KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

pera84 (citat):

Zbog toga i postoji opcija arhiviranja komentara koji nisu prikladni. A, ako moderatori posumnjaju da neko ipak to svjesno radi, postoje i druge opcije.

 In kakšna so merila, da komentar ni primeren? In če moderator samo posumi, sledi ban. In kdo je tisti, ki bo potrdil, da je moderatorov sum utemeljen. Vedno sem zagovarjal stališče, da je nekomu treba dokazati, samo sum je premalo. 

In še nekaj: ni res, da je ta forum samo vojna tema. Če bi to bilo res, bi 70 % postov morali brisati. Forum pa bi že davno ugasnil. Zato tudi na temo "zgodilo se je na današnji dan" lahko član napiše kaj se  je njemu zdelo pomembno, da se je zgodilo na ta dan. Sloba je pred kratkim omenil majorja, komandanta skladišča. Slobo ima vso pravico da ga omeni in to kar je bilo storjeno. Pravico vseh nas pa je, da to komentiramo ali pa ne. In nihče nima pravico, da temo izbriše, ker misli, da tema ni primerna. Poudarek je: ena sama oseba misli, da tema ni primerna. In ne mi sedaj citirat pravila foruma, sem jih prebral in jih poznam. Ne bom pa jih zaenkrat komentiral.

Za mene je demokratično, da se na bilo katero temo vzpostavi dialog, ki pa mora biti primeren. Šele, če se takšnem dialog ne more vzpostaviti in postanejo posti žaljivi, potem pa tudi jaz zagovarjam, da se post briše. Drugače pa ne. 

Oglejte si občasno spletno omrežje Twitter. Po merilih tega foruma bi morali 85 % vsega brisati. Drži pa, da bi nekatere poste s Twitterja  dejansko morali izbrisati. Vendar je to že druga tema.

Kolega Archibald..slažem se i s tobom. Trebalo bi možda zrnce vise demokratičnosti i kulture dijaloga.
Osobno mislim da nitko nije namjerno stavio post na ovu temu na koju ga ne bi trebao staviti.
Valja preispitati svaku sankciju,a ne olako ih dijeliti. S tim se aps.slažem.

Svako smisleno i korektno pitanje zasluzuje i odgovor.
Iako smo mi jedan od rijetkih blogova koji to radi. Vecina, zbog krsenja pravila, obrise komentar ili zabrani clanu pristup bez ikakvog objasnjenja. 
Forum nije iskljucivo vojni, pise se o svemu.
Opaska (moja) se odnosi na dvije stvari, temu "dogodilo se na danasnji dan" koja se nalazi na vojnoj platformi i komentar/post jednog clana koji pominje dogadjaj iz blize nam proslosti.
Razlog za prvi dio je sto pokusavamo da odrzavamo nekakav red. Ne "javni red i mir" nego preglednost i lakse snalazenje na forumu. 
Slazem se da svako ima pravo da pise sta hoce(vraticu se na ovo). Ali, napisi to u (vec postojecu) za to namijenjenu rubriku. Jer slicna, samo za "civilne" stvari" vec postoji. Kako bi izgledalo, natrcao ti (slucajno) na Forum, ucinilo ti se interesantnim, daj da vidis u cemu je stvar.... Listas teme, iskoci Pantelej, tvoja VP, tebi drago, mozda natrcis i na nekog od drugova...Kad tamo, neko pise posto je ove godine krompir u Slavoniji, drugi o uvozu auta iz Njemacke, treci naredao golih guzica a cetvrti pita, ima li ko da je sluzio u Gornjem Milanovcu. 
Ja razumijem da se u zaru diskusije na jednoj temi, dotaknemo i neceg drugog, to je normalno. Zastranimo, pa se vratimo. Ali, red mora da postoji.
Drugi dio moje opaske, tacno je odnosi se na komentar o Milanu Tepicu. 
Slobino pravo da napise. Sledeci komentar dolazi, meni je tu poginuo skolski drug, Doktorovo pravo da prokomentarise... Sta ce biti kad se javi neko i kaze, meni je poginuo rodjak, brat, sin... koliko dugo ce potrajati "kultura dijaloga".
Htio ti da pricas o pravilima ili ne, ona su tu s razlogom i kroz dvanaestogodisnju istoriju stranice su se potvrdila. Ni sam ne znam koliko je puta otvorena diskusija na "bilo koju temu" pa "tek onda kad je pocelo vrijedjanje" ista zatvorena.
A za Twitter (Instagram, Facebook) i njihovu "nepristrasnost" nemoj da pocinjemo. Barem mi u US znamo o tome.
ISIL i Talibani mogu da pisu i pozivaju na unistenje zapadnog svijeta, i to Twitter ne cenzurise.
Ja kad napisem da je muskarci nemaju menstruaciju, da 95% ubistava u mom gradu su pocinioci crni, da je moj kolega s posla umro dvije sedmice posle prve doze Pfizera, mene blokiraju zbog "sirenja dezinformacija i govora mrznje"

Ali. kao sto ti rece, to je za drugu temu.

Na ovim svakojakim temama ima nas veoma malo, nas 7-8 sto smo eto da kazem prisutni, ja sam manje prisutan i volim ponekad i da se malo zezam, (kao sto znate popih i ban), i sve sto ste napisali je ok, istina je da su poneke teme bas zeznute i mogu se dogadjaji tumaciti razlicito, zato ja ostajem pri tome da mi naj omiljenija tema "Ilustrovane dosetke" ima mesa, pica ma milina....

arcibald01 (citat):

pera84 (citat):

Zbog toga i postoji opcija arhiviranja komentara koji nisu prikladni. A, ako moderatori posumnjaju da neko ipak to svjesno radi, postoje i druge opcije.

 In kakšna so merila, da komentar ni primeren? In če moderator samo posumi, sledi ban. In kdo je tisti, ki bo potrdil, da je moderatorov sum utemeljen. Vedno sem zagovarjal stališče, da je nekomu treba dokazati, samo sum je premalo. 

Mjerila su data

1. Općim pravilima Foruma: https://jna-sfrj.forumbo.net/t1255-opca-opsta-pravila-foruma

2. Posebnim pravilima Foruma: [You must be registered and logged in to see this link.]

Druže generale, napisal sem, da so mi pravila znana, sem jih prebral. Bi pa jih lahko malo posodobili. V pravilih med drugim piše:

V točki 4. 1. piše, da moderator lahko izbriše itd .... manjka pa kdaj lahko izbriše, merila, malo bolj podrobna merila. O tem sem pisal. 
 
V točki 4. 2 je napisano, da se morajo odločitve moderatorja spoštovati. Se delno strinjam. Če pa to pomeni, da je prepovedana o tem tudi vsaka pripomba (diskusija), tudi dobronamerna, ki ni nesramna, žaljiva, potem bi to točko zagotovo morali nekoliko spremeniti.

Sicer pa, povedal sem svoje in s tem zaključujem diskusijo na to temo. 

Pri naslednjem brisanem postu pa se ponovno slišimo. Bom povedal kaj si mislim.

arcibald01 (citat):

V točki 4. 1. piše, da moderator lahko izbriše itd .... manjka pa kdaj lahko izbriše, merila, malo bolj podrobna merila. O tem sem pisal.

 

Mal bolj podrobna merila (na temelju kojih je post izbrisan) su samo nekoliko redaka ispod:

7.1.4 Teme o drugim vojnim formacijama iz II sv(j)etskog rata s područja nekadašnje SFRJ, izuzev partizanskoga pokreta iz ko(je)ga je nastala JNA, nisu dozvoljene.

7.1.5 Teme o JNA i drugim vojnim formacijama kao i o vojnim dogadjanjima na tlu nekadašnje SFRJ koje su se dogodile nakon 18.07.1991 nisu dopuštene.

arcibald01 (citat):

V točki 4. 2 je napisano, da se morajo odločitve moderatorja spoštovati. Se delno strinjam. Če pa to pomeni, da je prepovedana o tem tudi vsaka pripomba (diskusija), tudi dobronamerna, ki ni nesramna, žaljiva, potem bi to točko zagotovo morali nekoliko spremeniti. 

Od kad postoji forum nije bilo zabrane odobnoga mišljenja na rad administracije. Pomenuti propis spriječava omalovažavanje rada moderatora, ali konstruktivna kritika je uvijek bila dopuštena. Članovi su se oduvijek mogli obratit Generalštabu žalbom na rad ili postupak nekog Generala.

Internim pravilma su čak i sami Generali dužni skrenut pažnju kolegi Generalu ako je pogriješio:

6. Temeljna/osnovna prava članova GŠ: Suverenitet i Imunitet

6a. Svaki član GŠ-a je suveren u svom mišljenju i postupcima. Ne odgovara nikome pojedinačno izuzev GŠ-u kao kolektivu.

6b. Član GŠ-a je jedino dužan se držati pravila Foruma i prim(j)enjivati ih.

6c. Za slučaj da General pogr(ij)eši u prim(j)eni pravila, svaki drugi član GŠ-a ima i pravo i ob(a)vezu ga unutar GŠ-a upozoriti na grešku
ili propust. NTS ima i službenu dužnost to učiniti.

6d. GŠ je dužan zauzeti stav kod pogreške Generala i ako postoji - ispraviti ju/je, osobito/naročito ako se članu foruma time nan(ij)ela neka šteta.

PRAVILNIK O USTROJU GENERALŠTABA

Dakle, ne radi se ništa "odoka"!

 

arcibald01 (citat):

Pri naslednjem brisanem postu pa se ponovno slišimo. Bom povedal kaj si mislim.

Kao i do sada, nema zabrane mišljenja po tome pitanju!

OK, se opravičujem. Sem spregledal točko 7. 1. 5. Tema je bila upravičeno izbrisana. Dogodek se je pripetil 29. 9. 1991, torej po 18. 7. 1991.

Služimo narodu!

General je general......

''Crni četvrtak'' letećih tvrđava B-17 u drugom napadu na Schweinfurt, 14. listopada/oktobra 1943.
 
Od 291 bombardera koliko ih je poletjelo u napad 60 ih se nije vratilo, a dodatnih 17 poslije slijetanja je otpisano zbog prevelikih oštećenja. Izgubljeno je 26% aviona u napadačkoj formaciji, što je najveća stopa gubitaka B-17 u jednoj misiji u čitavom Drugom svjetskom ratu. Poslije ''Crnog četvrtka'' Amerikanci su privremeno obustavili zračne operacije na velikoj dubini
 
Jedan od prioritetnih ciljeva savezničke bombarderske kampanje protiv Njemačke u Drugom svjetskom ratu bila je industrija kugličnih ležajeva. Otprilike polovica njemačke proizvodnje ovog strateški važnog materijala bila je koncentrirana u bavarskom gradu Schweinfurtu, u tvornicama Kugelfischer, Vereinigte Kugellagerfabriken i Fichtel & Sachs. Stoga je Schweinfurt predstavljao prvorazredan strateški cilj. Tvornice kugličnih ležajeva prvi put je napalo 17. kolovoza/augusta 1943. 230 letećih tvrđava (Schweinfurt-Regensburg mission) od kojih je izgubljeno 36. Napad je pričinio samo djelomičnu štetu i proizvodnja je ubrzo obnovljena.
Kako je industrija kugličnih ležajeva i dalje bila među prioritetnim ciljevima Amerikanci su odlučili ponoviti bombardiranje tvornica u Schweinfurtu 14. listopada/oktobra 1943. U napad je poletjelo 9 grupa iz Prve bombarderske divizije i 7 grupa iz Treće bombarderske divizije, ukupno 291 bombarder B-17. Istodobno je 60 bombardera B-24 Liberator iz Druge bombarderske divizije upućeno u diverzioni napad na Emden. Bombarderske formacije su štitili lovci P-47 Thunderbolt, ali samo do belgijsko-njemačke granice zbog nedovoljnog akcionog radijusa. Lovci su u prvoj zračnoj borbi srušili 7 njemačkih lovaca Messerschmitt Bf-109 uz gubitak jednog P-47.
 
Grafički prikaz prilaznih ruta američkih bombardera:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nijemci su očekivali prodor američkih bombardera duboko unutar svog teritorija i koncentrirali su veliki broj lovaca Messerschmitt Bf 109 i Focke-Wulf Fw 190 iz Jagdgeschwadera 1, 3, 11, 25, 26, 27 i 54. Čim je lovačka zaštita napustila bombardersku formaciju nastao je masakr. Tako je, primjerice, 305. bombarderska grupa izgubila 13 od svojih 16 letećih tvrđava u nekoliko minuta, a samo lovci iz Jagdgeschwadera 11 srušili su 18 tvrđava. Bombardiranje je pričinilo puno veću štetu nego u prvom napadu 17. kolovoza.
 
Bombarderi B-17 iznad Schweinfurta 14. listopada 1943:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jedna od slika posljedica zračnog napada:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Gubici Amerikanaca bili su golemi. Od 291 leteće tvrđave koliko ih je poletjelo u napad 60 ih se nije vratilo, a 121 je oštećena. Poslije slijetanja je otpisano ukupno 17 bombardera zbog prevelikih oštećenja. Također su izgubljena 3 lovca P-47 Thunderbolt. Poginulo je ili nestalo 590 članova bombarderskih posada, 43 su ranjena i 65 ih je palo u zarobljeništvo. Podaci o gubicima Nijemaca su proturječni. Američki avijatičari registrirali su rušenje 186 lovaca, što je pretjerana brojka - Nijemci su priznali gubitak 38 lovaca uz 20 oštećenih. U Schweinfurtu je poginulo 276 ljudi, većinom civila.
 
Leteća tvrđava poslije prisilnog slijetanja u povratku iz napada na Schweinfurt:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dan 14. listopada 1943. ostao je u pamćenju Amerikanaca kao ''Crni četvrtak'' (Black Thursday). Nakon toga su privremeno odustali od zračnih napada na velikoj dubini. Iako nikakav njemački otpor i nikakvi gubici nisu mogli spriječiti njihove bombardere da dosegnu svoje ciljeve i propisno ih poruše, bilo je jasno da su ovakvi dubinski napadi bez lovačke pratnje preskupi. Osim toga, gubici su se odražavali i na moral bombarderskih posada. Rješenje je bilo u osiguravanju lovačke zaštite bombardera duž čitave rute, što je postignuto početkom 1944. godine masovnim uvođenjem u borbu lovca North American P-51 Mustang.
I za kraj valja spomenuti da zračni napad na Schweinfurt 14. listopada 1943. nije donio rezultat kakav su Amerikanci očekivali. Tvornice kugličnih ležajeva su doduše razorene, ali su Nijemci već prije toga počeli s disperzijom proizvodnih kapaciteta. Uz to su imali više nego dovoljne zalihe kugličnih ležajeva koje su nadopunjavali uvozom iz Švedske, Italije i Švicarske.

Ova zadnja rečenica me je osobito zaintrigirala. 
Puno se pisalo o drugom svjetskom ratu, o štetama, o gubicima, o zločinima...
Nikad nije napravljena neka studija o utjecaju neutralnih zemalja u tom ratu. 
Prema onome čega se sjećam iz škole, bilo je dosta neutralnih zemalja u Europi. Najbitnije od njih su Švicarska, Švedska, Portugal, Španjolska, Turska, Irska... one sitne ne bih nabrajao.
Primjer navedenih Švedske i Švicarske - izvozile su kuglične ležajeve Njemačkoj i time pomagale u njihovoj ratnoj industriji i ukupnim vojnim mogućnostima. Osim tih kugličnih ležaja, bilo je i drugih proizvoda. Naravno da je bilo i trgovine sa ostalim neutralcima. 
Obzirom da su baš Švedska i Švicarska uvijek isticani kao neutralni i "pravedni", nije mi jasno kako to da nitko nikad nije postavio pitanje njihove (a i ostalih zemalja) odgovornosti za zbivanja od 1939-45?
Danas su te zemlje visoko razvijene, dijelom od toga što nije bilo ratnih razaranja, a dijelom od krvavog novca kojim su naplatili svoju "neutralnost" i održale svoju industrijsku proizvodnju.

Švedska je vrludala između dvije zaraćene strane i nije se htjela nikome zamjerati, ali je za svaki slučaj držala jake oružane snage. Više se plašila Njemačke jer je bila bliža i opasnija i činila joj je mnoge ustupke. Tako je glavnina njemačkih potreba za željeznom rudom podmirivana iz švedskih rudnika Gällivare i Kiruna, a švedski koncern SKF (Svenska Kullagerfabriken) podmirivao je značajan dio potreba ratne industrije za kugličnim ležajevima. Švedska je 1940. godine uskratila prolaz britansko-francuskom ekspedicijskom korpusu kojeg su namjeravali poslati u pomoć Finskoj, ali je 1941. dopustila tranzit njemačkih trupa u Finsku. Zapadni saveznici pritisli su Švedsku 1943. i uveli joj ekonomske sankcije dok ne prekine blagonakloni odnos prema Njemačkoj. Šveđanima je između ostalog spriječen uvoz nafte što je zemlju dovelo u velike teškoće.
Donekle slična priča je i Španjolska. Što god mislili o Francu i njegovom fašističkom režimu valja mu priznati dozu državničke mudrosti jer je odbio formalno pridružiti zemlju Trojnom paktu i sumnjao je u pobjedu Osovine. Saveznici su za svaki slučaj pritisli i Španjolce prijetnjom sankcija pa su tokom rata ostali u neutralnom statusu.
Švicarska je bila okružena silama Osovine, ali i bedemom Alpa kao prirodnom branom od osvajača. Uz to je imala i jaku vojsku koja je bila dobro uvježbana i spremna braniti nezavisnost zemlje. Dapače, Švicarci su bili ''drčni'' i u slučajevima povrede svog zračnog prostora nisu se ustručavali rušiti uljeze.
Neutralne zemlje su inače bile ''raj'' za špijune svih strana i svih boja, naročito Španjolska, Portugal i Turska.

Mislim da su Šveđani između inih sjevernih naroda bili i dobrovoljci i u nekim SS divizijama...ako se ne varam.

Doktor Živago (citat):

Mislim da su Šveđani između inih sjevernih naroda bili i dobrovoljci i u nekim SS divizijama...ako se ne varam.

Ne varaš se.
U sastavu Waffen SS bili su dobrovoljci iz 23 zemlje, među njima i 54 iz Velike Britanije. Najviše ih je bilo iz Latvije (60.000-80.000), Estonije (20.000), Nizozemske (20.000), Mađarske (20.000), Belgije (18.000) i Italije (15.000).
Od neutralnih zemalja najviše dobrovoljaca je bilo iz Švicarske (1.300). Iz Švedske ih je bilo relativno malo, između 100 i 300.
Prva velika SS jedinica popunjena stranim dobrovoljcima bila je SS divizija Wiking (5. SS-Panzerdivision Wiking), formirana potkraj 1940. godine od dobrovoljaca iz Danske, Belgije, Estonije, Finske, Nizozemske i Švedske. Zapovjedni kadar je bio njemački. Divizija je sudjelovala u napadu na SSSR i čitav rat je provela na Istočnoj fronti, a predala se u travnju/aprilu 1945. Amerikancima u Austriji. Divizija je bila među zloglasnima zbog brojnih ratnih zločina.
 
Divizija Wiking 1944. godine u Poljskoj:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Grupe Šveđana iz SS divizije Wiking:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nijemci su tokom rata formirali veći broj SS divizija sastavljenih od stranih dobrovoljaca. Krajem rata u sastavu Waffen SS bilo je oko pola milijuna stranaca.

1. PREKOMORSKA BRIGADA

Na današnji dan leta 1943 je bila ustanovljena 1. prekomorska brigada v mestu Carbonara pri Bariju, štela pa je 1886 borcev v 1. in 2. slovenskem, 3. črnogorskem in 4. hrvaškem bataljonu. Odtod se je Listopada 1943 preselila v novo taborišče v Gravini, kjer je pridobila dodatna dva bataljona v glavnem Slovencev. 7. Grudna istega leta je bila 1. prekomorska brigada premeščena na dalmatinske otoke Korčulo, Hvar in Vis. Kasneje je z dotokom novih borcev tam nastala še 2. prekomorska brigada, ki je štela 1150 mož v štirih bataljonih, nameščenih na Hvaru in Braču. Obe Prekomorski brigadi sta predstavljali obrambno linijo srednjedalmatinskih otokov in sta bili v sestavi 26. divizije NOVJ.

1. prekomorska brigada je bila srdit boj z Nemci, ki so med 22. in 24. Grudnom 1943 izvedli desant na Korčulo. V boju je brigada imela več kot 300 mrtvih in ranjenih, zato se je umaknila na Vis. Prosinca 1944 sta se združeni 1. in 2. prekomorska brigada izkrcali pri Pakoštanih in bili napoteni v Drvar, kjer so njene borce razdelili v 1. proletarski korpus, v glavnem v 13. proletarsko brigado Rade Končar in 3. proletarsko krajiško brigado, nekaj borcev pa je bilo razporejeno tudi v Zaščitni bataljon Vrhovnega štaba, v inženirsko brigado in v enote 6. liške divizije. V sestavi omenjenih enot so se nato prekomorci udeležili vseh bojev do konca vojne. Prestali so t.i. sedmo ofenzivo in desant na Drvar, nato pa so bili napoteni v Srbijo, kjer so sodelovali v bojih za osvoboditev Beligrada. Zatem so bili prekomorci v sklopu 1. in 6. proletarske divizije udeleženi v bojih na sremski fronti, nato pa so preko Slovenijeh in Zagreba nadaljevali svoj pohod proti Trstu, kjer so se v prvih velikotravenskih dneh sestali s prekomorci v sestavi 4. armade in slovenskimi partizani v 9. korpusu.

V bojih je padla več kot tretjina prekomorcev 1. in 2. prekomorske brigade, ki pa sta kot samostojni enoti obstajali le nekaj mesecev. Njune borce je VŠ razdelil med ostale partizanske enote zlasti zato, ker je bilo v obeh enotah nesorazmerno veliko Slovencev. Hkrati pa prekomorcem ni bila na prvem mestu revolucija, temveč boj za osvoboditev primorskega naroda izpod Italijanov, zato so jih hoteli imeti pod kontrolo. Zlasti povelje o odhodu slovenske vojske iz Trsta po vojni, je zelo močno prizadelo številne prekomorce, ki so se s tem počutili izdane in izigrane.
[You must be registered and logged in to see this link.]

IZIDOR ČEBRON

Izidor Čebron, za prijatelje Dori, je v Italijo prišel iz rodne Vipavske doline vasi Preserje v delovni bataljon (battaglione speciale), nakar je kot mlad, še ne 18-letni fant dočakal kapitulacijo Italije. Nič ni okleval, pristopil je v zbirni center v Bariju in na jugu Italije pristopil k Titovim partizanom.

Prva Prekomorska brigada je bila ustanovljena 20. oktobra 1943. Taboriščniki so bili novembra istega leta preseljeni v partizansko taborišče v Gravini, ki je imelo lastno poveljstvo in stražo, bilo pa je zbirna točka za jugoslovanske prekomorce, ki so semkaj prihajali v nadaljnjem letu.
Zavezniška vojska jo je 7. decembra 1943 premestila na dalmatinske otoke Korčula. Tu se je iz nje razvila še 2. prekomorska brigada, ki je štela 1150 mož in štiri bataljone ter je bila nastanjena na Hvaru in Braču; preostanek prve je bil s tremi bataljoni in 1086 borci na Korčuli. Obe sta bili del obrambne linije srednjedalmatinskih otokov pod vodstvom 26. divizije NOVJ. Nemška vojska je izvedla desant na Korčulo s Pelješca ter se med 22. in 24. decembrom zapletla v spopade, zaradi katerih je 1. brigada utrpela 300 mrtvih in ranjenih, skupaj z partizani Obrane Korčula je padlo takrat skupno 450 borcev, posledično se je umaknila na Vis in bila z 2. brigado združena ponovno v eno. Ta se je januarja 1944 izkrcala pri Pakoštanih in se premaknila v Drvar ter bila razvrščena, nekatere borce so priključili drugim enotam, 3. Krajiški, 6. Lički, nekaj je ostalo v tehničnih enotah pri VŠ, nekaj v zaščitni enoti VŠ, nekaj pa se jih je priključilo 13. Proleterski - Rade Končar, v katero so priključili tudi Čebrona.

V partizanih je prepešačil Bosno in Hercegovino, Srbijo po dolgem in počez. V času partizanov, se spominja, skoraj leto dni ni ne videl ne jedel kruha. Sodeloval je pri osvoboditvi kar nekaj srbskih mest, bil je zraven pri osvoboditvi Beograda, preživel celotno Sremsko fronto, nato pri osvoboditvi Zagreba, kjer je dočakal svobodo. Njegova enota je po svobodi bila premeščena v Novi Sad v kasarno Petrovaradin. Od tam se je vrnil v civilno življenje v svojo Vipavsko dolino in služboval v Novi Gorici do upokojitve, si kupil malo hišico v Vrtovinu in danes živi v stanovanju v Novi Gorici.
[You must be registered and logged in to see this link.]



[You must be registered and logged in to see this image.]
  Borci 1.Prekomorske brigade ob prihodu v Dalmacijo na otok Vis v jeseni 1943
[You must be registered and logged in to see this image.]
                    Prekomorske brigade se izkrcavajo na dalmatinski obali
[You must be registered and logged in to see this image.]
                      Postroj in prisega prekomorske brigade v Monopoliju 
[You must be registered and logged in to see this image.]
           Borci 3.Prekomorske brigade se vkrcujejo na ladjo Ljubljana v Bariju
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Borci 5.Prekomorske brigade
[You must be registered and logged in to see this image.]
Izidor čebron eden živečih zadnjih borcev 1.Prekomorske brigade je praznoval 95 let

[You must be registered and logged in to see this image.]
Sem ga srečal prejšnji teden v Kanomlji na proslavi.

Djeluje mi vrlo krepko..svaka mu čast. Takvih je još malo ostalo!
Ipak mu je 96 godina!

Sukob pomoćne krstarice HMS Jervis Bay i džepnog bojnog broda Admiral Scheer, 5. studenog/novembra 1940.
 
Iz kanadske luke Halifax isplovio je 28. listopada/oktobra 1940. konvoj HX 84 s odredištem u Liverpoolu. U konvoju je bilo 37 trgovačkih brodova, a štitila ga je pomoćna krstarica HMS Jervis Bay pod zapovjedništvom kapetana fregate (commander) Edwarda Fegena. Brod je bio porinut u more 1922. godine kao putnički parobrod australske kompanije Commonwealth Line, a u kolovozu/augustu 1939. preuzela ga je Royal Navy i uvrstila ga u flotu kao pomoćnu krstaricu. Jervis Bay je imao 14.000 brt. i brzinu od 15 čvorova, a naoružan je bio sa 7 topova kalibra 152 mm i 2 topa kalibra 76 mm, oba modela iz 1898. godine.
 
HMS Jervis Bay:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Edward Fegen:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dana 5. studenog, kada se konvoj našao na poziciji 755 nm u smjeru jug-jugoistok od Reykjavika na Islandu, susreo se s njemačkim džepnim bojnim brodom Admiral Scheer. Brod je isplovio u gusarski pohod protiv britanskog pomorskog prometa, 31. listopada provukao se kroz Danski prolaz i izbio na otvoreni Atlantski ocean, a 5. studenog njegov izviđački avion otkrio je konvoj HX 84.
 
Admiral Scheer:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Krstarenje džepnog bojnog broda Admiral Scheer (puna linija) i mjesto susreta s konvojem HX 84:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Admiral Scheer je odmah krenuo u napad. Približavanje njemačkog broda je primijećeno i kapetan Fegen nije oklijevao ni trenutak. Zapovijedio je konvoju da se rasprši dok se sa svojom pomoćnom krstaricom postavio protiv Admirala Scheera. Odnos snaga je bio upravo groteskan - prema sporoj, nezaštićenoj i slabo naoružanoj pomoćnoj krstarici nalazio se ratni brod od 13.700 tona i brzine 28 čvorova, naoružan s 6 topova kalibra 280 mm i 8 topova kalibra 150 mm, zaštićen oklopom debljine 80-140 mm. Admiral Scheer je pogodio Jervis Bay već prvom salvom, a u okršaju koji je potrajao 22 minute pomoćna krstarica je potopljena uz gubitak većine članova posade uključivo zapovjednika. Žrtva kapetana Fegena i njegove posade ispunila je cilj - osigurala je dovoljno vremena da se konvoj rasprši i Admiral Scheer je potopio samo 5 od 37 brodova.
Za svoj podvig kapetan Fegen je posthumno odlikovan najvišim britanskim odlikovanjem, Viktorijim križem.
 
Viktorijin križ (Victoria Cross):
[You must be registered and logged in to see this image.]

ZAČETEK OKTOBRSKE REVOLUCIJE

Na današnji dan leta 1917 se je v Rusiji začela velika oktobrska revolucija oziroma vstaja v takratnem Petrogradu.

V noči s 24. na 25. oktober 1917 po starem koledarju (ali od 7. na 8. november po novem) so oboroženi delavci z vojaki pod vodstvom boljševikov zrušili začasno vlado. Zato jo nekateri imenujejo boljševiška in oktobrska, bolj redko pa tudi novembrska revolucija.

V nekaterih pogledih je bila nadaljevanje ruske revolucije leta 1917, pri čemer je bila prva faza tako imenovana februarska revolucija. Najbolj markanten voditelj revolucije je bil Vladimir Iljič Lenin.

Osrednje aktivnosti revolucije so bile v Petrogradu. Bile so pod nadzorom Petrograjskega sovjeta (sveta), ki mu je načeloval Lev Trocki ter vojaški komite pod nadzorom Adolpha Joffeja. Revolucija je bila odgovor na zatiranje in poniževanje carske Rusije ter na negativne posledice, ki jih je imela 1. svetovna vojna.

Kljub resnim pomislekom mnogih boljševikov je Lenin vztrajal, da je oblast treba prevzeti z revolucijo. Delavci in vojaki so v Sankt Peterburgu zavzeli najpomembnejše točke v mestu in dan pozneje je padel tudi Zimski dvorec, kjer je bila začasna vlada.

V Smolnem se je zbral vseruski kongres sovjetov in pod Leninovim vodstvom sestavil prvo sovjetsko vlado in svet ljudskih komisarjev. Druge radikalne skupine so protestirale, ker so boljševiki postavili novo vlado, saj so bili glede na volitve prešibki. Na levici so bili močnejši od njih eseri – socialni revolucionarji, pa tudi sicer so jih neposredno ogrožali domači in tuji nasprotniki.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                            Vladimir Iljič Lenin

Na današnji dan 10. studenog 1775. godine osnovani američki marinci, pa Marinski Korpus sjedinjenih američkih država danas slavi svoj rođendan.

На данашњи дан, 16. новембра 1914. године, почела је Колубарска битка, највећа коју је српска војска водила у Првом светском рату, на фронту широком око 200 километара од Београда до Гуче, у којој је српска војска после месец дана тешких борби до ногу потукла Пету и Шесту аустроугарску агресорску армију под командом генерала Оскара Поћорека. Пошто су аустроугарске трупе окупирале Београд, Шабац, Ваљево, Ужице и целу северозападну Србију, починивши масовне злочине над цивилима, на Колубари се, за војне експерте, догодило чудо. Три српске армије, које су се нашле у наизглед безизлазном положају, у силовитом контраудару током вишедневних жестоких окршаја потпуно су разбиле непријатеља. До 15. децембра 1914. истеран је из Србије последњи аустроугарски војник, изузев 42.538 заробљеника. Током битке погинуло је више од 57.000 аустроугарских војника и официра, а Срби су запленили велику количину ратног материјала и оружја, укључујући два авиона, више од 140 топова, 3.500 возила с муницијом и 60.000 пушака. Изузетне заслуге за победу имао је генерал Живојин Мишић, унапређен после битке у чин војводе

NAPAD NA PEARL HARBOR

Na današnji dan 1941 je bil japonski letalski in pomorski napad na ameriško pomorsko oporišče Pearl Harbor na otoku Oahu na Havajih, ko so japonska letala in podmornice brez opozorila napadli tam zasidrano ameriško tihomorsko ladjevje.

V dveh zaporednih zračnih napadih je bilo uničenih 188 ameriških letal, 18 vojaških ladij je bilo potopljenih ali težje poškodovanih, mrtvih je bilo 2.402^[1], ranjenih pa je bilo okoli 1.250 ameriških vojakov in civilistov.

Napad je bil z vidika zmage popoln uspeh japonske mornarice, vendar pa ni imel nobene taktične vrednosti, saj letalonosilk, ki so bile glavne tarče napada, tistega usodnega dne ni bilo v pristanišču. Dejansko sta bili v napadu uničeni le dve relativno stari bojni ladji, vse ostale poškodovane ladje pa je Američanom v kratkem roku uspelo popraviti. Nedotaknjena so ostala tudi številna skladišča goriva in ostale kopenske naprave. Napad je bil povod, da so ZDA vstopile v drugo veliko vojno, s čimer je konflikt, ki je bil dotlej bolj ali manj evropskega značaja, postal svetoven.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Pot, ki ji sledi japonska flota za napad na Pearl Harbor in nazaj
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                   Pearl Harbor 30.novembra 1941
[You must be registered and logged in to see this image.]
                         Japonski posnetek začetka napada na Pearl Harbor
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Vzlet japonskega letala "Zero"
[You must be registered and logged in to see this image.]
                              Goreča USS Nevada med begom iz pristanišča
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                       Eksplozija streliva na USS Arizoni
[You must be registered and logged in to see this image.]
        USS West Virginia je bila med napadom zadeta s 6 torpedi in 2 bombami
[You must be registered and logged in to see this image.]
                          Uničeno letalo B-17 v napadu na letališče Hickam Field
[You must be registered and logged in to see this image.]
Uničeno amriško ladjevje USS Downes, USS Cassin in USS Pennslyania
                                    v suhem doku št.1.

Da da...7.12.1941. Nedjeljno jutro....strašno
Prvo je pogođen USS Utah sa dvije bombe, a sveukupno je poginulo preko 2000 ljudi.

Malo pre je na Svedski tv prikazano dokumentarni film o tome. Od samog pocetka Japanskog planiranja, pripreme, samog napada i sve do bacanja atomske bombe nad Hirosimom. Svi snimci su bili autenticni kako sa Japanske tako i sa Americke strane. Interesantno da su Japanci zakasnili ceo sat da Amerikancima najave rat.

Malo je poznato da su Japanci pokušali "problem" sa SAD-om riješiti diplomatski, ali nisu uspjeli. 
U nastavku je zanimljiv tekst iz National Geografica Srbija na tu temu;
Zašto je Japan napao SAD?
I još 5 stvari o napadu na Perl Harbor koje bi trebalo da znate

Sedmog dana decembra 1941. godine japanska ratna mornarica napala je američku bazu Perl Harbor, na Havajima. Ova operacija dovela je do vojnog uključivanja SAD u Drugi svetski rat.
[You must be registered and logged in to see this image.]IZVOR: UPPA/PHOTOSHOT / AVALON / PROFIMEDIA

1. Zašto je Japan napao SAD

Japan je napao američku mornaricu kako bi onemogućio Sjedinjenim Državama da se mešaju u vojne akcije koje je preduzimalo Hirohitovo carstvo u jugoistočnoj Aziji i prekomorskim kolonijama Ujedinjenog Kraljevstva, Holandije i SAD.
Naime, Japan je tokom tridesetih godina počeo napade u Aziji, čemu su se protivile zapadne sile. Problem za Japan bio je taj što je njegova privreda bila direktno zavisna od SAD i Holandije - od njih je uvozio gorivo.
To je bila karta na koju su SAD igrale kada su japanske trupe zauzele Francusku Indokinu - nametnule su embargo na uvoz nafte. Japan je pokušao diplomatski da reši novonastalu situaciju, ali kada je video da Vašington ne namerava da sklopi sporazum, počeo je pripreme za rat.
Prethodno je pristupio Trojnom paktu sa Nemačkom i Italijom i potpisao petogodišnji pakt o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom, čime je još više produbljena kriza sa SAD, piše RTS.

2. Faktor iznenađenja

Amerikanci su u Perl Harboru koncentrisali većinu svojih bojnih brodova. Bili su uvereni da su tu na sigurnom i to im je bila dobra lokacija, u slučaju da Japan napadne Filipine.
Trasa kojom se kretala Japanska flota takođe je bila faktor iznenađenja, jer je tuda plovidba otežana zbog snažnih vetrova i visokih talasa.
Napad je započeo oko 7.48 po lokalnom vremenu. Nikakva uzbuna u bazi nije bila podignuta sve dok Japanci nisu počeli da zasipaju vojne objekte bombama i torpedima.
Japanci su brzo uništili gotovo sve američke avione na sletnim stazama.
Američke brodove, koji su bili poređani u luci jedan uz drugi kao u mirnodopskim uslovima, japanski bombarderi i torpedni avioni su potapali jedan za drugim.
U 8.50 je i drugi napad koji je završio započeto.

3. Šest nosača aviona

Japanske snage činilo je šest velikih nosača aviona: Akagi, Hirju, Kaga, Šokaku, Sorju i Zuikaku. U napadu je učestvovalo više od 350 aviona.
U njihovoj floti bile su i podmornice koje su imale zadatak da se probiju u luku i napadnu brodove - taj deo akcije je, međutim, bio neuspešan. Podmornice su ili potopljene ili su se nasukale.
Sreća za američku stranu bila je u tome što su njihovi nosači bili na moru, a ne u luci.

4. Admiral Isoroku Jamamoto

Napad na Perl Harbor predvodio je Isoroku Jamamoto, admiral koji je engleski jezik učio na Harvardu, a radio je i kao mornarički ataše u japanskoj ambasadi u Vašingtonu. Vrhovni komandant japanskih mornaričkih sila postao je baš 1941. godine.
Bio je jedan od retkih koji se protivio ratu sa SAD i predvideo je poraz Japana. Uprkos tome, isplanirao je prvi japanski napad na američke baze na Pacifiku.
Iako je njegov napad na Perl Harbor bio uspešan, promašio je glavni cilj - američke nosače aviona koji su u tom trenutku bili na moru.
Tražeći direktnu borbu sa američkim nosačima, Jamamoto je poražen u bici kod Midveja 1942.
Amerikanci su uspeli da se osvete Jamamotou 1943. godine. Oni su dešifrovali poruku u kojoj je bila trasa njegovog inspekcijskog putovanja po Pacifiku. Američki lovci su oborili Jamamotov avion, a telo admirala je pronađeno u džungli.
Kasnija obdukcija Jamamotovog tela je pokazala da je imao dve prostrelne rane.

5. Veliki gubici

Japanci su tokom napada izgubili 29 aviona i pet malih podmornica. Oko 64 osoba je ubijeno, a jedan podmorničar zarobljen.
Sa američke strane gubici su bili ogromni - 2.335 poginulih mornara i 68 civila. Ranjene su 1.143 osobe. Više od 200 aviona je uništeno ili oštećeno, kao i 19 brodova.

6. Posledice napada

Sjedinjene Države su posle ovog napada objavile rat Japanu, a Japanci su to već formalno učinili diplomatskom notom za vreme napada.
Amerikanci nakon ovog napada više nisu bili u stanju da zaustave zauzimanje Filipina, Hongkonga i jugoistočne Azije.
SAD su kasniji napad atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki pravdali upravo Perl Harborom.

Do dan danas nije se ni jedna zemlja izvinula za pocinite ratne zlocine. Amerika trazi da se Japan izvini za napan na Pearl Harbor dok Japan trazi Americko izvinjenje sgog atomskog napada na Hirosimu. 
2012 god je dok doslo do politicke reforme kada je Barack Obama posetio Hirosimu i polozio venac. Iste godine je Japanski premijer posetio Pearl Harbor i isto polozio venac u memorijalni centar USS Arizona. 
[You must be registered and logged in to see this image.]

SveJug (citat):

Malo pre je na Svedski tv prikazano dokumentarni film o tome. Od samog pocetka Japanskog planiranja, pripreme, samog napada i sve do bacanja atomske bombe nad Hirosimom. Svi snimci su bili autenticni kako sa Japanske tako i sa Americke strane. Interesantno da su Japanci zakasnili ceo sat da Amerikancima najave rat.

I kod nas je u 20,00 sati na državnoj televiziji sinoć prikazan dokumentarac o tome, pa je navedeno i to kako su Japanci zakasnili cijeli sat da Americi objave rat ( napad je već bio u tijeku). Snimci u tom filmu su svi bili originalni. Stvarno dobar dokumentarac.

Doktor Živago (citat):

SveJug (citat):

Malo pre je na Svedski tv prikazano dokumentarni film o tome. Od samog pocetka Japanskog planiranja, pripreme, samog napada i sve do bacanja atomske bombe nad Hirosimom. Svi snimci su bili autenticni kako sa Japanske tako i sa Americke strane. Interesantno da su Japanci zakasnili ceo sat da Amerikancima najave rat.

I kod nas je u 20,00 sati na državnoj televiziji sinoć prikazan dokumentarac o tome, pa je navedeno i to kako su Japanci zakasnili cijeli sat da Americi objave rat ( napad je već bio u tijeku). Snimci u tom filmu su svi bili originalni. Stvarno dobar dokumentarac.

Potemtakem smo sinoči vsi gledali ta dokumentarec.

Početak operacije Desert Sorm, 17. siječnja/januara 1991.
 
Irak je 2. kolovoza/augusta 1990. okupirao susjedni Kuwait, kojeg je smatrao svojom ''odmetnutom'' provincijom. Vijeće sigurnosti UN osudilo je okupaciju i nametnulo Iraku ekonomske sankcije, a Rezolucijom broj 678 od 29. studenog/novembra iste godine odredilo je Iraku rok za povlačenje sa okupiranog teritorija - 15. siječnja 1991. Kako Iračani nisu pokazali namjeru da napuste Kuwait Vijeće sigurnosti je odobrilo poduzimanje ''svih potrebnih mjera'' da se okupirana zemlja oslobodi. Za oslobađanje Kuwaita okupljena je Koalicija od čak 39 zemalja na čelu sa USA, što je bila najbrojnija koalicija još od Drugog svjetskog rata. Vojna operacija oslobađanja Kuwaita dobila je ime Desert Storm (pustinjska oluja), a započela je zračnim napadima na ciljeve u Iraku i Kuwaitu.
Neposredno pred početak zračne kampanje zrakoplovstvo Koalicije brojalo je 2.430 aviona. Od toga su tri četvrtine dale USAF, US Navy i United States Marine Corps, a dodatne avione osigurali su Saudijska Arabija, Velika Britanija, Francuska, Italija, Kuwait, Bahrein, Qatar i Ujedinjeni Arapski Emirati. Lovački avioni Koalicije bili su Mc Donell Douglas F-15C Eagle, General Dynamics F-16 Fighting Falcon, Mc Donell Douglas F-4 Phantom, Grumman F-14 Tomcat, Mc Donell Douglas F/A-18 Hornet, Panavia Tornado AVD i F-3, Northrop F-5 Freedom Fighter i Dassault Mirage 2000 i F-1, jurišni avioni Mc Donell Douglas F-15E Strike Eagle, Fairchild Republic A-10 Thunderbolt II, LTV A-7 Corsair, Grumman A-6 Intruder, McDonnell Douglas AV-8B Harrier, Panavia Tornado ADV i IDS, SEPECAT Jaguar GR1 i Blackburn Buccaneer i i bombarderi Lockheed F-117 Nighthawk i Boeing B-52 Stratofortress. U sastavu zračnih snaga Koalicije bio je i velik broj aviona za radarsko izviđanje, ometanje PZO radara, transport i specijalne operacije.
 
Lockheed F-117 Nighthawk:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Panavia Tornado:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ratno zrakoplovstvo Iraka bilo je respektabilan protivnik kao šesto po snazi u svijetu. Brojalo je preko 750 aviona, a naoružanje je bilo miješanog zapadnog i sovjetskog porijekla - lovci Dassault Mirage F-1, Mikojan-Gurevič MiG-19, MiG-21, MiG-23, MiG-25 i MiG-29, jurišni avioni Suhoj Su-7, Su-20, Su-22, Su-24 i Su-25 te bombarderi Tupoljev Tu-16 i Tu-22. Transportni avioni bili su Iljušin Il-76 i Antonov An-26. Zrakoplovstvo je bilo bazirano na 24 stalna i 19 pomoćnih aerodroma. Ukupno 594 armiranobetonska kaponira mogla su sakriti gotovo čitavu zračnu flotu.
Irak je također posjedovao impresivnu protuzračnu obranu. Na teritoriju zemlje bile su raspoređene 154 raktne baterije plus još 20 u Kuwaitu, a PZO je dopunjavalo 2.404 fiksna i 6.100 pokretnih PZO topova. Za obranu od napada sa velikih i srednjih visina bili su namijenjeni PZO projektili SA-2 Guideline, SA-3 Goa i SA-6 Gainful, a sa malih visina SA-7 Grail, SA-8 Gecko, SA-9 Gaskin, SA-13 Gopher, SA-14 Gremlin i Roland. Od PZO artiljerije korišteni su samohodni sustavi ZSU-57-2 kalibra 57 mm, ZSU-23-4 kalibra 23 mm i M-53/59 Praga kalibra 30 mm, te vučeni KS-30 kalibra 130 mm, KS-19 kalibra 100 mm, KS-12 kalibra 85 mm, S-60 kalibra 57 mm, Bofors L-70 kalibra 40 mm, M1939 kalibra 37 mm, Type 55 kalibra 37 mm, Oerlikon GDF kalibra 35 mm, ZU-23-2 kalibra 23 mm i Zastava M55 kalibra 20 mm. Irak je posjedovao i 478 radarskih uređaja za rano upozorenje. Najgušći raspored imala je PZ obrana Baghdada, koja je bila nekoliko puta jača od PZO Hanoia u Vijetnamskom ratu.
 
Irački MiG-25:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zračne operacije u Zaljevskom ratu započele su 17. siječnja 1991. u 2:38 h po bagdadskom vremenu kada je 8 helikoptera AH-64 Apache uništilo iračke radarske stanice uz granicu sa Saudijskom Arabijom. U 2:43 h 22 jurišna aviona F-15E Strike Eagle napale su aerodrome u zapadnom Iraku, a u 3:00 h 10 bombardera F-117 Nighthawk napalo je ciljeve u Baghdadu. Prvi zračni napadi bili su usmjereni na uništenje zapovjednih bunkera, telekomunikacija, aerodroma, skladišta i lanirnih položaja raketa Scud. U prva 24 sata ratno zrakoplovstvo Koalicije izvelo je 2.775 borbenih letova, a napadi su lansirani iz zračnih baza u Saudijskoj Arabiji i sa nosača aviona USS Midway, USS Theodore Roosevelt, USS Ranger, USS America, USS John F. Kennedy i USS Saratoga. Grupa od 7 bombardera B-52 Stratofortress poletjela je iz zračne baze Barksdale u Louisiani i postavila svjetski rekord u duljini i trajanju leta (14.000 milja u 35 sati).
 
Ciljevi početnih zračnih napada:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
AH-64 Apache:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
USAF F-15 i F-16 u letu prema cilju, operacija Desert Storm:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Do kraja zračne kampanje 23. veljače/februara zračne snage Koalicije izvele su preko 100.000 borbenih letova. U napadima su teško stradale iračke vojne jedinice i instalacije, a velika razaranja pretrpjela je i iračka infrastruktura. Procjenjuje se da je u zračnim napadima poginulo oko 10.000 do 12.000 iračkih vojnika, a gubici civilnog stanovništva bili su 2.278 poginulih i 5.965 ranjenih.
Gubici iračkog zrakoplovstva procjenjuju se na 407 aviona. Većina je uništena na zemlji, 36 ih je srušeno u zračnim borbama dok ih je 127 prebjeglo u Iran. Lovci Koalicije srušile su i 6 helikoptera. Po tri zračne pobjede postigli su piloti USAF Thomas Dietz i Robert Hehemann, a po dvije Cesar Rodriguez, Rhory Draeger, Jay Denney, Robert Graeter, Anthony Murphy i Benjamin Powell, te saudijski pilot Iyad Al-Shamrani. Po jednu pobjedu postigao je 21 pilot, a dvojica su podijelila jednu pobjedu. Većina zračnih pobjeda postignuta je lovcima F-15C, po dvije pobjede postignute su lovcima F-15E, FA-18C i A-10 i jedna lovcem F-14. Na strani Koalicije u zračnoj borbi izgubljen je samo jedan avion F/A-18, srušen 17. siječnja zapadno of Baghdada od lovca MiG-25 kojim je pilotirao Zuhair Dawood. Pilot Michael Speicher je poginuo.
 
Pilot USAF John Kelk srušio je jedan irački MiG-29:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Michael Speicher:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U operaciji Desert Storm Koalicija je izgubila ukupno 75 aviona i 23 helikoptera, od čega je 39 aviona i 5 helikoptera izgubljeno u borbi.

Nisu mi jasni ovi podaci o gubicima saveznika. 
Piše da je u zračnoj borbi izgubljen samo jedan avion, koji je srušen. 
Na kraju se navodi da je 39 aviona izgubljeno u borbi. Pretpostavljam da su srušeni od strane PZO, ali gdje i od čega su izgubljeni ovi ostali do broja 75?

PALOMARES

Na današnji dan leta 1966 je nad Palomaresom v Španiji trčil ameriški bombnik s preskrbovalnim letalom in se zrušil. V njem so bile štiri jedrske bombe, kar je vlada ZDA priznala šele 2. marca.

Usodno trčenje se je zgodilo med B-52G, 58-0256 in KC-135A, 61-0273 , ki je med letenjem nad španskim Palomaresom letelo iz Morona AB v Španiji. B-52G je bil na misiji Operacija Chrome Dome , ki je zahtevala več dolivanja zraka. ^[90] Zaradi nesreče sta se oba letala razbila v zraku in ubila vse štiri člane posadke na KC-135A in tri od sedmih na B-52G, hkrati pa povzročila radiološko kontaminacijo, saj je bilo treba jedrsko orožje izločiti iz na kopnem in na morju, v bližini.


[You must be registered and logged in to see this image.]
Boeing KC-135A-BN Stratotanker 58-0004 tanka Boeing B-52G-75-BW Stratofortress 57-6741.

goran9030 (citat):

Nisu mi jasni ovi podaci o gubicima saveznika. 
Piše da je u zračnoj borbi izgubljen samo jedan avion, koji je srušen. 
Na kraju se navodi da je 39 aviona izgubljeno u borbi. Pretpostavljam da su srušeni od strane PZO, ali gdje i od čega su izgubljeni ovi ostali do broja 75?

Točno, 38 aviona srušeno je od strane zemaljske PZO i jedan od MiG-25. Ostalo su bili tzv. ''operativni gubici'' (udesi). Primjerice, jedan B-52 srušio se u Indijski ocean zbog kvara motora pri čemu su poginula 3 od 6 članova posade.

Stanko, hvala za pojašnjenje. Pretpostavio sam da se o tome radi, ali mi se broj učinio prevelikim. 
Pa, skoro polovica aviona je izgubljena zbog neispravnosti ili (moguće i) ljudske greške. 
Ipak su tamo upućeni temeljito pregledani i pripremljeni avioni, ali i posade. 
Asociralo me je to na jedan članak koji sam davno čitao, a odnosio se na njemačke tenkove u WWII, gdje je većina otkazala negdje uz put zbog greške u izvedbi motora.

Saj za večino na forumu sploh ni pomemben današnji dan. Sam pa ga bom vseenp omenil. Zgodilo se je, da sem na ta dan, leta 1972 zapustil kasarno Pantalej in se nikoli več nisem vrnil tja. Kljub dobremu namenu da se bom. In, ko bo ta virus mimo, bom verjetno res odšel v Niš. Tako iz radovednosti.

arcibald01 (citat):

Saj za večino na forumu sploh ni pomemben današnji dan. Sam pa ga bom vseenp omenil. Zgodilo se je, da sem na ta dan, leta 1972 zapustil kasarno Pantalej in se nikoli več nisem vrnil tja. Kljub dobremu namenu da se bom. In, ko bo ta virus mimo, bom verjetno res odšel v Niš. Tako iz radovednosti.

 A ni zanimivo.50 let, pa se nam( vsaj meni),zdi kakor,da bi bilo pred kratkim.

saj to je tisto, sploh se ne zavedaš koliko let je minilo. Pa začneš na prste računati, 50 let od odhoda iz JLA, 45 let ima starejši sin, mlajši nekaj manj, 11 let že v penziji (imel sem nekaj benificiranega staža), potem pa začnem šteti tablete, ki jih moram pojesti vsak dan. In pridem do številke 10. In to me postavi na trdna tla. Sem pač že star. Ali pa obletnica mature, že davno je bilo ko smo imeli 50 obletnico, tu in tam še srečam kakšnega kolega, ki sva skupaj študirala, pa še to običajno v kakšni ambulanti. Kolegic pa skoraj ne poznam več. medicina, beri: lepotna kirurgija, naredi svoje. Ali pa korona.

Masovni zračni napad USAAF na Berlin, 3. veljače/februara 1945.
 
Berlin je u Drugom svjetskom ratu bio bombardiran iz zraka 363 puta. Britanski RAF Bomber Command izbacio je na grad ukupno 45.000 tona bombi, a USAAF 23.000 tona. Berlin su također bombardirala ratna zrakoplovstva SSSR i Francuske.
Jedan od najtežih zračnih napada zbio se 3. veljače 1945. godine, a izvela ga je američka 8. zračna armija (Eight Air Force). Glavni cilj napada bila je njemačka 6. oklopna armija, koja se prema dojavi obavještajne službe kretata vlakovima kroz kolodvor Berlin Tempelhof na putu na Istočnu frontu. Time bi se pomoglo sovjetskoj ofenzivi prema rijeci Odra. To bi bilo prvi put da bombarderi USAAF ciljaju sâmo središte nekog grada. Zapovjednik 8. zračne armije general James Doolitle usprotivio se tom napadu, ali su zapovjednik USAAF za Europu general Carl Spaatz i vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi general Dwight Eisenhover naredili da se napad mora izvesti kako bi se pomoglo Sovjetima i manifestirala sloga u okviru Antihitlerovske koalicije.
 
James Doolitle:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Carl Spaatz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Napad je izvelo u prijepodnevnim satima 3. veljače 1.600 teških bombardera uz zaštitu 1.000 lovaca. Korištene su prvenstveno teške eksplozivne bombe, a zapaljive u manjoj mjeri. Zbog gustine bombi izbili su veliki požari koje je vjetar širio prema istoku. Na željezničkoj mreži teško su stradali kolodvori Potsdamer Bahnhof i Anhalter Bahnhof, no najteže je stradalo središte grada.
 
Bombarderi B-17 Flying Fortress u letu prema Berlinu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bombardiranje Berlina 3. veljače 1945.:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U Berlinu su stradale brojne javne zgrade, između ostalih Reichskancelarija, sjedište NSDAP, sjedište Gestapoa i zgrada Narodnog suda (Volksgerichtshof). Uništeno je nekoliko znamenitih spomenika kulture kao što su crkve Jerusalemer Kirche, Luisenstädtische Kirche i Sankt-Michael-Kirche, a ulice Unter den Linden, Wilhelmstrasse i Friedrichstrasse pretvorene su u gomilu ruševina. Poginula su 2.894 stanovnika Berlina i ranjeno 20.000 dok je 120.000 ljudi ostalo bez domova. Među poginulima je bio i zloglasni predsjednik Narodnog suda Roland Freisler, koji je između ostalog sudio sudionicima puča protiv Hitlera.
 
Ruševine Berlina 1945. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Roland Freisler:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ostaci crkve Kaiser-Wilhelm-Gedächtniskirche danas stoje kao spomenik žrtvama bombardiranja Berlina:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Završetak japanske evakuacije Guadalcanala, 7. veljače/februara 1943.
 
Na današnji dan prije 79 godina okončana je posljednja epizoda šestomjesečne ratne kampanje na Guadalcanalu u Solomonovom otočju. Kampanja je započela 7. kolovoza/augusta 1942. iskrcavanjem američke 1. marinske divizije na Guadalcanal, Tulagi, Gavutu i Tanambogo. Do kraja idućeg dana Amerikanci su zaposjeli sve predviđene ciljeve, a na Guadalcanalu su zauzeli nedovršeni japanski aerodrom praktično bez otpora. Nisu tada ni slutili da će im trebati 26 tjedana krvavih borbi da zadrže ono što su s lakoćom zauzeli za manje od 26 sati.
Japancima nije bilo na kraj pameti da prepuste Guadalcanal Amerikancima i odmah su reagirali zračnim, pomorskim i kopnenim snagama. Pri tome su podcijenili jačinu i borbenu sposobnost američke mornaričke pješadije i to im se osvetilo u kopnenim bitkama. Također nisu mogli dovoljno opskrbljivati trupe zbog lokalne zračne premoći američkih snaga i imali su permanentni problem nedovoljne prehrane.
Krajem listopada/oktobra 1942 na Guadalcanalu su se nalazile japanske jedinice iz sastava 17. armije (Dai-jū nana gun) kojom je zapovijedao general-lajtnant Harukichi Hyakutake. Glavninu snaga činile su 2. ili Sendai divizija, 35. ili Kawaguchi brigada i jedna regimenta 38. divizije te neke manje pješadijske jedinice i jedinice artiljerije i raznih pomoćnih službi.
 
General Harukichi Hyakutake:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Japanski vojnici na Guadalcanalu, jesen 1942. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Unatoč teškoćama u opskrbi trupa, u studenom/novembru japanski Imperijalni generalštab (Daihon'ei) još uvijek je bio uvjeren da može slomiti američki mostobran i povratiti Guadalcanal, no među mlađim generalštabnim oficirima vladalo je drugačije mišljenje. U listopadu su otok odvojeno posjetila dvojica pukovnika iz generalštaba, Takushiro Hattori i Masanobu Tsuji, koji su u povjerenju govorili kolegama da je Guadalcanal ''izgubljen slučaj''. Njihovo mišljenje podupro je i potpukovnik Ryūzō Sejima koji je također posjetio Guadalcanal i shvatio koliko tamošnji vojnici trpe od gladi i iscrpljenosti. Kapetan fregate Yuji Yamamoto i major Takahiko Hayashi povrdili su 11. prosinca/decembra istinitost tvrdnji Hattorija, Tsuija i Sejime.
Generalštabni pukovnik Joichiro Sanada posjetio je 19. prosinca Rabaul gdje je razgovarao s generalom Hitoshi Imamurom, zapovjednikom japanskih kopnenih snaga u Južnom Pacifiku. Imamura nije decidirano predložio povlačenje ali je otvoreno opisao katastrofalno stanje trupa i ustvrdio da je ponovno osvajanje Guadalcanala praktično nemoguć zadatak. Također je upozorio da je, ako se donese odluka o napuštanju otoka, potrebno izraditi planove za spašavanje što već broja tamošnjih vojnika.
 
Masanobu Tsuji:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sanada se vratio 25. prosinca u Tokyo, izvijestio o kritičnoj situaciji i preporučio da se Guadalcanal evakuira što prije. Temeljem njegovog izvještaja i preporuka Imperijalni generalštab je 26. prosinca 1942. donio odluku da se Guadalcanal napusti i da se uspostavi nova obrambena zona u području Srednjih Slomonovih otoka, a glavni napori kopnene vojske da se preusmjere na Novu Gvineju. Dva dana kasnije ministar rata general Hajime Sugiyama i načelnik Admiralštaba admiral Osami Nagano izvijestili su o tome imperatora Hirohita koji je 31. prosinca dao formalnu suglasnost na napuštanje Guadalcanala.
 
General Hajime Sugiyama:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tokom siječnja/januara 1943. Japanci su vršili pripreme za evakuaciju Guadalcanala koja je dobila ime ''Operacija Ke'' (Ke-gō Sakusen). Zamisao operacije bila je da se vojnici evakuiraju tokom nekoliko noći razaračima sa rta Esperance uz dalju podršku glavnine japanske flote. Razarače će dati 8. flota (Dai-hachi Kantai) viceadmirala Gunichi Mikawe iz Rabaula, a evakuacijom će neposredno rukovoditi kontraadmiral Shintarō Hashimoto. U sklopu priprema za evakuaciju Japanci su 14. siječnja iskrcali na Guadalcanal jednu svježu jedinicu kopnene vojske, takozvani Yano bataljon koji će preuzeti ulogu zaštitnice dok se vojnici budu prikupljali kod rta Esperance. Sredinom siječnja započeli su i zračnu kampanju protiv aerodroma Henderson Field i američkih položaja u zoni rijeke Matanikau, ali su rezultati zračnih napada bili neznatni.
 
Admiral Gunichi Mikawa:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Američke snage na Guadalcanalu brojale su u to vrijeme već 50.000 ljudi u okviru XIV. korpusa pod zapovjedništvom general-majora Alexandera Patcha. U sastavu korpusa bile su Američko-kaledonska divizija, 25. pješadijska divizija, 2. marinska divizija i 147. regimenta iz sastava 37. pješadijske divizije. Jedinica koja je podnijela najveći teret kopnenih borbi na otoku, 1. marinska divizija, evakuirana je sa Guadalcanala do kraja prosinca 1942. General Patch upravo je pripremao završnu ofenzivu kojom će definitivno uništiti japanske snage na Guadalcanalu kada je stigla informacija obavještajne službe da Japanci pripremaju neku novu veliku operaciju pod kodnim nazivom ''Ke''. Amerikanci tada nisu znali što znači ta šifra ''Ke'' i nagađali su da Japanci opet spremaju neku ofenzivu, vjerojatno na Solomonovom otočju ili Novoj Gvineji. Zapovjednik Južnopacifičkog područja (South Pacific Area - SOPAC) viceadmiral William Halsey bio je uvjeren da će Japanci ponovo pokušati zauzeti aerodrom Henderson Field na Guadalcanalu, stoga je general Patch privremeno obustavio pripreme za ofenzivu i koncentrirao je glavninu snaga unutar obrambenog perimetra. Samo je jedna kombinirana provizorna regimenta, sastavljena od pripadnika kopnene vojske i marinaca, dobila zapovijed da vrši nasilno izviđanje prema zapadu s time da ne prelazi više od jednog kilometra dnevno. Također je Halsey 29. siječnja uputio na Guadalcanal konvoj s dodatnim trupama i materijalom.
 
General Alexander Patch:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kada su Amerikanci shvatili da Japanci ne kane napasti nego se povlače bilo je kasno. Admiral Hashimoto poveo je 1.veljače/februara sa Shortlandskih otoka prvu skupinu za evakuaciju od 20 razarača, od kojih je 11 bilo namijenjeno prijevozu vojnika i ostali za zaštitu. Te noći Japanci su evakuirali prvih 4.935 vojnika, a izgubili su usput razarač Makigumo vjerojatno od naleta na minu. Druga skupina za evakuaciju od 20 razarača pokupila je 4. veljače sa rta Esperance generala Hyakutake s njegovim štabom i još 3.921 vojnika. U trećoj i završnoj rundi  7. veljače evakuirana su još 1.972 vojnika, a posljednji je ukrcan Yano bataljon.
 
Razarač Makigumo:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Japanci su tokom tri noći evakuirali sa Guadalcanala 10.652 vojnika od ukupno 36.000 koliko ih je u različitim fazama stiglo na otok. Ostali su izginuli u borbama ili pomrli od rana, gladi i epidemija. Vojnici do kojih se nije moglo doprijeti u džungli, ili su bili preslabi za iscrpljujući marš do rta Esperance, ostavljeni su da se bore do kraja. Jedan japanski mornarički oficir opisao je tragično stanje evakuiranih vojnika: ''Nosili su samo ostatke uniforme natopljene solju, a njihova fizička iscrpljenost bila je ekstremna. Vjerojatno su bili sretni ali nisu pokazivali nikakve emocije. Probavni trakt im je bio toliko uništen da im nismo mogli dati bolju hranu nego malo kaše. Stražnjice su im bile tako mršave da su im analni otvori bili kompletno izloženi, a na razaračima su patili od stalne i nekontrolirane dijareje''. Oko 600 evakuiranih vojnika pomrlo je prije nego su mogli dobiti odgovarajuću liječničku pomoć dok ih je 3.000 upućeno na dugotrajno liječenje i oporavak. Oni koji su bili u boljoj kondiciji raspoređeni su po različitim garnizonima duž Solomonovih otoka.
 
Japanska evakuacija Guadalcanala, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Treća runda evakuacije zatekla je američke prednje dijelove na 9 milja udaljenosti od rta Esperance. Usput nisu zatekli nikoga osim nekoliko mrtvih ili umirućih Japanaca. General Patch je tek ujutro 8. veljače shvatio da je japanski ''napad'' zapravo bio bijeg. Predvečer istog dana uputio je admiralu Halseyu radiogram: ''Potpuni poraz japanskih snaga na Guadalcanalu okončan je danas u 16:25 sati''.
Ironično, šestomjesečna kampanja na otoku okončana je operativnim uspjehom Japanaca jer su pred nosom zbunjenih Amerikanaca uspjeli evakuirati puno veći broj vojnika nego su očekivali, pri čemu su izgubili samo dva razarača (zapovjednik Kombinirane flote admiral Yamamoto očekivao je gubitak polovice razarača!). No, kako je upozorio Winston Chrchill nakon Dunkerquea, ratovi se ne dobivaju evakuacijama.

Stanko hvala na ovoj iscrpnoj objavi.

Bijeg sovjetskih ratnih zarobljenika iz Peenemündea njemačkim avionom, 8. veljače/februara 1945.
 
Mihail Devjatajev (1917.-2002.) bio je sovjetski pilot lovac koji je u Drugom svjetskom ratu srušio 9 njemačkih aviona. Dne 13. srpnja/jula 1944. bio je srušen nedaleko Lavova, zarobljen od Nijemaca i upućen u koncentracioni logor Łódź. Uspio je pobjeći 13. kolovoza/augusta, ali je uhvaćen i prebačen u koncentracioni logor Sachsenhausen. Znajući da će trpjeti torturu promijenio je identitet i uzeo prezime mrtvog sovjetskog pješadinca Nikitenka. Kasnije je premješten na otok Usedom gdje je zajedno s drugim sovjetskim zarobljenicima bio primoran popravljati avionsku pistu i uklanjati neeksplodirane bombe u centru za raketna istraživanja Peenemünde.
 
Mihail Devjatajev:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Uvjeti za zarobljenike bili su strašni. Devjatajev je odlučio da pokuša pobjeći unatoč neznatnim šansama i budnim i bezobzirnim njemačkim stražarima. Svoj plan povjerio je trojici sovjetskih zarobljenika i uspio ih nagovoriti da mu se pridruže. Odlučili su ukrasti njemački avion u vrijeme kada većina stražara bude odsutna zbog ručka. Oko podneva 8. veljače.desetorica sovjetskih zarobljenika radila su na pisti i u jednom trenutku Ivan Krivonogov je uzeo željeznu šipku i ubio njemačkog stražara, a Pjotr Kutergin obukao je njegovu uniformu i tobože ''nadzirao'' zarobljenike. Uspjeli su ući u bombarder Heinkel He-111 i uzletjeti. Osim Devjatajeva koji je pilotirao u avionu su bili još Ivan Krivonogov, Vladimir Sokolov, Vladimir Nemčenko, Fjodor Adamov, Ivan Olejnik, Mihail Jemec, Pjotr Kutergin, Nikolaj Urbanovič i Timofej Serdjokov. Nijemci su pokušali presresti avion, ali bez uspjeha. Iznad teritorija pod sovjetskim nadzorom oštećen je paljbom PZO artiljerije, ali ga je Devjatajev uspio spustiti na jedan ratni aerodrom.
 
Heinkel He-111:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prebjegli zarobljenici su dali vrijedne informacije o njemačkom programu reaktivnog oružja, naročito o projektilima V-1 i V-2. Ironično, umjesto da budu pohvaljeni i odlikovani NKVD ih je stavio pod istragu kao ''njemačke špijune'' jer ''nisu mogli uzeti avion bez pomoći Nijemaca''. Nakon kraćeg vremena provedenog u bolnici sedmorica su poslana u kažnjeničke jedinice i petorica su poginula u nastavku ratnih operacija, dok su trojica uključivo Devjatajeva zadržana u zatvoru radi dalje istrage.
Devjatajev je otpušten iz vojne službe u studenom/novembru 1945. Nisu mu mogli dokazati nikakvu ''špijunažu'', ali mu je ostala etiketa ''kriminalca'' zbog koje dugo nije mogao dobiti posao. Tek 1957. godine, nakon što je akademik Sergej Koroljev osobno prikazao događaj i naglasio da su informacije prebjeglih zarobljenika dale dragocjeni doprinos sovjetskom svemirskom programu, Devjatajev je rehabilitiran i 15. kolovoza iste godine odlikovan ordenom Heroja Sovjetskog Saveza.

Drugari, popušta vam koncentracija (hoće to s godinama). Olimpijada i Vučko ne spadaju u VOJNU povijest/(h)istoriju nego ovdje:
 
[You must be registered and logged in to see this link.]

Zato mi imamo Tebe druže Stanko!