KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

Slazem se, sva ta niena uloga u to vreme i u njenim godinama 17-18 i nazalost prerana smrt u 19-oj godini je za respekt, ne zelim da bilo sta umanjim licnostima tog vremena medjutim citajuci razne knjige autori vole malo i da nakite o nekim licnostima, pa se desava da i sami prevodioci nekih dela malo jos ulepsaju i nadgrade pozitivnost ili negativnos nekih licnosti, sve u svemu citamo ono sto pise....

Komandant odreda? Pa še nepismena. In to v časih ko so vojaškim formacijam poveljevali izključno moški plemiči. In v času, ko ženske skoraj dobesedno niso bile vredne ničesar, razen za ohranjanje vrste. In kje je pridobila vojaško znanje za vodenje vojaškega odreda? Vsi veste kakšna katastrofa nastane, če dovoliš poveljevati vojski nekomu, ki nima pojma o vojski, vojaški taktiki in ki sploh ne zna poveljevati. Velja za sedaj in za stoletja nazaj. Vse skupaj je najmanj za diskusijo, da ne napišem direktno kaj si o takšnih bajkah mislim.

Ja nisam puno proučavao priču o Ivani Orleanskoj, no koliko sam pročitao ona je imala nekakve "vizije", ali je patila i od padavice (navodno). 
Sve to u kompletu je u to doba moglo biti dovoljno da je prihvate kao sveticu ili kao vješticu. Linija je bila veoma, veoma tanka. 
Pa ako su vojnici koje je ona predvodila bili uvjereni da je svetica, i da su njene vizije znak s neba - pa uz to kad je u jurišu jahala prva i nije bila ozlijeđena - onda su i oni dobijali veću snagu, a neprijatelj manje morala. 
U te dvije godine koliko je "ratovala" nije bilo bitaka kao u modernim ratovima, tako da je mogla proći sa 2-3 vezana uspjeha. E sad, da je ona vodila vojsku 10 ili više godina, onda bi priča vjerojatno bila prilično različita od ove koju mi imamo prilike čitati. 
Ako je njena pokretačka snaga temeljena na "vizijama" onda je potpuno nevažno to što je bila nepismena.

arcibald01 (citat):

Komandant odreda? Pa še nepismena.

Hoces da ti nabrajam "komandante" iz malo skorije istorije, npr. 1941-45? 

pera84 (citat):

arcibald01 (citat):

Komandant odreda? Pa še nepismena.

Hoces da ti nabrajam "komandante" iz malo skorije istorije, npr. 1941-45? 

 To je tudi meni znano. Potrjuje pa samo to kar sem napisal: postaviti neveščega pisanja, vojaškega znanja itd na poveljniški položaj pomeni samo katastrofo za vojake, ki jim takšen poveljuje. Tudi velja za polpreteklo zgodovino (41-45), če omenim samo, saj je vseeno kje in koga. V kontekstu  pa sem želel povedati, da je pravica vsakega, da verjame v blaženost in tako rekoč nadnaravne sposobnosti Ivane Orleanske, kot uči cerkev. Na drugi strani pa obstaja pravica tistim, ki resno dvomijo v napisano o Jeanne d Arc. Da ne rečem, da napisano čisto resno žali intelektualni nivo nekaterih na drugi strani pa prikaže intelektualni domet drugih. Pa upam, da nisem nikogar užalil. To nikakor ni bil moj namen.

Citat :

Pa upam, da nisem nikogar užalil. To nikakor ni bil moj namen.

Nisam se uvrijedio niti sam i za trenutak pomislio da ti je to namjera. Znamo se dovoljno dugo.
Samo sam htio da kazem da je istorija, i usmena i pismena, puna slicnih primjera. 
A gore pomenuti period sam naveo zbog toga sto nam je blizak i geografski i vremenski.
Sto se tice vojnickog znanja, tu se slazem s tobom ali samo djelimicno. Nekad je u ratu vaznije znati kako u pravom trenutku podici (i odrzati) moral trupa nego strateski ih rasporediti na bojistu. Mislim da je u tome i bila velicina "vojskovodja" izniklih iz naroda.

Druže Pero, da ne misliš možda kasti da je dotična persona dizala moral trupama? Ijjjufffftttt...

Jeanne d'Arc je bila spaljena kao virgo intacta, drugim riječima nije imala vremena seksati se. Osim toga bila je fanatična katolkinja pa je teško očekivati da bi nekome dala prije nego im svećenik blagoslovi svetu bračnu zajednicu. U Zagorju i Međimurju bi rekli: ''Ne buš j.bal dok ne buš prisegnul''. 

To su bila teska vremena stalnih ratova, polozaj zene je takodje bio tezak, vera nije uslov da odvrati muskarca od seksualnog cina....druze Stanko, kakva sveta zajednica kakav svecenik to je petnaesti vek, ko je nju pitao hoce li dati ili nece, to je vek pun nasilja i ko koga dohvati...

Bitka za Carentan i oslobađanje grada 12. lipnja/juna 1944.
 
Dana 6. lipnja 1944. američke pomorskodesantne snage iskrcale su se u Normandiji na plažama Utah i Omaha. Nakon desanta uslijedilo je konsolidiranje položaja i spajanje mostobrana te sprječavanje njemačkog protunapada. Da bi se to ostvarilo spuštena je noću 5. na 6. lipnja iza plaže Utah 101. zračnodesantna divizija (101st Airborne Division) pod zapovjedništvom general-majora Maywella Taylora. Zbog lošeg vremena i vrlo jake njemačke protuzračne paljbe desant je raštrkan na širokom prostoru i u predviđenu zonu spustio se samo jedan bataljon. Nakon 24 sata od 6.900 padobranaca 101. zračnodesantne divizije pod komandom štaba divizije bilo ih je samo 2.500.
 
Maxwell Taylor:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Planirana zona desanta 101. divizije (označena slovom A) i stvarna mjesta spuštanja padobranaca (označena točkicama):
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jedan od prvih zadataka 101. zračnodesantne divizije bio je zauzimanje Carentana, gradića iz kojih su vodile cestovne komunikacije prema poluotoku Cotantin i luci Cherbourg. Zapovjednik njemačke Grupe armija B feldmaršal Erwin Rommel zapovijedio je da se Carentan mora braniti pod svaku cijenu. Carentan su branila dva bataljona njemačke 6. padobranske regimente (Fallschirmjäger-Regiment 6) i ostaci 1058. grenadirske regimente iz 91. zračnodesantne divizije koja je teško stradala u prvim danima borbi na mostobranu. Obrani su pridodana i dva ''Istočna bataljona'' (Ost-Bataillone, jedinice sastavljene od dobrovoljaca iz redova sovjetskih ratnih zarobljenika), a zatim i jedna regimenta 17. SS divizije oklopne pješadije (17. SS-Panzergrenadier-Division). Obranom je zapovijedao pukovnik Friedrich von der Heydte.
 
Friedrich von der Heydte:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vojnici Fallschirmjäger-Regiment 6 u Normandiji:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zadatak zauzimanja Carentana general Omar Bradley, zapovjednik američke 1. armije, dodijelio je 101. zračnodesantnoj diviziji jer je bila najbliža. Divizija je konsolidirala svoje raštrkane snage i do 9. lipnja okupila sve svoje regimente. Za podršku joj je pridodana Borbena grupa A (Combat Command A) s tenkovima M4 Sherman iz sastava 2. oklopne divizije iskrcane na plaži Utah.
Amerikanci su napali Carentan 10. lipnja. Izviđanja iz zraka dala su naslutiti da je grad slabo branjen, no to se pokazalo netočnim. Borbe su trajale sve do 12. lipnja kada su Nijemci zbog oskudice municije napustili grad. Idućeg dana pokušali su protunapadom oklopnih snaga povratiti Carentan i potisnuli su padobrance na položaje samo 500 m od grada, ali su odbačeni protunapadom američke 2. oklopne divizije kojom je zapovijedao brigadni general Maurice Rose.
 
Padobranci 101. zračnodesantne divizije u Carentanu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka za Carentan, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Spomenik 101. zračnodesantnoj diviziji u Carentanu:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Danas je 13. lipanj i želio bih zabilježiti jedan događaj od 10. lipnja. Istina, kasnim s postom 3 dana, ali glupo mi je čekati 362 dana.

10. lipanj 1940. - Italija je objavila rat Francuskoj i Velikoj Britaniji te time formalno ušla u Drugi svjetski rat. To je učinio talijanski premijer Benito Mussolini kada je nacistička vojska okupirala Pariz jer je htio da i Italija sudjeluje u rapodijeli teritorija Francuske, njezinih kolonija i kolonija VB.

Italija je ušla u Drugi svjetski rat nakon 9 mj i 10 dana otkako je taj rat službeno počeo. Sličnu poziciju je Kraljevina Italija zauzela i u Prvom svjetskom ratu kada je stupila u rat nakon 9 mjeseci i 28 dana, a kako bi se dočepala područja Austro-Ugarske.

Zašto pišem od 10. lipnju 1940. nakon 81 godinu? Zašto što sam proteklih dana slušao raspravu u Italiji o stupanju Italije u Prvi i Drugi svijetski rat. Talijanima ni sada nije žao što su 1915. objavili rat A-U i izgubili 600 tisuća ljudi, već im je žao što su 10. lipnja 1940. ušli u Drugi svjetski rat. Današnje generacije Talijana razmišljaju da su fašisti mogli držati Italiju dalje od rata, kao što je Talijanima uzorni Franco zadržao neutralnu Španjosku. Talijani danas promišljaju da nisu ušli u taj rat zadržali bi zapadnu Sloveniju (od Postojne do Kopra), čitavu Istru, Rijeku i kvarnerske otoke (Cres, Lošinj...) te djelove Dalmacije (Zadar, Vis, Palagružu...), ali i Albaniju, djelove Grčke (otok Rod) i Turske (jugozapadni dio Anatolije) te afričke kolonije (Eritreju, Somaliju, Libiju i Etiopiju).

Nevjerojatno mi je da nakon 81. godinu Talijani i dalje žale zbog donošenja odluke o ulasku u Drugi svjetski rat kada su izgubili brojne posjede na Mediteranu. No, mislim da kod svakog naroda postoji neki datum koji se žali zbog krivo donesene odluke.
Vjerujem da je iz istog razloga sada Nijemcima žao što su 21. lipnja 1941. napali SSSR, a Japancima što su napali SAD 7. prosinca 1941.
Siguran sam da je Austrijancima i Mađarima žao što su napali Srbiju 28. srpnja 1914.

Imate li drugačije mišljenje? Koji su, po Vama, datumi koje sada narodi ističu kao dan kada su pogriješili i da bi bilo bolje da tada nisu ušli u rat jer bi zadržali nadmoć koju su imali prije tog datuma?

Napad Sjeverne Koreje na Južnu Koreju, početak Korejskog rata, 25. lipnja/juna 1950.
 
Na današnji dan 1950. godine počeo je rat u Koreji, jedan od najvećih oružanih sukoba poslije Drugog svjetskog rata. Uzrok rata bila je poslijeratna podjela Koreje na sovjetsku i američku okupacionu zonu s razgraničenjem duž 38. paralele, pri čemu su obje strane u svojoj zoni instalirale režime po svom ukusu - na sjeveru je nastala komunistička Demokratska Narodna Republika Koreja i na jugu Republika Koreja. Na čelu obje Koreje bili su diktatori, Kim Il Sung na sjeveru i Syngman Rhee na jugu. Između dvije Koreje vladala je velika napetost i uzajamno otvoreno neprijateljstvo praćeno brojnim zločinima prema političkim neistomišljenicima, a svaki razgovor o ujedinjenju podijeljene zemlje bio je nemoguć.
 
Demarkaciona linija na 38. paraleli:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vodstvo Sjeverne Koreje odlučilo je ujediniti zemlju vojnom silom, za što je imalo podršku SSSR-a i Narodne Republike Kine. Pripreme su počele još 1949. godine dovođenjem iz Kine 164. i 166. divizije popunjene etničkim Korejcima iz Kine koji su se borili na strani kineskih komunista i imali su bogato ratno iskustvo. Istodobno je SSSR isporučivao oružje za kopnenu vojsku i ratno zrakoplovstvo. Za napad na Južnu Koreju Sjeverna Koreja je rasporedila 200.000 vojnika u 10 pješadijskih i jednoj oklopnoj diviziji s 280 tenkova T-34/85, 200 artiljerijskih oružja, 110 jurišnih, 150 lovačkih i 35 izviđačkih aviona. U rezervi je ostavljeno 30.000 vojnika, 100 tenkova i 200 aviona.
 
Skupina sjevernokorejskih vojnika:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Južna Koreja je bila vojno neusporedivo slabija. Oružane snage brojale su samo 98.000 vojnika, od kojih 65.000 u borbenim trupama, i 22 aviona za vezu i za obuku. Naoružanje je bilo isključivo pješadijsko jer USA nisu odobrile pomoć u tenkovima, artiljeriji i zrakoplovstvu zbog bojazni da ratoborni Syngman Rhee ne napadne Sjevernu Koreju.
Napad sjevernokorejskih trupa počeo je u nedjelju 25. lipnja 1950. u 4 sata ujutro nakon artiljerijske pripreme. Napadači su odmah zauzeli Kaesong, Chuncheon, Uijeongbu i Ongjin te nastavili napredovanje prema jugu. Slabe snage Južne Koreje nisu mogle zadržati napredovanje Sjevernokorejaca koji su 28. lipnja ušli u Seoul. Napad Sjeverne Koreje pokrenuo je stotine tisuća izbjeglica koje su se kretale prema jugu. U namjeri da zaustavi napredovanje Sjevernokorejaca vojska Južne Koreje digla je u zrak most Hangang na rijeci Han, na kojem se u tom trenutku nalazilo 4.000 izbjeglica uz veliki broj stradalih. Zbog rušenja mosta neke jedinice južnokorejske vojske ostale su u stupici na sjevernoj strani rijeke.
 
Invazija sjevernokorejske vojske na Južnu Koreju, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sjevernokorejske trupe u Seoulu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Južnokorejske izbjeglice:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Srušeni most Hangang na rijeci Han:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
O napadu Sjeverne Koreje izvijestili su svi mediji u svijetu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon pet dana rata vojska Južne Koreje svedena je na 22.000 ljudi i povlačila se prema jugu. Uslijedila je vojna intervencija USA i Ujedinjenih naroda, a rat je okončan sporazumom o prekidu neprijateljstava u Panmnujomu 27.srpnja/jula 1953. Mirovni ugovor nikada nije potpisan.

Bitka za Carentan je lijepo filmski obrađena u jednoj od epizoda kultne serije Band of Brothers.

Najkrvavija bitka u Američkom građanskom ratu - 1863. godine kod Gettysburga, koja je započela na današnji dan, a rat je trajao već tri godine. Sama bitka je označena prekretnicom u ratu u kojoj su Južnjaci na čelu sa generalom Robertom E.Lee-om doživjeli veliki poraz.
Njemu se na čelu Sjevernjaka suprotstavio general Meade sa oko 100.000 vojnika, s tim da su snage južnjaka bile nešto manje sa oko 75.000 vojnika.
Bitka je trajala 3 dana i proizvela je ogroman broj žrtava na obje strane, a kasnije je zbog vel. broja poginulih postalo nacionalno spomen područje, na kojem je području postavljeno više od 1300 spomenika svih vrsta.

Najveći banzai juriš u ratu na Pacifiku - Saipan 7. srpnja/jula 1944.
 
U sklopu operacije Forager, napada na Marijansko otočje i Palau početkom ljeta 1944., Amerikanci su izveli i desant na otok Saipan. Kopnene snage za iskrcavanje na Saipan činio je V. pomorskodesantni korpus (V Amphibious Corps) pod zapovjedništvom general-lajtnanta Hollanda Smitha s 2. i 4. marinskom divizijom i 27. divizijom kopnene vojske, ukupno 71.000 vojnika. Obranom Saipana zapovijedao je general-lajtnant Yoshitsugu Saitō, a u sastavu obrane bile su 43. divizija, 47. samostalna mješovita brigada i razne manje jedinice - ukupno 26.000 vojnika kopnene vojske i 6.200 pripadnika ratne mornarice.
 
Holland Smith:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Yoshitsugu Saitō:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iskrcavanje na Saipan započelo je u 7:00 sati 15. lipnja 1944. i do večeri istog dana 2. i 4. marinska divizija držale su mostobran širine 10 i dubine 1 km. Svi japanski protunapadi su odbijeni, a 27. divizija kopnene vojske je 18. lipnja zauzela aerodrom Ås Lito.
Napad na Saipan iznenadio je japansko vrhovno zapovjedništvo, koje je očekivalo američki desant južnije. Odsječena od opskrbe posada Saipana naša se u beznadnom položaju, ali je pružala žestok otpor. General Saitō rasporedio je svoje trupe s osloncem na planinu Tapotchau koristeći pećine i vulkanski krajolik za zadržavanje američkog napredovanja.
 
Nekoliko fotografija iz bitke za Saipan:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Od 6. srpnja Japanci se više nisu imali kamo povući, stoga je Saitō zapovijedio samoubilački banzai juriš. Za civile je rekao: ''Nema više nikakve razlike između vojnih trupa i civila. Bolje im je da napadnu bambusovim kopljima nego da ih uhvate''. Preostalih 4.000 borbeno sposobnih vojnika nahrupilo je u zoru 7. srpnja na položaje Amerikanaca, a za njima su se kretali i pokretni ranjenici jedva naoružani onim što im je došlo pod ruku. Napad je zahvatio i američku kopnenu vojsku i marince pri čemu su gotovo uništeni 1. i 2. bataljon 105. regimente 27. pješadijske divizije, koji su izgubili 650 mrtvih i ranjenih. No njihov je otpor, uz pomoć pozadinskih jedinica, artiljeraca i dijelova 3. bataljona 105. regimente, usporio i zatim zaustavio japanski juriš. U banzai napadu poginulo je 4.300 Japanaca i preko 400 američkih vojnika, a trojica Amerikanaca - potpukovnik William O'Brien, kapetan Ben Salomon i redov Thomas Baker - odlikovani su posthumno za svoje akcije u odbijanju japanskog napada Medaljom časti.
 
William O'Brien:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka za Saipan službeno je okončana 9. srpnja 1944., iako je kapetan Sakae Ōba s 46 vojnika koji su preživjeli banzai juriš pobjegao u džunglu i nastavio gerilski rat na otoku još punih 16 mjeseci. Bitka je bila najkrvavija u dotadašnjem ratu na Pacifiku i u njoj je izginulo 29.000 japanskih vojnika i 22.000 civila. General Saitō počinio je samoubojstvo, a na Saipanu je od vlastite ruke skončao i viceadmiral Chūichi Nagumo, nekadašnji zapovjednik flote nosača aviona (Kidō Butai) koji je predvodio napad na Pearl Harbor. Gubici Amerikanaca bili su 3.426 poginulih i nestalih i 10.364 ranjena.
 
Bitka za Saipan, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Gubitak Saipana bio je povod da japanski premijer Hideki Tōjō podnese ostavku. Amerikanci su na otocima Saipan, Guam i Tinian izgradili velike zračne baze za teške bombardere B-29 Superfortess, koji su sa Marijanskog otočja mogli doseći japansko kopno.

Završetak bitke kod Tali-Ihantale, najveće pojedinačne bitke ikada vođene na tlu Skandinavije, 9. srpnja/jula 1944.
 
Zahvaljujući pobjedi (i) u ovoj bici Finska se uspjela izvući iz rata, sačuvati državnu nezavisnost i status neutralne zemlje kao i unutarnje uređenje parlamentarne demokracije
 
Porazom u takozvanom Zimskom ratu 1939.-1940. Finska je bila primorana ustupiti Sovjetskom Savezu 40.000 km2 državnog teritorija. Finci se nikada nisu pomirili s gubitkom teritorija i odlučili su vratiti ga uz pomoć nacističke Njemačke, a prilika im se pružila njemačkim napadom na SSSR 22. lipnja/juna 1941. Finske oružane snage napale su 25. lipnja što je dovelo do takozvanog Produženog ili Nastavljenog rata (ruski Советско-финская война 1941-1944. ili война-продолжение, finski Jatkosota).
Promjenom ukupnog odnosa snaga i strateške situacije vojnopolitičko rukovodstvo Sovjetskog Saveza je 1944. odlučilo obračunati s Finskom i povratiti teritorij osvojen 1940. godine, a zatim prenijeti ratne operacije u unutrašnjost Finske. U tom kontekstu odvijala se i bitka kod Tali-Ihantale ((ruski Сражение при Тали-Ихантала, finski Talin-Ihantalan taistelu). Bitka je vođena na malom teritoriju površine oko 100 km2 sjeveroistočno od grada Viborga i širine fronte oko 10 km. Sovjeti su ovaj prostor, omeđen Sajmanskim kanalom na zapadu i rijekom Vuoksi na istoku, odabrali jer je predstavljao jedini sektor pogodan za masovnu upotrebu oklopnih snaga.
Zapovjednik svih finskih snaga na Karelijskoj prevlaci bio je general Karl Lennart Oesch, a obranu na zahvaćenom sektoru držao je IV. korpus kojim je zapovijedao general Taavetti Laatikainen s 3., 4., 6. i 18. pješadijskom divizijom i oklopnom divizijom. Obranu je pojačala njemačka Sturmgeschütz-Brigade 303 s 22 samohodna oružja StuG III i 9 samohodnih haubica StuH 42. Zračnu potporu pružalo je 240 lovaca Fokker CX, 33 Messerschmitt Bf-109 i 18 Brewster Buffalo te 33 bombardera Bristol Blenheim, 12 Junkers Ju-88 i 8 Dornier Do-17. Zračnim snagama je bila pridodata i njemačka Gefechtsverband Kuhlmey s 23-43 lovca Focke-Wulf Fw-190, 24-30 bombardera Junkers Ju-87 i nekoliko izviđačkih aviona.
Sa sovjetske strane operacije protiv Finske vodila je grupa armija pod imenom Lenjingradski front, pod zapovjedništvom maršala Leonida Govorova. Za napad na sektoru između Sajmanskog kanala i rijeke Vuoksi bila je raspoređena 21. armija generala Dmitrija Guseva s 30. grdijskim korpusom te 97., 108., 109.i 110. pješadijskim korpusom, ukupno 15 divizija. Oklopne snage činilo je 5 tenkovskih brigada, 7 samostalnih tenkovskih bataljona i 8 regimenti samohodnih topova. Za vatrenu podršku koncentrirane su 2 artiljerijske divizije, 2 artiljerijske brigade, 2 brigade raketnih bacača te 7 samostalnih artiljerijskih regimenti i 4 regimente raketnih bacača. Zračne snage činilo je oko 1.600 lovačkih, bombarderskih i jurišnih aviona, od kojih je 80% bilo korišteno za potporu operacijama protiv Finske.
 
Karl Lennart Oesch:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Keonid Govorov:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dmitrij Gusev:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjetski napad započeo je 25. lipnja poslije jake artiljerijske pripreme. Prvi cilj bio je zauzeti liniju Imatra-Lappeenranta-Suurpäälä do 28. lipnja. Nakon prodora od oko 3 km Finci su izveli protunapad i uništili sovjetsku 27. tenkovsku regimentu, a 6 tenkova su zaplijenili. Do 27. lipnja obje strane su uvele u borbu nove snage, a Sovjeti jednu tenkovsku brigadu, dvije regimente teških tenkova i četiri regimente samohodnih topova - ukupno 180 oklopnih borbenih vozila. Sovjetski tenkovi su napravili prodor istočno od Leitimojärvija i Finci su te snage pokušali opkoliti, ali bez uspjeha. Sovjetski napad je ipak zaustavljen i Finci su dobili 72 sata vremena za pregrupiranje i dopremanje novih snaga. Dan 28. lipnja obilježila je velika aktivnost u zraku gdje su bombarderi obiju strana nanosili protivniku velike gubitke.
Najgori dan za Fince bio je 29. lipnja, kada je poraz visio u zraku. Nakon žestokih borbi Finci su evakuirali Tali, ali su uspjeli učvrstiti obranu. Intenzivne borbe su nastavljene 1. i 2. srpnja i Finci su gubili po 800 ljudi dnevno, dok su gubici sovjetske strane bili još veći. Kod Ihantale je koncentracija artiljerijske paljbe na finskoj strani bila najveća u povijesti te zemlje i do kraja bitke ispaljeno je 122.000 granata. Finci su konačno imali i novo i efikasno oružje za protuoklopnu borbu, njemačke panzerschreck i panzerfaust kojima su uništili mnoštvo sovjetskih tenkova.
Nakon nekoliko sovjetskih napada i finskih protunapada fronta je stabilizirana 9.srpnja, a sovjetsko vrhovno zapovjedništvo je 10. srpnja naredilo obustavu ofenzive i premještanje dijela jedinica na frontu u Estoniji.
 
Samohodno oružje Sturmgeschütz III finskih oružanih snaga u bici kod Tali-Ihantale:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Finski vojnici s panzerfaustima:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Uništen sovjetski tenk T-34:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Podaci o gubicima obiju strana u bici kod Tali-Ihantale su naravno proturječni. Finci su ukupne ljudske gubitke sovjetske vojske procijenili na 6.000 do 7.500 poginulih i 20.000 do 21.000 ranjenih, a kao vlastite gubitke priznali su 1.100 poginulih, 6.300 ranjenih i 1.100 nestalih. Sovjetska strana priznaje vlastite gubitke od 4.500 do 5.500 poginulih i 13.500 do 14.500 ranjenih. Po finskim podacima Sovjeti su izgubili gotovo 600 tenkova i 284 do 320 aviona (ovi podaci su diskutabilni).
 
Bitka kod Tali-Ihantale, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Rezultat bitke kod Tali-Ihantale, zajedno s pobjedama Finaca u bitkama kod zaljeva Vyborg, Vuosalmija, Nietjärvija i Ilomantsija, uvjerio je vojnopolitičko vodstvo SSSR-a da je zauzimanje čitave Finske nerealna i preskupa opcija. Stoga su Sovjeti pristali na okončanje rata sa sjevernim susjedom pregovorima. Finska se uspjela izvući iz rata, sačuvati državnu nezavisnost i neutralan status kao i unutarnje uređenje parlamentarne demokracije.
Bitka kod Tali-Ihantale smatra se najvećom pojedinačnom bitkom ikada vođenom na tlu Skandinavije.

Lijepo je da si spomenuo velikana Teslu, ali on ne spada u vojnu povijest/istoriju.
U podforumu Razno postoji odgovarajuća tema:
 
[You must be registered and logged in to see this link.]

Da, nisam odmah video. Ima dva dogodilo se na današnji dan, ali je različit...

Prvo bombardiranje Sjevernog Vijetnama, operacija Pierce Arrow, 5. kolovoza/augusta 1964.
 
U dane 2. i 4. kolovoza 1964. zbio se takozvani ''Tonkinški incident'' (Gulf of Tonkin Incident). Razarač USS Maddox u takozvanoj DESOTO patroli u svrhu prisluškivanja sjevernovijetnamskih vojnih komunikacija bio je 2. kolovoza napadnut od torpednih čamaca ratne mornarice Sjevernog Vijetnama. Razarač je dobio samo jedan pogodak metkom iz mitraljeza i nitko nije stradao. Maddoxu se pridružio razarač USS Turner Joy i 4.kolovoza, po tadašnjoj američkoj verziji,  došlo je do novog okršaja i razmjene paljbe s torpednim čamcima. Puno godina kasnije tadašnji američki ministar obrane Robert McNamara priznao je da se ovaj drugi incident nikada nije dogodio, ali je poslužio za donošenje takozvane Rezolucije Tonkinškog zaljeva (Gulf of Tonkin Resolution) kojom je američki Kongres dao ovlaštenja predsjedniku Lyndonu Johnsonu da angažira vojnu silu protiv Sjevernog Vijetnama.
Johnson je odmah po ''incidentu'' od 4. kolovoza zapovijedio osvetničke zračne napade na vojne ciljeve u Sjevernom Vijetnamu. Ciljevi su bili baze sjevernovijetnamskih torpednih čamaca i skladišta goriva kod grada Vinh. Operacija je dobila ime Pierce Arrow.
 
USS Maddox:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Lyndon Johnson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dne 5 .kolovoza 1964. jurišni avioni Douglas A-4 Skyhawk i A-1 Skyraider sa nosača aviona USS Constellation i USS Ticonderoga izveli su 64 borbena leta protiv mornaričkih baza Hon Gai, Loc Chao, Quang Khe i Phuc Loi, te skladišta goriva kod Vinha. Piloti su procijenili da su uništili ili oštetili 29 torpednih čamaca i motornih topovnjača i uništili 10% sjevernovijetnamskih zaliha goriva.
 
USS Constellation:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
USS Ticonderoga:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Avioni A-4C Skyhawk sa nosača aviona USS Constellation:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prikaz napadnutih ciljeva:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Amerikanci su u napadu izgubili dva aviona. Pilot srušenog A-1 Skyraidera poručnik Richard Sather poginuo je, dok je pilot A-4 Skyhawka potporučnik Everett Alvarez pao u zarobljeništvo i u njemu proveo preko osam godina kao prvi zarobljeni američki avijatičar u Vijetnamskom ratu.
 
Everett Alvarez:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Operacija Pierce Arrow bila je prvi američki zračni napad na teritorij Sjevernog Vijetnama. To je bio početak najdulje i najteže bombarderske kampanje u povijesti, tokom koje će na ciljeve u jugoistočnoj Aziji biti bačeno gotovo četiri puta više tona bombi nego na Njemačku u Drugom svjetskom ratu.

KURSK K-141

Na današnji dan leta 2000 se je v Barentsovem morju potopila ruska podmornica Kursk.

K-141 Kursk je bila ruska strateška jedrska podmornica razreda antej (po Natovi klasifikaciji razred oscar II.), ki je plula v sestavi severne flote RVM.
Zgrajena je bila leta 1992 v Severodvinsku v Rusiji; spluta 1994, v uporabo pa so jo sprejeli decembra istega leta.

Bila je zadnja podmornica razreda oscar II. in s 155 metri dolžine tudi najdaljša. Široka je bila 18,2 metra, tehtala je 14.700 ton, v popolni bojni opremi pa 24.000 ton. Najvišja hitrost Kurska je bila 33 vozlov, na njej pa je služilo 48 častnikov in 59 mornarjev.

Oborožena je bila s štirimi 650-milimetrskimi in dvema 533-milimetrskima torpednima cevema. Na ladji je bilo 28 torpedov in 24 raket P-700 granit. Kursk je imel tudi dvojni plašč, notranji (20 centimetrov) in zunanji iz legiranega nerjavečega jekla, prekrivala ga je 10 centimetrov debela plast gume.
Ime je dobila po ruskem mestu Kursk, kjer je potekala ena največjih bitk 2. svetovne vojne.

Podmornica je potonila med redno vajo s slepimi torpedi, eksplozijo pa je po mnenju raziskovalcev nesreče povzročila reakcija spojine peroksida, ki so jo uporabili za izstrelitev, ter bakra, ki se je nahajal v cevi za torpede. Poskusi reševanja morebitnih preživelih so bili neuspešni, v nesreči je umrlo vseh 118 mornarjev. Naslednje leto je norveško podjetje dvignilo skoraj celoten trup podmornice. Našli in pokopali so 115 trupel.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                    Kursk K-141
[You must be registered and logged in to see this image.]
                             Kar je ostalo po reševanju od Kurska K-141
[You must be registered and logged in to see this image.]
Norveški potresni odčitki seizmičnih nizov na treh lokacijah eksplozij na podmornici
                                        Kursk 12. avgusta 2000
[You must be registered and logged in to see this image.]
     Primerjava velikosti in mase Kurska in USS Toledo, kar je manj kot polovica
                                              preselitve Kurska
[You must be registered and logged in to see this image.]
Del iz rešenega Kurska K-141 je sedaj spomenik pri cerkvi Sv.
 Odrešenika v Murmansku. Posvečena je moškim, ki so umrli
na podmornici: "Podmorničarjem, ki so umrli v mirnem času"



                                          Kaj se je dogodilo na Kursku K-141


                                                   Reševanje Kurska K-141

goran9030 (citat):

Pri napadu su poginula dva njemačka raketna znanstvenika koja su radila na razvoju raketa V-2. Nažalost, poginulo je na tlu čak oko 700 civila, većinom poljskog podrijetla.

Među poginulima je bilo i nekoliko britanskih agenata koji su se infiltrirali u Peenemünde kao strani radnici.

goran9030 (citat):

Dana 17. kolovoza 1943. godine poletjeli s britanski bombarderi na Operaciju Hidra, usmjerenu protiv njemačkog V-oružja. 

Cijenu za britansko bombardiranje Peenemündea platio je generaloberst Hans Jeschonek (1899.-1943.), načelnik generalštaba Luftwaffe odgovoran za protuzračnu obranu Reicha. Sav bijes Hitlera i Göringa zbog ovog napada sručio se na njega pa je nesretnik idućeg dana uzeo pištolj i ubio se.
 
Hans Jeschonek:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ironično, upravo je Jeschonek na vrijeme upozoravao dvojicu nacističkih glavešina na pakao koji čeka Njemačku iz zraka. Naime, Hitler i Göring su podcjenjivali vojni potencijal zapadnih Saveznika, a naročito USA. Tako je Hitler tvrdio da Amerikanci ne mogu biti efikasni u ratu jer ''nisu prisno povezana nacija u europskom smislu'', a kada je führer nešto ustvrdio to je dobivalo status i snagu činjenice. Göring se pak sprdao s američkim ratnim zrakoplovstvom govoreći da su ''američki lovci nedorasli njemačkima'', da je ''leteća tvrđava obična krntija'' i da ''Amerikanci znaju proizvoditi samo frižidere''. Jeschonek je u početku dijelio podcjenjivački stav prema američkom zrakoplovstvu, ali je počeo mijenjati mišljenje nakon što mu je zrakoplovni ataše u Washingtonu poslao specifikacije najnovijih američkih borbenih aviona. Kada su se bombarderi USAAF u kolovozu/augustu 1942. prvi put pojavili iznad Europe nije bilo teško predvidjeti što će se dogoditi kada počnu dolaziti u masama. Na jednom sastanku s Hitlerom i Göringom početkom 1943. godine Jeschonek je tražio da se odmah pristupi jačanju protuzračne obrane i da se zrakoplovna industrija preorijentira na veću proizvodnju lovaca, ali ga nisu poslušali. Jeshonek je bio deprimiran zbog takve lakomislenosti, ali nije mogao ništa učiniti.
Na kraju mu je došla glave jedna varka Britanaca. Na večer 17. kolovoza 1943., dok su se njemački lovci još oporavljali od teške dnevne bitke s letećim tvrđavama koje su bombardirale Schweinfurt i Regensburg, prislušna služba Luftwaffe registrirala je pripreme za veliki noćni napad na neki cilj vjerojatno u sjevernoj Njemačkoj, a najvjerojatnije Berlin. Upravo to su Britanci htjeli da Nijemci povjeruju. Da bi podržali Nijemce u uvjerenju kako će biti napadnut Berlin poslali su nad grad manju skupinu brzih lakih bombardera Mosquito koji su izbacili svijetleće i zapaljive bombe. Jeschonek je zapovijedio da se svi raspoloživi noćni lovci koncentriraju na prilazima Berlinu. No glavna britanska formacija od 596 četveromotornih bombardera zaobišla je lovačku zasjedu, zaobišla Berlin i skrenula prema sjeveru, prema Baltičkom moru i otoku Usedom gdje se nalazio stvarni cilj - Peenemünde.
Kada je već spomenut Göring vrijedi spomenuti kako je dobio nadimak Herr Meyer.
Hermann Göring (1893.-1946.) je poznat kao notorni zločinac i prvooptuženi na Nürnberškom procesu vrhuški njemačkog Trećeg Reicha. Osuđen je na kaznu smrti vješanjem, ali je egzekuciju izbjegao samoubojstvom. Od 1935. do 1945. godine bio je zapovjednik Luftwaffe, njemačkog ratnog zrakoplovstva.
 
Hermann Göring - Herr Meyer:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Göring je bio bahat i samouvjeren, sklon podcjenjivanju protivnika što se Nijemcima obilo o glave naročito u Bici za Britaniju, Staljingradskoj bici i zračnim operacijama iznad Njemačke. Nijemci su ga već u početnoj fazi rata počeli zvati Herr Meyer i vrijedi podsjetiti kako je dobio taj nadimak. A dao ga je sâm sebi.
Postoji više verzija o nastanku nadimka Herr Meyer, a najvjerojatnija je da potječe iz rujna/septembra 1939. godine. Nakon što su Velika Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj Göring je u govoru oficirima Luftwaffe rekao: ''Ni jedan neprijateljski bombarder ne može dosegnuti Ruhr. Ako i jedan dosegne Ruhr moje ime neće biti Göring. Možete me zvati Meyer''.
Kasnije su se pojavile razne verzije, a najčešće se umjesto Ruhra spominjao Berlin. No konkretno mjesto nije ni važno - Britanci su već 1941. počeli vraćati ''milo za drago'' i za Nijemce je Göring postao Herr Meyer. Ubrzo su se proširili razni sarkastični izrazi na njegov račun, pa su između ostalog sirene za zračnu uzbunu dobile naziv ''Meyerove trube''.
 
''Meyerova truba'':
[You must be registered and logged in to see this image.]

Oružana intervencija snaga Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj, 20./21. kolovoza/augusta 1968.
 
Petog siječnja/januara 1968. godine došlo je do smjene u vodstvu Komunističke partije Čehoslovačke na čije čelo je došao Alexander Dubček, zagovornik tzv. ''socijalizma s ljudskim licem''. Uslijedilo je razdoblje liberalizacije poznato kao Praško proljeće (Pražské jaro, Pražská jar).
Sovjetsko vodstvo u Kremlju na čelu s Leonidom Brežnjevom gledalo je prijekim okom na promjene u Čehoslovačkoj. Vršeni su brojni pritisci na Dubčeka i njegove najbliže suradnike da zaustave proces liberalizacije, sve do zahtjeva da se određeni ljudi pohapse zbog ''kontrarevolucionarne djelatnosti''. Pritisci su dolazili i od rukovodstava drugih zemalja Varšavskog pakta. U srpnju/julu 1968. održan je sastanak u pograničnom gradu Čierna na Tisi (Čierna nad Tisou) kojem su sa sovjetske strane prisustvovali Brežnjev, Aleksej Kosigin, Nikolaj Podgorni i Mihail Suslov, a od strane Čehoslovačke Dubček, Ludvík Svoboda, Oldřich Černík i Josef Smrkovský. Pod pritiskom Sovjeta, ali i vlastite antireformističke opozicije, čehoslovački predstavnici su prihvatili određene kompromise i izrazili lojalnost Varšavskom paktu te obećali da će spriječiti pojavu novih političkih stranaka i pojačati cenzuru javnih medija. Za uzvrat je SSSR pristao povući svoje trupe koje su ostale u Čehoslovačkoj nakon manevara u lipnju/junu 1968. Trećeg kolovoza u Bratislavi je održan sastanak predstavnika SSSR, Istočne Njemačke, Poljske, Mađarske, Bugarske i Čehoslovačke i donesena je takozvana Bratislavska deklaracija, kojom se objavljuje ''nepokolebljiva vjernost idejama marksizma-lenjinizma'' i ''trajna borba protiv buržoaske ideologije i antisocijalističkih snaga''. Poslije donošenja deklaracije sovjetske trupe su napustile Čehoslovačku, ali su ostale stacionirane uz granice.
 
Alexander Dubček:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Leonid Brežnjev:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sve to nije donijelo spomena vrijedne promjene u Čehoslovačkoj pa se Kremlj odlučio na vojnu intervenciju. Vodstvo SSSR planiralo je da invaziju Čehoslovačke izvedu združene vojne snage zemalja Varšavskog pakta, ali su Rumunjska i Albanija odbile sudjelovanje. Snage Istočne Njemačke bile su spremne sudjelovati u vojnoj intervenciji, ali je u zadnji čas odlučeno da one izostanu kako se ne bi osvježilo sjećanje čehoslovačkog naroda na njemačku okupaciju 1939. godine. Tako su u invaziji sudjelovale snage SSSR-a, Poljske, Mađarske i Bugarske. Invazija je dobila ime Operacija Dunav (Oперация Дунай). Izgovor za vojnu intervenciju dalo je pismo koje su Brežnjevu u srpnju/julu uputili Vasil Biľak, Alois Indra, Drahomír Kolder, Oldřich Švestka i Antonín Kapek. U pismu se upozorava da je u ČSSR u toku ''kontrarevolucija'' i traži se intervencija ''bratskih zemalja''.
Snage koje su ušle u Čehoslovačku bile su pod zapovjedništvom maršala Ivana Jakubovskog i brojale se oko 250.000 vojnika u 20 divizija s oko 2.000 tenkova i 800 aviona. Kasnije su okupacijske snage narasle na oko 500.000 ljudi, od kojih 400.000 iz SSSR i 80.000 iz Poljske, Bugarske i Mađarske, a broj tenkova na 6.300. U rezervi su stajale 2 divizije iz Istočne Njemačke. Čehoslovačka je imala jaku vojsku od 235.000 ljudi u 18 divizija i do 3.000 tenkova, ali oružane snage po zapovjedi državnog vrha nisu pružale otpor.
 
Ivan Jakubovski:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Invazija čehoslovačkog teritorija je započela noću 20. na 21. kolovoza 1968. prelaskom trupa Varšavskog pakta preko državne granice. Na aerodrom Ruzyne kod praga spustio se avion iz Moskve sa 100 vojnika Specnaza odjevenih u civilnu odjeću. Oni su brzo zauzeli ključne objekte na aerodromu i uslijedilo je uzastopno spuštanje transportnih aviona An-12 sa zračnodesantnim trupama i lakim oklopnim vozilima ASU-85. Padobranci su se odmah uputili u Prag te pohapsili i izolirali čehoslovačko rukovodstvo na čelu s Dubčekom. Ubrzo je Dubček prebačen avionom u Moskvu i podvrgnut ispitivanju. Čehoslovačka vojska nije pružala otpor i zatvorila se u kasarne, iako je bilo pojedinačnih slučajeva sabotaže (tako je npr. jedan vojni vlak bio zaustavljen kod Pardubica).
 
Oklopne snage Varšavskog pakta u Pragu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dok vojska nije ispalila ni metka Čehoslovaci su pružali pasivan i ponegdje aktivan otpor, naročito u Pragu. Stanovništvo je u golemoj većini pokazalo da ''bratska pomoć'' nije ni tražena ni dobrodošla.
 
Nekoliko scena otpora stanovnika Praga:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U invaziji Varšavskog pakta na Čehoslovačku sovjetske snage imale su 96 mrtvih i 87 ranjenih, uglavnom u nesrećama, a 5 vojnika je počinilo samoubojstvo. Poljaci su imali 10 mrtvih, Bugari 2 i Mađari 4. Poginulo je 137 čehoslovačkih civila i 500 je ranjeno, a na Zapad je izbjeglo oko 70.000 ljudi.
U razdoblju takozvane ''normalizacije'' (1969.-1971.) naglasak je stavljen na pet glavnih zadataka: učvršćivanje vlasti novog partijskog vođe Gustáva Husáka i uklanjanje reformista sa značajnijih položaja; povlačenje ili izmjena zakona koje je donijela reformatorska vlada; povratak centraliziranom nadzoru ekonomije; jačanje moći policije; učvršćivanje veza s drugim zemljama ''socijalističkog bloka''. Time se Čehoslovačka vratila u stanje rigidnog državnog socijalizma u kojem će ostati sve do ''baršunaste revolucije'' 1989. godine.
U Jugoslaviji je vojna intervencija zemalja Varšavskog pakta izazvala zaprepaštenje i zgražanje, a u JNA priličnu konfuziju. Na dan 21. kolovoza zapovjednik graničnih jedinica JNA general Ratko Sofijanić umro je od srčanog udara. Iako invazija nije bila sasvim neočekivana pokazalo se da je obrana zemlje od eventualnog napada loše pripremljena. Naime, tih godina glavnom prijetnjom smatran je NATO pa je strategijsko težište bilo orijentirano prema zapadu i jugu, dok je prijetnja sa sjevera i istoka bila zanemarena. Jedan visoki rukovodilac SR Hrvatske rekao je da bi ''Rusi u slučaju napada za 48 sati bili u Rijeci'', što nije bilo daleko od istine. Stoga se pristupilo žurnoj mobilizaciji rezervista i premještanju dijela jedinica prema granicama zemalja Varšavskog pakta. Također je odlučeno da se pristupi formiranju takozvanih ''omladinskih jedinica'' kao dijela svenarodnog otpora potencijalnom agresoru.
Josip Broz Tito pozvao je 21. kolovoza na Brione sve značajnije državne i partijske rukovodioce i objavio da će se Jugoslavija u slučaju napada ''boriti dvadeset godina''. Jugoslavija je oštro osudila vojnu intervenciju u Čehoslovačkoj i pružila utočište brojnim čehoslovačkim državljanima koji su se zatekli u zemlji. Intervenciju su također osudile zapadne zemlje, države pokreta nesvrstanih, Rumunjska, Kina i Albanija koja je krajem 1968. službeno istupila iz Varšavskog pakta. Protestiralo se čak i u Moskvi gdje je osam hrabrih ljudi na Crvenom trgu nosilo transparente s osudom intervencije. Jugoslavija i Rumunjska su razgovarale o zajedničkoj obrani u slučaju napada.
Jedna od posljedica vojne intervencije u Čehoslovačkoj bila je i objava takozvane ''Brežnjevljeve doktrine'' po kojoj socijalističke zemlje imaju ''ograničeni suverenitet''. Ta doktrina je ostala na snazi sve do dolaska na vlast Mihaila Gorbačova.

................

Gornjem tekstu dodajem i jedno sasvim osobno iskustvo. U kolovozu 1968. bio sam vođa izviđačkog tabora na Strmcu iznad Nove Gradiške. Tog 21. kolovoza uputio sam se rano ujutro pješice u Novu Gradišku da obavim neki poslić. Primijetio sam da u selima Šumetlica i Cernik nema žive muške duše. Na povratku sam pitao neku seljanku u Šumetlici zašto je takva ''pustinja'', a ona mi je rekla da su ''noćas došli vojni kamioni i pokupili skoro sve odrasle muškarce''. Još uvijek nisam slutio o čemu je riječ, a saznao sam po povratku - moj starješina Vojo rekao mi je ''Rusi noćas upali u Čehoslovačku''.
Kasnije, u Zagrebu, bio sam svjedokom brzinskog formiranja ''omladinskih četa'', a jednim od komandira takve čete postao je i moj rođeni brat.

JAN PALACH

16.januarja leta 1969 se je študent Jan Palach v protest proti posegu sil Varšavskega pakta, ki so zatrle reformno gibanje na Češkoslovaškem, polil z bencinom in sežgal.

Palach se je rodil 11. avgusta 1948 in po končani srednji šoli postal študent zgodovine in politične ekonomije na praški Karlovi univerzi.
16. januarja 1969 je med demonstracijami ob obletnici vkorakanja vojske Varšavskega pakta na Češkoslovaško na Trgu Svetega Vaclava s samosežigom storil samomor v znak političnega protesta. Umrl je tri dni pozneje v bolnišnici. Njegov pogreb 25. januarja 1969 se je spremenil v velike demonstracije proti režimu.
Samozažigu Jana Palacha je v naslednjih mesecih sledilo še pet podobnih primerov. Med drugim se je mesec dni kasneje, 25. februarja 1969, na istem mestu sežgal študent Jan Zajic, kot zadnji pa aprila v Jihlavi Evžen Plocek. Kjub velikemu odmevu samozažigi niso uspeli spremeniti političnega položaja na Češkoslovaškem.
Prvi, ki je na tak način protestiral, je bil sicer poljski odvetnik Ryszard Siwiec, ki se je 8. septembra 1968 zažgal med žetvenim festivalom na varšavskem stadionu. Ker poljske oblasti vesti o tem dogodku niso dovolile objaviti, ni mogoče vedeti, ali je Palach vedel zanj in ali je to vplivalo na njegovo odločitev.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                 Študent Jan Palach
[You must be registered and logged in to see this image.]
                       Indeks Jana Palacha iz visoke ekonomske šole v Pragi
[You must be registered and logged in to see this image.]
                          Burning Bush, prvi film HBO drama o Janu Palachu
[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                                   Spomenik Jan Palach                                         Znamka Jan Palach
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                  Spominski center Jan Palach v Pragi
[You must be registered and logged in to see this image.]
                        Jan Palach - Češka - srebrna medalja 999/1000 - leta 1969/2009 - 42g - 50mm

[You must be registered and logged in to see this image.]
                  Jan Palach - Saudova Arabija - 5 riyals - 15 g srebrnik (.925) - leta 1970 - 30mm

RDEČI TELEFON

Rdeči telefon je popularno ime za direktno povezavo med predsednikoma ZDA in Sovjetske zveze, ki so jo vzpostavili na današnji dan leta 1963 med hladno vojno. Kljub imenu rdeči telefon povezava nikoli ni bila telefonska, temveč je temeljila na prenosu tekstovnih sporočil. Na ta način sta lahko voditelja ZDA in SZ sporočila oblikovala v svojem jeziku, za prevod pa so poskrbeli prevajalci na naslovni strani.

Med kubansko raketno krizo leta 1962 je postalo jasno, da je med glavnima jedrskima velesilama potrebno uvesti direktno linijo za komunikacijo. Pred tem je večina pogovorov potekala s pomočjo pisem in med samo krizo je čas za prevod teh pisem in pošiljanje odgovorov trajal predolgo.

Tekom kubanske krize leta 1962 so Američani potrebovali skoraj 12 ur, da so sprejeli in prevedli sporočilo sovjetskega voditelja Nikite Hruščova, kar je skorajda privedlo do vojaškega spopada.Ker bi to lahko povzročilo neprijetne zaplete in napačne interpretacije akcij druge strani, so se odločili za vzpostavitev direktne linije.

Sistem je bil sprva sestavljen iz teleprinterjev, ki so informacije pošiljali po kodirani zvezi. Leta 1971 so sistem nadgradili s satelitsko povezavo, leta 1985 pa so za prenos začeli uporabljati telefaks.

Najnovejša nadgradnja uporablja sistem elektronske pošte. Sistem je bil prvič uporabljen med arabsko-izraelsko vojno leta 1967, ko sta se obe strani obveščali o premikih vojaških sil, pa tudi v ostalih konfliktih, kjer sta ZDA ali Sovjetska zveza izvajali vojaške premike, ki bi lahko vznemirili nasprotno stran.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
       Rdeči telefon iz obdobja predsednika Jimmy Carterja
[You must be registered and logged in to see this image.]
Ob predsedovanju Johna F.Kennedya in Nikite Hruščova so vzpostavili Rdeči telefon

Prvi britanski zračni napad u Drugom svjetskom ratu - Wilhelmshaven 4. rujna/septembra 1939.
 
Velika Britanija i Francuska objavile su 3. rujna 1939. rat Hitlerovoj Njemačkoj zbog napada na Poljsku. Prva ratna akcija izvedena je iz zraka 4. rujna kada je RAF Bomber Command uputio 15 lakih bombardera Bristol Blenheim iz 107. i 110. bombarderskog skvadrona u napad na njemačku pomorsku bazu u Wilhelmshavenu. U to vrijeme bombarderima su bili dopušteni napadi isključivo na vojne ciljeve, a ratnu industriju nije se smjelo dirati kako se ''ne bi oštećivalo privatno vlasništvo''(!).
 
Bristol Blenheim:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Pet Blenheima nije uspjelo pronaći cilj dok ih je deset pokušalo napasti džepni bojni brod Admiral Scheer i laku krstaricu Emden koji su bili usidreni u luci. Admiral Scheer pogođen je s četiri bombe, ali ni jedna nije eksplodirala. Krstarica Emden nije bila pogođena, ali se na nju srušio jedan Blenheim pri čemu je poginulo 9 i ranjeno 20 članova posade broda.
 
Admiral Scheer:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Emden:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U napadu koji nije donio praktično nikakav rezultat PZ obrana srušila je pet bombardera. Novi zračni napad izvela su 18. prosinca/decembra 22 bombardera Vickers Wellington, pri čemu su njemački lovci srušili njih 12. Iskustva iz napada na Wilhelmshaven navela su Britance da prijeđu na noćno bombardiranje.
 
Napad bombardera Blenheim na Wilhelmshaven 4. rujna 1939., prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Olupina jednog bombardera Blenheim koju su Nijemci izvadili sa dna luke:
[You must be registered and logged in to see this image.]

To je bila bitka.....

Sloba1 (citat):

U Borodinskoj bici, oko 120 km zapadno od Moskve, suočili se Kutuzov i Napoleon

Mihail Kutuzov je preuzeo dužnost glavnog zapovjednika oružanih snaga carske Rusije (stvarnog, jer je titularni vrhovni zapovjednik bio car Aleksandar I.) 18. kolovoza/augusta 1812., samo tri tjedna prije bitke kod Borodina. Prije njega tu dužnost je obavljao maršal Michael Barclay de Tolly (Михаи́л Баркла́й-де-То́лли), porijeklom baltički Nijemac. Ruski oficiri i vojnici, kao i većina javnosti, gajili su prema njemu nepovjerenje jer su ga smatrali strancem, pa čak i Napoleonovim špijunom, iako je prešao na pravoslavnu vjeru. Barklay de Tolly je u početnom razdoblju rata uspješno izvodio povlačenje pred Napoleonovom vojskom i koristio strategiju ''spaljene zemlje'' čime je isrcpljivao napadača. Upravo zahvaljujući njegovoj strategiji početna višestruka brojčana premoć francuske vojske svedena je pred Borodinsku bitku na odnos 1,1:1.
 
Michael Barclay de Tolly:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Strategija ''spaljene zemlje'' učinila ga je dodatno nepopularnim kod stanovništva. Nakon neuspjeha da zadrži Smolensk car ga je smijenio sa položaja, ali mu je ostavljeno zapovjedništvo nad Prvom zapadnom armijom koju je vodio bici kod Borodina. Njegov nasljednik Kutuzov nastavio je strategiju ''spaljene zemlje'' i postupnog povlačenja u dubinu teritorija, a nakon poraza francuske vojske Barklay de Tolly je rehabilitiran i smatran jednim od heroja rata protiv Napoleona.
 
Spomenik maršalu Barklay de Tolly u Sankt Petersburgu, rad kipara Borisa Orlovskog:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Njemačka vojska ušla u Kijev, 19. rujna/septembra 1941.
 
U napadu na SSSR (operacija Barbarossa) njemačka Grupa armija Jug imala je zadatak zauzeti Ukrajinu i njezin glavni grad Kijev. U brzom nastupanju Nijemci su 11. srpnja/jula izbili na rijeku Irpenj 15-20 km zapadno od Kijeva i našli se pred Utvrđenim rajonom Kijeva (Киевский укреплённый район).
 
Utvrđeni rajon Kijeva:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bunker broj 456 u Utvrđenom rajonu Kijeva:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Posada Utvrđenog rajona spriječila je zauzimanje Kijeva iz pokreta, a obranu grada pojačala je novoformirana 37. armija generala Andreja Vlasova. Uslijedilo je dvomjesečno razdoblje borbi na prilazima Kijevu, a sovjetska 5. armija generala Mihaila Potapova iz područja Pripjatskih močvara vršila je stalan pritisak na bok njemačkih snaga. Sudbina grada riješena je napadima njemačke 2. i 1. oklopne grupe na bokove kijevske izbočine u velikoj Kijevskoj bici 25. kolovoza/augusta - 26. rujna/septembra 1941., u kojoj je opkoljen i uništen čitav Jugozapadni front sovjetske vojske.
Zapovjednik Jugozapadnog fronta general Mihail Kirponos počeo je s izvlačenjem iz Kijeva tek noću 17./18. Rujna, nakon što je za to dobio pismeno dopuštenje od načelnika generalštaba maršala Borisa Šapošnjikova. Njemačka 6. armija ušla je u napušteni grad 19. rujna.
 
Njemački vojnici u Kijevu, rujan 1941.:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sovjeti nisu namjeravali mirno prepustiti Nijemcima glavni grad Ukrajine. Prije povlačenja specijalne jedinice NKVD minirale su zgrade za koje se pretpostavljalo da će ih Nijemci koristiti za smještaj štabova i vojnih jedinica. Također su po gradu posijali nebrojeno mnogo eksplozivnih zamki. Eksplozivna punjenja aktivirana su putem radija 24. rujna, kada su se Nijemci već smjestili u gradu. Ekipe NKVD nalazile su se na jednom otoku na rijeci Dnjepar, odakle su aktivirale eksploziv i promatrale učinak. Rezultat je bio razoran - uništeno je mnoštvo zgrada, poginulo je preko tisuću Nijemaca uključivo veliki broj visokih oficira i jednog generala, a stradao je i neutvrđeni broj stanovnika. Veliki požari trajali su punih pet dana.
 
Prijemni uređaj za aktiviranje eksploziva:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Neki od učinaka eksplozija:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za katastrofu svojih vojnih snaga u Kijevu Nijemci su optužili lokalne Židove, koje su prikupili i odveli u klanac Babij Jar gdje su 29. i 30. rujna pobili njih 33.711. Ovaj zločin, jedan od najgorih u Drugom svjetskom ratu, izveli su pripadnici Waffen SS, a pomagali su im i ukrajinski nacionalist kao i pripadnici regularne vojske koje je na raspolaganje stavio zapovjednik 6. armije i uvjereni nacist generalfeldmarschall Walter Reichenau.
 
Odvođenje kijevskih Židova u Babij Jar:
[You must be registered and logged in to see this image.]

TROJNI PAKT

Trojni pakt je bil politični sporazum, ki so ga 27. septembra 1940 v Berlinu podpisali predstavniki Tretjega rajha (Adolf Hitler), Kraljevine Italije (zunanji minister Galeazzo Ciano) in Japonskega imperija (veleposlanik Saburo Kurusu).

V pogodbi so se podpisnice zavezale k medsebojni pomoči pri vzpostavljanju »novega reda«, medsebojni obrambi v primeru napada na katero od njih in priznale druga drugi ekskluzivna interesna območja. S podpisom so se dokončno izoblikovale sile osi, ki so se v drugi svetovni vojni borile proti zavezniškim silam. Kasneje so k pogodbi in s tem k silam osi pristopile še druge države.

Predaja Kraljevine Italije zaveznikom leta 1943 je pomenila začetek konca trojne pogodbe. Čeprav je bila formalno veljavna do japonske kapitulacije septembra 1945, jo je v praksi končala že nemška kapitulacija maja tistega leta.

DRŽAVNI UDAR V JUGOSLAVIJI

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                Japonska različica v arhivu japonskega zunanjega ministrstva
[You must be registered and logged in to see this image.]
                        Podpis trojnega pakta na Dunaju
[You must be registered and logged in to see this image.]
Veselje ob demonstracijah v Beogradu 27.marca 1941
[You must be registered and logged in to see this image.]
27.marca 1941 demonstracije v Celju “Bolje grob nego rob” in “Bolje rat, neko pakt”

HINDEMBURGOVA LINIJA


Na današnji dan leta 2018 so zavezniki prebili Hindemburgovo linijo.

Hindenburgova linija (znana tudi kot Siegfriedova linija) je bila obsežna nemška obrambna črta v severni Franciji med prvo svetovno vojno. Zgrajena je bila v zimi 1916-17 in se je raztezala od Lensa do Verduna.

Povelje za izgradnjo obrambne linje je dal feldmaršal Paul von Hindenburg, po katerem je linija dobila ime, in general Erich Ludendorff, ki je prevzel poveljstvo nad nemško vojsko v času prve bitke pri Sommi. Linija je bila zgrajena v zaledju fronte, tako da bi ob morebitnem umiku nemški vojaki brez večjih problemov zasedli nove obrambne položaje in s tem skrajšali fronto črto za 50 km, ki je bila takrat polna žepov. S tem bi prihranili 13 divizij.

Linija je bila zgrajena iz strelskih jarkov, mitraljeških gnezd, betonskih bunkerjev, podzemnih utrdb, tunelov za prehod pehote ter obsežnih polj pehotnih ovir, katerih cilj je bil zaustaviti ali pa vsaj upočasniti sovražnika. Ukaz za umik nemške vojske na novo linijo je prišel februarja 1917. Med umikom je nemška vojska izvajala obsežno taktiko požgane zemlje, ki je bila tako uspešna, da zavezniki še več mesecev po umiku Nemcev niso mogli vzpostaviti normalne fronte. Nemško poveljstvo je verjelo, da je linija nepremagljiva, čeprav so jo novembra in decembra Britanci s pomočjo tankov večkrat prebili. Linija je bila dokončno prebita novembra 1918 v t. i. stodnevni zavezniški ofenzivi.
[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
Hindemburgova linija S.W.Bellecourt, tu so prikazane tri linije jarkov in komunikacije,
z hektarji žičnih zapletov v levem ospredju, ki ščitijo položaje prve vrste." Splošna
črta jarka sprednje črte poteka čez sredino slike, od levega ozadja do desnega ospredja.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Ameriški vojaki prehajajo Hindemburgovo oz.Siegfridovo linijo pozimi 1944-1945
[You must be registered and logged in to see this image.]
Litografija francoskega vojaka na Hindemburgovi liniji
                             leta 1915
[You must be registered and logged in to see this image.]
           Ameriški vojaki so 29.septembra 1918 prebili Hindemburgovo linijo
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                         Prerez Hindemburgove linije
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                 Baterija tankov na Hindeburgovi liniji

Ova tema "dogodilo se na danasnji dan" vrlo je nezgodna, i mislim da nebi trebalo kaciti nikakve slike nacista niti bilo koga iz nama bliske istorije, jer se necemo niucemu sloziti, i ja tu nevidim nista sporno, medjutim ima toliko dogadjaja koji su se desili u proteklih 2000 godina a znacajni su za covecanstvo, e to bi bilo u redu postaviti, ali stavljati ceo album nekog naciste koji je ubio 20000 ljudi i onda se setio da se pokaje ma sio mi ga djura,, uzeo sam to kao primer bez bilo kakve namere da nekoga prozivam, tako da mislim da treba pisati dogadjaj koji je bitan ili vazan za sve nas koji nece biti bitan jednima a da se drugima dize kosa na glavi...ili nemojte pisati ovde nista na ovu temu...

Ljudi, hajdemo razjasniti jednu stvar:
Ova tema se odnosi na VOJNU povijest/istoriju, kao što bi trebalo biti jasno iz naslova podforuma. Ne trpajte ovdje Jacka Trbosjeka, Informbiro, Tomu Zdravkovića i slično jer nemaju nikakve veze s temom.
Za povijesne osvrte koji se ne odnose na vojna/ratna događanja postoji prikladna tema u podforumu Razno:
 
[You must be registered and logged in to see this link.]
 
Primite k znanju da će ubuduće Off Topic prilozi biti brisani bez suvišnih zašto.

Brkakougar (citat):

Ova tema "dogodilo se na danasnji dan" vrlo je nezgodna, i mislim da nebi trebalo kaciti nikakve slike nacista niti bilo koga iz nama bliske istorije, jer se necemo niucemu sloziti, i ja tu nevidim nista sporno, medjutim ima toliko dogadjaja koji su se desili u proteklih 2000 godina a znacajni su za covecanstvo, e to bi bilo u redu postaviti, ali stavljati ceo album nekog naciste koji je ubio 20000 ljudi i onda se setio da se pokaje ma sio mi ga djura,, uzeo sam to kao primer bez bilo kakve namere da nekoga prozivam, tako da mislim da treba pisati dogadjaj koji je bitan ili vazan za sve nas koji nece biti bitan jednima a da se drugima dize kosa na glavi...ili nemojte pisati ovde nista na ovu temu...

Osobno se u potpunosti slažem da ovdje nema mjesta prilozima koji tematiziraju ratove na području bivše Jugoslavije 1991.-1999.
Ne slažem se s prijedlogom da se ovdje ne objavljuju ''slike nacista'' (ma što to značilo). Oni su dio povijesti/istorije i ako je njihova uloga u tekstu prikladno opisana nema razloga izbjegavati slikovne prikaze njihovih fizionomija.

Skrecem paznju kolegama da je ovdje tema VOJNA istorija tako da pjevace, glumce, davitelje i tome slicno ovdje ne postavljaju. 
Isto tako, procesljajte i pravila Foruma sta je dozvoljeno a sta ne.
Ja razumijem da se svi ponekad zaigramo i zanesemo, krecana u glavi... ne vjerujem da ima ista namjerno ili zlonamjerno.
Zbog toga i postoji opcija arhiviranja komentara koji nisu prikladni. A, ako moderatori posumnjaju da neko ipak to svjesno radi, postoje i druge opcije.

Slazem se, brisite sto je neprikladno...

Drugovi generali, primljeno na znanje!
Nije bilo namjerno i svjestan sam sada svog propusta.