KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

21.10.1941.


Kragujevac

Sloba1 (citat):

[size=40]21.10.1941. u Kragujevcu su okupator i domaći izdajnici izvršili stravičan zločin strijeljanjem više hiljada civila, đaka, djece...

Slava žrtvama i mir njihovim dušama!
Smrt fašizmu!

Zločinci[/size][size=40] Žrtve[/size]

Fašizam je zlo.

Sva losa desavanja okarakterisana su fasizmom, nema to veze sa fasizmom, to su samo losi ljudi kojima je rat pruzio priliku da pokazu kakvi su....

Brko, žao mi je što više nema pluseva. Ova tvoja objava zaslužuje dva plusa.

p.s. samo da još dodam - i ti "ljudi" su nekad bili nečija djeca, igrali se, bili sretni ili žalosni, smijali se i nekad plakali... i pitanje je što se onda desilo u njima da su bili sposobni napraviti takva nedjela?

Bas tako Gorane, neverovatno kako kod mekih ljudi ispliva zlo u naj losijem obliku i unistavaju tudje nevine zivote, malte ne ne trepnuvsi...

Za en dan zamujan. 

3. novembra 1957 je takratna Sovjetska zveza v vesolje izstrelila satelit Sputnik 2 v katerem je bila psička z imenom Lajka. Postala je prva žival, ki je dosegla Zemljino orbito. Na vesoljskem plovilu je krožila okrog Zemlje.

Lajka ni preživela, kako je dejansko umrla je še danes malo zavito v skrivnost.

Da bi izbjegli dalju konfuziju i nesuglasice, promijenili smo naziv teme.
Nadam se da ce ovo pomoci. Visak komentara je arhiviran. Idemo dalje.


ps

Arcijev poziv za razgovor u kafani je prihvacen.

Napad križara na Zadar u Četvrtom križarskom ratu, 10. studenog/novembra 1202.
 
Godine 1202. papa Inocencije III. pokrenuo je Četvrti križarski rat s ciljem oslobađanja Jeruzalema i Svete zemlje od muslimana. Pozivu su se odazvali Francuska, Sveto Rimsko Carstvo i Venecija, a i ugarsko-hrvatski kralj Emerik (Imre) u početku je pristao sudjelovati u pohodu.
 
Inocencije III:

 
Emerik od Ugarske:

 
Prema dogovoru križare su trebali prevesti preko Sredozemnog mora brodovi Venecije, koja je za tu priliku izgradila nova plovila. Kako se pokazalo da križari nemaju dovoljno novca da plate prijevoz venecijanski dužd Enrico Dandolo zatražio je od njih da za Veneciju zauzmu Zadar, koji se tada nalazio u sastavu Ugarsko-hrvatske kraljevine. Zadar je tada bio bogat i prosperitetan grad i bio je trn u oku Venecijanaca u čijoj vlasti je bio do 1183. godine.
 
Enrico Dandolo:

 
Flota od 50 brodova za prijevoz vojnika, 100 brodova za prijevoz konja i 60 ratnih brodova stigla je pod Zadar 10. studenog 1202. Na brodovima se nalazilo 30.000 vojnika i 300 opsadnih sprava, a vojskom je zapovijedao markiz Bonifacije od Montferrata (Bonifacio del Monferrato). Stanovnici Zadra izvjesili su preko zidina zastave s križem kako bi pokazali da je riječ o kršćanskom gradu, a uz to je redovnik Petar od Lucedija donio papino pismo kojim se napad zabranjuje (''grad je kršćanski, a vi ste hodočasnici''). To Zadru nije pomoglo jer se većina križara svrstala na stranu Venecije. Križarska vojska se iskrcala na obalu i započela opsadu, a dio križara koje su vodili Simon de Montfort, Robert de Boves i Guy od Vaux-de-Cernaya odbio je sudjelovati u opsadi kršćanskog grada i ulogorio se podalje od Zadra. Križari su 24. studenog  prodrli u grad, opljačkali ga i razorili, a preživjeli stanovnici su potražili spas u Ninu i Biogradu. U Zadru su, pak, počele borbe između Venecijanaca i francuskih križara oko opljačkanog blaga u kojima je izginulo stotinjak vojnika na obje strane.
 
Bonifacije od Montferrata:

 
Simon de Monfort:

 
Križarska opsada Zadra, prikaz:

 
Papa Inocencije III. je 1203. godine ekskomunicirao iz crkve križare, uključivo Venecijance, zbog sudjelovanja u napadu na kršćanski Zadar. Ekskomunikaciju križara iz drugih zemalja je ubrzo nakon toga ukinuo, dok je za Venecijance ostala na snazi.
U Četvrtom križarskom ratu vojna ekspedicija nije ni vidjela Svetu zemlju. Križari su 1203. napali i opljačkali kršćanski Konstantinopol (Carigrad) i u njemu osnovali Latinsko carstvo, koje će potrajati do 1261. godine.

Potapanje japanskog bojnog broda Kongō, 21. studenog/novembra 1944.
 
Kongō je bio jedan od četiri japanska bojna broda istoimene klase. Izgrađen je u razdoblju od 1911. do 1913. godine od britanske kompanije Vickers Shipbuilding u brodogradilištu Barrow-in-Furness. Sva četiri broda prvobitno su građena kao bojni krstaši, ali su u razdoblju između dva svjetska rata temeljito rekonstruirani i pretvoreni u brze bojne brodove. Istisnina je iznosila 36.600 tona i vršna brzina 30 čvorova, a naoružanje je činilo 8 topova kalibra 356 mm, 8 topova kalibra 152 mm, 12 topova kalibra 127 mm i 100 PZO topova kalibra 25 mm. Debljina oklopnog pojasa iznosula je do 279 mm, oklopa palube do 58 mm i oklopa topovskih kula 229 mm. Zbog svoje brzine brodovi klase Kongō u pravilu su djelovali u sklopu borbene skupine nosača aviona.
 
Bojni brod Kongō:


 
Kongō je sudjelovao u svim većim pomorskim operacijama japanske flote u ratu na Pacifiku. Posljednja mu je bila bitka kod Leyte u listopadu/oktobru 1944., u kojoj je bio oštećen od pet bliskih promašaja bombi sa američkih aviona. Nakon bitke japanska flota se povukla u Brunei.
Dne 16. studenog 1944. japanska flota na ćelu s bojnim brodovima Yamato, Nagato i Kongō isplovila je iz Bruneia za Kure, gdje se trebao obaviti popravak oštećenja. Dne 20. studenog flota je uplovila u Tajvanski prolaz. Malo iza ponoći 21. studenog japanske brodove otkrila je radarom podmornica USS Sealion sa udaljenosti od 40 km. Podmornica je manevrirala i postavila zasjedu, a u 2:46 h lansirala je 6 torpeda iz pramčanih cijevi. Dva su pogodila Kongō i jedan razarač Urokaze koji je potonuo s čitavom posadom.
 
Podmornica USS Sealion:

 
Razarač Urokaze:

 
Kongō je još uvijek mogao ploviti brzinom od 16 čvorova do 5 h, kada je brzina pala na 11 čvorova. Brodu je dopušteno da napusti formaciju i uputi se prema luci Keelung (Jīlóng) na Formozi u pratnji razarača Hamakaze i Isokaze. No 15 minuta nakon napuštanja formacije Kongō je već bio nagnut za 45° uz nekontrolirani prodor vode. U 5:18 h izgubljen je ostatak pogona i izdana je zapovjed za napuštanje broda, a u 5:24 eksplodirao je magazin s municijom za topove 356 mm. Brod se prelomio i potonuo oko 55 nm sjeverozapadno od Keelunga uz gubitak od 1.200 članova posade.
 
Tajvanski prolaz i približna pozicija potonuća bojnog broda Kongō:

Završetak Carlsonove patrole, 4. prosinca/decembra 1942.
 
Na Guadalcanalu je Drugi bataljon marinskih rejdera punih 29 dana progonio i terorizirao japansku kolonu, prešao 240 km i pobio 488 Japanaca
 
Nakon Bitke za Henderson Field (23.-26. listopada/oktobra 1942), najveće kopnene bitke na Guadalcanalu, ostaci desnog krila japanske divizije Sendai kojim je zapovijedao pukovnik Toshinari Shōji krenuli su u povlačenje na sjeveroistok prema rtu Koli, gdje su počeli pristizati 3. studenog/novembra. Shōji je na rt Koli doveo oko 3.500 vojnika.
 
Toshinari Shōji:

 
Amerikanci su odlučili iskoristiti pobjedu u Bici za Henderson Field i uništiti japanske snage istočno od mostobrana. Zapovjednik 1. marinske divizije general Alexander Vandegrift uputio je prema rtu Koli 7. marinsku regimentu i 164. regimentu kopnene vojske da opkole i unište japanske trupe. U akciji poznatoj pod imenom Koli Point Action (3.-12. studenog) Amerikanci su pobili preko 450 japanskih vojnika, ali je pukovnik Shōji iskoristio rupu u  američkom obruču na jednom močvarnom mjestu i izvukao glavninu svojih trupa. Uputio se na dugačak marš na zapad prema Kokumboni iza rijeke Matanikau, obilazeći američki mostobran s južne strane. U dugotrajnom i iscrpljujućem pohodu pomrlo je od rana, gladi i bolesti mnoštvo japanskih vojnika.
 
Američki marinci kod rta Koli:

 
Akcija kod rta Koli, grafički prikaz:

 
General Vandegrift nije htio dopustiti da Japanci samo tako pobjegnu. Uputio je Drugi bataljon marinskih rejdera potpukovnika Evansa Carlsona, koji se nalazio kod zaljeva Aola istočno od rta Koli, da slijedi Shōjijevu kolonu i ubija japanske vojnike. Rejderi su krenuli u akciju 6. studenog. Uspostavili su nekoliko terenskih baza odakle su izvodili prepade na japanske trupe, ubijali japanske vojnike i uništavali njihovo oružje, municiju i opremu. Akcija poznata kao Carlsonova patrola (Carlson's patrol) okončana je popodne 4. prosinca kada su rejderi stigli na rt Lunga. Za 29 dana rejderi su prevalili put od 240 km.
 
Evans Carlson:

 
Carlsonovi rejderi na maršu...

 
... i na odmoru:

 
Rejderi s dijelom plijena:

 
Carlsonova patrola, grafički prikaz:

 
Bilanca Carlsonove patrole bila je impresivna. Pobili su 488 japanskih vojnika i uništili veliku količinu različite opreme, uključivo dvije haubice i veliki broj različitog oružja i municije. Na kraju je Shōji od prvobitnih 3.500 vojnika doveo do položaja 17. armije samo 700 do 800 preživjelih. Rejderi su izgubili 16 poginulih i 17 ranjenih, dok je 225 oboljelo od različitih bolesti. Poručnik Cleland Early iz čete E opisao je stanje svog voda: ''Krenuli smo s 30 vojnika, jednim bolničarem i jednim oficirom. Kada je akcija završena imali smo jednog oficira, jednog bolničara i 18 vojnika, svi s malarijom, dijarejom, gljivičnim oboljenjima, tropskim crvima i visokim moralom''.
Drugi bataljon marinskih rejdera povučen je sa Guadalcanala 17. prosinca i 20. je stigao u svoj stalni logor u bazi Espiritu Santo.

Početak britanske operacije Compass, 9. prosinca/decembra 1940.
 
U dvomjesečnoj ofenzivi Britanci su potukli do nogu peterostruko brojnije Talijane, uništili njihovu 10. armiju i priveli 133.000 zarobljenika
 
Prvo ratište na kojem su se sukobili Talijani i Britanci u Drugom svjetskom ratu bila je Sjeverna Afrika. Talijanska vojska u Libiji izvela je u rujnu/septembru 1940. takozvanu Operazione E s konačnim ciljem izbijanja na Sueski kanal i istjerivanja Britanaca iz Egipta. No sve što su zauzeli bilo je urođeničko selo Sidi Barrani stotinjak kilometara unutar egipatskog teritorija. Britanci su vodili borbe u povlačenju jer su presudni otpor namjeravali pružiti kod Marsa Matruha.
Talijanski diktator Mussolini je neprekidno poticao vrhovnog zapovjednika talijanskih snaga u Libiji maršala Rodolfa Grazianija da nastavi napredovanje prema Kairu, no on se izgovarao potrebom da dobije pojačanja i dodatnu opskrbu.
 
Governator generale della Libia italiana maršal Rodolfo Graziani:

 
Iako su Talijani bili brojčano peterostruko premoćni zapovjednik Srednjeg Istoka (Commander-in-Chief Middle East) general Archibald Wavell odlučio je izvesti protuofenzivu sa ciljem povrata Sidi Barranija i istjerivanja talijanskih snaga iz Egipta. No Wavell nije isključio ni mogućnost daljeg napredovanja. U pismu generalu Henryju Wilsonu, zapovjedniku britanskih snaga u Egiptu, napisao je: ''Ja ne gajim ekstravagantne nade o toj operaciji ali želim biti siguran da, ako se ukaže prilika, budemo moralno, mentalno i administrativno spremni da je iskoristimo u potpunosti (I do not entertain extravagant hopes of this operation but I do wish to make certain that if a big opportunity occurs we are prepared morally, mentally and administratively to use it to the fullest)''.
 
General Archibald Wavell:

 
TALIJANSKE snage činila je 10. armija (general Mario Berti) u sastavu:
- Grupa libijskih divizija (general Sebastiano Gallina) s 1. i 2. libijskom divizijom i divizijom crnih košulja ''3 Gennaio''
- XXI. korpus (general Carlo Spatocco) s pješadijskim divizijama ''Cirene'' i ''Catanzaro'' i motoriziranom grupom Maletti (Raggruppamento Maletti)
- XXIII. korpus (general Annibale Bergonzoli) s divizijama crnih košulja ''23 Marzo'' i ''28 Ottobre'' i pješadijskom divizijom ''Marmarica''
- XXII. korpus (general Enrico Pitassi Mannella) s pješadijskom divizijom ''Sirte'' i Specijalnom oklopnom brigadom (Brigata Corazzata Speciale)
Navedenom valja dodati pješadijsku diviziju ''Sabratha'' koja je naknadno stigla kao pojačanje, kao i brojne manje jedinice u sastavu divizija i korpusa ili samostalne. Ukupno su talijanske snage brojale 150.000 ljudi, 600 oklopnih vozila, 1.600 artiljerijskih oružja i 330 aviona.
 
Zapovjednik Raggruppamento Maletti general Pietro Maletti:

 
BRITANSKE Snage Zapadne pustinje (Western Desert Force, general Richard O'Connor) činile su:
- 7. oklopna divizija (general Michael O'Moore Creagh)
- 4. indijska divizija (general Noel Beresford-Peirse)
- 6. australska divizija (general Iven Mackay), zamijenila 4. indijsku diviziju tokom progona Talijana
Ukupno su britanske snage brojale 36.000 ljudi, 275 tenkova, 60 oklopnih automobila, 120 artiljerijskih oružja i 142 aviona.
 
Zapovjednik Western Desert Force general Richard O'Connor:

 
Britanska operacija započela je ujutro 9. prosinca 1940. napadom na talijanske utvrđene logore Nibeiwa, Tummar West, Tummar East i Maktila. Sva četiri logora zauzeta su već prvog dana uz veliki broj zarobljenika, a u borbi za logor Nibeiwa poginuo je general Maletti. Nakon dvodnevne borbe Britanci su povratili Sidi Barrani i Buq Buq, a zbijena talijanska kolona u povlačenju obalnom cestom bila je izložena topovskoj paljbi monitora HMS Terror i topovnjače HMS Aphis. što je dodatno pojačalo paniku i rasulo među Talijanima.
General Wavell uvidio je priliku za progon Talijana i preko granice, u Libiji, pa je operacija s prvobitno ograničenim ciljem dobila strateške dimenzije. Dne 5. siječnja/januara 1941. pala je Bardia u kojoj je zarobljeno 40.000 Talijana, 22. siječnja Tobruk, 29. siječnja Derna, a Benghazi su Talijani napustili bez borbe. Ostaci talijanske 10. armije povlačili su se obalnim putem (Via Balbia) prema Agedabiji, ali im je put presjekla kod Beda Fomma jedna britanska motorizirana kolona koja je stigla preko pustinje iz Msusa i Antelata. Uništenje talijanskih snaga okončano je 7. veljače/februara, a 9. veljače Britanci su stigli do El Agheile.
 
Početna faza britanske ofenzive, grafički prikaz:

 
Britanski tenkovi u progonu Talijana:

 
Zarobljeni talijanski vojnici:

 
Operacija Compass, grafički prikaz:

 
Talijanska 10. armija praktično je prestala postojati. Gubici Talijana iznosili su oko 5.500 poginulih, 10.000 ranjenih, 133.298 zarobljenih, 420 tenkova, 845 artiljerijskih oružja i 564 aviona. Britanci su izgubili 500 poginulih, 1.373 ranjena, 55 nestalih i 26 aviona. Operacija Compass ocijenjena je kao ''jedna od najpotpunijih pobjeda u povijesti ratovanja''.
Kod Talijana je zavladala panika zbog mogućnosti da izgube i Tripolitaniju pa je zatražena hitna intervencija Nijemaca. Britanci su ipak morali odustati od daljeg progona zbog zamora trupa i materijala, kao i izduženih linija opskrbe.

Kako je nastao i slavio se 22. decembar – Dan JNA

Foto:Screenshot/Youtube
[size=20]Društvene mreže i profili bivših visokih oficira, ali i podoficira, puni su od ranog jutra čestitki povodom 22. decembra - dana Jugoslovenske narodne armije, vojske koja je umrla kad i država u krvi besmislenog rata. Svi dojučerašnji saborci, koji su se pet godina gledali preko nišina, počeli su odjednom da slave 22. decembar. Ovu "čorbu" zakuvali su mediji koji JNA vezuju za vojnički pasulj, drnč, M48 i vojni rok, jel' te ko je bio požarni, a ko stražar….

Iako Socijalističke Federetivne Republike Jugoslavije već 30 godina nema, kao i JNA, neomitska priča o tadašnjoj vojsci i te kako je živa, mada većina onih rođenih posle 1991. ne zna ni kad je nastala, kako je nastala i kako je umrla. Neki JNA vezuju za Vojsku Jugoslavije i SRJ, pa „opale“ i da S ima veze sa socijalstičkom?! Ali, to nije tema.
Oko datuma JNA među nekim „povjesničarima“, „svjedocima historije“, istoričarima i raznim generalimusima bilo je spora kad se zapravo slavio dan JNA. E, sad, tu postoje dva perioda. Jedan od 1941. do 1948. i drugi od 1948. do 1991. godine.

Foto:Screenshot/Youtube
Zvanično, u vojnoj literaturi se kaže da je Dan Jugoslovenske narodne armije bio ustanovljen kao praznik u čast stvaranja Prve proleterske brigade, prve regularne jednice NOVJ i znak sećanja na borbeni i revolucionarni put naše armije. Dan JNA proglašen je za praznik naredbom Vrhovnog komandanta oružanih snaga i ministra narodne odbrane FNRJ 20. oktobra 1947. Ovako to zvuči zvanično i formalno.
Posle propasti Užičke republike gro partizanskih snaga izbeglo je u istočnu Bosnu. Glavna koncentracija partizanskih jednica bilo je malo bosansko mesto Rudo. Drug Tito, po odluci CK KPJ, donosi naredbu da 21. decembra 1941. godine bude formirana  Prva proleterska narodno oslobodilačka udarna brigada. Brigada je bila sastavljena od šest bataljona (1. lovćenski, 2. crnogorski, 3. kraljevački, 4. kragujevački, 5. šumadijski i 6. beogradski bataljon), kao i prištapske jednice, prateće komore i saniteta. Formacija je predviđala i da se u brigadu uključe još neki bataljoni.
Kratko vreme, od formiranja brigade do postavljenja Koče Popovića za komandanta, brigadom je komandovao lično vrhovni komandant Josip Broz Tito.

Foto:Screenshot/Youtube
Komandni kadar brigade sačinjavala su tri učesnika u Španskom građanskom ratu i komandanti bataljona i komandiri četa, koji su služili u bivšoj jugoslovenskoj vojsci. Za komandanta brigade izabran je španski revolucionar, komunista i predratni student na pariskoj Sorboni Konstantin Koča Popović, za politkomesara izabran je Filip Kljajić Fića, za zamenika komandanta brigade Danilo Lekić, a za zamenika politkomesara Mijalko Todorović Plavi, svi kasnije visoki funkcioneri SFRJ. Brigada je tokom svog ratnog puta učestvovala u najtežim bitkama za oslobođenje Jugoslavije od nacističkog okupatora, zbog čega je bila odlikovana Ordenom narodnog heroja.
Ironijom sudbine ili namernom odlukom druga „Starog“, brigada je osnovana baš na rođendan sovjetskog lidera Josifa Visarijonoviča Džuhašvilija Staljina. Neki teoretičari su tvrdili, da je brigada kao udarna pesnica komunističkog pokreta, trebala da pokaže „tavarišu“ Džugašviliju da će komunizam biti odbranjen i jednica biti spremna za svetsku revoluciju. Neki tvrde da „tavariš“ Staljin i nije bio oduševljen njenim formiranjem, ali nemilosrdna Kominterna je popustila.
Elem, sa formiranjem Prve proleterske brigade započeta je bila nova faza NOR – a i razvitka armije. Opredeljujući se za oružani ustanak i revoluciju Partija je odredila njen karakter i karakter nove armije. Regrutovanje u ovu brigadu bilo je pojedinačno ili kolektivno dobrovoljnim putem. Oko 40 odsto boraca nije služilo vojsku, pa nisu bili stručno osposobljeni za vojna znanja i veštine. Brigada je formirana, uglavnom, od ljudstva sa teritorije Srbije i Crne Gore, ali je u njenom sastavu na dan formiranja bilo boraca i iz Slovenije (ceo jedan vod), Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Makedonije.
U svojim retkim intervjuima Koča Popović je na pitanje. kako je baš njega Tito izabrao za komandanta, rekao da ga je primetio verovatno na istupanju u Stolicama, gde se pojavio kao komandant Posavskog odreda i istakao da partizanski, odnosno gerilski rat, treba biti osnova borbe protiv okupatora što je Tito, prema Kočinim rečima, zapazio.

Foto:Screenshot/Youtube
Ratni put brigade počeo je sa zbornog mesta, okršajem sa Italijanima u Gaočićima, a ostalo je istorija, jer nije bilo nijednog dela SFRJ gde ova brigada nije učestvovala u okršajima sa Nemcima, Italijanima, ustašama, četnicima….
Posleratna idila trajala je jako kratko, svega tri godine je Jugoslovenska armija slavila 21. decembar kao svoj praznik. Sve, pa i datum slavljenja praznika, menja se prema tvrdnjama nekih istoričara posle ideološkog razlaza sa Sovjetima i donošenjem Rezolucije Informbiroa. Zbog svađe sa Staljinom za zvanični datum proslave uzima se 22. decembar i od tada to ostaje praznik JNA.
Tog dana u Oružanim snagama SFRJ delili su se novi činovi, unapređenja. U čast Dana armije Savezni sekretarijat za narodnu odbranu je svake godine dodeljivao nagradu „Dvadeset drugi decembar“, a povodom svake desetogodišnjice JNA jubilarne spomen-medalje.

Foto:Screenshot/Youtube
Sastav JNA
JNA se sastojala od vidova, rodova i službi. Vidovi su bili: Kopnena vojska, Ratno vazduhoplovstvo i protivvazdušna odbrana i Ratna mornarica. Rodovi su bili: pešadija, artiljerija, artiljerijsko-raketne jedinice protivvazdušne odbrane (u sva tri vida JNA), oklopne jedinice, inženjerija, ABH odbrana, veza i granične jedinice.
Službe u JNA bile su: tehnička služba, građevinska služba, intendantska služba, saobraćajna služba, vazduhoplovno-tehnička služba, organi bezbednosti i vojna policija, sanitetska služba, veterinarska služba, finansijska služba, administrativna služba, pravna služba, geodetska služba, muzička služba i informatika u OS. Krajem 80-ih godina VOJIN (Vazdušno osmatranje, javljanje i navođenje) postao je rod vojske.
Vojna obaveza u JNA bila je opšta. Sastojala se od regrutne obaveze, obaveze služenja vojnog roka od godinu dana i služenja u rezervnom sastavu. To su bili pripadnici Teritorijalne odbrane koje su imale svaka od šest republika i dve autonomne pokrajine. Upravo TO, koja je nastala 1968., postala je kasnije baza za razvoj čak nekoliko vojski.

Foto:Screenshot/Youtube
Mit o četvrtoj ili sedmoj vojnoj sili u Evropi
U polemikama na internetu česta su prepucavanja nekadašnjih pripadnika JNA, od generala pa do običnih redova, o tome da li je JNA bila četvrta, treća ili sedma, pa čak i osma armija u Evropi. Tema beskonačna, ali zanimljiva. Uoči raspada imala je 240.000 vojnika pod oružjem, a u slučaju mobilizacije ta cifra se, prema nekim izvorima, penjala od milion do milion i po. Iz Drugog svetskog rata izašla je sa brojnim stanjem od 800.000 vojnika i bila je u vrhu evropskih armija.[/size]

Odličan pregled za sve oni koji ovo čitaju, neovisno jesu li članovi Foruma ili nisu.

Ja osobno nisam znao da je Tito bio jedno vrijeme komandant Prve proleterske, kao i ove nedoumice oko datuma proslave Dana JNA.

Svaka čast Gorane i za to još jedan nepostojeći " plus " za gornji tekst.

22.DECEMBER - DAN JLA

Praznik dan JLA je bil uveden 20. oktobra 1947 na ukaz Vrhovnega poveljnika oboroženih sil in ministra narodne obrambe Josipa Broza - Tita.


Stanje oborožitve leta 1989 (brez upoštevanja orožja, ki je bilo v rezervi):

* MiG 29 = 16
* MiG 21 = 261
* J22 - Orel = 115
* G4 Super Galeb = 85
* G2 Galeb = 131
* J21 - Jastreb = 177
* J20 - Kragulj = 85
* Utva 75 = 136
* AN 26 = 15
*Jak 40 = 6
* AN 2 = 8
* SA 342 Gazela = 178
* Mi - 8 = 97
* Ka - 25 = 8
* 2K12 - Kub = 90
* S-125 - Neva = 60
* S-75 - Dvina = 60
* 9K35 - Strela 10 = 18
* 9K31 - Strela 1 = 120
* M53/59 Praga = 789
* ZSU -57-2 = 125
* Bofors 40 mm = 142
* Tank M84 = 43
* T-72 = 76
* T-55 = 1600
* T-54 = 140
* T-34/85 = 1018
* M-47 Patton = 319
* M-4 Sherman = 630
* Lahki PT-76 = 63
* Lovec tankov SU 100 = 40
* M36 Jackson = 399
* M18 - Hellcat = 250
* BVP - M80A = 995
* BOV = ?
* BRDM-2 = 160
* BTR-50 = okoli 200
* MT-LB = 80
* OT M-60 = 651
* TAB-72 = 40
* Balistična raketa 9K52LUNAm = 10+
* 262 mm M-87 Orkan = 12
* 126 mm M-77 Oganj = 120
* 122 mm 2S1 Gvozdika = 100
* 128 mm M-63 = Plamen = okoli 800
* Havbica 152 M84 Nora"A" = 84
* 122 mm-D-30 = 500+
* 152 mm D-20 = 20+
* Top 130 mm M-46 = 300
* 100 mm T-12 = 340
* Haubica 105 mm M-56 = 100+
* Minobacač M74/75 = ?


BIVŠI VOJNICI JNA SE SRELI POSLE 35 GODINA!

Srbi, Makedonci, Slovenci zapevali: Mi smo artiljerci, armija nas zvala, da čuvamo granice i Tita maršala!

A ONDA IZNENAĐENJE PREKO SKAJPA...

VOJNA pošta 5266/4. Skoplje.
Kasarna "Maršal Tito", jedna od najvećih u SFRJ. Tog avgusta 1984. stiglo je dvadesetak "guštera", budućih protivavionaca iz svih krajeva bivše Jugoslavije.
Uz prethodnu januarsku klasu, ukupno 50 vojnika u bateriji zajedno je odbrojavala 457 dana, koliko je tada trajao vojni rok, pišu Večernje novosti.
A onda, kada se sretnu dva druga iz vojske, lako se pokrene lavina sećanja na dane provedene u maslinastoj uniformi. Ali kad se okupi gotovo cela klasa, posle više od tri decenije, potpuno je nesvakidašnji događaj.
Tako je nedavno bilo u Ravnom Gaju kod Kragujevca. Isti vojnici, samo 35 godina kasnije!
Dragan Ćulafić, klasa avgust 1984, pomislio je da bi to bila sjajna ideja, pa je posle višemesečnog istraživanja, "kopanja" po imenicima i obilaženja gradova širom stare Jugoslavije, pronašao četrdesetak adresa i kontakt-telefona drugova sa kojima je služio vojsku u Skoplju! Uspeo je da ih okupi na druženju u šumadijskom restoranu. Uz priču i pesmu proveli su nezaboravno veče i čvrsto obećali jedni drugima da će se druženje nastaviti.
- Sa nekoliko prijatelja iz vojske nisam ni gubio kontakt. Povremeno bismo se čuli, pa i viđali. Pomislio sam kako bih voleo da saznam šta je sa ostalima, kako im sada ide u životu, kakvi su ljudi postali - priča Ćulafić.
- I prošlog marta počeo sam da prikuljpam kontakte i redom da zovem. Napravio sam spisak od 65 ljudi, sa 40 sam kontaktirao, četvorica su umrla, a neki nisu mogli da dođu, ili nisu hteli, smatrajući pojedine granice nepremostivim.
Kako je pronalazio jednog po jednog drugara, slikao bi se sa njim, a fotografije slao svima u grupu koju je napravio. Polako je odziv bivao sve veći i konačno je dogovoren susret. Kako Dragan kaže, bio je to uzbudljiv i emotivan susret.
Neki od bivših vojnika postali su dede, neki se tek oženili, neki su postali profesori, neki direktori. Ali, svima je bilo lako da se vrate i vojničke dane, i nastave kao da se to prijateljstvo nikada nije prekidalo. A stigli su i Ljuben Uparčeski iz Velestova kod Ohrida, Vlado Stoilov iz Gornjeg Podloga kod Kočana, Đura iz Sevojna, iz Slovenije Šuen Franc...
- Tražio sam ih i kada sam zbog posla bio u prilici, putovao kroz Negotin, Ub, Kragujevac... Kad bih polaѕio na letovanje svraćao sam u Skoplje da vidim Krsta Najdenkoskog, a u povratku sa mora, i na Ohrid da pronađem Ljubena Uparčeskog...
Pričali su o svemu, smejali se, a sve se orilo od "Mi smo artiljerci, armija nas zvala, da čuvamo granice i Tita maršala".
- Bilo je prelepo, obećali smo čvrsto da ćemo ovo ponoviti, samo na drugom mestu - priča naš sagovornik.
- Veliki aplauz dobio je naš prijatelj Albanac sa Kosova, kada se javio iz Kanade preko skajpa. Dokazao je da je veliki šmeker i ponosan sam na na tu našu klasu i na drugarstvo koje smo sačuvali. Takva vojska se više ne služi, a ni takvi odnosi, nažalost, više ne postoje.
Franc iz Slovenije je presrećan što je došao, a njegova poruka to najbolje potvrđuje:
- Divno je bilo, hvala na ovome, vraćam se i dok putujem ponovo preživljavam sve što sam doživeo. I oči mi rose. Ne smemo stati ovde.
22.10.2019
Kurir.rs/Novosti/B. Caranović

https://www.kurir.rs/vesti/drustvo/3344667/bivsi-vojnici-jna-se-sreli-posle-35-godina-srbi-makedonci-slovenci-zapevali-zajedno-mi-smo-artiljerci-armija-nas-zvala-da-cuvamo-granice-i-tita-marsala-a-onda-iznenadjenje-preko-skajpa
https://www.facebook.com/440379886153100/photos/2212-smo-nekdaj-proslavljali-dan-jla/1214070988783982/
https://www.danas.rs/bbc-news-serbian/jugoslavija-i-dan-jna-kako-se-secamo-nekada-jednog-od-najvecih-praznika-sfrj/
https://www.svobodnabeseda.si/srecno-2022/
https://www.ribnica24.eu/utrip-casa/dan-jla-22-december/
https://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:doc-J4F5WA2X/01281edc-9d13-45fe-99ef-e1ed68197b89/PDF
https://www.finance.si/334629/Vse-najboljse-za-dan-JLA
https://www.dolenjskilist.si/media/arhiv-pdf/dl/1952/DL_1952_12_30_52_0147.pdf


Vrhovni komandant Josip Broz Tito in prvi komandant I.proletrerske udarne brigade Koča Popović

Браво за текстове о 22.децембру -Дану ЈНА

Izraelsko bombardiranje škole u selu Bahr el-Baqar u Egiptu, 8. travnja/aprila 1970.
 
Najon pobjede Izraela u Šestodnevnom ratu 1967. godine nastavljene su ratne operacije ograničenog opsega, poznate kao Rat isrpljivanja (War of Atrittion) koji je vođen od 1. srpnja/jula 1967. do 7. kolovoza/augusta 1970. U sklopu Rata iscrpljivanja izraelsko ratno zrakoplovstvo je između siječnja/januara i travnja 1970. godine izvelo operaciju pod imenom Priha, seriju zračnih napada na egipatska zapovjedna mjesta, radarske stanice, lansirne položaje PZO projektila SA-2, skladišta municije i druge vojne ciljeve. U napadima su korišteni lovci-bombarderi F-4 Phantom.
 
Mc Donnell Douglas F-4 Phantom izraelskog ratnog zrakoplovstva:

 
U nekima od zračnih napada stradali su i civilni objekti. Tako su izraelski avioni 13. veljače/februara 1970. izbacili razorne i napalm bombe na čeličanu u Abu Zaabalu kojom prilikom je poginulo 80 radnika (Izrael je priznao da je bila riječ o grešci). No vjerojatno najgori incident zbio se 8. travnja iste godine kada je osmogodišnja škola u selu Bahr el-Baqar južno od Port Saida pogođena s 5 bombi i 2 rakete zrak-zemlja. Od 130 učenika koji su bili u zgradi poginulo ih je 46 dok je 50 ranjeno.
 
Škola u Bahr el-Baqaru nakon bombardiranja:

 
Ranjena djeca u bolnici:

 
Spomen ploča stradalim učenicima:

 
Egipćani i njihovi saveznici ustvrdili su da je riječ o namjernom terorističkom napadu i ratnom zločinu, smišljenom da prisili Egipat na prekid vatre. Izrael je pak tvrdio da su piloti nenamjerno gađali školu jer im je ličila na vojni objekt, a ministar obrane Moshe Dayan čak je ustvrdio da su Egipćani ''namjerno poslali učenike u vojnu bazu''. U svakom slučaju, nakon ovog incidenta Izraelci su obustavili dalje napade u dubini u sklopu operacije Priha.