KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

HOLOKAVST

Na današnji dan leta 1945 so ruske sile osvobodile koncentracijsko taborišče Auschwitz in naletele na nepredstavljivo grozljive prizore. V taborišču je bilo ubitih okoli milijon in pol ljudi, večinoma Judov.

* Auschwitz I. – koncentracijsko taborišče, odprto 20. maja 1940. Na tej lokaciji je bil center administracije v njem pa je umrlo okrog 70.000 ljudi, večinoma Poljakov in sovjetskih vojnih ujetnikov.
* Auschwitz II. – uničevalno taborišče, tudi imenovano Auschwitz-Birkenau, odprto 8. oktobra 1941. Na tej lokaciji je bilo dejansko taborišče smrti, v katerem je bilo umorjenih največ taboriščnikov.
* Auschwitz III. – delovno taborišče, tudi imenovan Auschwitz-Monowitz, odprto 31. maja 1941. Na tej lokaciji je bilo delovno taborišče nemške kemične tovarne IG Farben, ki je podpirala Hitlerja in njegov nacistični režim.

Prvi poveljnik taborišča Rudolf Höss je na Nürnberškom procesu pričal celo o uboju 2,5 milijona ljudi. Zadnje številke Državnega muzeja Auschwitz-Birkenau govorijo, da je bilo v njem ubitih preko 1,3 milijona ljudi iz vse Evrope, med katerimi največja večina Judov (okrog 1,1 milijona), okrog 150.000 Poljakov, 23.000 Romov, 15.000 sovjetskih vojakov, 25.000 ostalih narodnosti iz vse Evrope. Večina žrtev je bilo ubitih takoj po prihodu v taborišče v zloglasnih plinskih komorah Auschwitz II., v katerih so uporabljali plin ˝Zyklon B˝ (izvedenka Cianida). Omenjeni plin po končani 2. svetovni vojni človeštvo nikoli več ni uporabljalo.

[You must be registered and logged in to see this link.]

“Preveč ljudi je dopustilo, da se je sovraštvo okrepilo; preveč si jih je zatiskalo oči; preveč jih je molčalo. Ne smemo dopustiti, da se to ponovi.” To so bile besede predsednika Parlamenta Martina Schulza 27. januarja, ko se je v Pragi udeležil slovesnosti ob 70. obletnici osvoboditve nacističnega uničevalnega taborišča Auschwitz. V Bruslju so poslanci skupaj z belgijsko židovsko skupnostjo z minuto tišine obeležili spomin na žrtve holokavsta.
[You must be registered and logged in to see this link.]

72 LET

V Auschwitzu so bili tudi številni Slovenci, od 2342 jih 1331 taborišča ni preživelo. Spomin na žrtve holokavsta in druge svetovne vojne je tudi letos z razstavo počastila študentka Ines Pahor.

[You must be registered and logged in to see this image.]
  Vrata smrti, kjer je potekala selekcija prispelih v Auschwitz, ki je bil ustanovljen 29.maja 1940


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                   Taboriščnik Ihor Malicki v Auschwitzu

[You must be registered and logged in to see this image.]
             Prvi poveljnik taborišča Rudolf Höss je na Nürnberškom procesu pričal celo o uboju 2,5 milijona ljudi

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                          Taboriščnik Johnny Pekats v krematoriju v Auschwitzu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                           Tudi otrokom niso prizanesli

[You must be registered and logged in to see this image.]
                     Končno je 27.januarja 1945 prišla osvoboditev Auschwitza

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                            Redki preživeli iz Auschwitza

[You must be registered and logged in to see this image.]
   Skulptura "Drevo življenja" 72 rok študentke Ines Pahor za 72 let od osvoboditve Auschwitza

U noći s 27. na 28. siječnja 1573. napadom na Cesargrad, utvrdu u Hrvatskom zagorju iznad grada Klanjca, započela je Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska seljačka buna, po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili Seljački rat) pod vodstvom Ambroza Gubeca (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice.
Povodi za bunu bili su višestruki, a glavni su povećanje davanja te teror od strane plemića. Među najpoznatijima su nasilništva susedgradsko-stubičkog vlastelina Franje Tahyja (inače baruna od Štatenberga u Sloveniji), posebno nad seljačkim ženama. Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je kada se razbolio, a nedugo nakon toga umla mu je žena Jelena Zrinski (sestra kneza Nikole Šubića Zrinskog). U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova pridružila su mu se i njegova četiri sina, pa je otpor seljaka na Tahyjevom vlastelinstvu počeo već 1571. O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II. Habsburški, koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem, ali već 1572. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahijevu vlast i počinju se ozbiljno organizirati. Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Gupca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog  kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama.
Nakon što su se uzalud žalili kralju i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Nakon toga Tahy šalje svoje naoružane plaćenike, ali su ih naoružani seljaci spremno dočekali. Zbog tog je otpora Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake proglasio izdajicama domovine.
Vijest o osudi iz Zagreba snažno je potresla cjelokupno seljaštvo u Hrvatskoj i Sloveniji (Štajerska i Kranjska). Počeli su se masovno naoružavati i seljačka se buna širila sve većom brzinom, a kmetovi na tim područjima počeli su otkazivati poslušnost svojim gospodarima. Sastavljen je i ratni plan po kojem su seljaci okupljeni oko Matije Gupca i Ivana Pasanca trebali ostati u Donjoj Stubici (gdje je bilo glavno žarište pobune) kao dio vojske koja će braniti to područje, ali i čuvati granice prema Osmanlijama, kako oni ne bi mogli iskoristiti nastalu situaciju i napasti zemlju. Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune. Ubrzo se buna proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a jedinice kmetova hrabro su se borile i osvajale sve više prostora, pa tako i područje između Brežica i Mokrica. Njihovi ciljevi, ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu, bili su sve bliži.
No, ubrzo je došlo do preokreta. Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici na koje su seljaci računali, nakon kraćeg oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca (koji su ih za to bogato nagradili). Dana 5. veljače 1573. vojska seljaka doživjela je prvi poraz kod Krškoga, upravo od uskočkih četa koje je vodio kapetan Josip Thurn. U bitkama kod Kerestinca, Mokrica i Krškoga stradao je veliki broj seljaka što ih je obeshrabrilo, pa je njihov daljnji otpor na tim područjima sve više slabio. Vojska poslana od velikaša stalno se povećavala i bio je to početak kraja hrvatsko-slovenske seljačke bune.
Odlučujuća bitka dogodila se 9. veljače 1573. kod Stubičkih Toplica, a pojedini autori različito procjenjuju broj seljaka koji su u njoj sudjelovali. Spominje se 8.000 do 10.000 slabo naoružanih seljaka prema 5.000 izvježbanih i posebno opremljenih vojnika plemićke vojske koje je vodio kasniji hrvatski ban Gašpar Alapić. Kada je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja. U početku su se seljaci hrabro borili, ali brojčana nadmoć i opremljenost oružjem svakako nisu bili na njihovoj strani i poraz je bio neminovan. Mogaić je poginuo na bojnom polju kao i još mnogo seljaka, a velik broj ih je zarobljen.
Matija Gubec i Ivan Pasanec dovedeni su u Zagreb i na stravičan način pogubljeni na Markovom trgu 15. veljače 1573. Kako legenda kaže Gubec je morao nositi užarenu krunu na glavi da bi ga nakon toga mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio. Protiv ostalih zarobljenih vođa seljačke bune vođeni su procesi u Beču, Grazu, Ljubljani i Zagrebu. Ban Juraj Drašković pokušao je spasiti Iliju Gregorića, ali je na neprestana inzistiranja iz Beča i on pogubljen. Neuspješna buna odnijela je više od 6.000 života, a krajevi koji su bili sjedišta pobune ostali su potpuno pusti. Mnoga su sela na području Donje Stubice uništena i spaljena do temelja.
Matija Gubec je bio slavljen i za vrijeme socijalizma, a prema istraživanju dr. Slavena Letice, najčešće ime ulice u RH danas jest Ulica Matije Gupca. Njegovim imenom se zovu i brojna Kulturno-umjetnička društva, škole i dr.

IGMANSKI MARŠ  - 75 LET

V noči iz 27. na 28.januar leta 1942 se je Prva proletarska brigada prebila čez strmine Igmana, kar so pozneje imenovali igmanski marš.

[You must be registered and logged in to see this link.]

IZGNANE SLOVENSKE DRUŽINE

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                     Obeleževanje 75.letnice Igmanskega marša

Max Blitz (citat):

U noći s 27. na 28. siječnja 1573. napadom na Cesargrad, utvrdu u Hrvatskom zagorju iznad grada Klanjca, započela je Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska seljačka buna, po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili Seljački rat) pod vodstvom Ambroza Gubeca (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice.

Ambrozu Gupcu ime Matija dali su seljaci u spomen na ''dobrog kralja Matijaša''. Riječ je o ugarsko-hrvatskom kralju Matiji Korvinu (Corvin Mátyás, vladao 1458.-1490.), za koga se govorilo da je bio humanist i pravedan prema svakome. Prema legendi je kralj preobučen hodao po gradovima i selima te na licu mjesta kažnjavao prevarante, lihvare i nasilnike.

Matija Korvin:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema nekim izvorima istina o velikoj Hrvatsko-slovenskoj seljačkoj buni 1573. je nešto zamršenija. Pravi pokretači bune nisu bili kmetovi već slobodni seljaci, što je navodno bio i sâm Gubec. Glavni uzrok bune nije bila tlaka nego želja tih slobodnjaka za profitom od trgovine, a glavni zahtjevi ustanika su bili zamjena naturalne rente novčanom rentom, kako bi oni sami mogli trgovati svojim proizvodima i time ugrabiti dio profita. Zbog toga su im smetale i razne mostarine i maltarine. Cilj seljaka je bio samo maknuti sve te feudalce iz sustava, da budu bez posrednika između sebe i kralja, a nipošto srušiti kompletni sustav.
Također su veliku ulogu u dizanju bune navodno imali grofovi Erdödy, kojima je bilo u interesu oslabiti Tahyja. A obitelj Erdödy je prema tim izvorima tlačila seljake još gore nego Tahy.

WILHELM GUSTLOFF

Na današnji dan leta 1945 je ladja Wilhelm Gustloff potonila v Baltskem morju. Umrlo je okrog 9.000 ljudi, nesreča pa velja za najhujšo pomorsko katastrofo vseh časov. Med reševanjem Nemcev iz Rusije, ki so bili večinoma civilisti, ženske in otroci, je ladjo s tremi torpedi potopila sovjetska podmornica S-13. Od več kot 10.000 potnikov na ladji, jih je preživelo 996 ljudi

Dolžina: 208 m
Širina: 24 m
Ugrez: 6,5 m
Splavitev: 5.maj 1937

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                           Model Wilhelm Gustloff   

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                     Wilhelm Gustloff

[You must be registered and logged in to see this image.]

Konferencija Velike trojice, ratnih vođa SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije, Staljina, Roosevelta i Churchilla, započela je 4. veljače 1945. u gradu i crnomorskom ljetovalištu Jalti na poluotoku Krimu.
Jaltska konferencija (zvana i Krimska) trajala je tjedan dana, a na njoj su trojica državnika, uz asistenciju brojnih vojnih i civilnih stručnjaka, dogovarali završne operacije protiv Trećeg Reicha i Japana te raspravljali o uređenju svijeta nakon završetka Drugog svjetskog rata.
Postignut je sporazum o podjeli Njemačke na okupacijske zone (uz demobilizaciju, denacifikaciju i plaćanje ratne štete) te o granicama Poljske i osnutku njezine vlade. U pogledu Francuske, priznata je vlada Slobodne Francuske. Objavljena je Deklaracija o slobodnoj Europi te dogovorena suradnja u politici prema oslobođenim državama, gdje su Saveznici načelno dogovorili i podjele sfera poslijeratnog utjecaja. Te sfere su u principu pratile granice koje je Crvena Armija osvojila, a koja je u tom trenutku u kontinentalnoj Europi imala trostruko više vojske nego SAD i Velika Britanija zajedno. Također su nastavljeni pregovori o osnutku međunarodne organizacije za održavanje mira i sigurnosti - budućih Ujedinjenih naroda.
Trojka se dotakla i prilika u Jugoslaviji, pri čemu je dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave Josip Broz Tito, kao vođa oslobodilačkog pokreta u zemlji, i predsjednik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu dr. Ivan Šubašić (odvjetnik i političar iz redova HSS-a, ban Banovine Hrvatske od 1939.). Predviđeno je i da se u vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije uključe politički nekompromitirani članovi bivše jugoslavenske skupštine.
Potpisan je i posebni tajni protokol kojim se SSSR obvezao da će nakon završetka borbi u Europi objaviti rat Japanu. Zauzvrat će dobiti južni Sahalin, Kurilsko otočje i pomorsku bazu Port Arthur na poluotoku Liaodong u sjeveroistočnoj Kini.
Konferenciji u Jalti je prethodila Teheranska konferencija 1943. s istim sudionicima, a završetak Drugog svjetskog rata u Europi označila je Potsdamska konferencija održana u srpnju 1945., gdje je umjesto preminulog američkog predsjednika Roosevelta sudjelovao novi predsjednik Harry Truman, a umjesto Churchilla novi britanski premijer Clement Attlee.

RADIO KRIČAČ

Edina radijska postaja za obveščanje protifašistične javnosti v Evropi, Radio Kričač, se je nekajkrat na teden s kratkimi, petnajstminutnimi oddajami od novembra leta 1941 do aprila 1942 oglašala iz različnih stanovanj v Ljubljani. Na današnji dan leta 1942 so zakoličili pomemben mejnik.

Svojo edino daljšo oddajo so pri Kričaču posvetili 8. februarju; obletnica Prešernove smrti je bila med vojno namreč najpomembnejši praznik v narodnoosvobodilnem taboru.

Oddajo so pripravljali mesec dni, improvizirani studio pa so uredili v eni izmed hiš na Starem trgu. Iz uradne ljubljanske radijske postaje jim je uspelo prinesti različno gradivo in gramofonske plošče s slovensko vokalno in inštrumentalno glasbo, sposodili so si tudi prenosni gramofon, ki je pozneje med oddajo povzročil sicer edini spodrsljaj: ker so ga pozabili naviti, se je sredi predvajanja ustavil.

Enourna oddaja se je na večer pred obletnico Prešernove smrti, na današnji dan leta 1942, začela s pesmijo Naprej, zastava slave, končala pa s himno Hej, Slovani. Zaradi imenitnega govora pisatelja Prežihovega Voranca, recitacij, glasbe in drugih sporočil so bili Kričačevi poslušalci nad oddajo, ki je bila hkrati prvi umetniški program ilegalne radijske postaje v Evropi med drugo svetovno vojno, navdušeni.

88,8 MHz

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                     Replika oddajnika Radia Kričač

[You must be registered and logged in to see this image.]
                       Radio Kričač od novembra 1941 do aprila 1942

Mongolski političar i vrhovni vojni zapovjednik Horlogijn Čojbalsan (mong. Хорлоогийн Чойбалсан) rodio se 8. veljače 1895. Nazivan je i Mongolskim Staljinom zbog apsolutne političke moći koju je svojevremeno stekao u Mongoliji te zbog nadgledanja čistki nad velikim dijelom stanovništva te države. Pod njegovom je vlasti Mongolija postala satelitska država Staljinovog SSSR-a. Jedan je od osnivača Mongolske narodne partije (1921); član njezina Centralnoga komiteta i prvi sekretar (do 1952). Vrhovni je zapovjednik mongolske revolucionarne vojske (1924–28); od 1930. ministar različitih resora, zamjenik predsjednika vlade (1935–39), premijer (1939–52). 1936. je dobio čin maršala Narodne Republike Mongolije.
Rodio se na krajnjem istoku današnje Mongolije, u gradu koji danas po njemu nosi ime. Školovao se dijelom u Rusiji, uoči Oktobarske revolucije, a vremenom je došao pod utjecaj boljševika. Još 1911., nakon sloma vladajuće kineske dinastije Qing, Mongolija je proglasila nezavisnost, ali je ipak (usprkos ruskoj pomoći) potrajalo do 1921. kad su kineske snage (sjeverni militaristi) konačno istjerane iz zemlje. Čojbalsan je sudjelovao u uvođenju komunističke vlasti u Mongoliju i stvaranju Narodne Republike Mongolije 1924. godine. Kad je Mongolija došla pod utjecaj SSSR-a, Čojbalsan je poslužio Sovjetima za provođenje nasilja nad nepodobnim elementima u toj državi. Za vrijeme staljinističkih čistki ubijeno je oko 38.000 Mongola, većina intelektualaca i oko 18.000 budističkih redovnika. Gotovo svi budistički hramovi Mongolije sa svim njihovim kulturnim blagom i bibliotekama nepovratno su uništeni. Također je gotovo potpuno uništeno tradicionalno nomadsko stočarstvo, što je uzrokovalo velike gospodarske probleme.
Tijekom Čojbalsanove vlasti Mongolija je usvojila ćirilicu umjesto dotadašnjeg mongolskog pisma. Preminuo je 1952. godine u Moskvi, kamo je došao na liječenje zbog karcinoma na bubrezima.
Na krilima promjena u istočnoj Europi 1990. i u Mongoliji se pojavio demokratski pokret, a prvi slobodni izbori održani su 1992. Danas je demokracija u Mongoliji stabilnija nego u drugim državama središnje Azije.

DRESDEN

Na današnji dan leta 1945 se je ob 10. uri zvečer začel napad na Dresden, ki je zahteval več žrtev kot katero koli drugo bombardiranje v drugi svetovni vojni. Zavezniki so v dveh dneh skoraj popolnoma uničili mesto. 764 angleških lancastrov in 450 ameriških letečih trdnjav je odvrglo 650.000 bomb. Težkim rušilnim pa so sledile še zažigalne bombe. Mesto se je zaradi požarov spremenilo v ognjeno morje. V bombardiranjih in požarih je po nekaterih podatkih umrlo 135.000 ljudi.


[You must be registered and logged in to see this image.]
   Čeprav so bila tarča zavezniških bombardiranj številna nemška mesta, pa je Dresden med njimi postal simbol vojne in uničenja

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                           Dresden po bombardiranju

Prototip (Ye-2) MiG-a-21 (Микоян и Гуревич МиГ-21), NATO oznake Fishbed, nadzvučnog presretača-bombardera, borbenog zrakoplova iz sovjetske ere, poletio je 14. veljače 1956.
U sovjetsko borbeno zrakoplovstvo uveden je 1959. Do prestanka proizvodnje 1985. proizvedeno je oko 11.500 primjeraka u svim njegovim inačicama. Bio je u sastavu oko 60 ratnih zrakoplovstava, prvenstveno u sovjetskom, indijskom i libijskom.
Kroz ratno zrakoplovstvo SFRJ je od 1962. prošao 261 avion tog tipa.

17. veljače 1864. izvedeno je prvo podmorničko potapanje ratnog broda u svjetskoj povijesti.
Radilo se o pretposljednjoj godini Američkog građanskog rata, pri čemu je sjevernjački brod USS 'Housatonic' u luci grada Charlestona potopila južnjačka podmornica CSS 'H.L. Hunley', porinuta 1863. u brodogradilištu Park & Lyons of Mobile, Alabama.
Podmornica je bila duga 12 metara, a pokretana je na ručni pogon. U njoj se nalazilo osam pripadnika vojske Konfederacije tj. Juga, koji su ručno okretali osovinu povezanu s propelerom. Na vrhu pramca podmornice nalazio se eksplozivni naboj pričvršćen na štap duljine oko sedam metara. Podmornica se zaletjela u trup spomenutog sjevernjačkog broda, tako da se eksplozivni naboj zabio u njega (imao je svojevrsne šiljke). Zatim se podmornica trebala odmaknuti od broda na dovoljnu udaljenost i aktivirati eksploziv putem žice. Eksplozija je doista probila trup USS 'Housatonica' i on je potonuo za samo nekoliko minuta. Međutim, izgleda da se podmornica nije uspjela dovoljno odmaknuti od broda prije eksplozije jer se nikada nije vratila u svoju luku. Moguće je da je eksplozija naboja onesvijestila njenu posadu, što je na kraju dovelo do potonuća i smrti svih osam članova posade. Unatoč tom gubitku, misija je bila uspješno izvršena, jer je USS 'Housatonic', dug 62 m i s istisninom većom od 1.000 t, potopljen.
Olupina podmornice točno je locirana 1995., nakon više od 15 godina potrage i ukupno 131 godinu od potonuća. Uspjelo je to Clivu Cussleru i njegovom istraživačkom timu iz NUME - National Underwater and Marine Agency. Ležala je u pijesku, polegnuta na desni bok, obrasla školjkama i morskom florom, a više od tri četvrtine podmornice bilo je prekriveno pijeskom. Pripreme za vađenje legendarne podmornice trajale su nekoliko godina sve dok 8. kolovoza 2000. nije izvađena iz morskih dubina. Nakon vađenja s dna olupina podmornice je temeljito konzervirana, očišćena i ispitana, a posmrtni ostaci posade podvrgnuti su DNK ispitivanjima kao bi im se utvrdio identitet. Do 2004. znanosti i povjesničarima je uz brojne kontakte s rodbinom uspjelo poimenice identificirati kompletnu posadu podmornice čiji su posmrtni ostaci pokopani 17. travnja 2004. na charlstonskom groblju uz najviše vojne i državne počasti.

22. veljače 1797. započela je posljednja vojna invazija na Veliku Britaniju u povijesti tog otoka.
Tada su se trupe revolucionarne Francuske iskrcale na britansku obalu u pokušaju zauzimanja grada Bristola. Premda je Velika Britanija i u sljedećim stoljećima sudjelovala u ratovima, nikada strane sile nisu ponovno uspjele uspješno iskrcati svoje vojne postrojbe na britansku obalu, čak ni u doba Drugog svjetskog rata, kad se u zraku vodila intenzivna Bitka za Britaniju.
Francusko iskrcavanje dogodilo se na području Carngwasted kod gradića Fishguarda u Walesu. Napad je planirao francuski general Lazare Hoche, koji je kratko vrijeme tijekom Francuske revolucije bio ministar obrane. Iskrcalo se oko 1.400 ljudi, koji su bili u sastavu tzv. Crne legije (fran. La Legion Noire). Vođa napada bio je William Tate, Amerikanac irskog podrijetla u francuskoj službi.
Smisao francuskog napada bila je zapravo diverzija jer se glavnina snaga trebala iskrcati u Irskoj i pružiti potporu tamošnjim republikancima u borbi protiv Britanaca. Kontigent koji se iskrcao na britansku obalu trebao je privući britanske snage na tu stranu i zadržati ih u borbi.
Do sljedećeg jutra, francuske su trupe uspjele napredovati s obale u unutrašnjost u dubinu od nekoliko kilometara. Međutim, suprotstavile su im se lokalne britanske snage sastavljene od rezervista i svojevrsne teritorijalne obrane. Uz to i lokalni su seljaci ustali protiv francuskih snaga. Postoji legenda da je lokalna Velšanka Jemima Nicholas, naoružana samo vilama zarobila 12 francuskih vojnika.
Sve u svemu, francuski je napad ugušen već dva dana nakon početka invazije. Trupe Crne legije proglasile su bezuvjetnu predaju, a odustalo se i od iskrcavanja u Irsku. Britansku obalu više nikad nije dotakla strana kopnena vojna invazija.

William Frederick Cody, poznat pod nadimkom Buffalo Bill, rodio se 26. veljače 1846. u gradiću La Claire, u američkoj saveznoj državi Iowa. Bio jei poštanski jahač Pony expressa te izvidnik i vodič u unionističkoj vojsci za vrijeme Američkog građanskog rata.
Legenda o njemu proširila se u doba izgradnje Pacifičke željeznice kroz Kansas, kada je djelovao kao plaćeni borac protiv indijanaca te profesionalni lovac na bizone, čijim je mesom opskrbljivao željezničke radnike, a nadimak je stekao upravo kao lovac na bizone. Prema legendi tijekom 18 mjeseci ubio je 4.282 bizona te je zaslužan da su zamalo istrebljeni kao vrsta. Ekskluzivno pravo na nadimak dobio je pobijedivši u natjecanju drugog poznatog lovca Williama Comstocka. Njih dvojica su osam sati bjesomučno pucali po životinjama pri čemu ih je Cody ubio 68, a Comstock 48. Cody je u lovu na bizone koristio velikokalibarsku pušku Springfield M 1688, koju je od milja nazvao Lucretia Borgia.
Nakon toga služio je i kao civilni izviđač za američku vojsku tijekom indijanskih ratova, zbog čega je 1872. odlikovan Medaljom časti (Medal of Honor). Svjetsku slavu stekao je organiziravši spektakularnu cirkusku družinu 'Buffalo Bill's Wild West Circus' s kojom je 20 godina obilazio Ameriku i Europu. U cirkusu, koji je prikazivao kaubojske vještine, revolveraške dvoboje i borbe s indijancima, nastupao je kao glavna zvijezda. Neko vrijeme u 'Wild Westu' nastupao je i slavni poglavica Siouxa Bik Koji Sjedi (Sitting Bull). Cirkus je, između ostalog, gostovao u Londonu, gdje ga je posjetila kraljica Viktorija, te u Srbiji. Dogodovštine, što stvarne što izmišljene, Buffalo Billa izlazile su u nastavcima u tadašnjim američkim i europskim novinama, a sam Cody napisao je nekoliko knjiga o svojim pustolovinama. O njemu je objavljen veliki broj stripova te snimljeno nekoliko filmova i serija. Njegov lik uvelike je zaslužan za popularizaciju romantičnog mita o Divljem zapadu. Umro je u Denveru 1917. godine.

Admiral bez flote i regent bez kralja - Miklós Horthy, dugogodišnji mađarski diktator, umro je u izbjeglištvu u Portugalu 9. veljače 1957. u 89. godini.
Prije Prvoga svjetskog rata bio je pobočnik cara Franje Josipa I., a zbog smjelog zapovijedanja tijekom rata preko reda je imenovan za posljednjeg zapovjednika austrougarske ratne mornarice. Nakon mirne predaje flote krajem rata 1918. Narodnom vijeću Države SHS u Puli, vodio je mađarske nacionalističke snage u borbi protiv boljševičke revolucije Béle Kuna. Poslije sloma mađarske sovjetske republike Horthy se proglasio regentom, a Mađarsku kraljevinom, iako više nije bilo monarha umjesto kojega bi vladao. Sa širokim ovlastima Horthy je uveo prvu diktaturu u tadašnjoj Europi.
Zastupajući teritorijalni revanšizam i krajnji konzervativizam s protusovjetskim stavovima, Horthy se okrenuo Hitleru koji je Mađarskoj dao dio Slovačke, a zatim i dio rumunjskog teritorija. Za protuuslugu i kao saveznik Njemačke i Italije poslao je mađarsku vojsku u pohod na Sovjetski Savez. Tijekom 1943., kada je uvidio da će Sile osovine izgubiti rat, Horthy je potajno počeo pregovarati sa zapadnim saveznicima, a kada se u listopadu 1944. rat prenio na mađarski teritorij, pokušao je prijeći na stranu Sovjeta.
No Hitler ga je dao uhititi i zajedno s obitelji do kraja rata internirao u Njemačku. Nakon sloma Trećeg Reicha kratko je bio u američkom zatočeništvu, ali nikada nije izveden pred sud. Pojavio se kao svjedok na Nürnberškom procesu i potom završio u izbjeglištvu u Portugalu kao posljednji izdanak stare mađarske oligarhije.

9. ožujka 1890. u Tilsitu u Istočnoj Pruskoj (od 1945. Sovjetsk u Kalinjingradskoj oblasti), rodio se sovjetski diplomat i političar Vjačeslav Molotov. Rođeno ime bilo mu je Vjačeslav Mihajlovič Skrjabin, a pseudonim Molotov uzeo je kao boljševik. Riječ 'molotov' dolazi od ruske riječi molot što znači čekić (mlat).
Molotovu su u partiji dali nadimak 'Kamena stražnjica' zbog njegove sposobnosti dugotrajnog sjedenja satima za radnim stolom te na sjednicama i sastancima. Prema pričama, drugove je ispravljao da ga je Lenjin zapravo nazvao 'Željezna stražnjica'. Zanimljivo je da je Molotov bio jedini od boljševika koji je uvijek nosio odijelo i kravatu. Dugo vremena bio je Staljinov ministar vanjskih poslova. Titula ministra nije se isprva koristila jer je smatrana buržoaskom, a umjesto toga ministre su Sovjeti nekoć nazivali 'narkom' tj. narodni komesar. Molotov je dugo bio i Staljinov premijer, predsjedavajući 'Sovnarkoma' tj. Vijeća narodnih komesara. Nakon raskida sa staljnizmom u SSSR-u, Nikita Hruščov ga je smijenio sa svih položaja 1956. i 1957., a umro je u dubokoj starosti 8. studenog 1986. u Moskvi.
U povijesti je stekao negativne konotacije zbog poznatog nacističko-sovjetskog Pakta o nenapadanju Ribbentrop-Molotov, sporazuma o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza. Pakt je sklopljen 23. kolovoza 1939., a zapravo je značio podjelu Poljske između Hitlera i Staljina, te sovjetsku okupaciju do tad nezavisnih baltičkih država Estonije, Letonije i Litve. Dan sklapanja Pakta Ribbentrop-Molotov se sukladno odluci Europskog parlamenta iz 2008. obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Molotov je poznat i po Molotovljevom koktelu. Riječ je o staklenoj boci napunjenoj benzinom ili nekim drugim zapaljivim sredstvom i začepljenoj zapaljivom krpom. Pri bacanju takve boce na tenk ili neko drugo vozilo, boca se razbija i nastaje vatrena kugla. Sličan zapaljivi "koktel" je zapravo nastao tijekom Španjolskog građanskog rata 1936.-1939. Ipak, današnje ime dobio je u Finskoj tijekom Zimskog rata 1939.-1940., koji se vodio između Finaca i Sovjeta. Molotov je izjavio da Sovjeti na Finsku ne bacaju bombe, već humanitarnu pomoć. Finci su stoga smislili "koktel" uz Molotovljevu "hranu". Kao odgovor su naveli: "Finci u zahvalu za hranu šalju piće". Finski proizvođač alkoholnih proizvoda ALKO serijski je proizvodio Molotovljeve koktele, koji su bile začepljene staklene boce, a umjesto krpe sa svake strane su imale pričvršćenu po jednu veliku šibicu, što je znatno olakšavalo korištenje i pružalo veću sigurnost od samozlijeđivanja. Kao gorivo koristila se mješavina etanola, katrana i benzina, a boce su bile zapremnine 750 ml. Tijekom Zimskog rata ukupno je proizvedeno čak 450.000 komada ovog priručnog oružja.

Utvrda Klis iznad Splita, jedna od središnjih točaka obrane protiv osmanskih osvajača pala je nakon 15 godina teških borbi i opsada 12. ožujka 1537., nakon što je stanje na bojnom polju južno od Velebita postajalo sve teže, djelomično i zbog nedostatne pomoći koja je trebala pristizati od hrvatsko-ugarskog kralja i cara Svetog Rimskog Carstva Ferdinanda I.
U to doba utvrdom Klis zapovijedao je vojskovođa kapetan Petar Kružić koji je još 1528. pisao habsburškom vladaru upozorenje da su prilike u utvrdi sve teže, da nedostaje hrane i oružja te ne vjeruje da branitelji mogu još dugo izdržati takvu situaciju. Uprkos tome Kružić je uspio obraniti Klis u dva navrata kada su Osmanlije navalili svom silom, 1534. i 1535. godine, ali situacija je bila sve gora. U kolovozu 1536. Osmanlije su iznova opkolili grad, a iako je Kružić napokon dobio pojačanja od Ferdinanda i od pape Pavla III., bilo je prekasno.
Bitka podno Klisa završila je teškim porazom kršćanske vojske. Poginuo je i Petar Kružić, a Osmanlije su mu odrubili glavu. Klis se poslije toga predao, a njegovim padom bilo je izgubljeno i posljednje uporište južno od Velebita. Nakon tog poraza Klis je postao centar Kliškog sandžaka, iako su kliški begovi stolovali obično u Livnu, a beg je postao požeški sandžak-beg Murat-beg Tardić. Preostali kliški uskoci, nakon pada tvrđave, preselili su se u Senj (senjski uskoci). Nakon pada Klisa Osmanlije su zauzeli i Solin te prodrijeli preko Kaštela do Splita koji ipak nisu nikada uspjeli osvojiti.
Klis je kratkotrajno oslobođen 1596. u akciji splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra, a konačno 1648. godine za vrijeme Kandijskog (Kretskog) rata nakon čega više nije pao u osmanske ruke.

14. ožujka 1945. Britanci su izvršili prvi napad na nacističku Njemačku svojim najjačim bombama. Radilo se o tzv. Grand Slam bombi, do tada neviđenih dimenzija i mase, koju je izradio britanski inženjer Barnes Wallis.
Bomba je bila teška 10.000 kilograma, napunjena specijalnim eksplozivom zvanim Torpex (50% snažniji od TNT-a po jedinici mase). Eksploziv se lijevao u bombu u rastopljenom stanju, zbog čega je trebalo mjesec dana da se ohladi i stvrdne.
Bombe Grand Slam bile su po konstrukciji tzv. seizmičke ili potresne bombe. To znači da su napravljene tako da se zabiju duboko u zemlju, a tek onda eksplodiraju, izazivajući potresne valove koji ruše građevine odozdo. Grand Slam bomba bacana je s velike visine strateškim bombarderima Avro Lancaster B.Mk 1 pa je mogla pri padu doseći gotovo brzinu zvuka tako da se mogla zabiti čak 40 metara u zemlju.
Prva Grand Slam bomba bačena je na vijadukt Schildesche kraj njemačkog grada Bielefelda. Tim je vijaduktom prolazila važna pruga Hamm–Minden, koja je povezivala industrijski Ruhr sa sjeverom i istokom Njemačke. Eksplozija Grand Slam bombe bila je tako jaka da se zbog potresnog efekta bombe urušilo gotovo 100 metara dužine vijadukta. Ukupno su Britanci do kraja rata bacili još 41 takvu bombu.

Vojska od terakote (Vojnici sjena ili Besmrtna vojska), kolekcija od preko 8.000 figura terakota vojnika i konja u prirodnoj veličini, otkrivena je 29. ožujka 1974. kod grada Xi’ana u provinciji Shensi u sjeverozapadnom dijelu središnjeg dijela NR Kine.
Radilo se o vrlo značajnom arheološkom otkriću novijeg vremena, ne samo zbog kulturnog i povijesnog značenja tih skulptura, nego i zbog njihove atraktivnosti za širu publiku.
Do otkrića vojske od terakote (glina brončane boje, koja se pekla na visokoj temperaturi) došlo je slučajno kad su tamošnji obrađivači zemlje kopali bunar za vodu. U međuvremenu su izvedena opsežna iskapanja, no dio kompleksa još je uvijek neistražen. Procjenjuje se da sadrži više od 8.000 vojnika od terakote, najmanje 130 kočija te oko 670 skulptura konja. Radilo se o golemoj vojsci koja je vjerojatno trebala čuvati prvog kineskog cara Shi Huangdija (vladao 221.-207. pr. Kr.) u zagrobnom životu. Pogrebni kompleks sagrađen je između 246. i 208. godine pr. Kr., na početku vladavine prve povijesne kineske carske dinastije Qin.
Vojska od terakote pokopana je oko 1.5 km istočno od groba Shi Huangdija, u tri tzv. Jame, oko 33 km istočno od Xi’ana, a najprije su iskopane figure koje su se nalazile na dubini 4 do 8 metara. Figure vojnika okrenute su na istok, nalaze se u borbenoj formaciji i svaka je jedinstvena, tako da ne postoje dvije identične. Naoružane su strijelama, kopljima, mačevima i dr., a naoružanje je u vrijeme otkrića bilo još uvijek prilično oštro, sjajilo se i izgledalo kao da je novo i netaknuto. Dublja istraživanja otkrila su da površinu prekriva tanki sloj antioksidirajućeg kromovog oksida. Za tu tehniku se u vrijeme istraživanja smatralo da je razvijena sredinom 20. st. u Njemačkoj i SAD-u, no očito su Kinezi za nju znali gotovo 2.000 godina ranije. Prvi dio nalazišta, Jama 1, postavljen je i otvoren za javnost već 1979. Najmanje nalazište, Jama 3, javnosti je predstavljeno 1989. a Jama 2, iako je otkrivena godinu dana ranije, otvorena je pet godina kasnije. Pronađeno je još nekoliko manjih nalazišta te su 1994. svi spojeni u Muzej prvog cara dinastije Qin. Nedaleko od iskopina znanstvenici su pronašli i sam Mauzolej Cara kojeg njegova vojska čuva, ali do danas nije istražen, djelomično jer današnja tehnologija nije dovoljno dobra, a djelomično iz velikog poštovanja prema mrtvima. 1980. su otkrivene dvije obojene brončane kočije 20 metara zapadno od carevog groba. Svaka se sastojala od 3.000 raznih dijelova i pokretala su je 4 konja. Cijelo područje je 1987. ušlo pod UNESCO zaštitu svjetske kulturne baštine.
2012. godine su otkrivene ruševine drevne palače u blizini groba prvog kineskog cara. Prema otkrivenim temeljima, palača se vjerojatno prostirala na površini 690 x 250 metara, što je gotovo četvrtina veličine kultnog Zabranjenog grada u Pekingu,

Argentinske snage od 3.000 vojnika napale su Port Stanley na otoku Istočni Falkland 2. travnja 1982. te je tako započeo desetotjedni Falklandski rat koji je odnio 649 argentinskih i 255 britanskih života.
Nakon kraćeg otpora savladale su malobrojni britanski garnizon, a istog i sljedećeg dana su zaposjele Južnu Georgiju i Otočje Južni Sandwich, uz Falklandsko otočje (s tada 1.800 stanovnika) Britansko prekomorsko područje u južnom Atlantiku.
U Argentini je uspješna invazija izazvala svenarodno slavlje. Argentinske okupacijske vlasti promijenile su ime falklandskog glavnog grada Port Stanley u 'Puerto Argentino', uvele španjolski kao službeni jezik i tjerale stanovnike da voze desnom stranom ulice. Neovisnost otočja bila je tema različitih političkih sukoba tijekom vremena. Ujedinjeno Kraljevstvo vladalo je otocima 150 godina, ali je Argentina, koja ih naziva Malvinskim otocima, vjerovala da ih je naslijedila od Španjolske početkom 1800-ih godina te ih je svojatala zbog relativno male udaljenosti od Južne Amerike. Godine 1982. Argentinom je vladala vojna hunta, a zemlja je bila pred ekonomskom krizom. Šef vojne hunte general Leopoldo Galtieri poduzeo je invaziju kako bi mu donijela veću popularnost u državi i skrenula pozornost naroda s ozbiljnijih problema u samoj Argentini.
Nakon početne nevjerice i šoka, britanska vlada Margaret Thatcher odlučila je otočje vratiti oružanom stilom. Mornarička eskadra s dva nosača aviona poslana je u Južni Atlantik, a kasnije su im se pridružile kopnene snage od nekih 5.000 ljudi. Velika Britanija je također pokrenula diplomatsku ofenzivu. Iako su se latinoameričke i nesvrstane zemlje uglavnom svrstale uz Argentinu, Britanci su uspjeli isposlovati rezoluciju UN koja je zahtijevala argentinsko povlačenje te podršku od strane svojih partnera u EEZ. S druge strane, SAD su ostale neutralne u sukobu, a administracija Ronalda Reagana bila je podijeljena. Kasnije se šef CIA-e 'izvlačio' kako je Argentina ipak krivo protumačila američku pomoć tajnih službi u Srednjoj Americi, tako da su mislili da im SAD neizravno daje zeleno svjetlo za napad na Falklande.
Britanska protuofenziva prve rezultate dala je kada je odred marinaca i specijalaca 25. travnja osvojio Južnu Georgiju i zarobio argentinsku podmornicu.
1. svibnja su Britanci počeli sa zračnim napadima na Port Stanley, a nakon toga su uslijedili prvi okršaji između britanskih i argentinskih zrakoplova. Dan kasnije zbio se ključni događaj cijelog rata - britanska nuklearna podmornica HMS 'Conqueror' potopila je argentinsku krstaricu ARA 'General Belgrano', što je uzrokovalo 323 poginula mornara. Nakon toga se argentinska mornarica povukla u matične luke, prepustivši zrakoplovstvu snabdijevanje garnizona na Falklandima koji je trebao pokušati spriječiti britansko iskrcavanje.
Iako se argentinsko zrakoplovstvo, koje je operiralo iz baza u Argentini, istaklo u ratu i iako je uspjelo potopiti neke britanske brodove, uključujući razarač HMS 'Sheffield', nije bilo u stanju spriječiti britansko iskrcavanje u zaljevu San Carlos na zapadnoj obali Istočnog Falklanda 21. svibnja.
Britanske snage na Falklandima bile su brojčano inferiorne Argentincima te opterećene nedostatkom teškog oružja i cijelim nizom logističkih problema, no 28. svibnja nakon teške borbe uspjele su likvidirati argentinski garnizon u Goose Greeneu na poluotoku Lafonia, dijelu Istočnog Falklanda. Nakon toga su slijedili manji okršaji kao priprema za ofenzivu na Port Stanley koja je počela 11. lipnja. Tom prilikom su Britanci izveli jedan od posljednjih juriša u povijesti u kojima je korišten bajunet. Argentinske snage, sastavljene od neiskusnih, demoraliziranih i loše vođenih ročnika, brzo su podlegle malobrojnijim napadačima sastavljenim od iskusnih, vrhunski izvježbanih i profesionalnih postrojbi. 14. lipnja, u trenutku kada su se britanske snage nalazile na prilazima Port Stanleyu, argentinski zapovjednik Falklanda potpisao je kapitulaciju. 20. lipnja 1982. kapitulirao je i argentinski garnizon na Otočju Južni Sandwich čime su završile ratne operacije. U Argentini je poražena i osramoćena vojska izgubila svaki autoritet, te je nakon niza prosvjeda, u kojemu su prednjačili veterani Falklandskog rata, 1983. bila prisiljena odstupiti u korist demokratski izabranih predstavnika naroda. Time je Argentina postala primjer nizu drugih latinoameričkih država u kojima će 1980-ih i 1990-ih vojne diktature biti zamijenjene demokratskim uređenjem.
Na Falklandskim otocima u ožujku 2013. godine održan je referendum po pitanju "Želite li da Falklandsko otočje zadrži aktualni politički status kao Prekomorski Teritorij Ujedinjenog Kraljevstva?". Sasvim očekivano, stanovnici koji dijele britansku tradiciju i podrijetlo s matičnom zemljom gotovo su jednoglasno glasali za ostanak u sklopu Britanije. Nakon dvodnevnog referenduma rezultati su pokazali kako je 98.8% glasalo "za", dok je "protiv" glasalo svega troje ljudi. Izlaznost je bila 92%.

Max Blitz (citat):

U povijesti je stekao negativne konotacije zbog poznatog nacističko-sovjetskog Pakta o nenapadanju Ribbentrop-Molotov, sporazuma o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza. Pakt je sklopljen 23. kolovoza 1939., a zapravo je značio podjelu Poljske između Hitlera i Staljina, te sovjetsku okupaciju do tad nezavisnih baltičkih država Estonije, Letonije i Litve. Dan sklapanja Pakta Ribbentrop-Molotov se sukladno odluci Europskog parlamenta iz 2008. obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.

Zasigurno ne spadam u obožavatelje SSSR-a pa ni građanina Skrjabina poznatijeg kao Molotov, ali bih se osvrnuo na neke kontroverze oko sovjetsko-njemačkog pakta iz 1939. godine. Taj pakt se na Zapadu tumači kao najcrnji čin dvaju najcrnjih diktatura, pri čemu se ignorira uloga zapadnih zemalja u takvom razvoju događaja.
Povijest/historija je prilično zakučasta disciplina. Ona se može mijesiti kao tijesto. Može se krivotvoriti, prešućivati, izmišljati ili ignorirati - ali se ne može promijeniti.
Uvjete za sovjetsko-njemački pakt stvorio je upravo taj isti Zapad, koji se danas pomalo licemjerno ''sjeća žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima''. SSSR je - ostavimo po strani prirodu i grijehe tiranskog sistema - tridesetih godina glavnom opasnošću smatrao fašizam i Hitlerovu Njemačku, pa je na tome temeljio i svoju vanjsku politiku. Protivio se popuštanju Njemačkoj i Münchenskom sporazumu, na koji nije mogao utjecati jer mu je bilo uskraćeno sudjelovanje na konferenciji. Pred rat je SSSR nastojao stvoriti vojni savez s Francuskom i Velikom Britanijom radi zajedničkog preventivnog obračuna s Njemačkom. Pregovori sa zapadnim vojnim delegacijama vođeni su u Moskvi sve do ljeta 1939., a koliko ozbiljno su ih Sovjeti shvaćali govori i činjenica da su ih u ime SSSR vodili ministar obrane Vorošilov i načelnik generalštaba Šapošnjikov. Kada su shvatili da imaju posla s neozbiljnim partnerima Sovjeti su prihvatili ponudu Nijemaca za međusobni dogovor i time kupili vrijeme da se koliko-toliko pripreme za neizbježan rat s Njemačkom. Usput su stavili prste i na teritorije za koje su bili zainteresirani, što im se sigurno ne ubraja u časne postupke.
Ne treba zaboraviti ni da Poljska nije bila baš nevina žrtva. Ta ista Poljska je nedugo prije njemačkog napada sudjelovala u komadanju lešine Čehoslovačke - prisvojila je područje Tješina (Český Těšín, Czeski Ćeszyń) - i to u sporazumu s tom istom Njemačkom. A da se ne spominje kratkovidnost njihove političke vrhuške koja je prekasno shvatila da je vrag odnio šalu.
Nakon sovjetske okupacije 1939. istočni dio Poljske priključen je teritoriju Bjelorusije i dijelom Ukrajine, a nova granica se približno poklapala s takozvanom Curzonovom linijom iz 1919. godine (nazvana po britanskom ministru vanjskih poslova Georgeu Curzonu, koji je sudjelovao u kreiranju granica na istoku). Poljska tada nije prihvaćala takvo razgraničenje i napala je Sovjetsku Rusiju, a mirovnim ugovorom u Rigi 1921. uspostavljena je granica koja se održala do 1939.

41.,napad na Jugoslavijo.

Vojskovođa i osvajač, osnivač Timuridskoga Carstva i timuridske dinastije, Timur Lenk (u nekim izvorima Tamerlan) rođen je u gradu Kešu (današnji Šahrisabz u Uzbekistanu) 8. travnja 1336.
Bio je sin bega Teragaja iz turciziranog mongolskog nomadskog plemena Barlasa, a kasnije je tvrdio da potječe od samog Džingis-kana. Kako je od mladosti bio hrom, dobio je nadimak lenk (šepav). Njegov je otac bio jedan od prvih mongolskih vođa koji je prešao na islam.
Timur se već u mladosti proslavio kao vojskovođa, a 1370. godine uspio je osvojiti veličanstveni grad Samarkand u istoimenoj pokrajini u središnjem Uzbekistanu, nakon čega se proglasio velikom emirom. Konsolidiravši vlast krenuo je u niz osvajačkih pohoda s ciljem obnavljanja Mongolskog Carstva. Najprije je osvojio pokrajinu Horzem, a zatim je u višegodišnjim pohodima uspio srušiti Zlatnu Hordu (mongolsku državu u središnjoj Aziji i istočnoj Europi). Nakon toga je u pet godina osvojio današnji Afganistan, Azerbajdžan, Armeniju, Gruziju, Irak i Iran. Provalio je i u Indiju odakle je odnio basnoslovni plijen.
Sve jače Timurovo carstvo zasmetalo je osmanskom sultanu Bajazidu I. koji je 1399. pokrenuo niz vojnih kampanja na njegovo područje. U odlučujućoj Bitki kod Angore (današnja Ankara) 1402. Timur je pregazio osmanske snage i zarobio Bajazida I. koji je i umro u njegovom zarobljeništvu.
Timur je bio poznat po okrutnosti, njegove vojske su iza sebe ostavljale pustoš, a prema pričama znao je cijele gradove sravniti sa zemljom. Plašio je buduće protivnike tako da je duž cijelog puta kuda je prošao ostavljao piramide lubanja onih koje je pobio.
U prosincu 1404. Timur je započeo pohod na Kinu, ali ga je u planovima prekinula smrt. Njegovo golemo carstvo raspalo se za vladavine njegovih nasljednika. Do danas se sačuvao njegov mauzolej Gur Emir (Gur-e Amir, na perzijskom Emirov grob) u Samarkandu. Timurovu grobnicu je 1941. godine godine pronašla sovjetska ekspedicija na čelu s Mihajlom G. Gerasimovom. Uz taj događaj se vezuje legenda o prokletstvu koje čeka onoga tko otvori grob. Tri dana nakon otvaranja grobnice Hitlerova Njemačka napala je SSSR.

Slavni američki general armije Douglas MacArthur, koji je primio predaju japanskih vlasti na kraju Drugog svjetskog rata, najodlikovaniji američki vojnik, smijenjen je 11. travnja 1951. tijekom Korejskog rata.
U tom je ratu bio vrhovni zapovjednik snaga Ujedinjenih naroda, a svojim nadahnutim vojnim strategijama uspio je osloboditi Južnu Koreju od komunističke invazije i potisnuti sjevernokorejske snage daleko na sjever, prema kineskoj granici. Tada je, međutim, reagirala NR Kina i poslala svoje trupe u pomoć Sjevernokorejcima. Nakon toga je MacArthur želio povesti rat protiv Kine, pri čemu bi došla u obzir i upotreba nuklearnih bombi.
Američki predsjednik Harry S. Truman, u strahu da je stvar otišla predaleko i da bi moglo doći do svjetskog nuklearnog rata, smijenio je MacArthura. Američka javnost bila je zgranuta, jedan prilično nepopularni predsjednik smijenio je popularnog generala. Stvar se na kraju smirila i pretvorila u pobjedu američkog predsjedničkog sustava.
Naime, SAD je svojim sustavom zaštićen od toga da jedan moćni general preuzme kontrolu nad vojskom. To je postignuto tako što ne postoji jedan general koji bi zapovijedao cjelokupnom vojskom, nego se sva vrhovna zapovjedništva spajaju tek u rukama predsjednika SAD-a i ministra obrane, a njih obojica su civilne, a ne vojne osobe.
Po povratku u SAD, prvi puta nakon 11 godina, MacArthur je doživio trijumfalni doček, paradu na Petoj aveniji u New Yorku te je održao govor u Senatu. No kandidatura na predsjedničkim izborima 1952. godine propala mu je nakon što se u javnosti saznalo da je protiv Kine u Korejskom ratu htio upotrijebiti nuklearno oružje. MacArthur je bio izuzetno sposoban, ali i egocentričan general. Bez rezerve je isticao sebe i vlastite zasluge, dok je svoje podređene držao u anonimnosti. Američka historiografija ga slavi kao možda svojeg i najvećeg vojskovođu u povijesti, a proglašavan je i 'američkim Cezarom'.

Nacistička Njemačka 13. travnja 1943. objavila je da je u Katynskoj šumi pronašla leševe ubijenih poljskih časnika i intelektualaca koji su pali kao žrtve Staljinovog režima.
Nijemci su leševe pronašli na teritoriju Rusije koji su u to vrijeme držali pod svojom okupacijom. Katynska šuma nalazi se u blizini ruskog grada Smolenska i bila je lokacija na kojoj je Staljin dao pobiti Poljake u doba kad je SSSR u paktu s Hitlerom podijelio Poljsku. Staljinova tajna policija likvidirala je oko 22.000 ljudi. Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja časnika poljske vojske, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20 sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i određeni broj svećenika. Mnogi su ubijani i na drugim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katyna dugo bile jedine poznate, općenito se čitava ova akcija naziva pokoljem kod Katynske šume.
Nakon što je 23. kolovoza 1939. potpisan Sovjetsko-njemački sporazum (Ribbentrop-Molotov) o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo.
5. ožujka 1940. članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinjin potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Ova široka definicija omogućila je, pored časnika, vojnika i pričuvnika, ubojstvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu u ožujku 1959. spominje se broj od 21.857 žrtava. Smaknuća je izvršio NKVD u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine, a točan broj žrtava nije do danas pouzdano utvrđen.
Hitlerova propaganda odmah je iskoristila otkrivenu masovnu grobnicu za diskreditiranje SSSR-a u očima svijeta. Nacisti su pozvali strane novinare iz neutralnih zemalja i službenike Međunarodnog crvenog križa da se uvjere u istinu. Staljin je zbog toga odmah prekinuo sve veze s Crvenim križem. SSSR i Rusija su sve do 1990. godine poricali odgovornost za Katynski masakr i za njega optuživali Nijemce, no te su godine službeno, u izjavi Mihaila Gorbačova, priznali krivnju Staljinove tajne policije. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose. Godine 2010. poljski predsjednik Lech Kaczyński bio je na letu za Rusiju u povodu obilježavanja godišnjice masakra, kad se njegov avion srušio nadomak piste u Smolensku. Poginulo je svih 96 putnika u avionu, što je Katyn učinilo dvostrukom tragedijom za poljski narod.

mirko bratuš (citat):

41.,napad na Jugoslavijo.

Post na temi , ili "iscrpno" obavestenje .....pitanje je sad.

KONEC II. SVETOVNE VOJNE

Leta 1945 je začela veljati brezpogojna kapitulacija nacistične Nemčije v Evropi in končala se je II. svetovna vojna. V Jugoslaviji in Sloveniji pa so boji trajali vse do 15 maja 1945.

Čeprav je poveljnik nemške armadne skupine E, general Alexander Löhr, v Topolšici 9. maja 1945 podpisal brezpogojno vdajo nemške zasedbene vojske, so se boji na slovenskem ozemlju nadaljevali. Na Poljani blizu Prevalj so se od 9. do 15. maja 1945 odvijali zadnji boji 2. svetovne vojne.

Spomladi leta 1945 ni bilo o zmagi zavezniških sil v vojni proti Hitlerjevi Nemčiji nobenega dwoma več. Ostajalo je le vprašanje datuma in tega, čigava vojska bo kot prva vkorakala v Berlin. Ura podpisa kapitulacije je odločila, da v zahodnih državah konec vojne praznujemo 8. maja, v Rusiji in več državah bivše Sovjetske zveze pa dan zmage nad fašizmom obeležujejo dan pozneje.
30. aprila 1945 je Adolf Hitler, preden je naredil samomor, za svojega naslednika določil admirala Karla Dönitza. Čeprav to imenovanje ni imelo pravne veljave, je v praksi vendarle pomenilo, da je Dönitz kot predsednik Nemčije in vrhovni poveljnik Wermachta sprejel odločitve, ki so privedle do končne kapitulacije.

Dönitz sprva sicer ni razmišljal o kapitulaciji, temveč zgolj o premirju na Zahodni fronti in o nadaljevanju boja z Rdečo armado. Želel je pridobiti čas in ustvariti pogoje, da bi se kar največ nemških vojakov in civilistov znašlo na ozemljih, ki so jih zajele zavezniške sile. Stvari pa so se odvijale zelo hitro. 2. maja je kapituliral Berlin, tri dni pozneje še nemške vojaške enote v južni Nemčiji, na Tirolskem, v zahodni Avstriji, na Danskem in Nizozemskem. Tudi Dwight Eisenhower ni želel separatističnega miru, zato je zavrnil nemški predlog.

7. maja ob 2:41 ponoči je bil v francoskem mestu Reims na sedežu ekspedicijskih zavezniških sil podpisan akt o brezpogojni kapitulaciji Nemčije. Za nemško stran ga je z Dönitzevim pooblastilom podpisal general Alfred Jodl, delegacijo pa sta sestavljala še generala Wilhelm Oxenius in Hans-Georg von Friedeburg. V imenu zavezniških sil je akt podpisal ameriški general Walter Bedell Smith, kot priča pa francoski general François Sevez. Na dokumentu je viden tudi podpis predstavnika Sovjetske zveze, generala Iwana Susłoparowa.

Ko so zavezniki Susłoparowa obvestili o načrtovanem podpisu kapitulacije, se je ta nemudoma obrnil na Moskvo in jih prosil za navodila. A odgovor ni prispel, zato se je sovjetski general, ki se je bal, da pri podpisu kapitulacije Sovjetska zveza ne bi izpadla, odločil, da sam podpiše dokument. Stalin pa je imel povsem drugačne načrte: odpoklical je Susłoparowa, zahteval ponovitev podpisa kapitulacije in pooblastil maršala Gieorgija Żukowa, da v imenu Sovjetske zveze podpiše omenjeni dokument.

Kapitulacija, ki je bila podpisana 7. maja, je dopuščala možnost novega, „splošnega” akta, zato so se zahodni zavezniki strinjali, da podpišejo nov dokument. Slovesnost so načrtovali za 8. maj, vendar se je zaradi dvomov o udeležbi francoskega predstavnika podpisovanje začelo šele ob 22:43. Za nemško stran so podpise prispevali Wilhelm Keitel, Hans-Georg von Friedeburg in Hans-Jürgen Stumpff, v imenu zaveznikov pa so dokument podpisali Gieorgij Żukow (Sovjetska zveza), Artur Tedder (Velika Britanija) in kot priči Carl Andrew Spaatz (ZDA) in Jean de Lattre de Tassigny (Francija).

Zdi se, da zahodnim zaveznikom ni šlo za propagandni pomen osvojitve Berlina in zunanjih okoliščin, povezanih s podpisom kapitulacije. To je dobro vedel Stalin, ki se nikakor ni strinjal s podpisom kapitulacije  na ozemlju Francije. Akt je moral biti podpisan v Berlinu, ki ga je osvojila Rdeča armada, glavni udeleženec pa je moral biti visok predstavnik Sovjetske zveze. Stalin je namreč nameraval zmago nad fašizmom uporabiti kot pomemben element sovjetske politike v prihodnjih letih. Kapitulacijo z dne 7. maja so zato poimenovali „Uvodni protokol kapitulacije Tretjega rajha”, za obvezujočega pa so določili akt, ki je bil podpisan pozneje. Poleg tega je podpisovanje dokumenta v nočnih urah, natančneje ob 22:43, povzročilo, da je bila kapitulacija glede na moskovski čas podpisana 9. maja ob 00:43. Prišlo je do redke situacije, da so zato v prihodnjih letih zahodne države konec vojne praznovale 8. maja, Sovjetska zveza in države, ki so bile odvisne od nje, pa dan pozneje.

Na Poljskem je zadevo urejal dekret Bolesława Bieruta z dne 8. maja 1945, s katerim je bilo določeno, da bo ”9. maj kot dan, ko se je končala vojna, narodni praznik zmage in svobode”. V Ljudski republiki Poljski je bilo to postavljeno pod vprašaj, saj je na kapitulaciji jasno viden datum 8. maj, poleg tega pa je v njej natančno zabeleženo, da so se vojne aktivnosti končale prav 8. maja ob 23:01. Poljska komunistična vlada je to neskladje poskušala omiliti s pojasnilom, da je praznovanje 9. maja smiselno, saj je to prvi dan svodobe po koncu vojne.

Vendar pa je treba spomniti, da podpis kapitulacije še ni pomenil tudi takojšnjega konca vojnih akcij. V Evropi so zadnje nemške enote kapitulirale šele 15. maja (v Jugoslaviji), dokončno pa se je druga svetovna vojna zaključila s kapitulacijo Japonske 2. septembra 1945.
Piotr Długołęcki, zgodovinar pri Ministrstvu za zunanje zadeve
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ko je Nemčija 7. maja 1945 v ameriškem štabu v francoskem Reimsu podpisala brezpogojno kapitulacijo,
                                      je bilo vojne v Evropi uradno konec.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                      9.maj 1945 Ljubljana - Dan zmage nad fašizmom

Pomorska bitka u Danskom prolazu 24. svibnja/maja 1941.

Na današnji dan prije 76 godina zbio se jedan od rijetkih sukoba bojnih brodova u Drugom svjetskom ratu, ujedno i jedna od najznamenitijih bitaka  u pomorskoj povijesti - bitka u Danskom prolazu koju još zovu bitkom kod Grönlanda i bitkom kod Islanda.

U proljeće 1941. godine u operativnu službu njemačke ratne mornarice (Kriegsmarine) uvršten je novi, najveći i najjači njemački ratni brod - bojni brod (schlachtshiff) Bismarck. Izgrađen mimo ograničenja iz Londonskog ugovora bio je u to vrijeme najmoćniji ratni brod u plovidbi, izvrsna kombinacija naoružanja, oklopne zaštite i brzine.

Bojni brod Bismarck:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapovjednik Kriegsmarine admiral Erich Raeder planirao je uputiti površinske brodove u takozvani krstarički rat, odnosno u pohod protiv britanskog prometa na Atlantiku. Djelovanjem jake površinske flote, uz akcije sve brojnijih podmornica, Nijemci su se nadali prekinuti britansku pomorsku žilu-kucavicu i time primorati Veliku Britaniju na izlazak iz rata, ili je bar staviti pred nerješive logističke probleme. Njemački površinski brodovi djelovali su na oceanima i ranije, od samog početka rata - džepni bojni brodovi Admiral Graf Spee i Admiral Scheer, krstarica Admiral Hipper, bojni brodovi Scharnhorst i Gneisenau, te veći broj pomoćnih krstarica kao gusarskih brodova.

Prvobitna zamisao zapovjedništva Kriegsmarine bila je da u operaciji sudjeluju Bismarck i njegov blizanac Tirpitz, a na Atlantiku bi im se pridružili bojni brodovi Scharnhorst i Gneisenau koji su tada bili u francuskoj bazi Brest. Takva formacija bi stavila Britance pred velike probleme. Međutim su brodovi u Brestu bili oštećeni napadima RAF-a, a zatim je otpao i Tirpitz jer se smatralo da obuka posade nije do kraja izvedena. Na kraju je Bismarcku pridružena nova teška krstarica Prinz Eugen. Grupu Bismarck imao je voditi osobno zapovjednik operativne flote (Flottenchef ) admiral Gunther Lütjens. Operacija je dobila ime Rheinübung (vježba Rajna).

Admiral Günther Lütjens:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bismarck je isplovio iz pomorske baze Gotenhafen (danas poljska Gdynia) noću 18. svibnja, a kod baltičkog otoka Rügen pridružila mu se krstarica Prinz Eugen. Tokom plovidbe kroz tjesnac Kattegat susrela ih je švedska krstarica Gotland i neko vrijeme slijedila, te javila o ovom susretu svom zapovjedništvu. Švedska je formalno bila neutralna zemlja, ali je informacija bila u najkraćem roku u rukama britanskog mornaričkog atašea u Stockholmu koji ju je proslijedio u London. Bismarcka i Prinza Eugena također su primijetili i fotografirali pripadnici pokreta otpora iz južne Norveške.

Dana 21. svibnja Bismarcka i Prinza Eugena snimio je britanski izviđački avion Spitfire u fjordu Kors kod Bergena, gdje je krstarica uzimala gorivo iz tankera. Idućeg dana fjord je nadletio izviđački avion Martin Maryland i ustanovio da su brodovi otplovili. Vijest da su njemački brodovi nestali izazvala je pravu uzbunu u britanskom admiralitetu. Najozbiljnijom prijetnjom Britanci su smatrali mogućnost da se Bismarck i Prinz Eugen probiju na pučinu Atlantika pa su sukladno tome i poduzeli protumjere.

Za izlazak na otvoreni ocean Nijemci su imali na raspolaganju dva objektivno moguća puta, od kojih je jedan vodio kroz prolaz između Islanda i otočja Faroe. Taj put bio je kraći, ali i opasniji zbog britanske patrolne linije i relativne blizine britanskih pomorskih i zračnih baza. Stoga se admiral Lütjens odlučio za dulji ali i nešto sigurniji put kroz takozvani Danski prolaz između Islanda i Grönlanda, nadajući se da će uz pomoć lošeg vremena i malo sreće uspjeti neprimjećeno izaći na pučinu Atlantika.

Britanci su računali s takvom mogućnošću pa su i ovo područje držali pod nadzorom. U vrijeme nailaska grupe Bismarck u Danskom prolazu nalazila se patrolna skupina kontraadmirala Frederica Wake-Walkera s teškim krstaricama HMS Norfolk i HMS Suffolk. One same bile su preslabe za borbu s bojnim brodom, pa im je zadatak bio otkriti njemačke brodove i slijediti ih sa sigurne udaljenosti pomoću radara do dolaska jačih snaga koje će Nijemcima nametnuti bitku. Takve snage Britanci su imali u blizini. Nakon što su Bismarck i Prinz Eugen otkriveni u Korsfjordu, iza ponoći 22. svibnja iz pomorske baze Scapa Flow isplovila je eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Lancelota Hollanda s bojnim krstašem HMS Hood, bojnim brodom HMS Prince of Wales i 6 razarača, te je upućena prema Islandu kako bi nadzirala izlaz iz Danskog prolaza.

Admiral Lancelot Holland:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grupu Bismarck prva je primijetila krstarica Suffolk na ulazu u Danski prolaz 23. svibnja u 19 h 22 min. Njezinu vijest o tome primila je samo krstarica Norfolk, koja je oko sat kasnije uspostavila optički dodir na udaljenosti od samo 6 nm. Bismarck je prema njoj ispalio nekoliko salvi od kojih se krstarica spasila bijegom u maglu. Sada je i Norfolk poslala obavijest koja je ovog puta došla do Admiraliteta i do drugih britanskih brodova, uključivo i skupinu admirala Hollanda koja se u tom trenutku nalazila južno od Islanda na udaljenosti od oko 300 nm i odmah krenula u presretanje.

Ukupni odnos snaga pred očekivanu bitku bio je na strani Britanaca - prema jednom teškom brodu imali su dva, prema 8 teških topova imali su 18. Krstarica Prinz Eugen u bici bojnih jedinica nije mogla imati značajniju ulogu, a osim toga Holland je kanio nju prepustiti krstaricama admirala Wake-Walkera. No, ova britanska premoć u stvarnosti je bila prividna.

Bismarck i Hood bili su približno iste veličine. Bismarck je imao standardnu istisninu od 41.600 t, a Hood 42.100 t i po tom kriteriju bio je i dalje najveći ratni brod na svijetu. Imali su i jednako glavno naoružanje - po 8 topova kalibra 381 mm u četiri dvocjevne kule. Međutim, dok je Bismarck bio potpuno nov bojni brod s izvrsnom kombinacijom naoružanja, oklopne zaštite i brzine Hood je bio znatno stariji. Građen je još u prvom svjetskom ratu, a u sastav flote uvršten je 1920. godine. Projektiran je po koncepciji tzv. bojnog krstaša, što znači da je prednost u konstrukciji dana naoružanju i pogonskim strojevima odnosno brzini na štetu oklopne zaštite. Između dva svjetska rata ograničeno je moderniziran, ali mu je ostala najveća slabost - nedovoljna oklopna zaštita palube što ga je činilo vrlo osjetljivim u borbama koje se vode na većim udaljenostima (preko 15.000 m) kada eventualni pogoci dolaze pod velikim upadnim kutem.

Prince of Wales bio je poput Bismarcka potpuno nov i za ono vrijeme moderan i snažan bojni brod. Imao je standardnu istisninu od 36.700 t i 10 topova kalibra 356 mm u dvije četverocijevne i jednoj dvocjevnoj kuli. Problem kod ovog broda bio je u tome što je bio previše nov. U flotu je uvršten samo nekoliko tjedana prije ove operacije, tako da mu je posada bila nedovoljno uvježbana i glavni topovi neprovjereni. Stoga su se u ovoj misiji na njemu nalazili stručnjaci kompanije Vickers kako bi, u slučaju potrebe, na licu mjesta otklanjali eventualne kvarove.

Bojni krstaš HMS Hood:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bojni brod HMS Prince of Wales:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osim ovih, uvjetno rečeno, dvojbi oko stvarnog odnosa snaga na tok i rezultat bitke u Danskom prolazu utjecale su i neke pogrešne prosudbe i odluke admirala Hollanda. Njegov početni plan bio je dobar - budući svjestan slabosti palubnog oklopa na Hoodu (svom zapovjednom brodu) namjeravao je Nijemcima presjeći put sa tamnije strane obzorja i dovesti ih izbliza u takozvano križanje T, što bi mu dalo taktičku prednost. Međutim, tokom noći u snježnoj oluji krstarice admirala Wake-Walkera privremeno su izgubile radarski kontakt s grupom Bismarck. Prekid je trajao oko dva i pol sata, dovoljno da Holland stekne krivi zaključak kako su njemački brodovi skrenuli prema jugu ili jugoistoku. Stoga je zapovijedio plovidbu punom brzinom prema sjeveru, a razarače je poslao naprijed u samostalno izviđanje.

Međutim, kada je krstarica Suffolk ponovo uspostavila radarski kontakt s grupom Bismarck pokazalo se da ona i dalje plovi nepromijenjenim smjerom - prema jugozapadu, slijedeći rub Grönlandskog ledenog polja. Time je eskadra admirala Hollanda zapala u nepovoljan taktički položaj - umjesto da Nijemcima zapriječi put bila je primorana da ih sustiže. Ovoj nepovoljnoj oklonosti pridonijela je i zabrana korištenja radarskih uređaja od strane admirala Hollanda kako brodovi ne bi bili otkriveni po radarskom zračenju.

Optički dodir s grupom Bismarck uspostavljen je 24. svibnja u 5 h 33 min na udaljenosti od 38.000 m. Da bi što prije smanjio udaljenost i brže svladao zonu u kojoj je Hood bio posebno osjetljiv na pogotke Holland je zapovijedio zaokret udesno, najprije za 40°i zatim za još 20°, tako da su se njemački brodovi našli u pramčanom sektoru. U takvim okolnostima britanski brodovi mogli su koristiti samo pramčane topove, dok su Nijemci mogli pucati iz svih kula. Opći odnos snaga, mjeren težinom ispaljene salve, koji je za Nijemce bio nepovoljan time je gotovo izjednačen.

Neposredno pred početak bitke Holland je počinio svoju posljednju pogrešku izdavši zapovjed da oba britanska broda pucaju na čelni njemački brod, misleći da je to Bismarck. Međutim, na čelu je plovila krstarica Prinz Eugen jer se Bismarckov radar pokvario prilikom ispaljivanja salvi na krstaricu Norfolk. Njemački brodovi imali su vrlo slične obrise, a kako su bili međusobno razmaknuti više od jedne milje došlo je do pogreške u prepoznavanju. Neposredno pred otvaranje paljbe Holland je uvidio pogrešku i zapovjedio promjenu cilja, ali se čini da nova zapovjed na Hoodu nije primljena jer je ovaj brod za vrijeme kratkotrajne bitke pucao na krstaricu. Prince of Wales ipak je usmjerio paljbu na pravi Bismarck jer je zapovjedniku bilo jasno da je riječ o zabuni. Paljba je otvorena u 5 h 52 min s udaljenosti od oko 24.000 m.

Bitka u Danskom prolazu, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U međuvremenu, dok su Britanci rasipali svoju ionako dvojbenu prednost, na njemačkoj strani događaji su se odvijali drugačije. Približavanje britanskih brodova prva je otkrila krstarica Prinz Eugen pomoću hidrofona koji su registrirali zvuke brodskih vijaka dva velika broda u punoj brzini. Kada su se brodovi pojavili na obzorju Nijemci su najprije pomislili da su sreli dvije krstarice. Zatim su na čelu prepoznali Hooda, dok su za drugi brod pretpostavili po obliku zapovjednog tornja da je HMS Renown ili HMS King George V, ne znajući da je Prince of Wales već u aktivnoj službi. Kada su Britanci otvorili paljbu njemački artiljerci iščekivali su zapovijed da se odgovori paljbom, međutim admiral Lütjens takvu zapovijed nije izdavao. On se, naime, držao uputa zapovjedništva Kriegsmarine da se ne smije upuštati u borbu s protivnikom koji je jednako jak ili jači - njegov zadatak bio je uništavanje konvoja.

U jednom trenutku je reagirao zapovjednik Bismarcka kapetan Ernst Lindemann i to na vrlo slikovit način: - Ja neću dopustiti da se na moj brod puca ispod moje stražnjice ("Ich lasse mir doch nicht mein Schiff unter dem Arsch wegschießen’’). Otvori paljbu! (''Feuererlaubnis!").

Kapetan Ernst Lindemann:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oba njemačka broda usmjerila su paljbu na Hood, a gađanje je bilo vrlo precizno. Bismarck je već trećom salvom urakljio Hooda. U to vrijeme Hood je primio i prvi pogodak koji je izazvao požar na glavnoj palubi, a ostalo je nerazjašnjeno je li granata došla sa Bismarcka ili krstarice Prinz Eugen. Četvrta Bismarckova salva imala je podbačaj, a peta salva riješila je bitku. Upravo u trenutku kada je Hood po zapovjedi admirala Hollanda počeo skretati ulijevo kako bi aktivirao krmene topove jedna granata pete Bismarckove salve pala je upravo na najosjetljivije mjesto, između nadgrađa i krmene povišene topovske kule, te probila slabi palubni oklop i prodrla u unutrašnjost. Eksplozija se proširila na spremište municije za glavne topove. To je izazvalo sekundarnu eksploziju sličnu vulkanskoj erupciji, s plamenom visokim preko 300 metara, od koje se Hood prelomio po sredini i potonuo za tri minute. Od čitave posade, koja je brojala 1.420 mornara i oficira, preživjela su samo tri čovjeka koje je kasnije spasio razarač HMS Electra. Među poginulima su bili admiral Holland i zapovjednik broda kapetan Ralph Kerr.

Prince of Wales obilazi olupine Hooda, umjetnički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obje strane su bile zatečene neočekivanom i naglom katastrofom bojnog krstaša Hood. Britanci su bili šokirani, a Nijemci nisu u prvi mah mogli vjerovati da su s takvom lakoćom potopili najveći britanski brod i jedini koji je, po njihovom mišljenju, predstavljao stvarnu opasnost za Bismarcka. Međutim, bitka je nastavljena. Nijemci su odmah prebacili paljbu na Prince of Wales, što im nije bilo teško jer su britanski brodovi plovili na malom međusobnom razmaku tako da su njemačkim artiljercima predstavljali skupni cilj.

Prince of Wales morao je naglo skrenuti udesno da izbjegne nalet na olupine Hooda, a zatim je nastavio borbu s Bismarckom. U normalnim okolnostima ta borba je možda mogla biti i ravnopravna, međutim obistinila su se strahovanja da ovaj britanski brod zapravo nije potpuno spreman za akciju. Usred bitke pojavili su se teški kvarovi i zastoji na četverocjevnim kulama, čime je borbena snaga broda osjetno smanjena. Ubrzo je primio sedam pogodaka, od čega četiri sa Bismarcka, i pretrpio zamjetna oštećenja pa je njegov zapovjednik kapetan John Leach, koji je čudom preživio pogodak u zapovjedni most, budući svjestan da nastavak bitke znači i sigurnu propast donio razumnu odluku da prekine borbeni dodir. Kontraadmiral Wake-Walker, koji je poslije pogibije viceadmirala Hollanda ostao najstariji britanski oficir na bojištu, odobrio je tu odluku jer mu se činilo da njemački brodovi nisu primili ni jedan pogodak. U 6 h 13 min Prince of Wales povukao se pod zaštitom dimne zavjese i pridružio se krstaricama Norfolk i Suffolk te nastavio zajedno s njima slijediti njemačke brodove.

Time je završena kratkotrajna bitka u Danskom prolazu u kojoj su Nijemci, premda prividno slabiji, postigli izvanrednu taktičku pobjedu. Međutim, konačni rezultat bitke nije bio toliko nepovoljan za Britance kako se u prvi mah može činiti, jer je u Danskom prolazu na posredan način riješena i sudbina Bismarcka. On je je primio tri pogotka, sva tri od bojnog broda Prince of Wales. Jedna granata pala je na nadgrađe i nije pričinila veću štetu - uništena je motorna barkasa zapovjednika i oštećen katapult za hidroavione. Druga granata pogodila je trup broda po sredini i eksplodirala u protutorpednoj pregradi pri čemu je oštećen dio pogonskog postrojenja i probijeni su tankovi s gorivom u dvostrukom dnu. Najozbiljniji je bio pogodak u pramac oko vodene linije, pri čemu su probijeni prednji tankovi s gorivom. Jedan dio loživog ulja pomiješao se s morskom vodom, oko 1.000 tona goriva ostalo je nedostupno zbog pokidanih spojnih cjevovoda, a kroz nastali otvor ulje je curilo izvan broda. Uslijed prodora vode pramac je utonuo dublje za 3° i brod se nagnuo na lijevi bok pod kutem od 9° pa je kapetan Lindemann morao zapovijediti protuplavljenje. Uslijed ovih oštećenja smanjena mu je i vršna brzina na 25 čv.

Bismarck poslije bitke u Danskom prolazu, snimka s krstarice Prinz Eugen. Vidi se nagib broda prema pramcu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanci u početku nisu bili svjesni koliko ozbiljno su oštetili Bismarcka. Admiral Wake-Walker imao je dojam da Nijemci nisu primili ni jedan pogodak. Da je Bismarck oštećen i da gubi ulje saznao je od posade hidroaviona za daleka izviđanja iz baze na Islandu, koji je kružio iznad bojišta i promatrao bitku iz zraka.

Premda oštećenja sama po sebi nisu bila teška i mogla su se lako popraviti u nekoj mornaričkoj bazi, admiral Lütjens je bio svjestan da s brodom u takvom stanju ne može voditi nikakve ofanzivne operacije. Najviše brige zadavao je neprekidni gubitak i općenito nedovoljna količina goriva. Stoga je zapovjedniku Prinza Eugena kapetanu Helmuthu Brinkmannu dao slobodu manevra i uputio ga da samostalno vodi krstarički rat (Prinz Eugen se odvojio oko 18 h) dok je s Bismarckom skrenuo prema francuskoj obali u namjeri da uplovi u neku od tamošnjih mornaričkih baza, vjerojatno St. Nazaire ili Brest. Međutim, tamo nikada nije stigao.

Saveznička evakuacija iz Dunkerquea, (grad u departmanu Nord, Francuska) jedna od najdramatičnijih operacija tijekom Drugog svjetskog rata, dovršena je 4. lipnja 1940.
Tom su akcijom od njemačkog zarobljavanja ili pogibije spašena 338.226 saveznička vojnika.
Njemačka vojska je tijekom svibnja te godine na obali La Manchea s obiju strana francusko-belgijske granice brzim prodorom opkolila velike britanske, francuske i belgijske snage. Pritisnute sa svih strana na mostobranu, kojemu je Dunkerque bio jedina luka, prikupljale su se na plažama Dunkerquea jer je lokalna luka u međuvremenu bila razorena. Kada se očekivalo da će Nijemci sasvim potući savezničke snage, Hitler je 24. svibnja donio kontroverznu odluku (o kojoj povijesničari i danas raspravljaju) da se tenkovi zaustave tik pred Dunkerqueom i prepustio Luftwaffeu da uništi neprijatelja u stupici. Dva dana kasnije pokrenuta je evakuacija savezničkih snaga pod kodnim imenom Dynamo, koja se odvijala u dramaičnim uvjetima rastućeg pritiska s kopna i neprekidnim napadima iz zraka.
U evakuaciji kod Dunkerquea sudjelovalo je oko 860 plovila koja su činila najčudniju flotu u povijesti ratovanja jer su za potrebe evakuacije mobilizirana gotovo sva plovila koja su mogli pronaći u britanskim, francuskim, nizozemskim i belgijskim lukama. Tako su angažirani ratni brodovi, ribarice, trajekti, luksuzne jahte, obični čamci… Tada je Hitler zapovjedio kopneni napad, ali su saveznici već organizirali snažnu obrambenu liniju. Tek je 4. lipnja, kada je otišao i posljednji Britanac, otpor popustio te se Nijemcima predalo oko 40.000 Francuza i Belgijanaca. Sveukupno savezničko naoružanje te 177 zrakoplova, 29 ratnih i 215 drugih brodova palo je Nijemcima u ruke.
Unatoč tome što je operacija kod Dunkerquea bila evakuacija, smatrana je velikim uspjehom, jer su od Nijemaca spašeni mnogi saveznički vojnici. Time je ujedno sačuvana i znatna vojna sila koja se kasnije mogla upotrijebiti za borbu protiv istih neprijatelja. Čitava operacija kasnije je nazvana čudo kod Dunkerquea.
Britanski premijer Winston Churchill održao je u vremenu završetka evakuacije poznati govor u Britanskom parlamentu. U njemu je upotrijebio frazu: 'we shall fight on the beaches' ('borit ćemo se na plažama'), koja je postala jednom od njegovih najpoznatijih fraza uopće. Radilo se o motivirajućem govoru koji je odražavao njegovu namjeru da nikada ne poklekne pred njemačkom vojnom silom.

Pedeset godina od Lipanjskog/Junskog ili Šestodnevnog rata 1967. godine

 

Država Izrael je od svog osnutka (odlukom UN) 1948. godine u neprekinutom poluratnom stanju sa svojim arapskim susjedima. Osim stalnih napetosti i povremenih manjih oružanih sukoba i terorističkih aktivnosti Izrael je s Arapima vodio i nekoliko ''vrućih'' ratova, među kojima se posebno ističe Treći izraelsko-arapski rat poznat i kao Lipanjski rat i Šestodnevni rat (Six Days War) 1967. godine u kojem su izraelske oružane snage do nogu potukle vojske Egipta, Jordana i Sirije. Glavnu ulogu u tom ratu odigralo je zrakoplovstvo, a na kopnu oklopne snage.

 

Preludij

 

Nakon rata 1956. godine između Izraela i Egipta uspostavljena je tampon-zona na Sinajskom poluotoku pod nadzorom UN (United Nations Emergency Force - UNEF). Također je uspostavljena demilitarizirana zona na granici Izraela i Sirije, koju su postupno zaposjeli izraelski vojnici i započeli s protjerivanjem lokalnog arapskog stanovništva. Novi veliki spor izazvala je namjera obiju strana da skrenu dio vode rijeke Jordan radi natapanja poljoprivrednih površina.

Sredinom šezdesetih godina također se pojačala aktivnost palestinskih gerilaca koji su upadali na izraelski teritorij iz Sirije i napadali naselja. To je dovelo do više sporadičnih okršaja oružanih snaga Izraela i Sirije, ponekad uz korištenje artiljerije i zračnih snaga. U proljeće 1967. godine obavještajna služba SSSR-a priopćila je Arapima informaciju - koja se pokazala lažnom - da Izrael gomila trupe radi napada na Siriju. Uslijedila je žestoka reakcija arapskih zemalja i u mnogim gradovima, posebice u Kairu, pojavile su se na ulicama mase demonstranata koji su nosili transparente s prijetnjama i uvredljivim porukama na račun Izraela.

Egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser našao se u ulozi neformalnog vođe arapskog svijeta, od koga se očekivalo da reagira na ''izraelske prijetnje prema Siriji''. I još više - da predvodi uništenje države Izrael koja je bila trn u oku Arapima od samog osnutka.

 

Gamal Abdel Nasser:

 

[You must be registered and logged in to see this image.]

 

Ratna psihoza u arapskim zemljama dosegla je vrhunac u svibnju/maju 1967. godine, kada je Nasser donio dvije ključne i fatalne odluke - o otkazivanju mandata UNEF-a i raspoređivanju glavnine egipatske vojske na Sinajski poluotok, te o zatvaranju Tiranskog tjesnaca za izraelske brodove. Naročito opasan potez je bio zatvaranje Tiranskog tjesnaca koji nadzire ulaz u Akabski zaljev, jer se u njemu nalazi luka Eilat preko koje je Izrael uvozio naftu. Tu odluku su Izraelci primili kao casus belli i doveli su svoje oružane snage u stanje pune mobilizacije.

 

Akabski zaljev, Tiranski tjesnac i luka Eilat:

 

[You must be registered and logged in to see this image.]

 

Teret opće mobilizacije nije mogla dugo trpjeti izraelska ekonomija, koja je praktično ostala bez radne snage. Diplomatski napori da se Egipat odvrati od rizičnih koraka nisu urodili plodom i izraelski premijer Levi Eskhol je 1. lipnja/juna formirao ratni kabinet u kojem je za ministra obrane imenovan general Moshe Dayan.

 

Levi Eskhol:

 

[You must be registered and logged in to see this image.]

 

Moshe Dayan:

 

[You must be registered and logged in to see this image.]

 

Država Izrael nije raspolagala potrebnom operativnom dubinom za vođenje pokretnog rata, osim u pustinji Negev, a na najužem dijelu jordanska granica je bila udaljena od mora samo 17 km. Izrael također nije smio čekati simultani napad brojčano puno jačih arapskih snaga na sve tri fronte. Stoga je izraelski generalštab planirao preventivni udar i to redom s obzirom na stupanj opasnosti - najprije naravno na Egipat. Za uspjeh ratnih operacija presudno je bilo steći apsolutnu prevlast u zraku, što će se postići iznenadnim napadom na zračne baze arapskih zemalja (operacija Focus, na hebrejskom Mivtza Moked).

 

Obostrane pripreme, planovi i snage

 

Vojska Izraela raspolagala je s 100.000 vojnika, 200 aviona, 1.100 tenkova, 400 artiljerijskih oružja i 200 aviona. Ratno zrakoplovstvo je koristilo borbene avione Mirage III, Super Mystere, Mystere IV, Vautour i Ouragan.

Vojska Egipta na Sinaju je brojala oko 100.000-150.000 vojnika u 1 oklopnoj, 2 mehanizirane i 4 pješadijske divizije s ukupno 930 tenkova, 200 jurišnih topova i 900 artiljerijskih oružja. Ratno zrakoplovstvo je imalo 420 borbenih aviona. Jordan je raspolagao s 56.000 vojnika, 300 tenkova M-48 Patton, 200 artiljerijskih oružja i 24 borbena aviona, s tim da su jordanske snage pojačane s nekoliko brigada iz Iraka. Sirija je mobilizirala 70.000 vojnika, 300 tenkova, 270 artiljerijskih oružja i 100 borbenih aviona. Ratno zrakoplovstvo arapskih zemalja je koristilo avione MiG-17, MiG-19, MiG-21, Su-7, Il-28, Tu-16 i Hawker Hunter (Jordan i Irak).

Obje strane su osim suvremenog oružja koristile i oružane sustave iz Drugog svjetskog rata. Zbog međunarodnog embarga na uvoz oružanih sustava Izrael se često morao snalaziti nabavkama zastarjelog i second hand oružja. Izraelci su takve oružane sustave modernizirali i prilagodili svojim potrebama te ih učinili efikasnima u borbama. Tipičan primjer je tenk M-4 Sherman, koji su Izraelci preoružali topom kalibra 105 mm i takav tenk je dobio oznaku M-51 i ime Super Sherman.

Udarnu snagu izraelske kopnene vojske činilo je 250 tenkova Centurion s topom kalibra 105 mm i 250 tenkova M-48 Patton s topom 90 mm (neki su u varijanti M-48A3 preoružani topom 105 mm). Tenkove je pratila mehanizirana pješadija na oklopnim transporterima-polugusjeničarima M-3.

 

Tenk M-48 Patton:

 

[You must be registered and logged in to see this image.]

13. lipnja 1878. godine započeo je Berlinski kongres, skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog Carstva, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja iste godine u Berlinu.
Kongresu je prethodio Sanstefanski mir potpisan 3. ožujka 1878., kojim je završen Rusko-turski rat (1877.-1878.). (San Stefan, danas Yeşilköy, naselje je zapadno od Istanbula u Turskoj.) Prema tim pregovorima, koje je pretežno diktirala Rusija, Osmansko Carstvo je izgubilo veliki dio svoga dotadašnjeg teritorija na Balkanu. Rusija je zaključenjem tog bilateralnog sporazuma pokušala problem istočnog pitanja riješiti u svoju korist stavljajući jugoistočni Balkan pod svoje interesno područje. Međutim, pod međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti i Sanstefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. U pregovorima su sudjelovali samo predstavnici velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja, Grčke, Srbije, Rumunjske i Crne Gore, pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala.
Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. srpnja 1878. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka Sanstefanskog sporazuma. Rumunjska, Srbija i Crna Gora priznate su kao suverene države, a Bugarska je podijeljena. Južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine, koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu). Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868.
Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos. Moć Osmanskog Carstva u Europi ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena i od tada se naziva bolesnikom Europe. Utjecaj Rusije također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. Novo uređenje Balkana dovelo je do novih napetosti na tom području, koje će uroditi Balkanskim ratovima, a potom će djelomično dovesti i do Prvog svjetskog rata. Berlinski kongres je interesantan i po tome što je bio posljednji međunarodni forum na kojem su velike sile nastupale svaka za sebe, bez blokovskih pripadnosti.

Velika opsada Gibraltara, strateškog rta na južnoj obali Pirenejskog poluotoka, započela je 16. lipnja 1779. godine.
Opsada se dogodila za vrijeme Američkog rata za nezavisnost, nakon što su Francuska i Španjolska podržale Amerikance u borbi protiv Britanaca. Po broju angažiranih trupa bila je najveća vojna akcija tijekom Američkog rata za nezavisnost iako u njoj nisu izravno sudjelovali Amerikanci, nego samo njihovi europski saveznici, koji su pritisnuli Veliku Britaniji na strateškom mjestu.
U opsadi Gibraltara sudjelovalo je na napadačkoj strani (francusko-španjolskoj) ukupno oko 63.000 vojnika, mornara i marinaca (trupa koje su se s brodova iskrcavale u borbu). Britanci su branili Gibraltar isprva sa samo oko pet tisuća ljudi. Napadači su blokirali Gibraltar s kopna i mora, tako da do njega ne bi mogla doći vanjska pomoć. To je uzrokovalo tešku situaciju kod branitelja, naročito zbog nedostatka hrane (javio se i skorbut).
Zapovjednik obrane Gibraltara bio je George Augustus Eliott, kojem je zbog zasluga kasnije dodijeljena titula lorda Heathfielda. Unatoč francusko-španjolskoj blokadi, dvije britanske flote uspjele su se probiti do Gibraltara i donijeti pomoć iscrpljenim braniteljima. Opsjedatelji su pokušali golemim vojnim snagama izvršiti izravan napad s ciljem probijanja obrane, no nije im uspjelo. Nakon otprilike tri i pol godine opsada je prekinuta. Premda su sačuvali Gibraltar, Britanci su izgubili rat u Americi, a SAD su ostvarile nezavisnost.
Britanci su držali Gibraltar još od 1704. godine. Budući da su ga uspješno obranili prilikom navedene velike opsade, zadržali su ga i dalje, sve do danas. Gibraltar je u britanskim rukama, dakle, već 313 godina.

20. lipnja 1940. talijanske trupe su tijekom Drugog svjetskog rata krenule u invaziju Francuske. Nijemci su u to doba već bili na pragu potpunog svladavanja Francuske, tako da je talijanska akcija bila oportunistički čin. Veći dio francuske vojske bio je angažiran u borbama sa snagama Trećeg Reicha. Ipak, pokazalo se da čak ni u takvim uvjetima Talijani nisu briljirali na bojištu.
Mussolini je objavio rat Francuskoj 10. lipnja 1940., istog dana kad je francuska vlada odlučila napustiti Pariz i pobjeći pred nadolazećim Nijemcima. Američki predsjednik Roosevelt talijansku je objavu rata okarakterizirao kao zabijanje noža u leđa susjedu. Mussolinijev motiv nije bilo pomaganje Nijemcima, koji su ionako brzo napredovali, nego pokušaj da se ugrabi dio francuskog teritorija nakon završetka ratovanja. Mussolini je navodno šefu talijanskog vrhovnog stožera izjavio: "Treba mi samo nekoliko tisuća mrtvih da bih mogao sjediti na mirovnoj konferenciji kao čovjek koji se borio".
Budući da se francusko-talijanska granica nalazi u Alpama, talijanske su trupe krenule na pohod kroz planinsko područje, a Talijane je na prijevoju Mali sveti Bernard zaustavila snježna oluja. Općenito, talijanske trupe ni na jednom mjestu nisu uspjele napredovati više od desetak kilometara u dubinu francuskog teritorija. Već 25. lipnja Francuska je potpisala kapitulaciju u korist Njemačke. Pri podjeli plijena Mussolini nije isprva dobio ono što je želio. Italija je okupirala samo oko 832 četvorna kilometra Francuske (oko 0.15% ukupne francuske površine). Nijemci su 1942. ipak odobrili Italiji okupaciju Korzike i znatnog dijela Francuske uz granicu s Italijom. Takvo je stanje ostalo do smjene Benita Mussolinija s čela države i talijanske kapitulacije 1943. godine.

21. lipnja 1942. prvi i jedini put tijekom Drugog svjetskog rata napadnuta je jedna američka vojna baza na kontinentalnom području SAD-a. Tog su dana Japanci podmornicom I-25 napali bazu Fort Stevens u saveznoj državi Oregon. Podmornica, kojom je zapovijedao Tagami Meiji izronila je kod ušća rijeke Columbia i napala obalnu bazu ispalivši 17 granata iz 140 mm topa s podmornice. Jedan američki zrakoplov ugledao je podmornicu i pozvao teški bombarder tipa B-17 Flying Fortress da je uništi.
Bombarder je doletio i ispustio bombe, ali je podmornica u međuvremenu zaronila i bez ikakvih oštećenja napustila to područje. Posljedice japanskog napada nisu bile teške. Većina granata završila je na bejzbolskom igralištu baze, a jedino teže oštećenje bilo je na telefonskim kablovima. Nitko nije poginuo. Ipak, napad je izazvao strah kod Amerikanaca da bi Japanci mogli izvršiti invaziju Zapadne obale SAD-a. Stoga su Amerikanci naredili zatvaranje i preseljenje oko 110.000 američkih državljana japanskog porijekla sa Zapadne obale, bojeći se da bi mogli pomoći japanskim napadačima.

24. lipnja 1812. Napoleon I. Bonaparte započeo je invaziju na Rusko Carstvo sa svojom Velikom armijom (Grande Armée, oko 685.000 vojnika). Invazija je započela prijelazom preko rijeke Njemen (litavski Nemunas), koja je predstavljala granicu prema Ruskom Carstvu.
Napoleon je osobno odabrao mjesta na kojem će vojska prelaziti rijeku. Glavna je bila lokacija kod litavskog grada Kaunasa gdje su na rijeci izgrađena tri pontonska mosta za prijelaz trupa. Nakon ulaska u Rusko Carstvo, Napoleon je usmjerio vojsku prema prvom velikom gradu u blizini, Vilniusu, danas glavnom i najvećem gradu Litve. Iako su Francuzi u početku brzo napredovali, Rusi su protiv njih primijenili taktiku spaljenje zemlje, tj. kako bi se povlačili, uništili bi sve moguće izvore hrane i druge opskrbe. Francuska golema vojska tako je ostala bez dovoljno hrane i drugog materijala. Napoleonova kampanja potrajala je do sredine prosinca 1812. godine. Iako je uspio zauzeti rusku prijestolnicu Moskvu, vojska je bila potpuno iscrpljena te se morala povući. Pritom se broj vojnika stalno osipao zbog dezerterstva, bolesti i ruskih napada. Kad su posljednje francuske trupe napustile rusko tlo, ostalo je svega 27.000 vojnika sposobnih za borbu.
Tijekom nepunih 6 mjeseci život je izgubilo više od 400.000 Napoleonovih vojnika, uključujući Francuze, Poljake, Nijemce, Talijane i pripadnike drugih naroda Napoleonovog carstva, a više od 100.000 ih je zarobljeno. Rusi su imali oko 200.000 mrtvih, ali je poginuo i vrlo velik broj civila. Mnogi vojnici nisu pali u borbi, već su podlegli hladnoći, gladi i bolestima. Francuzi su uz to izgubili i gotovo sve konje, a taj gubitak nisu uspjeli nadoknaditi sve do nakon pada Napoleona 1815.

1. srpnja 1968. potpisan je međunarodni Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons) koji je stupio na snagu 5. ožujka 1970.
U doba kad je taj sporazum predložen postojala je procjena da će u roku od 20 godina nuklearno oružje posjedovati 25-30 država, pa se sporazumom željelo to spriječiti.
Sporazumom o neširenju nuklearnog oružja države potpisnice obvezale su se da neće proizvoditi i/ili nabavljati nuklearno oružje ako ga još nemaju. S druge strane, države koje su u tom trenutku već imale nuklearno oružje obvezale su se da ga neće davati državama koje ga još nemaju. I zaista, od potpisivanja sporazuma do danas razmjerno je malen broj novih država nabavio nuklearno oružje.
Do danas Sporazum o neširenju nuklearnog oružja nisu potpisale Indija, Pakistan, Izrael i Južni Sudan. Sjeverna Koreja se u međuvremenu 2003. povukla iz Sporazuma, a bilo je to prvi put da se neka država potpisnica povukla.

Britanski napad na francusku flotu u Mers el Kebiru 3. srpnja/jula 1940.

Poslije kapitulacije Francuske 22. Lipnja/juna 1940. Velika Britanija se našla u strašnom položaju - potpuno sama protiv sila Osovine. Jedina prednost je bilo vladanje oceanima zahvaljujući pomorskoj sili.

Odredbama ugovora o primirju u Compiégneu Francuskoj je ostavljena slobodna (neokupirana) zona sa sjedištem u Vichyju. Također je ostavljena nedirnutom francuska ratna mornarica, koja je bila vrlo jaka - četvrta u svijetu iza USA, Velike Britanije i Japana, a otprilike u paritetu s Italijom. Glavnina flote je premještena u Alžir, u bazu Mers el Kebir kod Orana, a dijelovi su se nalazili u Aleksandriji, Velikoj Britaniji i zapadnoj Africi (nedovršeni bojni brodovi Jean Bart i Richelieu). Francuska ratna mornarica nije smjela djelovati bez odobrenja komisije za nadzor primirja - de facto Njemačke i Italije.

Ono što Britanci nikako nisu smjeli ni htjeli dopustiti je da francuska ratna mornarica padne u ruke silama Osovine. U odredbe primirja u Compiégneu nisu se pouzdavali, kao ni u proosovinsko vodstvo Francuske na čelu s Petainom i zapovjednikom ratne mornarice Darlanom. A u riječ Hitlera i Mussolinija najmanje. Stoga su neutralizaciju francuske flote smatrali nužnom, a za to je na raspolaganju bilo nekoliko mogućnosti: da flota prijeđe na stranu Saveznika odnosno de Gaullea; da se razoruža i skloni na francuske posjede u Karipskom moru ili da se skloni u savezničke luke i tamo ostane neutralna do kraja rata. Ako ni jedna od tih varijanti ne bude prihvaćena preostaje jedino sila.

Britancima je bilo jasno što znači pucati na dojučerašnjeg glavnog saveznika i kakve posljedice to može donijeti. No premijer Winston Churchill, suočen s izborom između dva moguća zla - da francuska flota padne Nijemcima u ruke ili da se to spriječi makar i silom - izabrao je ono manje. I bio je odlučan: pitanje francuske flote mora se riješiti odmah. U tom smislu upućene su zapovjedi na odgovarajuća mjesta.

Glavnina francuske flote nalazila se u Alžiru, u pomorskoj bazi Mers el Kebir kod Orana.

Na sidrištu su bili bojni brodovi Dunkerque, Strassbourg, Provence i Bretagne, nosač hidroaviona Commandant Teste i 6 razarača, a eskadrom je zapovijedao admiral Marcel-Bruno Gensoul.

Admiral Marcel-Bruno Gensoul:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zadatak neutraliziranja francuske flote u Mers el Kebiru pripao je Eskadri H (Force H) u Gibraltaru, kojom je zapovijedao viceadmiral James Somerville. Force H činili su bojni krstaš HMS Hood, bojni brodovi HMS Valiant i HMS Resolution, nosač aviona HMS Ark Royal, lake krstarice HMS Arethusa i HMS Enterprise, te 11 razarača. Operacija je dobila kodni naziv Catapult.

Admiral James Somerville:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bojni brod HMS Resolution:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Force H stigla je pred Oran 3. srpnja/jula 1940. Zadatak pregovaranja s Francuzima preuzeo je na sebe kapetan bojnog broda Cedric Holland, zapovjednik HMS Ark Royal, koji je govorio francuski. Prevezao se u Mers el Kebir motornim čamcem i predao admiralu Gensuolu ultimatum s tri moguća izbora: da prijeđe na stranu Velike Britanije odnosno de Gaullea; da otplovi sa smanjenim posadama u britanske luke, a posade će u najkraćem vremenu biti repatrirane i brodovi po završetku rata vraćeni; ili da otplovi sa smanjenim posadama u francuske posjede u Zapadnoj Indiji (Martinique) gdje će brodovi biti razoružani i stavljeni u mirovanje do kraja rata. U slučaju odbijanja ultimatuma brodovi će biti potopljeni. Gensoulu je ostavljen rok za odluku od šest sati.

Admiral Gensoul je po instrukciji admirala Darlana odbio britanski ultimatum i Force H je otvorila paljbu u 17 sati i 54 minute. Britanski brodovi držali su se na ekstremnoj udaljenosti da izbjegnu paljbu obalnih baterija. A još u vrijeme pregovora avioni s nosača Ark Royal položili su mine pred ulazom u bazu da spriječe eventualni bijeg francuskih brodova. Iako je brojčani odnos bio približno jednak, prednost je bila na strani Britanaca jer su mogli slobodno manevrirati i mogli su ispaljivati salve iz svih topova dok su francuski brodovi bili nespremni za borbu.

 

Francuski brodovi u Mers el Kebiru za vrijeme britanskog napada:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedna granata od 381 mm pogodila je municijsku komoru bojnog broda Bretagne koji je eksplodirao, pri čemu je poginulo 977 članova posade.

Snimka eksplozije bojnog broda Bretagne:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gubici na francuskoj strani bili su veliki. Bojni brod Bretagne je bio uništen, a Provence i Dunkerque ozbiljno oštećeni. Također su oštećena tri razarača, a jedan je nasukan na obalu. Smrtno je stradalo (poginulo i umrlo od rana) 1.297 mornara i oficira, od kojih 1.012 na bojnom brodu Bretagne. Royal Navy izgubila je 6 aviona i 2 poginula avijatičara. Bojni brodovi Provence i Dunkerque provizorno su osposobljeni za plovidbu i kasnije otpremljeni, zajedno s tri razarača, u Toulon. Bojni brod Strassbourg uspio se izvući iz Mers el Kebira i pod okriljem sumraka pobjeći u Toulon. Britanci su ga pokušali zaustaviti bombardiranjem avionima Swordfish, ali bez uspjeha.

Oštećenje na bojnom brodu Dunkerque:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Operacija Catapult, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Admiral Somerville nije bio ni najmanje oduševljen zadatkom koji je morao obaviti. Po njegovim riječima napad na Francuze u Mers el Kebiru bio je ''najgrublja politička greška suvremenog doba i okrenuti će čitav svijet protiv nas… svi mi se osjećamo krajnje posramljeni (the biggest political blunder of modern times and will rouse the whole world against us...we all feel thoroughly ashamed)''. Napad na flotu u Mers el Kebiru izazvao je žestoku reakciju Francuza i francusko-britanski odnosi spustili su se na najnižu točku. Vlada u Vichyju tražila je osvetu i zapovijedila zračne napade na Gibraltar. Nijemci i Talijani su dakako odobrili ove napade koji su izvedeni u nekoliko navrata, ali s vrlo malo uspjeha.

Za razliku od Mers el Kebira, pregovori između admirala Godfroya i Cunninghama u Aleksandriji urodili su plodom zahvaljujući strpljivosti i taktičnosti oba visoka zapovjednika. Bojni brod Lorraine i nekoliko manjih brodova razoružani su i stavljeni u stanje mirovanja, a Britanci nisu pomišljali da ih koriste čak ni u najkritičnijim trenucima rata u Sjevernoj Africi - sve dok nisu sâmi prešli na stranu de Gaullea odnosno Saveznika 1943. godine.

Tragična zbivanja u Mers el Kebiru 1940. godine i danas privlače pažnju povjesničara i publicista. Opći je zaključak da je britanska akcija - operacija Catapult - nažalost bila nužna, a povijesno opravdanje je dobila njemačkim pokušajem 1942. da se na prijevaru dokopa francuske flote u Toulonu. Što im je za dlaku izmaknulo, jer je admiral Jean de Laborde na vrijeme potopio sve brodove.