopljena 1914. Curie je kasnije preimenovana u U14, a sličan naziv (F 14) imala je i potopljena talijanska podmornica. Između potopa Curie (U14) i F 14 prošlo je - 14 godina!
1936./38. - Članovi obitelj Trapp osvojili su prvo mjesto na glazbenom festivalu u Salzburgu nakon čega su postali vrlo traženi i uspješni (1936.), a 1937. nastupili su na svojoj prvoj europskoj turneji i svoj hobi pretvorili u profesiju. Obitelj je pobjegla iz Austrije 1938., kada su je okupirali nacisti, a u SAD-u su nastavili turneju.
1949. - Druga supruga Trappa napisala je Priču o pjevačima obitelji Trapp, a koja je poslužila kao inspiracija za slavni mjuzikl "Moje pjesme, moji snovi (The Sound of Music)".
1965. - Objavljen film o obitelji Trapp. Osvojio je 5 Oskara i bio je najkomercijalniji film 1960-ih godina. U njemu se prepričava početak glazbene družine Trapp Family Singers - obitelj Georga Von Trappa, bivšeg zapovjednika podmornice U14, koja je pod imenom Curie na današnji dan pokušala onesposobiti ratnu luku Pulu, a gdje je tada živjela obitelj Trapp. Foto plakata filma:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Hvala za ovu objavu. Film sam gledao i poznat mi je, ali nikad ne bih ni pomislio povezati nekog od likova sa Pulom. 
 Prikaz barikada je dobar, jer  dok sam bio na Katarini, često sam razmišljao kako su u luci bili posloženi svi ti ratni brodovi svih veličina i namjena. Bez barikada i mreža, zaista samo jedna podmornica bi napravila dar-mar na sidrištu

Zadnji komentari arhivirani.
Molim vas da procitate pravila Foruma i pridrzavate se datumskih okvira.

Untisumpora, ja uvijek propustim grmljavinu. Kad god ja naiđem, samo magla... 
A gdje nestade objava koja ima veze sa "današnjim danom"?

I.PROLETARSKA BRIGADA NOVJ

Na današnji dan leta 1941 je bila v vzhodnobosanskem mestu Rudo ustanovljena prva redna enota Narodnoosvobodilne vojske Jugoslavije I. proletarska brigada. Po koncu II. svetovne vojne smo na ta dan zato praznovali dan Jugoslovanske ljudske armade (JLA).
Kot državni praznik je bil uveden 20. oktobra 1947 na ukaz vrhovnega poveljnika oboroženih sil Josipa Broza Tita.

Po razbitju Užiške republike in prvotnem neuspehu v boju proti četnikom, so se partizanske enote umaknile v Sandžak in vzhodno Bosno. Po izkušnjah iz bojev proti okupatorjem in kolaboratorjem v Srbiji iz leta 1941 je Tito uvidel, da obstaja potreba po formiranju močne izurjene mobilne bojne enote, ki bi se lahko zoperstavila močnejšemu in bolj oboroženemu nasprotniku, kar male partizanske enote niso bile sposobne. Tako je prišlo do odločitve o ustanovitvi I. proletarske brigade. Sprva je brigada štela okoli 1200 vojakov, od tega je bilo več kot 70 žensk.

Prvi poveljnik je bil veteran španske državljanske vojne Koča Popović, politkomisar pa Filip Kljajić. Sprva je brigada štela pet bataljonov, nato so dodali še šestega. V času ustanovitve brigade je v okupirani in razkosani Jugoslaviji bilo 16 italijanskih, 6 nemških, 5 bolgarskih in 2 madžarski diviziji, ki so štele preko pol milijona vojakov, katerim je podporo dajalo približno 120.000 vojakov kolaboratorskih gibanj. Celotno narodnoosvobodilno gibanje je tedaj štelo okoli 80.000 članov.

Brigadni ognjeni krst je potekal že na dan ustanovitve, ko se je med 22. in 23. decembrom brigada na področju Gaočića in Mioča spopadla s sovražnikom, pri čemer je partizanom uspelo zajeti 124 italijanskih vojakov. Tito in politbiro sta zagovarjala, da mora biti I. proletarska brigada multietnična, tako da so jo že spomladi 1942 sestavljali borci iz vseh delov Jugoslavije.

Brigada je tudi predstavljala močno mobilno rezervno enoto Vrhovnega štaba Narodnoosvobodilnega gibanja okupirane Jugoslavije. Brigada se je borila naslednjih 41 mesecev vse do konca vojne. Sprva so ji bili glavni nasprotniki Nemci, Italijani in četniki, kasneje pa se je borila tudi proti domobranski vojski Neodvisne države Hrvaške. Sodelovala je v šestih od sedmih ofenziv v na področju Jugoslavije tekom II.svetovne vojne.

V obdobju treh let in pol je bilo v brigadi preko 13.500 vojakov in vojakinj, od tega jih je okoli 5000 izgubilo življenje. Do konca vojne se je izpopolnila v svojem načinu bojevanja in so jo spoštovali tudi njeni nasprotniki, o čemer najbolje govorijo besede Arturja Phelpsa, poveljnika SS divizij specializiranih za bojevanje v hribih, ki je leta 1944 brigado opisal kot nevarnega in resnega nasprotnika, ki je zelo dobro vodena ter se bori kot enota regularne vojske.

SEZNAM BORCEV I.PROLETARSKE BRIGADE od 21.12.1941 do 15.V.1945

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
Josip Broz Tito 7.novembra 1942 v Bosanskem Petrovcu predaja zastavo I.Proletarski brigadi
[You must be registered and logged in to see this image.]
Borci tretjega bataljona Prve proleterske brigade v Foči 5. marca 1942
[You must be registered and logged in to see this image.]
Vrhovni komandant Josip Broz Tito in Koča Popović komandant I.Proletarske brigade
[You must be registered and logged in to see this image.]
Vrhovni komandant NOV i POJ Josip Broz Tito je v toku
Narodnooslobodilne borbe, od 1941. do 1945. leta prešel
vojno pot, ki je bila dolga okoli 20.000 kilometrov in bil
ranjen 9. junija 1943. med Bitko na Sutjeski
[You must be registered and logged in to see this image.]
Vrhovni štab NOVJ

[You must be registered and logged in to see this image.]
Zastava in odlikovanja Prve proleterske brigade v Vojaškem muzeju v Beogradu

Nedavno je Berač šparuga objavio zanimljiv članak u ovoj temi, a on bi se mogao svesti u podkategoriju "nepoznato o poznatom". 
Evo, sada nailazim na još jedan spomen Pule i njegovog nekadašnjeg stanovnika. I ovaj članak bi mogao u istu rubriku "nepoznato o poznatom"...

Otac ideje o svemirskim orbitalnim postajama rođen je u Puli (1892.)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pogledao sam u Povijesni dnevnik vrhovnog zapovjedništva talijanske vojske što su zapisali o mjestu Rudo (BiH), kada je 22. prosinca 1941. osnovana 1. proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Talijani prvi put spominju Rudo u dnevniku od 27. prosinca 1941. te navode da su 24., 25. i 26. prosinca, tijekom operacije čišćenja tog prostora, zabilježili u svojim redovima 8 mrtvih, a među njima jednog oficira. Potom, 12 ranjenih i sedam nestalih. Dio bataljuna "Val Natisone" zabilježio je još veće gubitke, ali ne navode brojku. Zaključuju izvještaj kako su 26. prosinca pobunjenici otvorili vatru na poziciju talijanske vojske na području Pljevlja. Foto:
[You must be registered and logged in to see this image.]
Nadalje, u dnevniku od 30. prosinca 1941. pišu kako su komunisti streljali oficire i 10 talijanskih vojnika koje su zarobili tijekom akcije čišćenja u zoni Rudo.

Eto, toliko od Talijana. Uvijek volim pročitati što je napisala suprotna strana o nekom događaju koji je bitan za povijest. Ovo je moj mali doprinos tome - da pročitate što je pisala poražena vojska.

- - -

goran9030 (citat):

u Puli (1892.) Na današnji dan rođen je Herman Potočnik...

Hvala goran9030 za zanimljivom postu. Ja prilažem fotku murala u Puli, posvećen Hermanu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
Meni je zanimljivo da se iste godine, kada se u Puli rodio Potočnik, u Kumrovcu rodio Josip Broz, kraj Travnika Ivo Andrić, u Ferrolu (Španjolska) Francisco Franco, u nekoj afričkoj nastambi (Etiopija) Haile Selassie, u Bloemfonteinu (Južna Afrika) J. R. R. Tolkin, u Harlemu (SAD) Oliver Hardy... Bila je to generacija, kako bi se u doba JNA reklo, "maturanata i ročnika" iz 1910. Ostati će zabilježeni kao osobe koje su značajno obilježile povijest 20-stoljeća.

Berač šparuga na utvrdama (citat):

Pogledao sam u Povijesni dnevnik vrhovnog zapovjedništva talijanske vojske što su zapisali o mjestu Rudo (BiH), kada je 22. prosinca 1941. osnovana 1. proleterska brigada Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Talijani prvi put spominju Rudo u dnevniku od 27. prosinca 1941. te navode da su 24., 25. i 26. prosinca, tijekom operacije čišćenja tog prostora, zabilježili u svojim redovima 8 mrtvih, a među njima jednog oficira. 

Neka mi oproste povjesničari i oni koji bolje znaju od mene, ali to sa datumima ima veze sa namještanjem. 
Naime, koliko mi je poznato, Prva proleterska je osnovana 21.12. i to na Staljinov rođendan. To je tada bilo popularno, ali dan JNA se počeo obilježavati nakon rata, pa je tada već krenula "nervoza" između SSSR-a i Jugoslavije i bilo je uputno taj dan prebaciti za neki drugi datum kako se ne bi slučajno nešto povezalo... 
Stoga je ta moguća prva bitka bila i koji dan kasnije, ali slatka mala laž nikad nije na odmet ako koristi, pa se odigrala 22.12. 
Naravno, ako netko ima podatke koji pobijaju ovu moju teoriju, rado ću ih prihvatiti jer je ovo moje mišljenje na osnovu pročitanog i nije temeljeno na nekim dokazanim tezama. 

I još jedna mala digresija...
Ne bih nikada želio staviti u istu rečenicu Tita i Staljina bez obzira na neke odluke i poteze. Ali jedna stvar je zanimljiva;
obojica imaju "dva rođendana". 
Naime, Josip Broz Tito je rođen 7.5.1892., a nekakvom greškom mu je pripisan datum 25.05. 
Kod Staljina je razlika nešto manja, naime postoje podaci da je rođen 18.12, ali i 21.12. 
Osobno sam sklon vjerovati ovom drugom datumu, jer bi po mojoj teoriju u suprotnom 1. proleterska bila osnovana tri dana ranije

Berač šparuga na utvrdama (citat):

- - -



Hvala goran9030 za zanimljivom postu. Ja prilažem fotku murala u Puli, posvećen Hermanu:

Meni je zanimljivo da se iste godine, kada se u Puli rodio Potočnik, u Kumrovcu rodio Josip Broz, kraj Travnika Ivo Andrić, u Ferrolu (Španjolska) Francisco Franco, u nekoj afričkoj nastambi (Etiopija) Haile Selassie, u Bloemfonteinu (Južna Afrika) J. R. R. Tolkin, u Harlemu (SAD) Oliver Hardy... Bila je to generacija, kako bi se u doba JNA reklo, "maturanata i ročnika" iz 1910. Ostati će zabilježeni kao osobe koje su značajno obilježile povijest 20-stoljeća.

Priznajem da ne znam ubacivati razne citate u istu poruku, pa ću onda to ovako prokomentirati da ne bih napravio kakvu zabunu. 

- Za Hermanov mural - svaka čast Puljanima. Nisam ga uočio u zadnjih nekoliko dolazaka u grad, ali to nije niti čudno, obično sam imao malo vremena, pa sam samo prozujao kao muha bez glave...

- Za "urod" 1892. godine - pa zaista je bila zanimljiva "berba" te godine. Ako ništa drugo, prilično je odjeknula u čitavom svijetu decenijama kasnije... 
Zaista zanimljivo i prilično raznoliko društvo.

Na današnji datum 1918., prije 102 godine, osnovana je fašistička stranka u Puli. Bilo je to tri mjeseca prije skupa u Milanu kojeg povjesničari bilježe kao datum rođenja fašizma.

Kao antifašistu nije mi namjera promovirati fašističke ideje, već naglasiti da se u Puli, prije nego drugdje u Italiji, "uhvatio" fašistički idealizam. Vjerujem da će to biti interesantno mnogima koji su u uniformi JNA služili vojni rok u Puli i bili indoktrinirani o komunizmu.

Ovim postom želim kronološki opisati kako se od političke stranke taj fašizam pretvorio u državni terorizam u bivšoj glavnoj ratnoj i pomorskoj luci Austro-Ugarske. Podsjećam da je Austrija preuzela Pulu od Talijana (Mlečana) i u stoljeću vladavine se broj stanovnika povećao sa 600 na 60.000. No, nakon što se raspala Austro-Ugarska, a Talijani preuzeli grad, u njemu počinje bujati najekstremniji talijanski nacionalizam. Od tada se veliča rimska i venecijanska graditeljska baština, a ignorira da je ~90% pulskih građevina napravljeno nakon što su Francuzi predali Austrijancima mletačku Pulu. Preostalih, manje od 10% građevina u Puli, zaista su ostaci iz doba Rimljana i Mlečana.

Kratka kronologija:
17. listopada 1797. - počinje trgovina s istarskim poluotokom, između Talijana i Austrijanaca, a sve u režiji Francuza. Taj datum stavljam kao nulti datum mog posta, jer je potpisan u Campoformiju dokument kojim je Francuska predala Austriji dio Venecijanske (talijanske) republike, a u zamjenu dobila područje Sjedinjene belgijske države (zapadnu Belgiju i dio Luksemburga).
23. svibnja 1915. - područje koje je 1797. uzela Talijanima i predala ih Austrijancima, Francuska (u partnerstvu s Velikom Britanijom i Rusijom) sada ponovno nudi Talijanima ako stupe u rat protiv Austrije. Kraljevina Italija objavljuje rat, a Austro-Ugarska monarhija zabranjuje 18. lipnja rad svih protalijanskih organizacija. Među njima su dvije na području Kopra i Pirana (sjeverozapada Istre) koje u svom nazivu nose riječ fašio: Fascio giovanile istriano i Fascio democratico sociale istriano.
1916. - na talijansko-austrijskom ratištu je ubijen Puljanin Giovanni Grion (16. lipnja), a u pulskom zatvoru obješen je Kopranin Nazario Sauro (10. kolovoza). Ova dva austro-ugarska dezertera, koji su se priključili talijanskoj vojsci, će narednih 29 godina biti inspiracija istarskim fašistima, a slavi ih se i u demokratskoj Republici Italiji zbog njihovog patriotizma.
31. listopada 1918. - vlast u glavnoj pomorskoj i ratnoj luci Austro-Ugarske monarhije predana je predstavnicima SHS (Narodno vijeće Jugoslavena). Tada vojnici svih slavenskih narodnosti (i Rumunji) sa uniformi, brodova, vojarni i vojnih zgrada skidaju oznake i zastave vojske A-U i stavljaju trobojnice bez grba: zastave Hrvatske, Slovenije i Jugoslavije.
5. studenoga 1918. - sukladno ugovoru s Francuzima, talijanska vojska okupira Pulu i vraća zastave A-U monarhije te pored njih postavlja one Kraljevine Italije. Nisu dozvoljene nacionalne zastave južnoslavenskih naroda.
27. studenoga 1918. - svega 22 dana od okupacije Pule zabilježene su prve aktivnosti fašista. Pristaše koparske udruge Fascio giovanile istriano osnovale su u Puli sportski klub Fascio Giovanni Grion. Prvi put u potalijančenoj Puli pojavljuje se ustanova s nazivom fašio. Bit će to najuspješniji sportski klub u talijanskoj Istri i klica oko koje će se razviti fašistički pokret u Puli.
24. prosinca 1918. - svega 49 dana od početka okupacije u Puli je osnovana prva fašistička stranka - lokalna direkcija Unitarističkog demokratskog fašia (Fascio democratico unitario), a Antonio Tarabocchia je nominiran je predsjednika.
4. ožujka 1919. - u sjedištu sportskog kluba Fascio Giovanni Grion održana je preliminarna sjednica radi osnivanja Fascio dei combattenti di Pola (Fašio boraca Pule). Talijanski mediji pišu da je sjednica bila puna mladih članova i građana. Njihov je program prikupiti sve građane u jedan borbeni fašio, spreman na bilo koju žrtvu, u slučaju da Nacija to bude zahtjevala za obranu njezinog integriteta, kao i protiv unutarnjeg i vanjskog neprijatelja. Jedan od inicijatora i organizator utemeljenja je Vodnjanac Luigi Bilucaglia, načelnik talijanske vojne obavještajne službe za kotar Pulu.
23. ožujka 1919. - tri mjeseca nakon osnivanja pulske fašističke stranke i 19 dana nakon preliminarne sjednice radi osnivanja Fašia boraca Pule - u Milanu se zbiva skup kojeg povjesničari upisuju kao datum rođenja fašizma, iako je on već postojao u Puli. U Milanu je grupa od oko 120 bivših sudionika Prvog svjetskog rata osnovala stranku Talijanski faši za borbu (Fasci italiani di combattimento) kako bi valorizirali pobjedu u ratu protiv Austro-Ugarske te kako bi ostvarili prava kao bivši borci. Predsjednik stranke je postao Benito Mussolini.
12. rujna 1919. - započela okupacija Rijeke od talijanskih dobrovoljaca, a pulski sportski klub Fascio Giovanni Grion regrutirao je Puljane i slao ih okupirati Rijeku. Među 43 Puljana bio je i Bilucaglia.
6. veljače 1920. - Emanuele Rapicavoli i Mario Mozzato predstavljali su pulske fašiste na regionalnom kongresu fašista u Trstu. Oni su u Puli upravljali s fašističkim vojnim strukturama.
12. srpnja 1920. - osnovan Fascio di combatimento di Pola, čak 16 mjeseci nakon preliminarne sjednice radi osnivanja Fascio dei combattenti di Pola. Pridružuju im se stari iredentisti, dobrovoljci iz rata i mladi koji nisu okolijevali izazivati austrijska vješala i zatvore, sve su to opisi Bilucaglie koji je bio jedan od osnivača.
13. srpnja 1920. - fašisti su spalili Narodni dom u Puli gdje je bilo sjedište hrvatske inteligencije (biblioteka, čitaonica, kazalište, banka, restoran, uredi, sobe za sastanke...). Bio je to prvi službeni čin Fascia di combatimento di Pola, a jednak onome učinjenom u Trstu gdje je također spaljen Narodni dom. Dva dana kasnije uništena je i "hrvatska kuća" na Velom vrhu. Bio je to čin osvete fašista jer su 11. srpnja, u Splitu, Hrvati ubili dva talijanska mornara, kapetana korvete Tommasa Gullija il mornara motoristu Alda Rossija. Foto spomen ploče na zgradi gdje je bio Narodni dom:
[You must be registered and logged in to see this image.]
10. rujna 1920. - pulski dnevni list L`Azione prenosi objavu predsjedništva Fascia di combatimento di Pola: "Nakon što su se jučer dogodili pojedini pokušaji agresije mase socijalističkih oficira protiv pojedinih fašista, Fašio po posljednji put upozorava da ako se dogodi još jedan slučaj, Fašio neće ići u potragu za odgovornima za pojedinu agresiju, već će uzeti bilo koju grupu mu se pojavi kao žrtveni jarac. Ako policajci žele mirno živjeti, neka ne ometaju naše fašiste na nijednom mjestu. Oni trebaju zbog ljubavi ili zbog snage biti uvjereni da će umrijeti, nikad neće biti gospodari Pule. Neka se sada osude provocirati jednog od naših. Lekcija će biti neposredna."
nekoliko dana prije 21. rujna 1920. - direkcija pulskog Doma mladih socijalista (Circolo giovanile socialista) spriječila je Egidia Gherbaveza u postavljanju eksplozivne naprave ispod pozornice pulskog kazališta povodom govora Mussolinija. Direkcija nije prihvaćala terorističke činove, već je zahtjevala nastavak borbe metodama koje su oni zvali "revolucijonarnima".
21. rujna 1920. - Mussolini, čelnik fašista održao je politički govor u pulskom kazalištu u kojemu je, između ostaloga, kazao: “Pred rasom kao što je slavenska, inferiorna i barbarska, ne treba slijediti politiku mrkve (po drugom izvoru nije rekao mrkve već šećerića), nego politiku batine. Granice Italije moraju biti Brenner, Snježnik i dinarske Alpe. Vjerujem da se može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.” U hrvatskim medijima je popularna i često ponavljanja ova rečenica: "Nakon govora talijanski se vođa pokušao obratiti građanima Pule ispred zgrade kazališta, ali odjednom je iz gomile iskočio jedan nezadovoljni Istranin te je, prema predaji, Mussoliniju `poklonio` šamar." U talijanskim medijima se ponavlja pak ova fraza: "Pula je učinila `pogriješku` zviždajući Musoliniju u njegovoj prvoj posjeti gradu. Nakon toga se više nije vraćao u Pulu."
23. rujna 1920. - tijekom noćne ophodnje, u civilu, talijanski carabinieri sukobljavaju se sa Puljanima pred Domom mladih socijalista, a gdje je ubijen brigadir carabinier Vincenzo Ferrara. On je poznat Puljanima po tome što je prije dva mjeseca izvršio pretres Narodnog doma, prije njezinog uništenja. Odmazda je ubrzo uslijedila. Zbog ubojstva Ferrare i zbog novinskih optužbi na račun Mussolinija podmetnutim požarima fašisti uništavaju do temelja zgrade sportskih, kulturnih, gospodarskih društava koja imaju veze sa Hrvatima i sa socijalistima. I tada, na čelu fašista je Luigi Bilucaglia.
4. studenog 1920. - osnovan istarski Fascio di combatimento, a Bilucaglia je prvi predsjednik.
27. veljače 1921. - talijanski listovi pišu da se tog dana u Puli slavilo priključenje Kraljevini Italiji, a što je dogovoreno Rapalskim ugovorom s Kraljevinom SHS. Pula je službeno postala dio Italije, nakon 845 dana okupacije od talijanake vojske. Istog dana svečano je otvoreno nogomentno igralište nazvao "Giovanni Grion" gdje će ubuduće igrati nogometni klub Fascio Giovanni Grion.
11. lipnja 1921. - u ozračju bezobzirnog vala fašističke represije, pod izgovorom predizborne kampanje, čelnik pulskih i istarskih fašista, Luigi Bilucaglia, izabran je za člana talijanskog parlamenta. S 29 godina bio je tada najmlađi parlamentarac i ostao na toj funkciji do kapitulacije Italije (1943.), iako drugi izvor piše da mu je mandat trajao do 2. ožujka 1939.
13. rujna 1921. - talijanski mediji pišu da su tog dana fašisti napadnuti od komunista tijekom ophodnje, a 18-godišnji fašist Alfredo Sassek je teško ranjen te umire dva dana kasnije.
5. listopada 1921. - 19-godišnji socijalist Luigi Scalier ubijen je u sukobu s fašistima, a dva dana kasnije zabilježen je velik broj Puljana na njegovom pokopu. Bio je prva žrtva fašizma u Istri. Foto natpisa na nadgrobnom spomeniku Luigiju Scalieru:
[You must be registered and logged in to see this image.]
30. listopada 1922. - Mussolini je dobio mandat za sastavljanje Vlade, a tim je potezom talijanski kralj vjerovao da će zaustaviti njihovo nasilje. Bio je to početak vladavine državnog terora u čitavoj Italiji, a kada su i u Istri fašisti zauzeli sjedište općine i sve strateške objekte u Puli pod vodstvom Bilucaglie.
5. studenoga 1922. - četiri godine otkako su Talijani okupirali Pulu - svečano otvoreno novo sjedište fašista u Puli, u srednjem djelu Ulice Cenide gdje je ranije bila Talijanska radnička komora (Camera del Lavoro italiana). Dan kasnije je grupa fašista promjenila ime Ulice Cenide u Benito Mussolini, a ulica u kojoj je ubijen Alfredo Sassek dobila je njegovo ime. Međutim, u kartama Pule iz 1935. i 1940. godine se Ulica Cenide i dalje tako zove te nema traga da je preimenovana u Ulicu Benito Mussolini. Moguće da je samo njezin dio bio preimenovan.
1923. - Bilucaglia je organizator i osnivač istarske legije crnih košulja (camicie nere) kao stranačke vojske ustrojene pod imenom Legione Istriana. Njezin je prvi zapovjednik.
1924. - 6. travnja fašisti izašli kao pobjednici na izborima u čitavoj Istri, a 26. svibnja Mussolini je proglašen počasnim građaninom Pule.
1925. - bivši hrvatski Narodni dom (koji su fašisti spalili 1920.) postao je novo sjedište fašista u Puli - "Casa del Fascio". U istoj zgradi otvoreno je (13. listopada) Fašističko narodno sveučilište (Universita popolare fascista).
1926. - zabilježene borbe između fašističke paravojske i regularne policije (carabinieri) u kojima su fašisti napadali vojarne i policijske postaje. Nakon obračuna s socijalistima/komunistima, pa Hrvatima/Slovencima, sada fašistima smeta regularna talijanska oružana sila i gradska vlast prema kojoj su bacili nekoliko ručnih bombi.
1928. - u ožujku je čelnik pulskih fašista, Luigi Bilucaglia, postao i ostao gradonačelnik Pule, do 1934.
1930. - 28. listopada, na 8. godišnjicu fašističkog Marša na Rim, što je rezultiralo dobivanjem mandata za sastavljanjem talijanske Vlade, u Puli, u sjedištu Fascio Giovanni Grion se obilježava i postavljanjem spomen ploče desetorici istarskih fašista ubijenih od 1921. do 1924. Zanimljivo da su mnogi od tih fašista bili oni koji su odlazili zastrašivati slovenske i hrvatske stanovnike Istre. Ti fašisti su: 14. godišnji Giuseppe Basadonna i 19. god. Francesco Giachin (iz Kopra dovedeni kamionom u slovensko selo Marezige, prijetili i pucali), 18. god. Apolonio Arrigo (iz Pirana došao zastrašivati stanovnike Buja), 18. god. Alfredo Sassek (odlazio u ophodnju u dio Pule gdje žive hrvatski komunisti), 27. god. Vito Campanelle (ubijen u talijanskoj Muggi), 21. god. Egidio Piemonte (ubijen u Fuškulinu tijekom noćne straže kao pripadnik fašističke milicije), 34. god. Antonio Petronio (ubijen u Vižinadi), 38. god. Martino Uravich (ubijen u Postojni), Alessandro Mini (ubijen u talijanskoj Muggi) i 35. god. Giuseppe Derin (ubijen u Kopru).
1938. - 27. studenoga, na 20. godišnjicu osnutka sportskog kluba Fascio Giovanni Grion, prve pulske ustanove s nazivom fašio, na nogometnom stadionu je postavljena tabela, dar pulskog gradonačelnika Luigia Draghicchia, a čiji je tekst sastavio predsjednik tog kluba i prvi čovjek Istarske provincije (županije): "Nasljednik intervencionističkog iredentizma, Fascio Giovanni Grion dao je (grad) Rijeku poeziji (D`Annunziovih) legionara, revolucionarnom plamenu sqadrista, afričkoj strasti vojnika, ugostio je u vlastitom sjedištu Fascio di combattimento, prvi je sišao na sportske terene u crnoj košulji na uzvik bačen u ova neba od Pjesnika-Vojnika (D`Annunzio)"
- - -
1943. - nakon kapitulacije Italije, Bilucaglia je inicijator obnove fašističke stranke u Istri. Također, član je i predvodnik prve ustrojene fašističke borbene grupe u Puli, a kasnije i u Istri. Postrojba sudjeluje u njemačkim operacijama “čišćenja” terena.
1944. - 28. listopada, na 22. godišnjicu fašističkog Marša na Rim, u Puli, fašisti marširaju do Mornaričkog groblja gdje odaju počast nadgrobnim spomenicima Saura, Griona, Sasseka te podmorničara iz podmornice F14.
11. veljače 1945. - Nogomentni klub Fascio Giovanni Grion odigrao je posljednju službenu utakmicu u Puli. Pobjedili su nogometni tim njemačkih vojnika s rezultatom 8:1.
29. travnja 1945. - Luigi Bilucaglia boravi zadnji dan u Puli, a po talijanskim izvorima do kraja je bio čelnik fašističke organizacije u tom gradu. Talijanski mediji pišu da bježi iz Pule u Padovu, gdje mu je suđeno zbog kolaboracionizma, ali je oslobođen svih optužbi jer je utvrđeno kako se suprostavljao Nijemcima (moj komentar: moš`mislit da se suprostavljao) i nije mu dokazano da je akumulirao profit. Tu se nastanjuje sa svojom obitelji i dobiva posao knjigovođe. Nažalost Bilucaglia dobiva priliku pisati povijest jer postaje suradnik ustanova Centro Studi Adriatici i Associazione Italia Irredenta. No, hrvatski izvori pišu da je osuđen 1946. na 28 godina zatvora, ali da je 60-ih godina viđen na slobodi. Umire 1971., u 80. godini.
3. svibnja 1945. - Jugoslavenska armija (JA) ulazi u Pulu, a vojska Wehrmachta se predaje 8. svibnja na Muzilu. Razoružanje je počelo u 7 sati ujutro i time je čitava Istra oslobođena od vojske talijanskih fašista te njemačkih nacista i njihovih kvislinga.
12. lipnja 1945. - JA predaje upravu nad Pulom britansko-američkoj vojnoj administraciji.
7. ožujka 1947. - Talijani se brodovima sele iz Pule u Italiju, a sa sobom odnose i nadgrobne spomenike te mrtvačke sanduke s kostima pokojnih. Kosti Nazaria Saura i Giovannia Griona te podmorničara iz talijanske podmornice F14, ali i fašiste Alfreda Sasseka pokopali su dva dana kasnije na otoku Lido, kraj Venecije. Na donjoj crno-bijeloj fotki su najpoznatija grobna mjesta iz doba fašističke Pule (Sauro, Grion, Sassek i preminulima s F14), a fotki u boji je današnje stanje na Mornaričkom groblju u Puli (u donjem desnom kutu je spomenik na Nazaria Saura):
[You must be registered and logged in to see this image.]
17. rujna 1947. - anglo-američka vojna uprava napušta Pulu i predaje grad Jugoslavenskoj armiji. Slavenski narodi preuzimaju upravljenje Pulom točno 150 godina (ali manje jedan mjesec) otkako je počelo trgovanje Istrom od strane Francuza. I 1797. i 1947. granice u Istri su nacrtane po prijedlogu Francuza.
- - -
2020. - u Puli i dalje postoji Ulica Luigi Scalier/Scalierova ul. [Škalierova]. Ulica Alfredo Sassek je odavno preimenovana u Ulicu Ivan Kukuljević Sancinski/Kukuljevićeva ul. Ulica Cenide/Benito Mussolini se zove Ulica Pietro Ciscutti/Ciscuttijeva ul. [Čiskutijeva]. Sjedište hrvatske inteligencije, pa sjedište fašista - već odavno je sjedište Porezne uprave u Puli te sjedište Županijske komore Pule - HGK. Nogometni stadion i sjedište sportskog kluba Fascio Giovanni Grion danas je stadion "Aldo Drosina" na kojem igra hrvatski prvoligaš NK Istra 1961. Foto karte Pule iz 1935.:

[You must be registered and logged in to see this image.]
2020. po prvi put sam u centru Pule vidio novo poljepljenu naljepnicu prve fašističke ustanove u Puli - sportskog kluba Fascio Giovanni Grion. Zaljepljena je na poštanski sandućić pored trgovine Bio&Bio. Foto:
[You must be registered and logged in to see this image.]
Kada sam 2020. tražio tekstove o tome kako Talijani interpretiraju događaje u Puli i Istri od prije 100 godina, naišao sam na objave...

Pietro Cappellari je 2018. objavio knjigu "Fiume trincea d’Italia. Il diciannovismo e la questione adriatica dalla protesta nazionale all’insurrezione fascista 1918-1922".  Tamo piše: "...terorizam u talijanskoj Istri dvadesetih godina 20. stoljeća izravno financiraju tajne službe Beograda i nikako nisu spontana pojava. Impresivan je broj terorističkih činova i njihova težina. Nisu bile djelo neovisnih tajnih skupina, već terorističkih organizacija koje je stvorila, kontrolirala i organizirala sama jugoslavenska država. Na Slavene se gledalo kao na petu kolonu beogradskog terorizma. Srećom, sve je to jako slabilo dok nije nestalo s poboljšanjem odnosa između Rima i Beograda tijekom 1930-ih i Pakta Ciano-Stojadinovič iz 1937."

"Neprijateljstvo prema Italiji od strane Slavena nije se pojavilo od talijanske pobjede 1918. i dolaska fašizma, već je svoje korijene pronašlo pod Austro-Ugarskom. Pojavom diktature u Jugoslaviji, Slovenci i Hrvati su počeli pozitivno ocjenjivati ​​život u Italiji, pa čak i fašizam, taj pokret koji se snažno širio po cijeloj Istri, koji možda nije bio toliko antislavenski koliko antikomunistički. Rođeno je ono što se nazivalo pravi slavenski fašizam. Na fašističkim paradama čulo se kako se besprijekorno koristi slovenski jezik u zapovijedanju timova svojih sunarodnjaka u crnim košuljama. Fašizam u središtima s hrvatskom nacionalnošću gotovo nikada nisu vodili lokalni Talijani, već uglavnom hrvatski starosjedioci. Tako su periferni fašistički odredi često bili etnički homogeni."

Takve monstruozne teze o tome kako su istarski Hrvati bili fašisti, pisac Pietro Cappellari pronalazi u prezimenima ubijenih fašišta, a koje povezuje s Hrvatima. Njemu je to dovoljan dokaz da su fašisti (crnokošuljaši, batinaši, vandali...) u Istri bili i Hrvati!

Knjiga Pietra Cappellarija je, za mene, falsificiranje povijesti, ali kako je često citirana u Italiji bitna je za razumjevanje kako dio Talijana gleda na pojavu fašizma u Istri prije 100 godina.

Zanimljiva kronologija. Dio sam znao od ranije, ali jedan dobar dio sam sada upotpunio
Moram priznati da me je ova zadnja slika iznenadila. Kroz sve ove godine kako sam dolazio u Pulu nisam naišao čak niti natruhe ovakvih stremljenja. Pretpostavljam da je to samo nečija neslana šala, ali ako se to nastavi, moglo bi imati ozbiljnih posljedica.

Početak sovjetske ofenzive Wisła - Odra, 12. siječnja/januara 1945.
 
U sklopu takozvane Bjeloruske ofenzive (operacija Bagration) sovjetske snage su izbile na teritorij Poljske i zauzele mostobrane na rijeci Wisłi kod Warsawe, Magnuszewa, Puławyja i Sandomierza. Njemačka obavještajna sekcija Fremde Heere Ost generala Reinharda Gehlena upozorila je da Sovjeti dopremaju na mostobrane goleme snage i da pripremaju novu veliku ofenzivu, na što je načelnik generalštaba kopnene vojske general Heinz Guderian odmah upozorio Hitlera. Ujedno je Guderian zatražio da se Grupa armija Sjever, blokirana u Kurlandiji, odmah evakuira morskim putem kako bi se pojačala obrana Poljske. Hitler je ustvrdio da je riječ o ''najvećem blefu od vremena Džingis Kana'' i zaprijetio da će Gehlena ''zatvoriti u ludnicu''. Dapače, umjesto da pojača obranu Hitler je zapovijedio da se 6. oklopna armija, jedina operativna rezerva, premjesti u Mađarsku kako bi tamo izvela protuofenzivu (operacija Frühlingserwachen).
Gehlen i Guderian su bili u pravu jer su Sovjeti zaista pripremali veliku zimsku ofenzivu u Poljskoj, za koju su pripremljene dvije grupe armija:
·         Prvi bjeloruski front pod zapovjedništvom maršala Georgija Žukova s 3. i  5. udarnom armijom, 8. gardijskom armijom, 33., 47., 61. i 69. armijom, 1. poljskom armijom te 1. i 2. gardijskom tenkovskom armijom
·         Prvi ukrajinski front pod zapovjedništvom maršala Ivana Konjeva s 3. i 5. gardijskom armijom, 6., 13., 21., 52., 59. i 60. armijom te 3. gardijskom tenkovskom armijom i 4. tenkovskom armijom
Ukupno su oba fronta brojala 163 divizije s 2.200.000 vojnika, 4.500 tenkova, 2.500 samohodnih topova, 14.000 artiljerijskih oružja kalibra 76 mm i većeg, 15.000 minobacača, 5.000 protutenkovskih topova, 2.200 višecjevnih raketnih bacača Kaćuša i 4.000 aviona.
 
Georgij Žukov:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na njemačkoj strani obranu je držala Grupa armija A pod zapovjedništvom generala Josefa Harpea, od 20. siječnja generala Ferdinanda Schörnera, u sastavu:
·         9. armija s VIII. korpusom, XXXXVI. oklopnim korpusom i LVI. oklopnom korpusom
·         4. oklopna armija s XLII. korpusom, XXIV. oklopnim korpusom i XLVIII. oklopnim korpusom
·         17. armija s XI. i LIX. korpusom i XI. SS oklopnim korpusom
Ukupno su njemačke snage brojale 450.000 vojnika, 1.150 tenkova i 4.100 artiljerijskih oružja. Sovjetska vojska je ostvarila premoć od 5:1.
 
Josef Harpe:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjetska ofenziva, poznata kao Vislo-Oderska strateška ofenzivna operacija (Висло-Одерская стратегическая наступательная операция), započela je 12. siječnja 1945. u 4:35 sata ujutro masovnim artiljerijskim bombardiranjem njemačkih položaja. Uslijedio je prodor u slobodni operativni prostor i ubrzano nastupanje tenkovskih armija. Za nešto više od dva tjedna sovjetska vojska je napredovala punih 483 km i 2. veljače izbila na rijeku Odra, samo 69 km od Berlina koji je bio praktično nebranjen. Neki sovjetski zapovjednici, poput generala Vasilija Čujkova, predlagali su nastavak ofenzive na Berlin ali je napad na glavni grad Njemačke odložen za travanj.
 
Nastupanje sovjetskih oklopnih snaga u zimskoj ofenzivi:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kapitulacija njemačkog garnizona Breslau (Wrocław):
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Snage maršala Konjeva oslobodile su 27. siječnja 1945. Auschwitz, najveći logor za uništenje. Unatoč pokušaju SS-ovaca da unište logor Sovjeti su pronašli dovoljno tragova svega što se zbivalo na ovom zloglasnom mjestu. Sovjetske snage su također oslobodile i koncentracione logore Płaszów, Stutthof i Ravensbrück
 
Sovjetski vojnici u oslobođenom Auschwitzu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nastupanje sovjetskih snaga dovelo je do masovnog bijega stanovništva njemačkog etničkog porijekla. Potaknuti između ostalog nacističkom propagandom civili su bježali u središnje i zapadne diijelove Njemačke, pa čak i u područja pod okupacijom zapadnih Saveznika. Broj izbjeglica procjenjuje se na nekoliko milijuna.
 
Obitelj njemačkih izbjeglica u Gornjoj Šleziji:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Gubici Nijemaca procjenjuju se na 480.000 poginulih i ranjenih te 150.000 zarobljenih, dok je sovjetska strana izgubila 200.000 poginulih i ranjenih vojnika. Ofenzivna operacija Wisła - Odra smatra se velikim uspjehom sovjetske vojske i početkom kraja njemačke oružane sile na istoku.
 
Ofenzivna operacija Wisła - Odra, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Početak operacija Ke, evakuacije preživjelih Japanaca sa Guadalcanala, 14. siječnja/januara 1943.
 
Početkom 1943. godine višemjesečna krvava kampanja na pacifičkom otoku Guadalcanal bližila se kraju. Za Japance, navikle na munjevite i spektakularne pobjede u prvim mjesecima rata, Guadalcanal je postao neka vrsta prokletstva - ukleto mjesto nalik na živi pijesak koje guta ljude, brodove, avione i materijal, a da se ne vidi nikakav napredak. Već u studenom 1942. kod Japanaca su se pojavile prve sumnje u svrsishodnost daljeg nastavka kampanje radi ponovnog zauzimanja Guadalcanala. Prvi japanski oficiri koji su došli do takvog zaključka bili su pukovnici iz Imperijalnog generalštaba Takushiro Hattori i Masanobu Tsuji. Obojica su posjetili otok i kasnije govorili kolegama da je Guadalcanal ''izgubljen slučaj''. Do istog zaključka došli su kapetan fregate Yuji Yamamoto i major Takahiko Hayashi, koji su 11. prosinca 1942. izvijestili Imperijalni generalštab o stanju trupa i preporučili da se Guadalcanal napusti. U razgovoru s pukovnikom Joichiro Sanadom iz generalštaba general Hitoshi Imamura, zapovjednik japanskih kopnenih snaga u Južnom Pacifiku, nije izravno preporučio povlačenje ali je istakao sve poteškoće s kojima se suočavaju snage na Guadalcanalu. Ujedno je naglasio, ako se donese odluka o napuštanju otoka, da je potrebno evakuirati maksimalno mogući broj vojnika.
 
Hitoshi Imamura:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sanada se vratio u Tokyo s preporukom da se Guadalcanal napusti i da se sve snage usmjere na kampanju u Novoj Gvineji, s time da se spasi što je moguće veći broj vojnika. Imperijalni generalštab je prihvatio prijedlog i 26. prosinca donio odluku da se otok evakuirai, te da se uspostavi nova obrambena linija u području središnjih Solomonovih otoka. Također je izdana zapovijed da se pristupi planiranju evakuacije. Dne 28. prosinca 1942. ministar rata general Hajime Sugiyama i načelnik admiralštaba admiral Osami Nagano posjetili su imperatora Hirohita i izvijestili ga o odluci o napuštanju Guadalcanala. Imperator je odluku formalno odobrio 31. prosinca.
 
Hajime Sugiyama:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Američke kopnene snage na Guadalcanalu u to vrijeme je činio XIV. korpus pod zapovjedništvom generala Alexandera Patcha, a sastojao se od Američko-kaledonske divizije, 25. pješadijske divizije, 2. marinske divizije i samostalne 147. pješadijske regimente s ukupno 50.000 vojnika. Jedinica koja je podnijela najveći teret kopnenih borbi na Guadalcanalu, 1. marinska divizija, evakuirana je sa otoka tokom prosinca. General Patch je upravo započeo pripreme za završnu ofenzivu kojom će definitivno očistiti otok od japanskih trupa.
 
Alexander Patch:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Međutim, Japanci su preduhitrili njegove planove. Odmah iza Nove godine 8. armija i Kominirana flota (Rengo Kantai) započele su planiranje operacije koja je dobila kodni naziv Ke. Plan je predviđao zračnu kampanju radi slabljenja američkih snaga, te koncentraciju raspoloživih snaga ratne mornarice. Zračne udare imala je izvesti Jugoistočna zrakoplovna flota pod zapovjedništvom viceadmirala Jinichi Kusake. Zračna kampanja započela je 14. siječnja 1943. noćnim napadima manjim skupinama aviona na aerodrom Henderson Field. Ovi napadi nisu nanijeli zamjetniju štetu. Jedan od jačih napada izveli su 27. siječnja bombarderi Kawasaki Ki-48 Lilly na američke položaje uz rijeku Matanikau, ali bez većeg uspjeha.
 
Kawasaki Ki-48 Lilly:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Japanci su također stavili u pokret i jake snage ratne mornarice. Za opću zaštitu operacije Ke određena je eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Konda, grupirana u području Ontong Jave, s nosačina aviona Junyo i Zuiho, bojnim brodovima Kongo i Haruna te pratnjom krstarica i razarača. Operaciju će neposredno izvesi 8. flota viceadmirala Gunichi Mikawe iz Rabaula s teškim krstaricama Chokai i Kumano, lakom krstaricom Sendai i 21 razaračem. Sâmu evakuaciju obaviti će razarači pod neposrednim zapovjedništvom kontraadmirala Shintaro Hashimota.
 
Nosač aviona Junyo:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Shintaro Hashimoto:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Amerikanci su izviđanjem otkrili koncentraciju japanskih pomorskih snaga, a radio-prisluškivanjem i dešifriranjem poruka saznali da Japanci spremaju neku veću operaciju pod nazivom Ke. Tada nisu znali što znači šifra Ke  pa su nagađali da Japanci pripremaju novi veliki napad u području Solomonovih otoka ili na Novoj Gvineji.
U međuvremenu su Japanci izvodili završne pripreme za evakuaciju. Izvijestili su generala Hiyakutakea o odluci o povlačenju i koncentraciji preživjelih vojnika u zoni rta Esperance, a na Guadalcanal su iskrcali jednu svježu jedinicu kopnene vojske, takozvani Yano bataljon koji će imati ulogu zaštitnice dok se vojnici budu prikupljali kod rta Esperance.
Zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral William Halsey bio je uvjeren da Japanci namjeravaju izvesti novu ofenzivu kako bi zauzeli aerodrom Henderson Field, stoga je general Patch privremeno obustavio pripreme za završnu ofenzivu i koncentrirao je glavninu snaga unutar obrambenog perimetra. Samo je jedna kombinirana regimenta, sastavljena od pripadnika kopnene vojske i marinaca, dobila zadaću da izvodi nasilno izviđanje prema zapadu s tim da ne prelazi više od jednog kilometra dnevno.  Halsey je 29. siječnja 1943. uputio na Guadalcanal novi konvoj s ratnim materijalom i aktivirao sve raspoložive flotne snage - 2 flotna i 2 eskortna nosača aviona, 3 bojna broda, 12 krstarica i 25 razarača. Neposrednu zaštitu konvoja činila je Task Force 18 pod zapovjedništvom kontraadmirala Roberta Giffena s teškim krstaricama USS Wichita, USS Chicago i USS Louisville, lakim krstaricama USS Montpelier, USS Cleveland i USS Columbia, eskortnim nosačima aviona USS Chenango i USS Suwanee, te 8 razarača.
Task Force 18 je otkrila jedna japanska podmornica u području između Gudalcanala i otoka Rennel. Pred večer 29. siječnja brodove je napalo torpedima 16 japanskih aviona Mitsubishi G4M Betty i 16 Mitsubishi G3M Nell, pri čemu je krstarica Chicago primila dva pogotka i ostala nepokretna. U novom zračnom napadu 30. siječnja dobila je nove torpedne pogotke i potopljena.
 
Krstarica USS Chicago:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Japanci su započeli evakuaciju trupa s Guadalcanala noću 31. siječnja, a završili je 8. veljače 1943. povlačenjem zaštitnog Yano bataljona. Jedan dio vojnika, do kojih se nije moglo doprijeti u džungli ili su bili preslabi za iscrpljujući marš do rta Esperance, ostavljen je da se bori do kraja. Evakuirano je ukupno 10.650 vojnika od 36.000 koliko ih je u različitim fazama stiglo na Guadalcanal - ostali su izginuli u borbama ili pomrli od gladi i epidemija.
Operacija Ke nesumnjivo je bila operativni uspjeh Japanaca, jer su evakuirali puno više svojih vojnika nego su se nadali, a pretrpjeli su puno manje gubitke od očekivanih. Sâm admiral Yamamoto, zapovjednik Kombinirane flote, predviđao je gubitak 50% razarača, a ukupni japanski gubici u operaciji Ke bili su 1 razarač, 1 podmornica i 56 aviona. Amerikanci su pak izgubili 1 tešku krstaricu, 1 razarač, 3 torpedna čamca i 53 aviona. No, kako je 1940. rekao Winston Churchill nakon Dunkerquea,  ratovi se ne dobivaju evakuacijama.
Japanski mornari bili su zaprepašteni i potreseni kada su vidjeli svoje uboge drugove iz kopnene vojske koje su došli evakuirati. Izgledali su kao hodajući kosturi sa kojih su visjele krpe - ostaci vojničke odore, a mnogi su patili od nekontroliranih izljeva dijareje. Od evakuiranih vojnika naknadno ih je još oko 600 poumiralo od posljedica ranjavanja, gladi ili bolesti, dok ih je preko tri tisuće upućeno na dugotrajno bolničko liječenje i oporavak.
Amerikanci su bili zatečeni japanskim povlačenjem, ali ih to nije činilo nezadovoljnima. General Patch poslao je 9. veljače 1943. u 16:50 h poruku admiralu Halseyu: - Potpuni poraz japanskih snaga na Guadalcanalu zbio se danas u 16.25 (Total and complete defeat of Japanese forces on Guadalcanal effected 16:25 today).
 
Završne operacije na Guadalcanalu, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka za Guadalcanal trajala je šest mjeseci i pamti se kao jedna od najkrvavijih, ali i strateški najvažnijih, u Drugom svjetskom ratu. U bici je poginulo 7.100 američkih vojnika, mornara i avijatičara, uz gubitak 23 ratna broda i 615 aviona. Japanski gubici bili su puno veći - 31.000 poginulih, 38 ratnih brodova i 700-900 aviona.

10. veljače 1947. - u Parizu je potpisan mirovni sporazum kojim je Italija ustupila Jugoslaviji Istru, Cres, Lošinj, Rijeku, Zadar, Lastovo i Palagružu te zapadnu Sloveniju. Istododno je formirana država Slobodni teritorij Trsta u čijem su sastavu bili Trst s okolicom, slovensko primorje i hrvatsko primorje od rijeke Mirne do Dragonje.

Republika Italija je 2004. donijela zakon kojim se 10. veljače obilježava Dan sjećanja na žrtve jama i egzodusa Istrijana, Riječana i Dalmatinaca iz njihovih zemalja.

Talijanski Dan sjećanja usporediv je s hrvatskim spomendanima:
- subota ili nedjelja najbliža 15. svibnju – Dan spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i nezavisnost
- 23. kolovoza – Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima: nacizma, fašizma i komunizma

No, postoje i datumi kojima države obilježavaju kada su pripojile "tuđi/svoj" teritoriji:
9. siječnja – Dan donošenja Rezolucije o odcjepljenju Međimurja od mađarske države (HR)
15. siječnja – Dan međunarodnoga priznanja RH i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (HR)
17. kolovoza - Dan ujedinjenja prekmurskih Slovenaca s maticom nakon Prvog svjetskog rata (SLO)
15. rujna - Dan povratka Primorske u domovinu (SLO).
25. rujna – Dan donošenja Odluke o sjedinjenju Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom zemljom Hrvatskom (HR)
4. studenoga - Dan nacionalnog jedinstva i oružanih snaga (IT slavi oduzimanje Austriji gradova Trento i Trst, a nekada su tome pribrajavali Istru, Rijeku, Zadar...)

Meni je dojmljivo kako se svakog 10. veljače u Italiji naglašavaju zvjerstva jugoslavenskih partizana ili titove armije protiv Talijana na području slovenskog i hrvatskog djela Jadrana, a nakon kapitulacije fašističke Kraljevine Italije u rujnu 1943. i ponovno u svibnju 1945. nakon kapitulacije Operativne zone Jadransko primorje - nacističke tvorevine u kojoj je djelovala i fašistička i četnička i xxx vojska.

Isto tako se svakog 10. veljače u Italiji ističe progonstvo Talijana iz Jugoslavije. Istodobno se u Italiji premalo naglašava što je do toga dovelo, a uopće se ne spominje da je sredinom 1943. godine Italija izgubila, osim slovenskog i hrvatskog djela Jadrana, i Crnu Goru, i Albaniju, i grčki arhipelag Dodekanez, i francusku Rivijeru, i Korziku te kolonijalno carstvo u Africi (Eritreju, Etiopiju i Libiju). Italiji je još samo dopušteno da upravlja svojom kolonijom Somalijom do 1960. kada se ujedinjuju talijanska i britanska Somalija.

Bitka na Čudskom jezeru 5. travnja/aprila 1242.
 
Čudsko jezero, zvano još i jezero Peipus (ruski Псковско-Чудское озеро, njemački Peipussee) je smješteno na granici Estonije i Rusije te s površinom od 3.555 km2 predstavlja najveće transgranično jezero u Europi. Dana 5. travnja 1242. bilo je poprište velike bitke poznate kao Bitka na Čudskom jezeru ili Bitka na ledu (Ледовое побоище, Schlacht auf dem Eise), vođene između koalicije križara pod vodstvom Teutonskih vitezova i udružene vojske Novgorodske Republike, Velikog vojvodstva Vladimira i Pskovske Republike. Snage križara predvodio je Hermann I. von Buxthoeven, a snage ruske vojske knez Aleksandar Nevski.
 
Čudsko jezero:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Hermann I. von Buxthoeven:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Aleksandar Nevski:
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
Slijedeći poziv pape Honorija III., koji je pozvao na ''zaštitu kršćanstva od barbara'' (mislio je na pravoslavne Ruse), a u očekivanju da je Novgorodska Republika oslabljena sukobima s Mongolima i Šveđanima, Teutonski vitezovi su 1240. zauzeli Pskov, Izborsk i Koporje te se približili samom Novgorodu. Lokalni stanovnici su pozvali 20-godišnjeg kneza Aleksandra Nevskog da ih zaštiti od invazije sa zapada. Godine 1241. Aleksandrova vojska je povratila Pskov i Koporje, a u proljeće 1242. Teutonci su odlučili napasti preko prevlake koja dijeli Čudsko od Pskovskog jezera.
Podaci o snagama zaraćenih strana značajno se razlikuju po izvorima, a danas se općenito smatra da su snage križara brojale oko 2.600 ljudi - 800 danskih i njemačkih vitezova, 100 Teutonskih vitezova te 300 danskih, 400 njemačkih i 1.000 estonskih pješaka. Snage Novgorodske Republike, Velikog vojvodstva Vladimira i Pskovske Republike brojale su oko 5.000 ljudi od kojih 1.000 Aleksandrove garde, 2.000 milicije Novgoroda, 1.400 finsko-ugarskih pješaka i 600 konjanika-strijelaca.
Aleksandar Nevski je odlučio voditi bitku po svojim pravilima. Pustio je nadmene i pretjerano samopouzdane Teutonske vitezove da jurišaju preko zaleđenog jezera i nagomilaju se na obali, gdje su ih dočekale njegove snage. U bici izbliza Teutonci su se klizali po ledu što je umanjilo njihovu efikasnost u borbi. Kada je iscrpio protivnika Aleksandar je uveo u borbu rezerve na oba krila i natjerao ga u paničan bijeg preko jezera. Prema ''Prvoj Novgorodskoj kronici'' izginulo je 400 Nijemaca i ''nebrojeno mnogo'' Estonaca, dok je 50 Nijemaca zarobljeno. Podaci o gubicima Novgorodske Republike, Velikog vojvodstva Vladimira i Pskovske Republike nisu poznati.
 
Bitka na Čudskom jezeru, prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitkom na Čudskom jezeru zaustavljena je ekspanzija Teutonskog reda prema istoku i spriječeno njihovo ponovno zauzimanje Pskova. Ujedno je uspostavljena čvrsta granica između pravoslavnog i katoličkog područja koja se protezala duž rijeke Narve i Čudskog jezera.
Aleksandar Nevski je 1574. godine proglašen svecem Ruske pravoslavne crkve.

Početak operacije Baedeker Blitz, osvete za bombardiranje Lübecka i drugih njemačkih gradova, 23. travnja/aprila 1942.
 
Njemačka bombarderska ofenziva protiv Velike Britanije okončana je u svibnju 1941. premještanjem glavnih snaga Luftwaffe na buduće ratište u SSSR-u. Na zapadu su ostavljene manje njemačke zračne snage, koje su izvodile povremene napade uglavnom taktikom hit-and-run.
U međuvremenu su snage britanske Bomber Command značajno ojačale. U naoružanje su uvedeni novi teški četveromotorni bombarderi Short Stirling i Handley-Page Halifax i dvomotorni Avro Manchester, poboljšana je noćna navigacija uvođenjem sustava Gee i Oboe i uvedene su nove zapaljive bombe, a na čelo bombarderskih snaga imenovan je agresivni zrakoplovni maršal Arthur Harris.
U ožujku 1942. Britanci su započeli veliku zračnu ofenzivu protiv Njemačke uz primjenu nove taktike prostornog bombardiranja (area bombing) s ciljem rušenja industrijskih objekata u zahvaćenom prostoru, rušenja stambenih naselja i slamanja morala njemačkog stanovništva. Prva žrtva bio je stari hanzeatski grad Lübeck na obali Baltičkog mora, a napad su noću 28. na 29. ožujka 1942. izvela 234 bombadera Wellington i Stirling. Vrijeme je bilo idealno za napad, a protuzračna obrana vrlo slaba. Napad je izveden sa visine od 3.000 m, a neki bombarderi ispuštali su bombe sa samo 600 m. Na Lübeck je izbačeno 400 tona bombi, od kojih 25.000 zapaljivih. Kako je grad bio u većini izgrađen od drveta nastali su golemi požari. Maršal Harris je kasnije komentirao da ''Lübeck nije grad nego upaljač''.
Prema podacima lokalne policije poginuo je 301 stanovnik i 783 su ranjena, a bez domova je ostalo 15.000 ljudi. Napad je izazvao veliki šok među njemačkim vodstvom i stanovništvom.
Nakon Lübecka na isti način su bombardirani i drugi njemački gradovi, što je bila tek najava užasa koji je čekao Nijemce iz zraka do kraja rata.
 
Short Stirling:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Posljedice bombardiranja Lübecka 1942.:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Posljedice bombardiranja Rostocka 1942.:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nijemci su odlučili osvetiti se za ove zračne napade. Kako na zapadu nisu više raspolagali bombarderskom snagom kao 1940. i u prvoj polovici 1941. godine odlučili su napasti raspoloživim snagama gradove od kulturno-povijesnog značaja za Veliku Britaniju, bez obzira što nisu imali nikakve vojne važnosti. Ciljeve su odredili na bizaran način - prema podacima iz Baedekerovog turističkog vodiča. Nadali su se da će ovi osvetnički napadi zaustaviti ili bar ublažiti zračnu ofenzivu Britanaca. Operacija je dobila ime Baedeker-Angriffe ili Baedeker Blitz, a u Velikoj Britaniji Baedeker Raid. Za izvođenje operacije određena je Luftflotte 3 kojom je zapovijedao generalfeldmarschall Hugo Sperrle.
 
Baedekerov turistički vodič za Veliku Britaniju:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvi napad Baedeker Blitza izveden je noću 23. na 24. travnja 1942. na Exeter. Prvi napad nije nanio veću štetu, no ponovljeni napad iduće noći imao je za posljedicu 80 poginulih stanovnika. Uslijedili su napadi na Bath, Norwich, York, ponovo Exeter, Cowes, ponovo Norwich, Hull, Poole i Grimsby. Završni napad Baedeker Blitza bio je usmjeren na Canterbury kao odgovor na britanski napad s 1.000 bombardera na Köln. Time je operacija okončana, iako su pojedini gradovi od kulturno-povijesnog značaja bili mete napada manjim snagama do kraja rata.
 
Neke fotografije posljedica napada u operaciji Baedeker Blitz, a na prvoj je Bath:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
York:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Canterbury:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U zračnim napadima operacije Baedeker Blitz poginulo je 1.637 britanskih civila i 1.760 ih je ranjeno, dok je uništeno ili teško oštećeno 50.000 domova. Nijemci su izgubili 40 bombardera i 150 članova posada.
Operacija Baedeker Blitz nije imala nikakav vojno-strateški značaj nego je imala obilježja slijepe osvete, a također nije ispunila glavni cilj - obustavu britanskih zračnih napada na Njemačku.

Smrt Jeanne d'Arc, 30. svibnja/maja 1431.
 
Jeanne d'Arc ili Ivana Orleanska (1412.-1431.) je francuska nacionalna junakinja iz Stogodišnjeg rata i svetica Rimokatoličke crkve.
 
Jean-Auguste-Dominique Ingres, Jeanne d'Arc:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jeanne d'Arc potekla je iz siromašne seljačke porodice kao jedna od petero djece. Živjela je u vrijeme Stogodišnjeg rata (1337.-1453.), a zbog skromnog porijekla nikada nije naučila čitati i pisati. Bila je fanatična katolička vjernica i svaku crkvenu reformaciju smatrala je herezom, te je uputila nekoliko prijetećih pisama Husitima. Prema njenim riječima kao 13-godišnjoj djevojčici ukazali su joj se sveti Mihovil i svete djevice i mučenice Katarina i Margareta, koji su joj objaviti da je njezina zadaća osloboditi Francusku od Engleza.
Premda mlada i neuka stavila se na čelo jednog odreda vojske kralja Charlesa VII. i oslobodila 29. travnja 1429. opsjednuti grad Orléans, natjeravši Engleze u paničan bijeg. Zatim je pobijedila Engleze kod Pataya i povela kralja na krunidbu u Reims.
 
Opsada Orléansa, ilustracija iz knjige Vigiles de Charles VII à neuf psaumes et neuf leçons Martiala d'Auvergnea:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U svibnju 1430. Jeanne d'Arc povela je svoj odred prema Compiègneu kako bi pomogla posadi opsjednutog grada, ali je upala u zasjedu trupa burgundskog vojvode Jeana de Luxembourg, saveznika Engleza. Burgundci su je uhvatili i izručili Englezima u Rouenu, sjedištu engleske okupacione vlasti.
Jeanne d'Arc je 9. siječnja 1431. izvedena pred sud u Rouenu koji su sačinjavali isključivo proengleski klerici, a kojim je predsjedao biskup Pierre Cauchon. Suđenje su sa engleske strane nadgledali vojvoda od Bedforda i vojvoda od Warwicka, a Englezi su i financirali cijeli proces. Unatoč brojnim protestima francuskih svećenika Jeanne d'Arc je osuđena zbog hereze i 30. svibnja 1431. javno spaljena na lomači u Rouenu. Posmrtni ostaci su spaljeni još dva puta, a pepeo prosut u rijeku Seinu. Njezin egzekutor Geoffroy Thérage kasnije je govorio kako se ''jako plašio da ne bude proklet jer je spalio svetu ženu''.
 
Hvatanje Jeanne d'Arc od strane Burgundaca, mural u Panthéonu u Parizu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Paul Delaroche, Kardinal od Winchestera ispituje Jeanne d'Arc, muzej u Rouenu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Anton Hermann Stilke, Smrt Jeanne d'Arc na lomači:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon završetka Stogodišnjeg rata pokrenut je proces rehabilitacije Jeanne d'Arc, a inicijatori su bili glavni inkvizitor Jean Bréhal i Jeanneina majka Isabelle Romée. Istragu je odobrio osobno papa Kalist III., a svrha je bila utvrditi jesu li suđenje i presuda odgovarali kanonskom pravu. Nakon dugotrajnog procesa i iskaza 115 svjedoka presuda iz Rouena je 1456. godine poništena, a ujedno je utvrđeno da je Pierre Cauchon počinio herezu osudom nevine žene čime je Jeanne d'Arc pretvorena u mučenicu.
Papa Benedikt XV. bulom Divina disponente proglasio je 16. svibnja 1920. godine Jeanne d'Arc svetom.
 
Sano di Pietro, papa Kalist III:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Papa Benedikt XV:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Napoléon Bonaparte proglasio je 1803. godine Jeanne d'Arc nacionalnim simbolom Francuske. Podignuti su joj mnogi spomenici i popularna je figura u brojnim djelima literature, slikarstva i kiparstva. Njezino ime nosilo je šest brodova francuske ratne mornarice. Druga nedjelja u mjesecu svibnju slavi se u Francuskoj kao nacionalni praznik Fête nationale de Jeanne d'Arc et du patriotisme.
 
Spomenik Jeanne d'Arc kipara Emmanuel Frémieta, Place des Pyramides u Parizu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Krstarica - nosač helikoptera Jeanne d'Arc:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Kako li je napisala pisma kada nije umela ni citat ni pisat....

Brko, nisam spomenuo da je napisala nego da je uputila. Razumna pretpostavka je da je pisma izdiktirala nekome pismenom.