KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

22. travnja 1915. tijekom Druge bitke kod Ypresa u Belgiji, Njemačka je prvi put eksperimentalno upotrijebila svoje novo oružje, bojni otrov kasnije nazvan iperit.
Iperit, diklordietil-sulfid, žućkasta je uljevita tekućina (ledište 14.4 °C, vrelište 216 do 218 °C), ne miješa se s vodom, spada u skupinu plikavaca. Težak je stanični otrov, oštećuje kapilare, a brzo se razara oksidativnim sredstvima (klornim vapnom, hipermanganom).
U početku masovno korišten suzavac vojnim stratezima se nakon kratkog vremena pokazao nedovoljno učinkovit pa je započet razvoj smrtnonosnih agensa. Njemačke snage kod Ypresa su nakon ispuštanja 168 tona bojnog otrova uspjele iz rovova otjerati francuske trupe, no zbog zadržavanja otrovnog plina na tom području nisu uspjeli iskoristiti raspad savezničke linije.
Iako su kemijska oružja odgovorna za smrt samo četiri posto stradalih u bitkama Prvog svjetskog rata, njihov psihološki učinak bio je kudikamo veći, pogotovo uzevši u obzir da mnoge jedinice u početku korištenja tog oružja nisu imale nikakvu opremu koja bi ih zaštitila od trovanja i duge, bolne smrti.
Posljedice korištenja bojih otrova u Prvom svjetskom ratu osjećaju se i danas. Nerijetko se prilikom građevinskih radova naiđe na granate s bojnim otrovom.
Patrick van Wanzeele je valjda posljednja žrtva njemačkog napada bojnim otrovom prije stotinu godina. On nije sudionik Prvog svjetskog rata, nego iz vlastite znatiželje istražuje nekadašnje bojište u Flandriji. Prije par godina je iskopao i jednu granatu s bojnim otrovom.
"Osjećao sam se kao da gorim i imao sam vrućicu s temperaturom od 41 stupnja. Bilo mi je jasno da mi nije dobro." Na sreću, izgleda da je došao u dodir samo s minimalnom količinom iperita jer inače više ne bi bio s nama. "Iskopao sam granatu i naslonio je na jedno drvo i možda je držao jedva tri minute. Ali već tada je moja ruka bila potpuno crvena i morao sam u bolnicu. Kao da sam izgorio od tog plina."
Iako je Ženevskim protokolom iz lipnja 1925. potvrđena zabrana primjene kemijskoga i biološkoga oružja, uporaba bojnih otrova u ratnim sukobima ipak je nastavljena.
U razdoblju od 1966. do 1978. Opća skupština UN-a donijela je nekoliko rezolucija o zabrani uporabe kemijskoga oružja. Nakon pregovora koji su od 1980. vođeni u okviru UN-a, u rujnu 1992. donesena je Konvencija o kemijskome oružju (Chemical Weapons Convention, CWC), kojom je zabranjen njegov razvoj, proizvodnja i skladištenje, te je određeno uništenje postojećih zaliha. Konvencija je bila otvorena za potpisivanje od siječnja 1993., a stupila je na snagu u travnju 1997.

Nakon desetogodišnjeg rata i opsade naizgled neosvojivog grada Grci su, prema legendi, 24. travnja 1184. godine pr. Kr. (pr. n. e.) uz pomoć lukavstva ušli u Troju.
Danas je Troja (turski: Truva) ime arheološkog nalazišta na navodnoj lokaciji epske Troje u Maloj Aziji, kod mjesta Hissarlik (turski za 'Mjesto utvrda') u sjeverozapadnoj Turskoj, u blizini morske obale jugozapadno od Dardanela pod planinom Idom.
U vrijeme Trojanskog rata (1194. pr. Kr.-1184. pr. Kr.) živjela je najljepša žena na svijetu, Helena, žena spartanskog kralja Menelaja koji je bio brat Agamemnona, tzv. kralja nad kraljevima. On je dugo vremena ratovao protiv Troje i silno ju je želio uništiti. Kada je trojanski princ Paris oteo Helenu, Menelaj se za pomoć obratio svom bratu koji je skupio golemu vojsku i krenuo u pohod na Troju. Naime, Agamemnonu je otmica Helene bila odlična prilika da s razlogom napadne Troju. Grčka vojska je Troju opsjedala punih 10 godina da bi se na kraju poslužili jednom od najpoznatijih varki u povijesti.
Napravili su drvenog konja u kojegm su bili skriveni vojnici, dok se ostatak vojske pravio da odlazi. Naivni Trojanci su unatoč opomenama svećenika konja uveli u Troju misleći da su ga Grci napravili kao žrtvu Posejdonu kako bi im blagoslovio putovanje. Tijekom noći grčki su vojnici otvorili vrata na drvenom konju, te je unutra nahrupila cijela vojska, u potpunosti uništila grad i pobila većinu njegovih žitelja.
Jedini povijesni izvori u kojima se opisuje Trojanski rat su grčki junački epovi Ilijada i Odiseja, čiji je autor Homer. Ilijada opisuje 51 dan u posljednjoj, desetoj godini rata, a Odiseja razdoblje nakon rata, kojem je glavni junak Odisej. Priča o Trojanskom ratu je nadahnula i rimskog pjesnika Vergilija za ep Eneida u kojem je glavni lik Trojanac Eneja.
Stari Grci nisu sumnjali da Homer opisuje stvarni rat i događaje. Smatrali su da se rat dogodio u 13. ili 12. stoljeću pr. Kr. Njemački arheolog Heinrich Schliemann je 1870. započeo iskopavanja na mjestu za koje se vjeruje da je Troja koju je opisao Homer. Međutim, istraživanja nisu iznijela niti jedan konkretan dokaz da su se događaji koje opisuje Homer zaista i dogodili. Postoji i mišljenje da Homer u svojim pričama opisuje svojevrsnu kompilaciju ratovanja Grka u razdobljima Mikenske kulture i Brončanog doba, ali da se ne opisuju stvarni događaji.

Nekako su mi čudne brojke o gubicima. Imaju brojke poginulih i zarobljenih. A ostali su nestali? Ranjeni?

Stanko1 (citat):

Brojke su zaokružene i podaci su malo skraćeni. Preuzeti su sa engleske wikipedije koja navodi preciznije brojke (za točnost se ne može garantirati):
- Unija ukupno 17.287, od čega 1.606 poginulih, 9.762 ranjena i 5.919 zarobljenih i nestalih
- Konfederacija ukupno 13.303, od čega 1.665 poginulih, 9.081 ranjen i 2.018 zarobljenih i nestalih
Kako je i među zarobljenicima bio nepoznati broj ranjenih smatrao sam da nije potrebno davati te podatke.

Nisam želio, nedajbože, umanjiti vrijednost tvog truda i posta, samo sam primijetio. Izvinjavam se članstvu zbog skretanja sa teme!

Druže poručniče, nisam ja ni pomislio da bi ti imao i mrvicu loše namjere, a raspravljali smo još uvijek u okviru teme. 

PARTIZANSKA BOLNICA ZALESJE

Partizanska bolnica Zalesje je v Brkinih nepretrgoma delovala od 15.11. 1943 do 17. 1. 1945.
Na pobudo okrožnega komiteja KPS in štaba Istrskega odreda je bila bolnica najprej postavljena v Padežu, marca 1944 pa so jo prestavili v Boršt, severovzhodno od Šmagurjeve kmetije pod Ostrožnim Brdom. V njej se je zdravilo okoli 220 ranjencev in bolnikov.

Pomembno vlogo pri razvoju bolnice je imel dr. Mogamed Gadžijev – Miša, ki je v bolnico prišel januarja 1944. leta. Dr. Gadžijev je bil rojen 1924. leta v Dagestanu, kjer je študiral medicino, za kirurga pa se je specializiral v Moskvi. Med drugo svetovno vojno je imel čin majorja Rdeče armade, ranjenega so zajeli Nemci in ga nato poslali na italijansko fronto. Tu, na Primorskem, je prebegnil k partizanom, prišel je v Brkine, v štab Istrskega odreda in ta ga je imenoval za upravnika in nato za komandanta bolnice.

Ker so Nemci z napadi vedno bolj ogrožali bolnico v Padežu, je štab odreda zadolžil dr. Gadžijeva, da izbere novo, bolj varno lokacijo. Novo lokacijo za bolnico je izbral v gozdu z imenom Boršt, ki sodi v vas Ostrožno Brdo. V zelo kratkem času in v največj tajnosti jo je zgradilo 18 aktivistov z Ostrožnega Brda. Zgradili so bolniške barake z dvajsetimi ležišči, poseben prostor za zdravnika, prostor za prevezovanje ranjencev, skladišče za zdravila in opremo. Posebej so zgradili skrivališče z 12 ležišči, operacijsko sobo, bunker za hudo ranjene, nekoliko stran je bila postavljena tudi kuhinja. Oskrbo za bolnike in osebje so prevzeli vaščani Ostrožnega Brda. Novi bolnici je dr. Gadžijev dal rusko ime Zalesje, kar po naše pomeni Za gozdom.

Konec leta 1944 se je povečala nevarnost, da bi Nemci bolnico odkrili in res so 18. novembra odkrili kuhinjo in ubili enega izmed ranjencev, 28. novembra pa so odkrili tudi bolniško barako in jo zažgali. Ker so bile tudi v začetku leta 1945 pogoste sovražnikove ofenzive, se je morala bolnica pogosto umikati in seliti. V takšnih razmerah so bili ranjenci in osebje izpostavljeni stalni nevarnosti, zelo oteženo je bilo tudi zdravljenje, decembra pa je hudo zbolel še dr. Gadžijev. Zaradi teh razlogov je bila bolnica ukinjena 17. januarja 1945, njeno osebje in ranjenci pa so bili priključeni SVPB bolnici pod Snežnikom.
[You must be registered and logged in to see this link.]

ZGODBE O POGUMU IN HUMANOSTI

Zgodbe treh ulic v Divači imajo zanimivo stičišče - vse so povezane s primorskim pogumom in bojem proti fašizmu. Na četrtkovem pogovornem večeru pa so še posebej poudarili vlogo in pomen partizanske bolnišnice Zalesje. Občina Ilirska Bistrica bi rada bolnišnico rekonstruirala.

Stojan Lipolt je za izhodišče zadnjega pogovora v sklopu pogovornih večerov Divača mesto nad Reko povezal zgodbe treh ulic v Divači: Ulice Istrskega odreda, Ulice Prekomorskih brigad in Ulice Albina Dujca. Brez fašističnega nasilja ne bi bilo Albina Dujca, ki je bil obsojen na smrt, in drugih, ki so se uprli. Če ne bi bilo upora, se slovenski fantje po kapitulaciji Italije mogoče ne bi borili naprej. Če ne bi bilo vojne, ne bi bilo ranjencev in partizanske bolnišnice ne bi bile potrebne. Toda zgodba o partizanski bolnišnici v Zalesju ni le zgodba o ranjencih in trpljenju, je tudi zgodba o humanosti in pogumu.

Ko fanta ujame vojna vihra
O dogodkih navadnega vojaka in takrat še fanta je spregovoril Izidor Čebron. Zdaj 92-letni borec 1. Prekomorske brigade je bil udeleženec desanta na Drvar, sodeloval je pri osvobajanju Beograda in se boril na sremski fronti. Prihaja iz Preserij nad Branikom, že kot izredno mlad pa je šel služit v Povir. Tam so ga vzeli za svojega in še danes, čeprav že dolga leta živi v Vrtovinu, ga Povirci poznajo kot “Doreta Mihelovga.”

Njegova vloga v svetovni zgodovini se je začela 8. marca leta 1943, ko so v Povir prišli fašisti in odpeljali mlade fante. Zgodba, Izidor Čebron jo je poslušalcem v Divači pripovedoval brez predaha in z vsemi podrobnostmi, je polna težkih doživetij in spominov iz dolge vojaške poti. “Na koncu so se mnogi delali heroje. Jaz pa pravim, bili smo le fantje in velikokrat prestrašeni,” je prepričan Čebron. Konec vojne je pričakal v Zgornji Kungoti, torej v Sloveniji, a še vedno daleč od domačih krajev.

Vojni kirurg na Primorskem
Medtem ko so se prekomorci za vrnitev v domovino borili zunaj slovenskih meja, so domačinom na pomoč priskočili tujci. Eden takih je bil dr. Magomed Gadžijev - Mišo. Legendarni kirurg je ustanovil partizansko bolnišnico Zalesje, ki je delovala pod okriljem Istrskega odreda na skrivni lokaciji v bližini vasi Ostrožno Brdo. V enem letu, kolikor je bolnišnica delovala, so zdravili več kot 200 ranjencev.

“Že njegov ded je bil prvi kirurg ruskega polka v času carske Rusije v 19. stoletju. Tradicija zdravništva je v družini torej obstajala že prej,” pojasni dr. Eldar Gadžijev, sin Magomeda Gadžijeva, tudi sam upokojeni kirurg in profesor. Magomeda Gadžijeva so Nemci ujeli pri Kišinjevu. “Menili so, da je Jud, saj je na območju Kavkaza, od koder je prihajal, živelo veliko Judov. Bil je skoraj obsojen na smrt, a jim je dokazal, da ni Jud, ko je zrecitiral nekaj sur iz Korana,” je povedal sin. Družina Gadžijev prihaja iz Dagestana, avtonomne republike v Ruski federaciji. O obdobju po očetovem zajetju ne ve veliko, znano pa je, da je iz Senožeč pobegnil in prišel v Brkine.

Disciplina in humanost za pomoč partizanom
Dr. Magomed Gadžijev v partizansko bolnišnico Zalesje ni prišel le delat, ampak je zanjo poiskal mesto in jo v celoti zasnoval.

Odlikovala ga je stroga disciplina in humanost. “Ena od bolnic je zapisala, da je zdravil tudi z besedo, ker velikokrat ni bilo dovolj zdravil. Njegova ideja je bila, da mora biti hrana dobra in močna. Zahvaljujoč ljudem iz okolice so imeli bolniki dobro hrano. Imel je najboljše rezultate zdravljenja med vsemi partizanskimi bolnišnicami. Smrtnost pod tremi odstotki je v takih pogojih mogoča le ob res visokem strokovnem delu,” pripoveduje sin Eldar Gadžijev, ki se je divaškega večera udeležil skupaj z nečakinjo Dzhamilyat Abdulkhalikovo, vnukinjo ustanovitelja bolnišnice. A spomin nanj se je v Brkinih ohranil zaradi humanosti, je danes prepričan njegov sin.

Bolnišnico bodo rekonstruirali

Danes od treh barak bolnišnice Zalesje ni ostalo veliko. Da je tu nekoč stala ustanova, ki je reševala življenje, spominja le skromno obeležje in nekaj tabel, ki kažejo, kje so bile posamezne barake.

Na Ostrožnem Brdu hranijo zbirko predmetov, ki so jih uporabljali v bolnišnici, med njimi tudi haljo in torbo doktorja Miše. Občina Ilirska Bistrica pa namerava bolnišnico rekonstruirati, je povedala Mateja Kakež, kustosinja Pokrajinskega muzeja Koper, enota Ilirska Bistrica: “Občina želi narediti rekonstrukcijo treh objektov: barake za ranjence, kuhinje in operacijske barake.”
[You must be registered and logged in to see this link.]

12. MAJA 2018 ob 11.00

Otvoritev rekonstruirane partizanske bolnice Zalesje na Ostrožnem Brdu, Ilirska Bistrica
12.5.2018
Otvoritev rekonstruirane partizanske bolnice Zalesje na Ostrožnem Brdu bo v soboto, 12. maja 2018, ob 11. uri.
Organizagtor: ZB NOB ILirska Bistrica, Občina Ilirska Bistrica

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                   Vabilo za proslavo

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                              Ostrožno Brdo v Brkinih

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                   Baraki so rekonstruirali po le eni ohranjeni fotografiji

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                          Bunker stoji na mestu, kjer je bil nekoč

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                         Proslava na Ostrožnem Brdu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                        Proslava na Ostrožnem Brdu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                 Spominska soba, posvečena bolnišnici Zalesje, domuje v nekdanji šoli

13. svibnja 1944. prema zapovjedi Vrhovnog komandanta NOV i POJ pri Povjereništvu za narodnu obranu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) utemeljena je OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda), sigurnosno-obavještajna služba, odnosno začetak 'tajne policije'. U kolovozu iste godine od pripadnika NOV i POJ formiran je Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ), koji je predstavljao operativne jedinice OZNA-e.
U početku je OZNA ustojena u četiri odsjeka: prvi odsjek bio je zadužen za rad u inozemstvu i na okupiranom teritoriju, drugi odsjek je radio na oslobođenom teritoriju, treći odsjek imao je protuobavještajne zadaće u NOV i POJ, a četvrti odsjek se bavio statističko-tehničkim poslovima.
Za OZNA-u je zbog njezine politike i metoda ispitivanja osumnjičenika s vremenom postala poznata uzrečica - "OZNA sve dozna".
Nakon donošenja Ustava Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) u siječnju 1946. sigurnosno-obavještajna služba je reorganizirana. U sklopu saveznog ministarstva unutarnjih poslova ustanovljene su Uprava narodne milicije, Komanda narodne milicije i Uprava javne sigurnosti (bezbednosti).
U ožujku 1946. od Prvog i Drugog odsjeka OZNA-e pri Ministarstvu unutarnjih poslova formirana je Uprava državne bezbednosti UDB-a (odnosno UDBA), dok se od Trećeg odsjeka OZNA-e pri Ministarstvu narodne obrane formirala Kontraobavještajna služba Jugoslavenske armije (KOS).
1953. godine umjesto ministarstava formirani su sekretarijati: Savezni sekretarijat za unutarnje poslove (SSUP) i Republički sekretarijati za unutarnje poslove (RSUP). U okviru demilitarizacije SSUP-a, UDBA je prestala biti vojno organizirana uniformirana služba, ukinute su operativne snage KNOJ, te su njegove zadatke podijelile granične jedinice JNA i Narodne milicije. U Narodnoj miliciji su zadržani činovi čije je označavanje promijenjeno, milicionerima je dozvoljeno nošenje civilne odjeće izvan službe, a uvedeni su i službeni brojevi na niklovanom dijelu opasača. Oprema i naoružanje bili su šaroliki, jer je milicija bila opremljena trofejnim oružjem ili opremom iz savezničke pomoći.
Prema naredbi Vrhovnog komandanta od 14. rujna 1955. KOS se preformirao u Službu sigurnosti (Organ bezbednosti) Jugoslavenske Narodne Armije (JNA). Istovremeno su formirane i jedinice vojne policije. 1966. godine UDBA je preimenovana u Službu državne sigurnosti (bezbednosti) te se kao civilna protuobavještajna služba nalazila u sastavu SSUP-a. Odnosno, osnovnim zakonom o unutarnjim poslovima iz te 1966 godine unutarnji poslovi su sažeti u dvije službe: Službu javne sigurnosti (SJS, SJB) i Službu državne sigurnosti (DB, kasnije SDS, SDB). U sastavu SJB-a su bili Milicija, službe Suzbijanje kriminaliteta, Sigurnost prometa (saobraćaja) i Pogranični poslovi. Narodna milicija je promijenila naziv u Milicija. Što se tiče vojne policije, 1978. godine naredbom saveznog sekretara za narodnu obranu osnovano je Odjeljenje vojne policije za protuterorističke aktivnosti, u okviru 282. bataljona vojne policije JNA.
13. svibnja, datum osnivanja OZNA-e, je u SFRJ bio obilježavan kao Dan službe sigurnosti, tj. Dan bezbednosti, odnosno 'dan milicije'.

Sovjetska vojska se 15. svibnja 1988. godine, nakon devet godina krvavog sukoba, počela povlačiti iz Afganistana.
Sovjetski Savez u sukobu je podržavao marksističku vladu dok su antisovjetski pobunjenici pomoć dobivali iz mnogih zemalja, uključujući SAD i Pakistan. Marksistička Narodna demokratska stranka Afganistana (NDSA) preuzela je vlast 1978. nakon pogubljenja brata zadnjeg afganistanskog šaha, te je osnovala Demokratsku Republiku Afganistan. Nova vlada provela je socijalističke promjene koje nisu dobro 'sjele' islamskom stanovništvu i tradicionalnim plemenskim elitama. Njihovo nezadovoljstvo je do kraja 1978. preraslo u građanski rat zbog čega je vlada sa SSSR-om potpisala sporazum o prijateljstvu dopustivši raspoređivanje sovjetskih trupa na teritoriju zemlje čemu je prethodilo razmještanje vojnih stručnjaka.
Poslije razmještanja, sovjetski vojnici nisu uspjeli uspostaviti vlast izvan glavnog grada Kabula, a više od 80 posto države je bilo izvan vladine kontrole. Početna misija da se brane gradovi i instalacije je proširena na borbu s antikomunističkim mudžahedinima koja je, zbog neobučenih rezervista, loše pripreme i opremljenosti za gerilski rat, bila vrlo krvava s relativno malo uspjeha. Nakon nekoliko godina neujednačenih pritisaka međunarodne zajednice, Sovjeti su počeli pregovore o povlačenju. Rat je ostavio teške posljedice u Sovjetskom Savezu koji je izgubio više od 15.000 vojnika, uz 54.000 ranjenih, ali bile su još gore u Afganistanu koji, uz oko milijun mrtvih, indirektne posljedice osjeća i danas u obliku uništene infrastrukture, brojnih miniranih područja, te rastu, razvoju i poticanju ekstremističkih islamskih skupina koje se još uvijek bore za vlast nad regionalnim područjima.

16. svibnja 1916. zaključen je Sporazum Sykes-Picot o podjeli Osmanskog Carstva nakon što bude pobijeđeno u Prvom svjetskom ratu.
Sporazum je dobio ime po britanskom i francuskom diplomatu koji su ga dogovarali. Britanac je bio Sir Mark Sykes, a Francuz François Georges-Picot. Prilikom sklapanja sporazuma rukom su crtali linije po zemljopisnoj karti. Te su linije kasnije postale državne granice koje do danas određuju sudbinu milijuna ljudi na Bliskom istoku.
Prema Sporazumu Sykes-Picot Ujedinjeno Kraljevstvo je nakon rata trebalo dobiti kontrolu nad područjem današnjeg Izraela, Jordana, većeg dijela Iraka i područja uz Perzijski zaljev. Francuskoj bi pripalo područje današnjeg Libanona, Sirije, sjevernog Iraka i jugoistočne Turske. Velika Britanija i Francuska su mogle unutar svojih interesnih sfera određivati granice novonastalih država. Područje pod britanskom upravom, kasnije nazvano Palestina, postavljeno je pod međunarodnu upravu Društva naroda. Time su i određene kontroverzne granice područja. Rusija je, pak, trebala dobiti područje Istanbula te tjesnace Bospor i Dardanele. Osim toga, Rusiji bi pripali i armenski dijelovi Osmanskog Carstva. U doba sklapanja sporazuma Rusija je još bila carstvo, tj. još nije bila započela revolucija.
Sporazum je bio tajan, sve dok ga nakon revolucije u Rusiji nije objavila nova boljševička vlada. Komunisti su nominalno uveli princip javne diplomacije po kojoj više nije smjelo biti tajnih dogovora i paktova. Dotadašnje tajne dokumente carske vlade javno su objavili. Kad je objavljen Sporazum Sykes-Picot nastala je zgranutost među arapskim stanovništvom jer su im Britanci prethodno putem Lawrencea od Arabije (T. E. Lawrence) obećavali samostalnu državu. (Lawrence se snažno protivio provođenju sporazuma.) Prvi paragraf sporazuma je potvrđivao mogućnost, da se u zonama A i B mogu formirati nezavisne arapske države, koje će imati zaštitu dviju kolonijalnih sila. (Odnosno, područje na kojem se danas nalaze Sirija i Jordan, zapadni dio Iraka i sjeveroistočni dio arapskog poluotoka, trebalo je biti arapsko kraljevstvo pod britansko-francuskim protektoratom.)
Posljedice sporazuma, kojima je dobrim dijelom određena aktualna državna granica između Sirije i Iraka su prisutne u sirijskom građanskom ratu od 2011. te sukobima, koji su se djelovanjem paravojnih formacija organizacije Islamska država Iraka i Levanta, proširile na Irak 2014. Također, napad Iraka na Kuvajt 1991. u tzv. Zaljevskom ratu, je motiviran idejom da je Kuvajt neodvojivi dio Iraka, itd. Sve u svemu, stvorili su se uvjeti za seriju beskrajnih ratova i sukoba koji nisu riješeni do danas.

ROKAVSKI PRELIV - OVERLORD

Na današnji dan leta 1943 sta se angleški premier Winston Churchill in ameriški predsednik Franklin D. Roosevelt dogovorila, da bodo zavezniški vojaki 1. maja 1944 prečkali Rokavski preliv. To je bil t. i. dan D, napad na nemške čete v Evropi pa se je zavlekel za več kot mesec dni, saj je bilo nad Rokavskim prelivom dolgo slabo vreme. Dan D se je zgodil 6. junija 1944, takrat se je začela invazija zavezniških sil na Normandijo. Načrtovana je bila sicer za dan prej, a so jo zaradi slabega vremene prestavili. V francoščini se ta dan imenuje Jour J, včasih tudi Le Choc.
Prvi dan operacije se je izkrcalo 160.000 zavezniških vojakov, kar je močno presenetilo nemce, saj so pričakovali napad mnogo biolj severno. Do konca avgusta meseca se je izkrcalo več kot 3 milijone ameriških, britanskih in kanadskih vojakov. 


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                    Izkrcavajo se tudi vojaki 1.divizije U.S. Army na obalo Omaha

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                Izkrcanje britanskih vojakov na obali Gold

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Izkrcanje Ameriških vojakov na obali Utah, 6. junij 1944

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                       Eden izmed številnih topniških bunkerjev v atlantskem zidu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                   Načrt smeri napadov na obalo Normandije

VODIKOVA BOMBA

Na današnji dan leta 1956 so Američani v Tihem oceanu, na atolu Bikini, opravili poskus z vodikovo bombo. Ameriški predsednik Harry Truman je že 31. januarja 1950 sporočil ameriški javnosti, da podpira izdelavo vodikove bombe, ki je imela teoretično stokrat večjo moč kot atomski bombi, ki so ju Američani odvrgli na Japonsko v drugi svetovni vojni. S poskusom se je nadaljeval boj za premoč v hladni vojni.
[You must be registered and logged in to see this link.]

1.julij 1946
[You must be registered and logged in to see this link.]

5 NUKLEARNIH EKSPLOZIJ
[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
Prva podvodna jedrska eksplozija je v zrak dvignila dva milijona ton vode in peska ter tako ustvarila skoraj
      dva kilometra visok in nekaj več kot 600 metrov širok vodni steber z stenami debelimi 90 metrov!

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                          Bakerjev eksperiment

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                  ZDA so na atolu Bikini izvedle 23 jedrskih poskusov

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                           Atol Bikini

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                 Ameriško zaklonišče na Atolu Bikini

[You must be registered and logged in to see this image.]
                       Znanstveniki proučujejo vpliv radiacije na kokosove tatiče, torej rake, ki bivajo na kokosovih palmah 

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                     Laguna atola Bikini je polna ribjih jat, ki krožijo okoli živih koral

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                             Lepote Atola Bikini

[You must be registered and logged in to see this image.]
          Predsednik John Fitzgerald Kennedy 7.oktobra 1963 podpisuje sporazum o delni prepovedi jedrskih poskusov

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                 Jedrske eksplozije

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                        Scenarij množičnega uničenja

[You must be registered and logged in to see this image.]
Na današnji dan smo včasih praznovali.

IVANA ORLEANSKA

Na današnji dan leta 1431 so francosko narodno junakinjo in zaščitnico Ivano Orleansko v Rouenu obsodili na smrt in jo sežgali na grmadi. Ivana Orleanska je francosko vojsko popeljala do nekaj pomembnih zmag in pomagala kralju Karlu VII. do prestola. Nato so jo ujeli Angleži. Obsodili so jo herezije (krive vere) in jo zažgali na grmadi.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Junakinja Ivana Orleanska

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                     Postavljena je bila na čelo kraljeve vojske, da se dokaže

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                     Ivana Orleanska je imela komaj 19 let

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                     30.maja 1431 so Ivano Orleansko zažgali na grmadi

Jedan od najvećih vojskovođa svih vremena, mongolski vladar Džingis-kan, 1. lipnja 1215. osvojio je Peking, tada prijestolnicu sjevernokineske dinastije Jin.
U to vrijeme je Kina bila podijeljena između triju dinastija, Hsi Hsia, Jin i Sung. Glavni povod za osvajanje je, uz ekspanzionističku politiku, bila činjenica da su kineske države bile podijeljene i međusobno zavađene što su Mongoli iskoristili za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija koje su u prethodnim stoljećima bile neprestane. Džingis-kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole čim bude mogla. Kan je u rat poveo oko 150.000 mongolskih vojnika, dok su Kinezi u isto vrijeme raspolagali s oko 2 milijuna dobro uvježbanih, ali i stalnim sukobima zauzetih vojnika.
Opsada i osvajanje Pekinga, čije su stotine tisuća stanovnika glavom platile otpor 'velikom vladaru', bila je kulminacija mongolsko-kineskog rata koji je osvajanjem cijele Kine 1279. dovršio Džingis-kanov unuk Kublaj-kan. Džingis-kan je nakon tog rata preuzeo i usavršio kinesku vojnu tehnologiju i taktiku opsade gradove, uposlio mnoštvo kineskih inženjera i stručnjaka, a kineski povjesničari su zaključili kako je kasnije mongolsko širenje na zapad djelovalo pionirski na kulturnu razmjenu Azije i Europe što je bio katalizator za renesansu starog kontinenta.

Kraj japanske ekspanzije na Pacifiku - bitka kod Midwaya 4.-7. lipnja/juna 1942.

Dne 18. travnja 1942. Amerikanci su izveli jedan od najpoznatijih podviga u Drugom svjetskom ratu - zračni napad na teritorij Japana poznat kao Doolittle Raid. Glavni cilj bio je Tokyo, a napadnuti su još Yokohama, Yokosuka, Nagoya i Kobe. Za napad su korišteni srednji bombarderi North American B-25 Mitchell iz sastava USAAF, koji su prvi i jedini put u povijesti poletjeli sa nosača aviona. Zbog malog broja angažiranih aviona (16) napad je nanio zanemarivu materijalnu štetu, ali je imao iznimno psihološko značenje. Amerikancima je podigao moral nakon katastrofe u Pearl Harboru, dok su Japanci bili šokirani bombardiranjem njihovog teritorija. Zapovjednik Kombinirane flote (Rengo Kantai) admiral Isoroku Yamamoto dobio je ono što je tražio - povod da ostvari svoje zamisli o konačnom obračunu s američkom Pacifičkom flotom. Za to je bilo potrebno osigurati prikladnu bazu u blizini Havajskog otočja i Pearl Harbora, a takva baza mogao je biti Midway.
Midway je mali atol u sjevernom Tihom oceanu ukupne površine 6,2 km2. Nalazi se otprilike na sredini puta između Sjeverne Amerike i Japana, otuda mu i ime. Pripada arhipelagu Havajskih otoka i nalazi se na njegovom krajnjem sjeverozapadnom dijelu. Na atolu su Amerikanci imali malu kopnenu, zrakoplovnu i mornaričku bazu.

Havajski arhipelag, lijevo gore Midway:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obostrani planovi i snage

Japanski operativni plan pod imenom Mi predviđao je napad u dva smjera - glavni na Midway i pomoćni ili diverzioni na zapadne Aleute. Smatralo se da će Amerikanci prepoznati Aleute kao glavni cilj i tamo će uputiti glavninu svoje flote. Nakon što shvate da je glavni cilj bio već zauzeti Midway Pacifička flota će se uputiti prema jugu i biti će dočekana i uništena.
Amerikanci su dešifriranjem radio poruka spoznali da se priprema veliki japanski napad, ali nisu bili sigurni gdje će biti izveden jer su Japanci spominjali neki ''objekt''. Sumnjalo se na Midway, ali je to tek trebalo potvrditi. Stoga je mornaričkoj radiostanici na atolu upućena poruka da prijavi - načinom koji će Japanci lako dešifrirati - kvar na uređaju za desalinizaciju morske vode. Kada je dešifrirana japanska radio poruka da ''objekt'' ima teškoća u opskrbi vodom cilj je bio definitivno potvrđen.
Zapovjednik Pacifičke flote admiral Chester Nimitz odlučio je Japancima namjestiti stupicu - američki brodovi biti će raspoređeni sjeveroistočno od Midwaya i tamo dočekati japanske brodove.

Admiral Chester Nimitz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

 Za operaciju Mi Japan je pripremio goleme flotne snage od 11 bojnih brodova, 4 teška i 2 laka nosača aviona, 3 nosača hidroaviona, 10 teških i 4 lake krstarice, 46 razarača, 16 podmornica i veći broj desantnih i pomoćnih brodova. Brodovi su bili raspoređeni u nekoliko skupina:

1. FLOTA
- Glavne bojne snage pod neposrednim zapovjedništvom admirala Yamamota - bojni brodovi Yamato, Mutsu i Nagato, laki nosač aviona Hosho, nosači hidroaviona Chiyoda i Nisshin, laka krstarica Sendai i 9 razarača
- Udarna skupina nosača aviona pod zapovjedništvom viceadmirala Chuichi Naguma - flotni nosači Akagi, Kaga, Hiryu i Soryu, bojni brodovi Haruna i Kirishima, teške krstarice Tone i Chikuma, laka krstarica Nagara i 12 razarača. Na nosačima su bila ukupno 222 aviona - 69 lovaca A6M Zero, 81 torpednih bombardera B5N1 Kate i 72 bombardera za obrušavanje D3A1 Val.

2. FLOTA (SKUPINA ZA INVAZIJU NA MIDWAY)
- Glavne snage za podršku desanta pod zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Kondoa - bojni brodovi Kongo i Hiei, laki nosač aviona Zuiho, teške krstarice Atago, Chokai, Myoko i Haguro, laka krstarica Yura i 8 razarača
- Desantne snage pod zapovjedništvom kontraadmirala Raiza Tanake - laka krstarica Jintsu, nosači hidroaviona Chitose i Kamikawa Maru, 10 razarača i 12 transportnih brodova s 5.000 vojnika
- Snage neposredne podrške desanta pod zapovjedništvom viceadmirala Takeo Kurite - teške krstarice Kumano, Suzuya, Mogami i Mikuma i 2 razarača

5. FLOTA (SKUPINA ZA NAPAD NA ALEUTE)
- Glavne snage sjevernog područja pod zapovjedništvom viceadmirala Boshira Hosogaye - bojni brodovi Hyuga, Ise, Fuso i Yamashiro, laki nosači aviona Ryujo i Junyo, teške krstarice Nachi, Takao i Maya, lake krstarice Kitakami i Oi, te 17 razarača
- Invaziona skupina za Attu - laka krstarica Abukuma, 4 razarača i 1 transportni brod s 1.200 vojnika
- Invaziona skupina za Kisku - lake krstarice Kiso i Tama, 3 razarača i 2 transportna broda s 1.250 vojnika
Osim navedenih snaga Japanci su raspolagali brojnim minolovcima, minopolagačima i pomoćnim brodovima, te zrakoplovstvom sa otoka Wake, Jaluit, Kwajalein, Aur i Wotje.

Smjerovi pokreta snaga obiju strana pred bitku:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na američkoj strani admiral Nimitz nije raspolagao ni približno tolikom snagom. Procijenio je da će odlučujuću ulogu imati zračne snage i nosači aviona, pa je bojne brodove koji su preživjeli napad na Pearl Harbor poslao u San Diego.
Za suprotstavljanje Japancima Pacifička flota je imala na raspolaganju dva nosača aviona - USS Enterprise i USS Hornet. Oštećeni USS Yorktown je nakon suludog 72-satnog remonta također osposobljen za akciju, čime je zrakoplovna snaga na nosačima aviona povećana za 50%. Brodovi su bili podijeljeni u dvije operativne eskadre:
- Task Force 16 pod zapovjedništvom viceadmirala Williama Halseya - nosači aviona Enterprise i Hornet, teške krstarice USS Minneapolis, USS New Orleans, USS Northampton, USS Pensacola i USS Vincennes, laka krstarica USS Atlanta i 9 razarača
- Taks Force 17 pod zapovjedništvom viceadmirala Franka Fletchera - nosač aviona Yorktown, teške krstarice USS Astoria i USS Portland i 6 razarača.
Ukupno su Amerikanci na nosačima imali 232 aviona - 79 lovaca F-4F Wildcat, 109 bombardera za obrušavanje SBD-3 Dauntless i 44 torpedna aviona TBD-1 Devastator. Također su mogli računati i na zrakoplovstvo iz sastava US Navy, USAAF i USMC bazirano na atolu Midway, ukupno 99 aviona - 7 lovaca F-4F Wildcat, 21 lovac F-2A Buffalo, 6 torpednih bombardera TBF-1 Avenger, 4 srednja bombardera B-26 Marauder, 17 teških bombardera B-17 Flying Fortress, 27 bombardera za obrušavanje SBD-2 Dauntless i 17 bombardera za obrušavanje SB2U Vindicator.

Bombarder za obrušavanje Chance-Vought SB2U Vindicator:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dva dana prije isplovljavanja iz Pearl Harbora Amerikance je zadesila nevolja - zapovjednik Task Force 16 viceadmiral Halsey razbolio se od teškog oblika dermatitisa i morao je biti hospitaliziran u mornaričkoj bolnici u Pearl Harboru. Gubitak iskusnog i agresivnog zapovjednika bio je težak udarac, ali tu nije bilo pomoći - zamjena se morala naći odmah, a izbor je prepušten samom Halseyu. Na opće iznenađenje Halsey je zaobišao nekolicinu admirala koji su imali iskustva s nosačima aviona i odredio je da ga zamijeni kontraadmiral Raymond Spruance, zapovjednik divizije krstarica (Cruiser Division Five) iz sastava Task Force 16.

Admiral Raymond Spruance:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Opće zapovjedništvo nad obje operativne eskadre bilo je u rukama viceadmirala Fletchera kao starijeg po činu, međutim on je Spruanceu dao punu slobodu akcije.

Bitka

Japanske brodove (iz sastava desantnih snaga) otkrio je 3. lipnja izviđački avion PBY Catalina na udaljenosti od oko 500 milja zapadno od Midwaya. Odmah su u napad upućeni bombarderi B-17 sa Midwaya, koji nisu pričinili nikakvu štetu. Noću su napad ponovili PBY Catalina torpedima i pogodili jedan tanker. To je ujedno bio jedini uspješan američki torpedni napad iz zraka u toku čitave bitke. Japanci su u oba slučaja bili silno iznenađeni jer nisu očekivali da će biti napadnuti tako daleko od cilja.
U 4:30 h ujutro 4. lipnja admiral Nagumo uputio je skupinu od 108 aviona u napad na Midway. Formacija je registrirana radarom i upućeni su lovci da presretnu napadača. U zračnoj bici Amerikanci su pretrpjeli teške gubitke - samo 2 od 28 lovaca su ostala sposobna za akciju. Gubitke su pretrpjeli i Japanci, u zračnim borbama i od djelovanja PZO topova.
Zračni napad na Midway postigao je tek djelomičan uspjeh - uzletište nije onesposobljeno - pa se admiral Nagumo odlučio za ponavljanje napada na kopnene ciljeve. Ova odluka će se pokazati sudbonosnom.
U 5:34 h Amerikanci su otkrili japanske nosače aviona i primijetili da su letne palube prazne. Fletcher i Spruance su odmah uputili u napad jake zračne snage - torpedne avione TBD-1 Devastator i bombardere SBD-3 Dauntless. Prije toga su japanske brodove napali torpedima avioni TBF Avenger i B-26 Marauder sa Midwaya, ali bez rezultata.
U međuvremenu je Nagumo zapovijedio da se bombarderi B5N Kate, koji su bili naoružani torpedima i čuvani kao rezerva za eventualni napad na američke brodove ako budu otkriveni, preoružaju bombama za novi napad na Midway. No oko 8 sati dobio je vijest da je hidroavion s krstarice Tone otkrio američki nosač aviona, pa je nakon poduljeg razmišljanja zapovijedio da se bombe uklone i torpeda vrate.
Avioni za napad na američke brodove nisu mogli odmah uzletjeti jer su letne palube nosača morale biti slobodne za povratak aviona iz napada na Midway. Upravo s time su Amerikanci i računali - njihov je cilj bio da udare prvi i to prije nego japanski avioni uopće polete u napad na njihove brodove. Admiral Spruance poslao je u napad sve raspoložive avione sa nosača Enterprise i Hornet, bez obzira što radi različite brzine nisu mogli stvoriti kompaktnu formaciju. Bili su razdvojeni u nekoliko skupina i time ranjivi na napade lovaca, tim prije jer praktično nisu imali lovačku zaštitu (avioni F-4F Wildcat morali su se vratiti zbog nedovoljnog akcionog radijusa), ali je to bio rizik koji je Spruance svjesno prihvatio.

Nosač aviona USS Enterprise:

[You must be registered and logged in to see this image.]

OVERLORD

Na današnji dan leta 1944 se je ob 6.30 zjutraj začelo težko pričakovano zavezniško izkrcanje v Normandiji, ki je pomenilo začetek konca 2. svetovne vojne.

Velika invazija z britanskih otokov se je imenovala Overlord, z izkrcanjem več kot 200.000 ameriških, britanskih, francoskih, kanadskih in preostalih zavezniških vojakov pa se je začel najdaljši dan v drugi svetovni vojni. Načrtovana je bila sicer za dan prej, a so jo zaradi slabega vremene prestavili. V francoščini se ta dan imenuje Jour J, včasih tudi Le Choc.

V prvem valu je na obali Normandije svoje življenje žrtvovalo najmanj 4.400 vojakov, več kot 9.000 pa je bilo ranjenih ali pogrešanih. S to operacijo so odprli tretjo oz. zahodno fronto.
Do konca avgusta meseca se je izkrcalo več kot 3 milijone ameriških, britanskih in kanadskih vojakov. 
Nemčija, ki jo je takrat na vzhodu ogrožala Sovjetska zveza, na zahodu in jugu pa so ji za ovratnik dihale zavezniške sile, je kapitulirala 11 mesecev pozneje.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                      Zavezniško izkrcanje v Normandiji se je začelo 06.junija 1944 ob 6.30

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                Začetek konca velike Nemčije

[You must be registered and logged in to see this image.]
                 Vrhovni poveljnik zavezniških sil general Dwighta D. Eisenhowerja

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Dan D največje in najbolj masovno izkrcanje v II.svetovni vojni

[You must be registered and logged in to see this image.]
                Veliki in masivni Nemški topovi v Atlanstkem zidu so bili varni pred letali, toda kaj, ko so prišle še zavezniške ladje

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                            Mogočna 380 mm "Baterija Todt" z 19.630 mm dolgo cevjo v Atlantkem zidu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                74.obletnica izkrcanja zavezniških sil

1600 људи изгубило живот... Ко зна како је прошао касније тај британски заповедник, а још занимљивије да је и победник кажњен од својих?

Hitler nije voleo da mu se kontrira pa me i ne čudi šta je ovom generalu dao "otkaz". Koliko sam razumeo na kraju, general je ipak preživeo drugi svetski rat.