KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

Jedan od najvećih trijumfa Aleksandra III. Makedonskog dogodio se 1. listopada 331. pr. Kr. u Bitci kod Gaugamele u današnjem Iraku, kada je njegova vojska potpuno razbila mnogobrojnije perzijske snage predvođene Velikim kraljem Darijem III. Aleksandarovi roditelji bili su kralj (basileus) antičkog Makedonskog kraljevstva Filip II. Makedonski i epirska princeza Olimpijada. Rodio se 356. pr. Kr. u Peli, blizu današnjeg grada Soluna. U mladosti mu je učitelj bio grčki filozof Aristotel koji ga je nadahnuo pričama o Homeru i epom Ilijada, a posebno ga se dojmio Ahilej u kojem je vidio svoj uzor.
Bitka kod Gaugamele označila je kraj Perzijskog Carstva, a Aleksandru je otvorila put prema istoku.
Aleksandar je 331. pr. Kr. nakon pohoda na Egipat, gdje je proglašen faraonom i sinom Amona-Ra od strane proroka u oazi Siwa, drugi put napao Perzijance otevši im dio teritorija. Nakon toga je odlučio dokrajčiti Perzijsko Carstvo, iako mu je Darije III. ponudio polovicu carstva u zamjenu za mir.
Saznavši da je makedonsko-grčka vojska krenula prema srcu njegova Carstva Veliki kralj Darije okupio je golemu vojsku od oko 240.000 ljudi, koju su većinom činili pripadnici podjarmljenih naroda. Sam je izabrao teren gdje će dočekati neprijatelja odlučivši se za ravnicu Gaugamelu, blizu grada Tel Gomela, u današnjem sjevernom Iraku, koju je dao dodatno izravnati kako bi omogućio manevriranje svojim bojnim kolima s oštricama na kotačima te ratnim slonovima. S druge strane Aleksandar je raspolagao s oko 47.000 vojnika koji su bili mnogo bolje obučeni te veterani brojnih bitaka.
Bitka kod Gaugamele započela je ujutro, iako je Darije očekivao napad noću, i u njoj se pokazalo zašto se Aleksandra smatra za jednog od najvećih vojskovođa u povijesti. Njegova falanga (pješaštvo karakteristično po bojnom poretku u antičko doba), i elitna konjica koju je osobno predvodio potpuno je razbila protivnikove redove probivši se do samog Darija kojeg su čuvali njegovi legendarni ratnici zvani besmrtnici (njih 10.000). Tada se Darije s dijelom trupa dao u bezglavi bijeg, a Aleksandar ga nije gonio već je priskočio u pomoć svom lijevom krilu koje je pucalo pod napadom Perzijanaca. Tako je spasio svoju vojsku i porazio Perzijance. Izvori govore da je poginulo do 40.000 perzijskih vojnika, a da su Makedonci izgubili samo 4.000 vojnika.
Nakon bitke Aleksandar III. Makedonski postao je Aleksandar Veliki i bio spreman preuzeti perzijsku krunu. Nekoliko dana kasnije ušao je u Babilon, no tamo se nije dugo zadržao, jer je krenuo u potjeru za Darijem. Darija III. izdali su i ubili vlastiti zapovjednici u savezničkom kraljevstvu Baktrija - na što je Aleksandar dao ubiti njegove ubojice, a njega pokopati s najvećim počastima. Nakon toga, Aleksandar je nastavio napredovati prema istoku sve do rijeke Ind. Nakon njegove smrti, u 32. godini života, carstvo se raspalo u ratovima njegovih vojskovođa odnosno dijadoha (generala). Vremenski, ratovanje dijadoha obuhvaća razdoblje 323. pr. Kr.-281. pr. Kr.
Nakon 280. pr. Kr. tri su dinastije zavladale gotovo cijelim bivšim Aleksandrovim carstvom: Antigonidi (Makedonija i Grčka), Ptolemejevići (Egipat) i Seleukovići (Mala Azija). Sve tri dinastije su vladale do dolaska Rimskog i Partskog Carstva (antička iranska država).

Zoran I (citat):

                 

   [You must be registered and logged in to see this image.]

Citat :

  
    

                                                                   


                    
                                                        

Mogoče še kakšna beseda o bankovcu na sliki. Gre za enega iz serije bankovcev iz leta 1950. Kot je meni znano serija ni bila predvidena za redno izdajo in tudi ni bila nikoli dana v obtok (podobno kot serija iz leta 1981, ki je bila pripravljena v primeru morebitnega državnega udara ali napada na Jugoslavijo) zasnovana je bila kot vojna izdaja. Literature o bankovcih iz leta 1950 in 1981 pa je zelo malo.

1. listopada 1863. u njujoršku luku uplovila je eskadra ruskih brodova pod zapovjedništvom admirala Stepana Stepanoviča Lesovskog. Stanovnici New Yorka prijateljski su dočekali ruske brodove priredivši im svečanost. Ta je posjeta, usred američkog građanskog rata, bila dio kompliciranog ruskog diplomatskog manevra koji je trebao obeshrabriti Britance i Francuze od napada na Rusiju. U Rusiji je u to vrijeme trajao ustanak Poljaka u borbi za samostalnost, a Velika Britanija i Francuska namjeravale su pomoći Poljacima.
Rusi su poslali svoju mornaricu u američku luku New York, kako bi ona od tamo (s leđa) predstavljala prijetnju engleskoj i francuskoj prekomorskoj trgovini. Ruski potez je odgovarao i Amerikancima, točnije Sjeveru. Naime, u to su doba Britanci i Francuzi podržavali Jug do te mjere da su već namjeravali ući u rat na strani Konfederacije. Rusija je bila jedna od rijetkih država koja je podržala Sjever. Njeni brodovi u sjevernjačkim lukama značili su prijetnju za Jug, ali i za Britaniju i Francusku i bili su jedan od ključnih čimbenika zbog kojih su Britanci i Francuzi odustali od ulaska u rat na strani Juga. Nekoliko dana nakon uplovljavanja u New York još je jedna ruska eskadra ušla i u San Francisco, doplovivši iz Vladivostoka. Ruski su brodovi ostali u New Yorku i San Franciscu gotovo godinu dana, sve dok nije ugušen ustanak Poljaka u Rusiji i dok Sjever nije stekao konačnu prednost pred Jugom.

Egipatski predsjednik Muhammad Anwar El-Sadat ubijen je u atentatu 6. listopada 1981., na vojnoj paradi u Kairu.
Tijekom Drugog svjetskog rata Britanci su ga dvaput zatvarali zbog kontakata s Nijemcima i navodnih pokušaja atentata na probritanski orijentirane egipatske političare. Sudjelovao je u vojnom udaru kojim je zbačen kralj Faruk I., a tijekom vojne vladavine obavljao je niz dužnosti uključujući i mjesto potpredsjednika zemlje od 1964. do 1966. i od 1969. do 1970. Nakon Nasserove smrti 1970. imenovan je predsjednikom Egipta. Poslije poraza u ratu 1967., Sadat je ubrzano opremio egipatsku vojsku, da bi 1973. pokrenuo napad na Izrael.
Riskirajući pogoršanje odnosa s arapskim zemljama, Sadat je u drugoj polovici sedamdesetih približio Egipat Izraelu, što je rezultiralo Sporazumom iz Camp Davida. Sporazum je Sadatu zajedno s izraelskim premijerom Menahemom Beginom 1978. godine donio Nobelovu nagradu za mir, no i izopćenje iz arapskog svijeta zbog nagodbe s Izraelom.
Bio je trn u oku arapskih nacionalista zbog svojih mirotvornih akcija u Palestini i truda oko uspostavljanja mira između Arapa i Židova, pa je organizacija Islamski Jihad isplanirala njegovo ubojstvo.
6. listopada 1981. Sadat je bio prisutan na vojnoj paradi u Kairu koja je trebala biti sigurna jer vojnici nisu imali pravu municiju. Ipak, jedna se grupa vojnika predvođena poručnikom Khalid Ahmed Al-Islamboulijem naoružala i pripremila za akciju. Kad je njihov kamion došao ispred Sadatove tribine izašli su van i postrojili se. Poručnik Islambouli pravio se kao da će salutirati Sadatu, no onda je bacio prema njemu tri granate, a njegovi kolege vojnici su zapucali.
Broj žrtava na tribini bio je velik. Ubijeni su osim Sadata još i jedanaestorica drugih, uključujući kubanskog ambasadora, koptskog biskupa i omanskog generala. Još 28 osoba je ranjeno, među njima i egipatski potpredsjednik Hosni Said Mubarak i irski ministar obrane James Tully. Poručnik Islambouli je uhićen, osuđen na smrt i pogubljen, a vlast u Egiptu preuzeo je potpredsjednik Mubarak.

11. listopada 1899. započeo je Drugi burski rat u južnoj Africi, koji su lokalni naseljenici većinski nizozemskog podrijetla - Buri, vodili protiv Britanskog kolonijalnog imperija. Buri su imali dvije male državice, Transvaal i Oranje, a suprotstavili su se tadašnjem najvećem kolonijalnom carstvu na svijetu koje je u to doba obuhvaćalo gotovo 20 milijuna kvadratnih kilometara i zapravo su Buri objavili rat Britancima, a ne obratno.
Drugi burski rat bio je na neki način samo nastavak prethodnog Prvog burskog rata (1880.-1881.), tako da su i uzroci bili manje više isti, a to je generalno britanska ekspanzionistička politika na cijeli prostor južne Afrike. Tadašnji britanski političari tvrdili su da Britanija ima pravo na suverenitet nad južnom Afrikom, pa prema tome i nad Transvaalom, kojem su na predhodnim Mirovnim konvencijama iz 1881. i 1884. priznali pravo na nezavisnost.
Velika Britanija se htjela domoći bogatih nalazišta dijamanata u dolini rijeke Oranje i zlatnih polja u Transvaalu, pa je potegnula pitanje engleskih doseljenika, tzv. uitlandera, čija prava na posjed zemlje nisu priznavale burske vlasti. Nakon dugih i bezuspješnih pregovora, rat je bio neizbježan.
Buri su već 12. listopada (sljedeći dan nakon objave rata) napali Britance kod Kraaipana te su uspjeli pobijediti i zarobiti britanski garnizon, a njihove pobjede na početku rata predstavljale su blamažu za Britance, s obzirom na omjer snaga koji je bio višestruko na strani Britanaca. Burski vođa bio je transvaalski predsjednik Paul Krüger, koji je putovao po Europi tražeći podršku, ali bez uspjeha. Rat se odužio sve do 1902. kada je 31. svibnja potpisan mirovni ugovor u Vereenigingu. Ugovorom je likvidirana nezavisnost burskih država koje su potpale pod britansku vlast, ali s velikim stupnjem autonomije.
To je bio najveći i najskuplji rat u kojem je sudjelovala Britanija između napoleonskih ratova i Prvoga svjetskog rata i koštao je više od 200 milijuna funti. Na vrhuncu rata, ukupni broj britanskih snaga angažiranih na frontovima južne Afrike dosegao je gotovo 500.000 ljudi, dok su Buri uspjeli mobilizirati armiju od 88.000 boraca. Rat se otegao jer su se Britanci borili u neprijateljskoj zemlji, na teškom terenu, s dugim linijama komunikacije, dok su se Buri uglavnom branili i koristili prednosti modernih pušaka - otvarajući ubitačnu vatru na napadače, tako da su oni morali koncentrirati velike snage da nadvladaju malobrojne branioce. Drugi burski rat bio je po mnogo čemu, naročito po oružju koje je prvi put tamo upotrijebljeno (puške i mitraljezi), uvertira za Prvi svjetski rat. Donio je i nove vojne odore; britanski vojnici bili su vrlo dobre mete burskim strijelcima, koji su se uglavnom prilagodili okolišu neutralnom, tzv. kaki bojom odora. Svjetska je javnost sa simpatijama pratila otpor Bura, osobito s obzirom na britansku uporabu koncentracijskih logora kao metode u ratovanju, među prvima u suvremenoj povijesti.
U Burskom ratu sudjelovali su mnogi kasnije poznati ljudi. Mladi Mahatma Gandhi živio je upravo u to vrijeme u južnoj Africi (ondje je proveo čak 21 godinu života). Prijavio se kao dobrovoljac unutar britanske vojske te je organizirao sanitetsku jedinicu i njome zapovijedao. Nadalje, mladi Winston Churchill došao je u južnu Afriku kao vojni dopisnik britanskih novina The Morning Post. Buri su ga čak i zarobili, a kasnije je o tim događajima napisao i dvije knjige. Nobelovac Rudyard Kipling, autor 'Knjige o džungli', također je boravio u južnoj Africi u vrijeme Burskog rata. Autor Sherlocka Holmesa, Arthur Conan Doyle, bio je u Burskom ratu kao liječnik-volonter na britanskoj strani.

14. listopada 1947. prvi put je zrakoplovom službeno probijen zvučni zid tj. brzina od 1 Macha.
To je učinio pilot Charles Elwood 'Chuck' Yeager, koji je time postao jedan od najpoznatijih ljudi u povijesti zrakoplovstva. Letio je u raketnom zrakoplovu Bell X-1 i nije poletio s tla, nego je zajedno sa zrakoplovom ispušten iz bombardera Boeing B-29 Superfortress (Supertvrđava) nad pustinjom Mojave u Kaliforniji. Chuck Yeager svom je Bellu X-1 dao nadimak Glamorous Glennis prema vlastitoj supruzi.
U Drugom svjetskom ratu Chuck Yeager bio je letački as. Oborio je više od deset njemačkih zrakoplova, od toga pet u jednom danu. Kasnije je Yeager dospio i do čina brigadnog generala u Američkom ratnom zrakoplovstvu (USAF).
Zanimljivo je da je Yeager dva dana uoči svog povijesnog leta slomio dva rebra pri padu s konja. Budući da nije htio propustiti let, prikrio je tu ozljedu, otišavši veterinaru umjesto liječniku. Na dan leta osjećao je takvu bol da nije mogao ni zatvoriti vrata zrakoplova samostalno. Ipak, kao što je spomenuto, uspješno je pri tom letu probio brzinu zvuka, na visini od oko 13.700 metara.

Bitka kod Zame, odlučujuća bitka Drugog punskog rata, u kojoj su Rimljani konačno uspjeli pobijediti velikog kartaškog (punskog) vojskovođu Hanibala (247.-182. pr. Kr.) dogodila se 19. listopada 202. pr. Kr. Održala se u sjevernoj Africi, na području današnjeg Tunisa, oko 100 km jugozapadno od glavnog grada. Antičko središte punske države - Kartaga, nalazila se nedaleko od središta današnjeg glavnog grada Tunisa, prema morskoj obali. Rimljani su znači, napali Kartažane (Pune) na njihovom teritoriju.
Rimski vojskovođa bio je Publije Kornelije Scipion (236.-183. pr. Kr.). Raspolagao je s velikom silom od oko 34.000 legionara i 6.000 konjanika. Međutim, Hanibalova je vojska bila još veća, s oko 45.000 pješaka i 6.000 konjanika. Kartažani su imali i specifično oružje - borbene slonove. Oko 80 borbenih slonova napalo je Rimljane, no njihov učinak nije bio tako velik jer su se Rimljani već bili navikli na njih u prijašnjim bitkama.
Scipion je znao da će Kartažani napasti slonovima, a znao je i da se slonovi mogu kretati samo ravno prema naprijed. Zato je naredio da legionari u bitki naprave otvorene prolaze za slonove. Na taj su način slonovi samo prohujali kroz rimske legije bez nanošenja štete vojnicima.
Scipion je dobro predvidio i drugu osnovnu Hanibalovu taktiku - oslanjanje na konjicu, budući da je Hanibal običavao brzopokretnu konjicu upotrijebiti u ključnom trenutku kako bi zadao neprijatelju udar iz neočekivanog smjera. Zato je Scipion naredio vlastitoj konjici da već u ranoj fazi bitke napadne Hanibalovu i pokuša je poraziti. To je uspjelo, pa je rimska konjica neutralizirala kartašku i na kraju bitke vratila se na bojište i dokrajčila Hanibalovo pješaštvo s leđa.
Rimska pobjeda bila je potpuna. Kartaga je zatražila mir i time je konačno završen punih 17 godina dugi rat u kojem je Hanibal bio strah i trepet na teritoriju današnje Italije. Scipion je dobio pobjednički naslov Afrički (lat. Scipio Africanus).
Rimljani su konačno uništili i opljačkali Kartagu 146. pr. Kr. u Trećem punskom ratu, a zarobljeno stanovništvo prodali u ropstvo. S Kartagom je učinjeno ono s čim je rimski državnik i konzul Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr. Kr.) završavao svaki svoj govor u senatu, neovisno o temi rasprave, Cetĕrum censeo Carthagĭnem esse delendam (hrv. Uostalom, smatram da Kartagu treba uništiti.).
Punski ratovi su proširili granice Rima izvan Apeninskog poluotoka, učinili ga gospodarom trgovine na Sredozemnome moru i donijeli mu silnu robovsku radnu snagu.

21. listopada 1944. Japanci su izvršili prvi samoubilački napad avionom (jap. kamikaze) tijekom Drugog svjetskog rata u vrijeme kada je rat dobrano odmakao i Japan već bio u povlačenju pred nadmoćnijim Amerikancima. Još od Bitke kod Midwaya sredinom 1942., Japan više nije uspio pobijediti Amerikance u većoj bitci. Korištenje kamikaza na neki način je i bilo pokazatelj očajničkog stanja japanskih snaga.
Riječ kamikaze na japanskom znači božanski vjetar i izvorno je to bio naziv za velike tajfune koji su spasili Japan od invazije Mongola u doba Kublaj-kana 1274. i 1281. Kublaj-kan je bio moćni mongolski vladar, Džingis-kanov nasljednik, koji je vladao velikim carstvom na području Kine i središnje Azije. Ambiciozni Kublaj-kan pokušao je osvojiti i Japan, no to su otočje spasili jaki tajfunski vjetrovi uništivši mongolsku flotu, i Japanci su pilote samoubojice iz zahvalnosti prozvali kamikaze. Za jedinice kamikaza upotrebljavali su riječ/skraćenicu tokkotai ili tokko - jedinice za specijalni napad.
Prvi kamikaze napad dogodio se tijekom bitke u zaljevu Leyte na Filipinima (to je po nekim pokazateljima bila najveća pomorska bitka u čitavoj povijesti). Prva žrtva kamikaze bio je australski brod HMAS Australia, teška krstarica istisnine oko 10.000 t i dužine oko 192 m. Japanski samoubojica zabio se u prednji dio tog broda i ubio oko 30 ljudi, uključujući i kapetana Emilea Dechaineuxa. Ranjena su bila još 64 čovjeka.
Ukupno su do kraja rata japanski kamikaze oštetili oko 300, a potopili oko 47 savezničkih brodova, uključujući čak i tri manja nosača aviona. Ipak, nije veliki postotak kamikaza uspio pogoditi brod na koji su se usmjerili. U 2.560 napada koliko ih je izvedeno pri kraju Drugog svjetskog rata, cilj ih je pogodilo 474. Pojedini piloti samoubojice su nekim čudom uspjeli preživjeti napad, ili su promašili brod, pa pali u more i bili zarobljeni. U Japanu su kasnije imali počasti i dobre mirovine.

Bitka za aerodrom Henderson Field, 23.-26. listopada/oktobra 1942.

Druga polovica 1942. godine u ratu na Pacifiku obilježena je šestomjesečnom borbom japanskih i američkih snaga za otok Guadalcanal, koja se pokazala konačnom prekretnicom na ovom golemom ratištu. U akcijama na kopnu prijelom se dogodio u četverodnevnom okršaju poznatom kao Bitka za Henderson Field (Battle for Henderson Field).
Tokom rujna i početkom listopada 1942. obje strane su na Guadalcanal dopremale pojačanja kopnenim snagama. Japanci su dopremili regimentu Aoba, 2. pješadijsku diviziju poznatu kao Sendai divizija i jednu regimentu 38. divizije, kao i tešku artiljeriju i desetak lakih tenkova. Američkoj 1. marinskoj diviziji stigla je u pomoć 7. regimenta 2. marinske divizije i 164. pješadijska regimenta kopnene vojske mobilizirana iz sastava nacionalne garde Sjeverne Dakote. Time je zapovjednik 1. marinske divizije i svih američkih snaga na Guadalcanalu general Alexander Vandegrift dobio dovoljno snaga da začepi sve rupe u obrambenom perimetru.

General Alexander Vandegrift:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sredinom listopada 1942. snage na Guadalcanalu su bile približno izjednačene - prema 22.000 Japanaca, većinom svježih i odmornih, stajalo je 23.000 Amerikanaca dobrim dijelom iscrpljenih ranijim borbama, malarijom, dizenterijom i tropskim bolestima.
Zapovjednik japanske 17. armije na Guadalcanalu general Harukichi Hyakutake smatrao je da se na Guadalcanalu nalazi oko 10.000 Amerikanaca i isplanirao je odlučujući napad kojim bi se zauzeo aerodrom Henderson Field i slomio američki mostobran.

General Harukichi Hyakutake:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema planu napad će se izvesti iz dva smjera. Na zapadnoj strani mostobrana, kod rijeke Matanikau, napasti će 3.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Tadashi Sumiyoshija uz podršku artiljerije i tenkova, međutim glavni napad će izvesti 7.000 vojnika divizije Sendai pod zapovjedništvom generala Masao Maruyame s južne strane mostobrana, iz džungle uz desnu obalu rijeke Lunga.
Da bi se trupe divizije Sendai dopremile na polazne položaje japanski inženjerci su iskrčili stazu kroz džunglu duljine 24 km, koja je dobila ime Put Maruyame (Maruyama Road). Amerikanci nisu ništa znali o ovim japanskim pripremama i premještanju snaga. Početak japanskog napada na oba sektora predviđen je za večer 23. listopada.

General Masao Maruyama: 

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon što je prokrčena staza kroz džunglu vojnici divizije Sendai započeli su marš prema polaznoj zoni za napad. Pohod je bio vrlo težak i iscrpljujući jer je trebalo svladati brojne klance, močvare i vodene tokove, a vojnici su bili teško opterećeni - svaki je osim vlastitog oružja i zaliha za nekoliko dana nosio po jednu topovsku granatu ili minobacačku minu. Teška oružja su nošena rastavljena, a većina ih je ostavljena putem jer je njihovo prenošenje bilo fizički nemoguće. Zbog teškoća u prikupljanju trupa Maruyama je odgodio početak napada za 24. listopada na večer.
Na zapadnoj strani mostobrana, kod rijeke Matanikau, trupe generala Sumiyoshija zbog problema u komunikaciji nisu znale za odgodu i pokrenule su napad na večer 23. listopada. Marinci 7. regimente su odmah uništili svih 9 japanskih tenkova i odbili prvi napad. Japanci su ponavljali juriše sve do noćnih sati 26. listopada kada su konačno zaustavljeni. U odbijanju nekih juriša Amerikanci su angažirali čak i pozadinsko osoblje poput vezista, kuhara i muzičara.
Napad divizije Sendai sa juga iznenadio je Amerikance, ali ne i zatekao nespremnima. Početni udar je pao na položaje 1. bataljona 7. marinske regimente pod zapovjedništvom potpukovnika Lewisa "Chesty" Pullera, a u bitku se odmah uključio ostatak 7. regimente i 164. pješadijska regimenta kopnene vojske.

Potpukovnik Lewis "Chesty" Puller:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U jednom trenutku japanske trupe su stigle do samog ruba aerodroma Henderson Field, što je potaknulo mornaričkog oficira za vezu kod generala Hyakutake da pošalje u Rabaul pobjednički radiogram: ''Banzai! Aerodrom zauzet u 23.00''. Ujutro je isti oficir morao poništiti banzai-izvještaj uz napomenu da je ''stanje nejasno''. Nakon nekoliko neuspjelih masovnih juriša, dijelom uz potporu brodske artiljerije, general Hyakutake je u 8.00 sati 26. listopada zapovijedio obustavu napada i povlačenje.
Krvoproliće među japanskim vojnicima je prema svjedočenju sudionika bitke bilo epskih razmjera. Samo ispred položaja Pullerovog bataljona i 3. bataljona 164. pješadijske regimente Amerikanci su izbrojali i sahranili 1.500 japanskih leševa koji su se prostorali na području od pola milje. Preživjeli su se uputili na novi iscrpljujući marš kroz džunglu prema rijeci Matanikau, a dijelom i prema rtu Koli na istočnoj strani mostobrana..

Poginuli japanski vojnici ispred položaja 1. bataljona 7. marinske regimente:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Uništeni japanski tenkovi kod ušća rijeke Matanikau:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka za Henderson Field bila je najveća kopnena bitka za vrijeme šestomjesečne kampanje na Guadalcanalu, ujedno i najteži poraz japanskih trupa. Odnos gubitaka pokazuje razmjer poraza - Japanci su izgubili oko 3.000 poginulih, a veliki broj vojnika je poumirao od rana tokom povlačenja kroz džunglu. Također su izgubili krstaricu Yura i 14 aviona. Amerikanci su izgubili 80 poginulih, 1 patrolni brod i 3 aviona. General Hyakutake je otpisao diviziju Sendai kao jedinicu sposobnu za ofenzivne operacije.
Japance ni ovaj poraz, najteži u dotadašnjim kopnenim borbama na Guadalcanalu, nije obeshrabrio. Vjerovali su da im je u bici za Henderson Field nedostajalo samo još malo snaga i malo dodatnih napora da konačno slome američki mostobran, stoga su u studenom/novembru poslali na otok novo pojačanje - glavninu 38. divizije s oko 8.000 vojnika. No ova divizija je stradala na moru tokom prijevoza, tako da je bitka za Henderson Field bila posljednji japanski pokušaj zauzimanja aerodroma.

Bitka za Henderson Field, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

BENITO MUSSOLINI

Na današnji dan leta 1936 je italijanski fašistični voditelj in ministrski predsednik Benito Amilcare Andrea Mussolini podpisal zavezništvo z Nemčijo.

V oktobru 1922 je Musolini s svojo stranko izvedel pohod na Rim, vendar se nanj ni odpravil peš, ampak se je tja odpeljal z vlakom. V tem pohodu je zahteval prevzem oblasti. Ob vsesplošnem nasilju fašističnih oboroženih skupin - črnih srajc, je kralj Viktor Emanuel III. vodenje vlade ponudil Mussoliniju. Musolini je postal Duce ali voditelj, ki je vodil Italijo kot diktator.

Odpravil je demokracijo in vse politične stranke razen fašistične. Tajna policija je zapirala in odstranjevala njegove nasprotnike. Časopisi in radijske postaje so bili prisiljeni objavljati fašistična načela in Mussolinijeve govore. S sporazumom z Vatikanom je pridobil naklonjenost katoliške cerkve. Fašisti so organizirali množična zborovanja, na katerih so poveličevali Mussolinija. Pod njegovim vodstvom je Italija postala vzor za fašistične sisteme tudi v drugih državah.

Mussolini je želel Italijo popeljati nazaj k veličini antičnega imperija. Zato je uporabljal mnoge simbole antičnega Rima (na primer sveženj šibja s sekiro). Iz Italije je želel narediti veliki imperij, ki bi segal tudi v Afriko. Zato je leta 1935 napadel Abesinijo oziroma Etiopijo in jo leto kasneje priljučil kot italijansko kolonijo, kralj Viktor Emanuel III. pa je postal abesinski cesar. Ker je Italija po njegovem po prvi svetovni vojni dobila premalo ozemlja, se je začel povezovati s Hitlerjem. Pomagal pa je tudi španskim nacionalistom pod vodstvom generala Franca v španski državljanski vojni. Leta 1939 je napadel Albanijo in prisilil kralja Ahmeda Zoguja, da je zapustil deželo. Viktor Emanuel III. pa je postal še albanski kralj.

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
         Benito Mussolini je bil aretiran leta 1903 s strani švicarske policije, ker je bil brez osebne izkaznice                           V ameriški reviji Time 11.september 1939

[You must be registered and logged in to see this image.]      [You must be registered and logged in to see this image.]
 Mlad desetar Benito v enotah Bersaglierov v I.svetovni vojni                                         Benito Amilcare Andrea Mussolini

31. listopada 1848. vojska pod zapovjedništvom hrvatskog bana grofa Josipa Jelačića Bužimskog i austrijskog feldmaršala kneza Alfreda von Windisch-Grätza ugušila je revoluciju u glavnom gradu Habsburške Monarhije - Beču.
(U Habsburškoj Monarhiji, ali i šire u Europi, revolucionarna gibanja (1848.-1849.) poznata pod nazivom Proljeće naroda zahvatila su, uz sjeverne talijanske pokrajine, Austriju, Ugarsku, Češku, Slovačku, Transilvaniju i Hrvatsku, a njihovo osnovno obilježje bili su, uz zahtjeve za liberalnim društvenim promjenama, snažni nacionalni zahtjevi pojedinih naroda.)
Bio je to jedan od razloga zašto je Karl Marx imao negativno mišljenje o Jelačiću kao 'nazadnom reakcionaru i neprijatelju naroda' koji je prethodno gušio i mađarsku revoluciju, a sad je ugušio i revoluciju u Beču i to u korist konzervativnih načela. Marxovo loše mišljenje o Jelačiću preuzela je i Komunistička partija u Jugoslaviji, što je u konačnici 1947. dovelo do uklanjanja spomenika banu koji je 1866. bio postavljen na glavnom zagrebačkom trgu. (Spomenik bana Jelačića na konju je u komadima pohranjen u Gliptoteku JAZU, te je ponovo postavljen na trg 1990.)
Jelačić je pri gušenju revolucije bio dio trojke glavnih vojnih zapovjednika, a osim njega, tu su bili spomenuti feldmaršal Windisch-Grätz i feldmaršal grof Josef Radetzky (poznat po Radetzky-maršu Johanna Straussa). Njih trojica su postali tako slavni, da su vojnici Monarhije na svoje mačeve ispisivali slova WIR (kratica za Windisch-Grätz, Iellachich, Radetzky). (Riječ Wir znači mi.)
Radetzky je gušio revoluciju u Italiji, Jelačić u Mađarskoj i Beču, a Windisch-Grätz je poznat po osobito nasilnom gušenju revolucije u Češkoj (naredio je bombardiranje Praga). Ban Jelačić je 1. studenog ušao u Beč kao prvi vojskovođa nakon Napoleona, a Franjo Josip I. koji je 1848. naslijedio Ferdinanda V., imenovao ga je namjesnikom Rijeke i Dalmacije. Nakon uspješnog sloma bečke revolucije, 13. kolovoza 1849. konačno je slomljena i mađarska revolucija te je na kraju revolucija doista ugušena u svim dijelovima monarhije i pobijedila su konzervativna monarhistička načela. Ipak, vladajuća dinastija, na čelu s mladim carem Franjom Josipom I., uvidjela je da su reforme nužne. Sljedećih 10-ak godina obilježilo je uvođenje reformi odozgo (za razliku od revolucije koja je to pokušala odozdo).

EL ALAMEIN

Na današnji dan leta 1942 so v bitki pri El Alameinu zavezniške enote pod vodstvom britanskega generala Montgomeryja premagale nemško vojsko pod vodstvom generala Rommla.

V 2. bitki od 23. oktobra do 4. novembra 1942 so zavezniške sile prebile Nemško linijo in jih prisilile k umiku do Tunizije. Druga bitka je označila konec dolgotrajnih in krvavih bojev med Nemškimi inzavezniškimi silami v severni Afriki. K temu je močno pripomogel nov Britanski general Bernard Montgomery, ki je prevzel vodstvo Britanskih sil in uspel ustaviti Nemško ofenzivo v severni Afriki. 23. oktobra je Montgomery začel bitko pri El Alameinu. Na razpolago je imel 230.000 mož in 1440 tankov, Rommel pa 80.000 vojakov in 540 tankov. Prve dni je Montgomery izgubil 600 tankov a v naslednjih dneh je dobesedno zmlel nasprotnika. Nemci so se še naprej borili a Britanci so prodrli in ujeli 10.000 Nemcev in 20.000 Italijanov, medtem ko je Rommel večji del sil rešil z umikom. Tako se je izpodrinilo vsako upanje za Nemce, da si jim uspelo osvojiti Egipt, nato Sueški prekop in s tem tudi severno Afriko.


[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                                      Britanska pešadija leta 1942 v bitki pri El Alameinu                                                                 Zmagoviti general Bernard Montgomery

[You must be registered and logged in to see this image.]          [You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Bitka za El Alamein                                                                  Kljub odličnim načrtom generala Rommla bitko zmagajo Angleži

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                    Tankovska bitka za El Alamein

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Ujeta posadka Panzerja                                                                                 Feldmaršal Erwin Rommel

[You must be registered and logged in to see this image.]
                          Tudi odlična strategija in taktika ni pomagala Puščavski lisici - feldmaršalu Edwinu Rommlu

 [You must be registered and logged in to see this image.]
                                   Pokopališče v El Alameinu

REVOLUCIJA V NEMČIJI

Na današnji dan leta 1918 so se demonstracije uporniških mornarjev v Kielu v Nemčiji sprevrgle v revolucijo, ki se je razširila po vsej Nemčiji. Zahtevale so veliko mrtvih in ranjenih. Uporniški mornarji so zahtevali tudi priznanje vojaških sovjetov, ki naj bi imeli vrhovno oblast in svobodo tiska. V Stuttgartu je dan po razglasitvi splošne stavke izšel časopis Rdeča zastava, ki sta ga ustanovila znana borca za delavske pravice Rosa Luxemburg in Karl Liebknecht. Razglašena je bila Demokratična republika Nemčija, po umoru obeh borcev je bila končana tudi revolucija.

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                    Rosa Luxemburg

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Karl Liebknecht leta 1911

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                      Karl Liebknecht na zborovanju v Berlinu decembra 1918

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                        Rosa Luxemburg                                                     Rosa Luxemburg                                  Rosa Luxemburg                        Karl Liebknecht 
[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
      Karl Liebknecht in Rosa Luxemburgh                      Karl Liebknecht in Rosa Luxemburgh                                       Kovanec 20 Mark

4. studenog 1956. sovjetski tenkovi ušli su u mađarski glavni grad Budimpeštu kako bi ugušili tamošnju revoluciju.
Tenkovi su već prethodnog dana potpuno okružili grad, a oko 3:00 h ujutro počeli su ulaziti u njega istodobno sa sjevera i juga. Rasporedili su se uzduž Dunava, osiguravši mostobrane, čime su zapravo podijelili grad na dva dijela, i to prije nego je ispaljen ijedan metak. Prvi pucnjevi dogodili su se oko 4:25 h ujutro istog dana, a uskoro su se u svim četvrtima Budimpešte mogli čuti pucnjevi iz sovjetskih tenkova i artiljerije.  
Vrhovni zapovjednik operacija bio je sovjetski maršal Ivan Konjev. Proslavio se još tijekom Drugog svjetskog rata, stekavši dva naslova heroja kao i čin maršala Sovjetskog Saveza. Maršal Konjev bio je u to vrijeme vrhovni zapovjednik oružanih snaga Varšavskog pakta. Istodobno, maršal Georgij Žukov bio je sovjetski ministar obrane (Žukov je već bio trostruki heroj Sovjetskog Saveza, a mjesec dana kasnije postao je i četverostruki). Snage Varšavskog pakta raspolagale su u Mađarskoj s otprilike 17 divizija, što je bila impozantna sila, pa nije čudno što im je uspjelo ugušiti revoluciju.

Oktobarska revolucija započela je 7. studenog 1917. u Petrogradu.
Zove se Oktobarska jer je po julijanskom kalendaru, koji je tada bio u upotrebi u Rusiji, taj dan bio 25. oktobra. Uslijedila je nakon Februarske revolucije u veljači iste godine, koja je bila buržoaskog tipa i koja je na vlast dovela privremenu vladu na čelu s Kerenskim.
Znak za početak revolucije bio je pucanj s krstarice Aurora, usidrene u petrogradskoj luci. Tada su vojnici petrogradskoga garnizona i mornari baltičke flote zauzeli sjedište privremene vlade u Zimskom dvorcu, a sljedećeg dana uhitili članove vlade. Premda je sovjetska historiografija razvila dramatične priče o početku revolucije, velikih borbi zapravo nije bilo. Boljševici nisu naišli na znatan otpor.
Istodobno je započelo zasjedanje Drugoga sveruskoga kongresa sovjeta radničkih i vojnih deputata, na kojem su boljševici uz potporu esera (Socijalistička revolucionarna partija) objavili svrgavanje privremene vlade, proglasili tri dekreta (o miru, o zemlji i o uspostavljanju sovjetske vlasti) i sastavili novu vladu na čelu s Lenjinom. Ubrzo su zavladali u Petrogradu i Moskvi, a zatim i u drugim većim gradovima Rusije te zabranili svaku oporbenu djelatnost.
Unatoč uspjesima u revoluciji, boljševici su na izborima za Ustavotvornu skupštinu sljedećeg mjeseca dobili samo oko 25% glasova i zastupničkih mjesta. Ustavotvorna skupština u Petrogradu u siječnju 1918. odbila je prihvatiti niz ultimativnih zahtjeva boljševika, što je dovelo do daljnjega političkog raskola, vojnog raspuštanja skupštine i do izbijanja krvavog građanskoga rata. Rat je završio 1922. godine pobjedom boljševika i uspostavom komunističke vlasti na golemom području Euroazije u najvećoj državi svijeta prozvanoj Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR).

Prvi svjetski rat, ili kako su ga tadašnji suvremenici zvali Veliki rat, službeno je završio 11. studenog 1918. u 11 sati. Dekret o tome potpisan je u željezničkom vagonu u francuskom gradiću Compiègneu.
Posljednja žrtva Prvog svjetskog rata bio je kanadski vojnik George Lawrence Price, kojeg je pogodio njemački snajperist u 10 sati i 57 minuta, a umro je u 10:58.
Tako je nakon više od četiri godine krvavih borbi završen rat između Centralnih sila (Njemačko Carstvo, Austro-Ugarska Monarhija, Osmansko Carstvo, Bugarska) i Antatnte (Rusko Carstvo, Francuska, Velika Britanija) te njihovih saveznika. Rat za koji su se svi spremali duže vremena počeo je u srpnju 1914., a kao neposredan povod poslužilo je ubojstvo austro-ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda i njegove supruge u Sarajevu te napad Austro-Ugarske na Srbiju, što je dovelo do aktiviranja niza savezništva i neizbježnog sukoba koji je zahvatio cijeli svijet. Diljem Europe narodi su nerijetko s oduševljenjem dočekali rat koji je trebao riješiti nagomilane interesne sukobe među velikim silama. Obje strane očekivale su brzu pobjedu, a vojnici su bili uvjereni da će se do Božića vratiti kućama. Početno oduševljenje je splasnulo kako se rat odužio i pretvorio u dotad neviđenu klaonicu u kojoj su osim vojnika stradavali civili, a sve zaraćene strane bile su na rubu gladi.
Vremenom su se u rat uključili Japan, Italija, Osmansko Carstvo, Bugarska, Rumunjska, Italija, Grčka, Australija, Kina, SAD… Rezultat ovog krvoprolića bio je 10 milijuna poginulih vojnika te dvostruko više ranjenih. Broj zarobljenih i nestalih procjenjen je na oko 8 milijuna, a broj smrtno stradalih civila na oko 7 milijuna. Nakon rata Europom se proširila epidemija tzv. Španjolske gripe koja je odnijela još najmanje pedesetak milijuna života.
Nakon rata drastično je promijenjena karta Europe. Nestala su četiri stara carstva: Austro-Ugarska, Njemačko, Rusko i Osmansko Carstvo. Od Baltika do Jadrana formirane su nove države: Finska, Estonija, Litva, Letonija, Poljska, Čehoslovačka, Mađarska, Austrija i Kraljevina SHS.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Proslava ob obletnici konca 1. sv. vojne pri Krnskem jezeru.

Pitanje za Mirka. Dali se bavio i ovom vrstom "planinarstva" kada je bio koju godinu mlađi ?
 Naime, na danasnji dan 1958 godine su momci, koje je vodio Warren Harding, uspjeli osvojiti i legendarni Nos u jos legendarnijoj stijeni El Capitan u americkom nacionalnom parku Yosemite.
 El Capitan je 900 metara vertikalna visoka stijena, a najvise lici na staklo. Za uspjeh je potrebno 4 - 5 dana, a uspjesnost je oko 60 %.  

                                                             [You must be registered and logged in to see this image.]                        

                                                                                             Warren Hardin                                                                                                  [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                                                El Capitan i the Nose

     
                    
                                        [You must be registered and logged in to see this image.]


      [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                                              ovako se zaglavi ispod nosa

        
                                                          [You must be registered and logged in to see this image.]
 
                                                                                    spavaonica

pucflek (citat):

Pitanje za Mirka. Dali se bavio i ovom vrstom "planinarstva" kada je bio koju godinu mlađi ?
 Naime, na danasnji dan 1958 godine su momci, koje je vodio Warren Harding, uspjeli osvojiti i legendarni Nos u jos legendarnijoj stijeni El Capitan u americkom nacionalnom parku Yosemite.
 El Capitan je 900 metara vertikalna visoka stijena, a najvise lici na staklo. Za uspjeh je potrebno 4 - 5 dana, a uspjesnost je oko 60 %.  

                                                             [You must be registered and logged in to see this image.]                        

                                                                                             Warren Hardin                                                                                                  [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                                                El Capitan i the Nose

     
                    
                                        [You must be registered and logged in to see this image.]


      [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                                              ovako se zaglavi ispod nosa

        
                                                          [You must be registered and logged in to see this image.]
 
                                                                                    spavaonica

Ne.Mlad sem še vedno,vendar se z alpinizmom nisem bavil.Rad pa preberem in pogledam članke o njem.Korajžni so ti alpinisti.

13. studenog 1775. američka vojska osvojila je kanadski grad Montreal. Mlade Sjedinjene Američke Države izvršile invaziju na Kanadu, i to prije službenog proglašenja svoje nezavisnosti (američka Deklaracija nezavisnosti izglasana je sljedeće godine).
Američku vojsku vodio je general Richard Montgomery; krenula je iz tvrđave Ticonderoga putem kroz dolinu rijeke Richelieu, koja vodi iz područja današnje američke savezne države New York ravno na sjever prema Kanadi. Montreal je osvojen bez većeg otpora jer je britanska vojska koja je branila grad zaključila da područje nije prikladno za obranu, pa se radije predala. Guverner Kanade general Guy Carleton pobjegao je u grad Québec.
Druga vojska na čelu s generalom Benedictom Arnoldom okružila je Québec, a nakon nekog vremena pridružio im se Montgomery sa svojom pobjedničkom vojskom. Napali su Québec 31. prosinca ali su pobijeđeni od strane Britanaca. Ostatak Amerikanaca ostao je tamo do proljeća 1776. kada su se povukli.
Nakon osvajanja Montreala, general Montgomery pozvao je Kanađane da se dobrovoljno pridruže novostvorenim SAD. Odaziv, međutim, nije bio velik. Čitava američka invazija na kraju je propala i zbog toga Kanada danas nije u sastavu SAD.
Inače, ime Montreala dolazi od francuske riječi Mont Royal, što znači kraljevsko brdo. Riječ je o troglavom brdu koje se nalazi u središtu tog grada i po kojem je čitav grad dobio ime. Danas je Montreal drugi po veličini grad u Kanadi.

Leta 1891 se je rodil nemški general feldmaršal, poveljnik afriškega korpusa, Erwin Rommel.

izkazal se je že leta 1917 v prvi svetovni vojni na soški fronti kot stotnik - kapetan pri Kobaridu pri preboju italijanske obrambne linije, italijane so združene sile avstro-ogersko nemške v ofenzivi potisnili do reke piave...
komandant afrika korpsa v libiji, porazil ha je mongomery ..., o tem je že pisal zoran...
komandant nemških sil na francoski atlantski obali, porazil ga je eisenhower...
.
.
.

Bitka kod Morgartena između Švicaraca i Habsburgovaca (Austrijskog vojvodstva, njem. Geschichte Österreichs) dogodila se 15. studenog 1315.
Radilo se o prvoj velikoj vojnoj pobjedi u švicarskoj povijesti koja je omogućila opstanak mladog saveza kantona. Savez je nastao 1291. i bio je usmjeren protiv Habsburgovaca koji su nastojali podložiti dotad autonomne kantone, poznate i kao prakantoni - Uri, Unterwalden i Schwyz (po kojem je savez i dobio ime Švicarska Konfederacija).
Zbog sklapanja spomenutog saveza habsburški vojvoda Leopold I. od Austrije krenuo je na kantone s vojskom od oko 7.000 ljudi. Do sraza je došlo kod brda Morgartena, koje se nalazi na desnoj obali jezera Ägeri. Između dvije vojske postojala je prilična razlika, Švicarci su bili pješaci, a habsburške su se trupe sastojale od vitezova konjanika. K tome su habsbuške postrojbe bile i znatno bolje opremljene. Švicarci, pod zapovjedništvom Wernera Stauffachera, vođom kantona Schwyz, navukli su Leopolda I. u tjesnac između jezera i brda te ga u bitci koja je uslijedila teško porazili. Poginulo je oko 2.000 habsburških vojnika, a sam Leopold jedva je izvukao živu glavu. Gubici Švicaraca nisu poznati.
Pobjeda je Švicarcima osigurala nepotpadanje pod habsburšku vlast. Tijekom sljedećih desetak godina znatan broj susjednih područja priključio se spomenutim trima prakantonima. Borbe s Habsburgovcima trajale su još više od sto godina, do poraza vojne ekspedicije cara Maksimilijana 1499. nakon čega su Habsburgovci Konfederaciji priznali potpunu neovisnost.

16. studenog 1776. odigrao se manje poznat događaj iz američkog Rata za nezavisnost. Njemački vojnici - plaćenici zauzeli su tvrđavu Fort Washington u najvećem američkom gradu New Yorku.
Što su Nijemci radili u Americi u to doba? Bili su to hesenski plaćenici (Hessians), koje su Britanci unajmljivali da se za njih bore u Sjevernoj Americi jer su imali manjak kopnene vojske. Britanci su tradicionalno imali jaku mornaricu, koja je u doba američkog Rata za nezavisnost bila najsnažnija na svijetu. Za popunu kopnene vojske, morali su unajmiti plaćenike. Njemačke kneževine, poput Hessena u središnjoj Njemačkoj, bile su spremne dati vojsku u zamjenu za novac, pa su se tako Nijemci borili protiv mladih Sjedinjenih Američkih Država. Hesenski knez na tome je vrlo dobro zaradio, a kneževo stečeno bogatstvo iskoristio je njegov bankar iz Frankfurta, imenom Amschel Mayer Rothschild, za pokretanje jedne od najvećih bankarskih mreža u Europi. Uskoro je taj bankar postao bogatiji i od samog kneza i tako je začeta moć danas vjerojatno najbogatije obitelji na svijetu - dinastije Rothschild.
Njemački general koji je pobijedio Amerikance i zauzeo Fort Washington bio je Wilhelm von Knyphausen, barun Svetog Rimskog Carstva. Kasnije, kad je njegova vojska uspjela zauzeti čitav New York, bio je i zapovjednik tog američkog grada.

18. studenog 1202. zbio se paradoksalni događaj u povijesti križarskih ratova. Križarska vojska osvojila je kršćanski grad Zadar u Dalmaciji, koji je u to vrijeme bio pod vlašću hrvatsko-ugarskog kralja Emerika s dosta širokom autonomijom.
Što je bio povod takvog postupanja kršćana nad kršćanima? Odgovor leži u pohlepi venecijanskih moćnika budući da je Mletačka Republika pokušavala tijekom prethodnih više od 20 godina osvojiti Zadar. To joj nije uspijevalo, pa se na kraju odlučila iskoristiti francuske vitezove križare da umjesto nje osvoje taj grad. Križari su krenuli iz Zapadne Europe prema Svetoj Zemlji na Četvrti križarski pohod (koji je rezultirao osvajanjem Carigrada, a križarska vojska nije ni stigla do Svete Zemlje). Međutim, bili su većinom siromašni i nisu mogli priuštiti prijevoz do Palestine, pa je njihovu poziciju iskoristila Venecija ponuduvši im prijevoz ako za nju osvoje Zadar. Jedan dio križara nije želio sudjelovati u tome, a i rimski papa je osudio taj pothvat. Ipak, dio križara pristao je na mletačke zahtjeve i zajedno s mletačkom vojskom opsjeo Zadar.
Čak i tijekom opsade bilo je među križarima ljudi koji su pozivali na kršćansku savjest kako bi se odustalo od tog čina. Tako je opat od Vauxa rekao: 'Gospodo, ja vam zabranjujem u ime rimskog pape navaliti na ovaj grad jer je kršćanski, a vi ste hodočasnici.'
Ipak, nije pomoglo, križari su katapultima bacali kamenje na grad i potkopavali temelje gradskih zidina te je Zadar bio prisiljen na predaju. Čim je križarska rulja provalila u grad počela je sa strašnim pokoljem i pljačkom. Većina zadarskih građana pobjegla je u Nin i Biograd gdje su pokušali započeti novi život.
Po osvajanju grada Mlečani ga nisu htjeli napustiti tako brzo. Dogovoreno je da se grad podijeli na dva dijela - mletački i križarski, te da se u njemu prezimi i na proljeće krene prema Carigradu. Kralj Emerik uzaludno je molio papu da natjera francuske barune da mu vrate grad. Papa Inocent III. ekskomunicirao je Mlečane i križare koji su sudjelovali u osvajanju i pljački Zadra i nemoćno im prijetio ukoliko i dalje budu uništavali grad. Tražio je i zakletvu od križara da više neće upadati u kršćanske zemlje, ali je sve to bila uzaludna opomena. Kada su se 1203. počele nuditi velike nagrade za pohod na Carigrad, križare više nitko nije mogao zadržati u Zadru. Mletački dužd je prije napuštanja grada dao srušiti zidine uz more i pojačati one s kopnene strane, kako bi ga lakše branio u slučaju borbe s hrvatsko-ugarskom vojskom. Kralj Bela IV. uspio je vratiti Zadar pod svoju kontrolu od 1242.-1247., no grad će se zadržati pod dužom vlašću hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca tek nakon ugarsko-mletačkog rata 1356.-1358. i sklapanja Zadarskog mira.

Stoletnica smrti Franca Jožefa.

Leta 1995 so v Daytonu (ZDA), podpisali mirovni sporazum o Bosni in Hercegovini, ki je končal skoraj štiriletno vojno na Balkanu....

Leta 2000 je umrl češki atlet Emil Zatopek - "češka lokomotiva"...

RUDOLF MAISTER

Na današnji dan leta 1918 je poveljnik takrat novoustanovljene slovenske vojske, prve v novejši zgodovini, general Rudolf Maister ob štirih zjutraj razorožil nemško zeleno gardo, ki je pripravljala protiudarec, s katerim bi Maribor in slovensko Štajersko dokončno pripojila nemški Avstriji. S tem dejanjem je Maribor dejansko postal slovensko mesto, avstrijska stran pa je v pogajanjih z Maistrom priznala tudi pravico Slovencev do južne Koroške.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                         Divizijski general - Rudolf Vojanov Maister

Pa na današnji dan se rodi Država u kojoj smo mnogo lepše i bolje živeli nego danas šta živimo,svima srećan 29 NOVEMBAR,prisetimo se drugova koji su živote dali da živimo život dostojan ćoveku,veliki drugarski pozdrav svim narodima i narodnostima TITOVE JUGOSLAVIJE......

NEMŠKA OFENZIVA - KROGLASTA STRELA

Na današnji dan leta 1943 se je v severnem delu Črne gore in Sandžaku začela velika nemška ofenziva. Imenovali so jo tudi Kroglasta strela.
[You must be registered and logged in to see this link.]

SOMALIJA

Na današnji dan leta 1992 je ameriški predsednik George H. W. Bush odredil, da v Somalijo odide 28.000 ameriških vojakov.


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                          Ameriški predsednik George H. W. Bush Jr.

HALIFAX

Na današnji dan leta 1917 je v eksploziji v Halifaxu, Nova Škotska, Kanada, umrlo več kot 1.900 ljudi. Katastrofa se je zgodila ob trku francoske in norveške ladje. Prva je na krovu tovorila vojaška eksplozivna sredstva. Eksplozija je uničila skoraj polovico mesta.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                 Halifax leta 1880

[You must be registered and logged in to see this image.]             [You must be registered and logged in to see this image.]
Mont Blanc uporabljena za prevoz municije                                  Winifred

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Imo in Mont-Blanc

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
  V trenutku eksplozije Mont-Blanca                           Po eksploziji je mesto uničil še cunami

[You must be registered and logged in to see this image.]               [You must be registered and logged in to see this image.]
Eksplozija je prizadela 1.414.000 m2 in razbira stekla v okolici 371 km                         Rešeni deli iz ladje Mont-Blanc

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
                               Uničeni Halifax                                                                        Ostanki rafinerije sladkorja

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                      Queen Mary v Halifaxu 25.september 2004

PEARL HARBOR

Na današnji dan leta 1941 je Japonska kot tihooceanska sila brez vojne napovedi napadla ameriško oporišče Pearl Harbor na havajskem otočju.

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                    Posnetek iz japonskega letala je nastal v trenutku začetka napada na Pearl Harbor

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Uničeno ameriko ladjevje - Pennsylvania

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                USS Arizona

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                 Eksplozija streliva na USS Arizona

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                       Strahovito uničenje v pristanišču

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                     Na sliki sta vojaški ladji USS West Virginia in USS Tennessee

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                   Pearl Harbor

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                  Žene in sinovi preživelih USS Arizona Memorial Center

GRAF SPEE

Na današnji dan leta 1939 je bila v zalivu La Plata prva pomorska bitka v drugi svetovni vojni. Končala se je s potopitvijo nemške ladje Graf Spee.

Ob izbruhu druge svetovne vojne se je ladja nahajala na Atlantiku, kjer je takoj po njenem začetku pričela napadati zavezniške trgovske ladje. Zavezniki so nanjo organizirali obsežen lov, vendar se je križarki z različnimi zvijačami vsakič posrečilo izmuzniti zasledovalcem. Tako je bilo vse do 13.decembra 1939, ko je britanska mornarica križarko dokončno izsledila. Sledila je bitka v ustju reke Rio de la Plate. V bitki je bila nemška križarka težko poškodovana, zato se je zatekla v Montevideo. V brezizhodnem položaju in po posvetu s Berlinom se je kapitan Langsdorff odločil, da ladjo potopi. 17.decembra 1939 zjutraj je posadka ladjo potopila v ustju reke, nedaleč od pristanišča. Posadko nemške ladje je interniral Urugvaj, kapitan pa je tri dni pozneje naredil samomor.

Dolžina: 186 metrov
Širina: 22 metrov
Izpodriv: 7,34 metrov
Začetek gradnje: 1. oktober 1932
Splavitev: 30. junij 1934
Pogon: 8 dizelskih MAN motorjev (52,050 KM), 2 vijaka
Hitrost: 28,5 vozlov
Posadka: od 1.001 do 1.150 mož
Oborožitev:
6 × 280 mm
8 × 150 mm
6 × 105 mm
8 × 37 mm
10 × 20 mm
8 × 533 mm torpedne cevi

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                           Admiral Graf Spee

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                       Admiral Graf Spee v plamenih

Jedan od najsposobnijih austrougarskih vojskovođa u Prvom svjetskom ratu, feldmaršal Svetozar Borojević od Bojne (von Bojna) rođen je 13. prosinca 1856. u selu Umetić kod Kostajnice. Prvi je i jedini feldmaršal u Austro-Ugarskoj koji nije bio njemačkog podrijetla.
Borojević se kao zapovjednik proslavio za vrijeme Prvog svjetskog rata na talijanskom bojištu. Zapovijedao je austro-ugarskim trupama u borbama oko rijeke Soče, blizu današnje talijansko-slovenske granice. Zbog pobjeda na tom području dobio je nadimak Lav sa Soče. Talijanska vojska je teško poražena kod Kobarida, a zatim je potisnuta sve do rijeke Piave, nadomak Venecije. Bio je to jedan od najvećih austro-ugarskih trijumfa u cijelom Prvom svjetskom ratu te je Borojević uz raniju titulu baruna, dobio čin feldmaršala. Uspješno je odbio jedanaest napada brojčano jačih Talijana i na frontu ostao do studenog 1918., pa se smatra da bi kasnije razgraničenje između Italije i Kraljevine SHS vjerojatno bilo znatno nepovoljnije da je talijanska vojska ranije uspjela prodrijeti na hrvatsku obalu. Nakon raspada Austro-Ugarske Borojević je svoje vojno iskustvo ponudio Narodnom vijeću Države SHS, ali su ga odbili zbog navodne prevelike privrženosti Habsburgovcima. Povratak u novostvorenu Kraljevinu SHS mu je zabranjen a ostao je i bez austrijske vojne mirovine zbog prethodno podnijetog zahtjeva za državljanstvom u novostvorenoj državi. Jedini izvor prihoda ostala mu je naknada koju su dobivali nositelji odličja Vojničkog reda Marije Terezije, tako da je posljednje godine života proveo živeći vrlo skromno.
Umro je 23. svibnja 1920. u Klagenfurtu, u dobi od 63 godine, a pokopan je na Središnjem bečkom groblju.



U subotu, 10. prosinca 2016., na predjelu Preval iznad Nove Gorice otkriven je parkovni spomenik posvećen feldmaršalu Svetozaru Borojeviću.
Grad Nova Gorica i Društvo Soška fronta 1915-1917 uređenjem spomen područja obilježili su 100. godišnjicu Prvoga svjetskog rata i 160. godišnjicu rođenja feldmaršala Borojevića, a spomenik su otkrili predsjednik Društva Soška fronta 1915-1917, novogorički župan i načelnik Sektora za nepokretnu kulturnu baštinu u Ministarstvu kulture Republike Slovenije. U kulturnom programu sudjelovali su trubački kvintet Slovenske vojske, akademski zbor Vinko Vodopivec i pripadnici memorijalnih udruga odjeveni u povijesne odore austro-ugarskih postrojbi. S hrvatske strane ovom svečanom činu sudjelovala je predstavnica Veleposlanstva RH u Ljubljani, predstavnik Grada Zagreba i predstavnik Udruge 1914-1918 iz RH.

I.PROLETARSKA BRIGADA

Leta 1941 je bila v bosanskem mestecu Rudo ustanovljena prva proletarska brigada.

Poveljnik: Koča Popovič
Politični komisar: Filip Kljajić - Fića

Na podlagi odloka Politbiroja KPJ je Vrhovni štab NOPOJ 21. decembra 1941 ustanovil 1. proletarsko narodnoosvobodilno udarno brigado. Brigado je sprva (poleg štaba in prištabnih enot) sestavljalo pet bataljonov: 1. črnogorski, 2. črnogorski, 3. kragujevški, 4. kraljeviški in 5. šumadijski bataljon; pozneje so brigadi dodali še 6. beograjski bataljon. Prvotno je Politbiro nameraval ustanoviti brigado, katero bi sestavljali izbrani najboljši partizani iz vseh narodnosti Jugoslavije, a to nikoli ni bilo realizirano. Tako je Tito še v začetku januarja 1942 zahteval, da se v brigado pošlje 300 najboljših borcev iz Hrvaške, a to se ni nikoli zgodilo. Brigada je tako predstavljala močno mobilno rezervno enoto Vrhovnega štaba NOPOJ. Brigadni ognjeni krdt je potekal med 22. in 23. decembrom istega leta, ko se je brigada na področju Gaočića in Mioča spopadla s sovražnikom; partizanom je uspelo zajeti 124 italijanskih vojakov. V spomin na bitko je bil po vojni uveden spominski dan.
[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                    Tito predaja zastavo I.proleterski brigadi

AFGANISTAN

Na današnji dan leta 1979 so po izvedenem državnem udaru čete Sovjetske zveze vkorakale v Afganistan. To je bilo prvič, da je Sovjetska zveza posredovala v državi, ki ni bila članica Varšavskega pakta.

27.decembra 1979 se je Sovjetska 40. armada namestila v Afganistanu in vojna se je končala 15.februarja 1989, ko so se iz Afganistana umaknile še zadnje sovjetske sile. Vojna je za Sovjetsko zvezo predstavljala podoben konflikt, kot Vietnamska vojna  za ZDA, saj je bila vojna precej dolgotrajna, Sovjetska zveza pa je v njej kljub velikemu številu vojakov in boljši tehniki utrpela velike izgube, vendar ji ni uspelo doseči kakšnih vidnejših rezultatov.
Na njihovi strani je bilo mrtvih 14.553 vojakov in ranjenih 53.753 vojakov, na Afganistanski strani pa med mudžahidi, vladnimi silami in civilisti preko milijona mrtvih.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                        Porušena mudžahedinska vas

27. prosinca 2016., 75 godina nakon napada na Perl Harbour u kojem su poginula 2.403 Amerikanca, a SAD ušle u Drugi svjetski rat, prvi put je jedan japanski premijer, Shinzo Abe, posjetio National Memorial Cemetery of the Pacific, Honolulu na Havajima i The USS Arizona Memorial Center.

USS NAUTILUS (SSN-571)

Na današnji dan leta 1953 so ZDA izdelale prvo atomsko podmornico.

USS Nautilus (SSN-571) je bila prva jedrska podmornica Vojne mornarice ZDA in hkrati tudi prva na svetu, ki je uporabila jedrski pogon.

Koncept jedrske podmornice je razvil fizik Philip Abelson. 12.decembra 1951 je Oddelek vojne mornarice ZDA oznanil, da bo prva jedrska podmornica na svetu (oznaka SSN-571) dobila ime Nautilus, po istoimenski podmornici iz romana Julesa Verna Dvajset tisoč milj pod morjem. Julija istega leta je Kongres ZDA odobril njeno gradnjo in tako je 14.junija 1952 takratni predsednik ZDA Harry S.Truman simbolično položil njeno kobilico v ladjedelnici Electric Boat Division (Groton, Connecticut) položil njeno. Žena bivšega predsednika ZDA Dwighta D.Eisenhoverja, Mamie Eisenhower, je  21.januarja 1954 krstila podmornico. V aktivno sestavo je bila sprejeta 30.septembra 1954 istega leta.

Revolucionarnost jedrskega pogona gre primerjati z revolucionarnostjo vgraditve motorja z notranjim zgorevanjem v prve podmornice. Obstajala je cela kopica različnih eksotičnih pogonov, od peroksidnega do jedrskega, povsod pa je bilo potrebno prebroditi ogromno tehnoloških ovir in težav. Za jedrski reaktor znanstveniki niso bili prepričani, če se ga lahko prilagodi uporabi v podmornicah. Ameriška mornarica je na pobudo Rossa Gunna odprla projekt Atomske baterije v Oak Ridge, Tennessee. Zaradi birokracije so projekt opustili, nekaj sodelujočih znanstvenikov in novi pobudnik Rickover pa je napisalo pismo generalu Nimitzu, ki je akcijo takoj podprl. Stari kopenski reaktorji so bili težki in veliki, saj so bili zgrajeni iz ogljikovih kock.
Rickover je zato skonstruiral nov vodni visokotlačno hlajeni reaktor. Uporabljal je vodo za upočasnjevanje nevtronov in kot sredstvo za hlajenje. Proizvedena para je poganjala parno turbino in tako proizvajala ogromno električne energije, ki so jo uporabljali tudi za razcep vode na vodik in kisik. Slednjega so uporabljali za dihanje na dolgih potopih. Edina stvar, ki je odslej omejevala podvodno plovbo je tako postala le količina hrane na krovu.

Avtorizacija gradnje: 2.avgust 1951
Začetek gradnje: 14.junij 1952
Splovitev: 21.januar 1954
Sprejeta v aktivno uporabo: 30.september 1954
Usoda: ohranjena kot muzej
Izpisana: 30.marec 1980

Teža: 2.980 ton (lahka), 3.520 ton (polna),
Dolžina: 97,5 metra
Širina: 8,5 metra
Izpodriv:7,9 metra
Oborožitev: 6 torpednih cevi
Posadka: moštvo 92 in častnikov 13

[You must be registered and logged in to see this link.]

USS MINESSOTA (SSN783)

[You must be registered and logged in to see this link.]

USS PENNSYVANIA

[You must be registered and logged in to see this link.]

TOP 10

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Nautilus Julesa Verna v knjigi 20.000 milj pod morjem                                               

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.] 
                    Zlatnik Nautilus 5oz. - $19.800                                      Srebrnik Nautilus 1.oz Proof                            Znamka Nautilus Julesa Verna leta 1966

[You must be registered and logged in to see this image.] 
                      Prva jedrska podmornica Nautilus SS 571 v enem prvih preizkusnih potopov 10.januarja 1955

Američki predsjednik Dwight Eisenhower 5. siječnja 1957. Kongresu je objavio da će SAD gospodarski i vojno pomagati zemlje Bliskog istoka koje žele postati neovisne kao i vojno podržavati države u regiji koje su bile pod prijetnjom napada "država koje kontrolira internacionalni komunizam". Ovaj plan u povijesti je ostao upamćen kao Eisenhowerova doktrina.
Nastala je kao odgovor na rastući utjecaj SSSR-a na Bliskom istoku nakon Sueske krize kada su u jesen 1956. Velika Britanija i Francuska doživjele neuspjeh prilikom vojne intervencije u Egiptu.
Egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser nakon toga se okrenuo suradnji sa Sovjetima od kojih je dobio ekonomsku pomoć za izgradnju Asuanske brane te oružje. Ipak Nasser se nije do kraja vezao sa SSSR-om zbog odlučnosti da se sačuva tzv. "pozitivna neutralnost".
Eisenhowerova doktrina politički se svela prvenstveno na podršku bliskoistočnim kraljevinama koje su podržavale Zapad: Jordanu, Iraku i Saudijskoj Arabiji, a koje su bile na meti Nasserovog panarabizma. Iz vojnog kuta gledanja do primjene doktrine došlo je u srpnju 1958. kada su se američke vojne snage umiješale u Libanonsku krizu nakon poziva libanonskog predsjednika Camilla Chamouna.

POHORSKI BATALJON

Pohorski bataljon je bil ustanovljen 11. septembra 1942 v Dobrovljah na Pohorju. V začetku je štel 90 borcev, poveljeval pa mu je Rudolf Mede. Bataljon je izvedel številne akcije, 21. decembra 1942 pa se je premaknil proti Osankarici, kjer si je uredil zimski tabor. Prve dni leta 1943 so nemške sile odkrile partizanski tabor, 8. januarja 1943 pa ga je obkolilo okoli 2000 nemških vojakov. V boju je umrlo 69 borcev bataljona.

Formalno je bil ustanovljen 1. bataljon Pohorskega odreda, kakor se je uradno imenoval Pohorski bataljon, 11. Kimavca 1942 na Dobrovljah. Pohorski bataljon so sestavljali borci 1. bataljona Savinjskega odreda (Kranjčevega bataljona), ki so prišli poleti 1942 na Štajersko iz Dolenjske in se preimenovali v 1. bataljon Pohorskega odreda, borci Šaleške in Savinjske čete 1. Štajerskega bataljona ter borci Ruške čete. Prvi so prišli na Pohorje, konec Kimavca, borci bivšega Kranjčevega bataljona. Meseca Vinotoka sta prišli Šaleška in Savinjska četa, v začetku Listopada pa se je bataljonu priključila še Ruška četa. V bataljonu so bile zraven bataljonskega štaba ustanovljene tri čete in ženski vod. Dejstvo je, da je Pohorski bataljon bil šibkejši kot navadna pehotna četa. Jasno pa je tudi, zakaj. V smislu propagandne vojne, so tudi partizani svojim enotam nadeli imena, ki so dajala videz močnejše vojske, kar je povsem razumljivo. Poveljnik bataljona je bil Rudolf Mede–Groga, ki je imel v štabu še sedem mož, med katerimi sta bila tako intendant kot zdravnik. Na bataljonskem seznamu z dne 30.12.1942 je bilo 94 imen, glede na rekonstrukcijo, pa manjkate dve imeni, kar bi pomenilo, da je celoten bataljon štel 96 borcev. 27 izmed njih, odločilnega dne ni bilo v bataljonu, temveč so bili na terenu ali na bolniški. Vsaka četa je na dan poslednjega boja štela okrog 20 borcev z enim puškomitraljezom, ostali pa so imeli večinoma puške mauzerice. Tretja četa je imela najboljšo oborožitev: 1 težki mitraljez, 1 puškomitraljez, 1 francosko puško, 1 avstrijsko puško, 1 lovsko puško ter preostale mauzerice. Ženski vod je štel 12 bork, oboroženih z 1 mauzerico, 1 lovsko puško in 5 avstrijskimi puškami. Mitraljezci so imeli v glavnem vsak po 300 nabojev, strelci s puškami pa največ do 80 nabojev, večina manj, nekateri tudi le po 30.

Kmalu po prihodu na Pohorje so enote bataljona pričele izvajati akcije. V noči iz 8. na 9. Vinotok 1942 je bataljon požgal koče na zahodnem Pohorju, da jih ne bi Nemci spremenili v svoje postojanke. 12. Vinotoka se je bataljonska zaseda že spopadla z nemškimi vermani in policisti ter jih nagnala v beg. V noči iz 23. na 24. Vinotok je bil bataljon v Oplotnici. Napadel je orožniško in vermansko postojanko, nato pa zažgal občinsko poslopje. To noč so partizani razstrelili in požgali poslopja kamnoloma v Cezlaku ter zaplenili večjo količino razstreliva.

Nemci so neprestano spremljali akcije in pohode borcev bataljona. Po partizanskih akcijah so za bataljonom pošiljali svoje enote, zato je pogosto prihajalo do spopadov. Dne 26. in 28. Vinotoka se je patrulja bataljona več krat spopadla z Nemci blizu Lovrenca. 2. Listopada se je bataljon spopadel z vermani iz Lukanje, istega dne pa je prišel na obisk k bataljonu tudi komandant Franc Rozman-Stane. 4. Listopada je bataljon v Mislinji zažgal tovarno lepenke ter v vermanski postojanki, ki so jo vermani zapustili brez boja, zaplenil precej orožja in hrane. Na povratku na Pohorje sta bataljon zasledovala vermanšaft in policija. Na Mislinjskem sedlu se je bataljon spopadel z zasledovalci in jih pognal v beg. V tem spopadu je partizane vodil komandant Franc Rozman–Stane. Dne 7. Listopada je lovski odred vermanov in policistov napadel bataljon blizu Ostruhove žage. Prodrl je v bataljonov tabor, a je bil po večurnem boju odbit. 13. Listopada so Nemci izvedli veliko hajko, ki je trajali tri dni in katere se je udeležilo okrog 3000 vojakov in policistov, vendar bataljona niso našli. 26. Listopada, po uspešno izvedeni akciji v Ribnici na Pohorju, so Nemci ponovno sprožili večdnevno zasledovalno akcijo. 3. Grudna je bataljon izvedel akcijo v Josipdolu, kjer se je spopadel z gestapovci. Ob povratku, mu je po sledovih v novem snegu sledila 2. četa policijskega bataljona Wiesbaden in ga obkolila v taboru na Skrivnem hribu. Borci bataljona so se upirali, a prebiti se niso mogli. Boj je odločila pravočasna vrnitev patrulje, pod vodstvom Franca Rozmana-Staneta, ki je Nemce napadla v hrbet. Obroč je bil prebit in bataljon se je umaknil proti Črnemu vrhu. Na slovenski strani so padli trije borci, eden pa je bil težje ranjen in je umrl kasneje. Na nemški strani so bili ubiti trije, hudo ranjeni štirje ter lažje ranjeni še štirje policisti in en oficir. Med 15. in 18. Grudnom so Nemci spet uprizorili večdnevno hajko na Pohorju. Bataljon se je spretno umikal po Pohorju pred nemško vojsko in pred vermani do konca hajke. Nato je 21. Grudna odšel k Osankarici, na položno planoto pod Velikim vrhom, Jagerskimi pečmi in Javorskim vrhom, nedaleč od Treh žebljev. Postavili so si zemljanke in božič so že praznovali v zimovališču. Taborišče je obsegalo približno 100 metrov v kvadratu. V njem je bilo po nemškem poročilu 26 zemljank. Te so segale približno 80 centimetrov pod zemljo in približno toliko nad zemljo in so bile pokrite z rušo ter maskirane. Okrog tabora so bili izkopani obrambni strelski zakloni. V taboru so borci imeli vsakodnevne vojaške vaje, za varnost pa so poleg straž skrbele patrulje, ki so hodile na izvide.

Nemci so poskušali neprestano izslediti bataljon, ki jim je bil trn v peti, saj je deloval na območju t.i. tretjega rajha. Drugega Prosinca 1943 so vohuni sporočili Gestapu v Maribor, kje ima Pohorski bataljon svoj tabor. Nemci so pričeli pripravljati veliko akcijo. Šestega Prosinca je bil izdan ukaz za napad. Poklicali so policijske čete iz Krškega, Slovenj Gradca, Šoštanja, Ljubnega in Celja, vojsko iz Laškega, Slovenske Bistrice, Radelj in Slovenj Gradca, vermanšaft iz Celja in Maribora. Naslednji dan je okupator zbral policijo, orožništvo, vojsko in vermanšaft v Mariboru ter v Poljčanah. Od tod je prepeljal enote na izhodiščne položaje v Ruše in v Oplotnico. Osmega Prosinca 1943 je okoli 2.000 mož sovražne vojske obkolilo bataljonski tabor pri Osankarici. Bataljon ni imel podatkov o sovražnikovi moči. Ni vedel, da ga je napadel tridesetkrat močnejši sovražnik. Junaško je sprejel borbo in padel do zadnjega moža, žene in otroka.

Žal zaradi tega dejstva nimamo podatkov o poteku boja na slovenski strani. Obstaja le pričevanje iz druge roke, ki se nanaša na pripoved zajetega Franca Kunavra-Sulca v gestapovskem zaporu, preden so ga ustrelili. Kunaver naj bi takrat povedal: »Bil je že dan, ko smo okoli osme ure zjutraj zagledali prve Nemce. Za tem so sledile nove in nove skupine, vse mimo nas, toda vse bliže in bliže…komandant Groga je dal povelje, da mora vsak partizan zase ohraniti en naboj. Živega partizana ne smejo dobiti Nemci v roke niti enega. Jaz sem imel prestreljeno ramensko kost, obe stegni in prste obeh rok. S tako prestreljenimi udi se nisem mogel sam končati.«

Po pričevanjih udeležencev boja na nemški strani, je sprva padel osamljen strel, nato pa se je razvilo tolikšno streljanje »da se posameznih strelov sploh ni čulo, da je kar vrelo«. Boj se je pričel ob 12. uri in je trajal dve uri in pol, morda nekoliko manj. Nemci so sprva v boju uporabljali le puške in mitraljeze, ko pa so spoznali, da ne morejo prodreti v utrjeni tabor, so uporabili tudi minomete. Poročilo orožnikov iz Šoštanja med drugim navaja:« Kmalu so se oglasile v taborišču rezke komande. Oglasile so se slovenske bojne pesmi in pričelo se je divje streljati nazaj. Boj za utrjeno taborišče je trajal natančno dve uri in se je končal s popolnim uničenjem banditov.« Nasploh so vsa nemška poročila izredno pohvalno govorila o boju borcev Pohorskega bataljona. Brez izjeme so poudarjala njihovo junaštvo, nepopustljivost in trdovraten odpor v stilu »borba z banditi je bila izredno trdovratna, tako da je bilo mogoče naknadno ugotoviti, da na bojišču skorajda ni drevesa, ki ga izstrelki ne bi bili zadeli.« Mine so prebile in uničile bunkerje ter zaklone slovenskih borcev in jih večino ubile ali ranile. Posebej so Nemci izpostavili smrt Minke Namestnikove-Sonje, ki se je vrgla med Nemce z ročno bombo v roki in umrla skupaj z njimi. »Bundesfuhrer« Steindl naj bi tudi posebej pohvalil Alfonza Šarha, ki da »se je boril kot lev«. V poslednjem boju, so zraven Šarha junaško padli njegovi trije sinovi, 16 letni Lojzek, 14 letni Pepček in 12 letni Vanček.

Ko je večina borcev že padla, preostali pa so bili skoraj že brez streliva, so se odločili za preboj proti majhnemu potoku na zahodno stran, toda namero jim je preprečila zakasnela orožniška motorizirana enota iz Celja. Pri tem poskusu so padli zadnji borci Pohorskega bataljona. Le ranjenega Franca Kunaverja–Sulca so Nemci ujeli živega ker se zaradi ran ni mogel sam ustreliti. Pa tudi njemu niso prizanesli. Tridesetega Malega srpana 1943 so ga ustrelili pri Ljubnem v Savinjski dolini. Hudo ranjene borce, ki pa so še kazali znake življenja, so Nemci pokončali z udarci puškinih kopit. Kljub temu pa to še ni bil konec boja. Zadnji strel naj bi padel po koncu boja iz smreke ter zadel nemškega stotnika v vrat. Streljal naj bi mlajši Šarhov sin, ki so ga nato sestrelili s smreke. S tem se je boj končal. O tem dogodku poroča tudi nemško poročilo Steierische Hematbund iz Celja, ki pravi, da je po triurni borbi enega partizana iz drevesa sestrelil sam »Bundesfuhrer« Steindl.
Na slovenski strani je v poslednjem boju padlo 69 borcev. Nemci so 65 padlih Slovencev odpeljali v Gradec ter jih pokopali na graškem pokopališču. Pozneje so našli še štiri padle in jih pokopali na pokopališču v Oplotnici. Po vojni so posmrtne ostanke teh štirih prekopali k spomeniku v Ruše.

Na nemški strani je bilo v boju pri Osankarici 19 mrtvih in 31 ranjenih. Nemci so se zavedali pomena zmage pri Osankarici, na katero so bili izjemno ponosni. O uničenju bataljona so poročali v Berlin državnemu vodji SS in šefu nemške policije Heinrichu Himmlerju, ta pa je poslal sporočilo o uničenju bataljona vodji nemškega rajha Adolfu Hitlerju. Nemci so navajali, da je bataljon izvedel 105 napadov, 6 večjih akcij in zažgal 9 objektov.
Junaški boj Pohorskega bataljona do zadnjega naboja in zadnje kaplje krvi, proti tridesetkrat močnejšemu in bolje oboroženemu sovražniku, je postal legendaren. Legenda o Pohorskem bataljonu živi še danes, po 74 letih, le da se zadnja leta na prizorišču poslednjega boja bataljona zbere toliko častilcev njegovega spomina, kolikor je bilo takrat v akciji angažiranih okupatorjev. Duh Pohorskega bataljona »manj strašna je noč je v črne zemlje krili, kot so pod svetlim soncem sužni dnovi«, je preživel in naj med slovenskimi generacijami živi večno! Slava mu!

NIČ VEČ STROGO ZAUPNO


V knjigi Nič več strogo zaupno je na osnovi gestapovskih dokumentov navedeno, da so Pohorski bataljon našli in izdali gestapovski agenti :
Franc Mumlja,
Henrik Richter in
Viktor Krippe.
Gestapo jim je izplačal tudi nagrade Krippe - 250 mark, Mumlja in Richter - 200 mark vsak.
V Mariboru 11. jan. 1943

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                              Koncentracija okupatorjevih sil ob napadu na Pohorski bataljon

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
                             Pepček in Vanček Šarh                                                                                        Truplo Alfonza Šarha

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                               Pobiti partizani Pohorskega Batajona

[You must be registered and logged in to see this image.]                  [You must be registered and logged in to see this image.]
                 Nemci in domači izdajalci iščejo preživele borce pohorskega bataljona                            Fotokopija Himmlerjevega poročila Hitlerju o boju na Pohorju
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                     Spominsko obeležje na Osankarici

[You must be registered and logged in to see this image.]
              Srečko Šarh s črnim klobukom in številčno družino - najmlajši Anže ima komaj dve leti

12. siječnja 1893. u Rosenheimu u Bavarskoj rođen je jedan od najpoznatijih nacističkih vođa Hermann Göring. Hermannov otac Heinrich Ernst Göring bio je njemački kolonijalni guverner u Namibiji, tada zvanoj Njemačka Jugozapadna Afrika. Nakon te službe bio je konzul na Haitiju, a zatim i u egipatskoj Aleksandriji. U trenutku Hermannovog rođenja, otac mu je bio upravo na Haitiju, a majka je također otišla tamo ubrzo nakon poroda, ostavivši bebu s prijateljima u Bavarskoj. Otac i majka vratili su se u Njemačku k malom Hermannu Göringu tek nakon tri godine.
Odrasli Hermann Göring proslavio se u Prvom svjetskom ratu kao pilot (srušio je 22 aviona), a kasnije je svoj životni put vezao uz Hitlera i njegovu politiku. Prvo je postao visoki dužnosnik NSDAP-a (Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke), a u vrijeme Drugog svjetskog rata i drugi čovjek Trećeg Reicha te programirani Hitlerov nasljednik. Još prije početka rata Göring je postao vrhovni zapovjednik njemačkih zračnih snaga (Luftwaffe), a tijekom rata dobio je i čin Reichsmarschalla čime je dano do znanja da je po rangu odmah iza Hitlera.
Dva puta se ženio i imao niz ljubavnica, bio je poznat po svojim ekstravagandnim ukusima i blistavoj odjeći, a navodno se volio oblačiti i u žensku odjeću. Znao je nositi srednjovjekovni kostim, starorimsku togu, lovačka odijela, krznene ogrtače ali mu je najdraža ipak bila blistava maršalska odora puna raznih odlikovanja. Bio je i pasionirani sakupljač umjetnina koje je natrpao na svom imanju Carinhall u Pruskoj. Većinu umjetnina za njega su diljem okupirane Europe ili krali ili otkupljivali po maksimalno niskim cijenama posebni odredi SS-a.
Volio je da ga se naziva Željezni čovjek (njem. der Eiserne), ali nekoć zgodni i mišićavi pilot iz Prvog svjetskog rata postao je debeo i slab.
Pred sam kraj Drugog svjetskog rata Göring je pokušao pregovarati sa saveznicima Hitleru iza leđa zbog čega ga je Führer optužio za veleizdaju i smjenio sa svih položaja. U svojoj posljednjoj želji Hitler je za predsjednika Njemačke imenovao admirala flote Karla Dönitza, dok je za kancelara imenovao Josepha Goebbelsa. Reichsmarschall se saveznicima predao 9. svibnja 1945. Na Nürnberškom procesu je osuđen na smrt vješanjem za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, no počinio je samoubojstvo popivši tabletu cijanida 15. listopada 1946., noć prije izvršenja kazne.

12. siječnja 1638. u Grazu je rođen grof Ernst Rüdiger von Starhemberg, austrijski aristokrat i vojskovođa. Proslavio se kao zapovjednik obrane Beča od Osmanlija tijekom 1683., pri čemu je stekao junački status u Austriji. Potjecao je iz obitelji Starhemberg, jedne od najstarijih austrijskih plemićkih loza, koja je bila utjecajna već u doba vladavine dinastije Babenberg, prije dolaska Habsburgovaca na vlast.
Od 1660-ih godina sudjelovao je u borbama protiv Osmanskog Carstva, tijekom vladavine cara Leopolda I. iz dinastije Habsburg. U srpnju 1683. grof Ernst Rüdiger von Starhemberg dobio je zadatak obrane Beča od osmanske vojske, koja je drugi put opsjela grad. Opsada je trajala gotovo puna dva mjeseca, tijekom kojih je Starhemberg s tornja bečke katedrale sv. Stjepana nadzirao kretanje napadača. Grof je unatoč iznimno teškoj situaciji, odbio ponude koje su uključivale predaju grada. Konačno je u rujnu Beču došla u pomoć vojska poljskog kralja Jana III. Sobjeskog, tako da su Austrijanci sa svojim saveznicima odbacili i porazili protivnika. Starhemberg je slavljen kao jedan od heroja opsade, a kasnije je došao i na glavnu vojnu poziciju u Habsburškoj Monarhiji, onu predjednika Dvorskog ratnog vijeća (njem. Hofkriegsrat), s činom feldmaršala. Preminuo je 4. siječnja 1701. u Vösendorfu pokraj Beča, u 63. godini.

Deseti zagrebački korpus NOVJ formiran je 19. siječnja 1944., od boraca koji su uglavnom bili rodom iz Zagreba i šire okolice.
U početku je bio sastavljen od 6.335 partizana, a ime mu je navodno izabrao sam vrhovni zapovjednik Josip Broz Tito. Korpus je formiran od sedam brigada i više samostalnih jedinica, 3. diverzantskog bataljuna, 32. i 33. divizije i sedam partizanskih odreda, Kalničkog, Zagorskog, Zagrebačkog, Podravskog, Bjelovarskog, Moslavačkog i Pokupskog. Zapovjednik korpusa bio je Vladimir Matetić (kasnije Mate Jerković), zamjenik zapovjednika i načelnik štaba Nikola Kajić (kasnije Josip Rukavina), politički komesar Ivan Šibl i pomoćnik Šime Balen. Među ostalima, u zapovjedništvu 10. korpusa bio je i šef Personalnog odsjeka Franjo Tuđman, kao i legendarni zagrebački gradonačelnik Većeslav Holjevac, Rade Bulat i drugi.
Formiranjem korpusa rasformiran je Štab Druge operativne zone Glavnog štaba narodno-oslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske. Deseti korpus djelovao je između Ilove, Save, Sutle i Drave, nadomak samom Zagrebu i po Podravini, a do kraja Drugog svjetskog rata u njegovim redovima borilo se oko 20.000 partizana, od kojih je 7.786 poginulo i ranjeno.
Od 16. travnja 1945. godine 10. zagrebački korpus nalazio se u sastavu Treće armije JA.
Povijesna je činjenica da je pri oslobađanju Zagreba na kraju rata 8.05.1945. prva u opustjeli grad ušla 45. srpska divizija NOVJ, točnije 20. srpska brigada koja je, uz još dvije srpske brigade, bila u njezinu sastavu. Pripadnici 10. zagrebačkog korpusa u grad su ušli sljedećeg dana, a tada su stanovnici izašli na ulice pozdravljajući vojsku jer je u tom korpusu bilo mnoštvo njihovih rođaka, susjeda i prijatelja.

Još 1171. engleski kralj Henrik II. napao je Irsku i prisilio dio irskih knezova da ga prizna za njihova suverena te uzeo naslov "gospodara Irske". Od tog doba počinje sustavno dodjeljivanje irskih posjeda engleskim velikašima te uvođenje engleskog feudalnog sustava. 1542. Henrik VIII. zauzeo je cijeli otok i uzeo naslov kralja Irske. Irci su tijekom stoljeća nekoliko puta dizali ustanke, a sukobi su se posebno zaoštrili krajem 16. stoljeća kada se Ircima pokušavao nametnuti protestantizam te su trajali sve do 20. stoljeća kada je 1919. izbio Anglo–Irski rat, poznat i kao Irski rat za nezavisnost.
Predstavnici irske stranke Sinn Fein na britanskim parlamentarnim izborima 1918. osvojili su 70% mjesta u Irskoj. Sljedeće godine okupili su se u Dublinu i 21. siječnja donijeli Deklaraciju o nezavisnosti Irske te ustrojili vladu na čelu s Eamonom de Valerom, tako da se taj datum tradicionalno uzima kao početak sukoba. Borbe su započeli Irci organizirani u Irsku republikansku armiju (IRA), koji su koristili gerilsku taktiku napadajući policiju i vojne jedinice u izoliranim oblastima. S druge strane Britanci su koristili paravojne formacije od kojih su na zao glas došli dobrovoljci iz Britanije poznati kao Black and Tans. Rat je eskalirao u studenom 1920. kada su obje strane, osim vojnih akcija, počele s masovnim likvidacijama civila, posebno u Ulsteru (izraz se često upotrebljava i kao sinonim za Sjevernu Irsku iako Sjeverna Irska pokriva samo dvije trećine Ulstera). U Britaniji, koja se još ekonomski i psihološki oporavljala od Prvog svjetskog rata, sukob u Irskoj je vremenom postao izuzetno nepopularan. Njena je Vlada stoga pristala na primirje koje je proglašeno 11. svibnja 1921. Uslijedili su višemjesečni pregovori koji su rezultirali kompromisom u prosincu iste godine potpisivanjem Anglo-Irskog sporazuma. Sporazumom je Irska podijeljena na južni dio, Irsku, slobodnu državu kao de facto nezavisni britanski domion i Sjevernu Irsku (šest protestantskih grofovija) koja je ostala pod neposrednom britanskom vlašću.
Novim ustavom od 29. prosinca 1937. Slobodna Država Irska promijenila je naziv u Irska (od 1949. Republika Irska) i jednostrano je proglašena njezina suverenost i neovisnost te uspostavljen položaj predsjednika republike. Velika Britanija prihvatila je te odluke tek 1945.

WINSTON CHURCHILL

Na današnji dan leta 1965 je umrl Winston Churchill. Njegova pot se je začela v internatskem šolanju, nadaljevala v vojaških šolah, nato pa je bil državnik in Nobelov nagrajenec.

Bil je kadet konjenice in vojak v Indiji. Leta 1898 je napisal roman in postal novinar.
Priključil se je liberalcem, med letoma 1908 in 1919 je bil trgovinski minister, štiri leta pa lord admiralitete. Aktivno je sodeloval v 1. svetovni vojni, v kateri si je zamislil solunsko fronto.
Na začetku štiridesetih let je postal britanski premier, leta 1941 je z ameriškim predsednikom Franklinom D. Rooseveltom podpisal Atlantsko listino. Pomembno je vplival na razplet 2. svetovne vojne. Leta 1944 se je v Moskvi na devetdnevni konferenci sešel z vodjem Sovjetske zveze Josipom Stalinom, da bi govorila o prihodnosti Evrope.
Udeležil se je vseh pomembnih mirovnih konferenc v Casablanci, Kairu, Moskvi, Teheranu in Quebecu. Nekoč je zapisal: "Pogum je tisto, kar potrebuješ, če hočeš vstati in spregovoriti - pa tudi tisto, kar potrebuješ, da se usedeš in poslušaš."
Prav on je populariziral pojem železna zavesa. To je bila meja, ki je od konca druge svetovne vojne do konca hladne vojne simbolično, ideološko in fizično delila Evropo na dva dela. Pojem je skoval že nacistični minister za propagando Joseph Goebbels, slaven pa je postal šele, ko ga je začel uporabljati Winston Churchill.
Leta 1955 je kot predsednik britanske vlade odstopil in se umaknil iz političnega življenja, ostal pa je parlamentu do leta 1964.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                               Winston Churchill v vojaški uniformi leta 1895

[You must be registered and logged in to see this image.]
 Josip Visarjonovič Stalin, Feanklin Delano Rooseveilt in Winston Churchill na Jaltski konferenci

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
                         Josip Broz Tito in Winston Churchill                                                    Winston Churchill in Josip Broz Tito

[You must be registered and logged in to see this image.]
               Josip Broz Tito in Winston Churchill ter Anthony Eden ob obisku v Londonu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                       Sir Winston Churchill in žena Clementine

[You must be registered and logged in to see this image.]
                         Winston, Randolph in Winston Churchill leta 1953

Max Blitz (citat):

12. siječnja 1893. u Rosenheimu u Bavarskoj rođen je jedan od najpoznatijih nacističkih vođa Hermann Göring. 

Kad je već spomenuto neka bude i malo dosoljeno:

Göring koji je 48 puta bombardirao Njemačku

Nije riječ o debelom Hermannu ili ''Herr Meyeru'' (Göring se prije rata hvalisao ''ako i jedan engleski avion bude letio iznad Reicha ja ću promijeniti prezime i zvati ću se Meyer''), nego o američkom pilotu Werneru Goeringu (američka varijanta prezimena Göring).
Po čemu bi Werner bio zanimljiv? Po tome što je navodno bio rođeni nećak Hermanna Göringa!
Karl Göring, navodno stariji brat Hermannov, emigrirao je u USA gdje mu se 1924. rodio sin Werner. Nakon japanskog napada na Pearl Harbor Werner se prijavio kao dobrovoljac u USAAF i stekao kvalifikaciju za pilota bombardera Boeing B-17 u činu poručnika.

Werner Goering:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Posada Goeringove leteće tvrđave ''Fearless Fosdick'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zbog ''sumnjivog'' prezimena Goeringa je dobro istražio FBI, ali je dobio dozvolu da leti u borbene akcije kao i svi drugi piloti te je do kraja rata 48 puta bombardirao ciljeve u Njemačkoj. Njegov kopilot, potporučnik Jack Rencher, imao je uz pilotsku ulogu i zadatak od FBI da ubije Goeringa ako pokuša spustiti avion u Njemačkoj ili na teritoriju pod njemačkom kontrolom. Rencher je redovito izvještavao FBI o Goeringovom ponašanju i rekao je da je samo jednom primijetio nelagodu kod svog pilota - kada su poletjeli u napad na Köln Goering je rekao ''tamo mi živi baka''.
Poslije rata Werner Goering je ostao u USAF i umirovljen je 1964. godine kao potpukovnik.

Veliki turski rat (nazivan i Veliki bečki rat) označava niz ratova između Osmanskog Carstva i europskih sila, ujedinjenih u Svetu ligu (Habsburška Monarhija, Mletačka Republika, Poljsko-Litavska unija, Rusko Carstvo), koji se vodio od 1662. do 1699.
26. siječnja 1699. rat je okončan i potpisan je Mir u Sremskim Karlovcima. Zaključcima tog ugovora svakoj strani pripao je dio zemalja osvojenih dotadašnjim ratovanjima prema načelu što tko posjeduje, neka mu i ostane (lat. uti possidetis, ita possideatis).
Ugovorom je Habsburškoj Monarhiji vraćena cijela Ugarska i Transilvanija osim temišvarskoga Banata, koji je ostao u sastavu Osmanskoga Carstva, cijela Slavonija i veći dio Srijema (osim jugoistočnog dijela sa Zemunom, Rumom i Sremskom Mitrovicom), te Hrvatska do Une i južno od Velebita. Veliki dio (današnje) granice Republike Hrvatske s Republikom Bosnom i Hercegovinom načelno je određen upravo Mirom u Sremskim Karlovcima, a oslobođeno područje Slavonije kasnije više nikada nije došlo pod osmansku vlast.
U ime rimsko-njemačkog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Leopolda I. mir su potpisali grof Wolfgang Oettingen (predsjednik Carskog dvorskog vijeća) i grof Leopold Schlick, obojica carski opunomoćenici. U ime Osmanskog Carstva mir je potpisao reis ül-küttab (ekvivalent ministru vanjskih poslova) Rami Mehmed-paša. Na pregovorima je kao savjetnik bio prisutan Senjanin barun Pavao Ritter Vitezović, književnik, povjesničar i jezikoslovac, inače zastupnik Hrvatskog sabora (Congregatio Regnorum Croatie, Dalmatiae et Slavoniae) u radu povjerenstva za razgraničenje s Mlecima i Osmanlijama.
Budući da su velika područja Ugarske i Slavonije došla pod vlast Habsburgovaca, stvorena su zemljišta koja su se mogla dijeliti vjernim službenicima dinastije ili prodavati za novac. Radilo se o milijunima hektara zemljišta, smještenog u razmjerno plodnoj Panonskoj nizini. Velik dio dobili su strani velikaši odani Habsburgovcima, čime su nastali veleposjedi.
Sporazum između Mlečana i Osmanlija bio je potpisan naknadno, početkom veljače 1699. u Beogradu. Mletačka Republika zadržala je ratom stečene gradove Knin, Vrliku, Sinj, Vrgorac i Gabelu, na koje se proširilo ime Dalmacija. Od tada se na zemljovidima pojavljuje kao Dalmazia Veneta, za razliku od Hercegovine koja je Dalmazia Turca. Uz to je dobila Moreju (Peloponez) te obalni pojas u Boki kotorskoj od Herceg Novog do Risna. Kako bi spriječila izravan dodir s Mlečanima, Dubrovačka Republika zatražila je da se za Osmanlije uspostave koridori u predjelu zaljeva Klek - Neum i Sutorine, što je i prihvaćeno. Opunomoćenik Mletačke Republike bio je Carlo Ruzzini, inače mletački poslanik u Beču.
Poljskoj je pritom vraćena Podolija i zapadni dio Ukrajine, a Osmansko Carstvo moralo je od srpnja 1700. Rusiji prepustiti Azov, pravo na neograničenu plovidbu Crnim morem te plovidbu trgovačkih brodova kroz tjesnace u Sredozemlju.
U stoljetnom širenju svojih granica Osmansko Carstvo prvi je puta doživjelo tako velike gubitke, koji su ga iz temelja uzdrmali i podredili europskoj politici u novom rasporedu sila. Otada započinje kontinuirani pad moći Osmanskog Carstva koje će početi nazivati 'bolesnik s Bospora'.