KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu (Wiener Neustadt) pogubljeni su hrvatski ban i vojskovođa Petar Zrinski i njegov šurjak, plemić i pjesnik Fran Krsto Frankopan.
Dvojica plemića bili su dio urote hrvatskih i ugarskih velikaša, poznate pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota, nezadovoljnih centralizatorskom oklijevajućom politikom Bečkog dvora, koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama.
1664. godine carska vojska ih je porazila kod Sv. Gottharda (Monošterska bitka), ali tu pobjedu car Svetog Rimskog Carstva i ugarsko-hrvatski kralj Leopold I. Habsburški nije iskoristio nego je sklopio sramotni Vašvarski mir s uvjetima kao da su Osmanlije pobjednici. Sklapanje tog mira, kao i prethodna osmanska opsada i rušenje utvrde Novi Zrin, izazvalo je veliko nezadovoljstvo vodećih velikaša u Hrvatskoj i Ugarskoj. Nisu priznali dogovor s lošim uvjetima po kojima su Turci mogli zadržati sve što su do početka rata osvojili, a kako im je Beč onemogućio da se zakonito izbore za svoja prava, nije bilo druge nego se udružiti i ostvariti prava pobunom. Istodobno, sve su više jačale centralističke i germanizatorske težnje Habsburgovaca na štetu staleškog položaja hrvatskog i ugarskog plemstva ne mareći za prava i obveze potpisane Pactom Conventom iz 1102. godine. (Sporazum za koji se smatra da je sklopljen te godine između ugarskog kralja Kolomana i 12 hrvatskih plemena.)
Prvu urotu vodio je ban Nikola Zrinski (praunuk sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog) s ugarskim palatinom Ferencom Wesselényijem. No, izostala je zatražena pomoć tradicionalnih austrijskih protivnika: Francuza, Poljaka, čak i Turaka. Nakon pogibije Nikole Zrinskog u lovu 1664., njegovo mjesto vođe urote preuzima mlađi brat Petar, sa svojim šurjakom Franom Krstom Frankopanom. Bečki dvor saznaje za urotu zahvaljujući izdaji iz urotničkih redova.
Car Leopold I. doveo je velikaše 1670. u Beč pod izgovorom pomirenja, ali ih je odmah dao uhititi i zatočiti u jednoj od kula zloglasne tamnice u Bečkome Novom Mjestu. Optužba je bila tako vješto sročena da je osuda mogla glasiti jedino smrt, te su Zrinski i Frankopan osuđeni zbog uvrede kralja i izdaje zemlje na smrt odsijecanjem desne ruke i glave. Osim njih smaknuti su i članovi urote dvorski sudac Ferenc Nádasdy, ugarski protestant, zemljoposjednik Ferenc Bónis i štajerski grof Erazmo Tattenbach. (Ferenc Wesselényi je umro prije nego što je urota otkrivena.)
1907. kod Bečkog Novog Mjesta pronađene su kosti Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, a 30. travnja 1919. premještene su u grobnicu u Zagrebačkoj katedrali pod Frankopanovim stihom 'Navik on živi ki zgine pošteno'.

Kublaj-kan (1215-1294), jedan od najmoćnijh vladara u povijesti, zavladao je Mongolskim Carstvom kao veliki kan tj. kagan 5. svibnja 1260.
Bio je unuk utemeljitelja tog carstva Džingis-kana i sin mongolskog vođe Toluja, sina Džingis-kana. Učili su ga Konfucijevi učenjaci i još kao mladić se proglasio vojskovođom. 1248. njegov stariji brat Möngke postao je kan, a kada je 1259. umro, izbila je borba za nasljednika između Kublaj-kana i njegovog bratića. Pobjedio je Kublaj, koji je dobio titulu kagana (kana kanova) tj. nominalnog vrhovnog vladara svih Mongola.
Kad je postao veliki kan, Mongoli su kontrolirali samo jedan dio Kine sjeverno od Žute rijeke. Nakon gotovo dva desetljeća ratovanja, Kublaj je svrgnuo dinastiju Song u Južnoj Kini i do 1279. po prvi put na tom području uspostavio stranu vlast. Pod njegovom vladavinom Kina je napredovala te je razvio trgovinu s Europom i ostalim dijelovima Azije.
Mongolska vlast se protezala od Tihog oceana do Europe, no povezanost raznih krajeva pod tom vlašću bila je razmjerno mala. Kublaj-kan je teoretski vladao nad teritorijem od 23.500.000 četvornih kilometara, no imao je niz konkurenata u zapadnim dijelovima. U praksi je njegova vlast najefikasnija bila u Kini tj. istočnom dijelu mongolske države. Iz kineske je perspektive Kublaj-kan bio osnivač carske dinastije Yuan, koja je zatim vladala Kinom do 1368. godine. Kublaj-kan je poticao ekonomski razvoj i poboljšao komunikacije u cijelom svom prostranom carstvu gradeći ili poboljšavajući kanale te stvarajući ceste. Uspostavio je redovite poštanske postaje za poštanske pošiljke. Mongoli su kontrolirali stari Put svile između Europe i Kine te omogućili trgovcima iz Europe sigurno putovanje u Kinu.
Dva puta je neuspješno pokušao osvojiti Japan. Prvi put se, 1274. godine morao povući pred olujom koja je prisilila Mongole na povlačenje u korejsku luku. Drugi pokušaj invazije, 1281. g. završio je katastrofalno kad je tajfun, Japancima poznat kao kamikaze ili božanski vjetar, uništio mongolsku flotu.
Kad je postao kagan Mongolskog Carstva Kublaj-kan je imao 44 godine, a poživio je još 34 godine tj. sve do 1294. Preminuo je na području današnjeg Pekinga.
Tijekom vladavine Kublaj-kana Kinu je posjetio venecijanski trgovac Marko Polo (1254-1324) koji je na put krenuo 1270-ih godina. Ostao je tamo 17 godina, služeći kao državni službenik. Na povratku u Europu 1295. godine, napisao je svoja Putovanja ('Il millione') i omogućio Europljanima upoznavanje s Mongolskim Carstvom.

7. svibnja 1954. francuski garnizon u Điện Biên Phủu u Vijetnamu pao je u ruke vijetnamske vojske što je označilo kraj Prvog indokineskog rata.
Francuska je, iako oslabljena u Drugom svjetskom ratu, po svaku cijenu nastojala obnoviti kolonijalno carstvo te je u listopadu 1945. u Indokinu poslala 35 tisuća vojnika pod zapovijedanjem proslavljenog generala Philippe Leclerc de Hauteclocquea. Iako je ubrzo nakon dolaska francuske vojske između francuske vlade i prvog predsjednika Demokratske Republike Vijetnam Hồ Chí Minha potpisan ugovor, već krajem 1946. izbile su borbe između Francuza i Viet Minha, Lige za neovisnost Vijetnama.
Primjenjujući kineska iskustva u gerilskom ratovanju, koja je dodatno razradio vijetnamski general Võ Nguyên Giáp, Viet Minh je uspješno parirao tehnički superiornijoj, a u početku rata i brojnijoj francuskoj vojsci. Nakon 1950. godine francuske postrojbe su znatno potisnute, a do početka 1954. su izgubile nadzor nad najvećim dijelom sjevernog i srednjeg Vijetnama. Glavni vijetnamski napad, u kojemu je pod zapovjedništvom generala Võ Nguyên Giápa sudjelovalo između 50 i 100 tisuća vojnika, počeo je u večernjim satima 13. ožujka 1954., a već u iduća dva dana, nakon pogibije francuskih časnika i raspada zapovjednog lanca, pale su dvije manje utvrde što je Francuzima onemogućilo uspješnu obranu. Nakon pedeset i sedam dana žestokih borbi, tijekom kojih je poginulo 1.800 francuskih i između deset i trideset tisuća vijetnamskih vojnika, pao je zapovjedni objekt utvrde Điện Biên Phủ, samo dan prije početka Ženevske konvencije zbog koje je Pariz odbijao predaju nadajući se da će utvrda izdržati do tada. Politička cijena skupe pobjede Vijetnamu se isplatila jer je poraz u Điện Biên Phủu konačno zapečatio francusku sudbinu u Indokini, te se Pariz na Ženevskoj konferenciji obvezao zauvijek povući iz Indokine.

12. svibnja 1797. nakon tisućugodišnjeg postojanja ukinuta je nekadašnja 'vladarica mora' Mletačka Republika.
Toga je dana posljednji mletački dužd Lodovico Giovanni Manin izvršio predaju Venecije francuskom vojskovođi Napoleonu i abdicirao. Veliko vijeće zatim je proglasilo ukidanje Republike. Manin je napustio Duždevu palaču dva dana kasnije, a zatim su francuski vojnici umarširali u Veneciju. Svrgnuti dužd morao je predati oznake vlasti, naročito slavnu duždevsku kapu (tal. corno ducale). Kad je kasnije znao šetati gradom napadali su ga ljutiti građani zbog  predaje grada Francuzima. Njegova odluka o predaji bila je motivirana željom sprječavanja krvoprolića građana.
Mirom u Campo Formiju, potpisanom 17. listopada 1797., mletački posjedi u Albaniji, jonski otoci i Belgija pripali su Francuskoj, a veći dio mletačkog područja s Venecijom, Istrom, kvarnerskim otocima, mletačkom Dalmacijom i Bokom kotorskom Habsburškoj Monarhiji. Tako su nakon nekoliko stoljeća Dalmacija i Kvarner oslobođeni mletačke vlasti, a većina (hrvatskog) stanovništva se ponadala sjedinjenju s ostatkom Hrvatske pod Habsburškom vlašću. Isprva je izgledalo da će do sjedinjenja zaista doći, pogotovo nakon što je carski general barun Matija Rukavina s vojskom ušao u Zadar, a zatim i u ostale dalmatinske gradove. Međutim, odlukom bečke vlade od toga nije bilo ništa, a uprava nad tim područjima ostala je gotovo ista kao i za vladavine Mletačke Republike. Generalu Rukavini je Bečki dvor oduzeo građansku vlast u Dalmaciji, a ostavio vojnu vlast nad ovim područjem.
Sve te posjede Habsburška Monarhija izgubila je Požunskim mirom iz 1805. u korist Francuske, ali su joj bili vraćeni prema odredbama Bečkog kongresa 1815. godine, nakon vojnog poraza Napoleonove Francuske i njegovog izgona na otok Elbu.
Venecija se razvila u 9. st. i 10. st. zahvaljujući trgovini s Levantom, prije svega s tadašnjim glavnim gradom Istočnog Rimskog Carstva Konstatinopolom. Trgovina luksuznom egzotičnom robom (začini, mirisi, bjelokost) donosila je Mletačkoj Republici velike prihode jer je s vremenom Republika stekla nešto poput monopola na taj oblik trgovine po cijelom Sredozemlju. U to vrijeme grad je dobio i sveca zaštitnika u liku evanđelista svetog Marka čije su relikvije venecijanski trgovci uspjeli nabaviti u Aleksandriji.
Mletačka Republika odigrala je važnu ulogu u križarskim ratovima, a na prijevozu i organizaciji ratova uspjela se znatno obogatiti i povećati broj svojih prekomorskih posjeda. Vrhunac tadašnjih stremljenja bilo je zauzimanje i pljačkanje Carigrada uz pomoć križara 1204. godine za dužda Enrica Dandola i uspostavljanje Latinskog Carstva na ruševinama Bizanta.
U 15. stoljeću Venecija je dosegla svoj vrhunac. S više od 200.000 stanovnika bila je središte svjetske trgovine i najveći lučki grad na svijetu, sa 150 kanala i 400 mostova. Raskošne građevine koje su podsjećale na orijentalne uzore, postajale su sve raskošnije. Nicale su nove palače, bogato opremljene od umjetnika kao što su Tintoretto, Veronese, Tizian i Giorgione. Godine 1420. u sastavu mletačkog brodovlja bilo je 3.000 trgovačkih lađa sa 17.000 mornara, 300 velikih brodova s 8.000 mornara i 45 galija s 11.000 mornara.
Pad Mletačke Republike započeo je kada su 1453. g. Osmanlije osvojili Carigrad, a upravo porazno djelovalo je portugalsko otkriće morskog puta u Indiju 1498. Od tada se, na primjer, mogao dobiti papar iz Lisabona za petinu jeftinije no što mu je bila cijena u Veneciji. Trgovačke su veze opustjele, moć i bogatstvo nestajalo, Venecija se sve više pretvarala u umirući grad.
Ipak, tijekom 18. stoljeća Venecija je postala jednim od najelegantnijih i najljepših gradova u Europi koji je značajno utjecao na umjetnost, arhitekturu i književnost.

14. svibnja 1955. formiran je Varšavski pakt (nazivan i Varšavski ugovor), vojni savez sastavljen od SSSR-a i njegovih satelitskih država u srednjoj i istočnoj Europi.
Tijekom razdoblja Hladnog rata predstavljao je protutežu Sjevernoatlantskom svezu, NATO-u, koji je formiran oko šest godina ranije, u travnju 1949.
Službeni naziv ugovora kojim je formiran Varšavski pakt glasio je 'Sporazum o prijateljstvu, suradnji i međusobnoj pomoći', a potpisan je u Varšavi pod pokroviteljstvom SSSR-a. Sporazum je potpisalo osam država: SSSR, Čehoslovačka, Albanija, Bugarska, Mađarska, Njemačka Demokratska Republika, Rumunjska i Poljska. Godine 1961. Albanija se udaljila od Varšavskog pakta, zbog sovjetsko-kineskog raskola tijekom kojeg je režim Envera Hoxhe podržao Kinu, a iz njega je službeno izašla 1968.
Članice pakta obvezale su se da će jedna drugu potpomagati ako ijedna od njih bude napadnuta. Sporazum je također navodio da se odnosi među članicama temelje na međusobnom nemiješanju u unutrašnje poslove, odnosne poštovanju suvereniteta i nezavisnosti članica. Te su odredbe godinu dana kasnije bile prekršene prilikom sovjetske invazije na Mađarsku i gušenja tamošnje antikomunističke pobune 1956. godine. Članice Varšavskog pakta (osim Rumunjake) sudjelovale su i u gušenju Praškog proljeća 1968. Opravdanje za invaziju je poznato kao Brežnjevljeva doktrina, odnosno teorija ograničenog suvereniteta, prema kojoj je SSSR sebi priskrbio pravo intervencije u slučajevima da neka od članica pokuša skrenuti sa socijalističkog puta.
Varšavski pakt nakon toga formalno nije sudjelovao u nijednom oružanom sukobu, iako su neke od država-članica imale manje kontingente među sovjetskim trupama za vrijeme rata u Afganistanu tijekom prve polovice 1980-ih godina.
U prosincu 1988. je sovjetski vođa Mihail Gorbačov objavio kako su države-članice slobodne napustiti Pakt, ako to žele. Priliku za to je dao pad Berlinskog zida godinu dana kasnije. 24. rujna 1990. je vlada tadašnje Njemačke DR potpisala sporazum sa SSSR-om kojim njeno članstvo u Varšavskom paktu prestaje ujedinjenjem Njemačke, koje se dogodilo 3. listopada.
Nakon toga su istim primjerom krenule i druge istočnoeuropske države, u kojima su na vlast došle antikomunističke i antisovjetske vlade. U siječnju 1991. su Čehoslovačka, Poljska i Mađarska objavila da će napustiti Pakt, a u veljači je isto objavila i Bugarska. Njegova vojna struktura raspuštena je u ožujku 1991., a službeno ukidanje Varšavskog pakta obavljeno je u Pragu 1. srpnja 1991.

Da i ja dodam na današnji dan i da zahvali za prethodno podsećanje koje sam zaboravio..

Na današnji dan 14.maja 1948 pre 71 godinu proglašena je država Izrael. Deklaracija o proglašenju države Izrael je javno pročitana u Tel Avivu u večernjim časovima u poslednjim trenucima dok je isticao Britanski mandat u Palesitini. Jevrejski Narodni Savet se sastao u Tel Avivskom Muzeju i složio se sa proklamacijom, proglašavajući time Državu Izrael. Iste večeri je novostvorena država bila priznata od strane SAD-a, a tri dana kasnije i od SSSR-a. Titova Jugoslavija je takođe priznala novu državu Izrael sa kojo je imala diplomatske odnose sve do Trećeg arapsko-izraelskog rata 1967.[You must be registered and logged in to see this image.]
Tada je usvojena i nova zastava Izraela...
[You must be registered and logged in to see this image.]

15. maja 1945 godine završen je Drugi svetski rat na prostoru Jugoslavije[You must be registered and logged in to see this image.]

Gde izginuse toliki vojnici? Koliko li je samo izginulo na drugoj strani? Izgleda ni broja se ne zna....

Sloba1 (citat):

15. maja 1945 godine završen je Drugi svetski rat na prostoru Jugoslavije[You must be registered and logged in to see this image.]

Zanimivi podatki, spominjajo me Agitprop. Prav bi bilo, da se pove na kakšen način je avtor prišel do podatkov. In seveda nekritično širjenje teh podatkov.
Zato bom podatke malo komentiral:
Na podlagi ukazov, ki so jih izdali v noči na 28. marec in kasneje so bile nemške in italijanske sile do nedelje 6. aprila (1941) v večini že pripravljene na napad (na Jugoslavijo in Grčijo). Napadalci so po načrtu "Podjetje številka 25" oziroma "Marita" pripravili ogromne sile za napad na Jugoslavijo in Grčijo. Na voljo je bilo 52 divizij (24 nemških, 23 italijanskih in 5 madžarskih, vsega okoli 870 000 vojakov in oficirjev (Klajnšek 1989, stran 20).
Torej za napad na Jugoslavijo in Grčijo skupaj in njuno zavzetje, je bilo potrebnih 52 divizij, predpostavimo, da jih je bilo za napad na Jugoslavijo potrebna polovica (26) druga polovica pa za napad na Grčijo.  Če uporabim isti izračun še za moštvo  izračunam, da je bilo za napad samo na Jugoslavijo potrebnih nekaj manj kot pol milijona vojakov (450 000). In iz gornjega posta Slobe so bili čisto vsi, ki so napadli Jugoslavijo do konca vojne mrtvi, pa še nekaj vojakov zmanjka, poleg tega pa je bilo še več kot pol milijona vojakov, le kje so jih našli, ranjenih. Po dostopnih podatkih je Nemčija za napad na Sovjetsko zvezo uporabila 150 nemških in 37 ostalih divizij, torej 187 divizij. Torej isto število divizij, ki se je bojevalo na ozemlju Jugoslavije. Pa saj gre za pravljice, ki jim še v otroškem vrtcu otroci ne bi verjeli.
Nameraval sem še dalje dokazovati, da v nobenem primeru podatki, ki jih je prikazal Sloba, ne morejo držati, da so, blago rečeno, privlečeni za lase, kot se reče. pa naj bo dovolj. Če koga zanima, naj pogleda v številno literaturo, ki obstaja na to temo. In to svetujem predvsem Slobi, preden bo spet nekritično prilepil na forum neke podatke.

Na današnji dan 15,Maja pre 145 godina rodio se veliki konstruktor naoružanja Vladimir Grigorijevič Fedorov.
Glavna aktivnost Fedorova je bila na izradi sopstvene konstrukcije automatske puške.
Rezultat rada u tom pravcu je stvaranje prve automatske puške tokom 1916.g.
Taj Pulemjot kako je kršten u Sovjetskoj terminologiji a negde ga podvode i pod imenom Automat Fedorova je baziran na sopstvenoj municiji kalibra 6,5mm.Ubrzo potom se uvidelo da je logičnije da se za serijsku proizvodnju usvoji u tada već standardnom sličnom kalibru u kome su se koristile puške Arisaka
takođe kalibra 6,5mm.Prvobitna narudžba je iznosila 25 hiljada automata ali je kasnije do početka opremanja industrije za serijsku proizvodnju taj broj umanjivan.Posle revolucije je proizvodnja sve do 1925.g nastavljena a pravu ratnu primenu su izrađeni primerci imali u Zimskom ratu ili Sovjetsko-Finskom ratu 1939-40.e.Fedorov je takođe poznat i kao autor brojnih radova na razvoju oružja manjeg kalibraa njegovi učenici/studenti su bili kasnije poznati konstruktori Špagin,Degtarjov i Tokarev.
Danas automat Fedorova predstavlja pravu retkost i kolekcionarska je poslastica a jedan primerak originalnog oružja je sačuvan u stalnoj postavci Muzeja Ruske vojne istorije na drugom spratu odakle i prenosim slike.
Музей отечественной военной истории в Падиково

[You must be registered and logged in to see this image.]

19. svibnja 1925. u Prek Sbauvu u kambodžanskoj pokrajini Kompong Thom, rodio se Pol Pot, političar, revolucionar i diktator odgovoran za masovne zločine.
U vrijeme njegovog rođenja Kambodža se nalazila u sastavu Francuske Indokine, no imala je svog kralja (u tom se trenutku na prijestolju nalazio kralj Sisowath, koji je bio francuska marioneta). Rođeno ime bilo mu je Saloth Sar, a potjecao je iz dobrostojeće obitelji uzgajivača riže. Ime Pol Pot uzeo je 1970-ih godina kao komunističko konspirativno ime.
Jedno vrijeme se školovao u budističkom samostanu, a zatim u Phnom Penhu, prijestolnici Kambodže. Od 1946. bio je član Komunističke stranke Kambodže. Kasnije je studirao elektrotehniku u Parizu, ali studij nije završio.
Kambodža je stekla nezavisnost 1954. godine, a Saloth Sar živi dvostruki život. Javno u Phnom Penhu predaje u privatnoj školi, a tajno djeluje u ilegalnom komunističkom pokretu. 1963. uspio se do samoga vrha kambodžanskog komunističkog pokreta i utemeljio komunističke oružane snage pod imenom Crveni Kmeri.
Ostvario je apsolutističku vlast u toj organizaciji, koja se borila protiv režima generala Lona Nola. Nakon višegodišnje borbe Crveni Kmeri došli su na vlast u Kambodži 1975., a Pol Pot imenovan je za predsjednika radikalne komunističke vlade. Ime države preimenovano je u Demokratska Kampućija. Odmah po preuzimanju vlasti Pol Pot počinje provoditi masovni teror nad stanovništvom. Organizirao je masovna preseljenja iz gradova i sela na polja i močvarna zemljišta, gdje su zbog teška fizičkog rada, bolesti, gladi i mučenja ljudi masovno umirali (tzv. Polja smrti). Zatvorio je škole i bolnice, spalio knjige, ukinuo trgovinu i novac te smaknuo velik broj intelektualaca. Iz zemlje su protjerani stranci (neki su i poubijani), zabranjeni su vjerski obredi, a svi politički protivnici brutalno su likvidirani. Procjenjuje se da je tijekom vladavine Pola Pota smrtno stradalo oko 2 milijuna ljudi, odnosno većina se istraživača slaže da je oko trećina stanovnika Kambodže, na ovaj ili onaj način, izgubila život.
S vlasti je svrgnut nekon četiri godine terora, 1979., nakon invazije vijetnamskih snaga koje su na čelo države postavile Henga Samrina, vođu Ujedinjene fronte Kampućije. Pot se tada s Crvenim Kmerima povukao u planine gdje je ponovo započeo gerilsku borbu. Uspješno odupiranje Crvenih Kmera vladinim snagama trajalo je sve do 1996. godine kada gerilci počinju s masovnijim dezerterstvima. Nakon što ga je vojni šef Crvenih Kmera Ta Mok tijekom frakcijskih borbi uhitio i stavio u kućni pritvor Pol Pot umire 15. travnja 1998. Posljednji vođe Crvenih Kmera predali su se u prosincu 1999. godine i organizacija je tada prestala postojati.

[You must be registered and logged in to see this link.]
Na današnji dan napravljena je najveća izdaja u povijesti Hrvatske
NA DANAŠNJI dan 1941. godine počinjena je najveća izdaja u hrvatskoj povijesti. Tog su dana, naime, u Rimu jednim potpisom fašističkoj Italiji predane tisuće četvornih kilometara hrvatskog teritorija. Gotovo cijela Dalmacija, gradovi Zadar, Šibenik i Split, otoci Rab, Krk, Vis, Lastovo, Korčula i Mljet, veliki dijelovi Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, sve je to sluganskim potpisom Ante Pavelića došlo u ruke fašističke Italije.
Pogodili ste, radi se o sramotnim Rimskim ugovorima koji su potpisani baš na današnji dan 1941. godine. Bio je to samo dokaz onoga što se već znalo - mjesec dana ranije uspostavljena takozvana Nezavisna Država Hrvatska stvorena je samo kako bi poslužila za zadovoljavanje talijanskih i njemačkih interesa.
Izdajničkim ugovorom Pavelić je na milost i nemilost fašističkoj Italiji predao oko 400.000 Hrvata te neznatan broj Talijana. Još ranije, nakon Prvog svjetskog rata, Rapalskim ugovorima Italija je preuzela Istru, Rijeku i dijelove obale. Upravo su u Paveliću Talijani vidjeli čovjeka koji može ispuniti njihove apetite za hrvatskom obalom, pa nije ni čudo što su ga godinama prije rata u tajnosti obučavali i podržavali, čekajući povoljan trenutak kad će u ratnom ludilu svoju marionetu postaviti na vlast u Hrvatskoj.
Hrvatska dobila i talijanskog kralja

Predaja teritorija bila je samo jedna od podaničkih stvari na koje je xxx vlast bez pogovora pristala. Naime, dogovoreno je da NDH neće u većem dijelu primorja i unutrašnjosti podizati nikakve vojne objekte niti držati ratnu mornaricu. Italija je interesnu sferu u NDH podijelila na tri zone. Prva je zona izravno priključena Italiji, druga je postala demilitarizirana, odnosno snage NDH nisu smjele tu graditi vojne objekte. Treća, najudaljenija od mora, bila je pod kontrolom NDH. Naravno, ustaške sluge fašista obvezale su se plaćati troškove talijanske vojske na svom teritoriju.
Što je malo manje poznato, xxx su prihvatile i ideju da se savojski princ Aimone Roberto Margherito Maria Giuseppe di Torino okruni za hrvatskog kralja, i to pod imenom Tomislav II.
Ugovori će izazvati bijes u hrvatskom narodu, a činjenica da su xxx bez imalo srama i borbe stotine tisuća Hrvata predale na milost i nemilost Talijanima ojačat će partizanski pokret. Upravo je iz mjesta pod talijanskom okupacijom tisuće mladih ljudi bježalo u partizane i na taj način pomagalo u borbi protiv nacista i fašista te njihovih saveznika xxx i četnika. Teritorij je od xxx, četnika i Nijemaca oslobođen 1944. i 1945.
Najveća izdaja
Italija je 1943. godine kapitulirala, a NDH se domogla predanih teritorija slaveći to kao svoju veliku pobjedu. No to nije bilo dugog vijeka. Godine 1945. Njemačka je izgubila rat, a time je propala ideja o NDH. Do tada su gotovo cijelu Dalmaciju i Istru oslobodile partizanske jedinice.
Na sjednicama ZAVNOH-a i AVNOJ-a teritoriji koje je Pavelić predao Talijanima vraćeni su u maticu Hrvatsku.
U Ustav moderne i suverene Republike Hrvatske ugrađene su upravo odluke sa sjednica ZAVNOH-a, što je jedan od izvora moderne hrvatske državnosti.
Nažalost, u Hrvatskoj danas ima nezanemariv broj onih koji slave kukavički i izdajnički režim NDH i Antu Pavelića - čovjeka koji je napravio najveću izdaju u hrvatskoj povijesti.

index.hr/vijesti/clanak/na-danasnji-dan
Ima li se ovde šta još dodati ili oduzeti za nas sa jeftinijim kartama iz daleka???

arcibald01 (citat):

Sloba1 (citat):

15. maja 1945 godine završen je Drugi svetski rat na prostoru Jugoslavije[You must be registered and logged in to see this image.]

Zanimivi podatki, spominjajo me Agitprop. Prav bi bilo, da se pove na kakšen način je avtor prišel do podatkov. In seveda nekritično širjenje teh podatkov.
Zato bom podatke malo komentiral:
Na podlagi ukazov, ki so jih izdali v noči na 28. marec in kasneje so bile nemške in italijanske sile do nedelje 6. aprila (1941) v večini že pripravljene na napad (na Jugoslavijo in Grčijo). Napadalci so po načrtu "Podjetje številka 25" oziroma "Marita" pripravili ogromne sile za napad na Jugoslavijo in Grčijo. Na voljo je bilo 52 divizij (24 nemških, 23 italijanskih in 5 madžarskih, vsega okoli 870 000 vojakov in oficirjev (Klajnšek 1989, stran 20).
Torej za napad na Jugoslavijo in Grčijo skupaj in njuno zavzetje, je bilo potrebnih 52 divizij, predpostavimo, da jih je bilo za napad na Jugoslavijo potrebna polovica (26) druga polovica pa za napad na Grčijo.  Če uporabim isti izračun še za moštvo  izračunam, da je bilo za napad samo na Jugoslavijo potrebnih nekaj manj kot pol milijona vojakov (450 000). In iz gornjega posta Slobe so bili čisto vsi, ki so napadli Jugoslavijo do konca vojne mrtvi, pa še nekaj vojakov zmanjka, poleg tega pa je bilo še več kot pol milijona vojakov, le kje so jih našli, ranjenih. Po dostopnih podatkih je Nemčija za napad na Sovjetsko zvezo uporabila 150 nemških in 37 ostalih divizij, torej 187 divizij. Torej isto število divizij, ki se je bojevalo na ozemlju Jugoslavije. Pa saj gre za pravljice, ki jim še v otroškem vrtcu otroci ne bi verjeli.
Nameraval sem še dalje dokazovati, da v nobenem primeru podatki, ki jih je prikazal Sloba, ne morejo držati, da so, blago rečeno, privlečeni za lase, kot se reče. pa naj bo dovolj. Če koga zanima, naj pogleda v številno literaturo, ki obstaja na to temo. In to svetujem predvsem Slobi, preden bo spet nekritično prilepil na forum neke podatke.

Zbog ove objave na jednom forumu su me žestoko napale snage protiv partizana i monarhisti kojih ima u Srbiji koji mrze NOB, Tita a gotive Nedić Milana i kvislinge. Tužno ali tako je.

Sloba1 (citat):

Zbog ove objave na jednom forumu su me žestoko napale snage protiv partizana i monarhisti kojih ima u Srbiji koji mrze NOB, Tita a gotive Nedić Milana i kvislinge.
Tužno ali tako je.

Da nije zato što si stavio 2 puta istu sliku pa si udupla neprijatelja i zarobljena sredstva.

Pa za Božjo voljo, kje Sloba živiš? Na Luni? Ne vem kaj se je dogajalo na nekem drugem forumu in kdo te je napadel, pa me tudi ne zanima. To sam razčisti z njimi. Za sebe pa z gotovostjo lahko trdim, da posta nisem napisal, ker mrzim Tita ali NOB,  še manj, da bi poveličeval Nedića in njim podobne. Sloba gre preprosto za to, da to kar si napisal ni res in ne more biti res. Kar sem poskušal dokazati s preprostimi, mislil sem, da vsem razumljivimi, osnovno šolskimi  dokazi. Če bo potrebno bom vse skupaj dokazal še bolj podrobno, podkrepljeno s podatki. In Sloba če misliš, da nimam prav ne dokazuj mojo domnevno zmoto, oziroma moje politično stališče,  z rezultati na nekem drugem forumu in kar povprek udrihaj s parolami: "kdor ni z nami je proti nam, je proti Titu in NOB". In ugotovitvijo kako je vse na svetu "tužno", ker nekdo ne verjame kar ti napišeš. Sloba, v knjižnici, na netu in še kje so številni podatki, te uporabi in dokaži kar si napisal. To pa kar si napisal, pravzaprav si kar od nekod prilepil, je zame dobesedno žaljivo, saj bi moral biti dobesedno imbecil, da bi verjel takšnim podatkom. Sloba, kar si prilepil, dokaži z verodostojnimi podatki, ne pa tistega, ki ne verjame v tvoje preslikane podatke takoj obdolžiti, z obtožbami, značilnimi za pol preteklo zgodovino in ki so v naslednjem koraku pomenile, da uporabim izraz "izobčenje" iz socialistične družbe. Pa naj bo dovolj. Sedaj pričakujem dokaze o napisanem, pa bomo dalje diskutirali, v nasprotnem to polemiko zaključujem.

Na današnji dan pre 64 godine 26.05.1955. u Beograd doputovala delegacija Sovjetskog Saveza na čelu sa prvim sekretarom CK KPSS Nikitom Hruščovom, što je bila prva zvanična sovjetska poseta Jugoslaviji nakon Rezolucije Informbiroa 1948. Tito i Nikita Hruščov potpisali su 2.juna Beogradsku deklaraciju kojom su normalizovani odnosi Jugoslavije i SSSR. Jugoslavija se opet okrenula SSSR-u. "Bratski" zagrljaj trajao do 21. avgusta 1968.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Posle ponizne scene i velikog IZVINI Titu od Hruščova za sedam godina hladnog rata cenjenog gosta je drug prastari u vili Karađorđevo i krstio po lovačkom običaju.Posle čega su sledila čestitanja i na kraju večera sa svim zdravicama ...[You must be registered and logged in to see this image.]
O ovom sam događaju od osoblja u Karađorđevačkoj vili slušao iz usta upravnika vile,upravnika lovišta i čika Pište glavnog kuvara ali do pojave ovih par slika sve mi je to bilo kao mit pa sad izvinte ako sam smorio neću više...a ni manje..ŽIVELI !!!

Vojnik Graničar (citat):

Sloba1 (citat):

Zbog ove objave na jednom forumu su me žestoko napale snage protiv partizana i monarhisti kojih ima u Srbiji koji mrze NOB, Tita a gotive Nedić Milana i kvislinge.
Tužno ali tako je.

Da nije zato što si stavio 2 puta istu sliku pa si udupla neprijatelja i zarobljena sredstva.

Hahahaaa.. moguće, inače kada su videli podatke, cifre i snage, pobesneli su.

voja64 (citat):

Posle ponizne scene i velikog IZVINI Titu od Hruščova za sedam godina hladnog rata cenjenog gosta je drug prastari u vili Karađorđevo i krstio po lovačkom običaju.Posle čega su sledila čestitanja i na kraju večera sa svim zdravicama ...
[You must be registered and logged in to see this image.]

O ovom sam događaju od osoblja u Karađorđevačkoj vili slušao iz usta upravnika vile,upravnika lovišta i čika Pište glavnog kuvara ali do pojave ovih par slika sve mi je to bilo kao mit pa sad izvinte ako sam smorio neću više...a ni manje..ŽIVELI !!!

Za ovo "krštenje" sam čuo, ali je pisaalo da niko nije slikao kako Tito mlati Nikitu.
Milione bi "Time" dao za jednu takvu fotku u to vrijeme.

Ma naslušao sam se ja svašta radeći na održavanju raznih objekata u rezidenciji Karađorđevo gde osim samog objekta ima svašta.Pored šumskog gazdinstva sa par objekata za odmor u lovu pa preko zadružnog kompleksa koji je radio u okviru Vojne Ustanove Karađorđevo sa poprilično obradive zemlje mehanizacijom,ergelom,i nekoliko gatera za zaštićenu divljač.Tu je i velelepni kompleks staklenika sa egzotičnim voćkama i cvećem da ti pamet stane.U svakom od pobrojanih segmenata od starih radnika i Civilnih lica sam se naslušao raznih anegdota a ova mi je posebno zagolicala maštu dok nisam naleteo na ove slike koje potvrđuju tu priču..Ima još bezbroj anegdota iz lova za mnoge alave lovce kako im je stari nameštao zvrčke ali sada i ovde nije ni vreme a ni mesto pa izvinte i za ovu opasku ..Boravio sam u tim objektima od 1983/1993 u dvadesetak navrata u kraćim ili dužim vremenskim intervalima i to bi bio moj lični osvrt na tamošnja zbivanja.

29. svibnja 1453. osmanska vojska na čelu koje je bio sultan Mehmed II. (Osvajač) zauzela je Konstantinopol (Carigrad, Istanbul), prijestolnicu moćnog Bizantskog Carstva, čiji je zadnji car Konstantin XI. Paleolog i sam junački poginuo u zadnjem obrambenom jurišu. 12. travnja 1453. Osmanske trupe, kojih je bilo oko 150 tisuća, zatvorile su obruč oko grada u kojem se nalazilo 8 do 9 tisuća vojnika i oko 50 tisuća stanovnika koji su također pomagali u obrani.
Već u veljači 1453. Osmanlije su prema carigradskom polju vukli golemi top mađarskog graditelja topova Orbana težak 300 centi, s kamenim kuglama od 12 centi. Nakon 53 dana bombardiranja, pokušaja kopanja tunela i brojnih neuspjelih juriša, Turci i njihovi saveznici uspjeli su se probiti u grad kroz jedan od manjih ulaza nakon čega je poginuo car Konstantin što je i simbolički označilo i kraj tisućljetnog Bizantskog Carstva, iako su se neke zemlje (despotovina Moreja i Trapezuntsko Carstvo) održale još nekoliko godina. Ukupni gubici branitelja smatraju se oko 4.500 konjanika, te 45.000 civila. Gubici osvajača bili su također veliki, oko 15.000 konjanika, 20.000 pješaka, 3.000 streličara te 250 upravljača bojnim spravama.
Pad Carigrada, kako su ga zvali slavenski narodi, imao je dalekosežne posljedice, jer su se Turci konačno utvrdili na Balkanu i više ih ništa nije moglo spriječiti u njihovom pohodu na Europu, koji će se okončati tek pod Bečom 1683. Kao posljedica ovog događaja, Zapadnu Europu su preplavili učeni ljudi iz Bizanta koji su sa sobom donjeli znanja iz antike i s Istoka, što je kasnije u velikoj mjeri potaknulo pojavu humanizma i renesanse.
Stari Grci nazivali su naselje na tom mjestu Byzantion (grč. Βυζάντιον), a Rimljani Byzantium. Kasnije je dominantan naziv postao Konstantinopol, po rimskom caru Konstantinu I. Velikom koji je prijestolnicu Carstva prenio onamo iz Rima. Taj je naziv prevladavao tijekom većeg dijela srednjeg vijeka, tj. u doba Bizantskog Carstva.
Naziv İstanbul prvi se put spominje u 10. stoljeću u armenskim i arapskim, pa onda turskim izvorima. Nakon osvajanja Konstantinopola najprije je u Osmanskom Carstvu dominirao naziv Kostantiniyye, kao varijanta imena Konstantinopol. U slavenskim jezicima prisutan je bio i naziv Carigrad, koji se i danas dijelom koristi. Vikinzi su ovaj grad nazivali Miklagarðr. Nakon stvaranja Republike Turske 1923. godine, naziv Istanbul proglašen jedinim službenim nazivom grada, te su turske vlasti od stranaca zahtjevale korištenje ovog naziva umjesto neturskih naziva Konstantinopol ili Carigrad. Istanbul je bio prijestolnica Osmanskog Carstva od 1453. do 1923., a nakon osnivanja moderne Turske, glavnim gradom je proglašena Ankara. Ipak, s 15 milijuna stanovnika, Istanbul je najveći grad u Turskoj, te je njeno kulturno i gospodarsko središte.

29. svibnja 1948. rezolucijom broj 50 Vijeća sigurnosti UN-a, osnovane su prve Mirovne snage UN (United Nations Pecekeeping Forces), namijenjene djelovanju na nekom zaraćenom području.
Radilo se o jedinicama UNTSO-a (United Nations Truce Supervision Organization) namijenjenima nadgledanju primirja između izraelskih i arapskih snaga na Bliskom istoku. Pripadnici tih postrojbi poslani su iz SAD-a, gdje su prethodno djelovali u sklopu zaštitnih jedinica (garde) pri sjedištu Ujedinjenih naroda, a prvi zapovjednik UNTSO-a tj. prvi zapovjednik neke mirovne postrojbe u povijesti UN-a bio je švedski grof Thord Bonde, s činom pukovnika.
Isprva se radilo o 50 ljudi, a na terenu su nastavili nositi uniforme UN-ovih zaštitnih jedinica. Prva operacija naoružanih mirovnih snaga UN-a (oko 6.000 vojnika iz deset zemalja) započela je potkraj 1956. na Sinaju, u zoni razdvajanja egipatske i izraelske vojske.
Tijekom 20. stoljeća UN je organizirao oko 50 mirovnih operacija. Mirovne postrojbe UN-a dobile su nadimak plave kacige ili plave beretke, a osim naoružanih trupa danas koriste i težu vojnu opremu. U tim postrojbama nalaze se i policijski djelatnici te stručnjaci s raznih područja djelovanja (inženjeri i slično). U današnje vrijeme snage UN-a broje otprilike 100.000 uniformiranih osoba po raznim dijelovima svijeta. Do sad je poginulo nešto više od 3.300 pripadnika Mirovnih snaga UN-a iz oko 120 zemalja, a 1988. dobile su Nobelovu nagradu za mir.

1. lipnja 1215. jedan od najvećih vojskovođa svih vremena, mongolski vladar Džingis-kan (oko 1162.-1227.), osvojio je Peking, prijestolnicu sjevernokineske dinastije Jin.
Kina je tada bila podijeljena između tri dinastije, Hsi Hsia, Jin i Song, te izolirana velikim kineskim zidom od nomadskih plemena na sjeveru, a glavni povod za osvajanje je, uz ekspanzionističku politiku, bila činjenica da su kineske države bile međusobno zaraćene što su Mongoli iskoristili za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija koje su u prethodnim stoljećima bile neprestane. Džingis-kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole čim bude moglo. U rat je poveo oko 150.000 mongolskih vojnika, dok su Kinezi u isto vrijeme raspolagali s oko 2 milijuna dobro uvježbanih, ali i stalnim sukobima zauzetih vojnika.
Opsada i osvajanje Pekinga, čije su stotine tisuća stanovnika glavom platile otpor velikom vladaru, bila je kulminacija mongolsko-kineskog rata koji je osvajanjem cijele Kine 1279. dovršio Džingis-kanov unuk Kublaj-kan. Džingis-kan je nakon tog rata preuzeo i usavršio kinesku vojnu tehnologiju i taktiku opsade gradove, uposlio mnoštvo kineskih inženjera i stručnjaka, a povjesničari su zaključili kako je kasnije mongolsko širenje na zapad djelovalo pionirski na kulturnu razmjenu Azije i Europe što je bio katalizator za renesansu starog kontinenta.
Nakon kineskoga pohoda, Džingis-kan je osvojio državu Kara-Kitaj, koja je ležala zapadno od Mongolije, i tako došao u doticaj s moćnim islamskim carstvom Horezmije (ili Horezma) koje je pokrivalo, otprilike, područje sadašnjih Irana, Iraka, bivšega sovjetskoga Turkestana, Afganistana i dijelove okolnih zemalja, poglavito na području Kavkaza.
Uloga Džingis-kana u svjetskoj povijesti je različito prosuđivana i velik dio ocjena datih post festum ostaje upitnim. Ono što nije upitno je veliki organizacijski i vojni genij, te posljedice koje je njegovo djelovanje ostavilo. Golemo mongolsko carstvo je u Kublajevo doba s 35 milijuna četvornih kilometara i preko 100 milijuna stanovnika (više od 50% svjetskoga pučanstva onoga doba) postalo najvećim kopnenim carstvom u povijesti. (Usporedbe radi, SSSR je na vrhuncu imao 22 milijuna četvornih kilometara.) Širilo se i dalje, te je i u raspadnutome obliku bitno određivalo sudbinu triju civilizacijskih krugova: kineskog, ruskog i islamsko-prednjeazijskoga još dva stoljeća nakon smrti Džingis-kana.

5 июня 1967. Началась Шестидневная война.
[You must be registered and logged in to see this link.]
Утром 5 июня 1967 года началась операция ВВС Израиля, уничтожившая за несколько часов ВВС арабской коалиции, после чего Израиль в течение 6 дней одержал победу над оставшимися без воздушной поддержки арабскими армиями Египта, Сирии, Иордании, Ирака и Алжира.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pre sto godine je u dvorcu Versaillesu potpisan Versajski ugovor (Traité de Versailles), mirovni sporazum koji je okoncao WW1 izmedu Njemacke i saveznickih snaga Antante. Kasnije su slijedili ugovori s ostalim porazenim drzavama, Austrija je potpisala mirovni sporazum 10.9.1919, Bugarska 27.11. 1919, Madzarska 20.6.1020.
 U samo cetiri godine ratovanja je stradalo vise ljudi nego u svim ratova zajedno od 1700 godine dalje.

 Simbolicno je ugovor potpisan na petu godisnjicu atentata na nadvojvodu Franza Ferdinanda.
 S njemacke strane je bio potpisnik ministar vanjskih poslova Herman Müller, a sa strane Antante britanski premijer David Lloyd George, talijanski premijer Vittorio Orlando, francuski predsjednik Georges Clemenceau i predsjednik SAD-a Woodrow Wilson. Rusije nema nigdje.
 To zapravo nisu bili pregovori, bio je to diktat velike cetvorke (SAD, VB, Francuska, Italija; Rusije nema nigdje), pre svega su VB I Francusku htjela kazniti Njemacku, a pomogla je da (pored VB i Francuske) i Italija i Japan ostvare svoje imperijalisticke snove.

                                 [You must be registered and logged in to see this image.]

 Najvise je iz gresaka naucio Roosevelt. On je godinama kasnije, ali vec 1941 godine kada je bio "rezultat" WW2 jos debelo u magli, prisilio u sporazum Churchilla, da VB poslije rata nece zahtijevati i traziti novih teritorija od porazene strane.


 Pozitivna strana je osnivanje Lige naroda ali se  kasnije iskaze kao bezuba organizacija:  Japan -  Mandzurija, Spanjolski gradanski rat, Italija - Etiopija,...
 Uspjeli su rijesiti sedam sporova.
 Ni ovdje nema Rusije, clanica postane tek 1934 godine, a sest godina kasnije je vec i iskljucena zbog Zimskog rata.

14. srpnja 1683. započela je Druga osmanska opsada Beča ili Druga bitka kod Beča, jedna od najdramatičnijih opsada u povijesti ratova između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Beč je opsjela osmanska vojska pod vodstvom velikog vezira Kara Mustafa-paše, koji je gradu istoga dana formalno ponudio mogućnost mirne predaje. Prvu opsadu Beča Osmanlije su izveli 1529. godine, tj. 154 godine ranije, u doba sultana Sulejmana I. (Veličanstvenog), no svi su njihovi pokušaji bili neuspješni.
Osmanske snage iz 1683., sastojale su se od stotinjak tisuća naoružanih ljudi, dok se u Beču nalazilo samo oko 15.000 vojnika. Car Leopold I. sa svojim je dvorjanima prethodno napustio Beč i otišao u Passau, grad smješten u sigurnijem zaleđu, danas u Bavarskoj blizu granice s Austrijom, a bečko je područje uoči osmanskog dolaska napustilo i mnogo lokalnih stanovnika. Kršćanska vojska pod vodstvom carevog šogora Karla Lotarinškog također je bila u zaleđu i nije isprva izravno ulazila u borbu protiv Osmanlija. Sastojala se od nekoliko desetaka tisuća vojnika, što znači da je bila višestruko malobrojnija od osmanske vojske. Zapovjednik obrane Beča bio je grof Ernst Rüdiger von Starhemberg, pripadnik jedne od najstarijih i najuglednijih austrijskih plemićkih obitelji. Za promatranje razmještaja osmanskih snaga u okolici koristio je gotički toranj katedrale sv. Stjepana, koja se nalazi u središtu grada.
Opsada je potrajala gotovo dva mjeseca, a zatim je došlo do velikog ratnog okršaja 11. rujna 1683., u kojem su Osmanlije temeljito poraženi. Tom je prilikom Habsburškoj Monarhiji pomogla vojska poljskog kralja Jana III. Sobjeskog, koji je time stekao status heroja. Veliki vezir Kara Mustafa-paša platio je smrću svoj neuspjeh jer je u prosincu iste godine zadavljen u Beogradu te je njegova glava, kako je i naređeno, poslana sultanu Mehmedu IV.
Nakon ove posljednje osmanske opsade Beča, započeo je Rat Svete lige ili Veliki turski rat (1683-1699) koji je konačno završio potpisivanjem Mira u Srijemskim Karlovcima 1699. Tada je definirana većina kasnije moderne granice između RH i BiH.

15. srpnja 1815. Britancima se predao francuski vojskovođa i car Napoleon Bonaparte. Prethodna njegova predaja, 1814. godine, kad je završio na otoku Elbi, 20 km od obale u regiji Toskana, nije bila konačna. Uspio je isploviti s Elbe za Francusku, obnoviti snage, skupiti veliku vojsku i opet se suprotstaviti europskim silama u Bitki kod Waterlooa. Čak je bio nadomak pobjede, no francuske su snage savladale Britanci i Prusi. Nakon tog poraza Napoleon se povukao u Francusku, što dalje od neprijatelja, na atlantsku obalu. Smjestio se na otočić Île-d’Aix u Atlantskom oceanu, nekoliko kilometara od francuske obale.
Namjeravao je pobjeći u SAD, no Britanci su brodovima blokirali obalu. Budući da se nikako nije htio predati francuskim rojalistima ili Austrijancima, svojim zakletim neprijateljima, počeo je razmatrati mogućnost traženja azila od Britanaca, bilo da se naseli u Engleskoj ili da ga oni prevezu u SAD. Započeo je pregovore s engleskim kapetanom Frederickom Maitlandom, zapovjednikom broda HMS Bellerophon, usidrenom nedaleko od otočića, koji je pazio da Napoleon ne pobjegne. Pristao je ukrcati se na britanski brod i de facto se predati Britancima. Kapetan broda uljudno je primio Napoleona, dao mu veliku kabinu i naredio kurs prema Britaniji.
Plovidba je trajala oko tjedan dana i Napoleon je za to vrijeme imao rutinu svako poslijepodne prošetati palubom, pri čemu su mornari i časnici iz poštovanja skidali kape i držali se na pristojnoj udaljenosti, razgovarajući s njim samo kad bi ih on pozvao. Na kraju je HMS Bellerophon uplovio u englesku luku Brixham. Kad se doznalo da je Napoleon na brodu, nastala je senzacija među stanovništvom, no britanski lord Keith (admiral George Keith Elphinstone) naredio je da mora ostati izoliran, te je brod produžio za Plymouth. Napoleon je na brodu ostao dva tjedna, dok britanska vlada konačno nije odlučila što će s njim. Odbili su sve njegove zahtjeve za prijevozom u SAD ili za naseljavanjem u Britaniji i odredili da ga se smjesti na udaljeni otok Svetu Helenu, usred Atlantskog oceana, koji je više od 2.000 km udaljen od najbližeg kontinenta Afrike. Napoleon je na Svetoj Heleni preminuo nakon šest godina, 5. svibnja 1821.

BITKA ZA STALINGRAD

Bitka za Stalingrad se je začela 23. avgusta 1942, ko je Hitler v okviru operacije Blau (Modro) armadni skupini B v sodelovanju s 6. armado generala Friedricha Paulusa ukazal zasedbo mesta, ki je nosilo ime sovjetskega voditelja in je s tem imelo tudi simbolni, ne le strateški pomen kot tranzitno središče na poti na Kavkaz z bogatimi zalogami nafte in zemeljskega plina. Nemci so hitro napredovali, 13. septembra so začeli odločilni juriš. V mestu sta gorela nebo in zemlja. Železniška postaja je štirikrat prešla iz rok v roke. Nikoli se ni vedelo, komu pripada Mamajev Kurgan, ključna točka za prevlado nad Stalingradom. Vzpetina je bila vse do januarja 1943 prizorišče smrtonosnih spopadov obeh vojskujočih se strani. Na južni strani mesta je bil ogromen žitni silos z mlinom. Silos v celoti in njegovi posamični deli ter skladišča so nekajkrat prehajali iz rok v roke. Stanko Arsič v članku v reviji Obramba navaja besede poveljnika sovjetske 35. gardne pehotne divizije: "Položaj se je spreminjal, najprej smo bili na vrhu silosa mi in Nemci spodaj. Zdaj smo mi Nemce pregnali iz spodnjih nadstropij, pa vendar so se dokopali do vrha in zdaj tam potekajo boji za življenje in smrt …"
Nemci so napadali vse bolj srdito, a Stalingrad se ni vdal. 14. oktobra je Hitler ukazal zavzetje mesta ne glede na izgube. "Vse naokoli je gorelo, zadeti so bili veliki rezervoarji z nafto, ki se je razlila in zagorela. Ognjeni steber je dosegal višino 800 metrov, oblaki dima in prahu pa so dan spremenili v noč. Gorelo je nebo, gorela je Volga. V mestu se je razplamtela izčrpavajoča bitka na površju, pod površjem, v ruševinah in kleteh, v kanalizacijski mreži in industrijskih predelih. Nemci so to bitko imenovali podganja vojna," opisuje Arsič.

Nato so 19. oktobra Sovjeti krenili v protinapad in Paulusu dokončno preprečili zavzetje mesta. Razmerje moči se je obrnilo. Do 23. novembra so sovjetske sile obkolile Stalingrad, v obroču se je znašlo 250 tisoč nemških vojakov. Na pomoč so jim poslali enote feldmaršala Ericha von Mansteina, ki so se do srede decembra na 40 kilometrov približale obkoljenim rojakom, a nato so jih Sovjeti ustavili.
Danes 94-letni Moskovčan Vitalij Kolesov je ena redkih še živih prič. Nedavno je spregovoril za medije. "Ko so naši tanki napredovali, je bila debela snežna odeja. Bilo je minus 20 stopinj Celzija. Nenadoma se je pred nami pojavila protitankovska obramba. Kaj bi naredil? Začel sem streljati in uničil nasprotnika. S tem sem rešil enega, dva, morda tri tanke. Je to grozodejstvo? Ali je to zakon vojne ... K nam so prišli sovražniki. Zasedli so našo deželo. Kaj bi lahko naredili? Uničili smo jih."

JUHA IZ KONJSKIH KOPIT

Medtem se je obkoljenih nemških vojakov začela lotevati panika. Rezerve streliva, hrane in goriva so pohajale, vojaki so dobivali po 100 gramov kruha dnevno, kasneje celo samo 50 gramov, pa še to le pripadniki tistih enot, ki so bile v bojih. Preostali so se hranili z redko juho, v kateri so kuhali konjska kopita. Pri temperaturah pod minus 30 stopinj so bili oblečeni v poletne uniforme.
"Bojna sposobnost enot se zmanjšuje zaradi katastrofalnega položaja glede hrane, goriva in streliva. Imamo 16.000 ranjenih, za katere ne more skrbeti nihče. Morala pada, širijo se dezinformacije. Da bi se izognili popolni tragediji, prosim še enkrat, da mi dovolite svobodno odločitev," je Paulus rotil glavno poveljstvo. Tudi Sovjeti so, da bi se izognili nepotrebnim žrtvam, Paulusu dvakrat ponudili podpis kapitulacije. A Hitler je to izrecno prepovedal. Sovjetom ni preostalo nič drugega kot napad. Paulus, ki se je zavedal brezizhodnosti položaja, je 24. januarja 1943 še tretjič zahteval odobritev za podpis kapitulacije. Naslednji dan je dobil Hitlerjev odgovor: "Prepovedujem kapitulacijo. Dolžni ste braniti položaje do poslednjega človeka in zadnjega naboja!"
V odločilni juriš so sovjetske enote krenile 26. januarja 1943. V noči na 29. januar so se prebile v osrednji del mesta. Demoralizirani Nemci so vse pogosteje polagali orožje, predajale so se cele enote. Zjutraj 30. januarja 1943 so Paulusu izročili telegram: "Čestitam za napredovanje v čin feldmaršala! Hitler." Namig je bil jasen: noben nemški maršal v zgodovini se še ni predal.

Zvečer tistega dne so se pred Paulusovim štabom pojavili ruski tanki. Nemški prevajalec je z belo zastavo pristopil k ruskemu tanku in vozniku prenesel nemško pripravljenost, da začnejo pogovore o kapitulaciji. 31. januarja se je predala južna skupina, severno, ki je predajo zavrnila, so Sovjeti napadali še dva dni. Potem se je 2. februarja predala tudi ta. Bitka za Stalingrad je bila končana. Skupne izgube Nemcev so znašale poldrugi milijon ljudi, ruski zgodovinarji navajajo, da so sovjetske izgube znašale približno 60 odstotkov nemških. V Stalingradu je umrlo več kot 40 tisoč civilistov. Rusi so zajeli 110 tisoč Hitlerjevih vojakov (med njimi 91 tisoč nemških), vključno z 2500 častniki, enim feldmaršalom in 24 generali. Do leta 1955 se jih je domov vrnilo le okoli šest tisoč. Paulusu so to dovolili že leta 1953. Živel je v Nemški demokratični republiki, deloval je na tamkajšnjem ministrstvu za obrambo. Umrl je leta 1957.
Do tal porušeni Stalingrad so po vojni zgradili na novo in mu leta 1961 vrnili prvotno ime Volgograd. 76 let po koncu bitke še vedno odkrivajo množična grobišča s posmrtnimi ostanki iz druge svetovne vojne.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                     V Stalingradu so ostale samo še ruševine

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                     Boji so se bili za vsako hišo posebej

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                 Niti najsodobnejši tanki niso pomagali Nemcem v bojih proti Rdeči armadi

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                              Tudi Luftwaffe ni mogla premagati Ruskih braniteljev

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                         Tanki so ostali brez goriva

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Ruski vojaki so imeli ogromne izgube

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                        Nemški vojaki bežijo

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                          V snegu so Ruski ostrostrelci uporabljali posebna bela oblačila

[You must be registered and logged in to see this image.]
                      Edini ujeti Feldmaršal Friedrich Von Paulus v trenutku predaje

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Rusi so ujeli 110.000 nemških vojakov, 2.500 častnikov, 1 feldmaršala in 24 generalov

Prvi put vatrom oboren avion:

Na današnji dan Radoje Raka Ljutovac prvi u istoriji oborio avion

Danas se navršavaju 104 godine od kada je srušen prvi avion u istoriji svetske ratne avijacije, a oborio ga je iznad Kragujevca srpski vojnik Radoje Raka Ljutovac.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Datum kada je Ljutovac oborio nemački/austrougarski avion - 30. septembar, uzet je za slavu Protivavionske artiljerije Kraljevine Jugoslavije, a danas se slavi kao Dan artiljerijsko-raketnih jedinica za protivvazduhoplovna dejstva Vojske Srbije.
 
Srpski artiljerac Radoje Raka Ljutovac je za vreme Prvog svetskog rata ušao u istoriju avijacije kao prvi čovek koji je vatrom sa zemlje oborio avion, kada je pucao iz poljskog topa sa Metinog brda, kod Kragujevca.
 
Njegov podvig je tim značajniji ukoliko se u obzir uzme činjenica da Srbija u to vreme nije imala organizovanu protivavionsku artiljeriju, a pojava nemačkih aviona naterala je srpsku vojsku da improvizuje odbranu. Zato su majstori u kragujevačkoj Vojnoj fabrici trofejne poljske topove zarobljene u balkanskim ratovima montirali na okrugle drvene platforme i postavili ih na obližnje brdo da brane grad.

Bombe bacane iz aviona su nanele veliku štetu i pobile mnogo ljudi, a onda je 30. septembra redov iz Prvog voda Radivoje Raka Ljutovac dvogledom ugledao tri aviona koji kruže iznad grada. Nanišanio je, opalio i postao slavan.
 
Raka je događaj posle prepričavao svom praunuku Zvonimiru Ljutovcu.
 
"Drhtala mi je ruka da ne smem da promašim. Ja sam stavio na topče končić. Napravio sam krstić i gađao kroz cevku, vodeći top kako avion leti, sa preticanjem od, možda, dva polja avionske dužine. Tad sam opalio - to je to", pričao je Raka.

Rakin pogodak uneo je pravu pometnju među preostale neprijateljske avione, koji su ostali bez predvodnika i, iznenađeni vatrom sa zemlje, nestali sa neba iznad Kragujevca.
 
Na srpskim položajima nastupila je velika radost. Avion je pao u centar grada, nedaleko od kuće u kojoj se nalazio štab Vrhovne komande i prestolonaslednik Aleksandar, a ispred koje je prethodno pala jedna bomba.
 
Raka Ljutovac je, kao nagradu, od komandanta dobio konja i galopom dojahao do mesta pada austrougarskog aviona. Tu ga je već dočekao okupljeni narod. Kada je stigao, sišao je s konja i salutirao izginulim nemačkim pilotima. To su bili kapetan-izviđač Kurt fon Šefer i oficirski kandidat Oto Kirš.
 
O tome koliko je Rakin podvig bio neverovatan svedoči i to što francuski oficiri nisu odmah poverovali da je avion pogođen iz prvog plotuna. Međutim, olupina je preneta u Vojnotehnički zavod. Inženjeri su je pregledali i pronašli geler u radilici motora, što je bio dokaz da je avion pogođen.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Potapanje japanskog bojnog broda Kongō, 21. studenog/novembra 1944.

Tokom Drugog svjetskog rata podmornice US Navy činile su pravo pustošenje među japanskim trgovačkim i ratnim brodovima. Među njihovim žrtvama bili su Između ostalih i neki kapitalni brodovi japanske ratne mornarice, a jedan takav događaj zbio se na današnji dan 1944. godine.
U 00.20 hi 21. studenog u prolazu Formoza podmornica USS Sealion klase Balao primijetila je na radaru skupinu japanskih brodova na udaljenosti od 40.000 m. Sealion je srela moćnu japansku eskadru s bojnim brodovima Yamato, Nagato i Kongō, krstaricom Yahagi i razaračima Hamakaze, Isokaze, Urakaze, Yukikaze, Kiri i Ume. Japanski brodovi su isplovili iz Bruneia 16. studenog u namjeri da uplove u pomorsku bazu Kure radi održavanja i popravka oštećenja od zračnih napada.

USS Sealion:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Podmornica se postavila ispred japanske kolone i u 02.56 h lansirala 6 torpeda iz pramčanih cijevi na bojni brod Kongō. Petnaest minuta kasnije lansirala je 3 torpeda iz krmenih cijevi na Nagato. Od prve salve tri torpeda su pogodila Kongō koji se ubrzo nagnuo za 45° i zapovjednik je naredio napuštanje broda. Dok je trajala evakuacija posade došlo je do eksplozije magazina s municijom i brod je naglo potonuo s preko 1.200 ljudi. Prateći razarači pokupili su tek 237 preživjelih.

Kongō:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nagato je uspio izbjeći torpeda. Alarmiran pogocima na bojnom brodu Kongō zapovjednik je skrenuo brod, a jedan od torpeda koji su promašili Nagato pogodio je razarač Urakaze koji je potonuo s čitavom posadom.

Alea iacta est - prelazak Cezara preko Rubikona 10. siječnja/januara 49. p.n.e.

Gaj Julije Cezar (Gaius Julius Caesar) stekao je ratnu slavu kao rimski vojskovođa koji je pokorio Galiju i koji je kao prvi rimski general prešao kanal La Manche i rijeku Rajnu. Godine 60. p.n.e. sklopio je zajedno s Markom Krasom (Marcus Licinius Crassus) i Gnejem Pompejem (Gnaeus Pompeius Magnus) takozvani Prvi trijumvirat, koji je igrao značajnu ulogu u političkom životu Rima kao protuteža Senatu.

Gaj Julije Cezar, Vatikanski muzej:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi trijumvirat se raspao nakon Krasove pogibije u bici protiv Parta kod Harana 53. godine p.n.e. i Pompejevog priklanjanja Senatu. Cezaru je Senat poručio da napusti zapovjedni položaj u Galiji i vrati se u Rim. Cezar se bojao da će biti optužen za vođenje nedopuštenih ratova i krenuo je sa svojom 13. legijom pod oružjem prema Rimu. Granica je tada bila na rijeci Rubikon (Rubicone) koju je Cezar s vojskom prešao na današnji dan, 10. siječnja 49. p.n.e. uz čuvenu izreku alea iacta est - kocka je bačena.

Položaj rijeke Rubikon na Apeninskom poluotoku:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Time je označen početak Velikog rimskog građanskog rata, koji će trajati četiri godine i iz kojeg će Cezar izaći kao pobjednik.

Početak sovjetske operacije Visla-Odra (Висло-Одерская операция) 12. siječnja/januara 1945.

U takozvanoj Bjeloruskoj operaciji (operacija Bagration) sovjetske snage su nanijele težak poraz njemačkoj Grupi armija Sredina, oslobodile Bjelorusiju i dio Poljske te izbile na rijeku Vislu gdje su formirali nekoliko mostobrana.
Njemačka obavještajna služba saznala je da Sovjeti gomilaju velike snage na mostobranima preko Visle. General Reinhard Gehlen, šef odjela Fremde Heere Ost, predočio je podatke načelniku Generalštaba generalu Heinzu Guderianu, koji je na njih upozorio Hitlera. Njemački Führer, koji je odavno izgubio sposobnost zdravog rasuđivanja, naprosto je podivljao i rekao ''to je najveći blef od vremena Džingis kana''. Guderian je predložio da se ostaci Grupe armija Sjever, blokirani u Kurlandiji, smjesta povuku morskim putem i pojačaju obrani Istočne fronte. Umjesto da ga posluša Hitler je zapovijedio da se jedina preostala strateška rezerva, 6. SS oklopna armija, uputi u Mađarsku radi izvođenja operacije Frühlingserwachen.

General Reinhard Gehlen:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obostrane pripreme, planovi i snage

Na SOVJETSKOJ strani u operaciji Visla-Odra izravno su sudjelovale dvije grupe armija:
·        1.  bjeloruski front (maršal Georgij Žukov) s 33., 47., 61. i 69. armijom, 3. i 5. udarnom armijom, 8. gardijskom armijom, 1. i 2. gardijskom tenkovskom armijom i 1. poljskom armijom
·        1. ukrajinski front (maršal Ivan Konjev) s 6., 13., 21., 52., 59. i 60. armijom, 3. i 5. gardijskom armijom, 3. gardijskom tenkovskom armijom i 4. tenkovskom armijom
Ukupno su u oba fronta bile 163 divizije s 2.200.000 ljudi, 4.530 tenkova, 2.500 samohodnih topova, 13.760 artiljerijskih oružja kalibra 76 mm i većeg, 4.940 PT topova, 14.800 minobacača, 2.200 raketnih bacača ''kaćuša'' i oko 5.000 aviona.

Maršal Ivan Konjev, zapovjednik 1. ukrajinskog fronta:

[You must be registered and logged in to see this image.]

1. bjeloruski front je imao polazne položaje na mostobranima kod Magnuszewa i Puławyja, a 1. ukrajinski front kod Baranówa Sandomierskog.
Na NJEMAČKOJ strani nalazila se Grupa armija A pod zapovjedništvom generala Josefa Harpea, od 20. siječnja feldmaršala Ferdinanda Schörnera, u sastavu:
·         9. armija (XXXXVI oklopni korpus i VIII korpus)
·         4. oklopna armija (XLII korpus, XXIV oklopni korpus i XLVIII oklopni korpus)
·         17. armija (LIX i XI korpus i XI SS oklopni korpus)
U sastavu Grupe armija A bilo je oko 450.000 ljudi. Ukupan odnos snaga bio je 5:1 u korist sovjetske vojske.

General Josef Harpe, zapovjednik Grupe armija A:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tok operacija

Sovjetska ofenziva započela je 12. siječnja ujutro jakom artiljerijskom pripremom. Za samo nekoliko sati 4. oklopna armija je izgubila dvije trećine artiljerijskih oružja i četvrtinu vojnika, a neki njemački bataljoni svedeni su na jačinu voda. Nakon artiljerijske pripreme sovjetske oklopne snage su započele brzi prodor u dubinu.

Sovjetski tenk T-34 prolazi pokraj zapaljenog Tigera:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Svi pokušaji Nijemaca da uspostave čvrstu obranu i izvode protunapade završavali su bez uspjeha. Sovjetska vojska je već 18. siječnja oslobodila Łódź i Kraków, dok se garnizon u Wrocławu (Breslau) održao u okruženju sve do 6. svibnja.

Samohotka ISU-122 u Łódźu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 27. siječnja sovjetska 322. streljačka divizija iz 1. ukrajinskog fronta oslobodila je logor za istrebljenje Auschwitz. Unatoč pokušaju SS jedinica da prije povlačenja unište tragove otkriveno je dovoljno dokaza o Holokaustu. Sovjetska vojska je kasnije oslobodila i koncentracione logore Płaszów, Stutthof i Ravensbrück.
Sovjetske 2. tenkovska i 5. udarna armija izbile su 31. siječnja na rijeku Odru i formirale mostobran, čime je operacija okončana.

Rezultat

Ofenziva Visla-Odra bila je veliki uspjeh sovjetske vojske, koja je za samo dvadeset dana prešla gotovo 500 kilometara i našla se na samo 69 kilometara od Berlina. U operaciji je slomljena kičma njemačke Grupe armija A, a Berlin je u to vrijeme bio praktično nebranjen. Gubici Nijemaca su po sovjetskim podacima bili 295.000 mrtvih i 147.000 zarobljenih, dok Nijemci procjenjuju sovjetske gubitke na 43.000 poginulih, 1.267 tenkova, 374 artiljerijska oružja i 343 aviona.
Poslije rata su neki sovjetski generali tvrdili da je trebalo nastaviti ofenzivu i zauzeti glavni grad Njemačke iz pokreta. Najuporniji je bio general (kasnije maršal) Vasilij Čujkov, u vrijeme ofenzive Visla-Odra zapovjednik 8. gardijske armije, koji se prepirao s maršalom Žukovom i predbacivao mu propuštenu priliku. Žukov je pak upozoravao da bi nastavak napada u smjeru Berlina bio rizičan zbog jakog otpora njemačkih snaga u Šleziji, Pomeraniji i Istočnoj Prusiji, te opasnosti od bočnih udara. Napad na Berlin bio je odložen do travnja 1945.
Sovjetski prodor u operaciji Visla-Odra pokrenuo je val izbjeglica. Strah njemačkog civilnog stanovništva podjarivala je Goebbelsova propaganda svakodnevnim izvještajima o zlodjelima sovjetskih vojnika.

Njemačke izbjeglice:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Operacija Visla-Odra, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

ŽANDARMERIJA

18. januarja 1850 so v habsburški monarhiji s posebnim ministrskim odlokom ustanovili žandarmerijo. Nove policijske sile so spadale pod vojsko avstrijskega cesarstva, bile so organizirane po vojaško in podrejene vojaškemu sodstvu. Žandarji so imeli pooblastila za ukrepanje proti vojaškim in civilnim osebam, ustne ukaze pa so prejemali le neposredno od poveljstev regimentov in ne od civilnih ali vojaških oblasti.

Žandarmerija je skrbela za javno varnost, mir in red ter za izvrševanje odlokov oblasti. Preprečevala je nemire, če pa so se že zgodili, je vzpostavljala zakonito stanje in skrbela, da so protestniki prišli pred sodišče. Njena glavna naloga je bila zagotavljanje opore politični upravi pri uresničevanju absolutističnih teženj, zaradi česar je bila, seveda, vse prej kot priljubljena. Oznaka »žandar« ima zato še danes slabšalni prizvok.

Žandarmerija je predvsem takoj po ustanovitvi preganjala tudi klasični kriminal ter nadzorovala ceste in poti. Preprečevati je morala potepuštvo, beraštvo in razbojništvo, včasih tudi s tako imenovanimi »pogoni« (pregoni), ki so jih organizirale civilne oblasti, izvrševali pa žandarji. V ukazu, ki ga je župan dobil od okrajnega glavarja, so bile poleg dneva in ure določene tudi smeri pregona. Čeprav so žandarji za to prejeli nagrado, niso bili preveč učinkoviti. Potepuhi in berači so se ponavadi potuhnili, oboroženi tolovaji pa so bili za preganjalce lahko celo nevarni. Potepuhe, ki so jih le ujeli, je doletelo samo dva dni zapora s postom, potem so lahko spet počeli tisto, kar so ponavadi delali.

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                 V spomin Radovljiškega žandarmerijskega voda

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                      Žandarmerijska postaja Rovte leta 1930

NAPAD NA LONDON

Na današnji dan leta 1915. so Nemška letala prvič bombardirala London, v napadu pa je umrlo več kot 20 ljudi.

"Videl je zračne ladje, ki letijo nizko in se hitro vrtijo po zatemnjenih in stoječih ulicah; opazovali so velike zgradbe, ki se nenadoma rdeče svetijo med sencami in sesujejo ob sunkovitem udarcu bomb; prvič v svojem življenju priča grotesknemu in hitremu začetku nenasitnih konflatura. "Znanstvena fantastika, ko je HG Wells leta 1907 napisal svoj serijski roman" Vojna v zraku ", se je le nekaj let pozneje te besede izkazalo za preveč preroške, saj velika vojna je prinesla prvo zračno obstreljevanje civilnih ciljev, vključno s prvim napadom na Britanijo 19. januarja 1915.

Ko se je začela vojna, je imela Nemčija floto 18 cepelinov, ki jih je do leta 1918 bilo več kot 100. Čeprav bi se zaradi velike velikosti in relativno nizke hitrosti lahko zdeli lahka tarča, je bilo težko uničiti zeppeline pred izumom sledilnih krogel, ki vsebujejo magnezij, ki bi lahko nastal še vodik. Lahko so nosili veliko večje bombe na daljših razdaljah kot katerokoli letalo, ki je bilo takrat v obratovanju (največja nosilnost zeppelina med vojno je bila 7 ton). Sčasoma so obe strani zgradili večja letala kot so težki bombniki, vendar so bili na začetku vojne zeppelini najboljša možnost za zelo oddaljene bombne napade.

Strateško bombardiranje je postalo privlačnejša možnost, saj se je vojna na Zahodni fronti zastala in je zavezniška blokada pritisnila na nemške civiliste, kar je spodbudilo pozive k maščevanju sovražnikove fronte. Novembra 1914 je veliki admiral Alfred von Tirpitz, najuspešnejši nemški predvojni politik, zahteval bombne napade v Londonu, toda kralj Kaiser Wilhelm II na to ni privolil, domnevno zaradi strahu, da bi lahko trpeli njegovi sorodniki v britanski kraljevi družini (kralj George V je bil njegov bratranec). Prvi napadi so bili namenjeni britanskim obalnim mestom, ki so bili tudi lažje dosegljivi.

Po neuspešnem napadu 21. decembra 1914 so Nemci v noči na 19. do 20. januarja 1915 znova poskusili z boljšimi (ali slabšimi) rezultati, ko sta zeppelina L-3 in L-4 bombardirala mesti Veliki Yarmouth in King's Lynn v Norfolku na severovzhodu Anglije. Tretji zeppelin, L-6, je bil zaradi težav z motorjem prisiljen obrniti nazaj. Zeppelini so na mesta in okoliške vasi vrgli skupno osem bomb in več deset zažigalnih naprav, pri čemer so umrli štirje ljudje in je bilo 16 ranjenih.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                              19.januarja 1915 sta Zeppelin L-3 in L-4 prvič napadla London

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                     Zeppelin L-3 ki je napadel London

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                          Načrt in potek napada Zeppelin L-3 in L-4 na London

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                      Letaki svarijo pred napadi Zeppelinov

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                       Razrušenje v ulici King’s Lynn v Nortfolku 19.januarja 1915

[You must be registered and logged in to see this image.]
              Umetnikova upodobitev napada na London 19.januarja 1915 in Ferdinand Adolf Heinrich August Graf von Zeppelin

Ispravio sam godinu u prvoj rečenici (pisalo je 2015.).

IV.SOVRAŽNIKOVA OFENZIVA - FALL WEISS

Na današnji dan leta 1943 se je začela IV. sovražnikova ofenziva (Weiss), ki naj bi uničila partizane v vzhodni Bosni, Liki in na Kordonu. V to ofenzivo sodi znamenita bitka na Neretvi in rešitev 4.000 ranjenih in bolnih partizanov ter civilistov. Trajala je do aprila 1943.

Jugoslavija je bila namreč ena od držav, ki je plačala enega od najvišjih krvnih davkov za svobodo ob koncu druge svetovne vojne.

BITKA NA NERETVI

* napad na Cazinsko krajino (današnja SZ BiH) in Liko na Hrvaškem,
* napad v središče Bihaške republike – Drvar, Glamoč, Livno, Ključ in Jajce,
* napad na vzhodno Hercegovino in Črno goro (ta del načrta je bil odpovedan v začetku februarja 1943).

OPERACJA FALL WEISS





[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                       Poveljnik nemške armadne skupine E, generalpolkovnik Aleksander Löhr                           

[You must be registered and logged in to see this image.]
                            Tankovske enote 7. SS divizije "Princ Eugen"v Hercegovini v toku bitke za Neretvo marca 1943

[You must be registered and logged in to see this image.]
             Borci 9. dalmatinske divizije prenašajo ranjence preko Neretve, marec 1943

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                              Prehod preko Sutjeske pri Tjentištu 8.junija 1943

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                    Ranjenci v času bitke na Sutjeski

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                Bitka na Sutjeski je trajala od 15. maja do 16. junija 1943

Japansko zauzimanje Rabaula 23. siječnja/januara 1942.

Rabaul je grad i luka na otoku New Britain u sastavu nezavisne države Papua Nova Gvineja (Papua Niugini). Otok je do kraja Prvog svjetskog rata bio u sastavu kolonije Njemačka Nova Gvineja (Deutsch-Neuguinea), da bi ga 1920. Liga naroda predala Australiji kao mandatni teritorij (Mandate for the German Possessions in the Pacific Ocean situated South of the Equator other than German Samoa and Nauru). Luka Simpson Harbour u Rabaulu je jedna od najboljih prirodnih luka u južnom dijelu Tihog oceana.

Papua Nova Gvineja i položaj Rabaula na otoku New Britain (desni dio slike):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jačanjem napetosti u odnosima s Japanom Australci su u ožujku 1941. rasporedili u Rabaul na otoku New Britain i Kavieng na otoku New Ireland skromne vojne snage pod imenom Lark Force, s ukupno 1.400 ljudi pod zapovjedništvom potpukovnika Johna Scanlana. Snage su činili 2. bataljon 23. australske brigade, PT baterija, PZO baterija, baterija obalne artiljerije i pripadnici lokalne milicije. Dodatnih 130 vojnika bilo je raspoređeno u Kaviengu. Zračne snage su bile simbolične - 10 zastarjelih lovaca CAC Wirraway i 4 bombardera Lockheed Hudson.

John Scanlan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japancima je Rabaul bio važan zbog relativne blizine Karolinskih otoka i velike pomorske baze Truk. Osim toga je Rabaul nudio duboku i dobro zaštićenu luku pogodnu za baziranje jakih pomorskih snaga, a također je nudio povoljne mogućnosti za baziranje zrakoplovstva i napade na komunikaciju između USA i Australije. Za zauzimanje Rabaula i Kavienga određen je Odred Južnog mora (Nankai Shitai), provizorna jedinica kopnene vojske jačine oko 5.000 ljudi kojom je zapovijedao general-major Tomitarō Horii. Za podršku desanta Japanci su pripremili jaku eskadru s nisačima aviona Akagi i Kaga, 7 krstarica, 14 razarača i velikim brojem manjih brodova i podmornica, a operacijom je zapovijedao viceadmiral Shigeyoshi Inoue.

Tomitarō Horii:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Shigeyoshi Inoue:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanci su izviđanjem iz zraka otkrili položaje australske obrane i 4. siječnja 1942. započeli seriju zračnih napada. Naročito jak napad izvelo je 20. siječnja preko 100 aviona sa nosača Akagi i Kaga, kojom prilikom su uništeni svi položaji obalne artiljerije i 7 australskih lovačkih aviona. Ostatak zračnih snaga evakuiran je u Lae na Novoj Gvineji, dok su vojnici napustili Rabaul i rasporedili se u zaljevu Blanche.

Nosač aviona Kaga:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanski pomorski desant 23. siječnja naišao je na otpor brojčano inferiornih australskih snaga, ali je potpukovnik Scanlan ubrzo uvidio da je situacija beznadna i zapovijedio povlačenje u manjim grupama kroz džunglu prema jugu. Kako nije bilo mogućnosti za evakuaciju ni planova za gerilsko ratovanje ostaci australskih snaga su se tokom idućih tjedana predali.

Povlačenje australskih vojnika prema jugu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kavieng su Japanci zauzeli bez borbe i u njemu uspostavili pomoćnu pomorsku bazu. Australci su u borbama za Rabaul izgubili 34 poginula i preko 1.000 zarobljenih vojnika, dok su Japanci imali 16 poginulih i 49 ranjenih. Oko 450 vojnika i civila uspjelo se evakuirati morskim putem. Preko 800 zarobljenih australskih vojnika i 200 civilnih zarobljenika izgubilo je živote 1. srpnja 1942. kada je podmornica USS Sturgeon torpedirala i potopila teretni brod Montevideo Maru sjeverno od filipinskog otoka Luzon.

Montevideo Maru:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanci su utvrdili Rabaul i pretvorili ga u veliku pomorsku, zrakoplovnu i kopnenu bazu u kojoj je do 1943. smješteno 110.000 vojnika. Rabaul je bio sjedište Jugoistočnog pomorskog područja (Nantō Hōmen Kantai) koje je u sastavu imalo 8. mornaričku flotu (Dai-hachi Kantai) i 11. flotu mornaričkog zrakoplovstva (Dai-Jūichi Kōkū Kantai), te glavno japansko uporište za potporu operacija na Guadalcanalu i drugim Solomonovim otocima.

Razarač Isokaze u luci Rabaul:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanci su na otoku New Britain počinili brojne ratne zločine, od kojih je najpoznatiji masakr 4. veljače 1942. kada je pobijeno 160 australskih ratnih zarobljenika. Odgovorni oficir Masao Kusunose izveden je poslije rata pred vojni sud, ali nije dočekao presudu jer je umro od štrajka glađu.
U 1943. i 1944. godini Amerikanci su poduzeli operaciju Cartwheel sa ciljem neutraliziranja Rabaula. Zaposjeli su Solomonovo otočje i iskrcali se na otoku New Britain, ali Rabaul nisu napali nego su ga blokirali sa kopna i intenzivno bombardirali iz zraka čime je izgubio značaj mornaričke baze. Japanci su 1944. ostatke pomorskih snaga evakuirali u Truk, a garnizon se predao nakon kapitulacije Japana 1945. godine.

ŠOIČI YOKOI

Na današnji dan leta 1972 so na Guamu odkrili japonskega vojaka Šoičija Jokoija, ki se je skrival, ker je menil, da druga svetovna vojna še ni končana.

Ob njegovi vrnitvi na Japonsko so ga odlikovali, vendar pa se v sodobni družbi ni nikoli počutil domače.
Na otoku je Yokoi preživel 28 let, večino tega se je skrival v džungli in ves čas upal, da se bodo njegovi nekdanji soborci nekega dne vrnili ponj. In celo ko so ga sčasoma na otoku odkrili lokalni lovci, 24. januarja 1972, je 57-letni vojak še vedno mislil, da je njegovo življenje ogroženo.
"Resnično je bil paničen," pravi njegov nečak Omi Hatašin.

LOVCE JE ROTIL NAJ GA UBIJEJO

Prestrašen, ko je po toliko letih samote videl druge ljudi, je yokoi skušal zgrabiti puško enega od lovcev, toda oslabljen zaradi dolgih let slabe prehrane ni mogel premagati lovcev. "Bal se je, da bo postal vojni ujetnik - to bi bilo za japonskega vojaka in njegovo družino največja sramota", razloži Hatašin. Ko so ga vodili po džungli je yokoi vpil naj ga ubijejo.

Hatašin je s pomočjo spominov svojega strica (ti so bili objavljeni leta 1974), pa tudi pričanja tistih, ki so Yokoija odkrili, več let sestavljal dramatično zgodbo svojega strica, ki je bila leta 2009 izdana tudi v angleščini.
Yokoijeva zgodba se prične julija 1944, ko so ameriške sile na otoku Guam izvajale veliko ofenzivo proti Japoncem. Boji so bili hudi, žrtev je bilo veliko, veliko Japoncev pa je bilo prepuščenih samim sebi. "Izjemno so pazili, da jih ne bi nihče odkril, za seboj so brisali odtise stopinj, ko so se premikali po divjini," razlaga Hatašin.

IZ STRAHU PRED AMERIČANI SO SE SKRILI V DŽUNGLO

V prvih letih so zapuščeni japonski vojaki, ki jih je bilo nekaj ducatov, lovili lokalno živino in se z njo prehranjevali. Ker pa so se bali, da bi jih odkrile ameriške oblasti in pozneje tudi lokalni lovci, so se Japonci sčasoma pomaknili globlje v divjino. Tam so jedli krastače, rečne jegulje in podgane.
Yokoi si je naredil podzemno skrivališče, past za jegulje in mnogo drugih pripomočkov za življenje v divjini. "Bil je izjemno iznajdljiv," razlaga Hatašin in dodaja, da se je njegov stric z delom tudi zamotil, da ni preveč razmišljal o svoji usodi in družini.
Yokoijevi lastni spomini razkrivajo njegov obup in borbo s samim seboj, da bi ohranil upanje, še posebno zadnjih osem let, ko je bil čisto sam – še zadnja preživela kolega sta leta 1964 umrla v poplavi. Ko je pisal o mislih na starajočo se mater doma na Japonskem, je Yokoi zapisal: "Ni si imelo smisla povzročati takšne bolečine s takšnimi mislimi."
Ko je bil nekoč zelo bolan v džungli, je zapisal: "Ne! Ne morem umreti tukaj! Ne morem izpostaviti svojega trupla sovražniku. Moram se vrniti v mojo luknjo in tam umreti. Toliko časa mi je uspelo preživeti, zdaj pa je vse zaman."

PO VRNITVI NA JAPONSKO TEŽAVE S PRILAGODITVIJO

Dva tedna potem, ko so ga našli v džungli, se je Yokoi končno vrnil v domovino, kjer so ga pozdravili kot junaka. Mediji so ga okupirali, redno so ga vabili predavati na univerze in šole po vsej državi.
Hatašin, ki mu je bilo šest let, ko je Yokoi omožil njegovo teto, v knjigi razlaga, da se nekdanji vojak ni nikoli uspel prilagoditi življenju v moderni Japonski. Hiter povojni gospodarski razvoj Japonske nanj ni naredil vtisa, in ko je videl nov bankovec za 10 tisoč jenov, je dejal, da je "valuta zdaj postala ničvredna".
Ko se je njegov stric staral, je postajal vse bolj nostalgičen, piše Hatašin, in pred svojo smrtjo leta 1997 se je z ženo večkrat vrnil na otok, kjer je preživel toliko časa. Nekateri njegovi predmeti, ki jih je naredil v letih življenja v džungli, vključno s pastmi za jegulje, so še vedno na ogled v majhnem muzeju na otoku.


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                    Soiči Jakoi

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                Skrivališče v džungli

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                       V javnosti je veljal za nezlomljivega

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                              Mnogim je bil inspiracija

Audie Murphy izveo akciju za Medalju časti, 26. siječnja/januara 1945.

Audie Murphy (1925.-1971.) je starijim generacijama poznat kao filmski glumac u akcijskim filmovima. Malo je poznato da je u Drugom svjetskom ratu bio jedan od najodlikovanijih vojnika oružanih snaga USA.

Audie Murphy:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije napada Japanaca na Pearl Harbor Murphy se prijavio kao dobrovoljac u oružane snage USA, ali su ga i u mornarici i u marincima odbili zbog malodobnosti i premale tjelesne težine. Nakon što mu je sestra falsificirala datum rođenja primljen je 1942. u kopnenu vojsku i kao vojnik 3. pješadijske divizije sudjelovao je u iskrcavanju u Maroku, na Siciliji i kod Salerna, u borbama kod Anzija i u desantu u južnoj Francuskoj. U borbama se istakao hrabrošću i vještinom, bio je dva puta ranjen, a odlikovan je svim postojećim odlikovanjima USA za borbene akcije.
Akcija za koju je dobio najviše priznanje, Medalju časti (Medal of Honor), zbila se na današnji dan 1945. godine za vrijeme bitke kod Colmara u Francuskoj. Za vrijeme jednog njemačkog protunapada samohotka M10 Wolverine bila je izravno pogođena i zapaljena. Posada je iskočila iz zapaljenog vozila, a Murphy je zapovijedio svojim vojnicima da se povuku dok će im on štititi odstupnicu. Sâm samcat je zadržavao čitavu četu Nijemaca i upravljao artiljerijskom vatrom. U jednom trenutku se popeo na zapaljenu samohotku i mitraljezom sa vozila pobio ili ranio preko 50 Nijemaca. Bio je ranjen u obje noge, ali je pucao sve dok nije ostao bez municije. Tada se vratio među svoje ljude i poveo ih, iako ranjen, u protunapad.
Dana 16. veljače 1945. Murphy je promaknut u čin potporučnika. Dva dana kasnije povučen je sa prve linije kao oficir za vezu u štabu regimente.

Samohodni PT top 76 mm M10 Wolverine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iz vojne službe je otpušten 21. rujna 1945. u činu poručnika. Kasnije je u Nacionalnoj gardi Texasa dosegao čin majora. Borbene akcije su na njemu ostavile traga i bolovao je od PTSP-a, patio je od nesanice i ispod jastuka je držao napunjen pištolj.
Poslije rata Murphy se posvetio se karijeri glumca i kompozitora. Po njegovim autobiografskim zapisima snimljen je 1955. film režisera Jesse Hibbsa ''Do pakla i natrag'' (To Hell and Back), u kojem Murphy glumi samog sebe. U ostalim glavnim ulogama pojavlju se Marshall Thompson i Charles Drake, a ulogu pripovjedača ima general Walter Bedell Smith.

Poster za film ''Do pakla i natrag'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

AUSCHWITZ

HOLOKAVST  V  ISTRI

Danes mineva 75 let od osvoboditve koncentracijskega taborišča Auschwitz. Na svetu ni kraja, ki bi bil bolj zaznamovan s smrtjo. V času delovanja Auschwitza od leta 1940 do leta 1945 je bilo tujaj ubitih okoli 1.1 milijona ljudi, od tega 1 milijon Judov ali vsak 6 od šest milijonov Judov, ki so bili ubiti v holokavstu. Prav zato je bil datum osvoboditve Auschwitza izbran za dan spomina na holokavst.

Holokavst je beseda s katero označujemo sistematično uničevanje vseh za nacistično Nemčijo tasno, versko, spolno ali zdravstveno nezaželenih skupin ljudi. To so bili torej ljudje za katerih preganjanje in na koncu tudi usmrtitev ni bilo aktivno nasprotovanje nacističnemu režimu, temveč je zadostovalo samo to, da so bili to kar so bili. Zato v holokavstu nacisti niso od leta 1941 ubijali samo Jude in Rome, temveč so že od leta 1939 evtanazirali duševno in telesno prizadete ljudi.

Med žrtvami holokavsta so bili tudi Judje iz Istre. Njihova usoda zaradi majhnega števila do sedaj še ni bila posebej izpostavljena. Tudi velja poudariti, da se je njihovo trpljenje začelo že v fasistični Italiji, ki je leta 1938 uvedla rasno zakonodajo, in ne šele z nemško okupacijo leta 1943. Prav tako ne dovolj znan je podatek, da so bili nekateri izmed ključnih izvrševalcev holokavsta od leta 1943 dejavni v Istri. Kariero enega izmed njih, Christiana Wirtha (1885-1944), je pokojni slovenski zgodovinar Tone Ferenc, lapidarno opisal z naslovom: »Satan, njegovo delo in smrt«.
 
Boris Hajdinjak
Prof.zgodovine in geografije,
Direktor Sinagoge Maribor
[You must be registered and logged in to see this link.]

Zaprtih je bilo tudi 2346 zapornikov iz Slovenije, 1331 jih je tam umrlo.
[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Predavanje v spomin Holokavst - Shoah v Istri

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Auschwitz II - Birkenau - selekcija Judov - vrata smrti

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                    Auschwitz - Birkenau - Vrata smrti

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                     Spomin in opomin na grozljivo poglavje človeške zgodovine

[You must be registered and logged in to see this image.]
  Najvišji muslimanski verski voditelji skupaj s predstavniku ameriške judovske skupnosti so 23. januarja 2020 obiskali Auschwitz

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                   Nekdanji taboriščnik v Auschwitzu Marian Turski med govorom na spominski slovesnosti

[You must be registered and logged in to see this image.]
                             Izraelski in poljski predsednik Reuven Rivlin in Andrzej Duda sta pred t. i. zid smrti položila venca

Potpisan Pariški mirovni sporazum o okončanju rata u Vijetnamu, 27. siječnja/januara 1973.

Nakon više od četiri godine pregovora o okončanju rata u Vijetnamu savjetnik predsjednika USA za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger i član politbiroa KP Vijetnama Lê Đức Thọ postigli su sporazum u siječnju/januaru 1973. Potpisali su ga u hotelu Majestic u Parizu na današnji dan 1973. u ime USA ministar vanjskih poslova William Rogers i ambasador Henry Cabot Lodge, u ime Južnog Vijetnama ministar vanjskih poslova Trần Văn Lắm, u ime provizorne vlade Fronte narodnog oslobođenja Južnog Vijetnama ministrica vanjskih poslova Nguyễn Thị Bình i u ime Sjevernog vijetnama ministar vanjskih poslova Nguyen Duy Trinh. Sporazum nije okončao rat nego je omogućio Amerikancima da se izvuku iz nepopularne vijetnamske avanture koja je podijelila naciju.

Lê Đức Thọ i Henry Kissinger:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hotel Majestic:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sporazum o okončanju rata (Paris Peace Accords, Hiệp định Paris về Việt Nam) predviđao je:
- povlačenje američkih snaga i snaga njihovih saveznika u roku od 60 dana
- razmjenu ratnih zarobljenika
- razminiranje sjevernovijetnamskih luka od strane USA
- prekid vatre u Južnom Vijetnamu uz precizno razgraničenje zona pod kontrolom vlade Južnog Vijetnama Fronte narodnog oslobođenja Južnog Vijetnama
- uspostavljanje ''Nacionalnog vijeća za pomirenje i slogu'' radi obnavljanja demokratskih sloboda i organiziranja slobodnih izbora u Južnom Vijetnamu
- uspostavljanje zajedničke vojne komisije sastavljene od predstavnika četiriju strana-potpisnika i komisije za nadzor prekida vatre sastavljene od predstavnika Kanade, Mađarske, Indonezije i Poljske
- povlačenje svih stranih trupa iz Laosa i Kambodže
- zabranu dopremanja novog ratnog materijala u Južni Vijetnam
- zabranu dolaska novih vojnih osoba u Južni Vijetnam
- financijsku pomoć USA u saniranju posljedica rata

Pariški mirovni sporazum:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Od stupanja primirja na snagu do prvog ispaljenog metka prošla su samo 24 sata. Do ožujka/marta 1973. rat se ponovo razbuktao, ovaj put bez Amerikanaca i njihovih saveznika. Rat je okončan 30. travnja/aprila 1975. pobjedom Sjevernog Vijetnama i ujedinjenjem zemlje.
Samo 11 sati prije stupanja na snagu primirja poginuo je posljednji Amerikanac u Vijetnamskom ratu, pukovnik William Nolde. Stradao je od sjevernovijetnamske artiljerijske paljbe.
Gubici USA u Vijetnamskom ratu bili su 58.318 poginulih i 303.644 ranjena vojnika, 3.744 aviona i 5.607 helikoptera. Procjenjuje se da je tokom rata od 1955. do 1975. godine na obje strane (uključivo oba Vijetnama, Laos i Kambodžu) poginulo između 1.450.000 i 3.595.000 vojnika i civila.

Incident Hladnog rata - rušenje aviona T-39 Sabreliner iznad Erfurta u Istočnoj Njemačkoj 1964.

U vrijeme takozvanog Hladnog rata (1947.-1991.) dogodili su se brojni oružani incidenti između Istočnog i Zapadnog bloka, a jedan takav događaj zbio se na današnji dan 1964. godine.
U 14:10 sati 28. siječnja/januara 1964. iz zračne baze Wiesbaden uzletio je trenažni avion USAF North American T-39 Sabreliner. Riječ je o dvomotornom mlaznom avionu koji je u oružanim snagama služio kao avion za trenažu i po potrebi za vezu. U avionu su bila trojica članova posade - kapetan John Lorraine, potpukovnik Gerald Hannaford i kapetan Donald Millard. Kapetan Lorraine je bio instruktor, dok su ostala dvojica letjela radi stjecanja kvalifikacije za ovaj tip aviona.

T-39 Sabreliner:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije 47 minuta leta dvije američke zemaljske radarske stanice primijetile su da avion leti brzinom od 800 km/h prema zračnom prostoru Istočne Njemačke. Posade stanica su odmah pokušale upozoriti pilote putem radioveze da promijene smjer leta, a koristile su i kanal za koji su znali da ga Sovjeti prate. Veza iz nepoznatih razloga nije uspostavljena.
T-39 je ušao u zračni prostor Istočne Njemačke i nakon pet minuta na radarskim ekranima su primijećena dva nova objekta, a radarski odraz T-39 je ubrzo nestao. Bilo je 15:14 sati kada je sovjetski lovac MiG-19 srušio Sabrelinera. Avion je pao kod mjesta Vogelsberg nedaleko Erfurta, 80 km unutar teritorija Istočne Njemačke..

MiG-19:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U 17 sati je američka vojna misija za vezu (Military liaison mission) u Zapadnom Berlinu bila alarmirana. U 18 sati pokrenuta je prva spasilačka ekipa, a u 20 sati druga. Od jednog lokalnog stanovnika Amerikanci su čuli da je pao avion i da su u njemu tri čovjeka poginula, ali im sovjetski vojnici nisu dopustili pristup mjestu pada.
Idućeg dana je ministarstvo vanjskih poslova USA (State Department) objavilo da je sovjetsko ratno zrakoplovstvo srušilo nenaoružani vojni avion i prouzročilo nepotrebnu pogibiju trojice oficira. Ministar vanjskih poslova (Secretary of State) Dean Rusk okarakterizirao je rušenje aviona kao ''šokantan i besmisleni čin''. Sovjeti su 30. siječnja dopustili Amerikancima da pristupe mjestu pada aviona i odnesu posmrtne ostatke posade.

Spomen ploča u znak sjećanja na poginulu posadu T-39:

[You must be registered and logged in to see this image.]

PRVA SRBSKA VSTAJA

Na današnji dan leta 1804 se je začel prvi srbski upor proti Turkom, po katerem so priznali notranjo avtonomijo Srbije v okviru beograjskega pašaluka.
 
Prva srbska vstaja je bila vstaja pravoslavnega prebivalstva iz beograjskega pašaluka proti osmanski oblasti v obdobju od 14. februarja 1804 do 7. oktobra 1813. Začela se je kot lokalni upor proti samovolji janičarjev. Uporniki pod vodstvom Karađorđa so sicer za nekaj časa osvobodili celoten pašaluk, a je vstaja zaradi umika ruske pomoči propadla. Tej vstaji je sledila druga srbska srbska vstaja leta 1815, ki je pripeljala do nastanka avtonomne Srbije.
 
S končano vojno med Avstrijo in Turčijo je beograjski pašaluk postal mejna pokrajina turškega imperija. Zaradi tega je centralna vlada v Carigradu želela povečati svoj vpliv v tej pokrajini. Prizadevala si je umiriti ljudstvo in tako preprečiti, da bi ponovno prišlo do vojne in sodelovanja podjarmljenega ljudstva v njej. Pred koncem XVIII. stoletja je proces slabitve turške fevdalne ureditve postal zelo izrazit, kar se je kazalo tudi v slabitvi finančne in vojaške moči turške države (Dobrašinović in drugi 1972: 18).
 
Janičarji, ki so dolgo predstavljali nosilce turške vojaške moči in bili glavna podpora sultanove vojaške oblasti, so s časom postali predstavniki fevdalne anarhije in nevarnost ne samo za rajo, temveč tudi za lastno centralno oblast. V avstrijsko turški vojni so bili nedisciplinirani in samovoljni. Pokazali so se kot vojska slabe vrednosti, zato je po končani vojni prišlo do odločitve, da morajo janičarji zapustiti beograjski pašaluk in, da se mora turška vojska modernizirati po vzgledu na ostale moderne evropske vojske. Da bi preprečili spore in boje med podjarmljenim ljudstvom in turško oblastjo, je sultan Selim III. izboljšal položaj ljudi v beograjskem pašaluku z nekaterimi potezami, ki so bile ljudem všeč. Istočasno, ko je prepovedal, da se janičarji vrnejo v beograjski pašaluk, je Selim III. poslal novo vojsko, upravni aparat in novo turško oblast v beograjski pašaluk. Seveda janičarji s tem niso bili zadovoljni, z ostalimi razbojniki so tako večkrat vpadali v pašaluk z namero, da v njem zagospodarijo. Zaradi pomanjkanja redne vojske so Turki za obrambo pašaluka izšolali tako imenovano narodno vojsko iz srbskega prebivalstva, ki je večkrat nudila odločilno pomoč Turkom v boju proti janičarjem (Dobrašinović in drugi 1972: 19). Napoleonov napad na Egipt je prisilil centralno oblast v Carigradu, da se je pobotala z odpadniki in tako rešila notranje konflikte. Janičarjem je bilo dovoljeno se vrniti v beograjski pašaluk, ti pa so leta 1801 ubili beograjskega vezirja in tako s prevratom prevzeli vso oblast. Odpor ljudstva se je kazal na različne načine. Nekateri so poskušali bežati čez Savo in Donavo v Ogrsko, drugi pa so se pripravljali na oborožen boj. Zadnji poskus, da bi se preprečila vstaja, je bil tako imenovan »poboj knezov« v januarju 1804. To je bil poskus, da se iztrebijo vsi, ki so bili sposobni popeljati ljudi v boj za samostojnost oziroma vstajo. Ubitih je bilo okoli dvesto ljudi z največjo družbeno močjo. Namesto, da bi preprečili vstajo, je »poboj knezov« to samo še pospešil.
 
Okrutna in samostojna vladavina janičarjev, ki jih je podpiral tudi Osman aga8, je končno leta 1804 prisilila Srbe v vstajo. Sprva je bil to upor srbskih kmetov proti janičarjem, ki so bili nasilno prevzeli oblast v beograjskem pašaluku. Kmalu pa je prerasel v vstajo proti turški oblasti. Na čelu vstaje je bil vojaški poveljnik upora Džordže Petrović, imenovan Karadžordže (Črni Jurij), po poreklu iz siromašnega vaškega okolja, ki je postal začetnik srbske knežje dinastije Karadžordžević. Bil je nekdanji prostovoljec v zadnji avstrijski vojski proti Turčiji in tisti, ki je za kratek čas uspel dobiti pod kontrolo največji del Srbije in jo zadržati do leta 1813 (Matuz 1992: 132). V tem boju so Srbe podpirali Rusi, tudi zato, da se Avstrijci ne bi razbohotili na Balkanu. Turke pa so podpirali Avstrijci, kakor tudi Napoleon. Leta 1806 so osvojili Beograd, ves pašaluk in še nekatere pokrajine.
 
Ko se je leta 1806 vnela vojna med Rusijo in Turčijo, so Srbi po ruskem prigovarjanju nadaljevali boj. Zaradi Napoleonovega napada je Rusija 28. maja 1812 naglo sklenila mir s Turčijo. Rusija je izgubila kar nekaj v vojni pridobljenega ozemlja, Srbija pa je ostala brez njihove vojaške pomoči. Razočaranje nad rusko–turškim mirom in nad »povezirjenjem« voditeljev, ki so bili v začetku upora kmetje kakor vsi drugi, potem pa so začeli nastopati kot nekdanji turški oblastniki in zlorabljali oblast, je omogočilo Turkom, da so si jeseni 1813 ponovno pokorili Srbijo (http://baza.svarog.org/zgodovina/1789/pokongresna_evropa.php). Kljub vsemu pa je bilo dogovorjeno, da Turki Srbov ne bodo kaznovali za sodelovanje v vojni in, da bodo le ti dobili omejeno avtonomijo.
 
Po končani vojni z Rusijo je bilo Turčiji omogočeno, da so svoje glavne vojaške sile premestili iz kneževin (Moldavije in Vlaške) v Srbijo, kjer je Karadžordževičeva politika centralizacije odbijala poglavarje in hajduke. Ti so ga namreč na začetku podpirali, da bi dosegli neodvisnost. Prav zaradi tega so Osmani z lahkoto premagali njegovo vojsko v oktobru 1813. Zavzeli so večji del ozemlja, Karadžordže pa je pobegnil na habsburško ozemlje (Hammer 1979: 307).
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                Djordje Petrović Karadjordje

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                    Zastava prve srbske vstaje

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                         Zemljevid Sanjak in Smederevo ter Srbska vstaja 1804 - 1814

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                      Boji pri Mišarju

                                          

JALTSKA KONFERENCA

Na današnji dan leta 1945 se je na Jalti začela konferenca, na kateri so se zbrali trije najpomembnejši voditelji zavezniških držav, Sovjetske zveze, Velike Britanije in Združenih držav Amerike − Stalin, Churchill in Roosevelt. Sklenili so dogovor o zadnjih vojaških operacijah proti Nemčiji in Japonski in povojni razdelitvi sveta. Na konferenci je Sovjetska zveza pristala, da bo vstopila v vojno proti Japonski. Nemčijo naj bi delili na štiri okupacijske cone, govorili pa so tudi o osnovah organizacije Združenih narodov.

V dokumentih pa niso bili objavljeni naslednji tajni sklepi:
* Sovjetski zvezi so obljubili vrnitev azijskih ozemelj, ki jih je izgubila na začetku stoletja v vojni z Japonsko, v zameno pa je napovedala vojno Japonski.
* Dogovor o pravici veta zmagovitih protifašističnih sil v novo nastajajoči Organizaciji Združenih narodov.
* Sporazumeli so se o medsebojni izmenjavi vojnih ujetnikov in civilistov, ki jih bodo zajeli v Nemčiji.

Poleg tega je bil še en problem, ki se je resno soočal z udeleženci konference v Jalti. Na kratko, lahko se opredeli kot sledi. Dejstvo je, da je zaradi ofenzive Rdeče armade, od februarja 1945, oblast na Poljskem pripadala začasni vladi, ustanovljeni iz pro-sovjetskih članov poljskega odbora za narodno osvoboditev (PKNO). To oblast so priznale samo vlade ZSSR in Češkoslovaške.
Hkrati je bila poljska vlada v izgnanstvu v Londonu, ki jo je vodil goreči protikomunist Tomas Archishevsky. Pod njegovim vodstvom se je oborožene sile poljskega podzemlja pozval k pozivu, da se prepreči vstop sovjetskih čet na ozemlje države in z njimi vzpostavitev komunističnega režima.

Tako je bilo eno od vprašanj konference na Jalti razvoj skupne odločitve glede oblikovanja poljske vlade. Omeniti je treba, da glede tega vprašanja ni bilo posebnega nesoglasja. Odločeno je bilo, da je, ker je bila Poljska od fašistov osvobojena izključno s strani Rdeče armade, pošteno, da bi sovjetsko vodstvo prevzelo nadzor nad oblikovanjem vladnih organov na svojem ozemlju. Zaradi tega je bila ustanovljena začasna vlada narodne enotnosti, ki je vključevala poljske politike, lojalne stalinističnemu režimu.

Odločitve konference na Jalti so se dotaknile še enega, nič manj pomembnega vprašanja - okupacije Nemčije in njene delitve na ozemlja, ki jih nadzira vsaka od zmagovalnih držav. Zanje je bila po skupnem soglasju uvrščena tudi Francija, ki je prejela tudi okupacijsko območje. Kljub temu, da je bil ta problem eden od ključnih, sporazum o njem ni povzročil vročih razprav. Temeljne odločitve so sprejeli voditelji Sovjetske zveze, Združenih držav in Združenega kraljestva že septembra 1944 in določeni s podpisom skupnega sporazuma. Zato so voditelji držav na konferenci v Jalti le potrdili svoje prejšnje odločitve.
V nasprotju s pričakovanji je bil podpis konferenčnega protokola spodbuda za nadaljnje procese, zaradi česar je bila razdeljena Nemčija, ki se je raztezala že več desetletij. Prva je bila ustanovitev nove države prozahodne usmerjenosti septembra 1949 - Zvezne republike Nemčije, katere ustavo so tri mesece prej podpisali predstavniki Združenih držav, Velike Britanije in Francije. V odgovor na ta korak, natanko mesec dni kasneje, se je sovjetska okupacijska cona preoblikovala v Nemško demokratično republiko, katere življenje je bilo pod budnim nadzorom Moskve. Poskušali so se tudi odcepiti Vzhodno Prusijo.

V sporočilu, ki so ga podpisali udeleženci srečanja, je bilo navedeno, da morajo odločitve, sprejete na konferenci v Jalti, služiti kot jamstvo, da Nemčija nikoli ne bo mogla sprožiti vojne v prihodnosti. V ta namen je treba uničiti celoten vojaško-industrijski kompleks, preostale vojaške enote razorožiti in razpustiti, nacistično stranko pa "obrisati s površine zemlje". Šele po tem bo nemški narod lahko pridobil primerno mesto v skupnosti narodov.

Tudi večno „balkansko vprašanje“ je bilo uvrščeno na dnevni red konference v Jalti. Eden od vidikov je bil položaj v Jugoslaviji in Grčiji. Obstaja razlog za domnevo, da je Stalin tudi na srečanju oktobra 1944 Britaniji omogočil, da določi prihodnjo usodo Grkov. Zaradi tega so se spopadi, ki so sledili v tej državi leto kasneje med podporniki komunistov in zahodnoevropskih formacij, končali z zmago za slednje.
Hkrati pa je Stalin uspel vztrajati, da je v Jugoslaviji oblast ostala v rokah predstavnikov narodnoosvobodilne vojske pod vodstvom Josipa Broza Tita, ki je imel takrat marksistične poglede. Pri oblikovanju vlade mu je bilo priporočeno, da vključi čim več demokratično mislečih politikov.

Eden najpomembnejših končnih dokumentov konference na Jalti je bil imenovan »Deklaracija o osvoboditvi Evrope«. Opredelila je posebna načela politik, ki so jih zmagovalne države nameravale izvajati na ozemljih, ki so jih osvojili fašisti. Predvsem je zagotovila ponovno vzpostavitev suverenih pravic narodov, ki tam živijo.
Poleg tega so udeleženci konference prevzeli obveznost, da skupaj pomagajo ljudem teh držav pri uresničevanju njihovih zakonskih pravic. V dokumentu je poudarjeno, da bi morala ureditev, vzpostavljena v povojni Evropi, pomagati odpraviti posledice nemške okupacije in zagotoviti oblikovanje številnih demokratičnih institucij.
Žal pa ideja o skupnem delovanju v korist osvobojenih držav ni bila resnično izvedena. Razlog za to je bil, da je vsaka zmagovalna sila imela zakonsko pooblastilo samo na ozemlju, kjer so bile njegove enote nameščene, in je sledila svoji ideološki liniji. Posledica tega je bila spodbuda za razdelitev Evrope na dva tabora - socialistična in kapitalistična.

Udeleženci konference na Jalti so se na srečanjih dotaknili tudi tako pomembne teme, kot je višina odškodnine (odškodnine), ki jo je po mednarodnih zakonih Nemčija morala plačati zmagovalni državi za nastalo škodo. Končnega zneska v tistem času ni bilo mogoče določiti, vendar je bil dosežen dogovor, da bo ZSSR dobil 50%, saj je med vojno utrpel največje izgube.

Glede dogodkov, ki so se zgodili v tem obdobju na Daljnem vzhodu, je bilo odločeno, da je bila Sovjetska zveza dva ali tri mesece po predaji Nemčije prisiljena v vojno z Japonsko. Za to so v skladu s podpisanim sporazumom Kurilski otoki preneseni na njega, pa tudi na Južni Sahalin, ki ga je Rusija izgubila zaradi rusko-japonske vojne. Poleg tega je sovjetska stran prejela v dolgoročni najem kitajske vzhodne železnice in Port Arthur.

Srečanje voditeljev "velikih treh", ki je potekalo februarja 1945, je v zgodovino zašlo tudi zato, ker je bilo to začetek izvajanja ideje nove Lige narodov. Vzrok za to je bila potreba po ustanovitvi mednarodne organizacije, katere naloga bi bila preprečiti kakršne koli poskuse, da bi prisilno spremenili pravne meje držav. To pooblaščeno pravno telo je kasneje postalo Združeni narodi, katerih ideologija se je razvila med konferenco v Jalti.

Datum za sklic naslednje (San Francisco) konference, na kateri so delegacije 50 držav ustanoviteljic pripravile in potrdile njeno listino, so uradno napovedali tudi udeleženci srečanja v Jalti. Ta pomemben dan je bil 25. april 1945. ZN, ki so jih ustvarila skupna prizadevanja predstavnikov številnih držav, so prevzele funkcijo poroka stabilnosti povojnega sveta. Zahvaljujoč njeni verodostojnosti in operativnim ukrepom je večkrat uspela najti učinkovite rešitve za najzahtevnejše mednarodne probleme.



[You must be registered and logged in to see this image.]
                      Winston Leonard Spencer Churchill, Franklin Delano Roosvelt in Josip Visarjonovič Stalin

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                               Intenzivno zasedanje na Krimu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                       Winston Leonard Spencer Churchill, Franklin Delano Roosvelt in Josip Visarjonovič Stalin

[You must be registered and logged in to see this image.]
                      Winston Leonard Spencer Churchill, Franklin Delano Roosvelt in Josip Visarjonovič Stalin

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ob obletnici so v bližini palače Livadija krimske oblasti odkrile spomenik iz brona z vsemi tremi državnimi voditelji, delo moskovskega
                                                                         umetnika Zuraba Ceretelija

POKLON JUNAKOM IZ BUNKERJA

Slovenska Istra je morala v letu 1944 kljubovati hudemu nasilju, s katerim so želeli Nemci, ki so se bali zavezniškega izkrcanja, izkoreniniti partizansko gibanje v jadranskem zaledju. Prebivalstvo je bilo že vse od jeseni 1943 dalje izpostavljeno skrajnemu barbarstvu. Po septembrski vseljudski vstaji primorskega ljudstva so Nemci ob pomoči svojih fašističnih pomagačev samo 2. oktobra 1943 pobili več kot 200 ljudi in požgali 55 naselij. Žrtev v hrvaškem delu Istre je bilo tiste dni več kot 2000. Teror, pri katerem so sodelovali tudi koprski fašisti, se je nadaljeval še v letu 1944.

Trn v peti Nemcem

Več kot 13.000 nemških vojakov je nadzorovalo vsak košček istrske zemlje. Obalo so povsem utrdili in minirali, stalno pa so križarili tudi po zaledju, kjer so imeli tudi več kot 80 postojank. Potem ko so Nemci v novembru leta 1944 v krvavem spopadu pri Kučibregu razbili bataljon Alma Vivoda in prizadejali veliko žrtev hrvaški Istrski brigadi, sta na močno zastraženem ozemlju slovenske Istre poleg terenskih aktivistov ostali le dve oboroženi partizanski formaciji - štab Mornariškega odreda Koper in Komanda mesta Koper, ki je bila enota zaledne vojaške oblasti za slovensko Istro.
Ustanovljena je bila marca leta 1944 z namenom, da zbira novince za partizanske enote, opravlja propagandno in obveščevalno službo, se povezuje z vsemi vojaškimi enotami v slovenski Istri ter da varuje njene prebivalce. Do zime je komanda utrpela hude izgube, tako da je v začetku februarja leta 1945 štela le še 21 borcev. Ker so jim bili Nemci ves čas na sledi, je morala pogosto seliti svoj sedež. Kljub mrazu in snegu so morali borci prebivati v skritih globelih, prebivalci, ki so jih oskrbovali s hrano, pa so pri tem veliko tvegali.

Napad na bunker

Ko so Nemci 30. januarja med Borštom in Vršičem sestrelili ameriško izvidniško letalo in so domačini rešili pilota Charlesa Richarda Douchertyja ter ga skrili pred sovražnikom, je bilo jasno, da ne bodo odnehali z iskanjem. Pilota niso našli, se jim pa je 9. februarja v zgodnjih jutranjih urah v grapi pod Hrpeljci pod vasjo Boršt posrečilo odkriti bunker Komande mesta Koper, v katerem je bilo poveljstvo komande s komandantom Francem Planincem - Frenkom na čelu.

Razmerje sil je bilo šest proti 500: na enega partizana je prišlo skoraj sto Nemcev. Boj je trajal polnih devet ur. Ko je sovražnik ugotovil, da mu zgolj z obstreljevanjem ne bo uspelo zatreti odpora, je bunker miniral.
“Ob eksplozijah so se začele majati in podirati skale. Tudi streliva nam je zmanjkovalo in smo morali zelo varčevati. Postalo nam je jasno, da ne bomo dočakali noči. Komandant je nato ukazal, naj uničimo arhiv in vse, kar je bilo v bunkerju. Ta čas so se začele skale razkrivati in obstanek v bunkerju ni bil več mogoč. Komandant je rekel, da se jim sam ne bo predal živ v roke, nam pa prepustil, naj se vsak odloči, kaj bo storil. Nato se je ustrelil,” je zadnje trenutke v bunkerju v knjigi Pomlad na obali opisal edini preživeli iz bunkerja, Valerij Jakomin - Jelen iz Pobegov.
“Človeško je ne izgubiti upanja,” svojo pripoved nadaljuje Jelen, ki mu je bilo tedaj 31 let. “Tako smo tudi mi v upanju, da se bo našla kakšna rešitev, izšli iz bunkerja, kar je praktično pomenilo naravnost sovražniku v roke. Nemci so nam ukazali, naj izvlečemo mrtvega komandanta iz bunkerja. Nihče od njih si ni upal pogledati v bunker. Še mrtvega so se ga bali.”

Uspelo mu je zbežati

Zajete ranjene partizane so Nemci predali koprskim fašistom, ki so jih zvezali po dva skupaj. Jelen je imel srečo, da ni bil zvezan v paru. Blizu Vanganela je izkoristil trenutek nepazljivosti svojega čuvaja, ga odrinil in zbežal. “Oče je večkrat pripovedoval, da si je takrat mislil: raje mrtev v Koper kot živ. Uspelo mu je zbežati in se zateči med vinograde. Fašisti so streljali za njim, a ga niso zadeli. Med bežanjem je padel v mlako. In ko so ga iskali s svetilkami, se je ves potopil v vodo, tako da ga niso našli. Oddahnil si je in rekel: 'Spet sem svoboden',” se očetovih besed spominja danes 76-letni Fulvijo Jakomin.
Jelen se je ves premražen najprej namenil domov v Cikute, zaselek pri Pobegih, a ker so ga fašisti tam že iskali, je odšel v Bonine, k staremu očetu deklice Nevije, ki je leta kasneje postala njegova nevesta. “Nono moje žene ga je skril v bunker v bližini vasi, kjer je ostal 15 dni, dokler si ni opomogel, nato pa se je vrnil nazaj v Komando mesta Koper,” je povedal Fulvijo Jakomin. Usoda ostalih štirih Jelenovih soborcev iz bunkerja - Konrada Huša iz Trbovelj, Antona Glavine iz Šmarij, Mirka Beliča iz Babičev in Pavla Likoviča, ki je bil rojen v Ameriki, ni povsem jasna. Iz Kopra so jih odpeljali v tržaški zapor Coroneo, od tam pa najverjetneje v krematorij tržaškega koncentracijskega taborišča Rižarna.
Uničenje bunkerja pod Borštom pa ni uničilo Komande mesta Koper (KMK). Preživeli borci so pod vodstvom Mornariškega odreda nadaljevali delo do prihoda novega vodstva in začeli priprave na osvoboditev Istre. Marca je KMK prešla v ofenzivo. Zadnje dni aprila, ko so enote 4. armade hitro napredovale proti Trstu, je KMK sodelovala pri osvobajanju Kopra in v njem 30. aprila organizirala svoj sedež.

75.OBLETNICA BOJA KOMANDE MESTA KOPER

Na slovenski kulturni praznik so v Borštu tradicionalno pripravili spominsko slovesnost ob 75. obletnici boja Komande mesta Koper in junaške smrti komandanta Franca Planinca - Frenka.

Slovesnost, na kateri so nastopili tudi učenci treh koprskih osnovnih šol, so organizirali Združenje protifašistov, borcev za vrednote NOB in veteranov Koper, Mestna občina Koper, Krajevna skupnost Boršt in 430. mornariški divizion slovenske vojske.

Spominu na borce Komande mesta Koper - njeno poveljstvo se je 9. februarja 1945 v bunkerju pod vasjo Boršt do zadnjega junaško borilo proti bistveno številčnejšim Nemcem, komandant Frenk pa si je, raje kot da bi prišel v roke sovražniku, sodil sam - se je letos poklonilo blizu 500 ljudi.

Tradicionalnega pohoda iz Trušk do Frenkovega bunkerja in naprej do Boršta se je letos udeležilo 69 pohodnikov. Pot jih je vodila iz Trušk mimo Gonjačev do spominskega obeležja ameriškemu pilotu Charlesu Daughertyju, kjer so ga po spustu s padalom našli domačini iz Boršta in mu tako rešili življenje. Nato so se pohodniki spustili po slikoviti stezi v sotesko pod Hrpeljci, do nekdanjega bunkerja, kjer je bila krajša spominska slovesnost, in naprej proti Borštu, kjer so se udeležili proslave.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                     Komandant Franc Planinc - Frenk

[You must be registered and logged in to see this image.]
                  Valerij Jakomin - Jelen ob spominskem obeležju pri nekdanjem bunkerju v grapi pod Hrpeljci pod vasjo Boršt

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                            Na pot od Trušk do Frenkovega bunkerja je odšlo 69 pohodnikov

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                       Praporščaki 430.mornariškega diviziona slovenske vojske

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                         Praporščaki NOV 3.prekomorske brigade Jugoslavije in UJV Koper

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                              Praporščaki ZZB NOV Slovenije in SVVS Istre

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Praporščaki ZZB NOV Škofije in ANPI Italije

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                         Govornik in nastopajoči učenci v lepem kulturnem programu iz treh OŠ v Kopru

Američki građanski rat, uništenje grada Columbia 17.-18. veljače/februara 1865.

Početkom 1865. godine Američki građanski rat (1861.-1865.) se bližio kraju. Snage Unije provodile su završne operacije, a na zapadnom dijelu ratišta trupe generala Williama Shermana marširale su kroz južnjačke države Georgia, North Carolina i South Carolina. U ovom nastupanju bilo je malo borbi, ali jako mnogo destrukcije. Vojska Unije je sistematski uništavala plantaže pamuka, objekte infrastrukture i sve što je Konfederaciji moglo poslužiti za nastavak rata. Ovo pustošenje je poznato kao ''Shermanov pohod''.

William Sherman:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije okršaja poznatog kao Battle of Rivers' Bridge 3. veljače 1865. snage generala Shermana nastupale su prema Columbiji, glavnom gradu države South Carolina. Nakon povlačenja konjice Konfederacije Columbia se predala snagama Unije 17. veljače.
U Columbiji se nalazio logor za ratne zarobljenike Camp Sorghum. Zarobljeni vojnici Unije i oslobođeni crnci pomiješali su se s vojskom, a kako je u gradu bilo obilje alkoholnih pića nastalo je slavlje koje se pretvorilo u anarhiju. U kakvim je okolnostima nastao požar nije razjašnjeno ni do danas, ali su ga jaki vjetrovi ubrzo raširili na čitav grad.

Camp Sorghum:

[You must be registered and logged in to see this image.]

18. veljače Shermanovi vojnici su demolirali sve što je imalo bilo kakvu vojnu vrijednost uključivo željezničke depoe, skladišta, arsenal i mehaničke radionice. Uz to su zapalili vladinu zgradu South Carolina State House, a jedina pošteđena zgrada bila je Hampton-Preston House u koju je svoj štab smjestio general Unije John Logan.

Slika požara u Columbiji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ruševine grada nakon požara:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kontroverze oko uzroka požara koji je uništio Columbiju traju i danas. Južnjaci su optužili generala Shermana da je osobno zapovijedio paljenje grada, što je on odlučno demantirao. Vjerojatno je najbliži istini publicist Marion Lucas, koji u svojoj knjizi Sherman and the Burning of Columbia tvrdi: ''Uništenje Columbije nije rezultat pojedinačnog čina ni događaj koji se zbio u jednom danu. Nije bilo rezultat namjere nekog pojedinca ili grupe. Bila je to kulminacija osmodnevnih nereda, pljački, konfuzije i vatre, što je sve popratna pojava u ratu''. Lucas smatra da je nemoguće utvrditi stvarni izvor požara, ali podsjeća da su u ulici Richardson vojnici Konfederacije u povlačenju zapalili bale pamuka i da bi to mogao biti početak katastrofe grada.
Poslije rata je Columbia postupno obnovljena i danas je i dalje glavni grad savezne države South Carolina.

OKUPACIJA LJUBLJANE

Italijanske okupacijske oblasti so začele na današnji dan leta 1942 mesto Ljubljana, ki je bilo središče narodnoosvobodilnega gibanja in sedež njegovega vodstva, ograjevati z bodečo žico.

Okupacija Ljubljane zaseda v zgodovini evropskih prestolnic posebno mesto, saj je bilo le malo naselij popolnoma okupiranih in tako rekoč spremenjenih v koncentracijsko taborišče.

Samo utrjevanje Ljubljane se je začelo 22. februarja 1942 zvečer na ukaz visokega komisarja za Ljubljansko pokrajino Graziola in poveljnika 11. armadnega korpusa, generala Maria Robottija. Prvotna gradnja, ki je bila začasna (bodeča žica, koli ...), je bila končana naslednjega dne ob 14. uri. Tega dne, 23. februarja, je Grazioli izdal še prepoved izhoda iz mesta Ljubljane; s tem ukazom je omejil prihod in izhod na 11 cestnih prehodov (t. i. blokov), ki so jih lahko prečkale le osebe z dovoljenjem komisariata.

Ob obroču okoli Ljubljane je bilo več kot 70 bunkerjev, dolg pa je bil približno 30 kilometrov. V Ljubljano ali iz nje je bilo mogoče priti le skozi 11 nadzorovanih prehodov, in to s posebnimi prepustnicami.

Ko je Italija septembra 1943 kapitulirala, je slovenska narodnoosvobodilna vojska zasedla ozemlje vse do Ljubljane, ki je bila tri dni povsem svobodna. 10. septembra pa so prišli novi okupatorji, Nemci. Znova so se vrstile množične aretacije, odgoni v taborišča, streljanje talcev ... Temu se je proti koncu vojne pridružilo vse hujše pomanjkanje, v februarju in marcu leta 1945 pa še zavezniško bombardiranje.

Partizanske enote so se približale Ljubljani na začetku maja 1945. 7. maja so se razvneli hudi boji na vsej obrambni črti; najmočnejša je bila sovražnikova obramba na Orlah, ki jo je 15. partizanska brigada strla šele 9. maja (čeprav je brezpogojna kapitulacija vseh nemških oboroženih sil začela uradno veljati že 8. maja ob 23. uri).

Kot edino z žično ograjo izolirano mesto v Evropi v drugi svetovni vojni je Ljubljana 9. maja leta 1970 dobila častni naziv “mesto heroj”.

POT SPOMINOV IN TOVARIŠTVA

Pot spominov in tovarištva, ki jo lahko imenujemo tudi povojni pomnik na čase, ko je Ljubljano obdajala bodeča žica, je mestni rekreacijski obroč, ki vsako leto na začetku maja privabi več kot 30.000 udeležencev. Pohod za vse starostne skupine – od vrtcev do odraslih – je speljan po nezahtevni 32,5 km dolgi progi, na kateri je organiziranih osem kontrolnih točk. Začetek poti je prepuščen individualni odločitvi, kakor je odločitev posameznika tudi, kolikšen del poti bo prehodil. Vsaka kontrolna točka je namenjena zbiranju žigov, za celotno prehojeno pot pa udeleženci prejmejo posebna priznanja. Za prehojeno pot prejmete naslednja priznanja:
* za enkratno prehojeno pot bronasto kolajno;
* za petkratno prehojeno pot srebrno kolajno;
* za desetkratno prehojeno pot zlato kolajno.
Pot lahko prehodite na enkrat ali večkrat v več etapah. Kje boste začeli ni določeno. Pričnete lahko tam, kjer vam najbolj ustreza. Vaša naloga je, da zberete vseh osem kontrolnih žigov in zloženko oddate na naslov Timinga Ljubljana.
[You must be registered and logged in to see this link.]
[You must be registered and logged in to see this link.]



[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                  Prepoved izhoda iz Ljubljane

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                               Bodeča žica na Žalah

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                     Sprehod med bodečo žico okoli Ljubljane

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                            Španski jezdeci na Tromostovju

[You must be registered and logged in to see this image.]
    29.663 m dolgi obroč je bil širok med 5 in 8 m ter visok do 2 m. V sestavi obroča je bilo 69 večjih bunkerjev, 11 izpostavljenih,
                                                            53 manjših in 73 notranjih bunkerjev; skupaj 206

[You must be registered and logged in to see this image.]
                             Zasipavanje strelskih jarkov in rušenje bunkerjev, udarniška nedelja, 3. septembra 1945

[You must be registered and logged in to see this image.]
                         Na pohod po Poti spominov in tovarištva se odpravijo najprej iz vrtcev, osnovnih in srednjih šol

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                  Pot spominov in tovarištva bo letos od 7. do 9. maja 2020

Završetak bitke u Bismarckovom moru 4. ožujka/marta 1943.

U toku svoje ekspanzije na Pacifiku Japanci su 23. siječnja/januara 1942. iskrcali trupe na teritorij Nove Gvineje i zauzeli zapadni dio otoka koji je bio pod upravom Nizozemske Istočne Indije. Kasnije su zauzeli i teritorij Papue (Australian Territory of Papua). Japanci su u ožujku 1942. bez otpora zauzeli dvije lokacije u zaljevu Huon, Salamauu i Lae. Pokušaj zauzimanja glavnog grada Nove Gvineje Port Moresbyja pomorskim desantom spriječen je pomorskom bitkom u Koraljnom moru. Nakon tog neuspjeha Japanci su odlučili zauzeti Port Moresby sa kopna, preko planinskog lanca Owen Stanley, pa su u tu svrhu iskrcali trupe u zaljevu Milna i kod Bune. Pokušaji zauzimanja Port Moresbyja kopnenim putem zaustavljeni su u bitkama u džungli na putu Kokoda (Kokoda Trail).
Po okončanju borbi na Guadalcanalu Amerikanci su započeli kampanju za zauzimanje Solomonovih otoka, dok je zapovjednik Jugozapadnog Pacifika (South West Pacific Area) general Douglas MacArthur 16. studenog/novembra 1942. pokrenuo protuofenzivu na Novoj Gvineji. Prvi uspjeh bio je zauzimanje japanskih uporišta Buna i Gona.

Obostrane pripreme, planovi i snage

Zapovjednik japanskog 8. armijskog područja general Hitoshi Imamura zapovijedio je 18. armiji da osigura područje Madang, Wewak i Tuluvu na Novoj Gvineji. Zapovjednik 18. armije general Hatazō Adachi naredio je 29. prosinca/decembra 51. diviziji da se premjesti u Lae. Prvi konvoj s 1.100 vojnika dijelom je stradao od zračnih napada i iskrcano je samo 739 vojnika. General Imamura i admiral Gunichi Mikawa, zapovjednik Jugoistočne flote, izradili su plan za iskrcavanje zapovjedništva 18. arrmije i glavnine 51. divizije u Lae početkom ožujka. Bili su svjesni da je plan rizičan zbog savezničke premoći u zraku i predviđali su operaciji 50% šanse za uspjeh.
Japanski konvoj isplovio je iz Rabaula 28. veljače/februara 1943. U konvoju su bili transportni brodovi Aiyo Maru, Kembu Maru, Kyokusei Maru, Oigawa Maru, Sin-ai Maru, Taimei Maru, Teiyo Maru i Nojima Maru. Konvojem je neposredno zapovijedao kapetan bojnog broda Kamataro Matsumoto. Pratnju su činili brodovi 3. flotile razarača Arashio, Asashio, Asagumo, Shikinami, Shirayuki, Tokitsukaze, Uranami i Yukikaze.pod zapovjedništvom kontraadmirala Masatomi Kimure. Na transportnim brodovima bilo je 5.954 vojnika, a dodatnih 958 na razaračima. General Adachi bio je na razaraču Tokitsukaze, zapovjednik 51. divizije general Hidemtisu Nakano na razaraču Yukikaze, a admiral Kimura na razaraču Shirayuki. Kako bi se izbjegli zračni napadi konvoj je plovio duljom rutom, sjeverozapadno od otoka Nova Britanija. Za osiguranje od zračnih napada pripremljeno je 100 lovačkih aviona.

Admiral Masatomi Kimura:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Američka obavještajna služba na vrijeme je primijetila japanske pripreme za transport trupa i Saveznici su poduzeli odlučne protumjere. Japansko pojačanje kopnenih snaga na Novoj Gvineji trebalo je onemogućiti zračnim napadima. Zapovjednik 5. zračne armije (5th Air Force) general George Kenney imao je na raspolaganju iz sastava USAAF i RAAF (australsko ratno zrakoplovstvo) 39 teških bombardera B-17 i B-24, 41 srednji bombarder B-25 Mitchell i Lockheed Hudson, 34 laka bombardera A-20 Havock i Bristol Beaufighter te 54 lovca P-39 Aircobra, P-40 Warhawk i P-38 Lightning. US Navy je snagama pridodala 10 torpednih čamaca.

General George Kenney:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Amerikanci su razvili i novu taktiku napada na brodove - srednji i laki bombarderi izbaciti će bombe u niskom letu iznad površine mora, tako da će bombe odskočiti i udariti u bok broda. Bombarderi A-20 i B-25 su opremljeni dodatnim mitraljezima kalibra 12,7 mm u nosu aviona radi neutraliziranja posada PZO topova.

Bitka

Prve zračne napade izvelo je prije podne 2. ožujka 28 bombardera B-17 bombama težine 450 kg sa visine od 1.500 m. U napadu je potopljen transportni brod Kyokusei Maru, dok su Teiyo Maru i Nojima oštećeni. Srušeno je 8 japanskih lovaca i 13 oštećeno.
Pravi užas za Japance nastupio je 3. ožujka kada su bili izloženi intenzivnim zračnim napadima. Naročito uspješan bio je napad 13 Beaufightera iz 30. skvadrona RAAF. Bombarderi su se približili u niskom letu, Japanci su pomislili da je riječ o torpednim aviona i okrenuli prema njima pramcima, a onda su brodovi zasuti bombama i paljbom iz topova 20 mm što je učinilo pravi pokolj među vojnicima na palubama. Pogođen je i razarač Shirayuki na kojem je admiral Kimura ranjen, a eksplozija magazina s municijom dovela je do potonuća broda. Napade su nastavili bombarderi A-20 i B-25 i do kraja dana je svih 7 preostalih transportnih brodova potopljeno ili pretvoreno u goruće olupine. Također su potopljena još 3 razarača. Neoštećen je ostao samo jedan brod, razarač Yukikaze.

Nekoliko fotografija zračnih napada na japanski konvoj:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Noću 3. na 4. ožujka američki torpedni čamci su dokrajčili olupinu transportnog broda Oigawa Maru. Ujutro 4. ožujka bombarderi B-17 potopili su razarač Asashio čime je bitka bila okončana.
U napadu 13 bombardera B-17 na konvoj 3. ožujka jedan avion je bio srušen, a japanski lovci su pucali na preživjele članove posade koji su visjeli o padobranima ili plutali na moru u čamcima za spašavanje.

Bitka u Bismarckovom moru, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

U trodnevnoj bici Japanci su pretrpjeli pravu katastrofu. Potopljeno im je svih 8 transportnih brodova i 4 razarača - Arashio, Asashio, Shirayuki i Tokitsukaze - a broj poginulih procjenjuje se na 2.900. Amerikanci su izgubili samo 2 bombardera, 4 lovca i 13 poginulih avijatičara. Japanci su 4. ožujka izveli osvetnički napad lovačkim avionima na aerodrom Buna, ali su prouzročili vrlo malo štete. General Kenney je u svojim memoarima zapisao da je ''japanski napad izveden nakon što je konj već bio ukraden iz staje''. Također je dodao kako je ''dobro što je japanski zapovjednik zračnih snaga bio glup, jer je mogao učiniti naš posao vrlo opasnim da je lovce angažirao u obrani konvoja 3. ožujka''.
Oko 2.700 preživjelih Japanaca razarači su prevezli u Rabaul, dok ih je oko 1.000 ostalo plutati na splavima ili plivati u moru prema obali Lae. Amerikanci im nisu dopustili da se dočepaju obale i napadali su ih iz zraka i dubinskim bombama i mitraljezima sa torpednih čamaca. Ovaj naizgled okrutan postupak bio je nužan jer su Amerikanci htjeli pod svaku cijenu spriječiti jačanje japanskih snaga na kopnu, a poznato je da su se Japanci iznimno rijetko predavali. Uz to su se Amerikanci osvećivali zbog pucanja na posadu srušenog bombardera B-17.
Japanske podmornice I-17 i I-26 pokupile su 6. ožujka 170 preživjelih, a dva dana kasnije I-26 je pronašla još 54 preživjela. Nekoliko stotina ih je stiglo do okolnih otoka. Jedna skupina od 18 preživjelih stigla je do otoka Kiriwina gdje je bila zarobljena od posade torpednog čamca PT-114, a drugu su morske struje odvele čak do 900 nm udaljenog Guadalcanala gdje ih je pobila američka patrola. Od 6.900 upućenih vojnika samo 1.200 je stiglo na Novu Gvineju. Japanci nakon ove katastrofe više nisu slali pojačanja u Lae morskim putem.
Kampanja na Novoj Gvineji rezultirala je jednim od najtežih poraza Japana u čitavom ratu na Pacifiku, a presudila je blokada pomorskih komunikacija od strane Saveznika. Većina japanskih vojnika nije ni sudjelovala u borbama, dok je od ukupnog broja od 127.600 mrtvih čak 97% stradalo od neborbenih uzroka - od gladi i epidemija.

SPORAZUM TITO - ŠUBAŠIĆ

Na današnji dan leta 1945 je maršal Tito na podlagi t. i. sporazuma Tito-Šubašič ustanovil enotno vlado Demokratične federativne Jugoslavije in začasno enotno vlado Demokratične federativne Jugoslavije.

Tito kot predsednik vlade Po začasnem sporazumu med Titom in jugoslovansko kraljevo vlado v izgnanstvu, ki jo je vodil Ivan Šubašić, novembra 1944, je bila marca 1945 ustanovljena enotna jugoslovanska vlada.

To vlado (uradno vlada Demokratične federativne Jugoslavije) je vodil Tito, ki je bil tudi minister za obrambo, Šubašić je bil zunanji minister. Šubašić in drugi ministri, ki jih je imenoval jugoslovanski kralj Peter, pa so bili dejansko brez oblasti, tako da so lahko jugoslovanski komunisti do konca leta nemoteno utrdili komunistično diktaturo. Oktobra 1945 so tako kralju zvesti ministri odstopili iz vlade.

Tito kot predsednik države Tito je bil predsednik vlade do leta 1953, ko je z novo ustavo – brez kakršnih koli demokratičnih volitev - postal predsednik države. Ustava iz leta 1974 je šla še korak dlje, saj je Tita razglasila za dosmrtnega predsednika. Njegovo predsednikovanje se je tako končalo z njegovo smrtjo 4. maja 1980.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
 Maršal Tito in člani nacionalnega komiteja z dr.Šubašićem po podpisu sporazuma
                                         na Visu 14.junija 1944

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                  Vrhovni štab NOVJ na Visu leta 1944

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                      Sestava nove jugoslovanske vlade

[You must be registered and logged in to see this image.]
     Enotni vladi Demokratične federativne Jugoslavije je predsedoval Tito v njej sta bila tudi predsednik Demokratične stranke
       Milan Grol, kao prvi potpredsjednik in Ivan Šubašić, kot ministar za zunanje zadeve ter Edvard Kardelj kot podpredsednik

Ovo je vise bila farsa u reziji engleza i cercila nego neki znacajan dogadjaj.

Prva američka borbena jedinica u Vijetnamu - Da Nang 8. ožujka/marta 1965.

Na današnji dan prije 55 godina u rat u Vijetnamu dobio je novu dimenziju neposrednim angažiranjem oružanih snaga USA. Tog dana u Da Nangu je iskrcana prva američka borbena jedinica, 9. marinska ekspedicijska brigada (9th Marine Expeditionary Brigade) jačine 3.500 ljudi pod zapovjedništvom brigadnog generala Fredericka Karcha. Zadaća brigade bila je preuzeti osiguranje zračne baze Da Nang, kako bi se južnovijetnamske jedinice oslobodile za vođenje ratnih operacija protiv gerile. U to vrijeme u Vijetnamu je već bilo 16.500 vojnih savjetnika koji su povremeno sudjelovali u borbama na strani južnovijetnamske vojske, ali je 9. marinska ekspedicijska brigada bila prva namjenska borbena jedinica USA u Vijetnamskom ratu.
Vojnike i opremu 9. marinske brigade dopremili su na 4 km od obale desantni brodovi USS Henrico, USS Union i USS Vancouver, sa kojih su marinci iskrcani na plažu desantnim čamcima.

USS Henrico:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iskrcavanje marinaca u Da Nangu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na obali su marince dočekali oficiri južnovijetnamske vojske, vijetnamske djevojke s cvijećem i četvorica američkih vojnika s velikim transparentom '' Welcome, Gallant Marines''. Američki vojni zapovjednik u Vijetnamu general William Westmoreland bio je zaprepašten pompoznim dočekom jer je tražio da dolazak marinaca bude izveden diskretno i bez fanfara.

General Karch okićen cvijećem dobrodošlice:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Marinci su preuzeli osiguranje zračne baze Da Nang i ubrzo započeli borbene akcije u okolici. Do kraja 1965. godine broj američkih vojnika u borbenim jedinicama u Južnom Vijetnamu dosegao je 200.000.

Zračna baza Da Nang 1966. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]