KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

SSSR i Ujedinjeno Kraljevstvo započeli su s invazijom na Iran 25. kolovoza 1941.
Ciljevi su bili osigurati izvore nafte u Iranu kao i osigurati koridor kako bi Britanci mogli slati ratni materijal u SSSR, koji im je bio saveznik u ratu protiv Njemačke. Smatrali su da sam šah Reza Pahlavi (otac poznatijeg Mohammeda Reze Pahlavija koji je zbačen u revoluciji 1979.) simpatizira Njemačku.
Sovjeti su za napad angažirali tri armije s više od 1000 tenkova, kao i kaspijsku flotu. Napadu je prethodilo snažno zračno bombardiranje iranskih vojnih baza, ali i nekih civilnih meta. S lakoćom su okupirali sjeverozapadni Iran (Iranski Azerbajdžan) i zatim krenuli prema središnjem dijelu zemlje. U međuvremenu su britanske snage izvršile pomorsku invaziju jugozapadnog dijela zemlje (pokrajina Huzestan). Nadmoćna britanska flota je bez gubitaka razbila iransku. Britanci, uključujući snage iz Indije, iskrcali su se i bez većih borbi zauzeli pokrajinu. Otpor Iranaca efektivno je skršen u svega 3 do 4 dana, a Britanci i Sovjeti izgubili su manje od 100 vojnika. Vojska koju je šah dugo vremena pažljivo gradio raspala se bez pružanja ozbiljnog otpora, djelomično zbog toga što su neki generali potajno prešli na britansku stranu. Šah je bio toliko ljut da je vrhovnog zapovjednika oružanih snaga istukao štapom, poderao mu oznake činova i umalo ustrijelio (ovo posljednje spriječio je njegov sin). Započeo je pregovore sa Saveznicima te je prihvatio njihov zahtjev da iz države protjera sve njemačke poslanike i savjetnike, ali ih nije želio izručiti. Pregovori su se stoga oduljili, a Nijemci su za to vrijeme pobjegli preko granice u tada neutralnu Tursku.
Sovjeti su potom krenuli osvojiti Teheran, pa je šah prisiljen na abdikaciju u korist sina, a Iran je ostao pod savezničkom okupacijom do 1946. godine. Tijekom rata stanovništvo države trpjelo je velike nestašice hrane i drugih osnovnih potrepština. U nekim je gradovima došlo do nereda, ali nije bilo oružanog otpora. Iran je priznat kao država članica UN-a, a 1943. je u njemu održana poznata Teheranska konferencija, na kojoj su se sastali vrhovni saveznički vođe Staljin, Churchill i Roosevelt.

8. rujna 1943. službeno je obznanjeno da je Kraljevina Italija kapitulirala u Drugom svjetskom ratu.
U to su se vrijeme britanske i ostale savezničke trupe već iskrcavale u južnoj Italiji i pripremale se za prodor prema sjeveru. Učestali talijanski porazi na svim frontama i anglo-američko iskrcavanje na Siciliju 1943. (gdje gotovo da i nisu naišli na ozbiljan otpor), okrenuli su na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943. većinu kolega predsjednika vlade Benita Mussolinija protiv njega te mu je kralj Viktor Emanuel III. oduzeo mandat. Utemeljena je nova vlada pod predsjedanjem maršala Pietra Badoglia, a na kraljevu zapovijed Mussolini je uhićen i interniran u jedan hotel na planini Gran Sasso d'Italia, odakle su ga 12. rujna 1943. oslobodili njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.
Italija je bila saveznik Njemačke, no nakon pada Mussolinijeve fašističke vlade bilo je samo pitanje vremena kad će se Talijani odreći Hitlera. Nijemci su imali plan vojnog zauzimanja Italije u slučaju da promijeni stranu, pa je situacija bila neizvjesna i osjetljiva.
Badoglio je pristao na predaju Saveznicima jer mu je general Eisenhower zaprijetio napadom 500 bombardera na Rim. No Badoglio u strahu nije obavijestio o tome Hitlera, nego su on i kralj spakirali kovčege i odmah sljedećeg dana pobjegli iz Rima na sam jug Italije u grad Brindisi na peti talijanske čizme. Talijanski su građani bili zbunjeni, jer više nisu znali na čijoj su strani. Nijemci su brzo reagirali i zauzeli veliki dio Italije, uključujući Rim pa su Saveznici u sljedećim mjesecima morati voditi teške borbe kako bi potisnuli njemačku vojsku iz Italije. Istovremeno su se Talijani podijelili na dvije struje, dio njih pristupio je obnovljenoj talijanskoj vojsci ili partizanima na strani Saveznika, a drugi se borio za Talijansku Socijalnu Republiku, Mussolinijevu novu državu u sjevernoj Italiji.
Nakon proglašenja talijanske kapitulacije poništeni su Rimski ugovori kojima je 1941. Dalmacija bila prepuštena Italiji. U stvarnosti su tada glavnu riječ u upravljanju Dalmacijom imali Nijemci, a dio njenog teritorija kontrolirali su partizani (NOVJ).

27. rujna 1669. završila je najduža opsada u povijesti ratovanja kada su Mlečani nakon 21 godinu konačno predali Osmanlijama svoje posljednje uporište na otoku Kreti.
Posljednja utvrda bila je Kandija, danas Heraklion, najveći grad i upravno središte grčkog otoka Krete. Mlečani su po tom gradu i cijeli otok nazivali Kandija. Opsada je započela 1. svibnja 1648., a rat između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva koji je tada trajao, naziva se Kandijski rat. Pjesnik lord Byron usporedio je opsadu Kandije s grčkom opsadom Troje u mitskim vremenima.
Otok Kreta bio je najbogatiji i najvažniji mletački posjed u Sredozemlju. Turci su ga napali 1644. godine i do 1648. uspjeli su osvojiti veći dio otoka i doći do glavnog grada Kandije. Na kraju je na otok došao sam turski veliki vezir Fazil Ahmed-paša Ćuprilić, sin velikog vezira Mehmed-paše Ćuprilića. Osvajače su te završne napadačke operacije koštale čak 70.000 života te još 38.000 lokalnih Krećana i robova koji su morali kopati rovove i tunele ispod gradskih zidina.
Kandijski rat bjesnio je i u Dalmaciji. Osmanlije su zaprijetili Zadru i Splitu, te opsjedali Šibenik. Međutim, na kraju su na dalmatinskom bojištu Mlečani imali više sreće nego na Kreti. Uspjeli su odbiti napadače, osvojiti Klis, Knin i većinu dalmatinskog zaleđa. Na kraju je mirovnim ugovorom 1669. Venecija u zaleđu dobila toliko teritorija da je njen dalmatinski posjed utrostručen. Time je na neki način nadoknadila gubitak Krete.

6. listopada 1977. izveden je prvi let prototipa sovjetskog lovca MiG-29.
Prvi zrakoplovi u operativnu uporabu ušli su u lipnju 1983., a zapadnoj javnosti prvi je put demonstriran tijekom posjeta Finskoj 2. srpnja 1986.
Postao je jednim od najuspješnijih proizvoda sovjetske i ruske vojne industrije te ga je nabavilo više od 30 zemalja diljem svijeta. Primjerke MiG-29 nabavile su i oružane snage SAD, a u NATO-u je dobio kodno ime Fulcrum (uporište, oslonac).
Nastao je kao odgovor na američke lovce F-15 i F-16 te je kao takav prvotno bio namijenjen borbi protiv protivničkih zrakoplova. Proizvodi se još i danas u Ruskoj Federaciji i to kao lovac za mnoge namjene, od postizanja zračne premoći do lovačko-bombarderskih akcija. Razvijene su i mornaričke varijante namijenjene polijetanju s nosača. Zanimljivo je da je SFRJ bila prva europska država izvan SSSR-a koja je nabavila MiG-29 (16 kom), a do danas ih je proizvedeno više od 1600.

7. listopada 1571. dogodila se Bitka kod Lepanta, u sklopu Ciparskog rata (1570.-1573.), kad su se pomorske snage Osmanskog Carstva sukobile s flotom Svete lige u vodama oko grada Lepanta u Korintskom zaljevu u istočnom Jonskom moru u Grčkoj.
Snage Svete lige isplovile su iz luke u Messini, a uključivale su 150 galija Mletačke Republike, 79 španjolskih galija, 12 galija Papinske države, te đenovsko brodovlje i snage malteških vitezova. U bitci je sudjelovalo šest hrvatskih galija (Cres, Krk, Rab, Šibenik, Trogir, Hvar), jedna galija iz Kopra i jedna iz Kotora. I grad Zadar je poslao galiju, ali je zarobljena u vodama Krfa prije nego što se uspjela priključiti glavnini flote.
U spomen na bitku u Hvaru se i danas čuva 'Zvir', pramčani ukras pulena s hvarske galije koja je sudjelovala u bitci, dok se u Trogiru čuva pijetao, pulena s turskog broda koju su Trogirani donijeli kao trofej.
Kršćanska je flota stavljena pod zapovjedništvo španjolskog admirala Don Juana Austrijskog, brata španjolskoga kralja Filipa II., a uz njega je bio Marcantonio Colonna kao general papinske flote. S druge strane flotom je zapovijedao admiral Mehmet Ali. Kršćansku koaliciju potakao je papa Pio V. kako bi pomogao gradu Famagosti na Cipru, pod opsadom Osmanskog Carstva.
U kršćanskoj su floti na lijevom krilu bili mletačke galije pod zapovjedništvom Agostina Barbariga. U središtu su bili španjolski brodovi Don Juana Austrijskoga, preostale mletačke galije pod vodstvom Sebastiana Veniera, te papinski brodovi pod zapovjedništvom Marcantonija Colonne. Zdesna su flotu završavali đenovski brodovi s admiralom Gianandreom Doriom. Nasuprot njima, Osmanlije je na desnom krilu predvodio admiral Mehmet Sorak, u sredini Mehmet Ali, a slijeva Uluč Ali.
Završna bitka (treća po redu i najteža) zaključena je premoćnom pobjedom Svete lige, zahvaljujući spretnom manevru za koji povjesničari još ne znaju je li bila riječ o smišljenom potezu ili pukom slučaju. Naime, đenovski su brodovi u jednom trenutku napustili bojište i zaplovili prema otvorenom moru. Nije jasno je li to bilo iz straha ili kao plod genijalne zamisli. Na povratku, udarili su turske snage s boka koje su uspjele spasiti manje od polovice flote, a poraz je označio kraj njihove premoći na istočnom Sredozemlju. Uz to, bila je to i posljednja bitka vođena galijama, tj. brodovima na vesla.
Za vrijeme bitke kršćanske su snage osvojile zapovjedni brod protivnika, a suprotno volji Don Juana, turskom je admiralu odsječena glava i izložena na jarbolu španjolskog zapovjednog broda. Time je znatno smanjen moral protivničkih snaga, što je ubrzalo okončanje bitke. U četiri poslijepodne tursko je brodovlje napustilo bojište. U ovoj najvećoj pomorskoj bitci nakon bitke kod Akcija 31. pr. Kr. poginulo je oko 25.000 turskih vojnika, 5.000 je zarobljeno, a potopljeno 80 brodova. Tom prilikom je oslobođeno 10.000 kršćanskih galijota-veslača. Kršćani su imali oko 7.700 poginulih i 7.800 ranjenih uz 15-20 izgubljenih brodova.
Pobjedi su pridonijele i teško osvojive i snažno naoružane mletačke galije, ali i nadmoćno osobno naoružanje. Kršćanski su vojnici već koristili arkebuze, prvo vatreno oružje, dok su protivnici još bili naoružani lukom i strijelom. Ova je bitka bila prva velika pobjeda kršćanske vojske protiv Osmanskog Carstva, te je imala i osobitu psihološku važnost. Ipak, pobjednici nisu uspjeli u potpunosti iskoristiti svoju premoć zbog nedovoljnog jedinstva svojih snaga. Osmansko Carstvo počelo je odmah s obnovom svoje flote i završilo je u šest mjeseci, no ipak je izgubilo kontrolu nad morima, a osobito nad zapadnim Sredozemljem. Na istoku je ipak osvojilo Cipar. To je bila zadnja bitka u kojoj su se koristili brodovi bez jedara.
Kršćani su svoju pobjedu pripisali zagovoru Blažene Djevice Marije, a papa Pio V. odredio je da se u spomen na tu bitku svake godine 7. listopada slavi spomen Blažene Djevice Marije od Krunice. Jedan od poznatijih sudionika ove bitke bio je i španjolski pisac Miguel de Cervantes, koji je u njoj i ranjen.

U to vreme Kiparskog rata (1570-1573) veliki vezir Turske bio je Mehmed Pasa Sokolovic, na polozaju od 1565 do 1579.

14. listopada 1962. započela je jedna od najopasnijih nuklearnih kriza u povijesti (Kubanska kriza) kada je američki avion za izviđanje Lockheed U-2 snimio sovjetske raketne baze na Kubi.
Rakete su bile tipa SS-4 (sovjetska oznaka R-14 Dvina), naoružane nuklearnom bojnom glavom jačine od 1 do 2,3 megatona. Imale su domet od preko 2000 km, što je značilo da su lako mogle doseći velik dio teritorija SAD-a.
Maksimalna brzina bila im je preko 9200 km/h, dakle mogle su pogoditi američke ciljeve u vrlo kratkom roku. To je Sovjetima davalo izrazitu stratešku prednost, jer su sada mogli uništiti ciljeve u SAD-u brže nego što je Amerika mogla uzvratiti napad.
Sljedećeg dana po snimanju CIA je analizirala fotografije i uočila rakete, a narednog dana obaviješten je predsjednik Kennedy. Kubanska raketna kriza je počela i svijet se 13 dana nalazio na rubu nuklearnog rata. Na kraju su ipak prevagu odnijele hladne glave. Sovjeti su maknuli svoje rakete s Kube, a SAD su obećale da neće izvršiti invaziju Kube. Iako to dugo vremena nije izašlo u javnost, Amerikanci su se obvezali i da će maknuti svoje nuklearne rakete iz Turske.

Stanko1 (citat):

Ratna mornarica EGIPTA je neposredno pred Šestodnevni rat 1967. nabavila iz SSSR-a 8 primjeraka raketnih čamaca tipa 183R Komar (183Р Комар).
Popodne 21. listopada razarač se nalazio 14 nautičkih milja od egipatske obale, da bi u 17h 32min u njegovom smjeru bio lansiran projektil SS-N-2 Styx.

Postoji / postojala je teorija na temelju OBK (osnovne brodske knjige) upitne vjerodostojnosti, da izraelski razarač Eilat nije potopio raketni čamac tipa Komar (odnosno dva jer su ispaljene četiri rakete), već raketni čamac tipa Osa I (Projekt 205), i to konkretno RČ-305 'Žikica Jovanović-Španac', koji se kasnije nalazio u JRM. Jedan bivši starješina JRM tvrdio je da je vidio OBK RČ-305 kad je došao iz SSSR-a u kojoj je navedeno potapanje Eilata. Tako ispada da taj raketni čamac nije kupljen 'ganc' novi u SSSR-u već je prethodno bio u RM Egipta. Rekao bih da je ova teorija prije produkt želja da jest tako bilo.
Nesumljivo je da je pojava ovih malih ubojitih raketnih plovnih jedinica značila kraj za klasično naoružane ratne brodove koji su mogli biti uništeni s velike udaljenosti, praktički bespomoćni bez obzira koliko imali topova i kojih kalibara.
Interesantno je i da je navedeni RČ-305 Crna Gora 2007. godine prodala RM Egiptu (vratio se natrag?) pod oznakom 649, uz još četiri upotrebljiva raketna čamca tipa Osa I bivše JRM.

Proboj kod Kobarida bila je jedna od važnijih bitaka Prvog svjetskog rata. Talijanska vojska je utrpjela ogromne gubitke, velik broj zarobljenih i velik broj oduzete opreme.
 Talijanska vojska uživala je u brojnim uspjesima oko Soče, međutim, nijedna od tih pobjeda nije bila značajna. Njemački vojni zapovjednici su se zabrinuli da ne izgube svog južnog saveznika, a i zapovjednik austrougarskih snaga Arz von Straussenberg je zatražio podršku.
 Talijanski zapovjednik Luigi Cadorna nije znao za njemačku podršku austro-ugarskoj vojsci. Nijemci su se odlučili na masovni napad na jug, na grad Kobarid, na najslabiju točku u talijanskoj liniji. Talijani su inače imali brojniju vojsku u odnosu na njemačke napadače, 41 divizija naspram 31.
 Napad je počeo 24.listopada 1917. Njemački napadači u potpunosti su iznenadili Talijane. Cadorna je naredio zapovjedniku obrane grada Kobarid da uspostavi obrambenu liniju, međutim, zapovjednik obrane grada, odlučio se na protu-napad. Odlučio se na veliku agresiju, što će platiti velikim neuspjehom i ogromnim gubicima.

[You must be registered and logged in to see this image.]

 Do kraja dana, njemački borci napredovali su 25 kilometara naprijed. Drugi njemački napadi dalje od Kobarida bili su manje uspješni. Napad na Kobarid bacio je cjelokupnu talijansku vojsku na koljena. Talijani su, u pokušaju da se obrane, povlačili vojnike i postavljali ih na druga mjesta obrambene linije u cilju da zaustave druge napade, no time su samo pomagali njemačko-austrougarsko napredovanje.  Do 30. listopada, talijanska vojska odbačena je do rijeke Tagliamento.
 Nijemci postali su žrtve svog vlastitog uspjeha. Njihovo brzo i daleko napredovanje u prostor Italije bio je prebrz i predug, toliko da je linija opskrbe bila previše rastegnuta. Nijemci nisu uspjeli pokrenuti udar na povlačeću talijansku vojsku, i to je Talijanima dalo mogućnost povlačenja do rijeke Piave.
 Bitka za Kobarid i naknadno povlačenje, imali su velik utjacaj na talijansku vojsku. Talijani su izgubili 300 000 vojnika, a od tih 300 000 zarobljenih je bilo 270 000 koji su držani kao ratni zarobljenici. Skoro svi topovi su bili zarobljeni od strane Nijemaca i Austrougara. Saveznici su Talijanima poslali 11 divizija u pomoć, šest francuskih i pet britanskih.

                                           [You must be registered and logged in to see this image.]

                                     u bitci je sudjelovao i njemački niži časnik Erwin Rommel

na kratko o Erwinu Rommlu::

Rommel je bil eden od najbolj spoštovanih nemških feldmaršalov druge svetovne vojne. Bil je poveljnik Nemškega afriškega korpusa in je bil znan tudi kot »Puščavska lisica«. Vzdevek si je prislužil s taktično zelo dobrimi vojaškimi operacijami v Severni Afriki; po mnenju mnogih velja za najboljšega generala druge svetovne vojne v puščavskem bojevanju.^[7] Da bi ustavil zavezniško invazijo na Normandijo, je bil pozneje postavljen za poveljnika nemških sil.
Rommel ni znan le po svojih izjemnih vojaških operacijah, ampak tudi po prizanesljivem ravnanju z ujetniki, saj namreč ni ubogal Hitlerjevega neposrednega ukaza, naj takoj ustrelijo vse zajete komandose.^[8] Znan je tudi po svoji posredni vpletenosti v atentat na Hitlerja, zaradi česar je bil pozneje, še pred koncem vojne, prisiljen narediti samomor.

U američkoj zrakoplovnoj bazi Wright-Patterson kod Daytona (savezna država Ohio), 21. studenog 1995. parafiran je Daytonski sporazum, što je naziv za Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini, nakon pregovora između delegacija BiH, Hrvatske i SR Jugoslavije (na čelu s A. Izetbegovićem, F. Tuđmanom i S. Miloševićem), vođenih od 1. studenog 1995. pod nadzorom SAD-a i međunarodne kontaktne skupine.
Definirao je uvjete mirovnog sporazuma, službeno potpisanog u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995., a Francuska je čuvar originala Daytonskog sporazuma. Potpisnici Općeg okvirnog sporazuma su, prema redoslijedu potpisivanja, za Republiku BiH Alija Izetbegović, za Republiku Hrvatsku dr. Franjo Tuđman i za Saveznu Republiku Jugoslaviju Slobodan Milošević. Potpisivanju su svjedočili i to potvrdili svojim potpisima, prema redoslijedu potpisivanja, za Predsjedništvo Europske unije Felipe Gonzalez, za Francusku Republiku Jacques Chirac, za Saveznu Republiku Njemačku Helmut Kohl, za Rusku Federaciju Viktor Černomirdin, za Ujedinjeno Kraljevstvo John Major i za SAD William Bill Clinton.
Najveći uspjeh je što je njime okončan rat, podržao je suverenost BiH, geopolitički je odredio entitete u BiH (Federacija BiH i R. Srpska) i predvidio međunarodne snage za provedbu sporazuma (IFOR). Uz opći tekst sadržava i dodatne sporazume (anekse) za različita vojna, politička i društvena pitanja (aneks 4 je Ustav BiH) kojima je regulirano djelovanje IFOR-a i međunarodne policije (posebno i snaga NATO-a), nadgledanje razoružanja, razgraničenje entiteta (uz arbitražu za područje Brčkog), raspisivanje izbora, povratak izbjeglica i raseljenih, unaprjeđivanje ljudskih prava, osnivanje javnih poduzeća, rješavanje sporova među entitetima, očuvanje nacionalnih spomenika i dr.

[You must be registered and logged in to see this link.]

BITKA ZA ARDENE

Na današnji dan leta 1944 so Nemci začeli ardensko bitko, s katero so želeli spremeniti potek druge svetovne vojne. Takrat so izgubili 220.000 vojakov, zavezniki pa 77.000.

Ardenska ofenziva znana tudi kot bitka v izboklini (angleško: Battle of the Bulge) ali pa kot zadnji Blitzkrieg je bila zadnja večja nemška ofenziva na zahodni fronti s katero so želeli Nemci premagati zavezniško armado in se prebiti do Anwerpna. Ofenziva katere kodno ime je bilo Straža na Renu (Wacht am Rhein), se je začela 16. decembra 1944 v zgodnjih jutranjih urah. Napad nemške vojske je zavezniške čete popolnoma presenetil zato so se bile te prisiljene umakniti ali pa predati. Nemško napredovanje pa ni trajalo dolgo, proti koncu decembra 1944 in v začetku januarja 1945 so zavezniki proti nemški armadi, ki je bila izmučena zaradi številnih bitk, izvedli številne protinapade tako, da je bila 25. januarja 1945 frontna črta spet tam kjer se je nemška ofenziva začela. Izgube so bile na obeh straneh izredno visoke; Američani so izgubili okoli 90.000 vojakov in 800 tankov, Nemci pa kar 100.000 vojakov in 700 tankov.


[You must be registered and logged in to see this image.]
                 Potek napada nemške vojske od 16. do 25.decembra 1944

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                   Nemški vojaki napredujejo skozi gozd

[You must be registered and logged in to see this image.]
               Mrtvi ameriški vojaki blizu kraja Malmedy, potem, ko so jih iz neznanega razloga postrelili nemški vojaki

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                               Boji so potekali v hudih razmerah

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Nemški tank zamaskiran kot ameriški tank

[You must be registered and logged in to see this image.]
Tudi novi nemški tanki King Tiger niso bili dovolj okretni za gozdno področje, pričelo jim je zmanjkovati
goriva, medtem so zavezniki dobili še dodatne enote in pomoč ter končno začeli preokret v svojo korist

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                          Ameriška pehota odhaja na položaje

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Boji ameriškega 290 polka v svežem snegu blizu Amoninsa v Belgiji


[You must be registered and logged in to see this image.]
                             Načrt poteka zavezniškega protinapada

[You must be registered and logged in to see this image.]
                       Legendarni film "Battle of the Bulge" iz leta 1965

[You must be registered and logged in to see this link.]

Zoran I (citat):

BITKA ZA ARDENE


Na današnji dan leta 1944 so Nemci začeli ardensko bitko, s katero so želeli spremeniti potek druge svetovne vojne. Takrat so izgubili 220.000 vojakov, zavezniki pa 77.000.

Ardenska ofenziva znana tudi kot bitka v izboklini (angleško: Battle of the Bulge) ali pa kot zadnji Blitzkrieg je bila zadnja večja nemška ofenziva na zahodni fronti s katero so želeli Nemci premagati zavezniško armado in se prebiti do Anwerpna. Ofenziva katere kodno ime je bilo Straža na Renu (Wacht am Rhein), se je začela 16. decembra 1944 v zgodnjih jutranjih urah. Napad nemške vojske je zavezniške čete popolnoma presenetil zato so se bile te prisiljene umakniti ali pa predati. Nemško napredovanje pa ni trajalo dolgo, proti koncu decembra 1944 in v začetku januarja 1945 so zavezniki proti nemški armadi, ki je bila izmučena zaradi številnih bitk, izvedli številne protinapade tako, da je bila 25. januarja 1945 frontna črta spet tam kjer se je nemška ofenziva začela. Izgube so bile na obeh straneh izredno visoke; Američani so izgubili okoli 90.000 vojakov in 800 tankov, Nemci pa kar 100.000 vojakov in 700 tankov.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                 Potek napada nemške vojske od 16. do 25.decembra 1944

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Boji so potekali v hudih razmerah

Ovo su bili poslednji trzaji Rajha

Sloba1 (citat):

Ovo su bili poslednji trzaji Rajha

Na zapadnom frontu da, ali ne i u ratu. Posljednja velika njemačka ofenziva bila je u Mađarskoj u proljeće 1945., a nosila je ime ''Proljetno buđenje'' (Unternehmen Frühlingserwachen). Njemačke namjere su bile napredovati s obje strane Blatnog jezera, poraziti sovjetske trupe iz sastava 3. ukrajinskog fronta i izbiti na Dunav. Borbe su vođene od 6. do 16. ožujka/marta 1945. i u njima su Nijemci pretrpjeli poraz.
 
Njemački plan napada (Plattensee = jezero Balaton):
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njemačke trupe u povlačenju:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Jevgenij Pepeljajev (1918.-4.1.2013.)

Prema podacima koje je potvrdila američka strana Pepeljajev je s 14 zračnih pobjeda bio najveći zračni as rata u Koreji

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan, 4. siječnja/januara 2013., u Moskvi je u 95. godini preminuo Jevgenij Pepeljajev, sovjetski pilot-lovac i zračni as. Prema podacima koje je potvrdila američka strana u Korejskom ratu je srušio ukupno 14 aviona USAF i USMC - 10 F-86 Sabre i po jedan F-84 Thunderjet, F-80 Shooting Star, RF-80 Shooting Star i F-9 Panther.
Aktivno vojno angažiranje SSSR u Korejskom ratu ostalo je desetljećima pod velom tajnovitosti, iako su Amerikanci tvrdili da su uvatili razgovore ''pilota koji govore ruski''. SSSR formalno nije sudjelovao u ratu, premda je upućivao obilnu materijalnu pomoć Sjevernoj Koreji i Kini. Nakon protuofanzive snaga UN i prijetnje da potpuno okupiraju Sjevernu Koreju, krajem 1950., politički vrh SSSR odlučio je aktivno pomoći Sjevernokorejcima vojnom silom. U tu svrhu na kopnu su poslužili Kinezi, dok su na premoć UN u zračnom prostoru odlučili parirati slanjem jedne zrakoplovne lovačke divizije opremljene tada najnovijim lovcima MiG-15.
Sovjetski lovci bazirani su kod grada Antunga u Mandžuriji. Oznake na avionima prebojane su u kineske, piloti su se izvan baza smjeli kretati samo u civilnim odijelima, a za potrebe borbenih letova zapovijeđeno im je da komuniciraju samo na kineskom ili korejskom jeziku. U tu svrhu organizirani su im i kratki tečajevi. Ubrzo se pokazalo da to ne funkcionira i da je zbog takvog komuniciranja izgubljeno nekoliko aviona i pilota. A Amerikanci su pak registrirali razgovore u zraku gdje piloti pričaju na kineskom i psuju na ruskom. Stoga su sovjetski piloti počeli ignorirati zapovjed i međusobno razgovarati na ruskom.
Pojava MiG-15 iznad Sjeverne Koreje zatekla je saveznike s juga nespremnima. Njihovi mlažnjaci F-80 Shooting Star, F-84 Thunderjet i britanski Gloster Meteor pokazali su se nedoraslima u zračnoj borbi s MiG-15, a i bombarderi B-29 Superfortress postali su žrtvama čudnih aviona sa strelastim krilima. Stoga su Amerikanci u najvećoj žurbi premjestili iz USA na aerodrom Kimpo kod Seoula svoj 4. lovački wing (zrakoplova regimenta) s tada najmodernijim lovcima F-86 Sabre. MiG-15 i Sabre bili su približno ravnopravni protivnici - MiG je bio nešto pokretljiviji, bio je lakši i brži u penjanju i imao je jače naoružanje (1 top kalibra 37 mm i 2 topa 23 mm), dok je Sabre imao radarski nišanski uređaj, bio je brži u obrušavanju i imao je veću gustinu paljbe iz 6 mitraljeza kalibra 12,7 mm. Valjda dodati da sovjetski piloti tada nisu imali anti-g odijela što je njihove uspjehe u zračnim borbama činilo još vrijednijim.
Kasnije su obje strane obilato pojačale svoje lovačke snage. SSSR je opskrbio Kinu i Sjevernu Koreju lovcima MiG-15, a svoje vlastite snage pojačao je na čitav lovački korpus. Amerikanci su pak dopremili još nekoliko wingova F-86 Sabre. Područje intenzivne aktivnosti sovjetskih lovaca južno od rijeke Yalu Amerikanci su nazvali ''Aleja Migova'' (Mig Alley).

Aleja Migova:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odgovor na pitanje tko je bio najveći zračni as Korejskog rata dugo vremena je bio nepoznanica. Sve do raspada SSSR Sovjeti su tajili svoje sudjelovanje u ratu. Imali su, dakako, svoju vlastitu evidenciju i po njoj je najveći as bio Nikolaj Sutjagin s 22 priznate zračne pobjede. No podaci o zračnim pobjedama su u pravilu proturječni i često nepouzdani. Ponekad je riječ o ''pretjerivanju u dobroj vjeri'' (overclaim in good faith), a ponekad i o pripisivanju gubitka drugim uzrocima poput PZO paljbe sa zemlje ili udesa u letu ili slijetanju. Sovjetski piloti su pak imali i dodatni motiv za pretjerivanje - novčanu nagradu za svaki srušeni avion. Kada se tome doda i relativno primitivna kamera koja je registrirala pogotke, mnogim sovjetskim pilotima je pripisivan veći broj pobjeda od stvarno postignutih. Tako američki podaci o gubicima potvrđuju Sutjaginu 13 zračnih pobjeda. Na američkoj strani najvećim asom se smatra Joseph McConnell s 16 priznatih zračnih pobjeda, dok ih je stvarno postigao 13. Danas je nesporno da je najveći zračni as Korejskog rata bio pukovnik Jevgenij Pepeljajev kome su Amerikanci potvrdili 14 zračnih pobjeda.

Pepeljajev u civilnom odijelu u kineskom gradu Antung:

[You must be registered and logged in to see this image.]

 MiG-15 s brojem 325 na kojem je Pepeljajev postigao većinu zračnih pobjeda:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pepeljajev je završio pilotsku školu 1938. godine i kvalificirao se za pilota-lovca. Bio je raspoređen na Daleki Istok i unatoč višekratnim molbama za premještaj na frontu nije sudjelovao u zračnom ratu protiv Njemačke. Poslije rata je letio na mlaznom avionu Lavočkin La-15 da bi 1949. prešao na MiG-15. Njegovo vrijeme za borbu je došlo početkom 1951. kada je njegova 196. lovačka regimenta premještena u Antung u Mandžuriji radi sudjelovanja u Korejskom ratu. Svoju prvu žrtvu, F-86 Sabre kojim je pilotirao poručnik Milton Nelson, srušio je 20. svibnja/maja 1951., a posljednju, F-86 Sabre kojim je pilotirao poručnik Vernon Wright, 15. siječnja 1952. Službeno mu je priznato 19 zračnih pobjeda, od kojih su Amerikanci potvrdili 14.
Pepeljajev je povučen sa ratišta u studenom/novembru 1952. i imenovan za zamjenika zapovjednika 15. gardijske lovačke divizije u Orelu. Kasnije je bio pokusni pilot na novim avionima, između ostalih MiG-17 i Jak-25. Letačku karijeru je završio 1961. na avionu Suhoj Su-9, kada je zbog zdravstvenih problema izgubio mogućnost letenja. Umirovljen je 1973. godine.

Pukovnik Pepeljajev poslije Korejskog rata:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Godine 1995., nakon što je sudjelovanje sovjetskih pilota u Korejskom ratu konačno i službeno objelodanjeno, Pepeljajev je bio pozvan kao gost u američku Maxwell Air Force Base u državi Alabama, gdje su ga dočekali srdačno kao živu legendu i uključili u Kuću slavnih (Hall of Fame). Godine 2000. objavio je knjigu uspomena pod naslovom ''Migovi protiv Sejbrova'' (Миги против Сейбров)., a 2004. je sudjelovao u dokumentarnoj emisiji TV kanala History Channel pod imenom ''Battlestations'', posvećenoj avionu MiG-15. Upitan u čemu je tajna njegovog uspjeha kao pilota-lovca odgovorio je: ''U zračnoj bici, koja traje oko 20 minuta, vrebaš trenutak oklijevanja svog protivnika. Dovoljna je sekunda ili dvije i dobio si bitku''.

Knjiga uspomena ''Migovi protiv Sejbrova'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pepeljajev u TV emisiji ''Battlestations'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Red rdeče zvezde:

[You must be registered and logged in to see this image.]

EUGENE BURTON ELY

Na današnji dan leta 1911 je Eugene Burton Ely pristal na ladji USS Pennsylvania, ki je bila zasidrana v San Franciscu. To je bil prvi pristanek letala na ladji.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                Prvi pristanek letala s fiksnimi krili na letalonosilki USS Pennsylvania 18.januarja 1911

[You must be registered and logged in to see this image.]
          Eugene Burton Ely je vzletel iz letalonosilke USS Birmingham, Hampton Roads, Virginia, 14. novembra 1910

11. ožujka 1917. britanske su vojne snage osvojile Bagdad, dotadašnje osmansko uporište.
Radilo se o predzadnjoj godini Prvog svjetskog rata, a britansko se osvajanje Bagdada dogodio u sklopu njihovog napredovanja na bojištu u Mezopotamiji. Na čelu pobjedničkih britanskih snaga bio je general Sir Frederick Stanley Maude, koji je do Bagdada prodro iz Perzijskog zaljeva dolinom rijeke Tigris. Bagdad je branila vojska Osmanskog Carstva predvođena Halil-pašom.
Stanovnici Bagdada su navodno britanske trupe dočekali s entuzijazmom. Iz Bagdada je general Sir Frederick Stanley Maude od tada vladao gotovo cijelom Mezopotamijom, no već je iste godine ondje preminuo zarazivši se kolerom, koju je po nekim navodima dobio pijući neprokuhano mlijeko. Preminuo je u Bagdadu u istoj zgradi u kojoj je godinu i pol ranije preminuo njemački feldmaršal barun Colmar von der Goltz. Goltz je ujedno bio i maršal u vojsci Osmanskog Carstva, poznat kao Goltz-paša (Njemačka i Osmansko Carstvo bili su saveznici u Prvom svjetskom ratu).
1534. sultan Sulejman II. Veličanstveni osvojio je Irak i pretvorio ga u pokrajinu Osmanskog Carstva, a potpuno uključivanje Iraka u Osmansko Carstvo proveo je guverner Midhat-paša (1869–72). Zbog bogatih nalazišta nafte, već potkraj 19. st. borile su se za političku i gospodarsku prevlast u Iraku Velika Britanija i Njemačka. Njihov sukob zaoštrio se pošto je Njemačka 1902. dobila koncesiju za izgradnju pruge Berlin–Bagdad. Međutim, Njemačka je 1911. morala odustati od izgradnje pruge Bagdad–Basra, a 1914. prepustila je Britancima i Perzijski zaljev. Za Prvog svjetskog rata, njemačka vojska pomagala je od 1915. do 1917. osmanske akcije protiv Britanaca, koji su, uz pomoć iračkoga kralja Faisala I. te T. E. Lawrencea, u ožujku 1917. osvojili Bagdad, a nakon primirja u Mudrosu (30.10.1918.) i naftonosno područje Mosula.
Na međunarodnoj konferenciji u San Remu (25.04.1920.) Irak je pretvoren u mandatno područje Velike Britanije, a potom ugovorom u Sèvresu 10.08.1920. bio je odvojen od Turske. Protiv britanske uprave već je iste godine izbio veliki ustanak nakon kojega su Britanci izmijenili oblik svoje kolonijalne uprave u Iraku: uspostavljena je privremena vlada koja je 23.08.1921. proglasila Irak ustavnom monarhijom na čelu s vladarom iz hašemitske dinastije, kraljem Faisalom I. (1921–33). On je 1925. proglasio prvi irački ustav. Liga naroda priznala je 1925. zahtjev Iraka na područje do tada turskog Mosula. Ugovorom sklopljenim 30.06.1930. u Bagdadu, Velika Britanija ukinula je mandatni status Iraka i priznala njegovu državnu neovisnost, no zadržala je političku, ekonomsku i vojnu prevlast u zemlji.

16. ožujka 1802. osnovana je Vojna akademija Sjedinjenih Američkih Država u West Pointu u saveznoj državi New York, oko 80 km sjevernije od grada New Yorka, te se prostire na površini od 65 km².
Mjesto današnje akademije za izgradnju utvrde odredio je general George Washington. Nacrt je dizajnirao Tadeusz Andrzej Kosciuszko 1778., a G. Washington je West Point smatrao jednim od strateški najvažnijih mjesta na cijelom kontinentu. Predsjednik Thomas Jefferson potpisao je dokument kojim se osniva akademija 16. ožujka 1802, a otvorena je 4. srpnja 1802. Nadzornik akademije 1817.-1833., pukovnik Sylvanus Thayer, poznat je kao otac West Pointa. Povisio je standarde, uveo vojnu disciplinu i isticao časno ponašanje. U prvoj polovici 19. stoljeća, kadeti koji su završavali West Point bili su odgovorni za izgradnju cesta, željeznica, pomorskih luka i općenito prometa u SAD-u.
Predsjednik Lyndon Baines Johnson je 1964. povećao broj kadeta s 2.529 na 4.417. Danas je broj polaznika oko 4.000.
Vojna akademija u West Pointu poznata je po odličnom obrazovanju i čvrstoj stezi, a diplomci dobivaju vojni čin potporučnik u vojsci SAD. Moraju služiti minimalno 5 godina u aktivnoj službi i 3 godine u vojnoj rezervi. Moto akademije je Dužnost, čast, domovina! (Duty, Honor, Country!)
Akademija je proizvela mnoge slavne američke generale (Robert E. Lee, George S. Patton, Douglas MacArthur, W. T. Sherman, George Armstrong Custer, Norman Schwarzkopf), dva predsjednika (Ulysses S. Grant i Dwight D. Eisenhower), 18 astronauta i 74 dobitnika Medalje časti (Medal of Honor). Trenutni načelnik Združenog stožera američkih oružanih snaga general Martin Dempsey također je završio West Point.
Diplomanti West Pointa imaju pravo nositi poznati prsten s grbom Akademije. Slova USMA kratica su za United States Military Academy (Vojna akademija Sjedinjenih Američkih Država).
Od onih koji su pohađali West Point, ali su izbačeni, može se spomenuti poznatog pisca Edgara Allana Poea.

Selo Son My, poznatije kao My Lai je bilo dio Juznog Vijetnama u provinciji Quang Ngai, koja je vazila za tvrdavu komunistickog NLF - Viet Conga.
 Americka vojska je od obavjestajaca dobila pogresne podatke, da so selo zauzeli Vijetkongovci i u My Lai je 16.3. 1968 godine poslana C (Charlie) ceta prvog bataljuna 20. pjesadijske divizije (kapetan Ernest Medina; ceta Charlie je u Vijetnam dosla kraj 1967 godine, a u samo tri mjeseca je vec palo 40 njezinih vojnika, ostalo ih je jos stotinjak).

                                   [You must be registered and logged in to see this image.]
                                   
                                                               Ernest Medina 

           [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                                      William Calley

 Zadatak: neprijatelje, simpatizere Vijetkonga i selo unistiti. Na predvece napada je izdata komanda da se ubiju svi neprijatelji. Navodno svi neduzni civili najkasnije u sedam ujutro odlaze iz sela na posao ili pijacu. Ostaju tako samo vojnici Juznog Vijetnama.
 Kad je u zoru ceta C upala u selu nisu pronasli niti jednog vojnika, samo djecu, zene i starce i tri komada starog oruzja. Za porucnika Williama Calleyja bilo je to dovoljno. Iako se nekoliko vojnika pobunilo, poceo se masakr. Silovanja, ubijanje, unistavanje stoke i hrane, trovanje vode u bunarima i paljenje koliba.
 Rezultat: 504 ubijenih, od toga 182 zena (17 trudnih) in 173 djece, (56 mladih od jedne godine). I jedan americki vojnik, koji je sam sebe upucao u nogu.


            [You must be registered and logged in to see this image.]

            [You must be registered and logged in to see this image.]

                                             [You must be registered and logged in to see this image.]


                       [You must be registered and logged in to see this image.]

 Prvi koji se ostro pobunio na kraju samom bio je pilot helikoptera Hugh Thompson s posadom, kojem je uspjelo spasiti nekoliko ranjenih i bjezecih civila i prebaciti ih u bolnicu. Medu mrtvima nije pronasao ili vidio niti jednog muskarca primjernog za vojnika. Prijavio je dogadanje u My Laiu kao nepotrebna ubojstva. Nadredeni su operaciju proglasili za uspjesno, a Thompsona su prisilili da cuti. Kapetan Medina i ceta Charlie su primili pohvale i cestitke. Magazin Stares and stripes je pisao u uspjesnoj cjelodnevnoj akciji u kojoj je ubijenih 128 komunista.

              [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                                Hugh Thompson Jr.

              [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                                           Ron Ridenhour


 A godinu dana kasnije je ipak vijest procurila. Vojnik Ron Ridenhour, koji nije sudjelovao u pokolju, je sve razotkrio u intervjuu nezavisnom novinaru Associated Pressya Seymouru Hershu. Ali tek nakon sto njegova pisma nisu nalijetala na nikakav odziv, ni u Pentagonu, State Departmentu, nisu odgovorili ni Nixon i nekoliko kongresnika.

 Protesti protiv rata su ojacali i zbog pritiska javnosti se ide u pretragu. Vodio ju je general William Peers. Nakon 14 tjedana objavili su konacni izvjestaj, da se zbog pokolja i prikrivanje dokaza o pokolju osudi 28 oficira. Sudili su cetrnaestorici, a zatvorsku kaznu je dobio samo porucnik William Calley, za mnoge mala, neduzna zrtva. I on je prvo dobio dozivotni zatvor, skratili su mu ga prvo na 20, a kasnije na 10 godina. Odsjedio je tri godine kucnog pritvora, Nixon ga je poslalo pravo u kucni pritvor na prvi dan odsude. Nikad se nije osjecao krivim, kaze, izvrsavao je naredenja.
 Upornom Hughu Thompsonu (bio je vise izdajica, nego heroj u ocima velikog broja Amerikanaca, zbog cega je pao u teske depresije, dobivao je i prijetnje smrcu) su tek 1998 godine podijelili najvise americko vojnicko odlikovanje za posebnu hrabrost. Htjeli su mu ju dati tek tako, u tisini. Thompson se ponovo pobunio, htio je da se njemu i njegovoj posadi podjeli priznanje na ocima javnosti. Vojnicima iz My Lai nikad nije oprostio

                                                 [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                            Ronald Haeberle


 Ronald Haeberle, vojnicki fotograf, koji je tog dana pratio cetu Charlie kao fotoreporter, je 2009 godine priznao, da je unistio veliku vecinu fotografija, koje je snimio za cas pokolja. Ostavio je samo fotografije vec ubijenih ljudi, lezecih na tlu.
 Jedan od istrazitelja bio je i tada 31-godisnji Colin Powell.
 SAD su o to vrijeme imale u Vijetnamu vec skoro 500.000 vojnika, a to ih je kostalo dvije milijarde dolara mjesecno.
 U Vijetnamu je palo 58.000 americkih vojnika, a 303.000 je bilo ranjenika. Procjena je da je trecina americkih vojnika vec bila ovisnih od droga.

Početak operacije Iraqi Freedom 19. ožujka/marta 2003.

Međunarodna vojna koalicija predvođena Amerikancima izvela je u proljeće 2003. godine invaziju i okupaciju bliskoistočne države Irak, s ciljem rušenja režima Saddama Husseina. Operacija je dobila ime Iračka sloboda (Iraqi Freedom).
Koliko je ova ''zračno-tenkovska demokratizacija'' imala međunarodnopravni legitimitet i koliko je usrećila Iračane i čitav svijet poznato je svima, a rat u Iraku još uvijek traje.

Obostrani planovi i snage

Glavni zapovjednik udruženih snaga KOALICIJE bio je američki general Tommy Franks, a zapovjednik kopnenih snaga (Coalition Forces Land Component Command) general David McKiernan.

General Tommy Franks:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Snage su bile raspoređene u tri glavne formacije:
- 1. marinska ekspedicijska snaga (I. Marine Expeditionary Force) pod zapovjedništvom generala Jamesa Conwaya s 1. marinskom divizijom, 2. marinskom ekspedicijskom brigadom i britanskom 1. oklopnom divizijom
- 5. korpus pod zapovjedništvom generala Williama Wallacea s 3. i 4. mehaniziranom te 82. i 101. zračnodesantnom divizijom
- snage za specijalne operacije (Special Operations Command Central) pod zapovjedništvom generala Johna Mulhollanda sa 173. zračnodesantnom brigadom, 4. i 10. skupinom specijalnih snaga
Ukupno su kopnene snage brojale 148.000 američkih, 45.000 britanskih, 2.000 australskih, 1.300 španjolskih i 200 poljskih vojnika. Na strani Koalicije bilo je i oko 70.000 pripadnika kurdske milicije. Snage Koalicije raspolagale su s 800 tenkova M-1 Abrams i 120 britanskih tenkova Challenger, preko 600 borbenih vozila pješadije M-2/M-3 Bradley i 150 britanskih borbenih vozila pješadije Warrior, te preko 700 borbenih aviona.

Tenk M-1 Abrams:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Snage Koalicije su u invaziji Iraka 2003. primijenile ratnu doktrinu pod imenom Shock and Awe (šok i strahopoštovanje), baziranu na primjeni goleme vatrene moći i spektakularnoj demonstraciji snage s ciljem da se paralizira neprijatelj na bojištu i uništi njegova volja za borbu.
Uz to su se planeri operacije opredijelili za ''hvatanje zmije za glavu'' - izravno napredovanje glavninom kopnenih snaga prema glavnom iračkom gradu Baghdadu duž glavnih komunikacija. Prema planu je 5. korpus imao napredovati na lijevom krilu preko Al Najafa i Karbale, a 1. marinska ekspedicijska snaga na desnom krilu preko An Nasiriyaha i Al Kuta. Britanska 1. oklopna divizija dobila je zadaću da zauzme najveću iračku luku Basru, a 173. zračnodesantna brigada da na sjeveru zauzme Kirkuk. Jedan od prvih operativnih ciljeva je bio zaštita naftonosnih polja.
IRAČKE oružane snage su bile značajno slabije nego u Zaljevskom ratu 1991. godine, ali su još uvijek bile respektabilan protivnik. Brojčano stanje kopnene vojske procjenjuje se na 375.000, od čega 75.000 u elitnoj republikanskoj gardi. U sastavu kopnene vojske su bile 3 oklopne, 3 mehanizirane i 11 pješadijskih divizija raspoređenih u 5 korpusa:
- 1. korpus kod Kirkuka
- 2. korpus kod Diyale
- 3. korpus kod Nasiriyaha
- 4. korpus kod Amaraha
- 5. korpus kod Mosula
U naoružanju je bilo 2.500 tenkova (većinom zastarjelih), 1.500 borbenih vozila pješadije BMP-1 i BMP-2 i 2.000 artiljerijskih oružja kalibra preko 100 mm, te 300 borbenih aviona.

Tenk Babilonski lav (Asad Babil), iračka varijanta T-72:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedna od specifičnosti ovog rata bila je praksa da novinari budu povedeni zajedno s trupama u oklopnim transporterima i borbenim vozilima pješadije, a zvali su ih embedded journalists (''ugrađeni novinari''). Ovu neobičnu praksu jedan od dužnosnika iz vojnog establishmanta USA objasnio je dosjetkom: - Bolje je da ih imamo unutra pa da pišaju van, nego da ih ostavimo vani pa da pišaju unutra (misli se na kritičke izvještaje o vojsci).

Jedan od embedded novinara s vojnicima USA kod borbenih vozila M-2 Bradley:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Predsjednik USA George W. Bush priopćio je 17. ožujka 2003. javni ultimatum Saddamu Husseinu da zajedno sa sinovima Udayem i Qusayjem u roku od 48 sati napusti Irak ili će uslijediti rat. Odgovora nije bilo i uslijedila je invazija iračkog teritorija. Operacija Iraqi Freedom je započela 19. ožujka zračnim napadima na ključne ciljeve u Baghdadu i okolici, a posebno su ciljani objekti za koje se vjerovalo da se u njima krije Saddam (što se pokazalo netočnim).

Zračni napad na vladine zgrade u Baghdadu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osmanski osvajač Ahmed-paša okupio je 1530. veliku vojsku od oko 10.000 vojnika s namjerom da osvoji Poljičku Republiku koja je obuhvaćala područje istočno od Splita, točnije od Žrnovice do Blata na Cetini i Omiša te od mora do Zamosorja. Poljička Republika svoju neovisnost čuvala je još od 13. stoljeća.
Mila Gojsalić bila je djevojka iz sela Kostanja u Dalmatinskoj zagori. Paša ju je oteo i u svom taboru silovao. Da bi se osvetila, ona je 27. ožujka zapalila skladište baruta u osmanskom taboru.
Poginuli su i ona i paša i mnogi njegovi časnici. Ostatak osmanske vojske bio je tako zbunjen da su ih Poljičani iznenada napali i uspjeli poraziti, a svoju Republiku uspjeli su sačuvati do 1807. kada je njihov otpor slomio francuski maršal Marmont.
Mili Gojsalić u čast održava se u Kostanju svake godine manifestacija Dani Mile Gojsalić. Na susretu klapa dodjeljuje se kip nazvan po njoj za promidžbu dalmatinske baštine. I danas u tom selu žive Gojsalići. 2006. godine u Kostanju osnovana je Udruga "Poljička junakinja Mila Gojsalić". Uređena je kuća Mile Gojsalić, u kojoj su pohranjeni zapisi i dokumenti iz 16. stoljeća. Njenu skulpturu iznad Omiša izradio je kipar Ivan Meštrović. O njoj je pisao i August Šenoa, a Jakov Gotovac je 1951. skladao operu Mila Gojsalića.

Progon

Dok je Talijanima bilo dosta borbe Britancima nije bilo na kraj pameti ispustiti iz šaka ovako zamašni plijen. U tom trenutku međusobna udaljenost dviju eskadri iznosila je oko 65 nm i postupno se povećavala zbog veće brzine talijanskih brodova. Jedini način da se Talijanima nametne bitka bio je da im se smanji brzina, a to se moglo postići zračnim napadima. Stoga je admiral Cunningham zapovijedio novi val napada torpednih aviona s nosača Formidable, a ujedno je pozvao u pomoć i avione RAF-a iz baza na Kreti i na grčkom kopnu. Za razliku od Talijana, koji su imali kompliciranu i dugotrajnu proceduru dobivanja potpore iz zraka zbog čega je obično kasnila nekoliko sati, a ponekad i sasvim izostala, britanski admiral na moru bio je ovlašten u svako doba zatražiti i dobiti pomoć RAF-a u realnom vremenu.
Prvi napadi koje su izveli avioni s kopnenih aerodroma nisu imali rezultata, međutim napad torpednih aviona Fairey Albacore s nosača Formidable u 15 h 10 m donio je preokret. Jedan torpedo pogodio je bojni brod Vittorio Veneto u krmu, zbog čega se on na kratko zaustavio i zatim nastavio plovidbu smanjenom brzinom od 17 čvorova.

Fairey Albacore:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krma bojnog broda Vittorio Veneto nakon torpednog pogotka:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijansko povlačenje sada se pretvorilo u bijeg i admiral Iachino reorganizirao je svoju eskadru. Admiralu Legnaniju dao je slobodu manevra da s 8. divizijom krstarica samostalno otplovi u Brindisi, dok je admiralima Cattaneu i Sansonettiju zapovijedio da zaštite Vittorio Veneto. Očekujući nove napade iz zraka Iachino je - kao prvi u povijesti ratova na moru - uveo takozvani protuavionski poredak kakav će se kasnije, u nešto drugačijem obliku, učestalo koristiti naročito na Pacifiku. U središtu rasporeda nalazio se bojni brod Vittorio Veneto sa po dva razarača na svakom boku kao neposredno osiguranje, dok su krstarice i razarači 1. i 3. divizije ploveći u po dvije usporedne kolone formirali jaku protuzračnu zaštitu oko admiralskog broda. Zahvaljujući tome novi britanski zračni napad torpednim avionima s nosača Formidable, izveden u 19 h 30 m, bio je dočekan spremno. Zbog vrlo guste i jake protuzračne paljbe britanski avioni nisu se uspjeli probiti do središta talijanskog rasporeda već su torpeda lansirali na krstarice 1. divizije.
Nakon završetka zračnog napada Iachino je bio zadovoljan jer njegov zapovjedni brod nije primio nove pogotke, a kako mu je brzina u međuvremenu podignuta na 22 čvora bilo je je izgledno da će eskadra uspjeti izmaći britanskoj potjeri. Međutim, neko vrijeme nakon zračnog napada Iachina su izvijestili da admiral Cattaneo s krstarice Zara šalje poruku da je krstarica Pola iz njegove divizije dobila torpedni pogodak u strojarnicu, izgubila pogon i već daleko zaostala. Ujedno je Cattaneo tražio suglasnost da u pomoć Poli pošalje dva razarača. No Iachino je donio drugačiju odluku: u pomoć Poli krenuti će kompletna 1. divizija. Ovu odluku, zbog koje će kasnije biti kritiziran, Iachino je pravdao činjenicom da je krstarica Pola dragocjeni brod talijanske ratne mornarice i da za njezino tegljenje i zaštitu dva razarača ne bi bila dovoljna. I tako su, sada već po mraku, u pomoć Poli krenule krstarice Zara i Fiume i razarači Vittorio Alfieri, Giosuè Carducci, Alfredo Oriani i Vincenzo Gioberti.
Ono što nisu znali ni Iachino ni Cattaneo bila je činjenica da prema Poli otprilike s iste udaljenosti, samo s druge strane, plovi kompletna britanska Sredozemna flota. Talijanski admirali tada su već znali da su Britanci na moru ali nisu znali njihov točni položaj, a najmanje su slutili da su tako blizu (pretpostavljali su da je Sredozemna flota na najmanje dvostrukoj udaljenosti nego je stvarno bila).

Krstarica Pola:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ammiraglio di divisione Carlo Cattaneo:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Noćni boj

 Admiral Cunningham bio je obaviješten o uspješnom zračnom napadu i torpednom pogotku na jednom velikom talijanskom brodu. Čak se smatralo - pogrešno - da je to opet bio Vittorio Veneto. U svakom slučaju Cunnigham je ispravno zaključio da Talijani jedan veliki i dragocjeni brod neće ostaviti bez zaštite, stoga je svojim posadama zapovijedio najviši stupanj borbene pripravnosti. Da izbjegne iznenađenje uputio je u samostalno izviđanje flotilu razarača pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Philipa Macka. Razarači su u mraku opazili sjenu krstarice Pola i primijetili da je ona nepomična, obavijena gustim dimom koji je kuljao iz strojarnice, a topovi su joj bili u takozvanom osnovnom položaju što je značilo da brod nije spreman za borbu.
Istodobno, nešto sjevernije u borbenom poretku brazde ili kolone plovila je glavnina Sredozemne flote. Na čelu kolone bio je zapovjedni brod admirala Cunnighama bojni brod Warspite, a iza njega Valiant, Formidable i Barham. Oko 22 h 20 m na radaru Valianta primijećena je kolona nepoznatih brodova u plovidbi iz tzv. protukursa. Gotovo istodobno brodovi su primijećeni i vizuelno noćnim durbinima sa bojnog broda Warspite. Bilo je jasno da to mogu biti samo talijanski brodovi i admiral Cunningham je smjesta reagirao - nosaču aviona Formidable zapovijedio je da odmah napusti formaciju i da se udalji, a bojnim brodovima je zapovijedio da otvore paljbu.
Ono što je zatim uslijedilo nije bila pomorska bitka nego ulazak Talijana u stroj za mljevenje mesa. Ne samo da su bili neusporedivo slabiji u odnosu snaga (16 topova 203 mm prema 24 topa 381 mm) nego nisu ni slutili kako jaki protivnik se nalazi u neposrednoj blizini. U trenutku otvaranja paljbe međusobna udaljenost je bila vrlo mala (Britanci su odmjerili 34 stotine ili 3.400 m), tako da je već od prve salve bojnog broda Warspite od 6 granata njih 5 završilo u cilju. Bila je to krstarica Zara, koja je doslovce u tren oka pretvorena u zapaljenu ruševinu. Na isti način, paljbom sa Valianta, stradala je i krstarica Fiume. Nakon što su obje krstarice u samo nekoliko salvi uništene admiral Cunningham zapovijedio je povlačenje bojnih brodova, jer se bojao da ne bi u mraku i gužvi postali metama torpednih napada.
Talijanski razarači 1. divizije bili su jednako zatečeni naglim razvojem događaja, ali su ipak reagirali. Doduše jedan od njih (Gioberti) odmah je napustio bojište, dok su ostala tri pokušala torpedni protunapad. U tome su ih spriječili Britanci koji su topovima i torpedima potopili dva razarača, dok se treći unatoč oštećenjima uspio povući.
Admiral Cunningham s glavninom flote krenuo je zatim u Aleksandriju, ostavljajući razarače kapetana Macka da završe posao. Razarači HMS Jervis i HMS Nubian torpedima su dokrajčili agoniju krstarice Zara, dok je krstarica Fiume potonula već ranije usljed gubitka stabiliteta zbog prodora vode u trup. Preostala je još samo krstarica Pola, koja je i dalje stajala po strani nepomična i nesposobna za borbu. Kako i dalje nije pokazivala agresivne namjere razarači HMS Havock i HMAS Stuart pristali su uz njezine bokove i Britanci su iskrcali prizni odred. Prizor koji su zatekli na palubi zapanjio je Britance jer su vidjeli ljude koji su bili potpuno goli i potpuno pijani. Naime, nakon torpednog pogotka u zračnom napadu dio posade je bez ikakve zapovjedi poskakao u more. Kada je postalo jasno da krstarica neće potonuti ti ljudi su se vratili na brod i poskidali mokru odjeću, a bolničari su im dali alkoholna pića da se ugriju. Ovaj egzotičan prizor Britanci su itekako iskoristili u propagandne svrhe.
Britanci su u prvo vrijeme pomišljali da Polu privežu i odvuku u Aleksandriju kao ratni plijen, ali su odustali jer se bližilo jutro a time i opasnost od zračnih napada. Stoga su zapovijedili posadi da se prekrca na razarače, a usput su poskidali nekoliko lakih protuzračnih topova Breda koji su im dobro došli za njihove potrebe. Nakon što se posljednji Talijan prekrcao razarači su torpedima poslali Polu na dno i krenuli za glavninom svoje flote. Time je završena treća i posljednja faza bitke kod Matapana poznata kao noćni boj (Night Action).

Grafički prikaz noćnog boja:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

U međuvremenu, dok se odvijala noćna drama kod rta Matapana, talijanska glavnina pod admiralom Iachinom plovila je Jonskim morem prema Tarantu, sada već u sigurnosti jer su Britanci odustali od dalje potjere. Čitavu noć Iachino je iščekivao bilo kakvu vijest od admirala Cattanea, no sve što je stiglo od 1. divizije bila je kratka radio poruka razarača Oriani koji je javljao samo to da se vraća u bazu. Puno zlokobnije djelovala je poruka Sredozemne flote na radio kanalu za hitne slučajeve na moru gdje se Talijane pozivalo da na označenu poziciju pošalju bolnički brod. Za prave razmjere katastrofe Iachino je saznao tek u Tarantu, gdje se sa svojim brodovima usidrio 29. ožujka. U zapovjedništvu mornaričke baze pokazali su mu vijest koju je netom objavio londonski BBC, a kojom se javljalo da je Sredozemna flota protekle noći potopila krstarice Zara, Fiume i Pola i razarače Carducci i Alfieri. Ubogi Iachino morao se iste večeri javiti u Rim, u Palazzo Venezia, gdje su ga dočekali osobno Mussolini i uz njega admiral Riccardi i šef pomorskih operacija admiral Inigo Campioni. U ne baš ugodnom razgovoru Iachino se branio tvrdnjom da je glavni uzrok katastrofe u potpunom izostanku izviđanja i općenito potpore iz zraka, u čemu je dobrim dijelom bio u pravu.
Na rezultat bitke utjecala je i pogreška admirala Cattanea u rasporedu brodova. Vodio je kolonu s dvije krstarice na čelu i razaračima na začelju, umjesto da ih pošalje naprijed u izviđanje jer su razarači u talijanskoj mornarici jedini bili koliko-toliko osposobljeni za noćne akcije. Krstarica Pola svakako bi bila izgubljena, možda bi stradao i neki od razarača, ali bi dvije krstarice bile spašene.
Bitka kod Matapana bila je najveća pomorska bitka na Sredozemnom moru u Drugom svjetskom ratu, ujedno i najteži poraz talijanske ratne mornarice. Osim potopljenih tri teške krstarice i dva razarača Talijani su na neko vrijeme izgubili i kapitalni brod Vittorio Veneto koji je morao na popravak u brodogradilište, a oštećen je i razarač Oriani. U bici je poginulo 2.300 talijanskih mornara i oficira, među njima i admiral Carlo Cattaneo. Oko 800 zarobili su ili spasili Britanci (nekoliko preživjelih spasili su Grci, a jedan od njih je bio poručnik Vito Sansonetti - sin admirala Sansonettija) dok je 160 brodolomaca spasio bolnički brod Gradisca.
Sve što su Britanci izgubili u bici kod Matapana bio je jedan torpedni avion.

Oštećenje na bojnom brodu Vittorio Veneto snimljeno u brodogradilštu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grafički prikaz bitke kod Matapana:

[You must be registered and logged in to see this image.]

 Katastrofa kod Matapana uzdrmala je moral talijanske ratne mornarice do te mjere da se ona nikada više do kapitulacije Italije, pa čak ni u okolnostima koje su bile iznimno povoljne (primjerice kod britanske evakuacije iz Grčke i Krete), više nije usudila djelovati na tako velikim udaljenostima od vlastitih baza.
Talijani su iz ovog poraza izvukli i jednu pouku - da im trebaju nosači aviona i mornaričko zrakoplovstvo. Stoga je izdana zapovijed za konverziju dva velika putnička broda u nosače aviona. Tako je brod Roma prekršten u Aquila i adaptiran za novu ulogu. Iako Talijani nisu imali nikakvih iskustava s nosačima aviona Aquila je na kraju ispao sasvim dobar brod. Pred kapitulaciju Italije bio je praktično dovršen, ali nikada nije postao operativan. Saveznički bombarderi oštetili su ga u bazi La Spezia, a poslije rata je izrezan.