KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

Vodnik BROJ POSTOVA: : 447 ČLAN OD: : 2016-02-26

Stanko1 (citat):: Prve bombe britanskog RAF-a na Berlin 25. kolovoza/augusta 1940.

Njemački se vatrogasci bore s jednim od najvećih šumskih požara u posljednjih nekoliko desetljeća.

Zapalila se šuma oko 50 kilometara južno od glavnog grada Berlina.
Vatrogascima gašenje je zakomplicirala prisutnost streljiva iz Drugog svjetskog rata koje još nije eksplodiralo. Mnogo takvog streljiva još se nalazi u šumama oko Berlina pa su se tijekom požara danas čule i eksplozije. Vjeruje se da to streljivo potječe od sovjetske vojske, kada je za vrijeme Drugog svjetskog rata bila u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj. Stotine ljudi je zbog vatre evakuirano iz svojih domova.
Vatru u blizini sela Treuenbrietzen gasili su i helikopteri iz zraka, a tamo su poslani i policijski vodeni topovi.
Vatrogascima bi moglo trebati i nekoliko dana da ga potpuno ugase.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Mohácsa 29. kolovoza/augusta 1526.

Nakon smrti ugarsko-hrvatskog i češkog kralja Vladislava II. Jagelovića 1516.godine naslijedio ga je 10-godišnji sin Ludovik II. Malodobnom kralju službeni tutori su bili nadbiskup Tamás Bakócz i markgrof Georg od Brandenburg-Ansbacha. Ugarska je u to doba bila na rubu anarhije, a glavnu riječ su vodili međusobno zavađeni velikaši István Báthory, János Zápolya i István Werbőczy. Državne financije su bile na rubu sloma, vojne jedinice na granicama su se bunile zbog neisplate plaća, a utvrde su propadale zbog neodržavanja.
Novi turski sultan Sulejman I., kasnije poznat kao Sulejman Veličanstveni (Birinci Süleyman), poslao je 1521. na Ludovikov dvor poslanika koji je predao zahtjev za plaćanje danka Turskoj. Ludovik se uzdao u pomoć papinskih država i cara Svetog rimskog carstva Karla V., te je odbio platiti danak i poslao je u Istanbul odsječenu poslanikovu glavu. Sulejman je bio vrlo dobro obaviješten o slabostima Ugarske i pokrenuo je osvajački pohod. Objavio je Ugarskoj rat i 1521. zauzeo Beograd i Šabac. Padom ovih moćnih gradova Turcima je praktično bio otvoren put do Budima.

Kralj Ludovik II. Jagelović:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sultan Sulejman I. Veličanstveni:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Po okončanju opsade Rodosa Sulejman je 1526. pokrenuo drugi pohod na Ugarsku. Ludovik je rasporedio vojsku kod Mohácsa da dočeka Turke. Točni podaci o odnosu snaga obiju vojski nisu nikada utvrđeni. Ugarsko-hrvatska vojska je brojala između 26.000 i 40.000 ljudi i bila je podijeljena u tri glavna dijela - transilvansku vojsku s oko 8.000 do 13.000 boraca pod zapovjedništvom Jánosa Zápolye, glavninu koju je predvodio sam Ludovik i dodatnih oko 5.000 ljudi kojima je zapovijedao knez Krsto Frankopan Ozaljski. Turaka je bilo između 70.000 i 100.000, od čega 35.000 do 50.000 u konjici. Turci su imali 200 topova prema oko 50 ugarskih.
Turska konjica je izvela dvostruki obuhvatni manevar i uz pomoć artiljerije i pješadije teško porazila ugarsko-hrvatsku vojsku. Gubici ugarsko-hrvatske vojske procjenjuju se na 14.000 do 20.000 poginulih, a Turaka na 1.500 do 2.000. Između ostalih poginuli su vojskovođe Pál Tomori i György Zápolya. Bitku nije preživio ni Ludovik - u bijegu se pokušao popeti uz strmu obalu potoka Csele, pao sa konja na leđa u potok, zbog teškog oklopa nije mogao ustati i utopio se.

Than Mór, Mohačka bitka (A mohácsi csata):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Mohácsa, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pogibija kralja Ludovika II. Jagelovića, koji nije ostavio nasljednika, dovela je do dinastičkih borbi i građanskog rata između pristalica izabranog kralja Ferdinanda Habsburškog i pristalica pretendenta na ugarsko-hrvatsko prijestolje Jánosa Zápolye. U tom ratu borbe su vođene i na teritoriju Hrvatske gdje su se većina slavonskog plemstva i zagrebački Kaptol opredijelili za Zápolyu, a ostalo plemstvo za Ferdinanda.

Posljednja ofenziva feldmaršala Rommela - bitka kod Alam el Halfe 30. kolovoza - 5. rujna 1942.

Nakon što je u ljeto 1942. duboko prodrla na teritorij Egipta i stigla na 90 km od Aleksandrije njemačko-talijanka Oklopna armija Afrika (Panzer Armee Afrika, Armata Corazzata Africa) pod zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela bila je zaustavljena u prvoj bici kod El Alameina, u srpnju 1942.
Premda su mu snage bile istrošene i iscrpljene Rommel nije odustao od namjere da okonča rat u Sjevernoj Africi osvajanjem Egipta. Glavni problem je bila popuna i opskrba snaga, naročito gorivom i municijom, jer se Osovina oslanjala na opskrbne luke daleko u pozadini - Benghazi je bio udaljen 1.300 km, a Tobruk 650 km. Uz to se Nijemcima i Talijanima osvetio propust da zauzmu Maltu koja je opet počela ofenzivno djelovati protiv njihovog pomorskog prometa. Ipak su do kraja kolovoza 1942. uspjeli dopremiti pojačanja, a nakon vijesti obavještajne službe da Britanci šalju pomorski konvoj sa 100.000 tona oružja i opreme u Egipat Rommel je odlučio napasti prije nego protivničkoj strani stigne pojačanje. Težište napada biti će na južnom dijelu fronte, a operacija je dobila ime Unternehmung Brandung.

Feldmaršal Erwin Rommel s oficirima njemačkog Afričkog korpusa:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obostrane pripreme, planovi i snage

Na BRITANSKOJ strani bio je angažiran samo dio 8. armije generala Bernarda Montgomeryja, točnije 13. korpus pod zapovjedništvom general-lajtnanta Briana Horrocksa sa 7. i 10. oklopnom divizijom, 44. pješadijskom divizijom i 2. novozelandskom divizijom. Angažirane oklopne snage imale su oko 500 tenkova, od kojih 170 M-3 Grant dok su ostali bili lakši tenkovi Stuart, Crusader i Valentine.
Snage OSOVINE činila je glavnina Oklopne armije Afrika pod zapovjedništvom feldmaršala Erwina Rommela, u sastavu:
·         njemački Afrički korpus (Deutsches Afrika Korps) pod zapovjedništvom general-lajtnanta Walthera Nehringa s 15. i 21. oklopnom divizijom i 90. lakom divizijom
·         talijanski 20. korpus pod zapovjedništvom general-majora Giuseppe De Stefanisa s oklopnim divizijama Ariete i Littorio i motoriziranom divizijom Trieste
·         talijanski 10. korpus pod zapovjedništvom general-lajtnanta Edoarda Nebbe s motoriziranim divizijama Pavia i Brescia i padobranskom divizijom Folgore
Njemački Afrički korpus imao je 193 srednja tenka PzKw IV i PzKw III i 34 laka tenka PzKw II, a talijanski 20. korpus 243 uglavnom zastarjela tenka M13/40.

Britanski vojnici na tenku Valentine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Walther Nehring, zapovjednik Afričkog korpusa:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rommel je o svojim planovima obavijestio putem radija OKW - Oberkommando der Wehrmacht. Britanski sustav Ultra je odmah dešifrirao poruku i proslijedio informaciju Montgomeryju, koji je odlučio namamiti ''Pustinjsku lisicu'' u stupicu. Dalje je posao bio u rukama britanske obavještajne službe MI-6.
Britanci su preko dvostrukog agenta pseudonima ''major Smith'' najprije podvalili Rommelu lažnu informaciju da je strateški važan greben Alam El Halfa 30 km iza linije fronte slabo branjen. Montgomery je zaista namjerno ostavio prazan prostor na prilazima grebenu, ali je iza njega postavio jaku protutenkovsku zavjesu od artiljerije i ukopanih tenkova. Zatim su Britanci izradili lažnu zemljopisnu kartz na kojoj su prilaze označili kao tvrdo tlo, a zapravo je bio mekani pijesak. Tu kartu su stavili u oficirsku torbu, dali je ''majoru Smithu'', posjeli ga u oklopni automobili i naredili mu da vozi prema njemačkim linijama. Kada je stigao do ničije zemlje daljinski su aktivirali eksploziv koji se nalazio u automobilu. Nijemci su pronašli leš ''majora'', oficirsku torbu i u njoj lažnu kartu. Kada je vidio kartu i primijetio da je pustinjsko tlo pogodno za tenkove Rommel se, navodno, toliko veselio da se od radosti udarao po bedrima. Nije slutio koliko će mu ta karta prisjesti.

Bitka

Britanci su preko Ultre saznali i za dan početka napada - 30. kolovoza na večer. Montgomery je u međuvremenu kriomice pojačao obranu i dao postaviti nova minska polja, za koja Nijemci nisu znali. Rommel je prvobitno planirao prodor pedesetak kilometara prema istoku da bi zatim skrenuo na sjever i izbio na obalu. No zbog jake britanske obrane i minskih polja morao je skrenuti svoje oklopne snage prije vremena, preko zemljišta koje je na lažnoj karti bilo označeno kao tvrdo - i tenkovi, samohodni topovi i kamioni su se jedan za drugim zaglavljivali u mekanom pijesku. Onda su se pojavili avioni RAF-a koji su bacili svijetleće bombe i počeli zasipati Nijemce i Talijane eksplozivom. Od britanske paljbe bio je ranjen i zapovjednik Afričkog korpusa general Nehring pa ga je privremeno zamijenio general Fritz Bayerlein.
Do jutra Rommel nije postigao ni jedan postavljeni cilj, a preko dana je bilo još gore jer su avioni RAF-a i britanska artiljerija neprekidno gađali napadače kišom bombi i granata. Da sve bude gore Rommel je saznao da su Britanci potopili brodove koji su mu dovozili opskrbu. Da provjeri može li se nešto još učiniti sjeo je ujutro 3. rujna u štabni automobil kako bi obišao bojište. Za vrijeme vožnje bio je napadnut lovcima iz niskog leta ravno šest puta, a jednom ga je zamalo pogodio komad užarenog metala dug dvanaestak centimetara. Napokon je 4. rujna zapovijedio povlačenje svih snaga iza zavjese PT topova 88 mm, nadajući se da će se Britanci upustiti u progon i upasti u stupicu. Ali Montgomery nije reagirao - previše je zapovjednika prije njega izgubilo previše tenkova da bi nasjeo na taj trik. Smatrao je da ima Rommela točno tamo gdje mu treba i počeo je metodično pripremati završni obračun, koji će postati poznat kao Bitka kod El Alameina.

Talijanski tenkovi M-13/40 u bici kod Alam El Halfe:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Uništeni njemački tenk PzKw III:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Alam El Halfe, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

U bici kod Alam El Halfe snage Osovine su izgubile 2.900 poginulih, ranjenih i nestalih vojnika, 49 tenkova, 60 artiljerijskih oružja, 36 aviona i oko 400 kamiona. Gubici Britanaca bili su 1.750 poginulih, ranjenih i nestalih vojnika, 68 tenkova i 67 aviona. Nijemci su operaciju službeno prikazali kao ''nasilno izviđanje''.
Bitka kod Alam El Halfe nije značila samo Rommelov taktički poraz i povlačenje - bio je to posljednji pokušaj Osovine da ostvari strateški cilj zauzimanjem Egipta. Njemačko-talijanska Oklopna armija Afrika definitivno je izgubila ofenzivnu moć i bila je primorana prijeći u defenzivu pred protivnikom čija je snaga neprekidno rasla.

Prvi britanski brod potopljen u Drugom svjetskom ratu, Athenia 4. rujna/septembra 1939.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Drugi svjetski rat formalno je započeo 3. rujna 1939. kada su Velika Britanija, Francuska, Australija i Novi Zeland objavili rat Njemačkoj. To nije imalo nikakvog utjecaja na njemačko-poljski rat, ali su operacije na moru i u zraku započele već idućeg dana.
Dne 1. rujna 1939. iz Glasgowa je isplovio putnički brod Athenia od 13.465 brt, vlasništvo kompanije Donaldson Atlantic Line, na putu u Montreal preko Liverpoola i Belfasta. Na brodu su bila 1.103 putnika i 315 članova posade. Dne 4. rujna u 19:40 sati na poziciji 200 nm zapadno od Hebrida Athenia je pogođena torpedom njemačke podmornice U-30 kojom je zapovijedao poručnik Julius Lemp. Poginulo je 98 putnika, od kojih 28 državljana USA, i 19 članova posade. Preživjele su spasili razarači HMS Fame i HMS Escort, norveški tanker Knute Nelson, američki trgovački brod City of Flint i švedska jahta Southern Cross.
Svoj postupak Lemp je kasnije objasnio kao zabunu - zbog plovidbe cik-cak smatrao je da je Athenia pomoćna krstarica, brod za transport trupa ili brod mamac za podmornice. Stoga je zapovijedio lansiranje dva torpeda, od kojih je jedan pogodio cilj. Athenia je potonula 14 sati nakon torpediranja.

Julius Lemp:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Athenia prije potonuća:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dovođenje preživjelih na brod City of Flint:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potapanje nenaoružanog putničkog broda je nesumnjivo bio akt zločina, iako je počinjen zabunom. Prema Haškoj konvenciji o pravilima ratovanja na moru iz 1930. godine zaraćena strana ima pravo zaustaviti i pretražiti putnički brod protivničke strane, ali ga ne smije potopiti ni zaplijeniti osim ako prevozi ratni materijal ili sudjeluje u ratnim aktivnostima. Čak i u tom slučaju prioritetni zadatak je smjestiti putnike na sigurno prije potapanja.
Potapanje Athenie dramatično je odjeknulo u svijetu. Zapovjednik njemačke ratne mornarice großadmiral Erich Raeder, kada je čuo za taj događaj, zapovijedio je istragu i dobio je informaciju da je u trenutku potapanja najbliža njemačka podmornica bila udaljena 75 nm. Kada se U-30 27. rujna vratila u Wilhelmshaven Lemp je izvijestio zapovjednika podmorničke flote admirala Karla Dönitza da je greškom potopio Atheniu. Vijest je doprla i do Hitlera koji je zapovijedio da se informacija drži u najstrožoj tajnosti. Njemačka propaganda je pokušala prikriti ovaj neugodan incident. Nacističko glasilo Völkischer Beobachter rastrubilo je priču da je Atheniu potopio Winston Churchill, tada prvi lord admiraliteta, ''kako bi uvukao neutralne zemlje u rat''. Odgovornost Nijemaca za potapanje prvi je javno priznao admiral Dönitz na suđenju u Nürnbergu 1946. godine.
Lemp nije izveden pred ratni sud nego je premješten na podmornicu U-110, koju su 9. svibnja 1941. britanski razarači HMS Bulldog i HMS Broadway i korveta HMS Aubretia oštetili podvodnim bombama i primorali na izronjavanje. Posada je napustila podmornicu dok je Lemp počinio samoubojstvo utrapljanjem. Britanci su na U-110 zadobili dragocjeni plijen - stroj za šifriranje Enigma i knjigu s kodovima.

Akcija u zoni rijeke Matanikau, jedini američki poraz na Guadalcanalu, 23-27. rujna/septembra 1942.

Prva tri mjeseca polugodišnje kampanje na otoku Guadalcanal bila su obilježena neuspjelim japanskim pokušajima da slome američki mostobran. Nakon što su u bitkama na rijeci Tenaru i na Edsonovom grebenu teško porazili japanske napadače Amerikanci su pokrenuli seriju manjih ofenzivnih akcija u dolini rijeke Matanikau na zapadnom obodu mostobrana. Cilj ovih akcija bio je istražiti japanske položaje, nanijeti im što više gubitaka i spriječiti ih da se srede i koncentriraju za novu ofenzivu.
Prva takva akcija pokrenuta je 23. rujna 1942. uz sudjelovanje 1. bataljona 7. marinske regimente pod zapovjedništvom potpukovnika Lewisa Pullera i 1. bataljona marinskih rejdera pod zapovjedništvom potpukovnika Samuela Griffitha. Bataljon Pullera imao je zadatak istražiti područje oko brda Mount Austen, zatim prijeći rijeku Matanikau i izbiti u područje između ušća rijeke i naselja Kokumbona. Bataljon rejdera je imao prijeći Matanikau u zoni ušća i pretražiti područje Kokumbone i dalje prema rtu Tassafaronga. Amerikanci su procjenjivali da će se sresti s otprilike 400 Japanaca, ali su se prevarili - zapovjednik japanskih snaga na Guadalcanalu general Kiyotake Kawaguchi očekivao je američki pomorski desant u zoni rijeke Matanikau i rasporedio je na odgovarajuće položaje 4.000 vojnika kojima je zapovijedao pukovnik Akinosuke Oka.

Američka patrola na rijeci Matanikau, rujan 1942.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potpukovnik Lewis Puller:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pullerov bataljon krenuo je ujutro 23. rujna, rastjerao dvije japanske patrole i pripremao se za uspon na Mount Austen. Idućeg dana marinci su se popeli na brdo, iznenadili jednu manju japansku jedinicu i pobili 16 Japanaca, ali je buka borbe alarmirala susjedne japanske jedinice i Puller je nakon cjelodnevne bitke zatražio pomoć. Japanci su se u međuvremenu planski povukli. Zapovjednik 5. marinske regimente pukovnik Merrit Edson poslao je u pomoć svoj 2. bataljon kojim je zapovijedao potpukovnik David McDougal. Dva bataljona sastala su se 25. rujna i idućeg dana pokušala prijeći rijeku Matanikau, ali ih je spriječila jaka japanska obrana. Poslijepodne istog dana pridružio im se i 1. bataljon rejdera kod ušća rijeke.
Pukovnik Edson sastao se s Pullerom i McDougalom te im predočio novi plan, koji je izradio potpukovnik Merrill Twining iz štaba 1. marinske divizije. Plan je predviđao da bataljon rejdera prijeđe preko uzvodnog mosta na rijeci Matanikau i zađe Japancima iza leđa, dok će istovremeno McDougalov bataljon napasti u zoni ušća a Pullerov bataljon će biti iskrcan pomorskim desantom zapadno od rta Cruz. Napad je počeo ujutro 27. rujna i pretvorio se u katastrofu. Rejderi nisu uspjeli prijeći rijeku Matanikau, dok je iskrcana glavnina Pullerovog bataljona bila okružena premoćnim japanskim snagama. Puller je uspio doći na razarač USS Monseen odakle je neposredno upravljao artiljerijskom podrškom za izvlačenje oklopljenih snaga. Na kraju je glavnina bataljona evakuirana čamcima Obalne straže. Japanci su zatekli 32 leša američkih marinaca, a zaplijenili su 15 pušaka i nekoliko mitraljeza i minobacača.

Razarač USS Monseen:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Akcija u zoni rijeke Matanikau 23.-27. rujna 1942., grafički prikaz. USS Monseen je greškom prikazan kao USS Ballard:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rujanska akcija u zoni rijeke Matanikau bila je za američke marince ''ponižavajući poraz'' (embarrassing defeat), za koji su se međusobno optuživali Puller, Griffith i Edson, dok je operativni oficir 1. marinske divizije pukovnik Gerald Thomas okrivio Twininga. Međutim, marinci su naučili lekciju i to je ostao jedini američki poraz takvih razmjera u čitavoj šestomjesečnoj kampanji.
Za Japance je to pak bila ''prva dobra vijest sa Guadalcanala''. Bila je i posljednja.

Jedna od najvećih devastacija kulturnog blaga u povijesti dogodila se 26. rujna 1687. u borbi između Mlečana i Osmanlija kada je mletačka topovska paljba pogodila najznamenitiji antički grčki hram Partenon u Ateni.
Budući da su Osmanlije koristili Partenon kao skladište baruta, topovski je hitac pokrenuo eksploziju koja je razrušila veći dio hrama. Uništeno je neprocjenjivo bogatstvo kipova i frizova, koje je bilo staro više od 2.000 godina.
Bilo je to u doba tzv. Peloponeskog rata (poznat i kao Morejski rat jer su Mlečani Peloponez zvali Morea) koji je trajao od 1684. do 1699. godine. Osmanlije su vladali najvećim grčkim poluotokom Peloponezom, a Mlečani su im ga pokušali oduzeti kako bi nadoknadili gubitak Krete nekoliko godina ranije. Mlečani su pokrenuli rat želeći iskoristiti činjenicu da je Osmansko Carstvo bilo oslabljeno i da je upravo u to vrijeme napadano i od strane Habsburške Monarhije. Naime, Habsburgovci su 1683. pokrenuli veliki rat protiv Osmanlija i uspjeli su do 1687. osloboditi praktički čitavu Ugarsku i doći otprilike do današnje Rumunjske.
Mletačku ofenzivu u Grčkoj vodio je vojskovođa Francesco Morosini, pripadnik jedne od najuglednijih obitelji u Veneciji. On je doista uspio osvojiti Peloponez, pa je dobio od Mletačke Republike pobjednički naziv Peloponnesiacus te mu je podignut kip u dvorani Velikog vijeća, što do tada još nijedan Mlečanin nije doživio.
Francesco Morosini je nakon osvajanja Peloponeza nastavio dalje prodirati u Grčku pa je opsjeo i sam grad Atenu. Osmanlije su se utvrdili na Akropoli te su srušili hram božice Nike kako bi postavili topove. Barut su uskladištili u Partenon smatrajući da se Morosini neće usuditi gađati to remek-djelo umjetnosti, koje je uspjelo preživjeti 2.000 godina u gotovo neoštećenom stanju. Ipak, mletački topovski projektil pogodio je Partenon uništivši veći dio građevine. Urušio se krov, a veći dio prekrasnih mramornih reljefa raspršen je u komadiće. Pri rušenju hrama poginulo je 200 do 300 ljudi, a Morosini je zauzeo Atenu. Kao da razaranje Partenona nije bilo dovoljno, Mlečani su počeli pljačkati antičke kipove. Pri pokušaju da ih skinu s originalnih mjesta znatan broj kipova je razmrskan u komadiće.
Cijela Morosinijeva ekspedicija pokazala se uzaludnom. Osmanlije su već sljedeće godine uspjeli povratiti Atenu, a do 1715. godine i cijeli Peleponez. Postoje navodi da su Mlečani prije povlačenja razmišljali čak i o tome da sravne Partenon sa zemljom, kako se Osmanlije sljedeći put ne bi u njemu mogli utvrditi. Da su to učinili, ne bi nam danas ostalo ni ovo što imamo od Partenona.
Usprkos tim kulturnim razaranjima, Mlečani su nagradili Morosinija, imenovavši ga sljedeće godine duždem. Ostao je na toj poziciji sve do smrti, jer je čast dužda u Veneciji bila doživotna.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osmanlijska vojska sultana Sulejmana I. (zvanog Veličanstveni) započela je 27. rujna 1529. prvu opsadu Beča.
U to su doba sultanu bile 34 godine, a Osmanskim Carstvom zavladao je devet godina ranije. Sulejmanova je vojska pod Bečom imala stotinjak tisuća ljudi, a tada se njegovo Carstvo prostiralo sve do područja Perzije.
Unatoč tome što su napadači bili višestruko brojniji od braniteljskih kršćanskih snaga, ipak nisu uspjeli zauzeti Beč. Veliku prepreku Osmanlijama predstavljalo je kišno razdoblje koje je smanjilo mogućnost učinkovitog potkopavanja bečkih obrambenih zidina. U jednom je trenutku pao i snijeg, razmjerno rano za to doba godine. Nakon 18 dana opsade sultanove su se trupe povukle.
Premda je Sulejman I. još dva puta kasnije pokušao organizirati pohod na Beč, više nije stigao do njega sa svojim jedinicama. Pri pokušaju iz 1532. osmanske su trupe zaustavljene kod Kisega od strane postrojbi Nikole Jurišića. Kasnije, pri pokušaju iz 1566., sultan je zaustavljen kod Sigeta od strane Nikole Šubića Zrinskog, a tada je Sulejman i preminuo u dobi od 71 godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Opsada Beča 1529., njemački slikar Barthel Beham (1502-1540)

eto, iz tog vremena obsade beća, su tu kod nas uz kupu ostali "ožuljani turci", to su ljudi sa prezimenima na ić (ič), kad oni vračajući se od beća dodoše do kupe, hladili ožuljane noge u njoj i kažu oni, vi samo idite dalje za tursku, mi ostajemo tu..., eto tako beše... Very Happy

(to je jedna od teorija, imam ja zato dokaze, isto kao deret...)

Prvo rušenje aviona paljbom sa zemlje, 30. rujna/septembra 1915.

Na današnji dan 1915. godine dogodilo se prvo u povijesti rušenje aviona paljbom sa zemlje, a artiljerac kome je to uspjelo bio je vojnik Srpske vojske Radoje Ljutovac. Sušeni avion bio je najvjerojatnije njemački Daimler G III.

Radoje Ljutovac:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Daimler G III:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Radoje Ljutovac (1887.-1968.). je bio vojnik-artiljerac koji je sudjelovao u balkanskim ratovima i Prvom svjetskom ratu. U jesen 1915. godine, kada su Srbiju napale udružene austrougarske, njemačke i bugarske snage, bio je raspoređen u dopunski bataljon artiljerijskog puka ''Tanasko Rajić''. Bio je uvršten u sastav novoformirane protivavionske baterije naoružane poljskim topovima provizorno adaptiranim za gađanje ciljeva u zraku. Baterija je bila raspoređena na brdu Metin kod Kragujevca.
Nešto prije podneva 30. rujna 1915. nad Kragujevac su doletjela tri njemačka bombardera i bacila 45 bombi, od kojih je 16 palo na Vojno-tehnički zavod i 9 na željezničku stanicu. Komandir baterije naredio je da se puca na avione, na što je Ljutovac uzeo dvogled, nanišanio i u pogodnom trenutku ispalio rasprskavajuću tempiranu granatu. Granata je eksplodirala, avion se zadimio i srušio u centar grada ispred zgrade u kojoj je bila smještena Vrhovna komanda Srpske vojske. Ljutovac je od svog nadređenog oficira dobio konja i odjahao u grad na mjesto srušenog aviona. Sišao je s konja, zauzeo stav mirno i vojnički salutirao nad dvojicom poginulih avijatičara.
Za svoj podvig Radoje Ljutovac je dobio orden Karađorđeve zvezde s mačevima i unaprijeđen je u čin kaplara. Kasnije je sudjelovao u borbama na Solunskom frontu i iz rata je izašao s činom narednika. Poslije rata je otvorio trgovinu mješovitom robom u Trsteniku.

Orden Karađorđeve zvezde s mačevima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Spomenik Radoju Ljutovcu u Trsteniku:

[You must be registered and logged in to see this image.]

8. listopada 1967. u Boliviji je zarobljen, rodom Argentinac, južnoamerički i kubanski marksistički revolucionar i političar Ernesto Che Guevara.
Imao je 39 godina, s bogatim iskustvom revolucionarnog aktivizma i oružane borbe.
Che je u Boliviju došao 1966. kako bi vodio gerilsku borbu protiv tamošnje vlade, ali nije uspio pridobiti naklonost lokalnog stanovništva te su ga zarobile bolivijske snage uz pomoć američke CIA-e. Postoji teorija da je i nekadašnji nacistički zločinac Klaus Barbie sudjelovao u operaciji njegovog hvatanja.
Vojska je na lokaciju u središnjoj Boliviji, nedaleko mjesta La Higuera gdje je Che bio sa svojim gerilcima, s ciljem njegovog hvatanja poslala 1.800 vojnika. Riječ je o prilično rijetko naseljenom i brdovitom području, na kojem živi indijanski narod Guarani. Guevaru su uspjeli zarobiti, a pri tome su ga i ranili. Zatvorili su ga školsku zgradu u La Higueri, a sljedećeg su ga dana pogubili.
Na Kubi su proglašena tri dana žalosti i 8. listopada kao Dan herojske gerile. 1997. je otkrivena lokacija Guevarinog groba pa su njegovi posmrtni ostaci preneseni na Kubu.
U novijem razdoblju postali su traženi razni proizvodi s njegovim likom koji su ga pretvorili u robnu ikonu pop-kulture. Neki će ocijeniti kako je ironično da suvremeni neo-komunisti i ljevičari stvaraju profit kapitalistima kupujući takve proizvode.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ernesto Rafael Guevara Lynch de la Serna - 'Che' (14.06.1928. - 9.10.1967.)

Pomorska bitka kod otoka Santa Cruz 26. listopada/oktobra 1942.

Nakon poraza u kopnenoj bici za Edsonov greben Japanci su shvatili da Guadalcanal postaje glavno bojište i da bi se na njemu mogao odlučiti i rezultat rata na Pacifiku. Stoga su privremeno obustavili ofenzivu na Novoj Gvineji i uputili su na Guadalcanal nova pojačanja, a na otok je iz Rabaula premješteno i zapovjedništvo 17. armije na čelu s generalom Hyakutake.
Do promjena je došlo i na američkoj strani. Zapovjednik Pacifičke flote admiral Chester Nimitz bio je nezadovoljan načinom na koji admiral Ghormley vodi pomorske operacije i smatrao je da razmišlja previše defanzivno. Stoga ga je smijenio s dužnosti, a zapovjednikom Južnopacifičkog područja postao je energični i agresivni viceadmiral William ''Bull'' Halsey.

Admiral William Halsey:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sredinom listopada 1942. snage na Guadalcanalu bile su brojčano izjednačene. Na otoku se nalazilo 22.000 japanskih vojnika, većinom svježih i odmornih, dok je nasuprot njima stajalo 23.000 američkih vojnika, većinom iscrpljenih ranijim borbama, malarijom, dizenterijom i tropskim bolestima. U takvim okolnostima Japanci su za kraj listopada pripremali novu kopnenu operaciju do tada najvećih razmjera, s namjerom da slome američki mostobran i zauzmu aerodrom Henderson Field. To će dovesti do najvećeg sukoba kopnenih snaga u čitavoj kampanji na Guadalcanalu poznatog kao bitka za Henderson field (The Battle for Henderson Field).

Preuranjeni banzai

Japanci su planirali napad iz dva smjera. Sa zapada, iz područja rijeke Matanikau, diverzioni napad izvesti će 3.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Tadashi Sumiyoshija, uz podršku tenkova i teške artiljerije. Svrha ovog napada biti će da Amerikancima odvrati pozornost od glavnog napada, a njega će iz džungle sa juga, uz desnu obalu rijeke Lunga, izvesti glavnina divizije Sendai s oko 7.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Masao Maruyame. Japanci su još jednom podcijenili broj Američkih trupa na Guadalcanalu smatrajući da ih je oko 10.000, dok ih je stvarno bilo 23.000.
Dne 12. listopada japanski inžinjerci započeli su krčenje pristupnog puta kroz džunglu od rijeke Matanikau do polaznih položaja za napad, poznatog kao ''put Maruyama'' (Maruyama Road). Glavnina Sendai divizije stavljena je u pokret 16. listopada i započela iscrpljujući marš duljine 24 km po iznimno teškom terenu - brdovitom, ispresijecanom klancima, vodenim tokovima i močvarama. Teška oružja su nošena rastavljena, a svaki vojnik je uz vlastite zalihe nosio po jednu topovsku ili minobacačku granatu. S obzirom da se pokret oduljio, datum napada pomaknut je od 22. na 24. listopada.
Amerikanci nisu znali za pokret japanskih snaga, stoga ih je napad sa juga potpuno iznenadio - ali ne i zatekao nespremne. Prvi udar pao je na položaj koji je držao 1. bataljon 7. marinske regimente (7th Marines) kojim je zapovijedao potpukovnik Lewis Puller. Marinci su odbili početni japanski napad, a u bitku su se uključile i ostale raspoložive američke snage, između ostalih i 164. regimenta kopnene vojske. Japanski prodor stigao je do samog ruba aerodroma Henderson Field, što je potaklo mornaričkog oficira za vezu kod generala Hyakutake da pošalje radio poruku: ''Banzai! Aerodrom zauzet u 23.00!''.
Nekoliko sati kasnije isti oficir je bio primoran poništiti banzai izvještaj s napomenom da se borbe produžavaju u okolici aerodroma, ali je već bilo kasno. Admiral Yamamoto, zapovjednik Kombinirane flote (Rengo Kantai), poslao je iz Truka zapovjed svojim pomorskim snagama da se približe Guadalcanalu kako bi se dio aviona sa nosača prebazirao na Henderson Field.

Napad! Ponavljam: napad!

O pripremi nove kopnene ofenzive obaviještena je i japanska Kombinirana flota, koja je imala zadatak podržati operaciju sa mora i uništiti svaki američki brod koji bi pokušao dovesti pojačanje i opskrbu kopnenim trupama, kao i svaku pomorsku snagu osiguranja. Za to su imali na raspolaganju više nego dovoljno snaga - 4 nosača aviona, 4 bojna broda i veliki broj krstarica i razarača, pod općim zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Konda. Udarnu snagu činila je borbena skupina nosača aviona viceadmirala Chichi Naguma s nosačima aviona Zuikaku, Shokaku i Zuiho.

Nosač aviona Zuikaku:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Svoje flotne snage stavili su u pokret i Amerikanci, a sastojale su se od tri glavne skupine - 16. operativne eskadre (Task Force 16) pod zapovjedništvom kontraadmirala Thomasa Kinkaida s nosačem aviona USS Enterprise, bojnim brodom USS South Dakota, 2 krstarice i 8 razarača, 17. operativne eskadre (Task Force 17) pod zapovjedništvom kontraadmirala George Murraya s nosačem aviona USS Hornet, 4 krstarice i 5 razarača, te 64. operativne eskadre (Task Force 64) pod zapovjedništvom kontraadmirala Willisa Leea s bojnim brodom USS Washington, 3 krstarice i 6 razarača.
U ranim jutarnjim satima 26. listopada hidroavion za daleka izviđanja otkrio je japanske nosače aviona na oko 200 nm sjeverozapadno od Horneta. Čim je dobio tu vijest admiral Halsey poslao je radio poruku svojim eskadrama: - Napad! Ponavljam, napad!

Admiral George Murray:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nosač aviona USS Hornet:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Četvrta bitka nosača aviona

Još prije nego je dobio obavijest o točnoj poziciji japanskih brodova admiral Kinkaid uputio je 16 bombardera SBD Dauntless u izviđanje, a svaki je nosio po jednu bombu od 250 kg. Dva Dauntlessa otkrila su nosač aviona Zuiho i pogodila ga svaki s po jednom bombom, čime je oštećena letna paluba i nosač je onesposobljen za dalje akcije. Njegovi avioni su već ranije poletjeli. U međuvremenu je i japanski izviđački avion otkrio američke brodove. Admiral Nagumo odmah je uputio u napad prvi val od 65 aviona, dok je dodatnih 44 pripremljeno za drugi napad. S američkih nosača aviona Enterprise i Hornet poletjela su u napad 73 aviona. S obzirom na veliku udaljenost letjeli su u tri odvojene skupine i nije bilo vremena da se okupe u jedinstvenu formaciju. Na oko 60 nm sjeverozapadno od Horneta japanski i američki avioni su se mimoišli na relativno maloj udaljenosti. Skupina od 12 lovaca Zero odvojila se i napala avione sa nosača Enterprise srušivši 3 lovca Wildcat i 3 torpedna aviona Avenger, uz vlastiti gubitak od 3 lovca.
Japanski avioni prvi su poletjeli pa su i prvi stigli do ciljeva. Enterprise i Hornet, okruženi pratećim brodovima, bili su međusobno udaljeni 10 nm. Lovačku zaštitu činilo je 38 lovaca, ali su bili raspoređeni preblizu i na premaloj visini tako da su američki admirali bili primorani na najneugodniju vrstu protuzračne borbe - iznad vlastitih brodova.

Nosač aviona USS Hornet pod napadom bombardera Val:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grupu Enterprise privremeno je zaklonio tropski pljusak, pa je japanski napad usmjeren na Hornet. Jedna bomba pogodila je krmenu stranu letne palube, a zatim se jedan pogođeni japanski avion srušio na brod, pogodio dimnjak i raspao se na palubi uz eksploziju bombe. Neposredno nakon toga avioni Nakajima B5N Kate pogodili su Hornet s dva torpeda, koja su eksplodirala u blizini strojarnice i brod se zaustavio. Odmah zatim pogođen je sa još tri bombe, a jedan Kate srušio se uz otvor dizala za avione. Japanci su u napadu izgubili 25 aviona.

Torpedni bombarder Nakajima B5N Kate:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U međuvremenu su američki avioni stigli do japanskih brodova. Bombarderi Dauntless pogodili su nosač aviona Shokaku sa 6 bombi od 500 kg, čime je ovaj brod teško oštećen i izbačen iz akcije. Također su dvije bombe pogodile zapovjedni most krstarice Chikuma, koja je također izbačena iz borbe.
Poslije napada na Hornet Amerikanci su se prihvatili borbe s brojnim požarima. U gašenju su pomagali razarači USS Morris i USS Russell. Požari su uglavnom svladani, a Hornet je u tegalj uzela krstarica USS Northampton.
Drugi val japanskog napada bio je usmjeren uglavnom na grupu admirala Kinkaida. Od 23 bombe bačene na Enterprise postignuta su dva pogotka i jedan bliski promašaj.

Nosač aviona USS Enterprise pod zračnim napadom:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Napadnuti su i drugi američki brodovi, između ostalih bojni brod South Dakota. Jedna bomba od 250 kg pala je točno na krov pramčane nadvišene topovske kule, no oklop je izdržao eksploziju i posada u kuli nije ni znala da je dobila pogodak. Krhotine su lakše ranile nekoliko ljudi, između ostalog zapovjednika broda kapetana Thomasa Gatcha. Jedan japanski torpedni avion Kate, u stilu preteče kamikaza, zaletio se u pramac razarača USS Smith. Eksplozija i požar primorali su zapovjednika da se premjesti na krmeno zapovjedno mjesto. Požar je bilo teško ugasiti, no zapovjednik je bio dovitljiv - usmjerio je brod u pjenušavi trag iza krme bojnog broda South Dakota čiji su golemi valovi od pogonskih vijaka pogasili plamen.

Oštećeni pramac razarača USS Smith poslije bitke:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Enterprise je ubrzo osposobljen za prihvat aviona, premda su neki zbog oskudice goriva morali prisilno sletjeti u more. Glavna briga bio je Hornet, čija posada je nastojala spasiti brod. Kada su se opet pojavili torpedni avioni Kate krstarica Northampton morala je ispustiti tegalj, a Hornet je pogođen s još dva torpeda. Na kraju, kasno popodne pogođen je s još četiri bombe i morao je biti napušten. Dok su se ostali američki brodovi povukli razarači USS Mustin i USS Anderson bili su zaduženi da sahrane Horneta. Pogodili su ga s ukupno 9 torpeda, ali brod nije htio potonuti. Zatim su oba razarača ispalila u brodski trup ukupno 430 granata kalibra 127 mm, a u 20:40 h morali su se povući zbog približavanja japanskih brodova.
Oko 40 minuta nakon američkog povlačenja do Horneta je stigla japanska prethodnica, brodovi kontraadmirala Hiroaki Abea. Japanci su bili počašćeni prizorom američkog nosača aviona koji gori i eksplodira. U prvi mah su pomišljali da Horneta privežu i odvuku kao trofej, ali se to pokazalo nemogućim pa su ga poslali na dno svojim torpedima.

Bitka kod otoka Santa Cruz, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema konačnom raspletu

U bici za Henderson Field japanske kopnene snage pretrpjele su težak poraz. Poginulo je između 2.300 i 3.000 japanskih vojnika (nasuprot 80 Amerikanaca), dok ih je nepoznati broj umro u džungli od rana i iscrpljenosti pri povlačenju. Pomorsko-zračna bitka kod otoka Santa Cruz može se smatrati neodlučenom. Na papiru je izgledala kao taktička pobjeda Japanaca, jer su potopili nosač aviona Hornet dok sami nisu izgubili ni jedan nosač. Ali su im dva bila znatno oštećena, naročito Shokaku koji je proveo u brodogradilištu punih devet mjeseci.
Najveći gubitak Japanci su imali u mornaričkom zrakoplovstvu - izgubili su točno 100 aviona. Samo protuzračni topovi bojnog broda South Dakota srušili su ih 26, što je potvrdilo vrijednost bojnih brodova kao PZO platformi u zaštiti nosača aviona. Uz avione su izgubljene i praktično sve posade, a radilo se o najiskusnijim i najbolje uvježbanim avijatičarima. To je bio najteži gubitak koji Japanci do kraja rata više nisu mogli nadoknaditi (njihova metoda rigorozne selekcije i obuke davala je mali broj vrhunski uvježbanih pilota). Stoga se u iduće gotovo dvije godine, sve do bitke u Filipinskom moru 1944., nisu upuštali u operacije s velikim nosačima aviona.
Za Amerikance je gubitak Horneta bio težak udarac. Nosač aviona USS Saratoga oštećen je torpedima japanske podmornice 28. kolovoza i nalazio se na popravku, a USS Wasp je potopljen 15. rujna. Tako im je preostao samo jedan nosač aviona - Enterprise. U takvim okolnostima Amerikanci su bili primorani zatražiti pomoć od Britanaca, no prvi nosač Royal Navy stigao je u Pearl Harbor tek nakon što je borba za Guadalcanal već bila odlučena.
Iako je i sâm bio oštećen u bici kod otoka Santa Cruz i tek provizorno popravljen, Enterprise je odigrao jednu od ključnih uloga u pomorskoj bici kod Guadalcanala 12.-15. studenog.
USS CV-6 Enterprise s pravom se smatra najlegendarnijim brodom svoje kategorije u povijesti pomorskih ratova. Sudjelovao je u svim ključnim pomorskim operacijama na Pacifiku od zračnog napada na Tokyo u travnju 1942. do kraja rata, a njegovi avioni napravili su pravu pustoš među japanskim brodovljem. Poslije II. SR bilo je više inicijativa da se brod sačuva i pretvori u muzej, no bez uspjeha - završio je u rezalištu.

Nosač aviona USS Enterprise:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanci su krajem listopada 1942. istovremeno vodili dvije bitke. Na moru su postigli taktičku pobjedu - po ukupnom rezultatu Pirovu - dok su na kopnu pretrpjeli najteži poraz u čitavoj kampanji na Guadalcanalu. Još uvijek nisu odustali od pokušaja da slome američki mostobran i poslali su na otok glavninu 38. divizije, ali je ona stradala u trodnevnoj pomorskoj bici kod Guadalcanala 12.-15. studenog čime je kampanja bila odlučena.

Napad Italije na Grčku 28. listopada/oktobra 1940.

''Hitler me uvijek stavlja pred svršen čin. Ovaj put ću mu vratiti dunju za jabuku, saznati će iz novina da sam zaposjeo Grčku'' (Benito Mussolini 1940. godine)

Sudbina malih naroda ponekad zavisi od hirova velikih, a tako je bilo i u slučaju Grčke. Iako je ova mediteranska zemlja već dugo bila na oku gramzivog ''novog rimskog Cezara'' konačni povod za odluku o napadu Italije na Grčku dalo je slanje njemačkih trupa u Rumunjsku, navodno radi zaštite naftonosnih polja oko Ploeștija. To je razbjesnilo Mussolinija jer je Rumunjsku smatrao talijanskom interesnom sferom. Prema zapisu iz dnevnika grofa Ciana Duce se potužio svom ministru vanjskih poslova: - Hitler me uvijek stavlja pred svršen čin. Ovaj put ću mu vratiti dunju za jabuku, saznati će iz novina da sam zaposjeo Grčku. - Napuhani diktator ipak nije išao tako daleko i obavijestio je moćnijeg osovinskog partnera o svojim namjerama neposredno prije napada. Hitleru, koji je upravo pripremao napad na SSSR, najmanje što je trebalo bile su komplikacije na Balkanu pa je zatražio žurni sastanak s Mussolinijem.
Dvojica diktatora sastala su se u Firenzi 28. listopada 1940. Hitler je kanio pošto-poto odgovoriti Mussolinija od avanture u Grčkoj, ali je bilo kasno - talijanski diktator mu je slavodobitno priopćio: - Führeru, mi marširamo. Ne brinite, za dva tjedna sve će biti gotovo. - Hitler je iz obzira prema osovinskom partneru prešutio svoje mišljenje, ali je kasnije govorio svojim suradnicima da je napad Talijana na Grčku ''čista ludost'' i da bi ''bilo bolje da su umjesto toga napali Maltu''.
I u jednom i u drugom Hitler je bio u pravu, no povijest je krenula svojim tokom. Tada se još nije znalo da će Nijemci morati vaditi svog pretencioznog partnera iz neprilika na dvije fronte - u Sjevernoj Africi i u Grčkoj.

Obostrane pripreme, planovi i snage

Odnosi fašističke Italije i Grčke nisu bili idilični, a drastično su pogoršani nakon talijanske okupacije Albanije 1939. godine. Talijani su razvili antigrčku kampanju preko tiska i poticali albanski iredentizam u pokrajini Tsamouriá, a predsjednik Grčke Ioannis Metaxas zapovijedio je 4. kolovoza 1939. stanje ratne pripravnosti i djelomičnu mobilizaciju. U 1940. godini zaredali su oružani incidenti u kojima je talijansko ratno zrakoplovstvo sa Rodosa i Dodekaneza gađalo grčke brodove u Egejskom moru, a 15. kolovoza je talijanska podmornica Delfino na sidrištu Tinosa torpedirala i potopila grčku krstaricu Elli.
Načelnik talijanskog generalštaba maršal Pietro Badoglio dobio je 16. kolovoza zapovjed da izradi ratni plan pohoda na Grčku. Plan je bio anektirati Jonske otoke i otočja Kiklade i Sporade, dok bi se dio grčkog teritorija do linije Florina - planina Pind - Arta - Preveza pripojio Albaniji. U ostatku Grčke formirala bi se satelitska država koja bi kao kompenzaciju poslije rata dobila Cipar.
TALIJANSKE SNAGE - U sastavu Vrhovnog zapovjedištva vojske u Albaniji (Comando Superiore Truppe Albania), kojim je rukovodio general Sebastiano Visconti Prasca, nalazile su se ove jedinice:
·         XXV. korpus s pješadijskim divizijama Ferrara i Siena te oklopnom divizijom Centauro, ukupno 42.000 ljudi, 134 artiljerijska oružja i 163 laka tenka L-3 33 (90 operativnih)
·         XXVI. korpus s pješadijskim divizijama Piemonte, Parma, Venezia i Arezzo s ukupno 44.000 ljudi, 164 artiljerijska oružja i 10 lakih tenkova
·         Planinska divizija Julia s 10.800 ljudi i 29 artiljerijskih oružja, razmještena između dvaju korpusa
Ratno zrakoplovstvo (Regia Aeronautica) u Albaniji i na jugoistoku Italije raspolagalo je s 380 operativno sposobnih aviona, od kojih su polovica bili zastarjeli lovci Fiat Cr 32 i Fiat Cr 42.
Dne 6. studenog 1940. talijanske snage su reorganizirane u 2 armije:
·         9. armija s divizijama Piemonte, Arezzo, Parma, Venezia, Julia i Bari te planinskom divizijom Tridentina
·         11. armija s divizijama Ferrara, Siena i Centauro (uz planirani dolazak još 4 divizije)
General Visconti Prasca smijenjen je 13. studenog i na njegovo mjesto je došao general Ubaldo Soddu.

Ubaldo Soddu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijanski vojnici u Bariju pred odlazak u Albaniju 1940. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

GRČKE SNAGE - Na dan izbijanja rata grčka vojska pod zapovjedništvom generala Alexandrosa Papagosa imala je 14 pješadijskih divizija, 1 konjaničku diviziju i 3 samostalne pješadijske brigade. Od toga su 4 divizije i 2 brigade branile granicu s Albanijom dok su ostale snage bile na granici prema Bugarskoj i u rezervi. Grčka vojska nije imala tenkove, a ratno zrakoplovstvo je imalo 45 lovaca PZL P.24 i Bloch MB.151, 24 laka bombardera Bristol Blenheim Mk IV, Fairey Battle B.1 i Potez 633 B2 te 65 drugih aviona. Tokom rata Grci su od Velike Britanije dobili 24 oklopna automobila Marmon-Herrington i manji broj lakih gusjeničnih vozila Bren Gun Carrier, a koristili su i zaplijenjene talijanske tankete L-3 33.

Alexandros Papagos:

[You must be registered and logged in to see this image.]

''Prije ću si prosvirati kuglu kroz glavu nego ću moliti Ribbentropa za posredovanje'' (Galeazzo Ciano)

Ujutro 28. listopada talijanske trupe su prešle grčku granicu i napredovale u nekoliko kolona. Na desnom krilu fronte oklopna divizija Centauro napala je Kalpaki sa 60 tenkova ali je napad odbijen. Na središnjem dijelu planinska divizija Julia probijala se kroz planinu Pind u smjeru grada Metsovo, gdje je počinjao teren pogodan za tenkove. Tada je general Papagos uputio pojačanje, zapovijedio svojim vojnicima da se popnu na padine Pinda i izvedu bočni napad. Juriš Grka doveo je 3. studenog do opkoljavanja divizije Julia, čiji je zapovjednik general Mario Girotti zatražio žurnu pomoć. Visconti Prasca je uputio diviziju Bari, ali ona nije uspjela probiti grčki obruč i Julia je praktično uništena. Katastrofa divizije Julia odrazila se i na druge dijelove fronte tako da je talijanska ofenziva 13. studenog zaustavljena tamo gdje je i počela - na grčko-albanskoj granici.

Vojnici planinske divizije Julia:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grčki vojnik na zaplijenjenoj talijanskoj tanketi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijanska ofenziva u Grčkoj, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijani su se našli u nezavidnom položaju. Osim što su očito podcijenili protivničku stranu i koncentrirali nedovoljne i loše vođene snage vojnici su im bili iscrpljeni borbama, a poseban problem je predstavljala opskrba. Kapacitet albanskih luka Drač i Valona bio je premalen, a vojska je umjesto planiranih 1.750 kamiona imala samo 107. Grci su pak reorganizirali i popunili svoju vojsku, koja je raspoređena u tri operativne skupine - I. korpus generala Demestichasa s 2 pješadijske i 1 konjaničkom divizijom u priobalnom sektoru, II. korpus generala Papadopoulosa s 1 divizijom, 1 pješadijskom i 1 konjaničkom brigadom na sektoru Pinda i III. korpus generala Tsolakogloua s 4 pješadijske divizije u zapadnoj Makedoniji. Tri divizije i jedna brigada su ostavljene u rezervi.
Dne 14. studenog započela je grčka protuofenziva. Na desnom krilu glavni cilj III. korpusa bio je plato oko grada Korça odakle je bilo moguće dalje napredovanje dolinom rijeke Devoli u unutrašnjost Albanije. Korçu je branila divizija Piemonte kojoj su Talijani uputili u pomoć divizije Venezia, Parma, Arezzo, planinsku diviziju Tridentina i 30-50 tenkova oklopne divizije Centauro, ali su Grci 23. studenog zauzeli Korçu. U Rimu su se tješili da gubitak Korçe ''nije gubitak Pariza'', no vijesti sa bojišta su postajale sve dramatičnije - grčke trupe ušle su 30. studenog bez borbe u Pogradeci na Ohridskom jezeru.
Nakon zauzimanja Korçe grčko vrhovno zapovjedništvo se našlo u dvojbi na koji strateški smjer usmjeriti težište napada - iz Korçe prema Elbasanu ili u smjeru Valone. Izabrana je druga opcija jer bi gubitkom Valone Talijanima ostala samo jedna luka - Drač. Grci su u nastavku ofenzive zauzeli Delvinë, Gjirokastër, Sarandë, prijevoje Suhë i Kakavia, planinu Ostravicë i Kamiu. Nakon zauzimanja strateški važnog prijevoja Klisura 11. siječnja 1941. grčka ofenziva je obustavljena.
Nepovoljan razvoj događaja na albanskom ratištu doveo je do potresa u talijanskom vojno-političkom vrhu. Načelnik generalštaba maršal Pietro Badoglio smijenjen je sa dužnosti i na njegovo mjesto je imenovan maršal Ugo Cavallero, a također su smijenjeni zapovjednik ratne mornarice admiral Domenico Cavagnari i guverner Dodekaneza Cesare Maria De Vecchi. A pretenciozni pothvat ''osvajanja Grčke'' pretvorio se u grčevito povlačenje u sâmoj Albaniji. Talijani su se počeli baviti mišlju kako da se izvuku iz kaše koju su si zakuhali i pri tome se opekli. Mussolini je razmjenjivao misli sa svojim ministrom vanjskih poslova (i svojim zetom) grofom Galeazzom Cianom koji bi se diplomatski kanali mogli koristiti da se rat obustavi. Ali od toga nije bilo ništa, a Ciano je u svom dnevniku zapisao: ''Ja ću si prije prosvirati kuglu kroz glavu nego ću zamoliti Ribbentropa (njemački ministar vanjskih poslova, op.p.) za posredovanje''. Na kraju je svog saveznika iz nevolje vadila njemačka vojska.
Talijani su u međuvremenu značajno pojačali svoje snage i na albansko ratište dopremili svježe divizije - pješadijske Brennero, Taro, Casale, Cuneo i Lupi di Toscana te planinske Acqui, Modena, Cuneense i Pusteria. Također su dopremili 2 regimente bersaljera, regimentu grenadira, 2 konjaničke regimente i nekoliko bataljona crnih košulja. Na dan 1. siječnja 1941. Talijani su u Albaniji imali 272.400 ljudi, 7.563 vozila i 32.871 tovarnu životinju. General Soddu je 29. prosinca smijenjen i zapovijedanje nad vojskom u Albaniji preuzeo je osobno maršal Cavallero.
Talijanima su i dalje stizala pojačanja pa su pripremili proljetnu ofenzivu s ciljem da povrate prijevoj Klisura. U ofenzivi su sudjelovale divizije Cagliari, Puglie, Pinerolo, Sforzesca, Bari, Siena i Lupi di Toscana, dok su divizije Centauro i Piemonte činile operativnu rezervu. Napad je započeo 9. ožujka uz jaku artiljerijsku pripremu na fronti od 6 km. Nakon uzastopnih neuspjelih talijanskih juriša ofenziva je 19. ožujka obustavljena.

Grčka ariljerija na vatrenom položaju:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Protuofenziva grčke vojske 1940.-1941., grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Talijansko-grčki rat pokazao je kako se jedna mala zemlja, loše naoružana i opremljena ali uporna u obrani svoje nezavisnosti, može ne samo uspješno suprotstaviti brojno i tehnički premoćnom napadaču nego mu i propisno razbiti nos. U ratnim operacijama od 28. listopada 1940. do 5. travnja 1941. Talijani su izgubili 38.822 poginula, 63.242 ranjena i 23.000 nestalih (zarobljenih) vojnika, 64 aviona, 1 podmornicu i 30.000 tona transportnog brodovlja. Grčki gubici su bili 14.562 poginula, 67.485 ranjenih i 2.392 nestala (zarobljena), 52 aviona i 1 podmornica.
Ratna sreća se okrenula u Aprilskom ratu 1941. godine, ali isključivo zaslugom Nijemaca koji su porazili grčko-britansku vojsku i natjerali Grčku na kapitulaciju. Talijani su okupirali veći dio grčkog teritorija ali su ključne strateške položaje zadržali Nijemci. Katastrofe u Grčkoj, Sjevernoj Africi, Somaliji i Etiopiji pokazale su vojnu nemoć Italije i dovele je praktično u položaj običnog vazala Njemačke.

Početak Sueske krize ili Tripartitne agresije na Egipat 29. listopada/oktobra 1956.

Sueska kriza, također poznata kao Tripartitna agresija (Tripartite Aggression) Izraela, Velike Britanije i Francuske na Egipat, zbila se u kasnu jesen 1956. godine. Povod je bila nacionalizacija Sueskog kanala od strane Egipta, koju je predsjednik Gamal Abdel Nasser objavio 26. srpnja 1956. Egipat je također zatvorio kanal za plovidbu izraelskih brodova, dok je Tiranski tjesnac u Crvenom moru za Izrael bio zatvoren još 1951. godine.
U Velikoj Britaniji i u cijelom Commonwealthu egipatski potez je dočekan sa zaprepaštenjem i nelagodom. Smatralo se da nacionalizacija Sueskog kanala znači ugrožavanje britanskih strateških interesa i da je ugled Velike Britanije u svijetu opasno ugrožen. U Britaniji su se javili glasovi da bi svako oklijevanje bilo ravno kapitulaciji u Münchenu 1938. godine. Premijer Anthony Eden inicirao je seriju sastanaka i kontakata sa stranim državnicima. Slično je reagiralo i javno mnijenje u Francuskoj, a premijer Guy Molet je javno izrazio bijes zbog nacionalizacije Sueskog kanala.

Gamal Abdel Nasser:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Anthony Eden:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Protokol u Sèvresu i napad Izraela na Egipat

Na reakcije u Izraelu, kojem je uskraćeno pravo korištenja međunarodnih plovnih puteva, nije trebalo dugo čekati. Već krajem srpnja načelnik generalštaba Moshe Dayan predložio je premijeru Davidu Ben Gurionu vojnu intervenciju.
Tri mjeseca nakon nacionalizacije Sueskog kanala, 22. listopada, predstavnici Velike Britanije, Francuske i Izraela sastali su se u Sèvresu nedaleko Pariza i dogovorili se o vojnoj akciji protiv Egipta. Sporazum je poznat kao Protokol iz Sèvresa (Protocol of Sèvres), a predviđao je kopneni napad Izraela na Sinaju i pomorsko-zračni desant anglo-francuskih snaga u području Port Saida. Cilj vojne operacije bio je zadobivanje kontrole nad Sueskim kanalom, a kod Izraela i otvaranje Tiranskog tjesnaca. Izraelski dio operacije dobio je naziv Kadesh, a anglo-francuski Operation Musketeer (Opération Mousquetaire).
Vojne operacije započele su 29. listopada 1956. kada je Izrael pokrenuo napad na egipatske snage na Sinaju. Izraelci su zračnim desantom zauzeli strateški važan klanac Mitla i pokrenuli oklopne snage preko Sinaja. U borbama za Rafah vatrenu podršku davala im je francuska krstarica Georges Leygues.
Borbe su vođene i na moru. Dne 30. listopada egipatski razarač Ibrahim el Awal približio se luci Haifa i započeo bombardiranje lučkih instalacija, nakon čega su ga opkolili izraelski razarači Eilat i Jaffa te francuski razarač Keirsant. Zatim je napadnut iz zraka izraelskim lovcima-bombarderima Dassault Ouragan. Zbog gubitka pogona Ibrahim el Awal je bio primoran na predaju, pa je otegljen u luku Haifa i kasnije uvršten u sastav ratne mornarice Izraela.

Moshe Dayan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izraelski tenkovi AMX-13 kod klanca Mitla:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 30. listopada Velika Britanija i Francuska uputila su Egiptu i Izraelu ultimatum sa zahtjevom da u roku od 12 sati obustave vojne operacije jer će u suprotnom usljediti vojna intervencija. To je naravno bio trik, jer je akcija s Izraelom usklađena Protokolom iz Sèvresa. U očekivanju da će ultimatum biti odbačen izdana je zapovjed da zračni napadi započnu jedan sat nakon njegovog isteka. Za napade je prikupljen veliki broj bombardera RAF-a Vickers Valiant i English Electric Canberra u bazama na Malti i Cipru.

Anglo-francuska intervencija

Velika Britanija i Francuska pripremile su velike vojne snage, pri čemu su povukle i dio kopnenih trupa iz Njemačke. Trupe su ukrcane na brodove, a za vrijeme plovidbe kroz Sredozemno more anglo-francusko brodovlje nadzirala je 6. flota US Navy.
U sastavu anglo-francuskih pomorskih snaga bilo je 7 nosača aviona - HMS Eagle, HMS Albion, HMS Bulwark, HMS Theseus i HMS Ocean, te francuski Arromanches i La Fayette - bojni brod Jean Bart, 4 britanske i 2 francuske krstarice, 13 britanskih i 4 francuska razarača, 6 britanskih i 8 francuskih fregata, te 5 britanskih i 2 francuske podmornice. Od toga su krstarica HMS Newfoundland, 1 razarač i 2 fregate bili u Crvenom moru južno od Sueza. Također je u flotu uvršten veliki broj desantnih i pomoćnih brodova. Nosači aviona Theseus i Ocean provizorno su pretvoreni u nosače helikoptera i ukrcali su svaki po odred od oko 400 komandosa skupa sa pripadajućom opremom. Oni će izvesti desant helikopterima sa ratnih brodova - prvi takve vrste koji je zabilježen u povijesti ratovanja.

Nosač aviona HMS Ocean:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Egipatske pomorske snage bile su male - 4 razarača, 6 fregata, 20 torpednih čamaca i 4 minopoloagača. Izraelska mornarica je bila još manja - 2 razarača, 1 fregata i nekoliko torpednih čamaca.
Egipatske kopnene snage bile su dobro opremljene oružjem sovjetskog porijekla, ali loše vođene i objektivno nepripremljene za rat visokog intenziteta. Najveću brigu tripartitnoj koaliciji zadavalo je egipatsko ratno zrakoplovstvo, koje je između ostalog imalo 110 mlaznih lovaca MiG-15 i 48 mlaznih bombardera Il-28. Smatralo se da je MiG-15 superioran avionima sa britanskih i francuskih nosača, dok su Il-28 mogli predstavljati realnu prijetnju pomorskim snagama. Međutim, ti avioni su bili tek uvršteni u sastav oružanih snaga i piloti su bili nedovoljno uvježbani, a bojazan da bi na njima mogli letjeti ''dobrovoljci'' iz SSSR i istočnoeuropskih zemalja pokazala se suvišnom.
Britanske desantne snage sastojale su se od brigade komandosa (Royal Marine Commando Brigade), 16. padobranske brigade (16th Parachute Brigade) i 3. pješadijske divizije (3rd Infantry Division), a francuske od 2. padobranske regimente mornaričke pješadije (2e régiment de parachutistes d'infanterie de marine), 1. padobranske regimente Legije stranaca (1er régiment étranger de parachutistes), 2. konjičke regimente Legije stranaca (2e régiment étranger de cavalerie), 4. regimente mornaričke pješadije (4. commandos marine) i 11. udarne padobranske regimente kopnene vojske (11e régiment parachutiste de choc armée de terre française). Anglo-francuskim kopnenim snagama zapovijedao je britanski general Charles Keightley.

Charles Keightley:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Operacija Teleskop (Operation Telescope)

Anglo-francuska intervencija započela je napadima bombardera RAF-a Canberra i Valiant sa aerodroma na Malti i Cipru, a prvi ciljevi su bile egipatske zračne baze. Egipat je smjesta reagirao potapanjem 40 trgovačkih brodova koji su se zatekli u Sueskom kanalu. U jutro 1. studenog napadima su se pridružili lovci-bombarderi sa nosača aviona - britanski De Havilland Sea Venom i Hawker Sea Hawk te francuski Vought F-4U Corsair. Do večeri istog dana Egipat je izgubio 200 aviona.
Napad kopnenim snagama, nazvan Operacija Teleskop (Operation Telescope), započeo je popodne 5. listopada desantom britanskih padobranaca na aerodrom El Gamil kod Port Saida i francuskih padobranaca kod Raswe. Idućeg dana usljedio je i pomorski desant. Suprotno očekivanjima Egipćani su u Port Saidu pružili žestok otpor, u kojem su sudjelovali i naoružani civili. Predsjednik Naser pozvao je sve Egipćane u ''narodni rat''.

Desant francuskih padobranaca u okolici Port Saida:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U međuvremenu je u Velikoj Britaniji došlo do prosvjeda protiv vojne akcije u Egiptu, na koje su reagirali i neki istaknuti vojni dužnosnici. Tako je već 2. studenog prvi pomorski lord admiral Louis Mountbatten poslao pismo premijeru Edenu sa zahtjevom da obustavi operaciju prije nego se iskrcaju kopnene trupe, jer se ''pokazala politički preskupom''. Svjetska javnost masovno je osudila tripartitni napad na Egipat, a posebno je bilo zanimljivo reagiranje SSSR i USA. Sovjetski premijer Nikolaj Bulganjin zaprijetio je slanjem kopnenih trupa i raketnim napadom na Veliku Britaniju, Francusku i Izrael, no SSSR je u isto vrijeme imao važniju brigu - pobunu u Mađarskoj. Za Britance i Francuze važnija je bila reakcija USA. Na njihovo zaprepaštenje upravo su USA inicirale rezoluciju UN kojom se osuđuje agresija na Egipat i zahtijeva trenutačna obustava ratnih operacija, kao i povlačenje napadača. Amerikanci su poduzeli i konkretne korake financijskim pritiskom na Britaniju. U USA su prijetnje SSSR shvatili ozbiljno, pa je predsjednik Eisenhower zapovijedio letove špijunskih aviona U-2 iznad Sirije kako bi se provjerilo ima li tamo sovjetskih trupa.
Britanski premijer Eden jednostrano je objavio prekid borbenih djelovanja 6. studenog, čime su bili zatečeni čak i saveznici Francuzi. U međuvremenu su anglo-francuske trupe zauzele Port Said i u roku od 24 sata mogle su zaposjesti čitav Sueski kanal. Winston Churchill je taj postupak 22. studenog komentirao ovako: - Ne mogu razumjeti zašto su naše trupe zaustavljene. Postići toliko i ne završiti posao je ludost.
Ludost ili ne, anglo-francusko-izraelska vojna avantura je bila okončana.

Područja vojnih operacija za vrijeme Sueske krize, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Ukupni broj poginulih u ratu na strani tripartitne koalicije bio je 16 Britanaca, 10 Francuza i 231 Izraelac. Na egipatskoj strani broj poginulih nikada nije objavljen, a procjenjuje se na 650 u borbama s Britancima i Francuzima te između 1.000 i 3.000 u borbama s Izraelom. Gubici civilnog stanovništva procjenjuju se na oko 1.000 poginulih.
Sueska kriza je okončana vojnom pobjedom Velike Britanije, Francuske i Izraela, ali političkom pobjedom Egipta. Izrael se morao povući sa Sinaja, a na izraelsko-egipatsku granicu su odlukom Generalne skupštine UN raspoređene vojne snage UNEF - United Nations Emergency Force (među kojima je bio i bataljon iz Jugoslavije). Sueski kanal je očišćen od olupina i ponovo osposobljen za plovidbu, te je za Egipat predstavljao značajan izvor prihoda sve do ponovnog zatvaranja u ratu 1967. godine.
Britanski premijer Eden bio je primoran da odmah podnese ostavku, dok je Molet izgubio iduće izbore u korist Charlesa de Gaullea. Ugled egipatskog predsjednika Nassera u arapskom svijetu porastao je u ogromnoj mjeri, a jednako tako i utjecaj SSSR koji je cijelo vrijeme ''virio kroz ključaonicu'' i čekao svoj trenutak.

Uništenje japanskih snaga kod rta Koli na Guadalcanalu, 3.-12. studenog/novembra 1942.

Nakon poraza u najvećoj kopnenoj bici na Guadalcanalu poznatoj kao Bitka za Henderson Field (Battle of Henderson Field) general Harukichi Hyakutake, zapovjednik japanske 17. armije, naredio je povlačenje preživjelih snaga prema zapadu do rijeke Matanikau. Jedino je 230. regimenta, koja nije sudjelovala u bici i služila je kao rezerva, upućena u suprotnom smjeru - prema rtu Koli 21 km istočno od rijeke Lunga. Regimentom je zapovijedao pukovnik Toshinari Shōji. Kako bi ojačali ove snage Japanci su noću 2. na 3. studenog 1942. kod rta Koli iskrcali razaračima 300 dodatnih vojnika, 2 haubice kalibra 75 mm, hranu i municiju.

Toshinari Shōji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Amerikanci su prisluškivanjem radio komunikacija saznali za japanski plan. Zapovjednik 1. marinske divizije general-major Alexander Vandegrift uputio je prema rtu Koli jedinu tada rapoloživu jedinicu, 2. bataljon 7. marinske regimente pod zapovjedništvom potpukovnika Hermana Hannekena. Bataljon je prešao rijeku Metapona i zauzeo borbene položaje na 1.800 metara od rta. Rano ujutro 3.studenog 5 japanskih razarača iskrcalo je vojnike, haubice i zalihe na oko 900 metara od položaja marinaca. Hanneken je bezuspješno pokušavao kontaktirati štab 1. divizije kako bi izvijestio o japanskom pojačanju, a onda je pod paljbom haubica i streljačkog oružja morao povući bataljon na liniju rijeke Nalimbiu oko 4,5 km zapadnije. Tu je uspio uspostaviti vezu sa štabom divizije i podnijeti izvještaj.
General Vandegrift je shvatio potencijalnu opasnost od jačanja japanskih snaga na istočnoj strani mostobrana i odlučio je da se ona mora otkloniti odmah. U pomoć Hannekenovom bataljonu uputio je 2. i 3. bataljon 164. regimente kopnene vojske i 3. bataljon 10. marinske regimente s haubicama 75 mm, dok je 1. bataljonu 7. marinske regimente zapovijedio da se do rta Koli prebaci čamcima. Zapovjedništvo nad operacijom preuzeo je Vandegriftov zamjenik brigadni general William Rupertus.

William Rupertus:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U međuvremenu je pukovnik Shōji sa svojim trupama dosegao rt Koli. Njegovu kolonu napali su avioni sa aerodroma Henderson Field i pobili oko 100 vojnika. Ujutro 4. studenog marinci su bili na svojim položajima dok se pokret 164. regimente kopnene vojske oduljio zbog teškog terena i vremenskih uvjeta. Rupertus je odlučio pričekati dolazak 164. regimente i tek onda izvršiti napad. U međuvremenu su krstarice USS Helena i USS San Francisco i razarač USS Sterett bombardirali japanske položaje brodskom artiljerijom i pobili veliki broj vojnika. Nakon pristizanja svih jedinica Amerikanci su 7. studenog počeli s opkoljavanjem Japanaca, ali su zabunom ostavili nebranjen prolaz kroz močvaru na južnom dijelu obruča. Kako je u međuvremenu primio zapovjed od generala Hyakutake da svoje trupe dovede na zapad iza rijeke Matanikau Shōji je počeo izvlačenje kroz taj prolaz. Amerikanci su zatvorili obruč oko preostalih japanskih trupa i 12. studenog potpuno ih uništili. Izbrojano je preko 450 japanskih leševa, dok su Amerikanci u čitavoj akciji izgubili 40 poginulih.

Američki vojnici kod rta Koli:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Shōji je s 2.000 do 3.000 vojnika uspio izbjeći okruženje i uputio se na dugačak i iscrpljujući marš kroz džunglu na zapad, prema japanskim položajima kod rijeke Matanikau. To nije bio kraj stradanjima Japanaca jer je general Vandegrift uputio za njima 2. bataljon marinskih rejdera (2nd marine raiders battalion) pod zapovjedništvom potpukovnika Evansa Carlsona. Tokom jednomjesečne akcije poznate pod imenom ''Carlsonova patrola'' (Carlson's patrol) rejderi su uzastopno napadali japansku kolonu i pobili gotovo 500 Japanaca uz vlastite gubitke od 16 poginulih i 17 ranjenih. Veliki broj Japanaca je tokom marša poumirao od rana i iscrpljenosti te je Shōji na kraju doveo do japanskih linija samo 800 ljudi.

Marinski rejderi tokom ''Carlsonove patrole'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Evans Carlson:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Akcija kod rta Koli, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čišćenje japanskih snaga kod rta Koli otklonilo je svaku opasnost napada na američki mostobran na Guadalcanalu sa istočne strane. Iz ove akcije Amerikanci su izvukli i jednu pouku - da je puno lakše odbijati japanske samoubilačke banzai-juriše nego izvoditi ofenzivne operacije u džungli i teškim terenskim i vremenskim uvjetima.

Bombardiranje Vatikana 5. studenog/novembra 1943.

Saveznička zračna kampanja u Drugom svjetskom ratu zahvatila je i Italiju, a naročito intenzivna bombardiranja uslijedila su od 1943. godine. Amerikanci su u početku bili suzdržani prema ideji da se bombardira glavni grad Italije Rim. Zapovjednik USAAF general Henry Arnold upozorio je da je Rim, a naročito Vatikanski grad, ''vruć krumpir'' (hot potato) zbog velikog broja katolika u američkim oružanim snagama. Britanci su bili manje obzirni - njima je sudjelovanje Talijana u zračnim napadima na Veliku Britaniju 1940./1941. bio dovoljan razlog da uzrečicu ''sijali su vjetar i neka požanju buru'' primjene i na Rim. Među najglasnijim zagovornicima zračnih napada na Rim bio je poznati pisac H.G. Wells.
Jedan od diplomatskih prioriteta Vatikana bio je da spriječi bombardiranje Rima. Papa Pio XII. je bio toliko osjetljiv na ovo pitanje da je prosvjedovao čak i protiv britanskog bacanja letaka na Rim, tvrdeći da je s nekoliko letaka koji su pali u područje Vatikana ''povrijeđena neutralnost Vatikanske države''.

Papa Pio XII:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vatikanski grad:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon prvog savezničkog bombardiranja Rima Pio XII. je u svibnju 1943. stupio u kontakt s predsjednikom USA Franklinom Rooseveltom posredovanjem kardinala Francisa Spellmana, zahtijevajući da se Rim tretira kao otvoreni grad i apelirajući na njega da ''poštedi Rim od mogućih daljih boli i razaranja, te pretvaranja njegovih svetišta u nepopravljive ruševine''. Roosevelt je odgovorio 16. lipnja da su zračni napadi na italiju ''ograničeni na vojne ciljeve do krajnjih mogućnosti'', a u slučaju napada na Rim ''avijatičari su temeljito upozoreni o lokaciji Vatikana i zapovijeđeno im je da ni jedna bomba ne smije pasti na Vatikanski grad''.
Prvo teško bombardiranje Rima zbilo se 19. srpnja 1943., kada je 521 bombarder B-17 USAAF izbacio 1.060 tona bombi na ranžirni kolodvor, tvornice čelika, tekstila i stakla te aerodrom Ciampino. Razorena je radnička četvrt San Lorenzo pri čemu poginulo između 2.000 i 4.500 civila. Između ostalog teško je oštećena i bazilika Papale di San Lorenzo fuori le Mura, koju su odmah posjetili papa Pio XII. i kardinal Giovanni Montini, budući papa Pavao VI.

Bombardiranje Rima 19. srpnja 1943., snimka iz zraka:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Saveznici su ponovo bombardirali Rim 13. kolovoza 1943., kada je 106 teških bombardera B-17 Flying Fortress, 66 srednjih bombardera B-25 Mitchell i 102 srednja bombardera B-26 Marauder napalo ranžirni kolodvor San Lorenzo. A 5. studenog je jedan bombarder izbacio 4 bombe u blizini željezničkog kolodvora Vatikan, pri čemu su popucala stakla na kupoli bazilike Svetog Petra i stradao je studio za izradu mozaika. Ljudskih žrtava nije bilo.

Tragovi krhotina bombi na reljefu kod željezničke stanice Vaticano:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odgovornost za ovaj incident ostala je nerazjašnjena. Nakon protesta iz Vatikana Amerikanci i Britanci otvorili su istragu, ali je sve ostalo na sumnjama. Augusto Ferrara u svojoj knjizi ''1943 Bombe sul Vaticano'' (2010.) odgovornost za napad pripisuje fašističkom vođi Robertu Farinacciju, poznatom po svom antiklerikalizmu. Prema toj tezi Farinacci je zapovijedio bombardiranje vatikanske radio-stanice zbog sumnje da se preko nje šalju kodirane informacije Saveznicima, a izveo ga je bombarder Savoia-Marchetti S.M.79 iz baze Viterbo. Ova teza pojavila se neposredno nakon bombardiranja u samom Vatikanu, a širila se i gradom Rimom. Sâm Farinacci nikada nije demantirao ove glasine.

Roberto Farinacci:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Više izvora i pouzdanih svjedoka upućuje da bi odgovornost za bombardiranje Vaticana mogla pripadati fašističkoj strani, no glavni potencijalni svjedok Farinacci nije doživio kraj rata - ubijen je zajedno s Mussolinijem 28. travnja 1945. Slučaj bombardiranja Vatikana 5. studenog 1943. i danas se smatra otvorenim.
Vatikan je ponovo greškom bombardiran 1. ožujka 1944. od strane jednog bombardera, pri čemu je poginuo jedan čovjek (vatikanski vrtlar) i jedan redovnik je ranjen, a lakše je oštećeno nekoliko zgrada - između ostalih Palača svete kancelarije (Palazzo del Sant'Uffizio). Odgovornost je preuzeo britanski RAF.

Na današnji dan Krcun je poginuo. Misterija, traje i danas. Nesreća ili likvidacija. Dva dana nakon toga na sahrani Tito nije došao.[You must be registered and logged in to see this image.]

Uništenje krstarice Emden 9. studenog/novembra 1914.

Krstarica Emden klase Dresden uvrštena je u flotu Kaiserliche Marine 10. srpnja/jula 1909. godine. Puna istisnina broda iznosila je 4.270 tona i vršna brzina 23,5 čvora. Glavno naoružanje bilo je 10 topova 10.5 cm SK L/40 kalibra 105 mm, a pomoćno 8 topova 5.2 cm SK L/55 kalibra 52 mm i 2 torpedne cijevi kalibra 450 mm. Debljina oklopa palube iznosila je 80 mm, zapovjednog tornja 100 mm i oklopnih štitova za topove 50 mm. Posadu je činilo 18 oficira i 343 podoficira i mornara, a brodom je zapovijedao kapetan fregate (Fregattenkapitän) Karl von Müller.

Krstarica Emden:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fregattenkapitän Karl von Müller:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Većinu svoje kratke karijere Emden je provela u sastavu Istočnoazijske eskadre (Ostasiengeschwader) s bazom u kineskoj luci Tsingtao (Qingdao). Neposredno pred izbijanje Prvog svjetskog rata, u srpnju 1914., Emden je bila jedina krstarica u Tsingtau jer je zapovjednik Istočnoazijske eskadre viceadmiral Maximilian von Spee poveo glavninu flote na krstarenje u Južnom Pacifiku. Očekujući da rat izbije svaki dan Müller je 31. srpnja isplovio kako bi započeo krstarički rat čim bude objavljeno ratno stanje. Njemačka je objavila rat Rusiji 2. kolovoza/augusta i već idućeg dana Emden je zaplijenio ruski parobrod Rjazanj. Brod je poslan u Tsingtao gdje je pretvoren u njemačku pomoćnu krstaricu Cormoran.
Na poziv admirala von Speea krstarica Emden se 12. kolovoza pridružila glavnini Istočnoazijske flote na Marijanskom otočju. Kako se očekivao ulazak Japana u rat na strani Antante (Japan je objavio rat Njemačkoj 23. kolovoza) von Spee je odlučio otploviti u Atlantik i povući eskadru u Njemačku, uništavajući usput trgovačko brodovlje Antante. Kapetan Müller je predložio admiralu da se ostavi jedna krstarica kao rejder za napade na britanski trgovački promet u Indijskom oceanu, s čime se von Spee složio i odredio da to bude Emden.
Emden je 14. kolovoza s brodom za prijevoz ugljena Markomannia napustila Istočnoazijsku eskadru i uputila se u Indijski ocean. Kako je u zapadnom dijelu oceana već djelovala krstarica Königsberg kapetan Müller je odlučio djelovati u istočnom dijelu. Prva žrtva je bio grčki parobrod Pontoporros koji je prevozio ugljen za Britance. Kako je Grčka bila neutralna zemlja Müller je pristao platiti usluge posadi broda. Zatim je Emden potopila četiri broda i zaplijenila parobrod Kabinga, na kojeg su prekrcani preživjeli sa potopljenih brodova. Kabinga je oslobođena 13. rujna/septembra, a istog dana Emden je potopila još dva broda.
O njemačkom rejderu Britanci su saznali od posade talijanskog trgovačkog broda kojeg je Emden zaustavila i pustila. Britanska reakcija bila je brza - privremeno je obustavljen trgovački promet, zapovijeđeno je zamračenje, a u potragu za rejderom upućeni su oklopni krstaši HMS Hampshire, HMS Yarmouth i japanski Chikuma. Oklopni krstaši HMS Minotaur i japanski Ibuki upućeni su u patroliranje pred potencijalnim bazama za opskrbu ugljenom.
Britanske mjere nisu ni malo impresionirale kapetana Müllera. Odlučio je bombardirati luku u Madrasu kako bi pokazao Britancima da ima slobodu djelovanja po svojoj volji i ujedno kako bi narušio britanski prestiž među lokalnim stanovništvom. Oko 20 sati 22. rujna Emden je uplovila u luku Madras, koja je bila osvijetljena unatoč zapovjedi o zamračivanju, te sa udaljenosti od 2.700 m otvorila paljbu. Uništila je dva i oštetila još tri rezervoara s naftom.

Zapaljeni rezervoari nafte u luci Madras:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon uspješne akcije u Madrasu Emden je 25. rujna potopila dva trgovačka broda i zaplijenila parobrod Buresk koji je prevozio visokokvalitetni ugljen. Nijemci su na njega prekrcali priznu posadu i Buresk će pratiti Emden do kraja.
Uslijedila je duhovita epizoda kada je Emden doplovila do otoka Diego Garcia radi održavanja strojeva i odmora posade. Tamošnja britanska posada nije imala pojma o ratnom stanju i dočekala je Nijemce srdačnom dobrodošlicom. Nakon odmora i čišćenja podvodnog dijela trupa od brodskog obraštaja krstarica je otplovila 10. listopada. Nakon što je potopljeno ili zaplijenjeno šest novih brodova kapetan Müller je odlučio prijeći u novo područje operacija.
Cilj je bio Penang u Britanskoj Malaji. Posada Emdena je postavila lažni četvrti dimnjak i brod je uplovio u luku u 3 sata ujutro 28. listopada/oktobra. U luci se nalazio ruski oklopni krstaš Žemčug koji je pogođen s dva torpeda, eksplodirao i potonuo. Na izlasku iz luke Emden je srela francuski razarač Mousquet, čija posada nije znala što se događa, pa je i on potopljen.

Oklopni krstaš Žemčug:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Idući cilj kapetana Müllera bilo je otočje Cocos, teritorij pod upravom Australije, s namjerom uništenja tamošnje radio stanice i odvraćanja pažnje britanske flote. Emden je stigla do otočja 9. studenog, a pošto na vidiku nije bilo ni jednog broda Antante na obalu je iskrcan odred od 47 članova posade koje je predvodio zamjenik zapovjednika krstarice kapetan korvete (Kapitänleutnant) Hellmuth von Mücke.
Tu je ratna sreća krstarice Emden okončana. Britanska radio stanica stigla je emitirati poruku ''nepoznati brod kod ulaza'' (unidentified ship off entrance) što je skrenulo pažnju krstarici HMAS Sydney iz pratnje jednog konvoja udaljenoj 52 milje. Sydney je punom brzinom krenula prema otočju. Nijemci su uhvatili radio poruku, ali su krivo procijenili udaljenost neprijateljskog broda i kada su primijetili dim na obzorju već je bilo kasno. Emden je morala prihvatiti borbu ostavljajući iskrcani dio posade na obali, ali nije imala nikakve šanse protiv krstarice s topovima kalibra 152 mm. U razmjeni paljbe koja je trajala 40 minuta Emden je uništena i kapetan Müller je zapovijedio nasukavanje kako bi spasio živote preostalih članova posade. Krstarica je izvjesila bijelu zastavu nakon čega je Sydney obustavila paljbu. Zarobljeno je 157 članova posade uključivo kapetana Müllera, dok su 134 poginula i 69 ranjeno.
Skupina iskrcana na obali koju je vodio kapetan von Mücke proživjela je pravu odiseju na moru i na kopnu i stigla je u Istanbul 23. svibnja 1915.

Krstarica HMAS Sydney:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Olupina krstarice Emden poslije bitke kod otočja Cocos:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za vrijeme svoje kratke karijere rejdera krstarica Emden je prešla 30.000 nautičkih milja pri čemu je potopila dva ratna broda Antante te potopila ili zaplijenila 16 trgovačkih brodova s ukupno 71.000 brt. Još 4 britanska trgovačka broda su zarobljena i puštena, dok su jedan britanski i jedan grčki brod korišteni za prijevoz ugljena. Akcije njemačke krstarice su u nekoliko navrata praktično paralizirale trgovački promet Antante u Indijskom oceanu i privukle na sebe nesrazmjerno velike pomorske snage protivnika, stoga se Emden smatra jednim od najuspješnijih rejdera u povijesti ratova na moru.

Djelovanje krstarice Emden u Indijskom oceanu, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mladji Vodnik PV BROJ POSTOVA: : 323 ČLAN OD: : 2016-02-29

"Glavnog krivca" za Kristalnu noc, Kristallnacht, koja se dogodila s noci na 9. - 10. 11. 1938 godine, su nacisti pronasli u poljskom Zidu, rodenom u Hanoveru u Weimarski republici 1921 godine. To je bio tada 17 - godisnji Grynszpan.

                                                                  Herschel Feibel Grynszpan, njemacko Hermann Grünspan

                                                                        [You must be registered and logged in to see this image.]

                                                         [You must be registered and logged in to see this image.]

Antisemitska politika Adolfa Hitlera je kraj desetog mjeseca 1938 godine iz Njemacke u Poljsku nasilno deportirala oko 17.000 poljskih Zidova. Doveli su ih na granicnu rijeku i prisilili ih da ju pregaze ali su Poljaki "bili spremni" i s oruzjem prisilili ljude nazad v vodo.
To se vuklo nekoliko dana, nekoliko ljudi je bilo i ubijenih.
Uz to je bilo izgnanima Zidovima oduzeto drzavljanstvo i tako su u nehumanima uvjetima zaglavili na nicijoj zemlji izmedu Poljske i Njemacke.

Herschel Feibel Grynszpanje kao ilegalac s ujakom vec zivio u Parizu.
U znak protesta je 7.11. (medu deportiranima su bili i njegovi roditelji) htio ubiti njemackog veleposlanika v Franciji grofa von Welczecka ali je bas bio tada odsutan, pa je zrtva bila Ernst vom Rath, nizi njemacki diplomat.

                                                                                         Ernst vom Rath

              [You must be registered and logged in to see this image.]

Ostalo je poznato. Koordinator pogroma je bio Reinhard Heydrich,a glavne snage su bile jedinice SA i SS te napumpani narod.

                              [You must be registered and logged in to see this image.]

Nacisti su donjeli i zahtjev da moraju Zidovi platiti milijardu reichmaraka njemackoj drzavi zbog atentata na vom Ratha.
Steta u Kristalnoj noci ocenjena je na bilijun reichsmaraka.
Nijedna drzava zbog pogroma nije prekinula diplomatske kontakte s Njemackom.
Herschel Grynszpan je navodno nestao 1944 godine, a za mrtvog su ga proglasili 1960 godine.

Konačna prekretnica u ratu na Pacifiku - pomorska bitka kod Guadalcanala 12.-15. studenog/novembra 1942.

Na današnji dan 1942. godine okončana je trodnevna pomorska bitka poznata pod imenom Bitka kod Guadalcanala (Naval Battle of Guadalcanal). Bila je peta po redu od šest velikih pomorskih bitaka vezanih uz šestomjesečnu guadalkanalsku kampanju i po svom rezultatu odlučujuća. Ujedno se pamti kao jedan od najkrvavijih sukoba na moru u Drugom svjetskom ratu.

Dan prvi: noćni boj u petak trinaestog

Nakon tri mjeseca neodlučenih borbi između američkih marinaca i japanske carske vojske na otoku Guadalcanal obje strane pripremale su za isto vrijeme, za sredinu studenog 1942., pomorske operacije većih razmjera kojima bi na otok dopremile nova pojačanja i nove zalihe materijala kako bi konačno stekle prednost u odnosu snaga. Tako su Amerikanci uputili na Guadalcanal dva konvoja, jedan iz Noumee na Novoj Kaledoniji i drugi iz Espiritu Santo na Novim Hebridima. Osim velike količine različitog materijala brodovi su prevozili i pojačanja u trupama - 182. Američko-kaledonsku pješadijsku regimentu i nekoliko bataljona različitih specijalnosti. S obzirom da je glavnina snaga američke flote Južnog Pacifika privremeno zadržana u Noumei, radi nužnih popravaka na nosaču aviona USS Enterprise koji je bio oštećen u bici kod otoka Santa Cruz, zadatak zaštite ovih transporta pripao je snagama tzv. bliskog osiguranja. Riječ je o dvije skupine krstarica i razarača, od kojih je jedna bila pod zapovjedništvom kontraadmirala Daniela Callaghana a druga pod zapovjedništvom kontraadmirala Normana Scotta. Ukupno su obje skupine brojale 5 krstarica i 11 razarača. Zapovjedništvo nad oba konvoja i nad snagama zaštite bilo je u rukama kontraadmirala Richmonda Turnera, zapovjednika američkih desantnih brodova.
Oba američka konvoja stigla su bez smetnji na Guadalcanal - konvoj iz Espiritu Santa stigao je 11. a konvoj iz Noumee u zoru 12. studenog.

Admiral Richmond Turner:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Istodobno sličnu operaciju, ali još većih razmjera, pripremali su i Japanci. U pomorskoj bazi Rabaul na otoku New Britain opremili su konvoj od 11 velikih transportnih brodova, u pratnji isto toliko razarača pod zapovjedništvom kontraadmirala Raiza Tanake, a osim velike količine materijala brodovi su prevozili i glavninu 38. pješadijske divizije s oko 8.000 vojnika. Bilo je previđeno da konvoj stigne na Guadalcanal u zoru 14. studenog. Da bi osigurali nesmetani prolazak konvoja Japanci su planirali napad na američki mostobran na Guadalcanalu, točnije na aerodrom Henderson Field, brodskom artiljerijom i to dvije noći uzastopno. Prvi napad imala je izvesti noću 12./13. studenog jedna skupina iz sastava glavnine japanske flote, koja je pod zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Kondoa krstarila u području Ontong Jave između Truka i Guadalcanala. Riječ je o jakoj eskadri pod zapovjedništvom viceadmirala Hiroaki Abea jačine 2 bojna broda, 1 krstarica i 13 razarača. Iduće noći napad je imala izvršiti japanska 8. flota viceadmirala Gunichi Mikawe iz Rabaula.

Admiral Hiroaki Abe:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obje strane otkrile su jedna drugu izviđanjem iz zraka. Na dolazak američkih konvoja Japanci su reagirali jakim zračnim napadom iza podneva 12. studenog. Zahvaljujući dobro razvijenoj mreži australskih obalnih promatrača koji su bili raspoređeni duž Solomonovih otoka Amerikanci su na vrijeme upozoreni na dolazak japanskih aviona. Admiral Turner zapovijedio je da transportni brodovi odmah prekinu s iskrcavanjem materijala koje je ionako bilo pri kraju (trupe su iskrcane već ranije), da isplove na otvoreno more i stave se pod zaštitu protuzračne obrane flote. Zahvaljujći tome, kao i intervenciji marinskih lovaca sa aerodroma Henderson Field, japanski napad bio je dočekan spremno i nije nanio veće štete. Samo dva broda su pretrpjela manja oštećenja, a jedan od njih bio je zapovjedni brod admirala Callaghana krstarica USS San Francisco na koju se srušio jedan japanski avion i onesposobio radar. Smatra se da je Callaghan pogriješio jer se nije prekrcao na jednu od preostalih krstarica od kojih su neke imale za ono doba vrlo moderne radarske uređaje.
Nakon odbijanja zračnog napada admiral Turner s transportnim brodovima u pratnji 3 razarača otplovio je u Espiritu Santo. Ostatak brodova zaštite, 5 krstarica i 8 razarača, Turner je objedinio u jedinstveni sastav pod općim zapovjedništvom kontraadmirala Callaghana koji je bio neznatno stariji od kontraadmirala Scotta i zapovijedio mu da otplovi u Ironbottom Sound, da tamo dočeka Japance i spriječi njihov pokušaj napada na mostobran. Ova odluka bila je koliko smjela toliko i rizična jer je japanska eskadra bila puno jača, no Amerikanci su bili odlučni spriječiti bomardiranje aerodroma Henderson Field uzdajući se u jedinu prednost koju su imali - u radar koji bi im omogućio da prvi primijete protivnika i nametnu mu bitku na način kako njima odgovara.
Nakon što je ispratio transportne brodove kroz kanal Sealark, padom mraka admiral Callaghan prestrojio je svoje brodove u borbeni poredak brazde ili kolone i zaplovio u Ironbottom Sound (riječ je o prolazu između Guadalcanala i susjednog otoka Florida koji manji otok Savo dijeli na dva dijela, a svoje ime - prolaz željeznog dna - dobio je zbog velikog broja brodova koji su tamo bili potopljeni u bitkama od 8. kolovoza na dalje). Na čelu kolone u prethodnici plovili su razaraču USS Cushing, USS Laffey, USS Sterret i USS O'Bannon, za njima krstarice USS Atlanta, USS San Francisco, USS Portland, USS Helena i USS Juneau, te na kraju u zalaznici razarači USS Aaron Ward, USS Burton, USS Monseen i USS Fletcher.

Japanski zračni napad 12. studenog, u prvom planu desantni transportni brod USS President Jackson:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Admiral Daniel Callaghan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapovjedni brod admirala Callaghana, krstarica USS San Francisco:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanske brodove prva je registrirala krstarica Helena pomoću radara oko 1:30 h 13. studenog na udaljenosti od 14 nm. Obaviješten o tome admiral Callaghan zapovijedio je zaokret udesno kako bi zatvorio prolaz između Guadalcanala i otoka Savo.

Položaj brodova obiju strana neposredno pred početak bitke:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kao što se vidi na ilustraciji japanska eskadra imala je nešto drugačiji borbeni poredak. Admiral Abe rasporedio je svoje razarače na način da ih je nekoliko stavio u prethodnicu, a ostale po bokovima u zaštiti glavnine u kojoj su plovili krstarica Nagara i bojni brodovi Hiei i Kirishima. Valja napomenuti da Japanci nisu očekivali pomorsku bitku. Admiral Abe je bio uvjeren da su Amerikanci otplovili i da se neće vratiti, stoga su na bojnim brodovima bile pripremljene razorne granate s tankom košuljicom za gađanje zemaljskih ciljeva dok su pancirne granate za protubrodsku borbu ostavljene duboko u skladištima.
Iako su japanski brodovi primijećeni na vrijeme admiral Callaghan odugovlačio je s izdavanjem zapovijedi za otvaranje paljbe i lansiranje torpeda. Kako na svom brodu nije imao radarski uređaj neprekidno je pozivao krstaricu Helena i razarač O'Bannon da se obavijesti o situaciji što je izazvalo veliku zbrku u radio prometu. Zapovjed za otvaranje paljbe izdana je tek nakon što su se prethodnice praktično sudarile. Američki čelni razarač Cushing primijetio je u mraku u pramčanom sektoru dva japanska razarača prethodnice na neugodno maloj udaljenosti od 2.700 m. Da bi izbjegao sudar i došao u povoljniji položaj za lansiranje torpeda Cushing je naglo skrenuo ulijevo i time odredio cjelokupni tok bitke. Da bi održali svoje mjesto u koloni i ostali američki brodovi počeli su skretati ulijevo - ravno na Japance. Radi velike susretne brzine od preko 40 čvorova došlo je do sudara dviju eskadri i do kaosa u kojem se razvila borba koja se ne može rekonstruirati. Došlo je do takozvane bitke u melleu ili mješavini, a to je situacija kada se borbeni poredak na obje strane raspada - brodovi su međusobno pomiješani, plove nasumce stalno mijenjajući smjer i svaki vodi brobu za sebe, a o nekom centraliziranom zapovijedanju i međusobnoj koordinaciji nema ni govora.
U takvim okolnostima sukob je bio pun neobičnih događaja, kakvi su u jednom uređenom pomorskom boju nezamislivi. Prije svega, nakon bitke pregledom oštećenja na preživjelim brodovima nedvojbeno je potvrđeno po tragovima eksploziva i krhotina granata da su obje strane u više navrata tukle svoje vlastite brodove. Američki razarači prolazili prolazili su mimo japanskih bojnih brodova na tako malim udaljenostima da su ih gađali čime god su stigli, pa je primjerice razarač Laffey, nakon što je za samo 6 metara izbjegao sudar s bojnim brodom Hiei, pucao u prolazu na njegov zapovjedni toranj iz protuzračnih topova. Od te paljbe ranjen je i sâm admiral Abe.

Noćni boj u petak trinaestog promatran sa položaja američkih marinaca na Guadalcanalu, umjetnički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ova gužva bila je dobra prilika za torpedne napade i obje strane su je iskoristile, u čemu su više uspjeha imali Japanci - pogodili su torpedima krstarice Atlanta, Portland i Juneau, te neke razarače. Pozdano se zna da su američki razarači postigli više pogodaka na japanskim bojnim brodovima, ali bez učinka jer se upaljači na torpedima zbog ekstremno malih udaljenosti nisu stigli armirati. Poteškoće s gađanjem, samo druge vrste, imali su i Japanci. Veliki broj granata ispaljenih iz teških topova sa bojnih brodova prebacio je ciljeve radi nemogućnosti da se cijevi spuste na potrebnu depresiju. Iz istog razloga, naročito na američkoj strani, teško su stradala nadgrađa brodova. Na samom početku bitke pogodak u zapovjedni most krstarice Atlanta doveo je do pogibije admirala Scotta. Po nekim izvorima pogodak je došao sa bojnog broda Hiei, a po drugima i pouzdanijima Scott je bio žrtva tzv. prijateljske paljbe odnosno topova sa krstarice San Francisco. Samo nekoliko minuta kasnije poginuo je i admiral Callaghan na krstarici San Francisco, vjerojatno od granate sa bojnog broda Kirishima.
Čitav okršaj trajao je dvadesetak minuta, a završen je povlačenjem preživjelih brodova svakih na svoju stranu. Amerikanci su pretrpjeli teške gubitke. Tokom samog boja ili kao neposredna posljedica potopljeni su krstarica Atlanta i razarači Cushing, Laffey, Burton i Monseen. I svi ostali brodovi osim razarača Fletcher imali su veći ili manji stupanj oštećenja. Krstarica Portland i razarač Aaron Ward koji su bili u najgorem stanju privremeno su sklonjeni u pomoćnu bazu na otoku Tulagi, dok je ostale preživjele brodove okupio zapovjednik krstarice Helena kapetan Gilbert Hoover kao najstariji preživjeli oficir na američkoj strani i poveo ih u Espiritu Santo. Putem za Nove Hebride Amerikanci su naišli na zasjedu japanske podmornice I-26 koja je pogodila već ranije torpediranu krstaricu Juneau, vjerojatno u spremište za municiju jer se krstarica doslovce raspala u eksploziji i u tren oka nestala ispod oblaka dima. Ostali američki brodovi nisu se ni zaustavljali da provjere ima li preživjelih. Nekim čudom u moru je ostalo stotinjak ljudi, ali ih je na kraju preživjelo samo deset. Među gotovo 700 poginulih na krstarici Juneau bila su i petorica braće Sullivan. Njihova pogibija dala je izravni povod američkom vojnom i političkom vrhu da izda zapovjed po kojoj se braća ubuduće imaju razdvajati. Zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral William Halsey kasnije je oduzeo kapetanu Hooveru zapovjedništvo jer nije ni pokušao pomoći brodolomcima.

Krstarica USS Juneau:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dok su Amerikanci pretrpjeli teške gubitke nisu puno bolje prošli ni Japanci. Tokom samog boja ili kao neposredna posljedica potopljeni su im razarači Yudachi i Akatsuki, dok je veći broj ostalih brodova pretrpio oštećenja. Svoj kapitalni gubitak kao posljedicu noćnog boja Japanci su imali idućeg dana. Naime, tokom bitke Amerikanci su usmjerili paljbu naročito na bojni brod Hiei, koji je primio oko 80 pogodaka i bio onesposobljen za plovidbu i manevar. Admiral Abe prekrcao se na drugi brod i s ostatkom eskadre povukao se prema sjeveru odustavši od napada na mostobran, dok je Hiei dočekao jutro plutajući sjeverno od otoka Savo. Tu su ga Amerikanci ujutro odmah otkrili izviđanjem iz zraka i napali ga avionima sa nosača Enterprise koji je u međuvremenu isplovio iz Noumeje i aerodroma Henderson Field, kao i letećim tvrđavama B-17 iz Espiritu Santa. Poslije više uzastopnih napada i nekoliko pogodaka torpedima i bombama napušteni Hiei je potonuo pred večer 13. studenog. To je bio prvi japanski bojni brod potopljen u Drugom svjetskom ratu.

Bojni brod Hiei:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U noćnom boju u petak 13. Amerikanci su pretrpjeli taktički poraz, ali su dali doprinos strategijskoj pobjedi. Spriječili su bombardiranje mostobrana i održali aerodrom Henderson Field aktivnim, što se pokazalo odlučujućim za krajnji rezultat bitke. Zapovjednik japanske Kombinirane flote (Rengo Kantai) admiral Isoroku Yamamoto razbjesnio se na admirala Abea jer nije izvršio zadatak i odmah ga smijenio sa dužnosti.

Dan drugi: Japanci ne odustaju

Unatoč neuspjehu prvog pokušaja napada na američki mostobran na Guadalcanalu, koji je spriječio admiral Callaghan, Japanci su nastavili svoju akciju. Konvoj admirala Tanake s trupama i materijalom privremeno su sklonili u Faisi na otočju Shortlands, dok su prema Guadalcanalu uputili novu skupinu za bombardiranje mostobrana - ovaj put iz iz sastava 8. flote viceadmirala Gunichi Mikawe iz Rabaula. Mikawa je raspolagao snagama od 4 teške i 2 lake krstarice i 6 razarača. Kako je američko zrakoplovstvo bilo zauzeto bojnim brodom Hiei japanska eskadra bez smetnji je doplovila do Guadalcanala držeći se rute sjeverno od otoka Choiseul i Santa Isabel, a zatim ravno prema jugu kroz tjesnac Indispensable. U zoni otoka Savo Mikawa je podijelio svoju eskadru u dva dijela - naprijed je uputio skupinu za bombardiranje pod zapovjedništvom kontraadmirala Shoji Nishimure s teškim krstaricama Suzuya i Maya, od kojih je svaka nosila po 500 granata kalibra 203 mm s tankom košuljicom za napad na kopnene ciljeve. Za njihovu zaštitu dodijeljeni su laka krstarica Tenryu i 4 razarača. S ostatkom eskadre, teškim krstaricama Chokai i Kinugasa, lakom krstaricom Isuzu i 2 razarača, Mikawa se zadržao u zoni otoka Savo kako bi spriječio eventualni američki napad s juga (do kojeg nije došlo).

Admiral Gunichi Mikawa:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Admiral Shoji Nishimura:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ovaj put nije bilo nikakvim američkih brodova da spriječe japanski napad. Sve što su Amerikanci u noći 13./14. studenog imali u zoni Guadalcanala bila su dva torpedna čamca u bazi na otoku Tulagi. Nishimura se sa svojim brodovima postavio usporedno s obalom i bombardirao aerodrom Henderson Field 37 minuta, uništio na njemu 18 aviona i još 32 oštetio. Međutim, jedan dio zračnih snaga - naročito bombardera - ostao je netaknut, a i uzletište se moglo i dalje koristiti. Ovo bombardiranje bilo je zapravo neznatno u odnosu na štetu koju su mogli pričiniti bojni brodovi admirala Abea da ih u tome nije spriječio Callaghan.
Za vrijeme bombardiranja japanske brodove pokušali su napasti torpedni čamci iz Tulagija, koji su u tri napada lansirali 6 torpeda, ali bez rezultata. Ipak je i ovaj simbolični američki otpor podsjetio Mikawu da nije uputno zadržavati se predugo u ovom opasnom području, stoga je nakon okončanog bombardiranja ponovo sjedinio svoju eskadru i krenuo punom brzinom u povlačenje kako bi do jutra odmaknuo što dalje iz opasne zone američke zračne premoći. Da zavara trag Mikawa se nije vraćao istim putem kroz tjesnac Indispensable ni najkraćim putem kroz prolaz Slot već je skrenuo južno od otočne skupine New Georgia. Međutim, to mu nije pomoglo. Amerikanci su ga odmah ujutro otkrili izviđanjem iz zraka i napali ga avionima sa nosača Enterprise i aerodroma Henderson Field. U više napada avioni su potopili tešku krstaricu Kinugasa, a još tri krstarice i jedan razarač teže oštetili. S ostatkom svoje izrešetane eskadre Mikawa je uplovio u Buin na otoku Bouganville.

Krstarica Kinugasa:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Toga dana, 14. studenog, Japanci su krenuli u završnu akciju. Ponovo su pokrenuli konvoj s trupama sa Shortlandskih otoka dok su prema Guadalcanalu uputili novu skupinu za bombardiranje mostobrana - ovaj put pod osobnim zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Kondoa. Jezgru Kondove eskadre tj. skupinu za bombardiranje činili su bojni brod Kirishima i teške krstarice Atago i Takao, dok su za njihovu zaštitu i kao prethodnica dodijeljene i dvije skupine lakih brodova. Jednu, pod zapovjedništvom kontraadmirala Shintaro Hashimota, činili su laka krstarica Sendai i 3 razarača, a drugu pod kontraadmiralom Susumi Kimurom laka krstarica Nagara i 6 razarača (u Kondovoj eskadri bili su i neki brodovi koji su preživjeli noćni boj u petak trinaestog).
Amerikanci su primijetili japanske pokrete i poduzeli odgovarajuće protumjere. Tokom dana 14. studenog glavnu pozornost posvetili su konvoju admirala Tanake s trupama i materijalom, za koji su odlučili da ni pod koju cijenu ne smije stići na Guadalcanal. Stoga su ga čitavog dana napadali iz zraka avionima sa nosača Enterprise i aerodroma Henderson Field te letećim tvrđavama B-17 iz baze Espiritu Santo. Kao rezultat ovih jakih napada do kraja dana potopljeno je 7 od 11 transportnih brodova, dok je s preostala 4 oštećena broda admiral Tanaka nastavio put za Guadalcanal. Isto tako prema Guadalcanalu se kretala i skupina admirala Kondoa za bombardiranje mostobrana.

Admiral Nobutake Kondo:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bombarder za obrušavanje Douglas SBD Dountless:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dan treći: rasplet

I zatim je usljedio rasplet, pomalo u stilu američkih kaubojskih filmova iz pedesetih godina, kada se u posljednjoj sceni pojavi konjica i obračuna se s lošim momcima. Ulogu konjice imala je američka 64. operativna eskadra kojom je zapovijedao kontraadmiral Willis Lee. Jezgru ove eskadre činila su dva sasvim nova, najmodernija i vrlo jaka bojna broda USS Washington i USS South Dakota, kojima su pridodana 4 razarača kao osiguranje. Uobičajeno su bojni brodovi djelovali u sklopu borbene skupine nosača aviona. Međutim, zbog zakašnjelog isplovljavanja nosača Enterprise i općenito razvoja događaja zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral Halsey uputio je Leeja da samostalno uplovi u Ironbottom Sound, tamo dočeka Japance i spriječi pokušaje napada na mostobran, kao i da spriječi dolazak japanskog konvoja na Guadalcanal. Nehi oficiri u zapovjedništvu Južnog Pacifika bili su skeptični prema ideji da se dva ovako velika i dragocjena broda šalju u tako usko i rizično područje kao što je Ironbottom Sound, međutim Halsey je osjetio važnost trenutka i bio je odlučan ubaciti u borbu sve što ima.

Admiral Willis Lee:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapovjedni brod admirala Leeja, bojni brod USS Washington:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapovjed admirala Halseya stigla je prekasno da bi Lee mogao spriječiti Mikawu u bombardiranju mostobrana. Stoga se privremeno zadržao na poziciji oko 100 nm južno od Guadalcanala da bi popodne 14. studenog zaplovio prema Ironbottom Soundu. Lee je prošao kroz tjesnac između Guadalcanala i otočja Russel, zaobišao sa sjevera otok Savo i oko 22 sata približio se mostobranu kako bi od generala Vandegrifta putem radija dobio eventualne nove informacije o japanskim brodovima. Dopunskih podataka nije bilo, no Lee je bio uvjeren da će naići na Japance u zoni otoka Savo. Stoga je zapovijedio plovidbu u smjeru 270° tj. ravno prema zapadu. Na čelu kolone bili su razarači USS Walke, USS Benham, USS Preston i USS Gwin, a za njima bojni brodovi Washington i South Dakota.
Predviđanja admirala Leeja su se obistinila. Nešto prije ponoći imao je dva kratka sukoba s japanskim lakim snagama, najprije sa skupinom admirala Hashimota a zatim i admirala Kimure, pri čemu je izgubio dva razarača dok su Japanci izgubili jedan. Preostala dva oštećena razarača Lee je uputio u Espiritu Santo, pri čemu je jedan od njih putem morao biti napušten. Izbjegavajući vlastite zapaljene razarače američki bojni brodovi su se razdvojili i krenuli svaki za sebe tražiti japansku glavninu, za koju se vjerovalo da se nalazi negdje zapadno od otoka Savo. Točno u 24 sata došlo je do sudara američkih bojnih brodova s glavnim Kondovim snagama. Pri tome je South Dakota loše prošao jer se zbog smetnji na radaru približio japanskoj glavnini na samo 4.500 m. Japanci su ga osvijetlili reflektorima i napali paljbom cjelokupne skupine za bombardiranje mostobrana. Dok se South Dakota nalazio u neugodnom položaju kao cilj tri japanska teška broda Washington je neprimijećen prišao Japancima i sa udaljenosti od 7.500 m otvorio paljbu upravljanu radarom. Bilo je dovoljno sedam minuta da bojni brod Kirishima dobije 9 pogodaka kalibra 406 mm i 40 pogodaka kalibra 127 mm, te da bude pretvoren u zapaljenu ruševinu. Zadovoljan ovim uspjehom admiral Lee zapovijedio je prekid borbenog dodira i povlačenje. Izbacivanjem iz akcije najvećeg japanskog broda bio je siguran da je spriječio napad na mostobran. Za konvoj admirala Tanake bio je uvjeren da poslije gubitaka u zračnim napadima neće ni pokušati stići na Guadalcanal, a osim toga morao je voditi računa i o stanju bojnog broda South Dakota koji je primio 42 pogotka i morao se povući iz akcije zbog težih oštećenja nadgrađa i gubitka radarskih uređaja.

Bojni brod Kirishima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bojni brod USS South Dakota:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Teško oštećeni bojni brod Kirishima potopili su sâmi Japanci nakon uzaludnih pokušaja da ga spase. Admiral Kondo s ostatkom eskadre povukao se prema sjeveru odustavši od napada na mostobran. Suprotno američkim predviđanjima uporni admiral Tanaka ipak je sproveo ostatak konvoja na Guadalcanal, gdje je stigao ujutro 15. studenog. Po zapovjedi admirala Kondoa brodovi su nasukani na obalu. U najvećoj žurbi Japanci su iskrcali 2.000 vojnika - sve što je stiglo od 38. divizije - a uspjeli su još iskrcati 260 sanduka municije i 1.500 vreća riže. Onda su se pojavili avioni s aerodroma Henderson Field koji su napravili pokolj na području iskrcavanja, a za njima i razarač USS Meade koji je dokrajčio sva četiri transportna broda. Time je konačno završena trodnevna pomorska bitka kod Guadalcanala, jedna od najkrvavijih u Drugom svjetskom ratu.
Poslije bitke obje strane proglasile su veliku pobjedu. No stvarni rezultat je bio jasan. Iako su i Amerikanci i Japanci pretrpjeli velike gubitke, a američki gubici u posadama ratnih brodova bili su puno veći od japanskih, pobjeda Amerikanaca bila je potpuna jer su uspjeli spriječiti dolazak japanskog pojačanja i uništiti gotovo sav prevoženi materijal, te odbiti najteži ikada pokušani napad brodskom artiljerijom na aerodrom Henderson Field. Ujedno su obavili svoj glavni zadatak - iskrcali su sve svoje trupe i 90% upućenog materijala.
Po svojim posljedicama trodnevna pomorska bitka kod Guadalcanala nadilazi taktičko-operativnu razinu i dobiva strategijske dimenzije te se smatra konačnom prekretnicom rata na Pacifiku. Povjesničari je čak stavljaju uz bok najvećim savezničkim pobjedama iz istog razdoblja kod El Alameina i Staljingrada. Za vrijeme bitke u vojno-političkom vrhu USA vladala je napetost koju je premašila samo ona pred iskrcavanje u Normandiji. Kada se eskadra admirala Mikawe približavala Guadalcanalu, a nije bilo nikakvih američkih snaga da je dočekaju, čak je i predsjednik Roosevelt pomišljao da bi otok trebalo evakuirati. Samo 24 sata kasnije raspoloženje je bilo potpuno drugačije - Amerikanci su stekli uvjerenje da mogu suzbiti svaki japanski napad.
Japanci su pak prije bitke smatrali da im je u kopnenoj bici u listopadu (Battle of Henderson Field) nedostajao još samo mali napor i još malo snaga da konačno slome američki mostobran. No Guadalcanal je za njih postao neka vrsta prokletstva, ukleto mjesto nalik na živi pijesak koji guta ljude, brodove i materijal, a da se ne vidi nikakav napredak. Poslije pomorske bitke kod Guadalcanala počeli su po prvi put pomišljati da sâmi napuste otok, što su i učinili prvih dana veljače 1943. godine.

Potapanje bojnog broda HMS Barham 25. studenog/novembra 1941.

HMS Barham je bio bojni brod klase Queen Elizabeth istisnine 31.000 t i brzine 25 čvorova, naoružan s 8 topova kalibra 381 mm. U flotu je uvršten 1915. godine i sudjelovao je u bici kod Jutlanda kao zapovjedni brod 5. bojne eskadre (5th Battle Squadron) admirala Hugha Evan-Thomasa. Između dva svjetska rata je bio moderniziran, a na početku II. S.R. nalazio se na Atlantiku. U studenom 1940. premješten je u Sredozemnu flotu (Mediterranean Fleet) te je između ostalog sudjelovao u pomorskoj bici kod Matapana.

Bojni brod HMS Barham:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 25. studenog 1941. Barham je zajedno s bojnim brodovima HMS Queen Elizabeth i HMS Valiant u pratnji 8 razarača plovio u napad na talijanski konvoj. U visini Tobruka brodovi su naišli na zasjedu njemačke podmornice U-331. Zapovjednik podmornice kapetan Hans-Dietrich Freiherr von Tiesenhausen uspio se približiti eskadri i pogoditi Barham sa tri torpeda. Zbog male udaljenosti (oko 700 m) sva tri pogotka pala su na usko područje i brod se odmah počeo naginjati, da bi se ubrzo prevrnuo i potonuo uz katastrofalnu eksploziju municije. Poginuo je 841 član posade.

Dvije slike potonuća HMS Barham:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Barham je uz austrougarski Szent Istvan jedini bojni brod čije je potapanje zabilježeno na filmskoj traci:

[You must be registered and logged in to see this link.]

Zbog opasnosti od napada razarača U-331 je odmah nakon lansiranja torpeda zaronila na maksimalnu dubinu, tako da posada nije vidjela učinak svog napada. Jedino su čuli eksplozije, a da su potopili Barham saznali su iz službenog britanskog priopćenja u veljači 1942.

Hans-Dietrich Freiherr von Tiesenhausen, zapovjednik U-331:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U-331 je nadživjela svoju žrtvu za godinu dana. Dne 17. studenog 1942. sjeverno od Alžira bila je napadnuta i oštećena od bombardera RAF-a Lockheed Hudson. Posada je signalizirala predaju pa je prema podmornici upućen razarač HMS Wilton da je zaplijeni. Međutim, tada su se pojavila tri torpedna aviona Fairey Albacore sa nosača HMS Formidable. Piloti nisu primijetili znakove predaje pa su torpedirali podmornicu pri čemu su poginula 32 člana posade. Među 17 spašenih je bio i Tiesenhausen, koji je lijepo poživio - preminuo je 2000. u 88. godini.

Podmornica U-331:

[You must be registered and logged in to see this image.]

28. studenoga 1943. započela je Teheranska konferencija, prvi susret Roosevelta, Churchilla i Staljina tijekom Drugog svjetskog rata (kasnije su se, u veljači 1945. sastali i na Konferenciji u Jalti).
Američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt i britanski premijer Winston Churchill prisustvovali su dva dana ranije Prvoj kairskoj konferenciji, na kojoj je bio i kineski lider Čang Kai-šek, dok Josif Visarionovič Staljin na toj konferenciji nije bio. U Kairu se dogovaralo vođenje rata protiv Japana do njegove bezuvjetne kapitulacije te su dana jamstva neovisnosti Koreje.
Teheranska konferencija trajala je do 1. prosinca, a na njoj su saveznički vođe raspravljali o otvaranju drugog savezničkog bojišta na Zapadu, o planiranim vojnim operacijama na Istočnom bojištu, uvlačenju Turske u rat, stvaranju Ujedinjenih naroda te o poslijeratnim granicama u Europi. Iako su saveznici imali različita gledišta na mnoge političke i vojne probleme usaglasili su se oko nekoliko važnih točaka:
1. Saveznici će pomagati partizanima u Jugoslaviji te obustaviti pomoć JVuO.
2. Pokušat će uvući Tursku u rat na strani Saveznika.
3. Ako Turska zarati protiv Njemačke, a Kraljevina Bugarska objavi rat Turskoj, SSSR će objaviti rat Bugarskoj.
4. Iskrcavanje Saveznika u Francuskoj započet će u svibnju 1944., a istodobno Crvena armija pokrenut će veliku ofenzivu na Istočnom bojištu.
5. Saveznički stožeri surađivat će u pripremama budućih operacija u Europi.
U Teheranu su se Roosevelt i Staljin prvi put osobno susreli, dok se Churchill s obojicom već više puta ranije vidio. Trojicu državnika je u Teheranu primio i tadašnji iranski šah Mohammed Reza Pahlavi.
Nakon ove konferencije došlo je do značajnije suradnje i dopisivanja izmedu Tita i Churchilla, što će na koncu rezultirati time da je pod britanskim pritiskom, predsjednik jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu Božidar Purić smijenjen, a na njegovo mjesto je imenovan Ivan Šubašić, koji je ostvario djelomično uspješnu suradnju s Titom i potpisao dva sporazuma Tito-Šubašić.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Staljin, Roosevelt i Churchill na Teheranskoj konferenciji 1943.

Josip Kršul, američki marinac s Iwo Jime, proslavio 107. rođendan

Josip Kršul rodio se 10. prosinca 1911. u Selcu, a među najvažnijom epizodom u njegovu životu bilo je sudjelovanje u postrojbi američkih marinaca na Iwo Jimi.
Nakon školovanja u Selcu i Crikvenici, Josip se u Beogradu školovao za električara. Tečaj za radiotelegrafista završio je u Šibeniku, a nedugo nakon toga ukrcao se na brod "Zvir" u Rotterdamu. Plovio je do Drugoga svjetskog rata, a rat ga zatječe u Galvestonu, u Teksasu, gdje se javlja u američku vojsku kako bi kao marinac sudjelovao na pacifičkom ratištu. Nakon Havaja sudjelovao je i u borbama na legendarnom otoku Iwo Jimi.
U Sjedinjene Američke Države, u Kaliforniju, vraća se nakon rata.
Najviše godina provodi u San Franciscu radeći u Western Unionu na održavanju telekomunikacijskih uređaja. Oženio se Milicom, Amerikankom naših korijena, koja je umrla prije 12 godina, a Josip se šest godina poslije vraća u rodno Selce.
O Josipu se proteklih godina brine njegov nećak Žarko (64), kojemu je majka Jelena, Josipova sestra, umrla nedavno u 102. godini. Danas Josip živi na istoj adresi na kojoj se rodio prije 107 godina.
Znaju li Amerikanci da im u Selcu živi možda najstariji veteran, marinac iz Drugog svjetskog rata?

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poručnik NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2848 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola

I.PROLETARSKA BRIGADA

Na današnji dan leta 1941 je bila v bosanskem mestecu Rudo ustanovljena prva proletarska brigada.

Poveljnik: Koča Popovič
Politični komisar: Filip Kljajić - Fića

Na podlagi odloka Politbiroja KPJ je Vrhovni štab NOPOJ 21. decembra 1941 ustanovil 1. proletarsko narodnoosvobodilno udarno brigado. Brigado je sprva (poleg štaba in prištabnih enot) sestavljalo pet bataljonov: 1. črnogorski, 2. črnogorski, 3. kragujevški, 4. kraljeviški in 5. šumadijski bataljon; pozneje so brigadi dodali še 6. beograjski bataljon. Prvotno je Politbiro nameraval ustanoviti brigado, katero bi sestavljali izbrani najboljši partizani iz vseh narodnosti Jugoslavije, a to nikoli ni bilo realizirano. Tako je Tito še v začetku januarja 1942 zahteval, da se v brigado pošlje 300 najboljših borcev iz Hrvaške, a to se ni nikoli zgodilo. Brigada je tako predstavljala močno mobilno rezervno enoto Vrhovnega štaba NOPOJ. Brigadni ognjeni krdt je potekal med 22. in 23. decembrom istega leta, ko se je brigada na področju Gaočića in Mioča spopadla s sovražnikom; partizanom je uspelo zajeti 124 italijanskih vojakov. V spomin na bitko je bil po vojni uveden spominski dan.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                    Tito predaja zastavo I.proleterski brigadi

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Na današnji dan ustanovljena I.Proletarska brigada

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                     Komandant I.Prekomorske brigade Koča Popović

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Borbena pot I.Proletarska brigade leta 1942 v Foči

[You must be registered and logged in to see this image.]
Albin Pibernik (v sredini), najmlajši član 1. proletarske brigade. Ob njem prekomorca Danilo Škorja
                      (levo) in Izidor Čebron (desno). Posnetek je s slovesnosti na Igmanu

Poručnik VZ VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2963 ČLAN OD: : 2013-12-19

Sloba1 (citat):: Na današnji dan Krcun je poginuo. Misterija, traje i danas. Nesreća ili likvidacija. Dva dana nakon toga na sahrani Tito nije došao.[You must be registered and logged in to see this image.]

Imaš prav, Slobo. Zelo skrivnostna osebnost ta Slobodan. Zelo malo znanega o njem, razen splošnih podatkov iz časa NOB. Zagotovo je odnesel marsikatero skrivnost v grob. Vključno s tisto o streljanju njegovega dekleta (sicer po partijski liniji) Slobodanke (menda je poskrbel,da so iz arhiva OZNE izginili vsi dokumenti). V Sloveniji ga skoraj nihče ne pozna, pa tudi nobeno knjižno delo ga pri nas ne omenja. Le nekaj stavkov o njem je v Dedijerjevih zapiskih. To pa je tudi vse. Slobo, je v Srbiji kakšna knjiga, ki Slobodana bolj podrobno opiše? Bi me kar zanimala. Ni problem, četudi je napisana v cirilici.

Poručnik NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2848 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola

BOJI ZA LENINGRAD - 8.september 1941 do 27.januar 1944

Na današnji dan leta 1943 so Rusi objavili, da so razbili nemški obroč okrog Leningrada.

ARMADNA SKUPINA SEVER

Operacija Barbarosa je bilo kodno za invazijo oboroženih sil osi na Sovjetsko zvezo 22. junija 1941. Nemške sile so bile v tem napadu razporejene na tri dele: Armadna skupina Sever, Center in Jug. Armadna skupina Sever je imela nalogo, da uniči ruska pristanišča ob Baltskem morju in vzpostavi kopensko povezavo s Finsko. Tako se je morala armadna skupina Sever čim prej prebiti do Leningrada. Napredovali so zelo hitro, ustavili so se šele zelo blizu Leningrada, zaradi težav v Estoniji in neprimernega zemljišča za hiter transport. Tako so se prebivalci Leningrada malo pripravili, a so jih Nemci vseeno prehiteli. Nemci so vedeli, da Leningrada ne morejo zavzeti takoj. Dobili so ukaze, da uničijo vse oskrbovalne linije mesta. Uničili so jih v avgustu in proti koncu avgusta so se sovjetske čete začele umikati.

NEMCI PRED VELEMESTOM

Leningrad je v tistem času štel 3 milijone prebivalcev. Ko so se Nemci približali mestu, je bilo to skorajda nepripravljeno, a je bilo čutiti veliko mero patriotizma. V nekaj dneh se je na uradih javilo 212.000 prostovoljcev. Večinoma so bili vključeni v delavske skupine. Tisti, ki so šli branit mesto, so bili večinoma neizkušeni, prav tako častniki. Primanjkovalo je tudi orožja.

ZAČETEK BOJEV

Frontna črta je bila precej dolga, vse okoli mesta. Branili so jo ostanki sovjetske vojske in leningrajski prostovoljci. A prostovoljci so bili neizkušeni. Pušk je primanjkovalo, imeli pa so granate in molotovke. Za izdelavo teh so potrebovali steklenice. Otroci so jih v štirinajstih dneh zbrali okoli milijon. Prve prostovoljce iz mesta so poslali na mirnejši del fronte, da so si pridobili izkušnje. Ko so jih poslali na nevarnejši del, so kmalu doživeli tankovski napad. Na desettisoče prostovoljcev je bilo ubitih. V mestu so še vedno pripravljali obrambo. Po nekaterih podatkih naj bi rove gradilo med 500.000 do 1.000.000 meščanov. Naloge so imeli vsi, moški, ženske in otroci. V začetku je bila fronta oddaljena 100 kilometrov od mesta, a je bilo mesto vseeno bombardirano.

BLIŽANJE NEMCEV

Sprva je bila fronta res zelo oddaljena od mesta, a se je ta razdalja hitro krčila. Kmalu so Nemci mesto že obstreljevali s topovi. Škoda sprva ni bila tako vidna, a kmalu so s pomočjo zažigalnih bomb uničili mestno zalogo hrane. Ruski strokovnjak je ocenil, da jim bo kmalu zmanjkalo hrane, ker so Nemci prekinili vse kopenske povezave z ostalo državo. Delež hrane na prebivalca so skrbno zmanjšali. Gradili so nove bunkerje in barikade. Organizirali so tovarniške bataljone, ki so varovali tovarne. Za vsako mestno četrt so določili tri ljudi z velikimi pooblastili, ki so skrbeli za obrambo te četrti. Iz neuporabnih železniških prog so gradili barikade. Po leningrajski kanalizaciji je brezskrbno potekal promet in v njej je bil možen nemoten prehod mesta. Uvedli so policijsko uro, ker so se bali, da se bodo Nemci vtihotapili v mesto skupaj z množico beguncev, ki so množično prihajali. Kmalu se je začelo čutiti pomanjkanje. Začeli so zbirati vse, kar bi se dalo uporabiti. A Nemci mesta niso napadli. Hitlerjev ukaz je bil, naj prekinejo vse povezave Leningrada z ostalim svetom in ga oblegajo. Tako se je začela blokada Leningrada.

LAKOTA

Prebivalci Leningrada v začetku spopadov lakote niso pričakovali, a se je ta kmalu začela kazati. Ko je nastopila zima, jim je že skorajda zmanjkalo hrane. Znanstveniki so iskali poti, kako nahraniti tri milijone prebivalcev in begunce. Obroke so zmanjšali do najnižje možne oblike, a to ni bilo dovolj. V kruh so začeli mešati hmelj (800 ton), ki ga niso potrebovali, ker so prenehali izdelovati pivo in oves (5000 ton), ki je bil namenjen za konje. Kruhu so začeli dodajati tudi pokvarjene oljne pogače. Videli so, da se strupi v pečeh uničijo. Sprva so jih dodajali po tri procente, kasneje pa kar deset. Kruh je bil videti takole: 10 % celuloze, 10 % oljnih pogač, 2 % plev, 2 % prahu iz vreč za moko, 3 % mlete koruze, 73 % ržene moke. Edina pot, kjer so se lahko povezali s svetom, je bilo Ladoško jezero. To je pozimi zamrznilo in takrat je v mesto prišlo nekaj hrane. To povezavo so poimenovali pot življenja (rusko дорога жизни, doroga žizni).

SOVJETSKA PROTIOFENZIVA

Protiofenziva se je osnovala na dveh frontah. Iz dveh strani so napadli nemško vojsko. Prvi napad je bil neuspešen, a so zelo oslabili Nemce, tako da niso mogli napasti mesta. V drugem napadu so obkolili Nemce in jih premagali. 18. januarja 1943 je bilo po radiu razglašeno, da je nemška blokada uničena. Kmalu so obnovili železnico, ki je sprva težko delovala zaradi nemškega obstreljevanja. Tako je dobila ime prehod smrti. A so organizirali obrambo vlakov in takrat je promet stekel hitreje. Tako so pripeljali ogromne količine orožja. Prišli so tudi najboljši sovjetski generali. Začeli so s protiofenzivo, množično so obstreljevali Nemce. Nek nemški vojak, ki je bil prej na Krimskem polotoku, je rekel: Rajši grem trikrat pred Sevastopol, kot pa da ostanem tukaj. Do konca februarja 1944 so nemško vojsko pregnali.

[You must be registered and logged in to see this link.]

VLADIMIR PUTIN

Vladimir Putin je poudaril, da bi se moral ves svet spominjati trpljenja ruskih ljudi za skupno zmago sveta nad fašizmom. "Naša dolžnost je poskrbeti, da nič ne bo pozabljeno, to je najpomembneje. Da ne bo nič izgubljenega in da se bodo ljudje v naši državi in tujini spominjali te tragedije, hrabrosti in herojstva sovjetskih ljudi in prebivalcev Leningrada," je dejal na srečanju z veterani.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
         Žito je iz ostalega ozemlja prihajalo po železnicah, dokler teh niso uničili

[You must be registered and logged in to see this image.]
Fašizem sovražnik človeštva! Smrt fašizmu! Fašizem to je uničenje kulture! Fašizem, to je zapor! Fašizem, to je lakota! Fašizem, to je vojna!

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                    Obleganje Leningrada

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                               Življenje v ruševinah

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                    Bombardiranje Leningrada današnjega St.Petersburga

[You must be registered and logged in to see this image.]
                 Vladimir Putin, ki je tudi doma iz Leningrada je ob 75.obletnici položil rože

21. siječnja 1954. porinuta je prva nuklearna podmornica u povijesti USS Nautilus (SSN-571).
Izgrađena je u Grotonu u američkoj saveznoj državi Connecticut i dobila je ime koje je nosila podmornica Nautilus kapetana Nema iz romana '20.000 milja pod morem' Julesa Vernea.
Nuklearni pogon bio je za podmornice od revolucionarnog značenja jer im je omogućio ostajanje pod vodom mnogo dulje nego ranije. Klasični dizelski ili parni pogon zahtijeva kisik za izgaranje goriva, dok ga nuklearni reaktor uopće ne treba. Osim toga, nuklearne podmornice ne moraju dolaziti često u luke iz razloga opskrbe gorivom, jer jedno punjenje reaktora može potrajati desecima godina.
Nautilus je u početku imao jedan nuklearni reaktor tvrtke Westinghouse, koji je omogućavao maksimalnih 13.400 konjskih snaga, a podmornica je mogla ostvariti brzinu do 23 čvora. Nuklearni je pogon omogućio Nautilusu obaranje čitavog niza dotadašnjih podmorničkih rekorda. Napravila je i prvo podmorsko putovanje ispod leda preko Sjevernog pola.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Porinuće Nautilusa 21. siječnja 1954. u estuarij rijeke Thames kod Grotona, Connecticut. Lomljenjem boce šampanjca podmornicu je "krstila" tadašnja prva dama, Mamie Geneva Doud-Eisenhower.

Prvi let lovca Lockheed P-38 Lightning, Der Gabelschwanz Teufel, 27. siječnja/januara 1939.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Drugom svjetskom ratu nebom je letjelo mnoštvo izvrsnih borbenih aviona, ali ih je malo steklo takvu slavu kao Lockheed P-38 Lightning čiji je prototip prvi put poletio na današnji dan 1939. godine.
Ovaj avion neobičnog izgleda ali izvanrednih borbenih mogućnosti nastao je još prije II. SR, kao odgovor tada male kompanije Lockheed na natječaj USAAF za novi lovački avion. Glavni konstruktor bio je Clarence ''Kelly'' Johnson. On se opredijelio za dvomotornu verziju u dvotrupnoj konfiguraciji, s time da je naoružanje - top Hispano kalibra 20 mm i 4 teška mitraljeza Colt-Browning 12,7 mm - bilo smješteno u nosu pilotske gondole. Takav smještaj oružja omogućio je koncentraciju guste paljbe na cilj, koja je u rukama dobro uvježbanog pilota izazivala pravo pustošenje.
Prototip novog lovca nadmašio je sve definirane zahtjeve USAAF (između ostalog srušio je rekord u brzini transkontinentalnog leta između Californije i New Yorka) pa je prihvaćen od USAAF kao izbor za novog lovca. Dobio je oznaku P-38 i ime Lightning što znači munja.
P-38 Lightning je bio jedini lovac USAAF koji je bio u proizvodnji od početka do kraja rata. Ujedno je bio jedan od najbržih (712 km/h), a svakako najtiši lovac II. SR. Piloti su ga smatrali instrumentom ''životnog osiguranja'' jer se mogao sigurno vratiti u bazu i samo jednim motorom. Lightning je također bio tehnički najsloženiji i najskuplji lovački avion II. SR. Greške pilota nije praštao, ali je u rukama dobro uvježbanih avijatičara koji su svladali tehniku letenja i borbene upotrebe bio ubojito oružje.

Clarence ''Kelly'' Johnson:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lightning su na samom početku rata SR naručile Francuska i Velika Britanija. Francuzi su kapitulirali prije nego su dobili avion, pa je njihovu narudžbu preuzela Britanija. Pri tome su Britanci inzistirali na varijanti bez turbo puhala, čime su performanse P-38 na velikim visinama drastično pogoršane. Britanija je otkazala dalje narudžbe, stoga korištenje Lightninga u sastavu RAF-a nije vrijedno spomena. Prva ozbiljna borbena upotreba Lightninga zbila se na ratištu u Sjevernoj Africi nakon savezničke operacije Torch (desant na Alžir i Maroko). U početku su Amerikanci koristili lovce Curtiss P-40 Warhawk, koji su se pokazali inferiornim prema njemačkim lovcima Bf-109. Tokom zime 1942./1943. u borbama za Tunis P-40 su zamijenili novi lovci P-38 i donijeli prevagu na savezničku stranu. Upravo u Tunisu je Lightning stekao svoj njemački nadimak Der Gabelschwanz Teufel (vrag s račvastim repom).

Lightning na europskom ratištu

P-38 Lightning je bio prvi američki lovac koji je srušio jedan njemački avion. To se zbilo 14. kolovoza 1942., kada je potporučnik Elza Shahan iz 27. lovačkog skvadrona baziranog na Islandu srušio iznad Atlantika Focke Wulf Fw 200 Kondor.
U ljeto 1942. počelo je premještanje američkih aviona u Veliku Britaniju radi sudjelovanja u zračnom ratu u Europi (operacija Bolero). P-38 Lightning je sve do dolaska Mustanga bio jedini lovac za daleku pratnju bombarderskih formacija. U početku se u toj ulozi nije naročito pokazao, čemu su se Amerikanci čudili s obzirom da je na pacifičkom ratištu stekao reputaciju izvanrednog lovca. Piloti su se žalili na često otkazivanje motora, bilo je i drugih tehničkih poteškoća, a jedan od problema bila je i hladnoća pri letu na velikim visinama. Pokazalo se da je uzrok zatajivanja motora bio u relativno lošem britanskom gorivu, pa su Amerikanci dopremili benzin iz vlastitih rafinerija.
Lightning je temeljem borbenih iskustava neprekidno usavršavan, a vrhunac razvoja dosegao je varijantama J i L koje su se mogle mjeriti s najboljim njemačkim i savezničkim lovcima. No, tada je već u ulozi pratećeg lovca uglavnom bio zamijenjen s P-51 Mustang. Također je neprekidno usavršavana obuka pilota za let na ovom zahtjevnom avionu, kao i taktički postupci u zračnoj borbi.
Najveći zračni as P-38 na europskom ratištu bio je Robin Olds. Na Lightningu je srušio 8 njemačkih lovaca (kasnije još 7 na P-51 Mustang). Dne 25. kolovoza 1944. Olds je na Lightningu srušio tri njemačka lovca u jednoj od legendarnih i najuzbudljivijih epizoda u zračnom ratu iznad zapadne Europe u II. SR. Olds se sa svojim pratiocem (wingman) upustio u borbu s 40-50 lovaca Luftwaffe. Prišli su im u idealnoj taktičkoj situaciji - neprimijećeni, s leđa i s veće visine. Neposredno prije napada odbacili su dopunske rezervoare za gorivo i tada je Olds primijetio da mu se motori gase - u uzbuđenju je propustio prebaciti napajanje na unutarnje rezervoare. U tom trenutku mu se u nišanu pojavio Bf-109, ispalio je rafal i srušio Nijemca. Tako je postao jedini pilot-lovac u povijesti zrakoplovstva koji je srušio protivnika u fazi kada je letio poput jedrilice. Nakon toga je aktivirao unutarnje rezervoare za gorivo i srušio još jednog Nijemca. Zatim je primijetio ispred i ispod sebe jednog Mustanga P-51 kojeg su progonila dva Bf-109. U namjeri da pomogne nepoznatom Amerikancu sunovratio se prema dolje i doživio iskustvo koje je bilo noćna mora pilota P-38 - pad prema zemlji.
Brzina P-38 u obrušavanju bila je tolika da komande nisu reagirale zbog kompresije zraka i opstrujavanja oko površina za horizontalno upravljanje, fenomena koji je shvaćen tek kasnije i stajao je glave mnogih pilota. Olds je imao sreću da su komande reagirale u zadnji čas, u području gdje je zrak bio gušći tako da je uspio izravnati avion neposredno iznad tla.
Pri obrušavanju je otpao jedan dio poklopca kabine pa je Olds odlučio vratiti se u bazu. Bilo mu je za taj dan dosta uzbuđenja. Međutim, u jednom trenutku je oko sebe primijetio tragove zrna i vidio da ga progoni Bf-109. Izveo je majstorski potez - naglo je okrenuo avion ulijevo, okrenuo se pod maksimalnim opterećenjem, propustio Nijemca pred sebe i jednim rafalom poslao ga na zemlju.
P-38 Lightning je i nakon dolaska Mustanga korišten kao lovac za daleku pratnju bombardera ili za takozvani slobodni lov, no posebno se istakao kao lovac-bombarder u napadima na ciljeve na zemlji. Zahvaljujući velikoj masi i čvrstoj konstrukciji mogao je ponijeti po dvije bombe od 907 kg, ili dvije od 454 kg plus četiri od 227 kg, ili četiri lansera za nevođene rakete. U napadima na zemaljske ciljeve koristio je i streljačko oružje, čija je gusto koncentrirana paljba mogla u jednom kratkom rafalu uništiti lokomotivu. Efikasnost P-38 u napadima na zemaljske ciljeve naročito je došla do izražaja nakon invazije u Normandiji. U jednoj od misija napali su štab zapovjednika Oberkommando West feldmaršala Günthera von Klugea, pri čemu su jednu bombu od 227 kg uspjeli ubaciti ravno u ulazna vrata.
Lightninzi su bili česti ''gosti'' i na nebu iznad Jugoslavije. Osim što su viđani u pratnji bombarderskih formacija napadali su kao lovci-bombarderi brojne ciljeve na zemlji. Između ostalog bombardirali su željezničke ranžirne kolodvore i vojne transporte u pokretu.

Lightning na Pacifiku i Dalekom Istoku

I Japanci su imali svoj nadimak za Lightning: Ni hikōki, ippairotto (dva aviona, jedan pilot).
Za razliku od europskog ratišta Lightning je na Pacifiku i Dalekom Istoku stekao reputaciju najboljeg i najuspješnijeg lovca USAAF. Srušio je preko 1.800 Japanskih aviona, a preko stotinu pilota postalo je zračnim asovima. Na Lightingu su također letjeli i sve svoje pobjede postigli dvojica najvećih američkih zračnih asova u II. SR - Richard Bong s 40 i Thomas McGuire s 38 zračnih pobjeda.

Richard Bong:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zasigurno najpoznatija borbena akcija Lightninga u II. SR zbila se 18. travnja 1943. kada su Amerikanci presreli avion s admiralom Yamamotom i srušili ga iznad otoka Bouganville. Admiral Isoroku Yamamoto bio je zapovjednik japanske Kombinirane flote (Rengo Kantai) i glavni inspirator napada na Peral Harbor. Američki kriptografi uspjeli su dešifrirati najtajniju japansku šifru, takozvani ''grimizni kod'', pa su saznali da se Yamamoto sprema u inspekciju zračnih snaga na otoku Bouganville. Saznali su i njegov raspored - a znalo se da je pedantan i točan - te sve podatke o avionu kojim će letjeti i o lovačkoj pratnji.

Admiral Isoroku Yamamoto:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za ovaj let saznao je i predsjednik Roosevelt, koji je zapovijedio ministru mornarice Franku Knoxu: - Uhvatite Yamamota (Get Yamamoto)! - Knox je predsjednikovu želju prenio zapovjedniku Pacifičke flote admiralu Chesteru Nimitzu, a on je pak prenio zapovjedniku Južnopacifičkog područja admiralu Halseyu. Nakon toga je Halsey izdao operativnu zapovjed zračnoj bazi Henderson Field na Guadalcanalu.
Valja spomenuti da se Amerikanci nisu olako odlučili na zračni atentat na glavnog protivničkog admirala. U početku su imali moralnih dvojbi jer je de facto bila riječ o ubojstvu, stoga je predsjednik Roosevelt konzultirao pravnike i zatražio da mu se predoče povijesni presedani. Na kraju je prevagnula činjenica da je Yamamoto bio glavni začetnik podmuklog napada na Peral Harbor, stoga njegova eliminacija nije mogla biti zločinački čin.

Operacija Vengeance

Operacija je dobila ime Osveta (Vengeance), a za njezino izvršenje odabran je 339. lovački skvadron opremljen avionima Lockheed P-38G Lightning koji su bili opremljeni dodatnim rezervoarima goriva i jedini su imali borbeni doseg za let od 600 milja ili 970 km u dolasku i 400 milja u povratku. U dolasku će lovci letjeti južno i zapadno od Solomonovih otoka kako bi izbjegli japansku detekciju. Sve je isplanirano točno u minutu, a susret s Yamamotom predviđen je za 9.35h. Pilotima je na brifingu rečeno da idu srušiti avion koji prevozi ''važnog japanskog admirala''. Ime nije rečeno, ali pilotima nije bilo teško shvatiti da je riječ upravo o Yamamotu.

Grafički prikaz operacije Vengeance. Crvenom bojom prikazana je ruta leta admirala Yamamota, a zelenom ruta P-38:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U napad je trebalo poletjeti 18 Lightninga, od čega su 4 bila u tzv. Killer Group dok su ostali trebali angažirati lovačku pratnju. Jedan P-38 nije uspio uzletjeti, drugom je otkazalo napajanje goriva iz dodatnih rezervoara, tako da ih je u napad krenulo ukupno 16. Letjeli su na ekstremno maloj visini, samo 15 metara iznad mora, pa su dosadu ubijali brojeći morske pse. U međuvremenu je Yamamoto s pratnjom poletio iz Rabaula za Bouganville - točno prema rasporedu. Ukrcali su se u dva bombardera Mitsubishi G4M Betty, a u pratnji je bilo 6 mornaričkih lovaca Mitsubishi A6M Zero.
Nevjerojatno je da su Amerikanci uspjeli izračunati vrijeme susreta gotovo točno u minutu. Bilo je 9.34h kada je jedan od pilota Lightninga primijetio boogies visoko na lijevoj strani. Bombarderi su već počeli lagano spuštanje radi prilaza zračnoj bazi kada ih je napala Killer Group, dok su se ostali Lightninzi posvetili lovačkoj pratnji. Bombarder s Yamamotom srušio se u džunglu otoka Bouganville, dok je drugi Betty prisilno sletio u more. U njemu su preživjela tri čovjeka, a jedan od njih je bio Yamamotov načelnik štaba admiral Ugaki.
Zapovjednik Killer Group kapetan Thomas Lanphier na povratku je prekršio sva pravila sigurnosti i javio putem radija bazi na Guadalcanalu: - Taj kujin sin neće diktirati nikakve mirovne uvjete u Bijeloj kući (That son of a bitch will not be dictating any peace terms in the White House).

Prikaz rušenja G4M Betty s admiralom Yamamotom:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Piloti 339. lovačkog skvadrona koji su sudjelovali u operaciji Vengeance:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za rušenje aviona s Yamamotom najprije je kreditiran Thomas Lanphier. Čim su sletjeli na Guadalcanal Lanphier je, još pri izlasku iz aviona, vikao: - Srušio sam Yamamota! - Nadležni zapovjednici smjesta su upozorili pilote da drže jezik za zubima, jer ako se priča pročuje Japanci će shvatiti da su im probijene najtajnije šifre. Ipak, šest mjeseci kasnije magazin Time objavio je detalje o akciji, uključivo ime kapetana Thomasa Lanphiera. Američki vojni vrh pobjesnio je zbog takve povrede konspiracije i neodgovornog brbljanja, stoga zapovjednik operacije Vengeance major John Mitchell nije dobio Medalju časti za koju je predložen već Mornarički križ (Navy Cross) kao i svi piloti Killer Group.
Premda je za rušenje Yamamota u početku kreditiran Lanphier, pokazalo se da je to netočno. Rušenje aviona s Yamamotom prijavio je i poručnik Rex Barber. Polemika pa i prepirka između njih dvojice nastavljena je i dugo nakon rata. USAF je našla solomonsko rješenje u tome da kredit pripiše obojici. Sve dvojbe je riješio Kenji Yanagiya, jedini japanski pilot iz grupe pratećih lovaca koji je preživio rat, a po čijem je svjedočenju Yamamota mogao srušiti samo Barber. To isto potvrdili su i nalazi na olupini bombardera Betty, koja i danas stoji na istom mjestu i pretvorena je u turističku atrakciju. USAF je tek 2003. godine službeno pripisala zračnu pobjedu isključivo Rexu Barberu, no on to nije doživio - preminuo je 2001.

Rex Barber:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U razdoblju od 1941. do 1945. godine proizvedeno je 10.037 primjeraka P-38 Lightning. Osim USAAF bili su u naoružanju još osam zemalja, a posljednji su povučeni iz upotrebe u Hondurasu 1965. godine.

mi je moj stari govoril o "dvotrupcih" ti so bili strah in trepet, ko so enkrat užgali spomladi leta 45 po naši želzniški postaji je vse gorelo, ja tisti 20 mm je bil zakon..., pa še štiri strojnice .5, tačno ubijeno, dobro moraš zadeti, to je pa druga zgodba, imam prijatelja pilota, školarca z galeba g4, to ni kar tako, da boš kar zadel..., leti vse okoli..., ja naredi pa pizdarijo v vojski na tleh, to pa..., ko priletijo letala ne smeš početi ničesar, da te ne vidijo, to je "železno" pravilo..., ker piloti "jurišnikov" nimajo nevem koliko časa opazovti, ne vidijo ničesar, bodo padli dollll..., bo fasal nevem kaj..., naj me popravi nekdo, ki je bolj podkovan glede "jurišnikov"...

aha sta pa bila še dolgo po 2. vojni dobro vidna dva kraterja od 500 kg bombe ob ž. postaji, ki sta ju spustila b17 ali pa lanhcaster...

28. siječnja 1813. u Rijeci se rodio mornarički časnik i inženjer Ivan Lupis (u dokumentima se pojavljuje i kao Ioannem Blasium Ignatium Lupis te Giovanni Biagio Luppis). Svjetski je poznat kao izumitelj preteče torpeda.
Njegovo prezime Lupis talijanski je oblik, a ponekad se prevodi kao Vukić. Bio je iz obitelji pomoraca s Pelješca, školovao se u Rijeci i Veneciji, a radni je vijek kao časnik proveo na brodovima Austro-ugarske ratne mornarice, te je dosegao čin kapetana fregate. Nakon umirovljenja 1861. vratio se u Rijeku, gdje je nastavio raditi na svojoj višegodišnjoj zamisli o spasiocu obale (njem. Küstenretter), brodiću bez posade kojim bi se na većoj udaljenosti mogao napasti neprijateljski brod.
Na ideju za torpedo Ivan Lupis došao je sredinom 19. stoljeća. Njegova prvotna zamisao bila je neka vrsta čamca natovarenog eksplozivom, a kojim bi se upravljalo s obale pomoću užadi. Takav čamac bez posade usmjerio bi se na neprijateljski brod. S vremenom je Lupis unaprijedio tu ideju i izradio više prototipova. Godine 1860. caru Franji Josipu predstavio je svoj prototip. Demonstracija je bila uspješna, ali austrijska mornarica ipak nije prihvatila to oružje.
Važan trenutak za daljnji razvoj torpeda bilo je upoznavanje Ivana Lupisa s britanskim inženjerom Robertom Whiteheadom 1864. godine u Rijeci. Whitehead je prihvatio Lupisovu ideju, a zatim su je znatno razvili. Primjerice, stavljen je eksplozivni naboj u podvodni dio plovila, što je torpedo učinilo podmorskim oružjem. Uvedeno je automatsko vođenje po smjeru i dubini. Prva su torpeda nosila ime Luppis-Whitehead, a izum je prva otkupila austro-ugarska mornarica. Kao rezultat uspješnog izuma 1873, u Rijeci je utemeljena tvornica Torpedofabrik Whitehead & Comp. Izum su potom kupili i Englezi, a ubrzo i gotovo sve veće pomorske sile svijeta. Lupis se 1874. godine povukao iz posla te otišao iz Rijeke, a umro je 11. siječnja 1875. u talijanskom gradu Torriggia.
Ivan Lupis dobio je od cara Franje Josipa za svoje zasluge plemićku titulu s pridjevkom von Rammer.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ivan Lupis

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tvornica torpeda u Rijeci

Mala epizoda iz rata na Pacifiku - bitka kod otoka Rennel 29.-30. siječnja/januara 1943.

Konačni prijelom u ratu na Pacifiku u II. SR dogodio u bici za otok Guadalcanal. Japanci su pretrpjeli težak poraz u borbama na kopnu, na moru i u zraku, ali je šestomjesečna krvava kampanja - ironično - okončana njihovim operativnim uspjehom.

Preludij - odluka Japanaca o povlačenju sa Guadalcanala

Već u studenom 1942. kod Japanaca su se pojavile prve sumnje u svrsishodnost daljeg nastavka kampanje radi ponovnog zauzimanja Guadalcanala. Prvi japanski oficiri koji su došli do takvog zaključka bili su pukovnici iz Imperijalnog generalštaba Takushiro Hattori i Masanobu Tsuji. Obojica su posjetili otok i kasnije govorili kolegama da je Guadalcanal ''izgubljen slučaj''. Do istog zaključka došli su kapetan fregate Yuji Yamamoto i major Takahiko Hayashi, koji su 11. prosinca 1942. izvijestili Imperijalni generalštab o stanju trupa i preporučili da se Guadalcanal napusti. U razgovoru s pukovnikom Joichiro Sanadom iz generalštaba general Hitoshi Imamura, zapovjednik 8. armije u Rabaulu, nije izravno preporučio povlačenje ali je istakao sve poteškoće s kojima se suočavaju snage na Guadalcanalu. Sanada se vratio u Tokyo s preporukom da se otok napusti i da se sve snage usmjere na kampanju u Novoj Gvineji, s time da se sa Guadalcanala evakuira što je moguće veći broj vojnika. Imperijalni generalštab je prihvatio prijedlog i 26. prosinca donio odluku da se Guadalcanal napusti, te da se uspostavi nova obrambena linija u području središnjih Solomonovih otoka. Također je izdana zapovijed da se pristupi planiranju evakuacije.
Dne 28. prosinca 1942. ministar rata general Hajime Sugiyama i načelnik admiralštaba admiral Osami Nagano posjetili su imperatora Hirohita i izvijestili ga o odluci o napuštanju Guadalcanala. Imperator je formalnu zapovjed za evakuaciju potpisao 31. prosinca.
Američke kopnene snage na Guadalcanalu u to vrijeme je činio XIV. korpus pod zapovjedništvom generala Alexandera Patcha, a sastojao se od divizije Americal, 25. pješadijske divizije, 2. marinske divizije i samostalne 147. pješadijske regimente s ukupno 50.000 vojnika. General Patch je upravo započeo pripreme za završnu ofenzivu kojom će definitivno očistiti otok od japanskih trupa, međutim su Japanci preduhitrili njegove planove. Odmah iza Nove godine 8. armija i Kominirana flota (Rengo Kantai) započele su planiranje operacije koja je dobila kodni naziv Ke. Plan je predviđao zračnu kampanju radi slabljenja američkih snaga, te koncentraciju raspoloživih snaga ratne mornarice. Zračne udare imala je izvesti Jugoistočna zrakoplovna flota pod zapovjedništvom viceadmirala Jinichi Kusake.
Zračna kampanja započela je sredinom siječnja 1943. noćnim napadima manjim skupinama aviona na aerodrom Henderson Field i na američke položaje uz rijeku Matanikau, ali bez većeg rezultata.
Japanci su također stavili u pokret i jake snage ratne mornarice. Za opću zaštitu operacije Ke određena je eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Konda, grupirana u području Ontong Jave, s nosačina aviona Junyo i Zuiho, bojnim brodovima Kongo i Haruna te pratnjom krstarica i razarača. Operaciju će neposredno izvesi 8. flota viceadmirala Gunichi Mikawe iz Rabaula s teškim krstaricama Chokai i Kumano, lakom krstaricom Sendai i 21 razaračem. Sâmu evakuaciju obaviti će razarači pod neposrednim zapovjedništvom kontraadmirala Shintaro Hashimota.

Reagiranje Amerikanaca i Task Force 18

Amerikanci su izviđanjem otkrili koncentraciju japanskih pomorskih snaga, a radio-prisluškivanjem i dešifriranjem poruka saznali da Japanci spremaju neku veću operaciju pod nazivom Ke - što su protumačili kao mogući veliki napad u području Solomonovih otoka ili na Novoj Gvineji. U međuvremenu su Japanci izvodili završne pripreme za evakuaciju. Izvijestili su generala Hiyakutake o odluci o povlačenju i koncentraciji preživjelih vojnika u zoni rta Esperance, a na Guadalcanal su iskrcali jednu svježu jedinicu kopnene vojske, takozvani Yano bataljon koji će poslužiti kao zaštitnica.
Zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral William Halsey bio je uvjeren da Japanci namjeravaju izvesti novu ofenzivu kako bi zauzeli aerodrom Henderson Field. Stoga je general Patch privremeno obustavio pripreme za ofenzivu i koncentrirao glavninu snaga unutar obrambenog perimetra. Također je Halsey 29. siječnja 1943. uputio na Guadalcanal novi konvoj s ratnim materijalom i aktivirao sve raspoložive flotne snage - 2 flotna i 2 eskortna nosača aviona, 3 bojna broda, 12 krstarica i 25 razarača. Neposrednu zaštitu konvoja činila je Task Force 18 pod zapovjedništvom kontraadmirala Roberta Giffena s teškim krstaricama USS Wichita, USS Chicago i USS Louisville, lakim krstaricama USS Montpelier, USS Cleveland i USS Columbia, eskortnim nosačima aviona USS Chenango i USS Suwanee, te 8 razarača.

Admiral Robert Giffen:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Task Force 18 je otkrila jedna japanska podmornica u području između Gudalcanala i otoka Rennel. Po zalasku sunca 29. siječnja eskadra se nalazila 140 nm južno od Guadalcanala i 40 nm sjeverno od otoka Rennel. Nekoliko brodova registriralo je radarski kontakt s nepoznatim avionom 50 nm zapadno, no admiral Giffen nije izdao nikakvu zapovjed ni uputu vezanu uz radarski signal. U međuvremenu se lovačka zaštita sa eskortnih nosača aviona povukla zbog pada mraka.
Radarski kontakt u stvarnosti je bila skupina od 31 japanskog torpednog bombardera Mitsubishi G4M Betty i Mitsubishi G3M Nell, koji su kružili na sigurnoj udaljenosti južno od Task Force 18. Japanci su napali sa istočne strane, neprimijećeni u tamnoj pozadini neba. Prva napadačka skupina nije postigla ni jedan pogodak i Giffen je, uvjeren da je napad završio, izdao zapovjed da se prekine plovidba cik-cak i nastavi u ravnom kursu. Na to je japanski izviđački avion izbacio svijetleće bombe, uslijedio je drugi napad, krstarica Chicago je dobila dva torpedna pogotka i ostala nepokretna. Jedan pogodak primila je i krstarica Wichita, ali torpedo nije eksplodirao. U potpunom mraku je krstarica Louisville uspjela uzeti teško oštećenu i nepokretnu Chicago u tegalj. Brodovi su se polako udaljavali prema jugu, praćeni od ostatka Task Force 18.

Krstarica USS Chicago:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bombarder Mitsubishi G4M Betty:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oštećena krstarica Chicago (lijevo) u teglju krstarice Louisville:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Saznavši za oštećenje krstarice Chicago admiral Halsey smjesta je izdao zapovjed da se brod zaštiti. Eskortnim nosačima aviona naređeno da odmah u zoru pošalju lovačke patrole, a u pomoć im je upućen i flotni nosač USS Enterprise. Tegljenje oštećene krstarice Chicago preuzeo je oceanski remorker USS Navajo.
Japanci su ujutro 30. siječnja uputili izviđačke avione da tragaju za američkim brodovima. Iako su ih lovci rastjerali ipak su uspjeli dojaviti poziciju oštećene krstarice Chicago. U 12:15 sati u napad je poletjelo 11 torpednih bombardera Nakajima B5N Kate iz baze u Kaviengu. Radar na nosaču Enterprise registrirao je u 15:40 h dolazeće avione i odmah je dana uzbuna lovačkoj patroli, a sa broda je poletjelo 10 dodatnih lovaca. U početku se činilo da će cilj napada biti Enterprise, međutim su Japanci napali Chicago i prateće brodove. Dva bombardera su srušena prije nego su uspjeli lansirati torpeda, a još šest nakon lansiranja, ali su uspjeli postići pet pogodaka. Jedan torpedo pogodio je razarač USS La Vallette, a četiri krstaricu Chicago. Brodu nije bilo spasa i zapovjednik krstarice kapetan Ralph Davis zapovijedio je evakuaciju. Chicago je potonula 20 minuta kasnije, a prateći brodovi pokupili su 1.049 preživjelih. Oštećenog La Valette uzeo je u tegalj remorker Navajo i američki brodovi povukli su se u Espiritu Santo bez daljih incidenata.

Bitka kod otoka Rennel, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

U bici kod otoka Rennel Amerikanci su izgubili jednu tešku krstaricu dok je jedan razarač oštećen, te 85 poginulih. Japanci su izgubili 12 bombardera i 60-84 poginula avijatičara. Japanci su odmah rastrubili ovu u biti minornu epizodu kao golemu pobjedu i objavili kako su potopili jedan bojni brod i tri krstarice. Amerikanci su pak odlučili zatajiti neko vrijeme od javnosti gubitak krstarice Chicago, a zapovjednik Pacifičke flote admiral Chester Nimitz zaprijetio je da će ''osobno ustrijeliti'' onoga tko oda gubitak novinarima. Za poraz kod otoka Rennel Nimitz i Halsey su krivili Giffena, ali to nije utjecalo na njegovu karijeru - ostao je na zapovjednim položajima i rat je okončao kao viceadmiral.
Japanci su započeli evakuaciju trupa s Guadalcanala noću 31. siječnja, a završili je 8. veljače 1943. povlačenjem zaštitnog Yano bataljona. Jedan dio vojnika, do kojih se nije moglo doprijeti u džungli ili su bili preslabi za iscrpljujući marš do rta Esperance, ostavljen je da se bori do kraja.
Operacija Ke nesumnjivo je bila operativni uspjeh Japanaca, jer su evakuirali puno više svojih vojnika nego su se nadali. Sa Guadalcanala je evakuirano 10.650 vojnika od ukupno 36.000 koliko ih je u različitim fazama stiglo na otok. Ostali su izginuli u borbama ili pomrli od rana, iscrpljenosti i epidemija. U operaciji Ke Japanci su pretrpjeli puno manje gubitke od očekivanih (sâm admiral Yamamoto predviđao je gubitak 50% razarača). No, kako je 1940. rekao Winston Churchill nakon Dunkerquea - ratovi se ne dobivaju evakuacijama.

Poručnik NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2848 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola

BITKA ZA STALINGRAD - od 21. avgust 1942 do 2. februar 1943

Nemška vojska je pod vodstvom feldmaršala Friedricha Paulusa na današnji dan leta 1943 kapitulirala v bitki pri Stalingradu.

Bitka za Stalingrad ali stalingrajska bitka (nemško Schlacht von Stalingrad, rusko Сталинградская битва) je bila ena od bitk druge svetovne vojne. V njej je pomenila glavni preobrat in ima sloves najbolj krvave bitke v zgodovini. Nemci so napadli Stalingrad, da bi prišli za hrbet dobro branjeni Moskvi, kjer se je njihovo napredovanje ustavilo.

Leta 1942 je 6.nemška armada pod poveljstvom generala Friedricha Paulusa prišla v krog Stalingrada. V prvih mesecih so se uspešno bojevali, vendar jim je začelo zmanjkovati hrane in streliva, kar so Rusi izkoristili v svoj prid. Nemci so do novembra zavzeli skoraj celoten Stalingrad, ostalo je še nekaj postojank ob Volgi. Za zavzetje teh mest so poslali v boj vse razporožljive enote, tako da so bili boki slabo branjeni (na njih so Nemci postavili Romune). Stalin je čakal na november in takrat so Rusi sprožili velik napad, cca 1 milijon ruskih vojakov (proti 250.000 Nemcem), proti bokom in poteptali obrambo. Sredi novembra so obkolili Nemce v Stalingradu. Nemci so se komaj branili, zalog pa jim ni mogla dostaviti niti Luftwaffe. Führer Adolf Hitler je zahteval boj do konca in ni dovolil predaje. Tudi 4.armadipod poveljstvom feldmaršala Ericha von Mainsteina ni uspelo rešiti položaja. 30. januarja je Hitler Paulusa povišal v feldmaršala z jasnim namigom: noben nemški maršal se v zgodovini še ni predal. Vendar se je Paulus predal že naslednji dan.
Zaradi izjemnih zaslug med vojno je bilo mesto odlikovano z nazivom mesto heroj.

* 2.februarja 1943 so se nacisti predali sovjetski vojski pri Stalingradu.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                 Bitka za Stalingrad

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                               Mesto Stalingrad je bilo v dveh urah razrušeno, gelo je vse tudi opeke

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                         Tudi najmočnejši nemški oklepniki so brez goriva omagali

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                 Nemci so napadali z vsemi silami tudi iz zraka

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                      Veliko se jih ni vrnilo nikoli več domov

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                              Heroj Sovjetske zveze Jakov Pavlov in porušena hiša, ki jo je branil

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                  Rusi so branili v Stalingradu vsako hišo posebej

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                             Heroj Sovjetske zveze

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Rusi so sprožili silovit protinapad

[You must be registered and logged in to see this image.]
                          Mraz, pomanjkanje hrane in pomanjkanje goriva so načeli še takšno visoko moralo nemških vojakov

Zoran I (citat):: Nemška vojska je pod vodstvom feldmaršala Friedricha Paulusa na današnji dan leta 1943 kapitulirala v bitki pri Stalingradu.

Volgograd, Mamajev kurgan, spomenik ''Majka domovina zove'' (Родина-мать зовёт):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na Mamajevom kurganu, među svojim suborcima, pokopan je po vlastitoj želji Vasilij Čujkov (1900.-1982.), zapovjednik 62. armije koja je obranila Staljingrad. On je jedini maršal SSSR koji je sahranjen izvan Moskve:

[You must be registered and logged in to see this image.]

23. veljače 1903. američki predsjednik Theodore Roosevelt i prvi kubanski predsjednik Tomás Estrada Palma potpisali su kubansko-američki sporazum kojim su SAD u najam dobile područje kod zaljeva Guantánamo na Kubi. Danas tamošnja mornarička baza Guantanamo Bay drži titulu najstarije prekomorske baze SAD-a, a ujedno je i jedina američka vojna instalacija na teritoriju države s kojom SAD nisu imale diplomatske odnose (od 1961. do 2015.). Područje pod američkom kontrolom kod Guantánama prostire se na otprilike 117 četvornih kilometara tla i mora.
Amerikanci su taj prostor unajmili na neodređeno vrijeme, nakon što su otjerali Španjolce poslije španjolsko-američkog rata 1898. Rat je formalno završio mirovnim ugovorom u Parizu (službeno ratificiran 6. veljače 1899.) kojim je Kuba stekla nezavisnost, iako pod de facto američkim protektoratom, a Filipini, Guam i Portoriko postali nove američke prekomorske kolonije. Na Kubi je uspostavljena američka vojna uprava koja je formalno predala vlast kubanskoj civilnoj vladi 1902. godine.
Za bazu su Amerikanci navodno plaćali najam od 4.085 dolara godišnje. Zanimljivo je da se baza kod Guantánama zapravo nalazi na ulazu u zaljev, a unutarnji dio istog zaljeva pod kubanskom je kontrolom. Dapače, grad Guantánamo, po kojem se zove zaljev, ne pripada SAD-u, nego Kubi. Inače, poznata kubanska pjesma Guantanamera dobila je ime upravo po Guantánamu (Guantanamera je žena iz Guantánama).
Zaljev Guantánamo je posjetio Kristofor Kolumbo 1494. i nazvao ga Puerto Grande, a nalazi se u najistočnijoj kubanskoj pokrajini Guantánamo. Prostor pokrajine je kulturno različit od ostatka Kube jer su tamo kroz povijest dolazili doseljenici iz raznih naroda (prvi stanovnici su Katalonci, zatim su dolazili Britanci i Irci, zatim Francuzi s Haitija i doseljenici s Jamajke) koji su ostavili kulturni utjecaj. Glavna djelatnost je proizvodnja šećera i kave.
2002. u sastavu vojne baze organiziran je zatvor/logor Guantanamo, za uhićene džihadiste u okviru američke intervencije u Afganistanu, nakon napada na WTC u New Yorku 11. rujna 2001.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Džomba BROJ POSTOVA: : 117 ČLAN OD: : 2016-11-14 Srpski Itebej-Banat

На данашњи дан:
24. фебруара 1885. године рођен је Честер Нимиц, амерички адмирал, [You must be registered and logged in to see this image.]
[You must be registered and logged in to see this link.]

23. veljače 1998. u arapskim novinama 'Al-Quds Al-Arabi' (Arapski Jeruzalem) objavljen je tekst fetve o pokretanju džihada protiv križara i Židova.
Tekst je tim novinama, koje se izdaju u Londonu, poslan faksom, a potpisnici su bili Saudijac Osama bin Laden i još četiri osobe iz islamskog svijeta (Ayman al-Zawahiri, Ahmed Refa'i Taha, Mir Hamzah i Fazlur Rehman Khalil). U tekstu je upotrijebljen znatan broj citata iz Kurana, a Amerikanci i Židovi optuženi su za okupaciju arapskih zemalja. Sukladno tome, u tekstu se tvrdilo da je džihad osobna obaveza svakog muslimana u takvim uvjetima napada na islamske zemlje.
- Bog je naredio da se svi Amerikanci ubiju i da se zaplijeni njihov novac! Ubijati Amerikance i njihove saveznike, civilne i vojne, individualna je obaveza svakog muslimana koji je za to sposoban, u svakoj državi u kojoj je to moguće, sve dok se džamija Al-Aqsa (u Jeruzalemu) i Sveta džamija, El Masğid el Ḥarām (u Mekki) ne oslobode iz njihovog stiska, stoji u tekstu iz 1998. godine.
1999. FBI je Osamu bin Ladena uvrstio među deset najtraženijih osumnjičenika zbog njegove umiješanosti u napade na američka veleposlanstva u Keniji i Tanzaniji u 1998.
Osama bin Laden porekao je svoju upletenost u napade na Svjetski trgovački centar (WTC) 11. rujna 2001., ali ih je pozdravio. Unatoč tome postao je prvoosumnjičeni. Nedugo nakon toga američki predsjednik George W. Bush zatražio je od afganistanskih vlasti da predaju Osamu bin Ladena. Oni su to odbili i uslijedio je američki oružani odgovor početkom listopada 2001. godine. To je dovelo do pada talibanske vlasti u Afganistanu ali ne i do uništenja mreže Al-Qaede i hvatanja Osame bin Ladena. Američki Navy SEALsi usmrtili su bin Ladena iza 01:00 ujutro, 2. svibnja 2011. u njegovom kompleksu u Abottabadu u Pakistanu. 6. svibnja 2011. Al-Qaeda je na svojoj web stranici potvrdila bin Ladenovu smrt.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 1974 godine predao se posljednji japanski vojnik filipinskim vlastima neznajući da je rat davno završio.Bio je to poručnik Hiro Onade.
[You must be registered and logged in to see this image.]

semsudin (citat):: Hiro Onade

Hiroo Onoda.
Kao poručnik carske vojske Onoda je 1944. raspoređen na otok Lubang na Filipinima. Nakon američkog iskrcavanja na otok u veljači 1945. Major Yoshimi Taniguchi poslao je Onodu s još trojicom vojnika na neki izdvojeni položaj. Rečeno im je da ostanu tamo dok ne dođu po njih. S njim su bili kaplar Shimada i vojnici Akatsu i Kozuka.

Hiroo Onoda kao poručnik japanske vojske:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prolazili su dani, tjedni, mjeseci i godine a nitko nije dolazio po četvoricu Japanaca. Ostavši bez ikakve veze s carskom vojskom započeli su rat na vlastiti način - gerilskim akcijama. Već u listopadu 1945. vidjeli su prvi letak gdje je na japanskom jeziku pisalo da je rat završen i bjegunci se pozivaju na predaju lokalnim vlastima koje će ih poslati kućama. Međutim, zaključili su da je riječ o savezničkoj propagandi. Nije pomoglo ni kada su iz aviona bačena pisma i fotografije njihovih obitelji - bili su uvjereni da je riječ o triku.
Ipak, Akatsu se 1950. predao filipinskoj policiji dok su ostala trojica nastavila s paljenjem usjeva i drugim gerilskim akcijama. Nakon što su Shimada i Kozuka ubijeni u okršaju s policijom Onoda je ostao sâm.
Za Onodu se zainteresirao japanski istraživač i pustolov Norio Suzuki, koji je čuo priču o ''japanskom pandi'' i ''japanskom jetiju'' na Filipinima. Nakon nekoliko dana potrage susreo se s Onodom 20. veljače 1974. i stekao njegovo povjerenje, pa su se i sprijateljili. Onoda je prihvatio činjenicu da je rat završen i pristao na predaju, ali je odbio sići sa brda dok ga ne razriješi dužnosti osobno oficir koji ga je poslao na zadatak.
Suzuki se vratio u Japan s fotografijama koje su dokazivale njegov susret s Onodom, a vlasti su uspjele pronaći njegovog nekadašnjeg zapovjednika majora Taniguchija. Dne 9. ožujka 1974. Taniguchi je Onodi pročitao službenu zapovjed u kojoj je navedeno da je 14. armija prestala postojati, da su vojnici Onodinog specijalnog odjela razriješeni dužnosti i da su obavezni javiti se najbližim japanskim vlastima, a ako nisu na raspolaganju onda najbližim vlastima USA ili Filipina.
Tada se Onoda predao filipinskoj policiji, a također je predao svoju oficirsku sablju, pušku koja je još uvijek funkcionirala, 500 metaka i nekoliko ručnih bombi.

Onoda poslije predaje:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ostao je još jedan problem: Onoda je pobio nekoliko ljudi i sudjelovao u više vatrenih okršaja s filipinskom policijom, uz obilato nanošenje materijalne štete, a to su teška kaznena djela. Međutim, predsjednik Ferdinand Marcos osobno ga je abolirao s obrazloženjem kako Onoda nije znao da je rat završen i djelovao je u uvjerenju da izvodi borbene akcije.
Po povratku u Japan Onoda je postao celebrity i odmah je objavio memoare pod naslovom ''Nema predaje - moj tridesetgodišnji rat''. Međutim je teško podnosio teret slave, a i novi Japan mu se nije previše svidio pa se 1975. preselio u Brazil gdje se bavio uzgojem stoke. Godine 1984. vratio se u Japan i osnovao edukativni kamp za mlade.
Godine 1996. ponovo se vratio na Lubang i jednoj tamošnjoj školi donirao iznos od 10.000 USD. Unatoč svemu što je proživio dočekao je duboku starost - preminuo je 2014. u 92. godini.

Onoda nekoliko godina prije smrti:

[You must be registered and logged in to see this image.]

13. ožujka 1938. izvršen je Anschluss, odnosno priključenje Austrije Hitlerovom Trećem Reichu.
Prethodnog dana je njemačka vojska ušla u Austriju bez otpora. Hitler je već ranije nastojao izmanipulirati austrijskog kancelara Kurta von Schuschnigga, koji se načelno protivio Anschlussu. Tijekom sastanaka sa Schuschniggom u Berchtesgadenu u Bavarskoj izložio ga je kombinaciji prijetnji i uvjeravanja. Naposlijetku je Schuschnigg prisiljen na ostavku koju je dao 11. ožujka 1938., a tadašnji austrijski predsjednik Wilhelm Miklas pod pritiskom Njemačke je za novog kancelara postavio austrijskog nacista Arthura Seyss-Inquarta. Novi je kancelar 12. ožujka pozvao njemačku vojsku, koja je sljedeći dan okupirala Austriju. Inače, Arthur Seyss-Inquart se rodio 1892. u Moravskoj, tada dijelu Austro-Ugarske. Prezime mu je bilo Zajtich, a 1907. njegova obitelj se preselila u Austriju, te su postali Seyss-Inquarti.
Kada je nakon sloma Austro-Ugarske osnovana Austrija, njezin je privremeni parlament izglasao priključenje njemačkom Reichu. Međutim, Saveznici su se (osobito Francuska i Italija) usprotivili Anschlussu, pa je zabrana Anschlussa ušla i u ugovore o miru s Njemačkom (članak 80. Versailleskog ugovora) i s Austrijom (članak 88.).
Adolf Hitler, koji je i sam rodom iz austrijskog grada Braunau am Inn, imao je veliku želju za pripojenjem Austrije Njemačkoj, a 1934. je to javno zahtjevao. Politika tadašnjeg Reicha je bila vođena pod sloganom: "Svi Nijemci u jednoj državi."
Nakon Anschlussa funkcije austrijskog kancelara i predsjednika su ukinute. Naknadno je referendum o pripojenju Trećem Reichu potvrdio priključenje Austrije Njemačkoj. Bio je izmanipuliran nacističkom propagandom, izbornim inženjeringom i prijevarama, te se prema službenim podacima 99,7% austrijskih birača izjasnilo za pripojenje.
Krajem Drugog svjetskog rata Saveznici su podijelili Austriju na četiri okupacijske zone. 27. travnja 1945. proglašena je privremena vlada koja je uspostavila tzv. Drugu republiku i upravljala Austrijom do prvih legitimnih izbora 1949. S potpisivanjem državnog ugovora 1955., Austrija je ponovo stekla potpunu neovisnost. Proglasila je stalnu neutralnost i zakonski zabranila težnje za ponovnom pripojenju Njemačkoj. 1955. godine počinje snažan gospodarski uspon, a od 1995. Austrija je punopravna članica Europske unije (EU).

[You must be registered and logged in to see this image.]

Doček Hitlera u Beču 15. ožujka 1938.

Džomba BROJ POSTOVA: : 117 ČLAN OD: : 2016-11-14 Srpski Itebej-Banat

14 марта 1958 года. Первый полёт Ан-14 «Пчёлка»

[You must be registered and logged in to see this link.]
[You must be registered and logged in to see this image.]

Rimski vojskovođa, državnik i pisac Gaj Julije Cezar (lat. Caius Iulius Caesar) ubijen je 15. ožujka 44. p.n.e. u atentatu u Rimu, gdje se i rodio 13. srpnja 100. p.n.e. Potjecao je iz ugledne patricijske obitelji Julijevaca i bio nećak konzula Gaja Marija koji je vodio krvave građanske ratove s Kornelijom Sulom. Nakon Marijeve smrti i uvođenja Suline diktature Cezar je napustio Rim i posvetio se vojničkom pozivu.
Istaknuo se u ratovima u Maloj Aziji i borbi protiv gusara u Egejskom moru. U čast svojih pobjeda Cezar je organizirao raskošne svečanosti u Rimu zbog čega se prezadužio. Dugova se riješio nakon što je postao Pontifex maxsimus (vrhovni svećenik u Rimu) te ratovanjem u Španjolskoj gdje je osvajanjima stekao znatno bogatstvo.
Cezar se u Rim vratio 60. godine p.n.e. gdje je s Gnejom Pompejom Velikim i Markom Licinijem Krasom sklopio Prvi trijumvirat (sporazum trojice) kojim su podijelili vlast, marginalizirajući ulogu Senata. Pompej je tada najčuveniji rimski vojskovođa, Kras najbogatiji Rimljanin, a Cezar je imao brojne političke veze.
Pedesetih godina Cezar je uspješno ratovao protiv galskih plemena i postao namjesnik Galije. Poduzeo je dva pohoda protiv Germana te neuspješno pokušao invaziju Britanije.
Krasova smrt 53. p.n.e. prekinula je trijumvirski ugovor. Cezar se oštro sukobio sa Senatom i Pompejom te krenuo vojskom na Rim, iz kojeg bježe Pompej i ostali Cezarovi politički protivnici. Prema legendi prilikom ulaska s vojskom u Italiju preko rijeke Rubikon Cezar je izgovorio: Alea iacta est (Kocka je bačena). Od tada postoji izraz 'prijeći Rubikon' i rabi se za osobu koja se upušta u neku radnju s riskantnim posljedicama.
Osiguravši si zaleđe u Italiji, Africi i Španjolskoj kreće za Pompejom i pobjeđuje ga u Bitki kod Farsala u Tesaliji, Grčka. Pompej bježi u Egipat gdje ga ubijaju i njegovu glavu daju Cezaru koji je tada intervenirao u unutrašnje egipatske prilike te osigurao vlast svojoj saveznici i ljubavnici Kleopatri. Zatim je sredio prilike u Judeji i Siriji i munjevito pobijedio pontskoga kralja Farnaka kraj Zele. Odatle potječe njegova čuvena poruka Senatu: Veni, vidi, vici (Dođoh, vidjeh, pobijedih).
Pobjedivši Pompeja u građanskom ratu, od 46. p.n.e. zavladao je kao diktator. Njegova diktatura označava kraj vrhovne vladavine Senata u Rimu i početak carstva. Iako je ubijen u atentatu, Rimska Republika je od 27. p.n.e. i formalno postala Rimsko Carstvo.
Nakon što se vratio u Rim i postao vojni diktator, porazio je protivnike u Africi i Španjolskoj, a kao namjesnik Ilirika ugušio je ilirski ustanak. Proglasio je opću amnestiju, provodio državne reforme, sređivao sudstvo, povećavao broj senatora i spremao mjere za osiguranje granica. Na vrhuncu moći ubili su ga urotnici iz patricijskih redova koje su predvodili Marko Junije Brut, Gaj Kasije Longin i Gaj Trebonije 15. ožujka 44. godine p.n.e.
Osim kao vojskovođa i političar Gaj Julije Cezar istaknuo se i kao pisac. Svoje ratovanje u Galiji opisao je u memoarima 'Komentari o galskom ratu' u 7 knjiga (Aulo Hircije dodao je osmu), a građanski rat protiv Pompeja u djelu 'Komentari o građanskom ratu' u 3 knjige. Oba djela pisao je u trećem licu. Bavio se i filološkim radom, njegovo djelo 'O analogiji' sačuvano je u ulomcima.
Uveo je i kalendar na temelju sunčane godine, po njemu nazvan julijanski.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mramorna glava Cezara iz Tusculuma, jedna od dvije koje su nastale za njegova života (oko 50.-40. p.n.e.)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rimska Republika za vrijeme Cezara; područja koja je on osvojio su svijetlo narančasta

Max Blitz (citat):: 13. ožujka 1938. izvršen je Anschluss, odnosno priključenje Austrije Hitlerovom Trećem Reichu.

Hitler se posebno osvetio Beču, gradu u kojem je živio kao siromašna skitnica i slikar amaterskih akvarela, za koji je smatrao da ga je kao mladića odbacio. Nekadašnju blještavu prijestolnicu degradirao je na obično sjedište okruga (gau).
Austrijska vojska je integrirana u njemačke oružane snage, a neki od Austrijanaca su ostvarili istaknutu ratnu karijeru poput Alexandera Löhra, Lothara Rendulica i Erharda Rausa koji su dosegli činove general-pukovnika (generaloberst). Austrrijanac general Edmund Glaise-Horstenau bio je opunomoćeni njemački general u NDH.
Austrija je dala i poveći broj najgorih nacističkih zločinaca. Najpoznatiji među njima bio je Ernst Kaltenbrunner, šef službe sigurnosti Reicha (Reichssicherheitshauptamt - RSHA). Odilo Globočnik je zajedno s Adolfom Eichmannom imao jednu od glavnih uloga u istrebljenju Židova u logorima Majdanek, Treblinka, Sobibór i Bełżec. Franz Stangl je bio zapovjednik logora za istrebljenje Sobibór i Treblinka, a liječnici Fritz Klein (Bergen-Belsen) i Wilhelm Beiglböck (Dachau) provodili su eksperimente nad zatočenicima. U Austriji se nalazio i jedan od najzloglasnijih koncentracijskih logora - Mauthausen.

Stanko1 (citat):

Max Blitz (citat):: 13. ožujka 1938. izvršen je Anschluss, odnosno priključenje Austrije Hitlerovom Trećem Reichu.

Hitler se posebno osvetio Beču, gradu u kojem je živio kao siromašna skitnica i slikar amaterskih akvarela, za koji je smatrao da ga je kao mladića odbacio.

Dva puta nije uspio na prijemnom ispitu, odnosno selekciji na Likovnoj akademiji u Beču, jednom navodno 'za dlaku'.
Moguće je to stvorilo određene frustracije i ljutnju.
Koliko sam površno gledao neke njegove likovne uratke, laički mogu reći da nije to baš tako bezveze.

Džomba BROJ POSTOVA: : 117 ČLAN OD: : 2016-11-14 Srpski Itebej-Banat

Dogodilo se dana 18. Mart
[You must be registered and logged in to see this link.]
• Godina 1948: Sovjetska vlada opozvala vojne stručnjake iz Jugoslavije, narednog dana i civilne, što je bio prvi javni znak razilaženja jugoslovenskog komunističkog lidera Josipa Broza Tita i sovjetskog Josifa Staljina

28. ožujka 1939. snage Francisca Franca zauzele su španjolski glavni grad Madrid.
Španjolski građanski rat trajao je već gotovo 3 godine i konačno se bližio kraju. Bilo je samo pitanje dana kad će Francovi nacionalisti zauzeti preostale džepove u kojima su se još držali republikanci. I sam Madrid predao se na kraju gotovo bez borbe; republikanski zapovjednik pukovnik Prada predao se nacionalistima, nakon čega su oni zauzeli grad.
Republikanska vlada pobjegla je u inozemstvo već početkom ožujka iste godine, a republikancima su nakon pada Madrida od većih gradova ostali još samo Alicante, Valencia, Almeria, Murcia, Jaén i Cartagena.
Francisco Franco proglasio je pobjedu i završetak rata u Španjolskoj 1. travnja 1939. Sjedinjene Američke Države priznale su Francovu vladu odmah istog dana, nakon čega su uslijedila i priznanja ostalih država. Rat je u Španjolskoj ukupno trajao 2 godine, 8 mjeseci, 2 tjedna i jedan dan te se procjenjuje da je poginulo između 500.000 i milijun ljudi. Nakon pobjede Franco je vladao zemljom sljedećih 36 godina.
Uzeo je titulu Caudillo (vrhovni vođa), a bio je istodobno šef države i šef vlade. Uz sve to, bio je Generalísimo u španjolskoj vojsci. Kraj rata i konačnu pobjedu nacionalista Franco je objavio putem radija. Izdao je i dokument datiran s 1. travnja u kojem je pisalo: "En el dia de hoy, cautivo y desarmado el Ejército Rojo, han alcanzado las tropas nacionales sus ultimos objetivos militares. La guerra ha terminado." ("Na današnji dan Crvena armija je zarobljena i razoružana, nacionalne čete postigle su krajnje vojne ciljeve. Rat je završio.")

[You must be registered and logged in to see this image.]

Francisco Franco

1. travnja 1922. umro je Karlo I. Habsburško-Lotarinški (Karl I. Österreich-Ungarn), (kralj Karlo IV. Ugarski), posljednji vladar Austro-Ugarske.
Na prijestolju je naslijedio Franju Josipa I., koji mu je bio rođak po muškoj liniji, brat njegovog djeda. U vrijeme njegova rođenja 17. kolovoza 1887., Franjo Josip I. je bio car Austro-Ugarske Monarhije, dok je njegov stric Franjo Ferdinand postao prijestolonasljednik 1889. godine.
Karlo I. je postao prijestolonaslijednik nakon sarajevskog atentata na Franju Ferdinanda, a stupio je na tron 30. studenog 1916., nakon smrti Franje Josipa I. 2. prosinca 1916. preuzeo je titulu Vrhovnog zapovjednika Austro-Ugarske vojske od nadvojvode Fridriha (Friedrich Maria Albrecht von Österreich). Pokušao je zaustaviti Prvi svjetski rat putem tajnih diplomatskih kanala, što je naljutilo njegove njemačke saveznike. Premda je djelovao u dobroj namjeri, nije imao dovoljno znanja ni snage da se suprotstavi i zagovornicima rata u Austro-Ugarskoj. Također, mogućnost sklapanja mira bez sudjelovanja Njemačke je smatrao nečasnim, tako da su njegovi pregovori propali. Isticao se pobožnošću, a 2004. papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženikom Katoličke crkve. Iako, prema današnjim kriterijima, može biti predmetom rasprava je li Karlo I. bio mirotvorac koji je po svaku cijenu izbjegavao rat, za Crkvu je bio pravedan monarh poduprt velikom vjerom i zauzet brigom za narod.
Karlo I. umro je u izgnanstvu jer su ga pobjedničke sile nakon Prvog svjetskog rata željele udaljiti od nekadašnjeg prostora Austro-Ugarske. Tako su ga 1921. britanskim brodom prebacili na otok Madeiru u Atlantskom oceanu koji se nalazi sjeverno od Kanarskih otoka, a pripada Portugalu premda je stotinama kilometara udaljen. Madeiru su pobjedničke sile odabrale zbog razmjerne izoliranosti u oceanu. Karlo Habsburški smješten je onamo sa suprugom Zitom od Bourbon-Parme i njihovom djecom te su živjeli u skromnim uvjetima u usporedbi s njihovim ranijim rezidencijama. Karlo je umro svega nekoliko mjeseci nakon dolaska na Madeiru; dobio je upalu pluća i preminuo u dobi od samo 34 godine. Njegova supruga nosila je njihovo osmo dijete, nadvojvotkinju Elizabetu, koja se rodila dva mjeseca kasnije. Zita je nakon muževe smti s djecom otišla u Španjolsku, zatim u Belgiju, pa u Kanadu. Umrla je 1989. godine u Švicarskoj te je sahranjena u Carskoj kripti (Kaisergruft) u Beču zajedno s ostalim Habsburgovcima. Karlovi posmrtni ostaci se još uvijek nalaze u crkvi Gospe od Montea na Madeiri unatoč nekoliko pokušaja da mu se tijelo prebaci u bečku Carsku kriptu.
Karlov najstariji sin Otto von Habsburg-Lothringen (1912-2011), prijestolonasljednik Austro-Ugarske krune, niz godina je bio zastupnik bavarske Kršćansko-socijalne unije (CSU) u Europskom parlamentu. U času smrti 2011. godine, bio je državljanin Njemačke, Austrije, Mađarske i Hrvatske.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Karlo I. na samrtnoj postelji

[You must be registered and logged in to see this image.]

Karlo I. sa suprugom Zitom i sinom Ottom nakon krunidbe 1916. u Budimpešti

Poručnik NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2848 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola

NAPAD NA JUGOSLAVIJO

6. april: Sile osi brez vojne napovedi napadejo Jugoslavijo

V dvanajstih dnevih spopadov je umrlo 20.000 Jugoslovanov

Leta 1941 so nemški vojaki brez vojne napovedi napadli Beograd in ga silovito bombardirali. S tem se je začela okupacija kraljevine Jugoslavije, ki je trajala od 6.aprila do 17.aprila 1941.

Upor Jugoslavije 27. marca je Hitlerja osebno užalil in mu prekrižal načrte za napad na SZ. Zato se je še istega dne odločil, da bo Jugoslavijo popolnoma uničil. Pri tem pa je v svoj načrt za napad vključil tudi Italijo, Madžarsko, Romunijo in Bolgarijo, v zameno za pomoč pa jim je obljubil dele jugoslovanskega ozemlja.

Napad se je zgodil v nedeljo, 6. aprila 1941, okoli pete ure zjutraj brez vojne napovedi. Tega dne je nemško letalstvo napadlo jugoslovanska vojaška letališča ter se nato preusmerilo na Beograd. V več zaporednih letalskih napadih je bilo ubitih več kot 20.000 ljudi.

Z uspešno podporo letalstva in s pomočjo pete kolone je nemška armada hitro napredovala in do 10. aprila je bila zavzeta že skoraj vsa Makedonija. Na severu države, v Sloveniji in na Hrvaškem, je napredovanje nemške vojske potekalo počasi, saj ta še ni razvila polne bojne moči, tako da so med 6. in 10. aprilom tam potekali le krajevni spopadi.

Zaradi porušenih mostov in večjega odpora, kot je bil pričakovan, je prehod nemških enot skozi Slovenijo potekal počasi. 10. aprila je nemška vojska na severu Jugoslavije sprožila dokončno ofenzivo. Jugoslovanska 4. armada, ki bi morala zapirati pot proti Zagrebu, se je zaradi ustaške propagande sesula kot hišica iz kart, zato so Nemci še isti dan vkorakali v Zagreb. Tega dne je bil v Zagrebu razglašen NDH (Neodvisna država Hrvaška).

Štiri dni po napadu je bilo stanje v jugoslovanski vojski katastrofalno. 7. armada v Sloveniji in čete primorskega armadnega območja so pod pritiskom nemške vojske razpadle. 11. aprila sta Jugoslavijo napadli še Italija in Madžarska, napadli so tudi iz Romunije. Naslednji dan so Nemci brez odpora zavzeli Beograd.

Jugoslovansko vlado je zajela panika in je skupaj s kraljem prek Grčije zapustila državo in zbežala najprej v Jeruzalem, od tam pa odpotovala v London, kjer je ostala do konca vojne. 17. aprila je preostanek jugoslovanske vlade v Beogradu podpisal brezpogojno kapitulacijo.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ob zori 6 aprila se je več sto nemških bombnikov stuka zneslo nad Beogradom, s čemer se je
                                      v Jugoslaviji začela II.svetovna vojna

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Načrt nemškega napada na Jugoslavijo

[You must be registered and logged in to see this image.]
            Nemška vojska je bila po številu vojakov dvakrat večja od jugoslovanske, po številu tankov in letal pa kar šestkrat

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                             Predaja Jugoslovanskih vojakov in orožja Nemcem

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                 Uničen jugoslovanski tank francoske izdelave Renault FT-17

[You must be registered and logged in to see this image.]
Poročnik bojne ladje Sergej Mašera in njegov sošolec z akademije Milan Spasić sta se ob kapitulaciji
kraljeve vojske v Boki Kotorski razstrelila skupaj z rušilcem Zagreb, s čimer sta preprečila, da bi se
sodobne ladje polastila Italija. Kot dva izmed redkih kraljevih častnikov sta bila leta 1973 razglašena
                                          za narodna heroja Jugoslavije

Džomba BROJ POSTOVA: : 117 ČLAN OD: : 2016-11-14 Srpski Itebej-Banat

Zoran I
Odličan prilog i malo dopune za Taj datum
[You must be registered and logged in to see this link.]
• Godina 1867: Knez Mihajlo Obrenović preuzeo ključeve grada Beograda od Ali Riza paše.
• Godina 1886: Zvanično je osnovan grad Vankuver, iste godine kada je prva transkontinentalna pruga stigla do grada.
• Godina 1909: Američki istraživač Robert Peri osvojio Severni pol, prešavši sa ekspedicijom na sankama 1.600 kilometara.
• Godina 1917: Objavom rata Nemačkoj, SAD ušle u Prvi svetski rat.
• Godina 1928:Rođen Džejms Votson, amrički hemičar.
• Godina 1941: Etiopske i britanske trupe oslobodile Adis Abebu, koju su u ratu sa Etiopijom početkom 1935. okupirale italijanske snage.
• Godina 1941: Nemačke trupe u Drugom svetskom ratu napale Grčku i Jugoslaviju. Napad na Jugoslaviju počeo bombardovanjem Beograda kada je poginulo između 2.271 i 4.000 ljudi.
• Godina 1945:Smrt Vladimir Perić Valter, narodni heroj.
• Godina 1946:Rođen Ivan Bekjarev, srpski glumac .
• Godina 1971:Smrt Igor Stravinski, ruski kompozitor (* 1882.) .
• Godina 1973: U Beogradu otvorena nova zgrada Narodne biblioteke Srbije. Stara zgrada izgorela u požaru 6. aprila 1941, kada su Nemci bombardovali Beograd.
• Godina 1985: Vojnim udarom u Sudanu svrgnut Džafer Nimeiri, koji je vladao od 1969, kada je, takođe državnim udarom, svrgao tadašnjeg predsednika Abdua. Vlast preuzeo ministar odbrane i komandant armije, general Abdel Rahman Suer al Dahab.

Na današnji 7.April se dogodilo:

[You must be registered and logged in to see this link.]

28. travnja 1945. strijeljan je Benito Amilcare Andrea Mussolini, talijanski novinar, političar, državnik, fašistički vođa (Duce) i diktator od 1925. do 1943.
Događaji koji su vodili prema kapitulaciji Italije prelomili su se na sastanku Velikog fašističkog vijeća 25. srpnja 1943., gdje su fašistički čelnici odlučili pozvati kralja Vittoria Emanuelea III. da preuzme vlast u zemlji. Time su razvlastili Ducea, a kralj je odmah nakon tog sastanka dao uhititi Mussolinija. Utemeljena je nova vlada pod predsjedanjem maršala Pietra Badoglia. Italija se 8. rujna 1943. bezuvjetno predala Saveznicima, ali su uslijed njihovog oklijevanja praktično čitavu Italiju okupirali Nijemci. Mussolinija su iz zatočeništva u hotelu na planini Gran Sasso d'Italia, gdje su ga po kraljevoj zapovijedi čuvali karabinjeri, 12. rujna 1943. oslobodili njemački padobranci predvođeni SS pukovnikom Ottom Skorzenyjem.
Nijemci su ga prebacili u sjevernu Italiju gdje ga je Hitler postavio za šefa marionetske države Talijanske Socijalne Republike (Repubblica di Saló). U toj tvorevini, bez nade za opstanak i potpore talijanskog naroda, Mussolini se vratio svojim ranim fašističkim idejama bliskima socijalizmu: kapitaliste potpuno podređuje sindikatima, nacionalizira sva poduzeća s više od 100 radnika ili milijunskog kapitala, nastoji oslabiti vlastitu stranačku središnjicu stvaranjem vanjskih grupa kojima prenosi moć. Novu državu definirao je riječima: "Ovo će biti republika talijanskih radnika i već je počela s odlučnim provođenjem svih onih postulata koji su punih četrdeset godina ispisani na zastavama socijalističkih pokreta." Također je dao ubiti neke od fašističkih vođa koji su mu otkazali poslušnost, uključujući i svog zeta, grofa Galeazza Ciana. Za prijašnje političke neuspjehe krivio je kralja koji je svojim djelovanjem "iskvario fašizam i zaustavio revoluciju". U travnju 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno s njegovom ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Strijeljan je po kratkom postupku; narednog dana Mussolinijevo tijelo, zajedno s tijelom Clare Pettaci i tijelima drugih poznatih fašista, obješeno je naglavačke u Milanu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Benito Mussolini

» Stazama prošlosti
» Kako dalje?
» Godina odlaska u JNA - važni događaji
» Karaula "RATKO SOFIJANIĆ" - Granični odsjek Sombor
» Banjica - Beograd