FORUM БИВШИХ PRIPADNIKA НЕКАДАШЊЕ JNA 22.12.1941 - 18.07.1991
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
FORUM БИВШИХ PRIPADNIKA НЕКАДАШЊЕ JNA 22.12.1941 - 18.07.1991
Sva(t)ko ima pravo na sjećanja - Свако има право на сећања - Vsak ima pravico na spomine - Секој има право на сеќавање - Gjith kush ka të drejt për kujtime - Mindenkinek joga van az emlekeihez - Everyone has the right to memories
NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2763 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 27.01.17 14:08
HOLOKAVST
Na današnji dan leta 1945 so ruske sileosvobodilekoncentracijsko taborišče Auschwitz in naletele na nepredstavljivo grozljive prizore. V taborišču je bilo ubitih okoli milijon in pol ljudi, večinoma Judov.
*Auschwitz I. – koncentracijsko taborišče, odprto 20. maja 1940. Na tej lokaciji je bil center administracije v njem pa je umrlo okrog 70.000 ljudi, večinoma Poljakov in sovjetskih vojnih ujetnikov. * Auschwitz II. – uničevalno taborišče, tudi imenovano Auschwitz-Birkenau, odprto 8. oktobra 1941. Na tej lokaciji je bilo dejansko taborišče smrti, v katerem je bilo umorjenih največ taboriščnikov. * Auschwitz III. – delovno taborišče, tudi imenovan Auschwitz-Monowitz, odprto 31. maja 1941. Na tej lokaciji je bilo delovno taborišče nemške kemične tovarne IG Farben, ki je podpirala Hitlerja in njegov nacistični režim.
Prvi poveljnik taborišča Rudolf Höss je na Nürnberškom procesu pričal celo o uboju 2,5 milijona ljudi. Zadnje številke Državnega muzeja Auschwitz-Birkenau govorijo, da je bilo v njem ubitih preko 1,3 milijona ljudi iz vse Evrope, med katerimi največja večina Judov (okrog 1,1 milijona), okrog 150.000 Poljakov, 23.000 Romov, 15.000 sovjetskih vojakov, 25.000 ostalih narodnosti iz vse Evrope. Večina žrtev je bilo ubitih takoj po prihodu v taborišče v zloglasnih plinskih komorah Auschwitz II., v katerih so uporabljali plin ˝Zyklon B˝ (izvedenka Cianida). Omenjeni plin po končani 2. svetovni vojni človeštvo nikoli več ni uporabljalo.
“Preveč ljudi je dopustilo, da se je sovraštvo okrepilo; preveč si jih je zatiskalo oči; preveč jih je molčalo. Ne smemo dopustiti, da se to ponovi.” To so bile besede predsednika Parlamenta Martina Schulza 27. januarja, ko se je v Pragi udeležil slovesnosti ob 70. obletnici osvoboditve nacističnega uničevalnega taborišča Auschwitz. V Bruslju so poslanci skupaj z belgijsko židovsko skupnostjo z minuto tišine obeležili spomin na žrtve holokavsta. [You must be registered and logged in to see this link.]
72 LET
V Auschwitzu so bili tudi številni Slovenci, od 2342 jih 1331 taborišča ni preživelo. Spomin na žrtve holokavsta in druge svetovne vojne je tudi letos z razstavo počastila študentka Ines Pahor.
[You must be registered and logged in to see this image.] Vrata smrti, kjer je potekala selekcija prispelih v Auschwitz, ki je bil ustanovljen 29.maja 1940
[You must be registered and logged in to see this image.] Taboriščnik Ihor Malicki v Auschwitzu
[You must be registered and logged in to see this image.] Prvi poveljnik taborišča Rudolf Höss je na Nürnberškom procesu pričal celo o uboju 2,5 milijona ljudi
[You must be registered and logged in to see this image.] Taboriščnik Johnny Pekats v krematoriju v Auschwitzu
[You must be registered and logged in to see this image.] Tudi otrokom niso prizanesli
[You must be registered and logged in to see this image.] Končno je 27.januarja 1945 prišla osvoboditev Auschwitza
[You must be registered and logged in to see this image.] Redki preživeli iz Auschwitza
[You must be registered and logged in to see this image.] Skulptura "Drevo življenja" 72 rok študentke Ines Pahor za 72 let od osvoboditve Auschwitza
Zoran I: komentar modifikovan dana: 28.01.17 23:16; prepravljeno ukupno 9 puta
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 28.01.17 17:48
U noći s 27. na 28. siječnja 1573. napadom na Cesargrad, utvrdu u Hrvatskom zagorju iznad grada Klanjca, započela je Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska seljačka buna, po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili Seljački rat) pod vodstvom Ambroza Gubeca (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice. Povodi za bunu bili su višestruki, a glavni su povećanje davanja te teror od strane plemića. Među najpoznatijima su nasilništva susedgradsko-stubičkog vlastelina Franje Tahyja (inače baruna od Štatenberga u Sloveniji), posebno nad seljačkim ženama. Zlostavljanje kmetova na svom imanju započeo je kada se razbolio, a nedugo nakon toga umla mu je žena Jelena Zrinski (sestra kneza Nikole Šubića Zrinskog). U neljudskim postupcima protiv vlastitih kmetova pridružila su mu se i njegova četiri sina, pa je otpor seljaka na Tahyjevom vlastelinstvu počeo već 1571. O sporu između Franje Tahija i njegovih kmetova bio je obaviješten i kralj Maksimilijan II. Habsburški, koji je iz Beča preko svojih posrednika nastalu situaciju pokušao riješiti mirnim putem, ali već 1572. kmetovi se odbijaju vratiti pod Tahijevu vlast i počinju se ozbiljno organizirati. Sastavili su neku vrstu seljačke vlade na čije su čelo izabrali Gupca, kojega su prozvali begom, a njegovi zamjenici bili su Ivan Pasanec i Ivan Mogaić. Kada su sastavili vladu, trebalo je ustrojiti i vojsku. Za vrhovnog kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama. Nakon što su se uzalud žalili kralju i banu na zlodjela plemića, seljaci su u znak prosvjeda prestali plaćati nerazumne poreze. Nakon toga Tahy šalje svoje naoružane plaćenike, ali su ih naoružani seljaci spremno dočekali. Zbog tog je otpora Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurajem Draškovićem, seljake proglasio izdajicama domovine. Vijest o osudi iz Zagreba snažno je potresla cjelokupno seljaštvo u Hrvatskoj i Sloveniji (Štajerska i Kranjska). Počeli su se masovno naoružavati i seljačka se buna širila sve većom brzinom, a kmetovi na tim područjima počeli su otkazivati poslušnost svojim gospodarima. Sastavljen je i ratni plan po kojem su seljaci okupljeni oko Matije Gupca i Ivana Pasanca trebali ostati u Donjoj Stubici (gdje je bilo glavno žarište pobune) kao dio vojske koja će braniti to područje, ali i čuvati granice prema Osmanlijama, kako oni ne bi mogli iskoristiti nastalu situaciju i napasti zemlju. Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune. Ubrzo se buna proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a jedinice kmetova hrabro su se borile i osvajale sve više prostora, pa tako i područje između Brežica i Mokrica. Njihovi ciljevi, ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu, bili su sve bliži. No, ubrzo je došlo do preokreta. Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici na koje su seljaci računali, nakon kraćeg oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca (koji su ih za to bogato nagradili). Dana 5. veljače 1573. vojska seljaka doživjela je prvi poraz kod Krškoga, upravo od uskočkih četa koje je vodio kapetan Josip Thurn. U bitkama kod Kerestinca, Mokrica i Krškoga stradao je veliki broj seljaka što ih je obeshrabrilo, pa je njihov daljnji otpor na tim područjima sve više slabio. Vojska poslana od velikaša stalno se povećavala i bio je to početak kraja hrvatsko-slovenske seljačke bune. Odlučujuća bitka dogodila se 9. veljače 1573. kod Stubičkih Toplica, a pojedini autori različito procjenjuju broj seljaka koji su u njoj sudjelovali. Spominje se 8.000 do 10.000 slabo naoružanih seljaka prema 5.000 izvježbanih i posebno opremljenih vojnika plemićke vojske koje je vodio kasniji hrvatski ban Gašpar Alapić. Kada je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja. U početku su se seljaci hrabro borili, ali brojčana nadmoć i opremljenost oružjem svakako nisu bili na njihovoj strani i poraz je bio neminovan. Mogaić je poginuo na bojnom polju kao i još mnogo seljaka, a velik broj ih je zarobljen. Matija Gubec i Ivan Pasanec dovedeni su u Zagreb i na stravičan način pogubljeni na Markovom trgu 15. veljače 1573. Kako legenda kaže Gubec je morao nositi užarenu krunu na glavi da bi ga nakon toga mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio. Protiv ostalih zarobljenih vođa seljačke bune vođeni su procesi u Beču, Grazu, Ljubljani i Zagrebu. Ban Juraj Drašković pokušao je spasiti Iliju Gregorića, ali je na neprestana inzistiranja iz Beča i on pogubljen. Neuspješna buna odnijela je više od 6.000 života, a krajevi koji su bili sjedišta pobune ostali su potpuno pusti. Mnoga su sela na području Donje Stubice uništena i spaljena do temelja. Matija Gubec je bio slavljen i za vrijeme socijalizma, a prema istraživanju dr. Slavena Letice, najčešće ime ulice u RH danas jest Ulica Matije Gupca. Njegovim imenom se zovu i brojna Kulturno-umjetnička društva, škole i dr.
[You must be registered and logged in to see this image.] Obeleževanje 75.letnice Igmanskega marša
Zoran I: komentar modifikovan dana: 01.02.17 22:28; prepravljeno ukupno 1 puta
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 29.01.17 8:22
Max Blitz (citat):
U noći s 27. na 28. siječnja 1573. napadom na Cesargrad, utvrdu u Hrvatskom zagorju iznad grada Klanjca, započela je Seljačka buna (ili Hrvatsko-slovenska seljačka buna, po suvremenicima nazivana još i Velika seljačka buna ili Seljački rat) pod vodstvom Ambroza Gubeca (kasnije nazvan Matija) iz Gornje Stubice.
Ambrozu Gupcu ime Matija dali su seljaci u spomen na ''dobrog kralja Matijaša''. Riječ je o ugarsko-hrvatskom kralju Matiji Korvinu (Corvin Mátyás, vladao 1458.-1490.), za koga se govorilo da je bio humanist i pravedan prema svakome. Prema legendi je kralj preobučen hodao po gradovima i selima te na licu mjesta kažnjavao prevarante, lihvare i nasilnike.
Prema nekim izvorima istina o velikoj Hrvatsko-slovenskoj seljačkoj buni 1573. je nešto zamršenija. Pravi pokretači bune nisu bili kmetovi već slobodni seljaci, što je navodno bio i sâm Gubec. Glavni uzrok bune nije bila tlaka nego želja tih slobodnjaka za profitom od trgovine, a glavni zahtjevi ustanika su bili zamjena naturalne rente novčanom rentom, kako bi oni sami mogli trgovati svojim proizvodima i time ugrabiti dio profita. Zbog toga su im smetale i razne mostarine i maltarine. Cilj seljaka je bio samo maknuti sve te feudalce iz sustava, da budu bez posrednika između sebe i kralja, a nipošto srušiti kompletni sustav. Također su veliku ulogu u dizanju bune navodno imali grofovi Erdödy, kojima je bilo u interesu oslabiti Tahyja. A obitelj Erdödy je prema tim izvorima tlačila seljake još gore nego Tahy.
Zoran I Poručnik
NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2763 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 30.01.17 0:33
WILHELM GUSTLOFF
Na današnji dan leta 1945 je ladja Wilhelm Gustloff potonila v Baltskem morju. Umrlo je okrog 9.000 ljudi, nesreča pa velja za najhujšo pomorsko katastrofo vseh časov. Med reševanjem Nemcev iz Rusije, ki so bili večinoma civilisti, ženske in otroci, je ladjo s tremi torpedi potopila sovjetska podmornica S-13. Od več kot 10.000 potnikov na ladji, jih je preživelo 996 ljudi
Dolžina: 208 m Širina: 24 m Ugrez: 6,5 m Splavitev: 5.maj 1937
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 04.02.17 1:36
Konferencija Velike trojice, ratnih vođa SSSR-a, SAD-a i Velike Britanije, Staljina, Roosevelta i Churchilla, započela je 4. veljače 1945. u gradu i crnomorskom ljetovalištu Jalti na poluotoku Krimu. Jaltska konferencija (zvana i Krimska) trajala je tjedan dana, a na njoj su trojica državnika, uz asistenciju brojnih vojnih i civilnih stručnjaka, dogovarali završne operacije protiv Trećeg Reicha i Japana te raspravljali o uređenju svijeta nakon završetka Drugog svjetskog rata. Postignut je sporazum o podjeli Njemačke na okupacijske zone (uz demobilizaciju, denacifikaciju i plaćanje ratne štete) te o granicama Poljske i osnutku njezine vlade. U pogledu Francuske, priznata je vlada Slobodne Francuske. Objavljena je Deklaracija o slobodnoj Europi te dogovorena suradnja u politici prema oslobođenim državama, gdje su Saveznici načelno dogovorili i podjele sfera poslijeratnog utjecaja. Te sfere su u principu pratile granice koje je Crvena Armija osvojila, a koja je u tom trenutku u kontinentalnoj Europi imala trostruko više vojske nego SAD i Velika Britanija zajedno. Također su nastavljeni pregovori o osnutku međunarodne organizacije za održavanje mira i sigurnosti - budućih Ujedinjenih naroda. Trojka se dotakla i prilika u Jugoslaviji, pri čemu je dogovoreno da novu jugoslavensku vladu sastave Josip Broz Tito, kao vođa oslobodilačkog pokreta u zemlji, i predsjednik jugoslavenske emigrantske vlade u Londonu dr. Ivan Šubašić (odvjetnik i političar iz redova HSS-a, ban Banovine Hrvatske od 1939.). Predviđeno je i da se u vrhovno zakonodavno i izvršno predstavničko tijelo Jugoslavije uključe politički nekompromitirani članovi bivše jugoslavenske skupštine. Potpisan je i posebni tajni protokol kojim se SSSR obvezao da će nakon završetka borbi u Europi objaviti rat Japanu. Zauzvrat će dobiti južni Sahalin, Kurilsko otočje i pomorsku bazu Port Arthur na poluotoku Liaodong u sjeveroistočnoj Kini. Konferenciji u Jalti je prethodila Teheranska konferencija 1943. s istim sudionicima, a završetak Drugog svjetskog rata u Europi označila je Potsdamska konferencija održana u srpnju 1945., gdje je umjesto preminulog američkog predsjednika Roosevelta sudjelovao novi predsjednik Harry Truman, a umjesto Churchilla novi britanski premijer Clement Attlee.
Sir Winston Churchill, Franklin Delano Roosevelt i Josif Visarionovič Staljin u Jalti 1945.
Zoran I Poručnik
NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2763 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 07.02.17 19:56
RADIO KRIČAČ
Edina radijska postaja za obveščanje protifašistične javnosti v Evropi, Radio Kričač, se je nekajkrat na teden s kratkimi, petnajstminutnimi oddajami od novembra leta 1941 do aprila 1942 oglašala iz različnih stanovanj v Ljubljani.Na današnji dan leta 1942 so zakoličili pomemben mejnik.
Svojo edino daljšo oddajo so pri Kričaču posvetili 8. februarju; obletnica Prešernove smrti je bila med vojno namreč najpomembnejši praznik v narodnoosvobodilnem taboru.
Oddajo so pripravljali mesec dni, improvizirani studio pa so uredili v eni izmed hiš na Starem trgu. Iz uradne ljubljanske radijske postaje jim je uspelo prinesti različno gradivo in gramofonske plošče s slovensko vokalno in inštrumentalno glasbo, sposodili so si tudi prenosni gramofon, ki je pozneje med oddajo povzročil sicer edini spodrsljaj: ker so ga pozabili naviti, se je sredi predvajanja ustavil.
Enourna oddaja se je na večer pred obletnico Prešernove smrti, na današnji dan leta 1942, začela s pesmijo Naprej, zastava slave, končala pa s himno Hej, Slovani. Zaradi imenitnega govora pisatelja Prežihovega Voranca, recitacij, glasbe in drugih sporočil so bili Kričačevi poslušalci nad oddajo, ki je bila hkrati prvi umetniški program ilegalne radijske postaje v Evropi med drugo svetovno vojno, navdušeni.
[You must be registered and logged in to see this image.] Replika oddajnika Radia Kričač
[You must be registered and logged in to see this image.] Radio Kričač od novembra 1941 do aprila 1942
Zoran I: komentar modifikovan dana: 13.02.17 20:34; prepravljeno ukupno 4 puta
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 08.02.17 18:00
Mongolski političar i vrhovni vojni zapovjednik Horlogijn Čojbalsan (mong. Хорлоогийн Чойбалсан) rodio se 8. veljače 1895. Nazivan je i Mongolskim Staljinom zbog apsolutne političke moći koju je svojevremeno stekao u Mongoliji te zbog nadgledanja čistki nad velikim dijelom stanovništva te države. Pod njegovom je vlasti Mongolija postala satelitska država Staljinovog SSSR-a. Jedan je od osnivača Mongolske narodne partije (1921); član njezina Centralnoga komiteta i prvi sekretar (do 1952). Vrhovni je zapovjednik mongolske revolucionarne vojske (1924–28); od 1930. ministar različitih resora, zamjenik predsjednika vlade (1935–39), premijer (1939–52). 1936. je dobio čin maršala Narodne Republike Mongolije. Rodio se na krajnjem istoku današnje Mongolije, u gradu koji danas po njemu nosi ime. Školovao se dijelom u Rusiji, uoči Oktobarske revolucije, a vremenom je došao pod utjecaj boljševika. Još 1911., nakon sloma vladajuće kineske dinastije Qing, Mongolija je proglasila nezavisnost, ali je ipak (usprkos ruskoj pomoći) potrajalo do 1921. kad su kineske snage (sjeverni militaristi) konačno istjerane iz zemlje. Čojbalsan je sudjelovao u uvođenju komunističke vlasti u Mongoliju i stvaranju Narodne Republike Mongolije 1924. godine. Kad je Mongolija došla pod utjecaj SSSR-a, Čojbalsan je poslužio Sovjetima za provođenje nasilja nad nepodobnim elementima u toj državi. Za vrijeme staljinističkih čistki ubijeno je oko 38.000 Mongola, većina intelektualaca i oko 18.000 budističkih redovnika. Gotovo svi budistički hramovi Mongolije sa svim njihovim kulturnim blagom i bibliotekama nepovratno su uništeni. Također je gotovo potpuno uništeno tradicionalno nomadsko stočarstvo, što je uzrokovalo velike gospodarske probleme. Tijekom Čojbalsanove vlasti Mongolija je usvojila ćirilicu umjesto dotadašnjeg mongolskog pisma. Preminuo je 1952. godine u Moskvi, kamo je došao na liječenje zbog karcinoma na bubrezima. Na krilima promjena u istočnoj Europi 1990. i u Mongoliji se pojavio demokratski pokret, a prvi slobodni izbori održani su 1992. Danas je demokracija u Mongoliji stabilnija nego u drugim državama središnje Azije.
NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2763 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 13.02.17 19:59
DRESDEN
Na današnji dan leta1945 se je ob 10. uri zvečer začel napad na Dresden, ki je zahteval več žrtev kot katero koli drugo bombardiranje v drugi svetovni vojni. Zavezniki so v dveh dneh skoraj popolnoma uničili mesto. 764 angleških lancastrov in 450 ameriških letečih trdnjav je odvrglo 650.000bomb. Težkim rušilnim pa so sledile še zažigalne bombe. Mesto se je zaradi požarov spremenilo v ognjeno morje. V bombardiranjih in požarih je po nekaterih podatkih umrlo 135.000 ljudi.
[You must be registered and logged in to see this image.] Čeprav so bila tarča zavezniških bombardiranj številna nemška mesta, pa je Dresden med njimi postal simbol vojne in uničenja
[You must be registered and logged in to see this image.] Dresden po bombardiranju
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 15.02.17 0:14
Prototip (Ye-2) MiG-a-21 (Микоян и Гуревич МиГ-21), NATO oznake Fishbed, nadzvučnog presretača-bombardera, borbenog zrakoplova iz sovjetske ere, poletio je 14. veljače 1956. U sovjetsko borbeno zrakoplovstvo uveden je 1959. Do prestanka proizvodnje 1985. proizvedeno je oko 11.500 primjeraka u svim njegovim inačicama. Bio je u sastavu oko 60 ratnih zrakoplovstava, prvenstveno u sovjetskom, indijskom i libijskom. Kroz ratno zrakoplovstvo SFRJ je od 1962. prošao 261 avion tog tipa.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 18.02.17 1:57
17. veljače 1864. izvedeno je prvo podmorničko potapanje ratnog broda u svjetskoj povijesti. Radilo se o pretposljednjoj godini Američkog građanskog rata, pri čemu je sjevernjački brod USS 'Housatonic' u luci grada Charlestona potopila južnjačka podmornica CSS 'H.L. Hunley', porinuta 1863. u brodogradilištu Park & Lyons of Mobile, Alabama. Podmornica je bila duga 12 metara, a pokretana je na ručni pogon. U njoj se nalazilo osam pripadnika vojske Konfederacije tj. Juga, koji su ručno okretali osovinu povezanu s propelerom. Na vrhu pramca podmornice nalazio se eksplozivni naboj pričvršćen na štap duljine oko sedam metara. Podmornica se zaletjela u trup spomenutog sjevernjačkog broda, tako da se eksplozivni naboj zabio u njega (imao je svojevrsne šiljke). Zatim se podmornica trebala odmaknuti od broda na dovoljnu udaljenost i aktivirati eksploziv putem žice. Eksplozija je doista probila trup USS 'Housatonica' i on je potonuo za samo nekoliko minuta. Međutim, izgleda da se podmornica nije uspjela dovoljno odmaknuti od broda prije eksplozije jer se nikada nije vratila u svoju luku. Moguće je da je eksplozija naboja onesvijestila njenu posadu, što je na kraju dovelo do potonuća i smrti svih osam članova posade. Unatoč tom gubitku, misija je bila uspješno izvršena, jer je USS 'Housatonic', dug 62 m i s istisninom većom od 1.000 t, potopljen. Olupina podmornice točno je locirana 1995., nakon više od 15 godina potrage i ukupno 131 godinu od potonuća. Uspjelo je to Clivu Cussleru i njegovom istraživačkom timu iz NUME - National Underwater and Marine Agency. Ležala je u pijesku, polegnuta na desni bok, obrasla školjkama i morskom florom, a više od tri četvrtine podmornice bilo je prekriveno pijeskom. Pripreme za vađenje legendarne podmornice trajale su nekoliko godina sve dok 8. kolovoza 2000. nije izvađena iz morskih dubina. Nakon vađenja s dna olupina podmornice je temeljito konzervirana, očišćena i ispitana, a posmrtni ostaci posade podvrgnuti su DNK ispitivanjima kao bi im se utvrdio identitet. Do 2004. znanosti i povjesničarima je uz brojne kontakte s rodbinom uspjelo poimenice identificirati kompletnu posadu podmornice čiji su posmrtni ostaci pokopani 17. travnja 2004. na charlstonskom groblju uz najviše vojne i državne počasti.
Sjevernjački brod USS 'Housatonic', potopljen u prvoj podmorničkoj akciji
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 22.02.17 1:31
22. veljače 1797. započela je posljednja vojna invazija na Veliku Britaniju u povijesti tog otoka. Tada su se trupe revolucionarne Francuske iskrcale na britansku obalu u pokušaju zauzimanja grada Bristola. Premda je Velika Britanija i u sljedećim stoljećima sudjelovala u ratovima, nikada strane sile nisu ponovno uspjele uspješno iskrcati svoje vojne postrojbe na britansku obalu, čak ni u doba Drugog svjetskog rata, kad se u zraku vodila intenzivna Bitka za Britaniju. Francusko iskrcavanje dogodilo se na području Carngwasted kod gradića Fishguarda u Walesu. Napad je planirao francuski general Lazare Hoche, koji je kratko vrijeme tijekom Francuske revolucije bio ministar obrane. Iskrcalo se oko 1.400 ljudi, koji su bili u sastavu tzv. Crne legije (fran. La Legion Noire). Vođa napada bio je William Tate, Amerikanac irskog podrijetla u francuskoj službi. Smisao francuskog napada bila je zapravo diverzija jer se glavnina snaga trebala iskrcati u Irskoj i pružiti potporu tamošnjim republikancima u borbi protiv Britanaca. Kontigent koji se iskrcao na britansku obalu trebao je privući britanske snage na tu stranu i zadržati ih u borbi. Do sljedećeg jutra, francuske su trupe uspjele napredovati s obale u unutrašnjost u dubinu od nekoliko kilometara. Međutim, suprotstavile su im se lokalne britanske snage sastavljene od rezervista i svojevrsne teritorijalne obrane. Uz to i lokalni su seljaci ustali protiv francuskih snaga. Postoji legenda da je lokalna Velšanka Jemima Nicholas, naoružana samo vilama zarobila 12 francuskih vojnika. Sve u svemu, francuski je napad ugušen već dva dana nakon početka invazije. Trupe Crne legije proglasile su bezuvjetnu predaju, a odustalo se i od iskrcavanja u Irsku. Britansku obalu više nikad nije dotakla strana kopnena vojna invazija.
Francuske snage iskrcavaju se kod Carregwastada u Walesu, James Baker, litografija iz 1797.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 27.02.17 1:49
William Frederick Cody, poznat pod nadimkom Buffalo Bill, rodio se 26. veljače 1846. u gradiću La Claire, u američkoj saveznoj državi Iowa. Bio jei poštanski jahač Pony expressa te izvidnik i vodič u unionističkoj vojsci za vrijeme Američkog građanskog rata. Legenda o njemu proširila se u doba izgradnje Pacifičke željeznice kroz Kansas, kada je djelovao kao plaćeni borac protiv indijanaca te profesionalni lovac na bizone, čijim je mesom opskrbljivao željezničke radnike, a nadimak je stekao upravo kao lovac na bizone. Prema legendi tijekom 18 mjeseci ubio je 4.282 bizona te je zaslužan da su zamalo istrebljeni kao vrsta. Ekskluzivno pravo na nadimak dobio je pobijedivši u natjecanju drugog poznatog lovca Williama Comstocka. Njih dvojica su osam sati bjesomučno pucali po životinjama pri čemu ih je Cody ubio 68, a Comstock 48. Cody je u lovu na bizone koristio velikokalibarsku pušku Springfield M 1688, koju je od milja nazvao Lucretia Borgia. Nakon toga služio je i kao civilni izviđač za američku vojsku tijekom indijanskih ratova, zbog čega je 1872. odlikovan Medaljom časti (Medal of Honor). Svjetsku slavu stekao je organiziravši spektakularnu cirkusku družinu 'Buffalo Bill's Wild West Circus' s kojom je 20 godina obilazio Ameriku i Europu. U cirkusu, koji je prikazivao kaubojske vještine, revolveraške dvoboje i borbe s indijancima, nastupao je kao glavna zvijezda. Neko vrijeme u 'Wild Westu' nastupao je i slavni poglavica Siouxa Bik Koji Sjedi (Sitting Bull). Cirkus je, između ostalog, gostovao u Londonu, gdje ga je posjetila kraljica Viktorija, te u Srbiji. Dogodovštine, što stvarne što izmišljene, Buffalo Billa izlazile su u nastavcima u tadašnjim američkim i europskim novinama, a sam Cody napisao je nekoliko knjiga o svojim pustolovinama. O njemu je objavljen veliki broj stripova te snimljeno nekoliko filmova i serija. Njegov lik uvelike je zaslužan za popularizaciju romantičnog mita o Divljem zapadu. Umro je u Denveru 1917. godine.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 09.03.17 3:00
Admiral bez flote i regent bez kralja - Miklós Horthy, dugogodišnji mađarski diktator, umro je u izbjeglištvu u Portugalu 9. veljače 1957. u 89. godini. Prije Prvoga svjetskog rata bio je pobočnik cara Franje Josipa I., a zbog smjelog zapovijedanja tijekom rata preko reda je imenovan za posljednjeg zapovjednika austrougarske ratne mornarice. Nakon mirne predaje flote krajem rata 1918. Narodnom vijeću Države SHS u Puli, vodio je mađarske nacionalističke snage u borbi protiv boljševičke revolucije Béle Kuna. Poslije sloma mađarske sovjetske republike Horthy se proglasio regentom, a Mađarsku kraljevinom, iako više nije bilo monarha umjesto kojega bi vladao. Sa širokim ovlastima Horthy je uveo prvu diktaturu u tadašnjoj Europi. Zastupajući teritorijalni revanšizam i krajnji konzervativizam s protusovjetskim stavovima, Horthy se okrenuo Hitleru koji je Mađarskoj dao dio Slovačke, a zatim i dio rumunjskog teritorija. Za protuuslugu i kao saveznik Njemačke i Italije poslao je mađarsku vojsku u pohod na Sovjetski Savez. Tijekom 1943., kada je uvidio da će Sile osovine izgubiti rat, Horthy je potajno počeo pregovarati sa zapadnim saveznicima, a kada se u listopadu 1944. rat prenio na mađarski teritorij, pokušao je prijeći na stranu Sovjeta. No Hitler ga je dao uhititi i zajedno s obitelji do kraja rata internirao u Njemačku. Nakon sloma Trećeg Reicha kratko je bio u američkom zatočeništvu, ali nikada nije izveden pred sud. Pojavio se kao svjedok na Nürnberškom procesu i potom završio u izbjeglištvu u Portugalu kao posljednji izdanak stare mađarske oligarhije.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 10.03.17 1:47
9. ožujka 1890. u Tilsitu u Istočnoj Pruskoj (od 1945. Sovjetsk u Kalinjingradskoj oblasti), rodio se sovjetski diplomat i političar Vjačeslav Molotov. Rođeno ime bilo mu je Vjačeslav Mihajlovič Skrjabin, a pseudonim Molotov uzeo je kao boljševik. Riječ 'molotov' dolazi od ruske riječi molot što znači čekić (mlat). Molotovu su u partiji dali nadimak 'Kamena stražnjica' zbog njegove sposobnosti dugotrajnog sjedenja satima za radnim stolom te na sjednicama i sastancima. Prema pričama, drugove je ispravljao da ga je Lenjin zapravo nazvao 'Željezna stražnjica'. Zanimljivo je da je Molotov bio jedini od boljševika koji je uvijek nosio odijelo i kravatu. Dugo vremena bio je Staljinov ministar vanjskih poslova. Titula ministra nije se isprva koristila jer je smatrana buržoaskom, a umjesto toga ministre su Sovjeti nekoć nazivali 'narkom' tj. narodni komesar. Molotov je dugo bio i Staljinov premijer, predsjedavajući 'Sovnarkoma' tj. Vijeća narodnih komesara. Nakon raskida sa staljnizmom u SSSR-u, Nikita Hruščov ga je smijenio sa svih položaja 1956. i 1957., a umro je u dubokoj starosti 8. studenog 1986. u Moskvi. U povijesti je stekao negativne konotacije zbog poznatog nacističko-sovjetskog Pakta o nenapadanju Ribbentrop-Molotov, sporazuma o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza. Pakt je sklopljen 23. kolovoza 1939., a zapravo je značio podjelu Poljske između Hitlera i Staljina, te sovjetsku okupaciju do tad nezavisnih baltičkih država Estonije, Letonije i Litve. Dan sklapanja Pakta Ribbentrop-Molotov se sukladno odluci Europskog parlamenta iz 2008. obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Molotov je poznat i po Molotovljevom koktelu. Riječ je o staklenoj boci napunjenoj benzinom ili nekim drugim zapaljivim sredstvom i začepljenoj zapaljivom krpom. Pri bacanju takve boce na tenk ili neko drugo vozilo, boca se razbija i nastaje vatrena kugla. Sličan zapaljivi "koktel" je zapravo nastao tijekom Španjolskog građanskog rata 1936.-1939. Ipak, današnje ime dobio je u Finskoj tijekom Zimskog rata 1939.-1940., koji se vodio između Finaca i Sovjeta. Molotov je izjavio da Sovjeti na Finsku ne bacaju bombe, već humanitarnu pomoć. Finci su stoga smislili "koktel" uz Molotovljevu "hranu". Kao odgovor su naveli: "Finci u zahvalu za hranu šalju piće". Finski proizvođač alkoholnih proizvoda ALKO serijski je proizvodio Molotovljeve koktele, koji su bile začepljene staklene boce, a umjesto krpe sa svake strane su imale pričvršćenu po jednu veliku šibicu, što je znatno olakšavalo korištenje i pružalo veću sigurnost od samozlijeđivanja. Kao gorivo koristila se mješavina etanola, katrana i benzina, a boce su bile zapremnine 750 ml. Tijekom Zimskog rata ukupno je proizvedeno čak 450.000 komada ovog priručnog oružja.
Finski vojnik s Molotovljevim koktelom tijekom Zimskog rata 1939.-1940.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 12.03.17 20:59
Utvrda Klis iznad Splita, jedna od središnjih točaka obrane protiv osmanskih osvajača pala je nakon 15 godina teških borbi i opsada 12. ožujka 1537., nakon što je stanje na bojnom polju južno od Velebita postajalo sve teže, djelomično i zbog nedostatne pomoći koja je trebala pristizati od hrvatsko-ugarskog kralja i cara Svetog Rimskog Carstva Ferdinanda I. U to doba utvrdom Klis zapovijedao je vojskovođa kapetan Petar Kružić koji je još 1528. pisao habsburškom vladaru upozorenje da su prilike u utvrdi sve teže, da nedostaje hrane i oružja te ne vjeruje da branitelji mogu još dugo izdržati takvu situaciju. Uprkos tome Kružić je uspio obraniti Klis u dva navrata kada su Osmanlije navalili svom silom, 1534. i 1535. godine, ali situacija je bila sve gora. U kolovozu 1536. Osmanlije su iznova opkolili grad, a iako je Kružić napokon dobio pojačanja od Ferdinanda i od pape Pavla III., bilo je prekasno. Bitka podno Klisa završila je teškim porazom kršćanske vojske. Poginuo je i Petar Kružić, a Osmanlije su mu odrubili glavu. Klis se poslije toga predao, a njegovim padom bilo je izgubljeno i posljednje uporište južno od Velebita. Nakon tog poraza Klis je postao centar Kliškog sandžaka, iako su kliški begovi stolovali obično u Livnu, a beg je postao požeški sandžak-beg Murat-beg Tardić. Preostali kliški uskoci, nakon pada tvrđave, preselili su se u Senj (senjski uskoci). Nakon pada Klisa Osmanlije su zauzeli i Solin te prodrijeli preko Kaštela do Splita koji ipak nisu nikada uspjeli osvojiti. Klis je kratkotrajno oslobođen 1596. u akciji splitskih plemića Ivana Albertija i Nikole Cindra, a konačno 1648. godine za vrijeme Kandijskog (Kretskog) rata nakon čega više nije pao u osmanske ruke.
Ploča u crkvi Gospe Trsatske u Rijeci, latinski natpis znači: Ovdje se čuva sahranjena glava znamenitog kliškog junaka Petra Kružića † 1537.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 14.03.17 3:13
14. ožujka 1945. Britanci su izvršili prvi napad na nacističku Njemačku svojim najjačim bombama. Radilo se o tzv. Grand Slam bombi, do tada neviđenih dimenzija i mase, koju je izradio britanski inženjer Barnes Wallis. Bomba je bila teška 10.000 kilograma, napunjena specijalnim eksplozivom zvanim Torpex (50% snažniji od TNT-a po jedinici mase). Eksploziv se lijevao u bombu u rastopljenom stanju, zbog čega je trebalo mjesec dana da se ohladi i stvrdne. Bombe Grand Slam bile su po konstrukciji tzv. seizmičke ili potresne bombe. To znači da su napravljene tako da se zabiju duboko u zemlju, a tek onda eksplodiraju, izazivajući potresne valove koji ruše građevine odozdo. Grand Slam bomba bacana je s velike visine strateškim bombarderima Avro Lancaster B.Mk 1 pa je mogla pri padu doseći gotovo brzinu zvuka tako da se mogla zabiti čak 40 metara u zemlju. Prva Grand Slam bomba bačena je na vijadukt Schildesche kraj njemačkog grada Bielefelda. Tim je vijaduktom prolazila važna pruga Hamm–Minden, koja je povezivala industrijski Ruhr sa sjeverom i istokom Njemačke. Eksplozija Grand Slam bombe bila je tako jaka da se zbog potresnog efekta bombe urušilo gotovo 100 metara dužine vijadukta. Ukupno su Britanci do kraja rata bacili još 41 takvu bombu.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 30.03.17 1:11
Vojska od terakote (Vojnici sjena ili Besmrtna vojska), kolekcija od preko 8.000 figura terakota vojnika i konja u prirodnoj veličini, otkrivena je 29. ožujka 1974. kod grada Xi’ana u provinciji Shensi u sjeverozapadnom dijelu središnjeg dijela NR Kine. Radilo se o vrlo značajnom arheološkom otkriću novijeg vremena, ne samo zbog kulturnog i povijesnog značenja tih skulptura, nego i zbog njihove atraktivnosti za širu publiku. Do otkrića vojske od terakote (glina brončane boje, koja se pekla na visokoj temperaturi) došlo je slučajno kad su tamošnji obrađivači zemlje kopali bunar za vodu. U međuvremenu su izvedena opsežna iskapanja, no dio kompleksa još je uvijek neistražen. Procjenjuje se da sadrži više od 8.000 vojnika od terakote, najmanje 130 kočija te oko 670 skulptura konja. Radilo se o golemoj vojsci koja je vjerojatno trebala čuvati prvog kineskog cara Shi Huangdija (vladao 221.-207. pr. Kr.) u zagrobnom životu. Pogrebni kompleks sagrađen je između 246. i 208. godine pr. Kr., na početku vladavine prve povijesne kineske carske dinastije Qin. Vojska od terakote pokopana je oko 1.5 km istočno od groba Shi Huangdija, u tri tzv. Jame, oko 33 km istočno od Xi’ana, a najprije su iskopane figure koje su se nalazile na dubini 4 do 8 metara. Figure vojnika okrenute su na istok, nalaze se u borbenoj formaciji i svaka je jedinstvena, tako da ne postoje dvije identične. Naoružane su strijelama, kopljima, mačevima i dr., a naoružanje je u vrijeme otkrića bilo još uvijek prilično oštro, sjajilo se i izgledalo kao da je novo i netaknuto. Dublja istraživanja otkrila su da površinu prekriva tanki sloj antioksidirajućeg kromovog oksida. Za tu tehniku se u vrijeme istraživanja smatralo da je razvijena sredinom 20. st. u Njemačkoj i SAD-u, no očito su Kinezi za nju znali gotovo 2.000 godina ranije. Prvi dio nalazišta, Jama 1, postavljen je i otvoren za javnost već 1979. Najmanje nalazište, Jama 3, javnosti je predstavljeno 1989. a Jama 2, iako je otkrivena godinu dana ranije, otvorena je pet godina kasnije. Pronađeno je još nekoliko manjih nalazišta te su 1994. svi spojeni u Muzej prvog cara dinastije Qin. Nedaleko od iskopina znanstvenici su pronašli i sam Mauzolej Cara kojeg njegova vojska čuva, ali do danas nije istražen, djelomično jer današnja tehnologija nije dovoljno dobra, a djelomično iz velikog poštovanja prema mrtvima. 1980. su otkrivene dvije obojene brončane kočije 20 metara zapadno od carevog groba. Svaka se sastojala od 3.000 raznih dijelova i pokretala su je 4 konja. Cijelo područje je 1987. ušlo pod UNESCO zaštitu svjetske kulturne baštine. 2012. godine su otkrivene ruševine drevne palače u blizini groba prvog kineskog cara. Prema otkrivenim temeljima, palača se vjerojatno prostirala na površini 690 x 250 metara, što je gotovo četvrtina veličine kultnog Zabranjenog grada u Pekingu,
Hala s terakota vojnicima u Muzeju prvog cara dinastije Qin
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 03.04.17 2:11
Argentinske snage od 3.000 vojnika napale su Port Stanley na otoku Istočni Falkland 2. travnja 1982. te je tako započeo desetotjedni Falklandski rat koji je odnio 649 argentinskih i 255 britanskih života. Nakon kraćeg otpora savladale su malobrojni britanski garnizon, a istog i sljedećeg dana su zaposjele Južnu Georgiju i Otočje Južni Sandwich, uz Falklandsko otočje (s tada 1.800 stanovnika) Britansko prekomorsko područje u južnom Atlantiku. U Argentini je uspješna invazija izazvala svenarodno slavlje. Argentinske okupacijske vlasti promijenile su ime falklandskog glavnog grada Port Stanley u 'Puerto Argentino', uvele španjolski kao službeni jezik i tjerale stanovnike da voze desnom stranom ulice. Neovisnost otočja bila je tema različitih političkih sukoba tijekom vremena. Ujedinjeno Kraljevstvo vladalo je otocima 150 godina, ali je Argentina, koja ih naziva Malvinskim otocima, vjerovala da ih je naslijedila od Španjolske početkom 1800-ih godina te ih je svojatala zbog relativno male udaljenosti od Južne Amerike. Godine 1982. Argentinom je vladala vojna hunta, a zemlja je bila pred ekonomskom krizom. Šef vojne hunte general Leopoldo Galtieri poduzeo je invaziju kako bi mu donijela veću popularnost u državi i skrenula pozornost naroda s ozbiljnijih problema u samoj Argentini. Nakon početne nevjerice i šoka, britanska vlada Margaret Thatcher odlučila je otočje vratiti oružanom stilom. Mornarička eskadra s dva nosača aviona poslana je u Južni Atlantik, a kasnije su im se pridružile kopnene snage od nekih 5.000 ljudi. Velika Britanija je također pokrenula diplomatsku ofenzivu. Iako su se latinoameričke i nesvrstane zemlje uglavnom svrstale uz Argentinu, Britanci su uspjeli isposlovati rezoluciju UN koja je zahtijevala argentinsko povlačenje te podršku od strane svojih partnera u EEZ. S druge strane, SAD su ostale neutralne u sukobu, a administracija Ronalda Reagana bila je podijeljena. Kasnije se šef CIA-e 'izvlačio' kako je Argentina ipak krivo protumačila američku pomoć tajnih službi u Srednjoj Americi, tako da su mislili da im SAD neizravno daje zeleno svjetlo za napad na Falklande. Britanska protuofenziva prve rezultate dala je kada je odred marinaca i specijalaca 25. travnja osvojio Južnu Georgiju i zarobio argentinsku podmornicu. 1. svibnja su Britanci počeli sa zračnim napadima na Port Stanley, a nakon toga su uslijedili prvi okršaji između britanskih i argentinskih zrakoplova. Dan kasnije zbio se ključni događaj cijelog rata - britanska nuklearna podmornica HMS 'Conqueror' potopila je argentinsku krstaricu ARA 'General Belgrano', što je uzrokovalo 323 poginula mornara. Nakon toga se argentinska mornarica povukla u matične luke, prepustivši zrakoplovstvu snabdijevanje garnizona na Falklandima koji je trebao pokušati spriječiti britansko iskrcavanje. Iako se argentinsko zrakoplovstvo, koje je operiralo iz baza u Argentini, istaklo u ratu i iako je uspjelo potopiti neke britanske brodove, uključujući razarač HMS 'Sheffield', nije bilo u stanju spriječiti britansko iskrcavanje u zaljevu San Carlos na zapadnoj obali Istočnog Falklanda 21. svibnja. Britanske snage na Falklandima bile su brojčano inferiorne Argentincima te opterećene nedostatkom teškog oružja i cijelim nizom logističkih problema, no 28. svibnja nakon teške borbe uspjele su likvidirati argentinski garnizon u Goose Greeneu na poluotoku Lafonia, dijelu Istočnog Falklanda. Nakon toga su slijedili manji okršaji kao priprema za ofenzivu na Port Stanley koja je počela 11. lipnja. Tom prilikom su Britanci izveli jedan od posljednjih juriša u povijesti u kojima je korišten bajunet. Argentinske snage, sastavljene od neiskusnih, demoraliziranih i loše vođenih ročnika, brzo su podlegle malobrojnijim napadačima sastavljenim od iskusnih, vrhunski izvježbanih i profesionalnih postrojbi. 14. lipnja, u trenutku kada su se britanske snage nalazile na prilazima Port Stanleyu, argentinski zapovjednik Falklanda potpisao je kapitulaciju. 20. lipnja 1982. kapitulirao je i argentinski garnizon na Otočju Južni Sandwich čime su završile ratne operacije. U Argentini je poražena i osramoćena vojska izgubila svaki autoritet, te je nakon niza prosvjeda, u kojemu su prednjačili veterani Falklandskog rata, 1983. bila prisiljena odstupiti u korist demokratski izabranih predstavnika naroda. Time je Argentina postala primjer nizu drugih latinoameričkih država u kojima će 1980-ih i 1990-ih vojne diktature biti zamijenjene demokratskim uređenjem. Na Falklandskim otocima u ožujku 2013. godine održan je referendum po pitanju "Želite li da Falklandsko otočje zadrži aktualni politički status kao Prekomorski Teritorij Ujedinjenog Kraljevstva?". Sasvim očekivano, stanovnici koji dijele britansku tradiciju i podrijetlo s matičnom zemljom gotovo su jednoglasno glasali za ostanak u sklopu Britanije. Nakon dvodnevnog referenduma rezultati su pokazali kako je 98.8% glasalo "za", dok je "protiv" glasalo svega troje ljudi. Izlaznost je bila 92%.
Britanska padobranska pukovnija i Special Air Service (SAS) komandosi tijekom Falklandskog rata
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 03.04.17 7:12
Max Blitz (citat):
U povijesti je stekao negativne konotacije zbog poznatog nacističko-sovjetskog Pakta o nenapadanju Ribbentrop-Molotov, sporazuma o vojnoj i gospodarskoj suradnji između Njemačkog Reicha i Sovjetskog Saveza. Pakt je sklopljen 23. kolovoza 1939., a zapravo je značio podjelu Poljske između Hitlera i Staljina, te sovjetsku okupaciju do tad nezavisnih baltičkih država Estonije, Letonije i Litve. Dan sklapanja Pakta Ribbentrop-Molotov se sukladno odluci Europskog parlamenta iz 2008. obilježava kao Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima.
Zasigurno ne spadam u obožavatelje SSSR-a pa ni građanina Skrjabina poznatijeg kao Molotov, ali bih se osvrnuo na neke kontroverze oko sovjetsko-njemačkog pakta iz 1939. godine. Taj pakt se na Zapadu tumači kao najcrnji čin dvaju najcrnjih diktatura, pri čemu se ignorira uloga zapadnih zemalja u takvom razvoju događaja. Povijest/historija je prilično zakučasta disciplina. Ona se može mijesiti kao tijesto. Može se krivotvoriti, prešućivati, izmišljati ili ignorirati - ali se ne može promijeniti. Uvjete za sovjetsko-njemački pakt stvorio je upravo taj isti Zapad, koji se danas pomalo licemjerno ''sjeća žrtava svih totalitarnih i autoritarnih režima''. SSSR je - ostavimo po strani prirodu i grijehe tiranskog sistema - tridesetih godina glavnom opasnošću smatrao fašizam i Hitlerovu Njemačku, pa je na tome temeljio i svoju vanjsku politiku. Protivio se popuštanju Njemačkoj i Münchenskom sporazumu, na koji nije mogao utjecati jer mu je bilo uskraćeno sudjelovanje na konferenciji. Pred rat je SSSR nastojao stvoriti vojni savez s Francuskom i Velikom Britanijom radi zajedničkog preventivnog obračuna s Njemačkom. Pregovori sa zapadnim vojnim delegacijama vođeni su u Moskvi sve do ljeta 1939., a koliko ozbiljno su ih Sovjeti shvaćali govori i činjenica da su ih u ime SSSR vodili ministar obrane Vorošilov i načelnik generalštaba Šapošnjikov. Kada su shvatili da imaju posla s neozbiljnim partnerima Sovjeti su prihvatili ponudu Nijemaca za međusobni dogovor i time kupili vrijeme da se koliko-toliko pripreme za neizbježan rat s Njemačkom. Usput su stavili prste i na teritorije za koje su bili zainteresirani, što im se sigurno ne ubraja u časne postupke. Ne treba zaboraviti ni da Poljska nije bila baš nevina žrtva. Ta ista Poljska je nedugo prije njemačkog napada sudjelovala u komadanju lešine Čehoslovačke - prisvojila je područje Tješina (Český Těšín, Czeski Ćeszyń) - i to u sporazumu s tom istom Njemačkom. A da se ne spominje kratkovidnost njihove političke vrhuške koja je prekasno shvatila da je vrag odnio šalu. Nakon sovjetske okupacije 1939. istočni dio Poljske priključen je teritoriju Bjelorusije i dijelom Ukrajine, a nova granica se približno poklapala s takozvanom Curzonovom linijom iz 1919. godine (nazvana po britanskom ministru vanjskih poslova Georgeu Curzonu, koji je sudjelovao u kreiranju granica na istoku). Poljska tada nije prihvaćala takvo razgraničenje i napala je Sovjetsku Rusiju, a mirovnim ugovorom u Rigi 1921. uspostavljena je granica koja se održala do 1939.
mirko bratuš Kapetan
NA VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 3737 ČLAN OD: : 2012-04-15 DOB : 76
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 06.04.17 6:34
41.,napad na Jugoslavijo.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 09.04.17 19:47
Vojskovođa i osvajač, osnivač Timuridskoga Carstva i timuridske dinastije, Timur Lenk (u nekim izvorima Tamerlan) rođen je u gradu Kešu (današnji Šahrisabz u Uzbekistanu) 8. travnja 1336. Bio je sin bega Teragaja iz turciziranog mongolskog nomadskog plemena Barlasa, a kasnije je tvrdio da potječe od samog Džingis-kana. Kako je od mladosti bio hrom, dobio je nadimak lenk (šepav). Njegov je otac bio jedan od prvih mongolskih vođa koji je prešao na islam. Timur se već u mladosti proslavio kao vojskovođa, a 1370. godine uspio je osvojiti veličanstveni grad Samarkand u istoimenoj pokrajini u središnjem Uzbekistanu, nakon čega se proglasio velikom emirom. Konsolidiravši vlast krenuo je u niz osvajačkih pohoda s ciljem obnavljanja Mongolskog Carstva. Najprije je osvojio pokrajinu Horzem, a zatim je u višegodišnjim pohodima uspio srušiti Zlatnu Hordu (mongolsku državu u središnjoj Aziji i istočnoj Europi). Nakon toga je u pet godina osvojio današnji Afganistan, Azerbajdžan, Armeniju, Gruziju, Irak i Iran. Provalio je i u Indiju odakle je odnio basnoslovni plijen. Sve jače Timurovo carstvo zasmetalo je osmanskom sultanu Bajazidu I. koji je 1399. pokrenuo niz vojnih kampanja na njegovo područje. U odlučujućoj Bitki kod Angore (današnja Ankara) 1402. Timur je pregazio osmanske snage i zarobio Bajazida I. koji je i umro u njegovom zarobljeništvu. Timur je bio poznat po okrutnosti, njegove vojske su iza sebe ostavljale pustoš, a prema pričama znao je cijele gradove sravniti sa zemljom. Plašio je buduće protivnike tako da je duž cijelog puta kuda je prošao ostavljao piramide lubanja onih koje je pobio. U prosincu 1404. Timur je započeo pohod na Kinu, ali ga je u planovima prekinula smrt. Njegovo golemo carstvo raspalo se za vladavine njegovih nasljednika. Do danas se sačuvao njegov mauzolej Gur Emir (Gur-e Amir, na perzijskom Emirov grob) u Samarkandu. Timurovu grobnicu je 1941. godine godine pronašla sovjetska ekspedicija na čelu s Mihajlom G. Gerasimovom. Uz taj događaj se vezuje legenda o prokletstvu koje čeka onoga tko otvori grob. Tri dana nakon otvaranja grobnice Hitlerova Njemačka napala je SSSR.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 11.04.17 3:13
Slavni američki general armije Douglas MacArthur, koji je primio predaju japanskih vlasti na kraju Drugog svjetskog rata, najodlikovaniji američki vojnik, smijenjen je 11. travnja 1951. tijekom Korejskog rata. U tom je ratu bio vrhovni zapovjednik snaga Ujedinjenih naroda, a svojim nadahnutim vojnim strategijama uspio je osloboditi Južnu Koreju od komunističke invazije i potisnuti sjevernokorejske snage daleko na sjever, prema kineskoj granici. Tada je, međutim, reagirala NR Kina i poslala svoje trupe u pomoć Sjevernokorejcima. Nakon toga je MacArthur želio povesti rat protiv Kine, pri čemu bi došla u obzir i upotreba nuklearnih bombi. Američki predsjednik Harry S. Truman, u strahu da je stvar otišla predaleko i da bi moglo doći do svjetskog nuklearnog rata, smijenio je MacArthura. Američka javnost bila je zgranuta, jedan prilično nepopularni predsjednik smijenio je popularnog generala. Stvar se na kraju smirila i pretvorila u pobjedu američkog predsjedničkog sustava. Naime, SAD je svojim sustavom zaštićen od toga da jedan moćni general preuzme kontrolu nad vojskom. To je postignuto tako što ne postoji jedan general koji bi zapovijedao cjelokupnom vojskom, nego se sva vrhovna zapovjedništva spajaju tek u rukama predsjednika SAD-a i ministra obrane, a njih obojica su civilne, a ne vojne osobe. Po povratku u SAD, prvi puta nakon 11 godina, MacArthur je doživio trijumfalni doček, paradu na Petoj aveniji u New Yorku te je održao govor u Senatu. No kandidatura na predsjedničkim izborima 1952. godine propala mu je nakon što se u javnosti saznalo da je protiv Kine u Korejskom ratu htio upotrijebiti nuklearno oružje. MacArthur je bio izuzetno sposoban, ali i egocentričan general. Bez rezerve je isticao sebe i vlastite zasluge, dok je svoje podređene držao u anonimnosti. Američka historiografija ga slavi kao možda svojeg i najvećeg vojskovođu u povijesti, a proglašavan je i 'američkim Cezarom'.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 13.04.17 23:08
Nacistička Njemačka 13. travnja 1943. objavila je da je u Katynskoj šumi pronašla leševe ubijenih poljskih časnika i intelektualaca koji su pali kao žrtve Staljinovog režima. Nijemci su leševe pronašli na teritoriju Rusije koji su u to vrijeme držali pod svojom okupacijom. Katynska šuma nalazi se u blizini ruskog grada Smolenska i bila je lokacija na kojoj je Staljin dao pobiti Poljake u doba kad je SSSR u paktu s Hitlerom podijelio Poljsku. Staljinova tajna policija likvidirala je oko 22.000 ljudi. Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja časnika poljske vojske, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20 sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i određeni broj svećenika. Mnogi su ubijani i na drugim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. Kako su masovne grobnice kod Katyna dugo bile jedine poznate, općenito se čitava ova akcija naziva pokoljem kod Katynske šume. Nakon što je 23. kolovoza 1939. potpisan Sovjetsko-njemački sporazum (Ribbentrop-Molotov) o nenapadanju, uslijedila je sovjetska okupacija istočne Poljske. Tako je u jesen 1939. 14.700 časnika i vojnika poljske vojske i policije palo u sovjetsko ratno zarobljeništvo. 5. ožujka 1940. članovi Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza Staljin, Molotov, Kaganovič, Vorošilov, Mikojan, Berija i Kalinjin potpisali su zapovijed za pogubljenje "nacionalista i kontrarevolucionarnih aktivista" u okupiranim područjima. Ova široka definicija omogućila je, pored časnika, vojnika i pričuvnika, ubojstvo i oko 10.000 poljskih intelektualaca i policajaca. U pismu predsjednika KGB-a Aleksandra Šeljepina Nikiti Hruščovu u ožujku 1959. spominje se broj od 21.857 žrtava. Smaknuća je izvršio NKVD u vremenu od 3. travnja do 19. svibnja 1940. godine, a točan broj žrtava nije do danas pouzdano utvrđen. Hitlerova propaganda odmah je iskoristila otkrivenu masovnu grobnicu za diskreditiranje SSSR-a u očima svijeta. Nacisti su pozvali strane novinare iz neutralnih zemalja i službenike Međunarodnog crvenog križa da se uvjere u istinu. Staljin je zbog toga odmah prekinuo sve veze s Crvenim križem. SSSR i Rusija su sve do 1990. godine poricali odgovornost za Katynski masakr i za njega optuživali Nijemce, no te su godine službeno, u izjavi Mihaila Gorbačova, priznali krivnju Staljinove tajne policije. Ovaj zločin do danas opterećuje rusko-poljske odnose. Godine 2010. poljski predsjednik Lech Kaczyński bio je na letu za Rusiju u povodu obilježavanja godišnjice masakra, kad se njegov avion srušio nadomak piste u Smolensku. Poginulo je svih 96 putnika u avionu, što je Katyn učinilo dvostrukom tragedijom za poljski narod.
Spomenik Tri križa u Nacionalnom parku Świętokrzyski u jugoistočnoj Poljskoj
alexandar Kapetan I klase
VZ VZ JM JM BROJ POSTOVA: : 4561 ČLAN OD: : 2011-06-23
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 14.04.17 22:51
mirko bratuš (citat):
41.,napad na Jugoslavijo.
Post na temi , ili "iscrpno" obavestenje .....pitanje je sad.
Zoran I Poručnik
NA VZ JM PV BROJ POSTOVA: : 2763 ČLAN OD: : 2015-01-02 Izola
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 08.05.17 18:53
KONEC II. SVETOVNE VOJNE
Leta 1945 je začela veljati brezpogojna kapitulacija nacistične Nemčije v Evropi in končala se je II. svetovna vojna. V Jugoslaviji in Sloveniji pa so boji trajali vse do 15 maja 1945.
Čeprav je poveljnik nemške armadne skupine E, general Alexander Löhr, v Topolšici 9. maja 1945 podpisal brezpogojno vdajo nemške zasedbene vojske, so se boji na slovenskem ozemlju nadaljevali. Na Poljani blizu Prevalj so se od 9. do 15. maja 1945 odvijali zadnji boji 2. svetovne vojne.
Spomladi leta 1945 ni bilo o zmagi zavezniških sil v vojni proti Hitlerjevi Nemčiji nobenega dwoma več. Ostajalo je le vprašanje datuma in tega, čigava vojska bo kot prva vkorakala v Berlin. Ura podpisa kapitulacije je odločila, da v zahodnih državah konec vojne praznujemo 8. maja, v Rusiji in več državah bivše Sovjetske zveze pa dan zmage nad fašizmom obeležujejo dan pozneje. 30. aprila 1945 je Adolf Hitler, preden je naredil samomor, za svojega naslednika določil admirala Karla Dönitza. Čeprav to imenovanje ni imelo pravne veljave, je v praksi vendarle pomenilo, da je Dönitz kot predsednik Nemčije in vrhovni poveljnik Wermachta sprejel odločitve, ki so privedle do končne kapitulacije.
Dönitz sprva sicer ni razmišljal o kapitulaciji, temveč zgolj o premirju na Zahodni fronti in o nadaljevanju boja z Rdečo armado. Želel je pridobiti čas in ustvariti pogoje, da bi se kar največ nemških vojakov in civilistov znašlo na ozemljih, ki so jih zajele zavezniške sile. Stvari pa so se odvijale zelo hitro. 2. maja je kapituliral Berlin, tri dni pozneje še nemške vojaške enote v južni Nemčiji, na Tirolskem, v zahodni Avstriji, na Danskem in Nizozemskem. Tudi Dwight Eisenhower ni želel separatističnega miru, zato je zavrnil nemški predlog.
7. maja ob 2:41 ponoči je bil v francoskem mestu Reims na sedežu ekspedicijskih zavezniških sil podpisan akt o brezpogojni kapitulaciji Nemčije. Za nemško stran ga je z Dönitzevim pooblastilom podpisal general Alfred Jodl, delegacijo pa sta sestavljala še generala Wilhelm Oxenius in Hans-Georg von Friedeburg. V imenu zavezniških sil je akt podpisal ameriški general Walter Bedell Smith, kot priča pa francoski general François Sevez. Na dokumentu je viden tudi podpis predstavnika Sovjetske zveze, generala Iwana Susłoparowa.
Ko so zavezniki Susłoparowa obvestili o načrtovanem podpisu kapitulacije, se je ta nemudoma obrnil na Moskvo in jih prosil za navodila. A odgovor ni prispel, zato se je sovjetski general, ki se je bal, da pri podpisu kapitulacije Sovjetska zveza ne bi izpadla, odločil, da sam podpiše dokument. Stalin pa je imel povsem drugačne načrte: odpoklical je Susłoparowa, zahteval ponovitev podpisa kapitulacije in pooblastil maršala Gieorgija Żukowa, da v imenu Sovjetske zveze podpiše omenjeni dokument.
Kapitulacija, ki je bila podpisana 7. maja, je dopuščala možnost novega, „splošnega” akta, zato so se zahodni zavezniki strinjali, da podpišejo nov dokument. Slovesnost so načrtovali za 8. maj, vendar se je zaradi dvomov o udeležbi francoskega predstavnika podpisovanje začelo šele ob 22:43. Za nemško stran so podpise prispevali Wilhelm Keitel, Hans-Georg von Friedeburg in Hans-Jürgen Stumpff, v imenu zaveznikov pa so dokument podpisali Gieorgij Żukow (Sovjetska zveza), Artur Tedder (Velika Britanija) in kot priči Carl Andrew Spaatz (ZDA) in Jean de Lattre de Tassigny (Francija).
Zdi se, da zahodnim zaveznikom ni šlo za propagandni pomen osvojitve Berlina in zunanjih okoliščin, povezanih s podpisom kapitulacije. To je dobro vedel Stalin, ki se nikakor ni strinjal s podpisom kapitulacije na ozemlju Francije. Akt je moral biti podpisan v Berlinu, ki ga je osvojila Rdeča armada, glavni udeleženec pa je moral biti visok predstavnik Sovjetske zveze. Stalin je namreč nameraval zmago nad fašizmom uporabiti kot pomemben element sovjetske politike v prihodnjih letih. Kapitulacijo z dne 7. maja so zato poimenovali „Uvodni protokol kapitulacije Tretjega rajha”, za obvezujočega pa so določili akt, ki je bil podpisan pozneje. Poleg tega je podpisovanje dokumenta v nočnih urah, natančneje ob 22:43, povzročilo, da je bila kapitulacija glede na moskovski čas podpisana 9. maja ob 00:43. Prišlo je do redke situacije, da so zato v prihodnjih letih zahodne države konec vojne praznovale 8. maja, Sovjetska zveza in države, ki so bile odvisne od nje, pa dan pozneje.
Na Poljskem je zadevo urejal dekret Bolesława Bieruta z dne 8. maja 1945, s katerim je bilo določeno, da bo ”9. maj kot dan, ko se je končala vojna, narodni praznik zmage in svobode”. V Ljudski republiki Poljski je bilo to postavljeno pod vprašaj, saj je na kapitulaciji jasno viden datum 8. maj, poleg tega pa je v njej natančno zabeleženo, da so se vojne aktivnosti končale prav 8. maja ob 23:01. Poljska komunistična vlada je to neskladje poskušala omiliti s pojasnilom, da je praznovanje 9. maja smiselno, saj je to prvi dan svodobe po koncu vojne.
Vendar pa je treba spomniti, da podpis kapitulacije še ni pomenil tudi takojšnjega konca vojnih akcij. V Evropi so zadnje nemške enote kapitulirale šele 15. maja (v Jugoslaviji), dokončno pa se je druga svetovna vojna zaključila s kapitulacijo Japonske 2. septembra 1945. Piotr Długołęcki, zgodovinar pri Ministrstvu za zunanje zadeve [You must be registered and logged in to see this link.]
[You must be registered and logged in to see this image.] Ko je Nemčija 7. maja 1945 v ameriškem štabu v francoskem Reimsu podpisala brezpogojno kapitulacijo, je bilo vojne v Evropi uradno konec.
[You must be registered and logged in to see this image.] 9.maj 1945 Ljubljana - Dan zmage nad fašizmom
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 24.05.17 5:07
Pomorska bitka u Danskom prolazu 24. svibnja/maja 1941.
Na današnji dan prije 76 godina zbio se jedan od rijetkih sukoba bojnih brodova u Drugom svjetskom ratu, ujedno i jedna od najznamenitijih bitaka u pomorskoj povijesti - bitka u Danskom prolazu koju još zovu bitkom kod Grönlanda i bitkom kod Islanda.
U proljeće 1941. godine u operativnu službu njemačke ratne mornarice (Kriegsmarine) uvršten je novi, najveći i najjači njemački ratni brod - bojni brod (schlachtshiff) Bismarck. Izgrađen mimo ograničenja iz Londonskog ugovora bio je u to vrijeme najmoćniji ratni brod u plovidbi, izvrsna kombinacija naoružanja, oklopne zaštite i brzine.
Zapovjednik Kriegsmarine admiral Erich Raeder planirao je uputiti površinske brodove u takozvani krstarički rat, odnosno u pohod protiv britanskog prometa na Atlantiku. Djelovanjem jake površinske flote, uz akcije sve brojnijih podmornica, Nijemci su se nadali prekinuti britansku pomorsku žilu-kucavicu i time primorati Veliku Britaniju na izlazak iz rata, ili je bar staviti pred nerješive logističke probleme. Njemački površinski brodovi djelovali su na oceanima i ranije, od samog početka rata - džepni bojni brodovi Admiral Graf Spee i Admiral Scheer, krstarica Admiral Hipper, bojni brodovi Scharnhorst i Gneisenau, te veći broj pomoćnih krstarica kao gusarskih brodova.
Prvobitna zamisao zapovjedništva Kriegsmarine bila je da u operaciji sudjeluju Bismarck i njegov blizanac Tirpitz, a na Atlantiku bi im se pridružili bojni brodovi Scharnhorst i Gneisenau koji su tada bili u francuskoj bazi Brest. Takva formacija bi stavila Britance pred velike probleme. Međutim su brodovi u Brestu bili oštećeni napadima RAF-a, a zatim je otpao i Tirpitz jer se smatralo da obuka posade nije do kraja izvedena. Na kraju je Bismarcku pridružena nova teška krstarica Prinz Eugen. Grupu Bismarck imao je voditi osobno zapovjednik operativne flote (Flottenchef ) admiral Gunther Lütjens. Operacija je dobila ime Rheinübung (vježba Rajna).
Bismarck je isplovio iz pomorske baze Gotenhafen (danas poljska Gdynia) noću 18. svibnja, a kod baltičkog otoka Rügen pridružila mu se krstarica Prinz Eugen. Tokom plovidbe kroz tjesnac Kattegat susrela ih je švedska krstarica Gotland i neko vrijeme slijedila, te javila o ovom susretu svom zapovjedništvu. Švedska je formalno bila neutralna zemlja, ali je informacija bila u najkraćem roku u rukama britanskog mornaričkog atašea u Stockholmu koji ju je proslijedio u London. Bismarcka iPrinza Eugena također su primijetili i fotografirali pripadnici pokreta otpora iz južne Norveške.
Dana 21. svibnja Bismarcka i Prinza Eugena snimio je britanski izviđački avion Spitfire u fjordu Kors kod Bergena, gdje je krstarica uzimala gorivo iz tankera. Idućeg dana fjord je nadletio izviđački avion Martin Maryland i ustanovio da su brodovi otplovili. Vijest da su njemački brodovi nestali izazvala je pravu uzbunu u britanskom admiralitetu. Najozbiljnijom prijetnjom Britanci su smatrali mogućnost da se Bismarck i Prinz Eugen probiju na pučinu Atlantika pa su sukladno tome i poduzeli protumjere.
Za izlazak na otvoreni ocean Nijemci su imali na raspolaganju dva objektivno moguća puta, od kojih je jedan vodio kroz prolaz između Islanda i otočja Faroe. Taj put bio je kraći, ali i opasniji zbog britanske patrolne linije i relativne blizine britanskih pomorskih i zračnih baza. Stoga se admiral Lütjens odlučio za dulji ali i nešto sigurniji put kroz takozvani Danski prolaz između Islanda i Grönlanda, nadajući se da će uz pomoć lošeg vremena i malo sreće uspjeti neprimjećeno izaći na pučinu Atlantika.
Britanci su računali s takvom mogućnošću pa su i ovo područje držali pod nadzorom. U vrijeme nailaska grupe Bismarck u Danskom prolazu nalazila se patrolna skupina kontraadmirala Frederica Wake-Walkera s teškim krstaricama HMS Norfolk i HMS Suffolk. One same bile su preslabe za borbu s bojnim brodom, pa im je zadatak bio otkriti njemačke brodove i slijediti ih sa sigurne udaljenosti pomoću radara do dolaska jačih snaga koje će Nijemcima nametnuti bitku. Takve snage Britanci su imali u blizini. Nakon što su Bismarck i Prinz Eugen otkriveni u Korsfjordu, iza ponoći 22. svibnja iz pomorske baze Scapa Flow isplovila je eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Lancelota Hollanda s bojnim krstašem HMS Hood, bojnim brodom HMS Prince of Wales i 6 razarača, te je upućena prema Islandu kako bi nadzirala izlaz iz Danskog prolaza.
Grupu Bismarck prva je primijetila krstarica Suffolk na ulazu u Danski prolaz 23. svibnja u 19 h 22 min. Njezinu vijest o tome primila je samo krstarica Norfolk, koja je oko sat kasnije uspostavila optički dodir na udaljenosti od samo 6 nm. Bismarck je prema njoj ispalio nekoliko salvi od kojih se krstarica spasila bijegom u maglu. Sada je i Norfolk poslala obavijest koja je ovog puta došla do Admiraliteta i do drugih britanskih brodova, uključivo i skupinu admirala Hollanda koja se u tom trenutku nalazila južno od Islanda na udaljenosti od oko 300 nm i odmah krenula u presretanje.
Ukupni odnos snaga pred očekivanu bitku bio je na strani Britanaca - prema jednom teškom brodu imali su dva, prema 8 teških topova imali su 18. Krstarica Prinz Eugen u bici bojnih jedinica nije mogla imati značajniju ulogu, a osim toga Holland je kanio nju prepustiti krstaricama admirala Wake-Walkera. No, ova britanska premoć u stvarnosti je bila prividna.
Bismarck i Hood bili su približno iste veličine. Bismarck je imao standardnu istisninu od 41.600 t, a Hood 42.100 t i po tom kriteriju bio je i dalje najveći ratni brod na svijetu. Imali su i jednako glavno naoružanje - po 8 topova kalibra 381 mm u četiri dvocjevne kule. Međutim, dok je Bismarck bio potpuno nov bojni brod s izvrsnom kombinacijom naoružanja, oklopne zaštite i brzine Hood je bio znatno stariji. Građen je još u prvom svjetskom ratu, a u sastav flote uvršten je 1920. godine. Projektiran je po koncepciji tzv. bojnog krstaša, što znači da je prednost u konstrukciji dana naoružanju i pogonskim strojevima odnosno brzini na štetu oklopne zaštite. Između dva svjetska rata ograničeno je moderniziran, ali mu je ostala najveća slabost - nedovoljna oklopna zaštita palube što ga je činilo vrlo osjetljivim u borbama koje se vode na većim udaljenostima (preko 15.000 m) kada eventualni pogoci dolaze pod velikim upadnim kutem.
Prince of Wales bio je poput Bismarcka potpuno nov i za ono vrijeme moderan i snažan bojni brod. Imao je standardnu istisninu od 36.700 t i 10 topova kalibra 356 mm u dvije četverocijevne i jednoj dvocjevnoj kuli. Problem kod ovog broda bio je u tome što je bio previše nov. U flotu je uvršten samo nekoliko tjedana prije ove operacije, tako da mu je posada bila nedovoljno uvježbana i glavni topovi neprovjereni. Stoga su se u ovoj misiji na njemu nalazili stručnjaci kompanije Vickers kako bi, u slučaju potrebe, na licu mjesta otklanjali eventualne kvarove.
Osim ovih, uvjetno rečeno, dvojbi oko stvarnog odnosa snaga na tok i rezultat bitke u Danskom prolazu utjecale su i neke pogrešne prosudbe i odluke admirala Hollanda. Njegov početni plan bio je dobar - budući svjestan slabosti palubnog oklopa na Hoodu (svom zapovjednom brodu) namjeravao je Nijemcima presjeći put sa tamnije strane obzorja i dovesti ih izbliza u takozvano križanje T, što bi mu dalo taktičku prednost. Međutim, tokom noći u snježnoj oluji krstarice admirala Wake-Walkera privremeno su izgubile radarski kontakt s grupom Bismarck. Prekid je trajao oko dva i pol sata, dovoljno da Holland stekne krivi zaključak kako su njemački brodovi skrenuli prema jugu ili jugoistoku. Stoga je zapovijedio plovidbu punom brzinom prema sjeveru, a razarače je poslao naprijed u samostalno izviđanje.
Međutim, kada je krstarica Suffolk ponovo uspostavila radarski kontakt s grupom Bismarck pokazalo se da ona i dalje plovi nepromijenjenim smjerom - prema jugozapadu, slijedeći rub Grönlandskog ledenog polja. Time je eskadra admirala Hollanda zapala u nepovoljan taktički položaj - umjesto da Nijemcima zapriječi put bila je primorana da ih sustiže. Ovoj nepovoljnoj oklonosti pridonijela je i zabrana korištenja radarskih uređaja od strane admirala Hollanda kako brodovi ne bi bili otkriveni po radarskom zračenju.
Optički dodir s grupom Bismarck uspostavljen je 24. svibnja u 5 h 33 min na udaljenosti od 38.000 m. Da bi što prije smanjio udaljenost i brže svladao zonu u kojoj je Hood bio posebno osjetljiv na pogotke Holland je zapovijedio zaokret udesno, najprije za 40°i zatim za još 20°, tako da su se njemački brodovi našli u pramčanom sektoru. U takvim okolnostima britanski brodovi mogli su koristiti samo pramčane topove, dok su Nijemci mogli pucati iz svih kula. Opći odnos snaga, mjeren težinom ispaljene salve, koji je za Nijemce bio nepovoljan time je gotovo izjednačen.
Neposredno pred početak bitke Holland je počinio svoju posljednju pogrešku izdavši zapovjed da oba britanska broda pucaju na čelni njemački brod, misleći da je to Bismarck. Međutim, na čelu je plovila krstarica Prinz Eugen jer se Bismarckov radar pokvario prilikom ispaljivanja salvi na krstaricu Norfolk. Njemački brodovi imali su vrlo slične obrise, a kako su bili međusobno razmaknuti više od jedne milje došlo je do pogreške u prepoznavanju. Neposredno pred otvaranje paljbe Holland je uvidio pogrešku i zapovjedio promjenu cilja, ali se čini da nova zapovjed na Hoodu nije primljena jer je ovaj brod za vrijeme kratkotrajne bitke pucao na krstaricu. Prince of Wales ipak je usmjerio paljbu na pravi Bismarck jer je zapovjedniku bilo jasno da je riječ o zabuni. Paljba je otvorena u 5 h 52 min s udaljenosti od oko 24.000 m.
U međuvremenu, dok su Britanci rasipali svoju ionako dvojbenu prednost, na njemačkoj strani događaji su se odvijali drugačije. Približavanje britanskih brodova prva je otkrila krstarica Prinz Eugen pomoću hidrofona koji su registrirali zvuke brodskih vijaka dva velika broda u punoj brzini. Kada su se brodovi pojavili na obzorju Nijemci su najprije pomislili da su sreli dvije krstarice. Zatim su na čelu prepoznali Hooda, dok su za drugi brod pretpostavili po obliku zapovjednog tornja da je HMS Renown ili HMS King George V, ne znajući da je Prince of Wales već u aktivnoj službi. Kada su Britanci otvorili paljbu njemački artiljerci iščekivali su zapovijed da se odgovori paljbom, međutim admiral Lütjens takvu zapovijed nije izdavao. On se, naime, držao uputa zapovjedništva Kriegsmarine da se ne smije upuštati u borbu s protivnikom koji je jednako jak ili jači - njegov zadatak bio je uništavanje konvoja.
U jednom trenutku je reagirao zapovjednik Bismarcka kapetan Ernst Lindemann i to na vrlo slikovit način: - Ja neću dopustiti da se na moj brod puca ispod moje stražnjice ("Ich lasse mir doch nicht mein Schiff unter dem Arsch wegschießen’’). Otvori paljbu! (''Feuererlaubnis!").
Oba njemačka broda usmjerila su paljbu na Hood, a gađanje je bilo vrlo precizno. Bismarck je već trećom salvom urakljio Hooda. U to vrijeme Hood je primio i prvi pogodak koji je izazvao požar na glavnoj palubi, a ostalo je nerazjašnjeno je li granata došla sa Bismarcka ili krstarice Prinz Eugen. Četvrta Bismarckova salva imala je podbačaj, a peta salva riješila je bitku. Upravo u trenutku kada je Hood po zapovjedi admirala Hollanda počeo skretati ulijevo kako bi aktivirao krmene topove jedna granata pete Bismarckove salve pala je upravo na najosjetljivije mjesto, između nadgrađa i krmene povišene topovske kule, te probila slabi palubni oklop i prodrla u unutrašnjost. Eksplozija se proširila na spremište municije za glavne topove. To je izazvalo sekundarnu eksploziju sličnu vulkanskoj erupciji, s plamenom visokim preko 300 metara, od koje se Hood prelomio po sredini i potonuo za tri minute. Od čitave posade, koja je brojala 1.420 mornara i oficira, preživjela su samo tri čovjeka koje je kasnije spasio razarač HMS Electra. Među poginulima su bili admiral Holland i zapovjednik broda kapetan Ralph Kerr.
Prince of Wales obilazi olupine Hooda, umjetnički prikaz:
Obje strane su bile zatečene neočekivanom i naglom katastrofom bojnog krstaša Hood. Britanci su bili šokirani, a Nijemci nisu u prvi mah mogli vjerovati da su s takvom lakoćom potopili najveći britanski brod i jedini koji je, po njihovom mišljenju, predstavljao stvarnu opasnost za Bismarcka. Međutim, bitka je nastavljena. Nijemci su odmah prebacili paljbu na Prince of Wales, što im nije bilo teško jer su britanski brodovi plovili na malom međusobnom razmaku tako da su njemačkim artiljercima predstavljali skupni cilj.
Prince of Wales morao je naglo skrenuti udesno da izbjegne nalet na olupine Hooda, a zatim je nastavio borbu s Bismarckom. U normalnim okolnostima ta borba je možda mogla biti i ravnopravna, međutim obistinila su se strahovanja da ovaj britanski brod zapravo nije potpuno spreman za akciju. Usred bitke pojavili su se teški kvarovi i zastoji na četverocjevnim kulama, čime je borbena snaga broda osjetno smanjena. Ubrzo je primio sedam pogodaka, od čega četiri sa Bismarcka, i pretrpio zamjetna oštećenja pa je njegov zapovjednik kapetan John Leach, koji je čudom preživio pogodak u zapovjedni most, budući svjestan da nastavak bitke znači i sigurnu propast donio razumnu odluku da prekine borbeni dodir. Kontraadmiral Wake-Walker, koji je poslije pogibije viceadmirala Hollanda ostao najstariji britanski oficir na bojištu, odobrio je tu odluku jer mu se činilo da njemački brodovi nisu primili ni jedan pogodak. U 6 h 13 min Prince of Wales povukao se pod zaštitom dimne zavjese i pridružio se krstaricama Norfolk i Suffolk te nastavio zajedno s njima slijediti njemačke brodove.
Time je završena kratkotrajna bitka u Danskom prolazu u kojoj su Nijemci, premda prividno slabiji, postigli izvanrednu taktičku pobjedu. Međutim, konačni rezultat bitke nije bio toliko nepovoljan za Britance kako se u prvi mah može činiti, jer je u Danskom prolazu na posredan način riješena i sudbina Bismarcka. On je je primio tri pogotka, sva tri od bojnog broda Prince of Wales. Jedna granata pala je na nadgrađe i nije pričinila veću štetu - uništena je motorna barkasa zapovjednika i oštećen katapult za hidroavione. Druga granata pogodila je trup broda po sredini i eksplodirala u protutorpednoj pregradi pri čemu je oštećen dio pogonskog postrojenja i probijeni su tankovi s gorivom u dvostrukom dnu. Najozbiljniji je bio pogodak u pramac oko vodene linije, pri čemu su probijeni prednji tankovi s gorivom. Jedan dio loživog ulja pomiješao se s morskom vodom, oko 1.000 tona goriva ostalo je nedostupno zbog pokidanih spojnih cjevovoda, a kroz nastali otvor ulje je curilo izvan broda. Uslijed prodora vode pramac je utonuo dublje za 3° i brod se nagnuo na lijevi bok pod kutem od 9° pa je kapetan Lindemann morao zapovijediti protuplavljenje. Uslijed ovih oštećenja smanjena mu je i vršna brzina na 25 čv.
Bismarck poslije bitke u Danskom prolazu, snimka s krstarice Prinz Eugen. Vidi se nagib broda prema pramcu:
Britanci u početku nisu bili svjesni koliko ozbiljno su oštetili Bismarcka. Admiral Wake-Walker imao je dojamda Nijemci nisu primili ni jedan pogodak. Da je Bismarck oštećen i da gubi ulje saznao je od posade hidroaviona za daleka izviđanja iz baze na Islandu, koji je kružio iznad bojišta i promatrao bitku iz zraka.
Premda oštećenja sama po sebi nisu bila teška i mogla su se lako popraviti u nekoj mornaričkoj bazi, admiral Lütjens je bio svjestan da s brodom u takvom stanju ne može voditi nikakve ofanzivne operacije. Najviše brige zadavao je neprekidni gubitak i općenito nedovoljna količina goriva. Stoga je zapovjedniku Prinza Eugena kapetanu Helmuthu Brinkmannu dao slobodu manevra i uputio ga da samostalno vodi krstarički rat (Prinz Eugen se odvojio oko 18 h) dok je s Bismarckom skrenuo prema francuskoj obali u namjeri da uplovi u neku od tamošnjih mornaričkih baza, vjerojatno St. Nazaire ili Brest. Međutim, tamo nikada nije stigao.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 27.05.17 4:45
Uništenje bojnog broda Bismarck 27. svibnja/maja 1941.
Prije tri dana u ovoj kronici je opisana pomorska bitka u Danskom prolazu u kojoj je Bismarck potopio britanski bojni krstaš HMS Hood, ali je i sâm pretrpio oštećenja zbog kojih se morao povući u neku od pomorskih baza radi popravka.
Odluka admirala Lütjensa da se uputi u Francusku umjesto da se vrati u Norvešku pobudila je kontroverze pa i kritike, kako od strane Nijemaca tako i Britanaca (iako im je takva odluka dobro došla). Naime, do francuske obale trebalo je prijeći 1.600 nm, a do Norveške kroz Danski prolaz 1.000 nm. Bismarck bi time izbjegao stupicu britanske flote i vratio bi se trijumfalno u Njemačku, gdje bi zajedno s blizancem Tirpitzom ostao permanentna prijetnja koja bi zadržala glavninu Royal Navy u Scapa Flowu. Međutim, čini se da je Lütjens htio izbjeći u budućnosti novo i opasno probijanje kroz Danski prolaz, a izlaz na Atlantik iz francuskih luka bio bi praktično slobodan.
Poslije bitke u Danskom prolazu Britanci su pokrenuli potjeru neviđenih razmjera. Javnost je odmah obaviještena o gubitku Hooda što je izazvalo šok i nevjericu, a zatim zahtjeve za osvetom. Jer Hood je bio dvadeset godina simbol britanske pomorske moći (The Mighty Hood). Premijer Churchill izravno je zapovijedio Royal Navy: - Potopite Bismarcka! (Sink the Bismarck). U skladu s novim okolnostima izvršen je i odgovarajući raspored flotnih snaga.
Bismarcka su i dalje slijedile krstarice admirala Wake-Walkera, sada pojačane bojnim brodom Prince of Wales. Bojni brod HMS Ramillies dobio je zapovjed da napusti konvoj koji je pratio za Halifax i da se postavi između Bismarcka i konvoja. Bojni brod HMS Revenge dobio je zapovjed da isplovi iz Hallfaxa i zaštiti taj konvoj, a zatim da se prema potrebi pridruži potjeri za Bismarckom. Eskadra H viceadmirala Jamesa Somervillea iz Gibraltara s bojnim krstašem HMS Renown, nosačem aviona HMS Ark Royal i krstaricom HMS Sheffield dobila je zapovjed da isplovi prema Biskajskom zaljevu kako bi intervenirala za slučaj da se Bismarck uputi prema francuskoj obali. U akciju je uključen i bojni brod HMS Rodney, koji je zajedno s 4 razarača pratio veliki putnički brod (preuređen za transport trupa) Britannic na putu u Kanadu. Sâm Rodney je trebao nakon toga otploviti u Boston na veliki remont. Nakon bitke u Danskom prolazu u pratnji Britannica ostavljen je samo jedan razarač, dok je Rodney s preostala tri razarača uključen u potjeru za Bismarckom.
Ipak, u to vrijeme najbliža Bismarcku bila je glavnina Domovinske flote pod zapovjedništvom admirala sir Johna Toveya s bojnim brodom HMS King George V, bojnim krstašem HMS Repulse, nosačem aviona HMS Victorious, 4 krstarice i 7 razarača. Udaljenost je još uvijek bila prevelika da bi se Bismarcku nametnula artiljerijska bitka, pa je admiral Tovey uputio nosač aviona Victorious da punom brzinom otplovi naprijed i izvede zračni napad. Odluka je bila rizična iz dva razloga. Prvo, Victorious je, poput bojnog broda Prince of Wales, bio potpuno novi brod tek uvršten u flotu i ovo mu je bio prvi izlazak na otvoreni ocean. Prvobitno je Victorious trebao prevesti lovce Hurricane na Maltu pri čemu bi se posada putem uvježbavala. Međutim, nakon vijesti o isplovljavanju grupe Bismarck na brod je na brzinu ukrcan skvadron od 9 torpednih aviona i nekoliko lovaca te je uvršten u eskadru admirala Toveya. I drugo, napad je trebalo izvesti po vrlo lošem vremenu i na krajnjoj granici doleta aviona, koji bi se trebali spustiti po mraku iako piloti nisu imali dovoljno iskustva u slijetanju na nosač aviona ni po danu.
Unatoč nepovoljnim okolnostima admiral Tovey je bio odlučan iskoristiti svaku mogućnost da napadne Bismarcka. Avioni su ga uspjeli pronaći i pogoditi ga jednim torpedom, ali u teško oklopljeni bok gdje nije pričinjena veća šteta. Unatoč opasnosti od podmornica Victorious je upalio reflektore i osvijetlio letnu palubu kako bi avionima olakšao slijetanje, pa su se svi torpedni avioni sretno vratili na nosač.
Tokom noći 24. na 25. svibnja Britancima se dogodilo ono najgore što im se moglo dogoditi - da Bismarcku izgube trag. Naime, izlaskom na otvoreni ocean pojavila se opasnost od njemačkih podmornica, pa su brodovi admirala Wake-Walkera - sada grupirani iza Bismarcka s lijeve strane - počeli ploviti cik-cak kako bi izbjegli eventualne torpedne napade. Svaki put pri dolasku na krajnju točku kretanja ulijevo gubili bi radarski kontakt s Bismarckom, da bi ga ponovo uspostavili skretanjem udesno. Na Bismarcku su primijetili da britanska pažnja popušta pa su izveli majstorski potez - kada su Britanci bili kod krajnje točke kretanja ulijevo Bismarck je naglo skrenuo udesno i nestao. Gubitak kontakta s Bismarckom teško je zabrinuo britanski Admiralitet jer je učinio besmislenom svu koncentraciju flote.
Puni 31 sat Britanci nisu znali gdje se Bismarck nalazi. Doduše, u međuvremenu im je nešto pomogla jedna neopreznost admirala Lütjensa. Čini se da je precijenio mogućnosti britanskih radara i vjerovao je da ga Britanci i dalje prate, samo sa veće udaljenosti, pa je poslao dugačku radio-poruku zapovjedništvu Kriegsmarine s detaljnim opisom bitke u Danskom prolazu. Emitiranje te - u onom trenutku sasvim nepotrebne - poruke trajalo je više od pola sata što je omogućilo Britancima da lociraju poziciju Bismarcka preko radio-goniometarskih stanica na kopnu. No sada je pak došao red na Britance da pogriješe, jer je na zapovjednom brodu King George V pozicija Bismarcka krivo unesena u pomorske karte. To je navelo admirala Toveya na zaključak da se Bismarck uputio u Norvešku kroz prolaz između Islanda i otočja Faroe, stoga je skrenuo potjeru u tom smjeru.
U međuvremenu je došlo do promjena u sastavu britanskih snaga. Nosač aviona Victorious vraćen je u Britaniju jer su razarači iz njegove pratnje imali premalo goriva. Bojni krstaš Repulse upućen je u Hvallfjord na Islandu na popunu goriva, a prema Islandu je upućen i Prince of Wales kako bi zatvorio Danski prolaz za slučaj da Bismarck krene istim putem prema Norveškoj. Tako se zapovjedni brod Domovinske flote King George V našao sâm na pučini Atlantika progoneći Bismarcka. Dalje prema istoku nalazio se Rodney, sada u pratnji dva razarača, koji je također krenuo prema sjeveru i time presjekao buduću Bismarckovu putanju. Poslije nekoliko sati admiral Tovey je zaključio da se Bismarck ipak kreće prema francuskoj obali, stoga je ponovo skrenuo potjeru u tom smjeru.
Sve dvojbe o poziciji Bismarcka riješene su u prijepodnevnim satima 26. svibnja. Hidroavion za daleka izviđanja PBY Catalina iz baze Loch Erne u Irskoj primijetio je kroz pukotinu u oblacima nepoznati brod u plovidbi prema Francuskoj. Avion se spustio ispod razine oblaka kako bi provjerio o kojem je brodu riječ, da bi bio dočekan jakom protuzračnom paljbom.
Koliko god Britanci bili sretni što su ponovo locirali Bismarcka toliko su bili i zabrinuti, jer se nalazio na samo 690 nm zapadno od Bresta. To je Britancima davalo još otprilike 24 sata vremena da ga uhvate.
Problem je bio u tome što je Bismarck u međuvremenu izašao iz obruča Domovinske flote. King George V zaostao je iza Bismarcka oko 150 nm i premda je plovio nešto većom brzinom nije bilo nikakve šanse da ga sustigne. U popodnevnim satima 26. svibnja King George V sastao se na pučini Atlantika s bojnim brodom Rodney kojeg su pratili razarači HMS Tartar i HMS Mashona. To je admiralskom brodu osiguralo zaštitu od podmornica, ali je još više usporilo britansku potjeru jer Rodney nije mogao ploviti brže od 21 čvora.
Jedina britanska snaga koja je još stajala na putu Bismarcku bila je Eskadra H viceadmirala Somervillea s bojnim krstašem Renown, nosačem aviona Ark Royal i krstaricom Sheffield. Renown je bio preslab da bi se samostalno upustio u artiljerijski dvoboj s Bismarckom, stoga je iz Eskadre H mogao djelovati nosač aviona Ark Royal na kojem su bila ukrcana tri skvadrona s 30 torpednih aviona.
Nakon što je Bismarck ponovo lociran admiral Somerville poslao je krstaricu Sheffield da punom brzinom otplovi naprijed i postavi se iza Bismarcka, te da ga slijedi kako su to ranije činile krstarice admirala Wake-Walkera. Nekim propustom u komunikaciji vijest o upućivanju krstarice Sheffield za Bismarckom nije priopćena posadama aviona, što je zamalo imalo tragične posljedice
U 14 h 30 min sa nosača Ark Royal poletjela je prva skupina od 15 torpednih aviona pod zapovjedništvom kapetana korvete Stewart-Moorea. Jedan avion morao se zbog kvara na motoru vratiti, tako da je u napad prosljedilo ukupno 14. Pilotima je na brifingu rečeno da ratni brod kojeg sretnu u označenom području može biti samo Bismarck. Tek nakon što su avioni poletjeli i već daleko odmaknuli za njima je poslana panična nešifrirana poruka: - Pazite na Sheffield, pazite na Sheffield! - Međutim, bilo je kasno - avioni su pronašli i napali upravo krstaricu Sheffield. Da ironija bude potpuna, tim istim pilotima upravo je krstarica Sheffield služila kao cilj u vježbanju torpednog gađanja. No prevladalo je uzbuđenje i želja da se zadatak izvrši, a naravno i kriva informacija prije polijetanja.
Na krstarici su primijetili avione i zaključili da oni traže Bismarcka, a onda su zapanjeno gledali kako se raspoređuju za torpedni napad. Zapovjednik Sheffielda kapetan Charles Larcom reagirao je vrlo hladnokrvno - zabranio je otvaranje protuzračne paljbe i zapovijedio povećanje brzine na maksimum, te oštri zaokret udesno. Ukupno 11 aviona lansiralo je torpeda na Sheffield, a onda je usljedilo drugo iznenađenje - većina torpeda eksplodirala je prerano zbog neispravnih magnetskih upaljača. Ostale je krstarica uspjela izmanevrirati. Posljednja tri aviona u zadnji čas su primijetila zabunu i odustala su od napada. Piloti su se posramljeni vratili na nosač Ark Royal, međutim njegov zapovjednik kapetan Loben Mound bio je razuman čovjek. Utješio je pilote činjenicom da krstarica nije pogođena, a na ovaj način je otkrivena pogreška na torpedima koji ne bi naškodili ni Bismarcku.
U 18 h 30 m poletjela je u napad nova skupina od 15 torpednih aviona, kojom je zapovijedao kapetan korvete Trevenen Coode. Bila je to doslovce posljednja od posljednjih šansi da se Bismarcka uhvati. Ako sada ne bude zaustavljen, do jutra će biti dovoljno blizu francuskoj obali da bude pod zaštitom njemačkog ratnog zrakoplovstva. Luftwaffe je već pripremila skupinu od 80 bombardera Junkers Ju-88, koja je imala poletjeti još za mraka kako bi do jutra stigla do Bismarcka i napala njegove progonitelje. Stoga Britanci u ovom posljednjem, gotovo očajničkom, pokušaju nisu ništa prepuštali slučaju. Neispravni magnetski upaljači zamijenjeni su udarnima, a torpeda su podešena za dubinu od oko 6,5 m. Da se izbjegne nova kobna zabuna piloti su imali zapovjed da najprije pronađu krstaricu Sheffield koja ih je k sebi navodila putem radija. Tako su i postupili, a krstarica im je reflektorom pokazala smjer gdje se nalazi Bismarck.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 27.05.17 4:46
Usljedio je jedan od najpoznatijih, a svakako i najsmjelijih, napada mornaričkog zrakoplovstva u Drugom svjetskom ratu. Britanski torpedni avioni, zastarjeli i spori dvokrilci tipa Swordfish, jedva su se nosili s vrlo lošim vremenom i slabom vidljivošću da bi ih dočekala žestoka protuzračna paljba. Unatoč tome piloti su nastojali prići što bliže kako bi povećali sigurnost pogodaka. Na kraju su njihovi napori i njihova smjelost konačno bili nagrađeni. Ni jedan avion nije bio izgubljen dok je Bismarck dobio najmanje dva, a možda i tri torpedna pogotka. Jedan ili dva torpeda pogodili su teško oklopljeni bok, no Bismarcku je presudio pogodak u njegovu Ahilovu petu - u krmu, koja je bila slabije konstrukcije što je inače bio problem i kod drugih velikih njemačkih brodova. Od eksplozije torpeda krma se vjerojatno slomila i nalegla na kormila, koja su ostala blokirana pod kutem od 12° za vrijeme oštrog zaokreta. Nakon ovog pogotka Bismarck je oplovio puni krug, a brzina mu je naglo pala. Neko vrijeme nakon zračnog napada krstarica Sheffield javila je admiralu Toveyu dobru vijest da Bismarck više ne plovi punom brzinom prema jugoistoku već minimalnom brzinom prema sjeverozapadu - ravno ususret glavnini britanske flote.
Nijemci su očajnički pokušavali otklonilti kvar. Kada nikakve metode nisu donijele rezultat odlučili su odbaciti kormila i brodom upravljati pomoću vijaka, ali im ni to nije uspjelo jer ronioci zbog stanja mora nisu uspjeli postaviti eksplozivni naboj. Nešto prije ponoći admiral Lütjens poslao je znakovitu poruku za Marinekommando West: - Brodom se ne može upravljati, boriti ćemo se do posljednje granate.
Britanci više nisu ostavljali Bismarcka na miru. Oko 23 h do njega je došla flotila razarača pod zapovjedništvom kapetana Phillipa Viana. Razarači HMS Cossack, HMS Zulu, HMS Maori, HMS Sikh i poljski Piorun ostatak noći kružili su oko Bismarcka i napadali ga torpedima. Rezultat ovog napada ostao je neizvjestan - Britanci tvrde da su postigli nekoliko pogodaka, ali preživjeli Nijemci to nisu potvrdili. U svakom slučaju zbog napada razarača Bismarckova posada nije se mogla odmoriti, a potrošen je i jedan dio municije. Pred zoru su se razarači povukli, a na scenu su stupili britanski bojni brodovi.
Za razliku od bitke u Danskom prolazu britanska premoć u odnosu snaga ovaj put nije bila prividna, nego je bila stvarna. Bojni brod King George V, zapovjedni brod Domovinske flote, bio je istog tipa kao i Prince of Wales. Međutim, to je bio prvi u nizu od pet jednakih brodova koje su Britanci uvrstili u flotu za vrijeme rata (po njemu je čitava klasa dobila ime). U flotu je uvršten u prosincu/decembru 1940. godine, tako da je bilo dovoljno vremena za obuku posade i razdoblje ''uhodavanja'' koje je potrebno da se od novogradnje dobije efikasna borbena jedinica. Bojni brod Rodney bio je nešto stariji. U flotu je uvršten 1927. godine, ali je zajedno s brodom blizancem HMS Nelson bio najjače naoružani brod britanske ratne mornarice. Imao je standardnu istisninu od 34.000 t i 9 topova kalibra 406 mm u tri trocjevne kule. Po paljbenoj snazi bio je pojedinačno jači od Bismarcka, a s druge strane bio je nešto slabije oklopljen i puno sporiji.
Uz ova dva bojna broda u završnoj bici s Bismarckom sudjelovala su još dva britanska broda, doduše u sporednim ulogama. Jedan od njih bio je teška krstarica Norfolk, zastavni brod kontraadmirala Wake-Walkera koji je progonio Bismarcka još od Danskog prolaza i sada je dobio priliku sudjelovati u završnom obračunu. Tokom same bitke pridružila se i teška krstarica HMS Dorsetshire, koja je prije toga pratila jedan konvoj pa ga je napustila da se pridruži potjeri za Bismarckom. Osim navedenih brodova Britanci su u Eskadri H iz Gibraltara imali još jednu tešku jedinicu, bojni krstaš Renown, zastavni brod viceadmirala Somervillea, istisnine 32.000 t s 6 topova kalibra 381 mm. Međutim, kako je bio još slabije oklopljen od bojnog krstaša Hood Britanci su ga ostavili u rezervi, a u bitku bi se umiješao samo u slučaju da neki od bojnih brodova bude izbačen iz akcije.
Osim ove - dakle stvarne - britanske premoći valja napomenuti i da je admiral Tovey dobro postavio taktiku završne bitke s Bismarckom. Najprije je pričekao s napadom do svitanja, kako bi iskoristio meteorološke prilike i prišao Bismarcku s tamnije strane obzorja, a zatim je krenuo u napad. Za razliku od viceadmirala Hollanda u Danskom prolazu, koji je brodove vodio na malom međusobnom razmaku tako da su Nijemcima predstavljali skupni cilj, admiral Tovey je svoje brodove razdvojio, a zapovjednik Rodneya kapetan Frederick Dalrymple-Hamilton dobio je od admirala slobodu manevra. Time je Bismarcku otežano prebacivanje paljbe s jednog broda na drugi.
Završna bitka započela je 27. svibnja u 8 h 47 min po londonskom vremenu ispaljivanjem prve salve sa bojnog broda Rodney, sa udaljenosti od oko 22.000 m. Minutu kasnije paljbu je otvorio i King George V, a Bismarck je odgovorio u 8 h 50 min. Pucao je na Rodneya i to u početku precizno. Već trećom salvom Bismarck je urakljio Rodneya tako blizu da su stupovi vode od eksplozija u moru prelijevali palubu. Jedna granata pala je na samo desetak metara od broda pa su krhotine oštetile ciljničke sprave za protuzračne topove. Međutim, to je bilo sve što je Bismarck uspio učiniti. Rodney je plovidbom cik-cak izmicao Bismarckovoj paljbi, a zatim je prevladala snaga britanskog napada jer su Britanci počeli postizati pune pogotke na Bismarcku. Prve granate pale su na Bismarck u 8 h 57 min, a već u 8 h 59 min pogodak sa bojnog broda Rodney izbacio je iz borbe topovsku kulu Anton na pramcu (Nijemci su topovske kule na brodovima označavali sukladno mornaričkoj signalnoj abecedi: A, B, C i D ili Anton, Bruno, Cäsar i Dora). U 9 h 02 min nova granata s bojnog broda Rodney pogodila je topovsku kulu Bruno, koja je također prekinula akciju.
Po nekim izvorima, u 9 h 02 min, samo desetak sekundi nakon pogotka u topovsku kulu Bruno, granata sa bojnog broda King George V pogodila je Bismarckov zapovjedni most, probila oklop i eksplodirala u unutrašnjosti. Vjeruje se da je tada poginuo admiral Lütjens, a zajedno s njim kapetan Lindemann i drugo osoblje na mostu.
Svoje preostale topove Bismarck je nakon nekog vremena usmjerio na King George V, koji se u međuvremenu neometano približavao kako bi povećao preciznost paljbe. Međutim, Bismarckova paljba bila je sve slabija, a i sve nepreciznija nakon što je u 9 h 15 min pogođena središnja postaja za upravljanje paljbom. Tada je poginuo Bismarckov glavni artiljerijski oficir, kapetan korvete Adalbert Schneider, čovjek koji je potopio Hooda.
U međuvremenu su oba britanska bojna broda, naročito Rodney s topovima 406 mm, sustavno razarala trup i naročito nadgrađe i topovske kule na Bismarcku. Kada je udaljenost dovoljno smanjena bojni brodovi su aktivirali i pomoćne topove kalibra 152 i 133 mm, a Bismarck su gađale i krstarice Norfolk i Dorsetshire granatama 203 mm.
U 9 h 31 min ušutkani su i posljednji Bismarckovi topovi i to sada više nije bila pomorska bitka nego masakr, jer Bismarck više nije bio ratni brod već ploveća ruševina. Unatoč tome Britanci su još punih 45 minuta pucali po njemu jer su ga htjeli pod svaku cijenu potopiti. Ukupno su sva četiri britanska broda ispalila 2.876 granata svih kalibara, od čega je prema procjenama između 400 i 600 pogodilo cilj. Bismarck je pokazao izvanrednu žilavost - unatoč strahovitoj paljbi i dalje se držao na vodi, a turbine su mu radile sve do potonuća. Stanje na brodu bilo je strašno, preživjeli su ispričali da su na gornjim palubama zatekli gomile leševa od kojih su mnogi bili raskomadani.
U 10 h 15 min admiral Tovey zapovijedio je prekid paljbe i povlačenje glavnine flote zbog oskudice goriva i opasnosti od podmornica. Također je zapovijedio da brodovi koji još imaju torpeda potope Bismarcka torpedima (Use your torpedoes if you have any). Tada je krstarica Dorsetshire lansirala tri torpeda od kojih su dva sigurno pogodila cilj, a vjerojatno i treći premda se ovaj treći pogodak pripisuje i krstarici Norfolk. U međuvremenu je na Bismarcku najstariji preživjeli oficir izdao zapovijed za samopotapanje otvaranjem podvodnih ventila i aktiviranjem eksplozivnih naboja u koritu broda, jer su Nijemci bili odlučni spriječiti da Britanci eventualno stupe na brod. Stoga se do danas vodi rasprava oko toga od čega je zapravo potonuo Bismarck - Nijemci tvrde da su ga potopili sâmi, Britanci da je potopljen torpedima. U svakom slučaju, nakon torpediranja s krstarice DorsetshireBismarck se konačno počeo naginjati da bi se na kraju prevrnuo i potonuo na dubinu od 4.700 m.
Posljednji trenuci Bismarcka, snimka sa krstarice HMS Dorsetshire:
Poslije potonuća u moru je ostalo oko 800 preživjelih članova posade. Za njihovo spašavanje ostavljeni su krstarica Dorsetshire i razarač Maori. Oni su iz vode izvukli 110 brodolomaca, a zatim su prekinuli spašavanje jer je dojavljeno približavanje jedne njemačke podmornice. Po iskazima očevidaca to je bio vrlo nemio prizor, jer kada su se brodovi pokrenuli oko njih je u vodi bilo još na stotine Nijemaca koji su se nastojali domoći spasa. Mnogi su se već držali za konopce koje su im dobacili britanski mornari, no kako su brodovi hvatali brzinu tako su ti nesretnici jedan za drugim ispuštali konopce i padali natrag u more.
Poslije rata neki od preživjelih Nijemaca predbacivali su zapovjedniku krstarice Dorsetshire kapetanu Benjaminu Martinu da je prerano i bez potrebe prekinuo spašavanje. Čak su se čule i optužbe da su Britanci namjerno ostavili njihove drugove neka se utope, navodno kao osveta za pogibiju posade bojnog krstaša Hood. Točku na ove rasprave stavio je vjerojatno najpozvaniji za prosudbu, nekadašnji četvrti artiljerijski oficir na Bismarcku i najstariji po činu među preživjelima Burkard von Müllenheim-Rechberg, koji je rekao da je kapetan Martin postupio na način kako bi postupio svaki odgovorni zapovjednik na njegovom mjestu - da prije svega vodi računa o sigurnosti vlastitog broda i vlastite posade.
Neko vrijeme poslije povlačenja britanskih brodova pojavila se podmornica U-74, koja je bila pozvana da preuzme brodski dnevnik sa Bismarcka. Za to je zakasnila, ali je izvukla iz vode još tri brodolomca. Na kraju, još dvojicu preživjelih spasio je meteorološki brod Sachsenwald. I to je bilo sve. Španjolska krstarica Canarias, koja je naknadno stigla na poprište bitke da pomogne u potrazi za preživjelima, našla je samo plutajuće leševe. Spašeno je dakle 115 članova posade, od kojih 110 kao zarobljenici.
Na Bismarcku je poginulo ili se poslije potonuća utopilo 2.106 ljudi. Naime, osim redovite posade na brodu je bio ukrcan štab operativne flote, skupina mlađih oficira sa broda blizanca Tirpitz koji su povedeni na ovo krstarenje radi vježbe i stjecanja iskustva, osoblje službe B-dienst za hvatanje radio-poruka, prizne posade za uhvaćene trgovačke brodove i nekoliko ratnih izvjestitelja. Svi su oni nestali zajedno sa Bismarckom, među preživjelima bila su samo dva niža oficira.
Krstarica Prinz Eugen izbjegla je sudbinu Bismarcka, ali se nije proslavila u krstaričkom ratu - nije stigla naći ni jednu jedinu žrtvu. Zbog problema s pogonskim strojevima (posljedica ranijeg naleta na minu u Baltičkom moru) kapetan Brinkmann potražio je utočište u Brestu, u koji je uplovio 1. lipnja/juna.
Britanci su znali da se Nijemci u krstaričkom ratu oslanjaju na mrežu opskrbnih brodova, koji su bili razasuti širom Atlantika i to daleko od uobičajenih pomorskih ruta. Zahvaljujući sustavu za dešifriranje radio poruka Ultra saznali su njihove lokacije i većinu potopili, zaplijenili ili natjerali na samopotapanje. Operacija Rheinübung bila je stoga posljednji njemački pokušaj vođenja krstaričkog rata klasičnim ratnim brodovima - kako zbog gubitka većine opskrbnih brodova tako i zbog općenite sumnje u uspjeh.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 05.06.17 0:14
Saveznička evakuacija iz Dunkerquea, (grad u departmanu Nord, Francuska) jedna od najdramatičnijih operacija tijekom Drugog svjetskog rata, dovršena je 4. lipnja 1940. Tom su akcijom od njemačkog zarobljavanja ili pogibije spašena 338.226 saveznička vojnika. Njemačka vojska je tijekom svibnja te godine na obali La Manchea s obiju strana francusko-belgijske granice brzim prodorom opkolila velike britanske, francuske i belgijske snage. Pritisnute sa svih strana na mostobranu, kojemu je Dunkerque bio jedina luka, prikupljale su se na plažama Dunkerquea jer je lokalna luka u međuvremenu bila razorena. Kada se očekivalo da će Nijemci sasvim potući savezničke snage, Hitler je 24. svibnja donio kontroverznu odluku (o kojoj povijesničari i danas raspravljaju) da se tenkovi zaustave tik pred Dunkerqueom i prepustio Luftwaffeu da uništi neprijatelja u stupici. Dva dana kasnije pokrenuta je evakuacija savezničkih snaga pod kodnim imenom Dynamo, koja se odvijala u dramaičnim uvjetima rastućeg pritiska s kopna i neprekidnim napadima iz zraka. U evakuaciji kod Dunkerquea sudjelovalo je oko 860 plovila koja su činila najčudniju flotu u povijesti ratovanja jer su za potrebe evakuacije mobilizirana gotovo sva plovila koja su mogli pronaći u britanskim, francuskim, nizozemskim i belgijskim lukama. Tako su angažirani ratni brodovi, ribarice, trajekti, luksuzne jahte, obični čamci… Tada je Hitler zapovjedio kopneni napad, ali su saveznici već organizirali snažnu obrambenu liniju. Tek je 4. lipnja, kada je otišao i posljednji Britanac, otpor popustio te se Nijemcima predalo oko 40.000 Francuza i Belgijanaca. Sveukupno savezničko naoružanje te 177 zrakoplova, 29 ratnih i 215 drugih brodova palo je Nijemcima u ruke. Unatoč tome što je operacija kod Dunkerquea bila evakuacija, smatrana je velikim uspjehom, jer su od Nijemaca spašeni mnogi saveznički vojnici. Time je ujedno sačuvana i znatna vojna sila koja se kasnije mogla upotrijebiti za borbu protiv istih neprijatelja. Čitava operacija kasnije je nazvana čudo kod Dunkerquea. Britanski premijer Winston Churchill održao je u vremenu završetka evakuacije poznati govor u Britanskom parlamentu. U njemu je upotrijebio frazu: 'we shall fight on the beaches' ('borit ćemo se na plažama'), koja je postala jednom od njegovih najpoznatijih fraza uopće. Radilo se o motivirajućem govoru koji je odražavao njegovu namjeru da nikada ne poklekne pred njemačkom vojnom silom.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 05.06.17 16:51
Pedeset godina od Lipanjskog/Junskog ili Šestodnevnog rata 1967. godine
Država Izrael je od svog osnutka (odlukom UN) 1948. godine u neprekinutom poluratnom stanju sa svojim arapskim susjedima. Osim stalnih napetosti i povremenih manjih oružanih sukoba i terorističkih aktivnosti Izrael je s Arapima vodio i nekoliko ''vrućih'' ratova, među kojima se posebno ističe Treći izraelsko-arapski rat poznat i kao Lipanjski rat i Šestodnevni rat (Six Days War) 1967. godine u kojem su izraelske oružane snage do nogu potukle vojske Egipta, Jordana i Sirije. Glavnu ulogu u tom ratu odigralo je zrakoplovstvo, a na kopnu oklopne snage.
Preludij
Nakon rata 1956. godine između Izraela i Egipta uspostavljena je tampon-zona na Sinajskom poluotoku pod nadzorom UN (United Nations Emergency Force - UNEF). Također je uspostavljena demilitarizirana zona na granici Izraela i Sirije, koju su postupno zaposjeli izraelski vojnici i započeli s protjerivanjem lokalnog arapskog stanovništva. Novi veliki spor izazvala je namjera obiju strana da skrenu dio vode rijeke Jordan radi natapanja poljoprivrednih površina.
Sredinom šezdesetih godina također se pojačala aktivnost palestinskih gerilaca koji su upadali na izraelski teritorij iz Sirije i napadali naselja. To je dovelo do više sporadičnih okršaja oružanih snaga Izraela i Sirije, ponekad uz korištenje artiljerije i zračnih snaga. U proljeće 1967. godine obavještajna služba SSSR-a priopćila je Arapima informaciju - koja se pokazala lažnom - da Izrael gomila trupe radi napada na Siriju. Uslijedila je žestoka reakcija arapskih zemalja i u mnogim gradovima, posebice u Kairu, pojavile su se na ulicama mase demonstranata koji su nosili transparente s prijetnjama i uvredljivim porukama na račun Izraela.
Egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser našao se u ulozi neformalnog vođe arapskog svijeta, od koga se očekivalo da reagira na ''izraelske prijetnje prema Siriji''. I još više - da predvodi uništenje države Izrael koja je bila trn u oku Arapima od samog osnutka.
Ratna psihoza u arapskim zemljama dosegla je vrhunac u svibnju/maju 1967. godine, kada je Nasser donio dvije ključne i fatalne odluke - o otkazivanju mandata UNEF-a i raspoređivanju glavnine egipatske vojske na Sinajski poluotok, te o zatvaranju Tiranskog tjesnaca za izraelske brodove. Naročito opasan potez je bio zatvaranje Tiranskog tjesnaca koji nadzire ulaz u Akabski zaljev, jer se u njemu nalazi luka Eilat preko koje je Izrael uvozio naftu. Tu odluku su Izraelci primili kao casus belli i doveli su svoje oružane snage u stanje pune mobilizacije.
Teret opće mobilizacije nije mogla dugo trpjeti izraelska ekonomija, koja je praktično ostala bez radne snage. Diplomatski napori da se Egipat odvrati od rizičnih koraka nisu urodili plodom i izraelski premijer Levi Eskhol je 1. lipnja/juna formirao ratni kabinet u kojem je za ministra obrane imenovan general Moshe Dayan.
Država Izrael nije raspolagala potrebnom operativnom dubinom za vođenje pokretnog rata, osim u pustinji Negev, a na najužem dijelu jordanska granica je bila udaljena od mora samo 17 km. Izrael također nije smio čekati simultani napad brojčano puno jačih arapskih snaga na sve tri fronte. Stoga je izraelski generalštab planirao preventivni udar i to redom s obzirom na stupanj opasnosti - najprije naravno na Egipat. Za uspjeh ratnih operacija presudno je bilo steći apsolutnu prevlast u zraku, što će se postići iznenadnim napadom na zračne baze arapskih zemalja (operacija Focus, na hebrejskom Mivtza Moked).
Obostrane pripreme, planovi i snage
Vojska Izraela raspolagala je s 100.000 vojnika, 200 aviona, 1.100 tenkova, 400 artiljerijskih oružja i 200 aviona. Ratno zrakoplovstvo je koristilo borbene avione Mirage III, Super Mystere, Mystere IV, Vautour i Ouragan.
Vojska Egipta na Sinaju je brojala oko 100.000-150.000 vojnika u 1 oklopnoj, 2 mehanizirane i 4 pješadijske divizije s ukupno 930 tenkova, 200 jurišnih topova i 900 artiljerijskih oružja. Ratno zrakoplovstvo je imalo 420 borbenih aviona. Jordan je raspolagao s 56.000 vojnika, 300 tenkova M-48 Patton, 200 artiljerijskih oružja i 24 borbena aviona, s tim da su jordanske snage pojačane s nekoliko brigada iz Iraka. Sirija je mobilizirala 70.000 vojnika, 300 tenkova, 270 artiljerijskih oružja i 100 borbenih aviona. Ratno zrakoplovstvo arapskih zemalja je koristilo avione MiG-17, MiG-19, MiG-21, Su-7, Il-28, Tu-16 i Hawker Hunter (Jordan i Irak).
Obje strane su osim suvremenog oružja koristile i oružane sustave iz Drugog svjetskog rata. Zbog međunarodnog embarga na uvoz oružanih sustava Izrael se često morao snalaziti nabavkama zastarjelog i second hand oružja. Izraelci su takve oružane sustave modernizirali i prilagodili svojim potrebama te ih učinili efikasnima u borbama. Tipičan primjer je tenk M-4 Sherman, koji su Izraelci preoružali topom kalibra 105 mm i takav tenk je dobio oznaku M-51 i ime Super Sherman.
Udarnu snagu izraelske kopnene vojske činilo je 250 tenkova Centurion s topom kalibra 105 mm i 250 tenkova M-48 Patton s topom 90 mm (neki su u varijanti M-48A3 preoružani topom 105 mm). Tenkove je pratila mehanizirana pješadija na oklopnim transporterima-polugusjeničarima M-3.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 05.06.17 16:55
Oružja iz Drugog svjetskog rata koristile su i arapske zemlje. Tako je Egipat u sastavu oklopnih snaga imao tenkove T-34/85 i samohodna oružja SU-100 i SU-152, a Sirija njemački tenk PzKw IV. U tenkovskom parku ipak su prevladavali suvremeniji tenkovi T-54, T-55, JS-3 i M-48 Patton (Jordan). Oklopne snage su također imale oklopne transportere BTR-40, BTR-50, BTR-60 i BTR-152.
U stanju pune mobilizacije oružane snage Izraela brojale su oko 250.000 vojnika od kojih su ¾ bili rezervisti. Kopnena vojska se sastojala od 25 brigada od kojih je 9 bilo oklopnih, 2 mehanizirane, 10 pješadijskih i 4 padobranske. Brigade su grupirane u 6 divizija koje su mijenjale sastav prema borbenoj zadaći i zemljopisnoj regiji.
Na čelu oružanih snaga je bio načelnik generalštaba general Yitzhak Rabin, a trupe su bile podijeljene u tri bojišta:
- Sjeverno bojište (Pikud Tzafon) pod zapovjedništvom generala Davida Elazara s 2 oklopne i 3 pješadijske brigade
- Središnje bojište (Pikud Merkaz) pod zapovjedništvom generala Uzi Narkissa s 2 oklopne brigade, 1 mehaniziranom brigadom, 4 pješadijske brigade i 1 padobranskom brigadom.
- Južno bojište (Pikud Darom) pod zapovjedništvom generala Yeshayahu Gavisha s 31., 38. i 84. oklopnom divizijom - ukupno 5 oklopnih, 1 pješadijska i 2 padobranske brigade uz nekoliko samostalnih jedinica jačine regimente
Načelnik generalštaba oružanih snaga Izraela general Yithzak Rabin:
U početnom razdoblju rata glavni udar izraelske kopnene vojske je bio usmjeren na Sinajski poluotok. Raspored egipatskih snaga na Sinaju obuhvaćao je tri linije po dubini. U prvoj liniji su bile 2., 6. i 7. divizija koje su zatvarale tri glavna puta preko Sinaja, te palestinska divizija u pojasu Gaze. U pozadini, na udaljenosti 30-60 milja, nalazile su se 3. divizija i operativna skupina generala Sa’ada al Din Shazlija. U trećoj liniji, otprilike na pola puta između izraelske granice i Sueskog kanala, nalazile su se 4. oklopna divizija i motorizirana pješadijska brigada koje su branile zračnu bazu Bir Gifgafa i prilaze klancima Mitla i Gidi. Prema egipatskom planu buduća bitka bi bila nalik bici kod Kurska - snage prve linije bi zadržavale i drobile izraelske napadače, dok bi snage iz dubine pokrenule protuofenzivu s ciljem izbijanja na teritorij Izraela.
Sinajsko bojište
Izraelci su na Sinajskoj fronti koncentrirali oko 50.000 vojnika i 650 tenkova, a napad je planiran u tri smjera. Na sjeveru je 84. oklopna divizija kojom je zapovijedao general Israel Tal imala osvojiti Gazu, Rafah i El Arish, a zatim napredovati u zahvatu obalnog puta prema Sueskom kanalu.
Središnja 31. oklopna divizija pod zapovjedništvom generala Avrahama Yoffea i južna 38. oklopna divizija pod zapovjedništvom generala Ariela Sharona imale su zadaću svladati najjače uporište egipatske vojske na Sinaju u području Abu-Ageila - Kusseima i zatim napredovati prema strateški važnim klancima Mitla i Gidi.
Početnim napadom na sjeveru 84. oklopna divizija je prešla granicu kod Khan Yunisa i napala Rafah koji su branile jake egipatske snage. U žestokoj borbi Izraelci su izgubili 28 tenkova, ali su slomili obranu protivnika i izbili pred El Arish koji je zauzet 6. lipnja.
Izraelski tenkovi M-48 Patton u napadu na Rafah 5. lipnja 1967.:
Na središnjem sektoru 31. i 38. oklopna divizija izvele su koncentrični napad na položaje 2. egipatske divizije pojačane tenkovima i samohodnim topovima. Pri tome su za prilaz koristili smjerove koje su Egipćani smatrali neprohodnim za tenkove (izraelska obavještajna služba je bolje poznavala teren na Sinaju nego egipatska vojska!). Uslijedila je BITKA ZA ABU-AGEILU, ključna u ratnim operacijama na Sinaju. Kombinirane snage izraelskih tenkova, padobranaca pješadije, artiljerije i borbene inženjerije napale su sa svih strana i odsjekle Abu-Ageilu od pozadine, a zatim nastavile napredovanje prema klancima Mitla i Gidi te na drugim sporednim smjerovima.
Pad Abu-Ageile, usporedno s porazima na sjeveru, općom dezorganizacijom i prekidom komunikacija, izazvao je kaos u redovima Egipćana. Maršal Abdel Hakim Amer, ministar obrane i via facti glavni zapovjednik oružanih snaga, uspaničio se i zapovijedio da se kopnene trupe povuku sa Sinaja. Uslijedilo je kaotično povlačenje ostataka egipatskih trupa prestrašenih porazima, zbunjenih proturječnim zapovjedima i neprekidno teroriziranih napadima izraelskog zrakoplovstva. Izraelci su pak odlučili presjeći im puteve za povlačenje i uništiti ih na prilazima klancima, ali su uspjeli blokirati jedino prolaz Gidi - na ostalim mjestima su Egipćani u znatnom broju uspjeli doseći i prijeći Sueski kanal.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 05.06.17 17:03
Do večeri 7. lipnja izraelske trupe su izbile na Sueski kanal, a do kraja dana 8. lipnja zauzele čitav Sinajski poluotok - između ostalog Sharm El Sheikh čime su deblokirali Tiranski tjesnac. Na večer 8. lipnja egipatski predsjednik Nasser je prihvatio prekid vatre na egipatsko-izraelskoj fronti.
Izraelska vojska je slomila najjače arapske oružane snage u samo četiri dana.
Na središnjem i sjevernom sektoru fronte Izraelci su namjeravali ostati u obrani dok ne obračunaju s najopasnijim protivnikom - Egiptom. S Jordanom prvobitno i nisu imali namjeru voditi rat osim u nuždi, međutim su događaji tekli drukčije.
Prvog dana rata, 5. lipnja, u 9.45 sati jordansko zrakoplovstvo je napalo Tel Aviv dok je dalekometna artiljerija bombardirala izraelski teritorij, uključivo aerodrom Lod i zračnu bazu Ramat David. Egipćani su pod svaku cijenu htjeli potaknuti kralja Husseina da pokrene kopneni napad na teritorij Izraela pri čemu su se poslužili i lažima - za izraelske avione koji su se vraćali iz napada na egipatske zračne baze, a koje su Jordanci vidjeli na radarima, tvrdili su da su egipatski avioni koji lete na Izrael.
Izrael je sa svoje strane nastojao održati mir na granici s Jordanom. Premijer Eshkol je osobno preko generala UN Oda Bulla poručio Husseinu da Izrael nema namjeru napasti Jordan ukoliko sâm ne bude napadnut, ali je već bilo kasno - Jordan je pokrenuo svoju oklopnu brigadu prema pustinji Negev u namjeri da prodre prema Beershebi, njegovi vojnici su otvorili paljbu u Jeruzalemu dok je artiljerija gađala izraelska naselja. Stoga je izraelska vlada ovlastila generala Dayana da poduzme potrebne protumjere.
U 12.30 izraelski avioni su bombardirali zračne baze Amman i Mafraq te uništili glavninu jordanskog zrakoplovstva. Popodne 5. lipnja izraelske snage Središnjeg bojišta pokrenule su opću ofenzivu i 7. lipnja nakon žestokih borbi osvojile arapski dio Jeruzalema sa Starim gradom, a do kraja istog dana jordanske trupe su se povukle iza istočne obale rijeke Jordan. Time je čitavo područje zapadno od rijeke palo u ruke Izraelaca, što je bila pobjeda koju nitko nije planirao ni očekivao.
Izraelski padobranci pred Zapadnim zidom (Zid plača) u Jeruzalemu:
Uništenjem egipatske i jordanske vojske otklonjena je svaka prijetnja napada arapske strane. Ostalo je još pitanje Sjevernog bojišta gdje su Sirijci, obmanuti lažnim vijestima o uspjesima egipatske vojske, započeli artiljerijsko bombardiranje naselja u sjevernom dijelu Izraela i manje pješačke napade. Pred večer 5. lipnja izraelsko je zrakoplovstvo napalo sirijske zračne baze i uništilo dvije trećine borbenih aviona. Vlada Izraela je raspravljala o tome treba li napasti Golansku visoravan i na kraju odlučila da se napad izvede 9. lipnja. U međuvremenu je dio snaga premješten sa sinajskog bojišta na sjever i Izrael je u samo dva dana potukao sirijsku vojsku i zauzeo Golan. Prekid vatre je objavljen na večer 10. lipnja, čime je Treći izraelsko-arapski rat ili Šestodnevni rat završen.
Operacije na Golanskoj visoravni, grafički prikaz:
Točni podaci o gubicima obiju strana nisu ni danas poznati i temelje se na procjenama. Najčešće se navodi da je Izrael u ratu izgubio ukupno 776 poginulih i 2.856 ranjenih vojnika te 21 poginulog civila, oko 400 tenkova i 36-46 aviona. Na strani arapskih država najveće gubitke je imao Egipat - 11.000-15.000 poginulih, dok je Sirija imala 2.500 i Jordan 800 poginulih. Izraelci su uništili 452-469 aviona i samo od Egipta zaplijenili 320 tenkova, 480 artiljerijskih oružja i 10.000 oklopnih transportera i drugih motornih vozila uz nepoznati (i mnogo veći) broj uništenih u ratnim operacijama. Egipat je u ratu izgubio 80% oružja i opreme te praktično ostao bez operativne vojske.
Veći dio zaplijenjenog oružja i vozila Izrael je uvrstio u svoje oružane snage uz odgovarajuće adaptacije.
Glavnim krivcem za katastrofu egipatskih oružanih snaga je proglašen maršal Amer, ne sasvim bez opravdanja. Amer je u kolovozu/augustu 1967. optužen zajedno s još 50 oficira i 2 bivša ministra da je spremao urotu protiv predsjednika Nassera, zbog čega je stavljen u kućni pritvor. Po nekim izvorma ponuđen mu je izbor - ili da bude izveden pred sud zbog veleizdaje ili da počini samoubojstvo. Izabrao je drugu mogućnost i progutao otrov te je pokopan sa svim vojnim počastima. Kasniji predsjednik Egipta Anwar Al Sadat je tom prilikom rekao: - Da sam bio u Amerovom položaju ja bih se ubio odmah nakon Šestodnevnog rata.
Izrael je bio zahvaćen euforijom zbog veličanstvene i neočekivano lagane pobjede nad opasnim susjedima. To je imalo i loše posljedice jer se pretjeralo u podcjenjivanju oružanih snaga i borbene sposobnosti arapskih zemalja (jedna od tipičnih pošalica bila je da ''egipatski tenkovi imaju ugrađene brzine samo za vožnju unatrag''). Otrežnjenje je došlo šest godina kasnije u Listopadskom/Oktobarskom ili Yom Kuppurskom ratu.
Izrael je pobjedom u Šestodnevnom ratu učetverostručio teritorij pod svojim nadzorom. To mu je omogućilo diplomatsko trgovanje pod geslom ''teritorij u zamjenu za mir''. Tvrdu politiku nepriznavanja Izraela kao države prekinuo je egipatski predsjednik Sadat mirom u Camp Davidu, no neriješeni problemi na Bliskom Istoku ostavljaju židovsku državu i danas u poluratnom stanju.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 10.06.17 10:35
Ulazak Italije u Drugi svjetski rat 10. lipnja/juna 1940.
Na današnji dan 1940. godine talijanski diktator Benito Mussolini objavio je sa balkona Palazzo Venezia u Rimu da se Italija nalazi u ratnom stanju s Francuskom i Velikom Britanijom. Povijest je to ocijenila kao ''lešinarski zalogaj''.
Italija je od svibnja/maja 1939. bila vezana uz Njemačku vojnim savezom pod imenom Čelični pakt (Patto d'Acciaio). Na početku Drugog svjetskog rata 3. rujna/septembra 1939. Italija je zadržala status nezaraćene sile pravdajući se pred Nijemcima da nije spremna. Pod dojmom njemačkih uspjeha u blitzkriegu na zapadu talijanski fašistički režim odlučio je ugrabiti bar dio slave i naročito dio plijena.
Kada je primio formalnu objavu rata francuski ambasador u Rimu André François-Poncet rekao je talijanskom ministru vanjskih poslova Galeazzu Cianu: - Zabili ste nož u leđa čovjeku koji već izdiše na zemlji. Ipak vam zahvaljujem što pri tome koristite rukavice od baršuna.
Mussolini objavljuje sa balkona Palazzo Venezia da se Italija nalazi u ratnom stanju s Francuskom i Velikom Britanijom:
Ulazak Italije u rat s Francuskom nije bio od praktično nikakvog vojnog značaja. Francuska je tada već bila vojnički poražena, a Talijani su se unatoč golemoj brojčanoj premoći jedva pomakli od granice. U pregovorima o kapitulaciji u Compiègneu šef francuske delegacije general Charles Huntziger govorio je o Italiji s takvim prezirom da je nije zvao imenom već ''jednom zemljom iza Alpa koja nije porazila Francusku''.
Talijani su pokušali ugrabiti dio plijena i tražili su okupaciju čitave Francuske uz podjelu na okupacione zone, a od francuskih teritorija Korziku, Nizzu, Tunis i Djibuti. No Hitler ih je spustio na zemlju dopuštajući im da zadrže samo onaj djelić teritorija koji su osvojili.
Nespremnost i nesposobnost Italije za rat pokazala se vrlo brzo. Nakon štu su dobili batine u Grčkoj pretrpjeli su novo poniženje u Sjevernoj Africi, gdje je mala britanska Nilska armija potpuno uništila talijansku 10. Armiju, privela 130.000 zarobljenika i potisnula Talijane punih 900 kilometara. Iz teškoća na oba bojišta morali su ih vaditi Nijemci, a talijansko sudjelovanje u ratu u SSSR nije imalo nikakvog vojnog značaja i završilo je fijaskom.
Mussolini je pokušao stvoriti ratničku naciju od ljudi koji su bili previše dobrodušni i civilizirani da slijede lude ambicije fašističkog režima.Sâm je bio napuhana veličina, no ispod maske diktatora bio je sazdan uglavnom od piljevine. Završio je neslavno, kao i čitava talijanska ratna avantura.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 13.06.17 2:05
13. lipnja 1878. godine započeo je Berlinski kongres, skup predstavnika tadašnjih velikih sila Njemačke, Austro-Ugarske, Francuske, Velike Britanije, Italije, Rusije i Osmanskog Carstva, koji je pod predsjedanjem Otta von Bismarcka održan od 13. lipnja do 13. srpnja iste godine u Berlinu. Kongresu je prethodio Sanstefanski mir potpisan 3. ožujka 1878., kojim je završen Rusko-turski rat (1877.-1878.). (San Stefan, danas Yeşilköy, naselje je zapadno od Istanbula u Turskoj.) Prema tim pregovorima, koje je pretežno diktirala Rusija, Osmansko Carstvo je izgubilo veliki dio svoga dotadašnjeg teritorija na Balkanu. Rusija je zaključenjem tog bilateralnog sporazuma pokušala problem istočnog pitanja riješiti u svoju korist stavljajući jugoistočni Balkan pod svoje interesno područje. Međutim, pod međunarodnim pritiskom, Rusija je morala popustiti i Sanstefanski mirovni ugovor je poništen, dok su pregovori o teritorijalnom uređenju Balkana krenuli iznova. U pregovorima su sudjelovali samo predstavnici velikih sila, dok su predstavnici malih zemalja, Grčke, Srbije, Rumunjske i Crne Gore, pokušavali utjecati na ishod posrednim putem, te su sudjelovali isključivo na onim zasjedanjima koja su ih se izravno ticala. Ishod pregovora je bio Berlinski ugovor, potpisan 13. srpnja 1878. Njime je temeljito izmijenjeno ili poništeno 18 od 29 točaka Sanstefanskog sporazuma. Rumunjska, Srbija i Crna Gora priznate su kao suverene države, a Bugarska je podijeljena. Južni dio koji je ostao pod osmanskim suverenitetom, postao je autonomna pokrajina Istočna Rumelija, dok je na sjevernom dijelu osnovana Kneževina Bugarska. Niz drugih turskih provincija odvojeno je od Turske i dano na upravljanje drugim državama, poput Cipra koji je dodijeljen Velikoj Britaniji, te Bosne i Hercegovine, koja je dodijeljena Austro-Ugarskoj (1908. Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu). Turska je morala jamčiti građanska prava svojim nemuslimanskim građanima, ostvarujući tako odredbe Organskog zakona iz 1868. Zemlje koje su ovim pregovorima dobile neovisnost trebale su preuzeti i dio turskog državnog duga, no to se nije dogodilo, jer nije nikad postignut dogovor o tome kako podijeliti taj iznos. Moć Osmanskog Carstva u Europi ovim je mirovnim sporazumom drastično smanjena i od tada se naziva bolesnikom Europe. Utjecaj Rusije također je smanjen u korist Austro-Ugarske, što je povećalo napetosti između dva carstva. Novo uređenje Balkana dovelo je do novih napetosti na tom području, koje će uroditi Balkanskim ratovima, a potom će djelomično dovesti i do Prvog svjetskog rata. Berlinski kongres je interesantan i po tome što je bio posljednji međunarodni forum na kojem su velike sile nastupale svaka za sebe, bez blokovskih pripadnosti.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 16.06.17 2:10
Velika opsada Gibraltara, strateškog rta na južnoj obali Pirenejskog poluotoka, započela je 16. lipnja 1779. godine. Opsada se dogodila za vrijeme Američkog rata za nezavisnost, nakon što su Francuska i Španjolska podržale Amerikance u borbi protiv Britanaca. Po broju angažiranih trupa bila je najveća vojna akcija tijekom Američkog rata za nezavisnost iako u njoj nisu izravno sudjelovali Amerikanci, nego samo njihovi europski saveznici, koji su pritisnuli Veliku Britaniji na strateškom mjestu. U opsadi Gibraltara sudjelovalo je na napadačkoj strani (francusko-španjolskoj) ukupno oko 63.000 vojnika, mornara i marinaca (trupa koje su se s brodova iskrcavale u borbu). Britanci su branili Gibraltar isprva sa samo oko pet tisuća ljudi. Napadači su blokirali Gibraltar s kopna i mora, tako da do njega ne bi mogla doći vanjska pomoć. To je uzrokovalo tešku situaciju kod branitelja, naročito zbog nedostatka hrane (javio se i skorbut). Zapovjednik obrane Gibraltara bio je George Augustus Eliott, kojem je zbog zasluga kasnije dodijeljena titula lorda Heathfielda. Unatoč francusko-španjolskoj blokadi, dvije britanske flote uspjele su se probiti do Gibraltara i donijeti pomoć iscrpljenim braniteljima. Opsjedatelji su pokušali golemim vojnim snagama izvršiti izravan napad s ciljem probijanja obrane, no nije im uspjelo. Nakon otprilike tri i pol godine opsada je prekinuta. Premda su sačuvali Gibraltar, Britanci su izgubili rat u Americi, a SAD su ostvarile nezavisnost. Britanci su držali Gibraltar još od 1704. godine. Budući da su ga uspješno obranili prilikom navedene velike opsade, zadržali su ga i dalje, sve do danas. Gibraltar je u britanskim rukama, dakle, već 313 godina.
Opsada Gibraltara, američki slikar John Singleton Copley (1738-1815)
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 21.06.17 1:15
20. lipnja 1940. talijanske trupe su tijekom Drugog svjetskog rata krenule u invaziju Francuske. Nijemci su u to doba već bili na pragu potpunog svladavanja Francuske, tako da je talijanska akcija bila oportunistički čin. Veći dio francuske vojske bio je angažiran u borbama sa snagama Trećeg Reicha. Ipak, pokazalo se da čak ni u takvim uvjetima Talijani nisu briljirali na bojištu. Mussolini je objavio rat Francuskoj 10. lipnja 1940., istog dana kad je francuska vlada odlučila napustiti Pariz i pobjeći pred nadolazećim Nijemcima. Američki predsjednik Roosevelt talijansku je objavu rata okarakterizirao kao zabijanje noža u leđa susjedu. Mussolinijev motiv nije bilo pomaganje Nijemcima, koji su ionako brzo napredovali, nego pokušaj da se ugrabi dio francuskog teritorija nakon završetka ratovanja. Mussolini je navodno šefu talijanskog vrhovnog stožera izjavio: "Treba mi samo nekoliko tisuća mrtvih da bih mogao sjediti na mirovnoj konferenciji kao čovjek koji se borio". Budući da se francusko-talijanska granica nalazi u Alpama, talijanske su trupe krenule na pohod kroz planinsko područje, a Talijane je na prijevoju Mali sveti Bernard zaustavila snježna oluja. Općenito, talijanske trupe ni na jednom mjestu nisu uspjele napredovati više od desetak kilometara u dubinu francuskog teritorija. Već 25. lipnja Francuska je potpisala kapitulaciju u korist Njemačke. Pri podjeli plijena Mussolini nije isprva dobio ono što je želio. Italija je okupirala samo oko 832 četvorna kilometra Francuske (oko 0.15% ukupne francuske površine). Nijemci su 1942. ipak odobrili Italiji okupaciju Korzike i znatnog dijela Francuske uz granicu s Italijom. Takvo je stanje ostalo do smjene Benita Mussolinija s čela države i talijanske kapitulacije 1943. godine.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 21.06.17 1:47
21. lipnja 1942. prvi i jedini put tijekom Drugog svjetskog rata napadnuta je jedna američka vojna baza na kontinentalnom području SAD-a. Tog su dana Japanci podmornicom I-25 napali bazu Fort Stevens u saveznoj državi Oregon. Podmornica, kojom je zapovijedao Tagami Meiji izronila je kod ušća rijeke Columbia i napala obalnu bazu ispalivši 17 granata iz 140 mm topa s podmornice. Jedan američki zrakoplov ugledao je podmornicu i pozvao teški bombarder tipa B-17 Flying Fortress da je uništi. Bombarder je doletio i ispustio bombe, ali je podmornica u međuvremenu zaronila i bez ikakvih oštećenja napustila to područje. Posljedice japanskog napada nisu bile teške. Većina granata završila je na bejzbolskom igralištu baze, a jedino teže oštećenje bilo je na telefonskim kablovima. Nitko nije poginuo. Ipak, napad je izazvao strah kod Amerikanaca da bi Japanci mogli izvršiti invaziju Zapadne obale SAD-a. Stoga su Amerikanci naredili zatvaranje i preseljenje oko 110.000 američkih državljana japanskog porijekla sa Zapadne obale, bojeći se da bi mogli pomoći japanskim napadačima.
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 25.06.17 1:03
24. lipnja 1812. Napoleon I. Bonaparte započeo je invaziju na Rusko Carstvo sa svojom Velikom armijom (Grande Armée, oko 685.000 vojnika). Invazija je započela prijelazom preko rijeke Njemen (litavski Nemunas), koja je predstavljala granicu prema Ruskom Carstvu. Napoleon je osobno odabrao mjesta na kojem će vojska prelaziti rijeku. Glavna je bila lokacija kod litavskog grada Kaunasa gdje su na rijeci izgrađena tri pontonska mosta za prijelaz trupa. Nakon ulaska u Rusko Carstvo, Napoleon je usmjerio vojsku prema prvom velikom gradu u blizini, Vilniusu, danas glavnom i najvećem gradu Litve. Iako su Francuzi u početku brzo napredovali, Rusi su protiv njih primijenili taktiku spaljenje zemlje, tj. kako bi se povlačili, uništili bi sve moguće izvore hrane i druge opskrbe. Francuska golema vojska tako je ostala bez dovoljno hrane i drugog materijala. Napoleonova kampanja potrajala je do sredine prosinca 1812. godine. Iako je uspio zauzeti rusku prijestolnicu Moskvu, vojska je bila potpuno iscrpljena te se morala povući. Pritom se broj vojnika stalno osipao zbog dezerterstva, bolesti i ruskih napada. Kad su posljednje francuske trupe napustile rusko tlo, ostalo je svega 27.000 vojnika sposobnih za borbu. Tijekom nepunih 6 mjeseci život je izgubilo više od 400.000 Napoleonovih vojnika, uključujući Francuze, Poljake, Nijemce, Talijane i pripadnike drugih naroda Napoleonovog carstva, a više od 100.000 ih je zarobljeno. Rusi su imali oko 200.000 mrtvih, ali je poginuo i vrlo velik broj civila. Mnogi vojnici nisu pali u borbi, već su podlegli hladnoći, gladi i bolestima. Francuzi su uz to izgubili i gotovo sve konje, a taj gubitak nisu uspjeli nadoknaditi sve do nakon pada Napoleona 1815.
Napoleon se povlači iz Rusije, njemački slikar Adolph Northen (1828–1876)
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 01.07.17 17:28
1. srpnja 1968. potpisan je međunarodni Sporazum o neširenju nuklearnog oružja (Treaty on the Non-Proliferation of Nuclear Weapons) koji je stupio na snagu 5. ožujka 1970. U doba kad je taj sporazum predložen postojala je procjena da će u roku od 20 godina nuklearno oružje posjedovati 25-30 država, pa se sporazumom željelo to spriječiti. Sporazumom o neširenju nuklearnog oružja države potpisnice obvezale su se da neće proizvoditi i/ili nabavljati nuklearno oružje ako ga još nemaju. S druge strane, države koje su u tom trenutku već imale nuklearno oružje obvezale su se da ga neće davati državama koje ga još nemaju. I zaista, od potpisivanja sporazuma do danas razmjerno je malen broj novih država nabavio nuklearno oružje. Do danas Sporazum o neširenju nuklearnog oružja nisu potpisale Indija, Pakistan, Izrael i Južni Sudan. Sjeverna Koreja se u međuvremenu 2003. povukla iz Sporazuma, a bilo je to prvi put da se neka država potpisnica povukla.
Američki veleposlanik u SSSR-u Llewellyn E. Thompson i sovjetski ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko potpisuju Sporazum o neširenju nuklearnog oružja
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 03.07.17 6:26
Britanski napad na francusku flotu u Mers el Kebiru 3. srpnja/jula 1940.
Poslije kapitulacije Francuske 22. Lipnja/juna 1940. Velika Britanija se našla u strašnom položaju - potpuno sama protiv sila Osovine. Jedina prednost je bilo vladanje oceanima zahvaljujući pomorskoj sili.
Odredbama ugovora o primirju u Compiégneu Francuskoj je ostavljena slobodna (neokupirana) zona sa sjedištem u Vichyju. Također je ostavljena nedirnutom francuska ratna mornarica, koja je bila vrlo jaka - četvrta u svijetu iza USA, Velike Britanije i Japana, a otprilike u paritetu s Italijom. Glavnina flote je premještena u Alžir, u bazu Mers el Kebir kod Orana, a dijelovi su se nalazili u Aleksandriji, Velikoj Britaniji i zapadnoj Africi (nedovršeni bojni brodovi Jean Bart i Richelieu). Francuska ratna mornarica nije smjela djelovati bez odobrenja komisije za nadzor primirja - de facto Njemačke i Italije.
Ono što Britanci nikako nisu smjeli ni htjeli dopustiti je da francuska ratna mornarica padne u ruke silama Osovine. U odredbe primirja u Compiégneu nisu se pouzdavali, kao ni u proosovinsko vodstvo Francuske na čelu s Petainom i zapovjednikom ratne mornarice Darlanom. A u riječ Hitlera i Mussolinija najmanje. Stoga su neutralizaciju francuske flote smatrali nužnom, a za to je na raspolaganju bilo nekoliko mogućnosti: da flota prijeđe na stranu Saveznika odnosno de Gaullea; da se razoruža i skloni na francuske posjede u Karipskom moru ili da se skloni u savezničke luke i tamo ostane neutralna do kraja rata. Ako ni jedna od tih varijanti ne bude prihvaćena preostaje jedino sila.
Britancima je bilo jasno što znači pucati na dojučerašnjeg glavnog saveznika i kakve posljedice to može donijeti. No premijer Winston Churchill, suočen s izborom između dva moguća zla - da francuska flota padne Nijemcima u ruke ili da se to spriječi makar i silom - izabrao je ono manje. I bio je odlučan: pitanje francuske flote mora se riješiti odmah. U tom smislu upućene su zapovjedi na odgovarajuća mjesta.
Glavnina francuske flote nalazila se u Alžiru, u pomorskoj bazi Mers el Kebir kod Orana.
Na sidrištu su bili bojni brodovi Dunkerque, Strassbourg, Provence i Bretagne, nosač hidroaviona Commandant Teste i 6 razarača, a eskadrom je zapovijedao admiral Marcel-Bruno Gensoul.
Zadatak neutraliziranja francuske flote u Mers el Kebiru pripao je Eskadri H (Force H) u Gibraltaru, kojom je zapovijedao viceadmiral James Somerville. Force H činili su bojni krstaš HMS Hood, bojni brodovi HMS Valiant i HMS Resolution, nosač aviona HMS Ark Royal, lake krstarice HMS Arethusa i HMS Enterprise, te 11 razarača. Operacija je dobila kodni naziv Catapult.
Force H stigla je pred Oran 3. srpnja/jula 1940. Zadatak pregovaranja s Francuzima preuzeo je na sebe kapetan bojnog broda Cedric Holland, zapovjednik HMS Ark Royal, koji je govorio francuski. Prevezao se u Mers el Kebir motornim čamcem i predao admiralu Gensuolu ultimatum s tri moguća izbora: da prijeđe na stranu Velike Britanije odnosno de Gaullea; da otplovi sa smanjenim posadama u britanske luke, a posade će u najkraćem vremenu biti repatrirane i brodovi po završetku rata vraćeni; ili da otplovi sa smanjenim posadama u francuske posjede u Zapadnoj Indiji (Martinique) gdje će brodovi biti razoružani i stavljeni u mirovanje do kraja rata. U slučaju odbijanja ultimatuma brodovi će biti potopljeni. Gensoulu je ostavljen rok za odluku od šest sati.
Admiral Gensoul je po instrukciji admirala Darlana odbio britanski ultimatum i Force H je otvorila paljbu u 17 sati i 54 minute. Britanski brodovi držali su se na ekstremnoj udaljenosti da izbjegnu paljbu obalnih baterija. A još u vrijeme pregovora avioni s nosača Ark Royal položili su mine pred ulazom u bazu da spriječe eventualni bijeg francuskih brodova. Iako je brojčani odnos bio približno jednak, prednost je bila na strani Britanaca jer su mogli slobodno manevrirati i mogli su ispaljivati salve iz svih topova dok su francuski brodovi bili nespremni za borbu.
Francuski brodovi u Mers el Kebiru za vrijeme britanskog napada:
Gubici na francuskoj strani bili su veliki. Bojni brod Bretagne je bio uništen, a Provence i Dunkerque ozbiljno oštećeni. Također su oštećena tri razarača, a jedan je nasukan na obalu. Smrtno je stradalo (poginulo i umrlo od rana) 1.297 mornara i oficira, od kojih 1.012 na bojnom brodu Bretagne. Royal Navy izgubila je 6 aviona i 2 poginula avijatičara. Bojni brodovi Provence i Dunkerque provizorno su osposobljeni za plovidbu i kasnije otpremljeni, zajedno s tri razarača, u Toulon. Bojni brod Strassbourg uspio se izvući iz Mers el Kebira i pod okriljem sumraka pobjeći u Toulon. Britanci su ga pokušali zaustaviti bombardiranjem avionima Swordfish, ali bez uspjeha.
Admiral Somerville nije bio ni najmanje oduševljen zadatkom koji je morao obaviti. Po njegovim riječima napad na Francuze u Mers el Kebiru bio je ''najgrublja politička greška suvremenog doba i okrenuti će čitav svijet protiv nas… svi mi se osjećamo krajnje posramljeni (the biggest political blunder of modern times and will rouse the whole world against us...we all feel thoroughly ashamed)''. Napad na flotu u Mers el Kebiru izazvao je žestoku reakciju Francuza i francusko-britanski odnosi spustili su se na najnižu točku. Vlada u Vichyju tražila je osvetu i zapovijedila zračne napade na Gibraltar. Nijemci i Talijani su dakako odobrili ove napade koji su izvedeni u nekoliko navrata, ali s vrlo malo uspjeha.
Za razliku od Mers el Kebira, pregovori između admirala Godfroya i Cunninghama u Aleksandriji urodili su plodom zahvaljujući strpljivosti i taktičnosti oba visoka zapovjednika. Bojni brod Lorraine i nekoliko manjih brodova razoružani su i stavljeni u stanje mirovanja, a Britanci nisu pomišljali da ih koriste čak ni u najkritičnijim trenucima rata u Sjevernoj Africi - sve dok nisu sâmi prešli na stranu de Gaullea odnosno Saveznika 1943. godine.
Tragična zbivanja u Mers el Kebiru 1940. godine i danas privlače pažnju povjesničara i publicista. Opći je zaključak da je britanska akcija - operacija Catapult - nažalost bila nužna, a povijesno opravdanje je dobila njemačkim pokušajem 1942. da se na prijevaru dokopa francuske flote u Toulonu. Što im je za dlaku izmaknulo, jer je admiral Jean de Laborde na vrijeme potopio sve brodove.
šapka Gušter
BROJ POSTOVA: : 46 ČLAN OD: : 2015-01-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 04.07.17 16:07
Svim narodima i narodnostima bivše Titove Jugoslavije ćestitam današnji dan 4JULA DAN BORCA----velika im slava i hvala,za sve one najlepše dane koje smo proživeli u dragoj nam Jugoslaviji,moramo da se prisetimo ovih datuma jer nesme da se desi da odu u zaborav,veliki pozdrav za celu Jugu.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 06.07.17 1:41
6. srpnja 1947. proizvedeni su prvi primjerci sovjetske jurišne puške AK-47. AK je kratica za Avtomat Kalašnjikova, tj. Kalašnjikovljeva automatska puška, dok 47 označava godište proizvodnje. Puška je neko vrijeme upotrebljavana u ograničenim količinama, a 1949. primljena je u opću upotrebu. Prvi proizvođač bila je tvornica oružja u Iževsku (IZH) u ruskoj republici Udmurtiji. Pušku je dizajnirao ruski konstruktor oružja Mihail Kalašnjikov i nazvana je prema njemu. Prema vlastitom priznanju, ideju je temeljio na njemačkoj jurišnoj puški Sturmgewehr 44 (StG 44), revolucionarnom oružju koje nije proizvedeno u dovoljnoj količini da bi možda utjecalo na drugačiji tijek Drugog svjetskog rata. Cilj je bio stvoriti oružje koje je lakše te ima veću brzinu paljbe od obične puške, ali veću udarnu moć od pištolja ili lakih automata (šmajsera). Zahvaljujući svojoj jednostavnoj konstrukciji, pouzdanosti i niskoj cijeni proizvodnje, AK-47 postala je najproizvođenija od svih pušaka, a do danas ih je proizvedeno više od 75 milijuna. Osim u Rusiji, AK-47 se proizvodio i u mnogim drugim zemljama, po valjanoj licenci i bez nje. Rusija je u više navrata tvrdila kako većina proizvođača proizvodi AK-47 bez valjane dozvole IZH-a. Tako se barem milijun kalašnjikova godišnje proizvede ilegalnim putem.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 09.07.17 14:33
Jedan od rijetkih sukoba bojnih brodova u II. SR - bitka kod rta Stilo 9. srpnja/jula 1940.
Nakon stupanja Italije u Drugi svjetski rat (10. lipnja/juna 1940.) pokazala se potreba za pojačanjem i dodatnom opskrbom trupa u Libiji. Stoga su Talijani 6. srpnja/jula uputili iz Napulja za Benghazi konvoj od pet trgovačkih brodova - Esperia, Calitea, Pisani, Foscarini i Barbaro - koji su prevozili 2.200 vojnika, 72 tenka, 232 vozila, 5.700 tona goriva i maziva i 10.500 tona različitog drugog tereta.
Prvi cilj: zaštita konvoja
Neposrednu zaštitu konvoja činilo je 8 razarača i 4 torpiljarke, a dalju zaštitu teške krstarice Pola, Fiume, Gorizia, Zara, Trento i Bolzano.
Talijani su organizirali i takozvanu opću zaštitu konvoja bojnom skupinom koja je bila vrlo jaka - bojni brodovi Giulio Cesare i Conte di Cavour, lake krstarice Alberico da Barbiano, Alberto di Giussano, Duca degli Abruzzi, Giuseppe Garibaldi, Muzio Attendolo, Raimondo Montecuccoli, Duca d'Aosta i Eugenio di Savoia, te 16 razarača. Skupinom je zapovijedao admiral Inigo Campioni na bojnom brodu Giulio Cesare.
Istodobno su i Britanci pripremili dva konvoja sa Malte za Aleksandriju - takozvani brzi konvoj (13 čv) od tri teretna broda i spori (9 čv) od četiri broda. Konvoji su prevozili civile - obitelji vojnih osoba - i različiti materijal za Sredozemnu flotu s obzirom da je ona prebazirana sa Malte u Egipat. Zapovjednik Sredozemne flote admiral Andrew Cunningham osigurao je konvojima jaku zaštitu, pri čemu nije isključio mogućnost sukoba s jakim talijanskim snagama ''ako bude prilike'' (if the occasion arises).
Britanski brodovi bili su po običaju podijeljeni u skupine. U sastavu Force A bile su lake krstarice HMS Gloucester, HMS Liverpool, HMS Neptune, HMS Orion i HMAS Sydney. U Force B nalazio se bojni brod HMS Warspite, zastavni brod admirala Cunninghama, u pratnji 5 razarača. U Force C bili su bojni brodovi HMS Malaya i HMS Royal Sovereign, nosač aviona HMS Eagle i 11 razarača.
Obje strane otkrile su jedna drugu 8. srpnja. Admiral Campioni krenuo je s glavninom flote u presretanje britanskih snaga kako bi zaštitio konvoj, no iz zapovjedništva Supermarine dobio je nalog da izbjegava noćni sukob. Talijani su umjesto toga napali Sredozemnu flotu iz zraka, bombarderima s kopnenih aerodroma. Nosač aviona Eagle imao je vrlo malo aviona, a od lovaca samo 4 zastarjela Gloster Sea Gladiator koji nisu uspjeli spriječiti bombardiranje flote.
Talijani nisu imali bombardere za obrušavanje i napadali su sa velike visine, ali su ipak uspjeli postići jedan pogodak. Bomba je pala na zapovjedni most krstarice Gloucester i ubila zapovjednika i još 17 oficira i mornara. Unatoč tome brod je zadržao borbenu sposobnost.
U 15h 10min 8. srpnja admiral Cunningham zapovijedio je plovidbu u smjeru baze Taranto, kako bi talijanskoj floti odsjekao odstupnicu. Tokom noći smjer plovidbe je mijenjan da bi se zavarali talijanski izviđački avioni. Talijani nisu bili sigurni gdje se nalazi britanska flota, da bi izviđanjem iz zraka utvrdili kako je puno bliže nego se pretpostavljalo.
U podne 9. srpnja međusobna udaljenost je bila samo 90 milja. Kako su bojni brodovi Malaya i Royal Sovereign bili prespori Cunningham je odlučio Talijanima nametnuti bitku svojim admiralskim brodom Warspite, a ostala dva bojna broda će se kasnije priključiti.
U međuvremenu su torpedni avioni sa nosača Eagle napali talijanske teške krstarice. Nije postignut ni jedan pogodak, ali ovaj napad ima poseban značaj - to je bio prvi u povijesti napad torpednim avionima na brodove na otvorenom moru.
Stanko1: komentar modifikovan dana: 09.07.17 14:39; prepravljeno ukupno 1 puta
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 09.07.17 14:37
Dvoboj teških topova
Borbu su prve započele krstarice, ali u razmjeni paljbe na velikoj udaljenosti nije postignut ni jedan izravni pogodak. Za to vrijeme se Warspite približio talijanskoj glavnini. Talijani su prvi preuzeli inicijativu i admiral Campioni zapovijedio je napad na britanske bojne brodove. Admiralski brod brod Giulio Cesare otvorio je paljbu na Warspite u 15h 52min sa udaljenosti od preko 26.000 m, dok je Conte di Cavour čekao da mu se Malaya približi na domet. Warspite je odmah odgovorio, dok je Malaya otvorio paljbu u 15h 54min unatoč tome što su ciljevi bili izvan dometa topova.
U 15h 59min jedna granata sa bojnog broda Warspite pogodila je palubu bojnog broda Giulio Cesare na poziciji PZO topova 37 mm. Kako je ventilacijski sistem uvukao dim u strojarnicu neki prostori su morali biti napušteni, pa je brzina broda pala na 18 čvorova. Pogodak je pao sa udaljenosti od preko 24.000 m, što je jedna od najvećih daljina artiljerijskog pogotka u povijesti ratova na moru.
Giulio Cesare ispaljuje salvu na Warspite, snimka sa bojnog broda Conte di Cavour:
Cesare i Cavour nisu postigli ni jedan pogodak, ali je nekoliko salvi palo vrlo blizu britanskih brodova i krhotine su nanijele manja oštećenja na razaračima koji su pratili Warspite.
U 16h 01min talijanski razarači položili su dimnu zavjesu da prekriju bojne brodove. U međuvremenu je Warspite prekinuo borbeni dodir kako bi pričekao Malayu da se pridruži. S obzirom da se približavao i Royal Sovereign admiral Campioni odlučio je povući Cesare i Cavoura u Messinu.
Bitka još nije bila završena. Talijanske teške krstarice otvorile su paljbu na britanske krstarice. U kratkotrajnoj borbi krstarica Bolzano pogođena je s tri granate kalibra 152 mm sa krstarice Neptune. Bitka je okončana u 16h 50min povlačenjem obiju strana.
Bitka se odvijala u relativnoj blizini talijanskih kopnenih aerodroma, praktično pred nosom Regia Aeronautica, pa je zrakoplovstvo moglo odigrati važnu ulogu. Međutim, ta uloga je bila potpuno beznačajna i to iz dva razloga: napadi su došli prekasno i bili su neefikasni. Talijanski bombarderi napadali su sa velikih visina kako bi izbjegli paljbu PZO topova, a osim toga pedesetak bombardera izbacilo je bombe na vlastite brodove. To je bila posljedica rivalstva pa i svojevrsne netrpeljivosti Regia Aeronautica i Regia Navale, zbog čega nisu prije rata izvođene nikakve zajedničke vježbe ni bilo kakve pripreme za suradnju između flote i zrakoplovstva.
Bitka kod rta Stilo (Battaglia di punta Stilo, Battle of Calabria) bila je prvi veliki sukob između talijanske i britanske flote na Sredozemnom moru u II. SR. Također je bila i jedan od rijetkih međusobnih sukoba između bojnih brodova u ratu, a jedini te vrste u Sredozemlju. Zanimljivo je da su obje strane kasnije prikazivale bitku kao svoju taktičku pobjedu. Svakako bi Britanci imali više prava na takvu tvrdnju jer su gonili talijansku flotu na domaku matične obale i doslovce pred nosom talijanskih aerodroma, no u stvarnosti je rezultat bio, šahovski rečeno remi. Obje strane ispunile su svoje glavne zadatke - sprovođenje i zaštita konvoja - pri čemu nisu izgubile ni jedan brod.
Ovaj pomorski sukob donio je dva iskustva koja će biti karakteristična i za nastavak pomorskog rata na Mediteranu - Britanci su pokazali izrazitu taktičku agresivnost, dok su Talijani neuspješno pokušavali organizirati suradnju flote i zrakoplovstva.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 17.07.17 2:56
17. srpnja 1962. prvi put je ispaljen nuklearni projektil iz tzv. atomske puške. Riječ je o američkom lakom lanseru Davy Crockett M-28 (ili) M-29 (nazvanom prema povijesnom junaku iz Bitke za Alamo). Davy Crockett je zapravo bio laki bestrzajni top, kojim su rukovala trojica vojnika. Mogli su ga postaviti na tronožac i ispaliti nuklearni projektil prema neprijatelju. Sustav oznake M-338 koristio je nuklearnu bojevu glavu Mk-54 snage 10.000 do 20.000 kilograma klasičnog eksploziva TNT-a. Dakle, posada od tri čovjeka, s Davyjem Crockettom utovarenim na džip, mogla je izvršiti artiljerijski udar jači od bilo kojeg klasičnog supertopa (najteži topovi u povijesti imali su granate sa svega nekoliko tisuća kilograma eksploziva sličnog TNT-u). Davy Crockett služio je za relativno blisku borbu jer je maksimalni domet projektila bio od 2 do 4 kilometra. Još jače djelovanje od same eksplozije bila je radijacija, koja je mogla ubiti sve ljude u krugu od 150 metara, a one u krugu od 500 metara ozračiti dozom od koje će vremenom također umrijeti. Dakako da u takvim uvjetima i posadi koja je ispaljivala nije moglo biti svejedno. Test Davyja Crocketta izveden je u pustinji u Nevadi. Bio je prisutan i Robert F. Kennedy, brat tadašnjeg američkog predsjednika koji je imao funkciju glavnog državnog odvjetnika. Ovo oružje je bilo razmješteno u američkoj vojsci do 1971. godine, a iz Europe (tj. SR Njemačke) je deaktivirano u kolovozu 1967.
Davy Crockett kućište sačuvano je u U.S. Army Ordnance muzeju, Fort Lee, Virginia
Vojnik Graničar voli ovaj upis
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 03.08.17 8:22
2. kolovoza 1990. u jutarnjim satima iračka vojska napala je Kuvajt, susjeda bogatog naftom. Obrambene snage Kuvajta ubrzo su poražene, a što je ostalo pobjeglo je u Saudijsku Arabiju. Emir Kuvajta, njegova obitelj i ostali dužnosnici također su pobjegli u Saudijsku Arabiju te je unutar dva sata okupiran i grad Kuvajt. Pripajanjem Kuvajta, Irak je počeo kontrolirati 20 posto svjetskih rezervi nafte te po prvi puta dio obale Perzijskog zaljeva. Istog je dana Vijeće sigurnosti UN-a zatražilo povlačenje vojske Iraka iz Kuvajta. Dana 6. kolovoza, Vijeće sigurnosti objavilo je zabranu trgovine s Irakom. 9. kolovoza, započela je operacija Pustinjski štit, američka obrana Saudijske Arabije. Američke su postrojbe krenule prema Perzijskom zaljevu, a u međuvremenu je irački predsjednik Saddam Hussein podigao na noge oko 300.000 vojnika. 29. studenog UN je odobrio korištenje sile protiv snaga Iraka. Uskoro je oko 700.000 savezničkih vojnika, najviše Amerikanaca, stiglo na Bliski istok kako bi se porazila iračka vojska. Ujutro u 04:30 h 16. siječnja 1991. godine, započela je velika američka ofenziva - operacija Pustinjska oluja te su američki i britanski avioni poletjeli s nosača zrakoplova u Perzijskom zaljevu. Tijekom sljedećih šest tjedana, savezničke su snage uspješno bombardirale iračku vojnu i civilnu infrastrukturu. Iračke kopnene snage bile su bespomoćne u ovom dijelu rata dok je u međuvremenu Saddam Hussein lansirao rakete SCUD na Izrael i Saudijsku Arabiju. Nadao se da će tako natjerati Izrael da uđe u sukob kako bi dobio veću podršku naroda, ali ipak nije. 24. veljače, započela je velika koalicijska ofenziva te su Iračani brzo poraženi. 28. veljače, američki predsjednik George Bush objavio je prekid vatre te je 3. travnja UN ratificirao rezoluciju 687. prema kojoj je sukob završen. Tijekom sljedećih deset godina, Saddam Hussein je često kršio točke rezolucije. Iraku je nametnuta zabrana trgovanja naftom dok ne uništi oružje za masovno uništenje pod nadzorom UN-a. 6. travnja, Irak je prihvatio rezoluciju, te je 11. travnja ratificirana. U samom Iraku je nakon toga izbila pobuna protiv režima koja je vrlo brzo i brutalno ugušena. Jedino su Kurdi na sjeveru uspjeli očuvati de facto neovisnost stvaranjem tzv. sigurnosne zone pod američkim pokroviteljstvom.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 07.08.17 6:19
75 godina od američkog desanta na Guadalcanal - operacija Watchtower 7. kolovoza/augusta 1942.
Nakon sloma udarne sile japanskog mornaričkog zrakoplovstva u bici kod Midwaya (lipanj/juni 1942.) Amerikanci su po prvi put bili u prilici planirati vlastitu protuofenzivu na Pacifiku. Operacija je dobila ime Watchtower i predviđala je osvajanje Solomonovih otoka, a krajnji cilj ofenzive je bio Rabaul na otoku New Britain - ključno japansko uporište u Južnom Pacifiku. Radi potpore napadu Amerikanci su uspostavili dvije velike mornaričke, zrakoplovne i kopnene baze jugoistočno od Solomona - Noumeu na otoku New Caledonia i Espiritu Santo na otočju New Hebrides.
Prvi cilj američkog desanta bio je otok Tulagi, gdje se nalazila manja japanska hidroavionska i kopnena baza. Južno od Tulagija nalazi se veliki otok Guadalcanal, na kojem je uz domoroce Melanežane bila mala kolonija bjelačkog stanovništva i bavila se uglavnom uzgajanjem kokosa na plantažama. Otok je brdovit i šumovit, ispresijecan brojnim vodenim tokovima i teško zaražen malarijom, stoga u početku nije bio zanimljiv ni jednoj od zaraćenih strana. Japanci iz Tulagija povremeno su slali na Guadalcanal patrole i ekipe za lov na divlja goveda.
Početkom srpnja/jula 1942. jedan izviđački avion B-17 iz baze Espiritu Santo donio je fotografije iz kojih se vidjelo da Japanci kod rta Lunga na Guadalcanalu grade aerodrom. Po stanju radova vidjelo se da će biti operativan za nekoliko tjedana. To je izazvalo zabrinutost Amerikanaca, jer kad aerodrom bude bude dovršen njegove zračne snage predstavljati će izravnu prijetnju komunikacijama između USA i Australije (Japanci su planirali na aerodromu stacionirati 60 bombardera i 45 lovaca). Stoga su početni planovi promijenjeni i Guadalcanal je postao primarni cilj.
Aerodrom u izgradnji kod rta Lunga na Guadalcanalu, snimka izviđačkog aviona:
Dne 7. kolovoza/augusta 1942. Amerikanci su izveli svoju prvu veliku desantnu operaciju još od Španjolsko-američkog rata 1898. godine. Neposredni ciljevi bili su Guadalcanal, Tulagi, Gavutu i Tanambogo. Američke snage koje su sudjelovale u operaciji sastojale su se od dvije glavne skupine:
·Snage za opću potporu desanta (Task Force 61) pod zapovjedništvom kontraadmirala Leigha Noyesa s nosačima aviona USS Saratoga, USS Enterprise i USS Wasp, bojnim brodom USS North Carolina i pratećim krstaricama i razaračima.
·Združeni desantni odred (Task Force 62) pod zapovjedništvom kontraadmirala Richmonda Turnera, s desantnim brodovima na kojima je bilo ukrcano oko 19.105 vojnika 1. divizije mornaričke pješadije (1st Marine Division) pod zapovjedništvom general-majora Alexandera Vandegrifta. Pod Turnerovim zapovjedništvom bile su i snage za neposrednu potporu i zaštitu desanta od 5 američkih i 3 australske krstarice i 15 razarača, a.zapovjednik ovih snaga bio je britanski kontraadmiral Victor Crutchley.
Zapovjedništvo nad obje skupine i nad cjelokupnom operacijom bilo je u rukama viceadmirala Franka Fletchera na nosaču Saratoga, koji je bio podređen zapovjedniku Južnopacifičkog područja viceadmiralu Robertu Ghormley u Aucklandu na Novom Zelandu.
Glavnina 1. marinske divizije, oko 11.000 vojnika, iskrcana je na Guadalcanal dok je ostatak iskrcan na Tulagi i obližnje manje otoke Gavutu i Tanambogo. Na Guadalcanalu su Japanci tada imali oko 2.800 do 3.000 ljudi, većinom korejskih radnika i japanskih inžinjeraca koji su radili na izgradnji aerodroma. Borbenih trupa je bilo oko 200. Američko bombardiranje iz zraka i sa mora uspaničilo je Japance koji su pobjegli duž obale prema zapadu, u džunglu iza rijeke Matanikau, gdje su neko vrijeme preživljavali uglavnom od kokosovih oraha. Nedovršeni aerodrom i glavni japanski garnizon Kukum marinci su zauzeli 8. kolovoza, pri čemu su zaplijenili japanske zalihe municije i hrane kao i inžinjerijsku mehanizaciju.
Drugačije je bilo na Tulagiju, Gavutuu i Tanambogu gdje je oko 900 Japanaca pružilo jâk otpor. Nakon žestokih borbi Tulagi je očišćen 8. kolovoza, a Gavutu i Tanambogo 9. kolovoza. Marinci su imali 122 poginula, dok su Japanci pobijeni gotovo do posljednjeg.
Iskrcavanje vojnika 1. marinske divizije na Guadalcanal:
Watchtowerje za Amerikance značio puni operativni uspjeh. Nitko tada nije ni slutio da će trebati punih 26 tjedana krvavih kopnenih, pomorskih i zračnih borbi da se zadrži ono što je s lakoćim zauzeto za manje od 26 sati.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1884 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 08.08.17 5:56
Početak nevolja Amerikanaca na Guadalcanalu - bitka kod otoka Savo 8./9. kolovoza 1942.
Američki desant na Guadalcanal izazvao je pravu oluju japanskih protudjelovanja. Za razliku od Australaca, koji su u svibnju 1942. na vijest o približavanju japanske flote odmah evakuirali Tulagi, Gavutu i Tanambogo, Japancima nije padalo na pamet prepustiti to područje Amerikancima.
Već 7. kolovoza reagirali su zračnim napadima avionima iz Rabaula i okolnih baza. Zahvaljujući zaštiti lovaca sa nosača aviona i protuzračnoj obrani flote ti napadi nisu nanijeli veće štete - potopljen je desantni brod USS George F. Elliott i teško je oštećen razarač USS Jarvis. Japanci su izgubili 36 aviona, a Amerikanci 19 od čega 14 lovaca.
Osim zrakoplovstvom Japanci su odmah reagirali i pomorskim snagama. Zapovjednik 8. flote u Rabaulu viceadmiral Gunichi Mikawa smjesta je okupio sve raspoložive snage koje je imao u blizini i zaplovio prema Guadalcanalu. Osim svog zapovjednog broda, teške krstarice Chokai, Mikawa je imao na raspolaganju dvije skupine krstarica - 6. diviziju iz Kavienga pod zapovjedništvom kontraadmirala Aritoma Gota s teškim krstaricama Aoba, Kinugasa, Kako i Furutaka i 18. diviziju pod zapovjedništvom kontraadmirala Mitsuharu Matsuyame s lakim krstaricama Tenryu i Yubari. Njima je pridodan i jedini razarač koji je bio na raspolaganju - Yunagi.
Japanski zračni napadi impresionirali su admirala Fletchera, premda njegovi nosači aviona - koji su se nalazili oko 100 nm južno od Guadalcanala - nisu bili ni otkriveni a kamo li napadnuti. Stoga je javio admiralu Turneru da će moći pružati potporu desantnim brodovima iz zraka samo do večeri 8. kolovoza, a onda će se morati povući. Kao razlog je naveo gubitak dijela lovačkih aviona i manjak goriva na razaračima, a time i opasnost za svoju eskadru. Ni jedan od ovih razloga nije bio opravdan - Fletcher je još uvijek imao više lovaca nego sva tri američka nosača aviona pred bitku kod Midwaya, a razarači koji su oskudijevali gorivom mogli su ga popuniti sa nosača. Osim toga, ako se bojao japanskih zračnih napada na dobro zaštićene nosače aviona Fletcher je morao biti svjestan da su oni daleko opasniji za usidrene desantne brodove. Za njihovu zaštitu su njegovi nosači aviona i bili tamo.
Admiral Turner je prosvjedovao, upozoravajući da su mu potrebna još najmanje dva dana da iskrca sav teret sa brodova, no Fletcher koji je u bici u Koraljnom moru izgubio nosač aviona USS Lexington i u bici kod Midwaya nosač USS Yorktown pokazao se opreznijim nego što je bilo opravdano. Zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral Robert Ghormley, koji je iz Aucklanda na Novom Zelandu mogao davati samo načelne upute, suglasio se s odlukom o povlačenju nosača aviona. Tako je zaštita združenog desantnog odreda spala na snage neposredne potpore od 8 krstarica i 14 razarača.
Zablude i pogreške Amerikanaca
Ostavši bez zrakoplovne zaštite admiral Turner se našao u neprilici. Znao je da će biti ponovo napadnut, a ostalo je pitanje kada i na koji način. Odgovor na ovo pitanje moglo je dati samo dobro izviđanje. Japanske krstarice primijetila je već 7. kolovoza jedna američka podmornica kod rta Cape St George, najjužnije točke otoka New Ireland. Međutim, prisutnost krstarica u blizini pomorske baze Rabaul nije još davala povoda za zabrinutost.
Amerikanci i njihovi saveznici obavljali su svakodnevno zračno izviđanje šireg područja oko Nove Gvineje, Rabaula i Solomonovih otoka. Ujutro 8. kolovoza jedan australski avion Lockheed Hudson primijetio je eskadru admirala Mikawe i tada je počela serija nesretnih oklonosti, krivih zaključaka i loših odluka s američke strane. Posada aviona javila je da se u eskadri nalaze tri krstarice i dva nosača hidroaviona. Temeljem ovog izvještaja admiral Turner i njegovi suradnici zaključili su da te noći neće biti napadnuti površinskim brodovima, jer su tri krstarice premala snaga za dobro branjenu eskadru. Pretpostavili su da Japanci imaju namjeru uspostaviti hidroavionsku bazu u zaljevu Rekate na otoku Santa Isabel i da treba očekivati dnevni napad torpednim hidroavionima, a ne noćni napad brodovima.
Nešto kasnije u toku dana drugi australski Hudson također je otkrio Mikawinu eskadru i točno prepoznao sastav. Međutim, umjesto da prekine radio-šutnju i pošalje obavijest od najveće operativne važnosti posada ovog aviona je nastavila patrolni let, po povratku u bazu najprije se uputila na čaj i tek zatim predala izvještaj. Obavijest je do admirala Turnera stigla tek naknadno, zaobilaznim putem preko Australije i Pearl Harbora - i prekasno.
Turner je bio dovoljno oprezan da od kontraadmirala McCaina iz Espiritu Santa naruči dopunsko popodnevno izviđanje područja srednjih Solomonovih otoka hidroavionima velikog doleta. To izviđanje bi sigurno otkrilo Mikawine brodove. Zatraženo dopunsko izviđanje nije izvršeno niti je o tome poslana obavijest, a kako nije dobio izvještaj koji bi govorio suprotno Turner je zaključio da je izviđanje izvršeno u potpunosti. Time su stvoreni uvjeti da se japanska eskadra neprimijećena približi Guadalcanalu.
Za razliku od Amerikanaca admiral Mikawa nije ništa prepuštao slučaju. Sa svojih krstarica lansirao je izviđačke hidroavione koji su mu javili položaj i raspored američkih brodova.
Padom mraka američki brodovi zauzeli su takozvani raspored za noć. Dio razarača ostavljen je u zoni desantnih brodova kao neposredno protupodmorničko osiguranje dok su ostali brodovi zaštite raspoređeni u tri skupine: južnu, sjevernu i istočnu.
Južnu skupinu, pod neposrednim zapovjedništvom admirala Crutchleya, činile su teške krstarice HMAS Australia, HMAS Canberra i USS Chicago, te razarači USS Patterson i USS Bagley. Ova skupina nadzirala je prilaz desantnoj zoni između Guadalcanala i otoka Savo. Sjevernu skupinu ili grupu Riefkohl činile su teške krstarice USS Vincennes, USS Quincy i USS Astoria, te razarači USS Helm i USS Wilson, pod taktičkim zapovjedništvom kapetana bojnog broda Fredericka Riefkohla, zapovjednika krstarice Vincennes. Ova skupina nadzirala je prolaz između otoka Savo i susjednog otoka Florida. Ispred obje skupine istaknut je po jedan dodatni razarač radi radarskog izviđanja (radar picket destroyers) i pravodobne dojave eventualne opasnosti. Ispred sjeverne skupine patrolirao je razarač USS Ralph Talbot, a ispred južne razarač USS Blue. Domet njihovih radara iznosio je oko 10 nm, što je trebalo biti dovoljno da pokrije međusobni razmak. Amerikanci tada nisu znali da se koristan domet radara osjetno smanjuje u blizini kopnene mase, a njihovo pretjerano pouzdavanje u efikasnost radarskog uređaja imati će izravni utjecaj na dalji tog događanja.
Istočnu skupinu, pod zapovjedništvom američkog kontraadmirala Normana Scotta, činile su lake krstarice USS San Juan i HMAS Hobart, te dva razarača. Ova skupina nadzirala je prilaze desantnoj zoni sa istoka, kroz kanale Lengo i Sealark.
Ovakav raspored snaga zaštite bio je kasnije kritiziran, iz dva razloga. Prije svega prigovaralo se zbog razdvajanja snaga u zoni otoka Savo na dvije skupine, jer bi udružene pružile puno jači otpor. Drugi prigovor bio je zbog smještanja admirala Scotta na relativno nevažni položaj, odakle se teško mogao očekivati japanski napad površinskim snagama, umjesto da primjerice zapovjeda sjevernom skupinom.
Osim toga, južna skupina bila je pred bitku lišena jedne teške krstarice. Naime, admiral Turner je sazvao konferenciju na svom zapovjednom desantnom brodu USS McCawley kako bi s admiralom Chrutchleyjem i generalom Vandegriftom raspravio položaj nakon povlačenja nosača aviona. Od admirala je htio čuti koliko dugo još može pružati zaštitu desantnim brodovima, a od generala u kojem roku može iskrcati najnužniju opremu i zalihe. S obzirom da bi plovidba motornim čamcem trajala nekoliko sati Chrutchley se na sastanak uputio svojom zapovjednom krstaricom Australia. Zapovjedništvo nad južnom skupinom predao je privremeno kapetanu Bodeu, zapovjedniku krstarice Chicago, koji je pak smatrao da će se admiral brzo vratiti i pošao je na spavanje. Sastanak je potrajao do duboko u noć pa je Chrutchley odlučio da se ne vraća prema otoku Savo već je sa svojom krstaricom ostao u zoni desantnih brodova.
Zapovjednici i posade američkih brodova bili su iscrpljeni naporima protekla dva dana, pa je admiral Turner ublažio pripravnost broj 1 i dopustio zapovjednicima da spavaju obučeni u svojim kabinama na zapovjednim mostovima.
Potop u zoni otoka Savo
Dok su Amerikanci bili uspavani, uvjereni da su poduzeli sve potrebne mjere sigurnosti, admiral Mikawa se pobrinuo da ima potpuno jasan pregled situacije. Na večer je ponovo zapovijedio lansiranje dva izviđačka hidroaviona, koji su mu dojavili točan raspored američkih snaga za noć. Također su avioni imali zadatak u pogodnom trenutku izbaciti bombe za osvjetljavanje ciljeva. Nakon što je dobio informaciju o američkom rasporedu Mikawa je signalizirao zapovjed svojim brodovima: najprije napasti južnu skupinu, zatim uništiti desantne brodove, a na povratku proći sjeverno od otoka Savo i obračunati se sa sjevernom skupinom. Međutim, japanski promatrači otkrili su na udaljenosti od oko 8 nm razarač Blue ispred južne skupine, stoga je Mikawa promijenio odluku i zapovijedio plovidbu sjeverno od otoka Savo i napad na sjevernu skupinu.
Ispred ove skupine patrolirao je razarač Ralph Talbot. Na razaraču su primijetili japanske brodove i odmah poslali obavijest, no tada je Amerikancima odmogao i nesretan stjecaj okolnosti - u zoni otoka Savo spustilo se jako tropsko nevrijeme koje je spriječilo da radio poruka stigne do ostalih američkih brodova. Kako nisu dobili potvrdu o primitku na razaraču su ponovili poruku, koja opet nije dospjela do drugih brodova. Na Ralph Talbotu su pak zaključili da su svoju dužnost izvršili i time je propala prilika da se na vrijeme objavi borbena uzbuna.
Japanci su također primijetili američki razarač i admiral Mikawa je još jednom promijenio odluku - napasti će se najprije južna skupina. Ispred ove skupine patrolirao je razarač Blue. S obzirom na nepouzdanost radarskog uređaja na razaraču su organizirali vizualno promatranje, ali su počinili pogrešku koja nije rijetka u pomorskom ratovanju i u pravilu se skupo plaća - organizirali su promatranje u svim smjerovima osim prema krmi. I upravo nakon što je razarač kod otoka Savo okrenuo za 180° prošla mu je neprimijećena iza krme kompletna japanska eskadra. Japancima sada više ništa nije stajalo na putu. Kada su se približili na udarnu udaljenost lansirali su torpeda, a kada su se ona približila ciljevima otvorili su paljbu iz topova. Prije nego su se na brodovima južne skupine stigli snaći dva torpeda pogodila su krstaricu Canberra i jedan krstaricu Chicago. Obje krstarice su pogođene i velikim brojem topovskih granata.
Nakon što su u samo nekoliko minuta deklasirali južnu skupinu Japanci su krenuli u napad na sjevernu, udaljenu oko 10 nm. Nevjerojatno je ali je istinito da su i u napadu na ovu skupinu postigli potpuno iznenađenje. Na tamošnjim brodovima vidjeli su bljeskove na obzorju i čuli grmljavinu eksplozija, ali su zaključili da južna skupina puca na avion i nisu tome pridavali posebnu pažnju. Iznad brodova se čuo zvuk avionskog motora, ali ih to nije uzbuđivalo jer su mislili da je riječ o američkom avionu. Kada su se Japanci primakli na udarnu udaljenost upalili su reflektore za osvjetljavanje ciljeva, na što im je sa krstarice Vincennes upućena signalna zapovjed da odmah pogase svjetla.
Zbrka na američkoj strani nastavljena je i nakon što su Japanci otvorili paljbu. Na krstarici Astoria oficir u službi oglasio je borbenu uzbunu i zapovijedio da se odgovori paljbom. Tada se na mostu pojavio zapovjednik krstarice, koji je do tada spavao u svojoj kabini i probudio se od potresa i buke kod ispaljivanja vlastitih topova - i zapovijedio da se odmah obustavi paljba ''na vlastite brodove''. Glavni artiljerijski oficir, jedan od rijetkih kojima je bilo jasno što se događa, doslovce je preklinjao zapovjednika: - Gospodine, za ime Božje, izdajte odmah zapovjed za nastavak paljbe. - Tada je zapovjednik dopustio da se paljba nastavi, ali je već bilo kasno - krstarica je pogođena torpedom i velikim brojem topovskih granata.
Sve tri krstarice sjeverne skupine, Vincennes, Quincy i Astoria, potopljene su. Isto tako, krstarica Canberra iz južne skupine morala je biti napuštena. Preživjela je samo krstarica Chicago, ali je zbog oštećenja bila nekoliko mjeseci izvan flote. Poginula su 1.023 američka i australska mornara i oficira, a 709 ih je ranjeno. Na japanskoj strani neznatno su oštećene krstarice Chokai, Aoba i Kinugasa uz gubitak od 58 poginulih i 53 ranjena.
Nakon što je obračunao s američko-australskom eskadrom u zoni otoka Savo admiral Mikawa zapovijedio je prekid napada i povlačenje u baze. Ova odluka je predstavljala pogrešku koja će se pokazati sudbonosnom. Naime, da je riskirao zadržavanje od najviše dva sata u vodama Guadalcanala Mikawa je mogao s lakoćom uništiti nezaštićene desantne brodove i iskrcane zalihe materijala na plažama, a to bi značilo i neslavni kraj čitavog američkog pothvata. Mikawa je svoj postupak kasnije pravdao strahom od zračnih napada, jer nije znao da su američki nosači aviona već otplovili prema jugu.
Admiral Mikawa propustio je priliku dokrajčiti američki napad na Guadalcanal u samom početku (sličnu pogrešku počinio je i admiral Takeo Kurita kod zaljeva Leyte 1944. godine). Međutim, bitka kod otoka Savo izravno je utjecala na daljnji razvoj događaja na Guadalcanalu. Umjesto da očiste otok u nekoliko dana, Amerikanci su došli u situaciju da se grčevito bore kako bi zadržali mostobran koji su zaposjeli.
Nakon što je u noćnom boju praktično ostao bez zaštite, admiral Turner nije imao drugog izbora već da iskrca dio najnužnijeg materijala i sa svojim brodovima otplovi u Espiritu Santo. Time su se iskrcani marinci na Guadalcanalu našli u neugodnom položaju - bez dovoljno municije, bez većine teškog oružja i opreme, pa čak i bez dovoljno hrane pa su se idućih nekoliko tjedana hranili s dva skromna obroka dnevno, dijelom spremljena od riže koju su zaplijenili od Japanaca. Osim toga marince su odmah počele kositi malarija, dizenterija i tropske bolesti. U takvim okolnostima general Vandegrift ograničio se na dva glavna zadatka - konsolidiranje mostobrana oko rta Lunga i izgradnju obrambenog perimetra, te ubrzani završetak aerodroma. Marinski inžinjerci su koristili zaplijenjenu japansku mehanizaciju i aerodrom je bio dovršen već 18. kolovoza. Dali su mu ime Henderson Field po marinskom avijatičaru Loftonu Hendersonu koji je poginuo u napadu na japanske brodove u bici kod Midwaya. Prvi avioni Marinskog korpusa, 19 lovaca Wildcat i 12 bombardera za obrušavanje Dauntless, sletjela su na Henderson Field 20. kolovoza. Ova zračna baza imati će ključnu ulogu u daljim kopnenim, zračnim i pomorskim operacijama.
Max Blitz KONTRA ADMIRAL
NA VZ VZ VZ JM JM PV BROJ POSTOVA: : 24246 ČLAN OD: : 2012-10-30
Naslov komentara: Re: KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti 21.08.17 2:27
Nakon gotovo osam godina sukoba 20. kolovoza 1988. posredovanjem UN-a završio je Iračko-iranski rat. Rat je započela iračka strana, invazijom na Iran 22. rujna 1980. nakon niza pograničnih incidenata. Irak je osporavao međudržavnu granicu sredinom plovnoga toka rijeke Shatt al-Arab, određenu 1975., a glavno ratno poprište bio je etnički arapski i naftom bogati Khuzistan na jugozapadu Irana. Do kraja 1980. iračka je vojska zauzela oko 14.000 km² iranskog teritorija s gradovima Khorramshahrom, Abadanom i dr. Osim teritorijalnog osvajanja, iračka je ratna namjera bila i suzbiti islamistički šijitski utjecaj, osnažen iranskom revolucijom iz 1979. Iran je optužio iračkog predsjednika Saddama Husseina da želi osvojiti iranska naftna polja. Do polovine 1982. iranske su snage vratile veći dio izgubljenog teritorija, a potom su napale više iračkih područja. 1984. i 1986. osvojile su pojedina naftna polja u južnom Iraku te ih držale do iračke ofenzive u travnju 1988. Tijekom posljednjih faza rata Iran i Irak su usmjerili svoje vojne snage na napade na tankere nafte u Perzijskom zaljevu, pokušavajući spriječiti međusobnu zaradu od izvoza nafte. Zapad (i SSSR) je pod izlikom sprječavanja širenja iranskog utjecaja u regiji stao na iračku stranu. Izrael je, pak, strahujući od iračkog nuklearnog programa, pomagao Iranu, kao i Libija i Sirija. Već na početku sukoba Irak je imao znatnu prednost u broju tenkova (2700 nasuprot iranskih 1740), a kasnije se ta prednost još povećavala, tako da je 1987. Irak imao preko 4500 tenkova, a Iran samo 1000. U artiljeriji je Irak također bio nadmoćan, kao i u broju zrakoplova, premda je u tome Iran ispočetka imao prednost. Irak je u nekoliko navrata upotrijebio i kemijsko oružje. Broj žrtava Iračko-iranskog rata mjeri se u stotinama tisuća. Točan broj je teško utvrditi, a procjene se kreću za Iran od 320.000 do čak 720.000 (neki izvori kažu i milijun). Iračana je poginulo između 150.000 i 375.000 (i do pola milijuna). Financijski gubici iznosili su oko 600 milijardi dolara za svaku od strana, dakle ukupno oko 1200 milijardi dolara. Iako rat nije bitnije promijenio granicu između dvije države, Iračani su se smatrali pobjednicima. (Irak je 1990. priznao razgraničenje s Iranom na rijeci Shatt al-Arab prema sporazumu iz 1975.) Kad je objavljena vijest o završetku rata, u Bagdadu su ljudi plesali po ulicama i razuzdano slavili. U Teheranu, glavnom gradu Irana, kraj rata dočekan je tužnom tišinom.