KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

VIETNAMSKA VOJNA

Na današnji dan leta 1964 so začele severnovietnamske čete obstreljevati ameriška rušilca, kar je bil za vlado Združenih držav Amerike pričakovan povod, da se država vplete v vojno, ki je tako postala tudi ameriška.
Cilj vojne je bil zatreti splošno vstajo, ki pa je z južnovietnamskimi vojaki in policisti ni bilo mogoče zatreti. 7. marca 1965 se je v Da Nangu izkrcalo prvih 3.500 ameriških marincev.
Ko je predsedniški položaj prevzel Nixon, jih je bilo v Vietnamu več kot pol milijona. Sajgonski režim je imel takrat pod orožjem okoli 800.000 ljudi.

11.avgusta leta 1972 se je še zadnja ameriška enota umaknila iz Južnega Vietnama.

ŽRTVE

^* ZDA so v letih 1965 do 1975 za vojno porabile 111 bilijonov dolarjev, kar je v državni blagajni povzročilo velik primanjkljaj.
^* V Vietnamu je služilo in se bojevalo več kot 3 milijone ameriških vojakov, 58.220 jih vojne ni preživelo, 150.000 je bilo ranjenih, 21.000 pa jih je postalo trajnih invalidov.
^* Čeprav števil še danes niso točna, je po nekaterih podatkih pogrešanih ostalo 1.350 ameriških vojakov, 1.200 pa jih je umrlo in njihovih trupel nikoli niso našli. Po nekaterih podatkih je bila povprečna starost padlih 21 let, 86,3 % je bilo belih in 12,5 % je bilo črncev in pripadnikov drugih ras.
^* Po vojni je 830.000 vojakov zbolelo z različnimi psihičnimi motnjami. Po ocenah se je z begom vpoklicu izognilo 125.000 Američanov, 50.000 pa jih dezertiralo.
^* Južno vietnamska vojska je imela med spopadi 220.357 mrtvih in 1.170.000 ranjenih. Najhujše izgube v vojni je utrpel Severni Vietnam. Od leta 1955 do 1975 je v različnih bojnih operacijah izgubil kar 1.176.000 rednih vojakov in pripadnikov Vietkonga, 600.000 pa jih je bilo ranjenih.
^* Izgube pa niso bile le vojaške. Najbolj je trpelo civilno prebivalstvo, tekom vojne je umrlo več kot dva milijona Vietnamcev. Tem pa lahko prištejemo še do 300.000 mrtvih civilistov iz Kambodže in do 200.000 mrtvih civilistov iz Laosa. Uničene so bile številne vasi in mesta tako v južnem kot severnem Vietnamu.
* Kako totalna je bila vojna, je moč sklepati tudi po porabi orožja. Med vojno so Američani na Vietnam odvrgli kar neverjetnih 6.727.084 ton bomb, kar je več kot v obeh svetovnih vojnah skupaj. Uporabljalo pa se ni le konvencionalno orožje. Da bi Američani odkrili sovražnikove premike so nad pragozdom v Vietnamu, Laosu in Kambodži razpršili več tisoč litrov različnih kemičnih snovi, ki so povzročile, da je drevesom odpadlo listje. Podobno tehniko so uporabljali pri uničevanju kmetijskih pridelkov, da ti nebi prišli v roke sovražnika in mu tako omogočili obstanek. Z pršenjem kemikalij v zrak, jim je uspelo spreminjati tudi vreme, tako so npr. krajšali sušna obdobja med katerimi je bil sovražnik najbolj aktiven. Vse te kemikalije pa niso imele vliv le na rastline ampak tudi na ljudi, tako da so ti obolevali še leta po koncu vojne.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
          Pripadnik Vietkonga v podzemnem tunelu                                                                                 Ameriška patrulja med počitkom

[You must be registered and logged in to see this image.]
Mrtvi vaščani iz vasi My Lai, ki so jih 16. marca 1968 brez razloga pobili ameriški vojaki. Podobni pokoli so se
                       dogajali po vsem Vietnamu in so jih izvajale vse v vojno vpletene strani

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                  Pomembno vlogo v vojni v Vietnamu je odigral helikopter

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                 Smrtnonosni napalm

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                   Množični protesti proti vojni v Vietnamu

5. kolovoza 1964. izvedeno je prvo američko bombardiranje Vijetnama iz zraka u operaciji pod nazivom Pierce Arrow.
Bombardiranje je izvršeno ubrzo nakon incidenata u Tonkinškom zaljevu, u kojima su 2. i 4. kolovoza 1964. sjevernovijetnamski torpedni čamci napali razarač USS 'Maddox' (DD-731) američke Sedme flote, što je poslužio kao okidač američko-vijetnamskog oružanog sukoba.
Tijekom operacije Pierce Arrow Amerikanci su izveli 64 zračna udara s nosača zrakoplova USS 'Ticonderoga' (CV-14) i USS 'Constellation' (CV-64), a korišteni su lovci-bombarderi Douglas A-4 Skyhawk (A-4C), koji su mogli polijetati s nosača.
Pri tim američkim udarima navodno je uništeno oko 10% svih sjevernovijetnamskih rezervi nafte. Američki predsjednik koji je naredio operaciju Pierce Arrow bio je Lyndon B. Johnson koji je 1963. naslijedio ubijenog J.F. Kennedyja.

HIROŠIMA

Na današnji dan leta 1945 so ZDA na japonsko mesto Hirošima odvrgle prvo atomsko bombo v zgodovini.
Ob 8.15 po krajevnem času je eksplodirala štiri tone težka atomska bomba iz obogatenega urana, imenovana Little Boy oz. Deček. Eksplodirala je na višini 567 metrov in povzročila udarni val, ki je z močjo 35 ton na kvadratni meter in hitrostjo 440 metrov na sekundo uničil stavbe in ljudi.
V krogu 500 metrov okrog središča eksplozije so skoraj takoj umrli vsi ljudje. Zaradi neposrednih posledic bombe je samo do konca leta 1945 umrlo okoli 140.000 ljudi. Kasnejše posledice izpostavljenosti sevanju se vse do danes med drugim kažejo v obliki raka na ščitnici, pljučih, prsih in levkemiji.
Tri dni kasneje je napad z jedrskim orožjem doživelo še mesto Nagasaki. Nad njim je eksplodirala bomba z imenom "Fat man" ali Debelinko s plutonijevo sredico. Za posledicami eksplozije je takoj umrlo okoli 40.000 ljudi, skupno pa naj bi posledice zahtevale preko 70.000 žrtev.
Japonska je šest dni po napadu na Nagasaki razglasila kapitulacijo, s čimer se je končala druga svetovna vojna.
Popolno uničenje obeh mest je še danes velik opomin človeštvu, da se groza atomske bombe ne bi ponovila.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                              Enola Gay št.82                                                                                                              Pilot Polkovnik Paul Tibbets                                                                                                                                                                   

      [You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                      Opustošenje v Hirošimi

[You must be registered and logged in to see this image.]
  Prva objavljena fotografija preživelih takoj po eksploziji atomske bombe v Hirošimi, zaradi okupacije objavljena šele po letu 1952

[You must be registered and logged in to see this image.]  
                                                                   Little boy                                                                                                             

[You must be registered and logged in to see this image.]         [You must be registered and logged in to see this image.]
Na vsakoletni slovesnosti v spominskem centru v Hirošimi se 6. avgusta zberejo vsi,                            Spominski park in muzej miru                
ki so preživeli tragedijo, svojci, predstavniki japonskih oblasti in tuji diplomati.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                      Preživeli tragedije in njihovi svojci

MEDNARODNO SODIŠČE V NÜRNBERGU

Na današnji dan leta 1945 so Francija, Velika Britanija, Združene države Amerike in Sovjetska zveza podpisale sporazum o ustanovitvi mednarodnega sodišča v Nürnbergu. Namen ustanovitve takega sodišča je bilo sojenje vojnim zločincem nacistične Nemčije. Sporazum je kasneje podpisalo še 19 držav. Naslednje leto pa je bilo pred roko pravice postavljenih 22 vojnih zločincev. V letih 1947-48 je potekalo še 12 procesov proti različnim skupinam obtožencev.

Nürnberški procesi imenujemo vrsto procesov (vseh skupaj jih je bilo 12), predvsem poznanih po sodbah najopaznejših predstavnikov političnega, vojaškega in ekonomskega vodstva Tretjaga rajha. Procesi so se vršili v mestu Nürmberg, v Nemčiji, od 14. novembra leta 1945 do 1949, sodili pa so vojnim zločincem druge vojne v Nürmberški palači pravice. Prvi in najbolj znani izmed teh procesov (ki je trajal med letoma 1945 in 1946) je bil t. i. Proces proti največjim vojnim zločincem pred mednarodnim vojaškim tribunalom (IMT), ki je sodil štiriindvajsetim od najpomembnejših zajetih voditeljev nacistične Nemčije; od katerih jih je bilo 11 obsojenih na smrt z obešanjem (rajhsmaršal Hermann Göring, notranji minister Wilhelm Frick, poljski komisar Hans Frank, šef notranje policije SD Ernst Kaltenbrunner, ideolog Alfred Rosenberg, gospodar suženjskega dela Fritz Sauckel, zunanji minister Joachim von Ribbentrop, guverner Nizozemske Arthur Seyss-Inquart, feldmaršal Wilhelm Keitel, general Alfred Jodl, in urednik časopisa Der Sturmer ter frankovski vodja Julius Streicher), trije so bili oproščeni (gospodarstvenik Hjalmar Schackt, radijski komentato Hans Fritsche, parlamentarec Franz Von Papen), ostali pa na zaporne kazni: admiral Doenitz (10 let), prvi vodja Hitlerjeve mladine Von Shirack in minister za oborožitev ter glavni hitlerjev arhitekt Albert Speer (20 let), prvi šef nacističnega kabineta Rudolf Hess na dosmrtno ječo (kjer je bil do leta 1987), admiral Erich Räder na dosmrtno (kasneje oproščen) in predsednik državne banke Walter Funk na dosmrtno (prav tako kasneje oproščen). Sodišče je bilo ustanovljeno leta 1945, ko so se v Potsdamu še zadnjič sestali Veliki trije Stalin, Winston Churchill in Harry Trumann. Druga serija sodb je bila namenjena manjšim vojnim zločincem; mednje sodijo sodba zdravnikom in sodba pravnikom Franzu Schlegelburgerju, Rolandu Freislerju, Ottu Thieracku in Curtu Rothenbergerju, ki so omogočili legalizacijo nacistične ideologije kot pravnega in političnega sistema v Nemčiji, kar je omogočilo Hitlerju absoluten prevzem oblasti v Nemčiji, vseh obsojenih na dosmrtno ječo.
Tribunal v Nürnbergu je presodil, da so vse enote SS, gestapo in SD (policijske pomožne varnostne službe) zločinske organizacije in njihovi člani, člani zločinske organizacije, vendar se krivda posameznika presoja osebno. Sodbe Mednarodnega vojaškega tribunala so dokončne.
Za osvežitev spomina in v opomin tistim, ki se tako trudijo opravičevati in poveličevati kolaboracijo z okupatorjem kot domoljubna dejanja. In tudi kot dokaz, kako lahko zloraba prava omogoči "legalno podlago" za grozodejstva in zločine. Gre za prvi tovrsten proces v človeški zgodovini.

POSLEDICE NÜRNBERŠKIH PROCESOV

Sojenje vojnim zločincem v Nürnbergu je skorajda postalo model za kasnejša sojenja vojnih zločincev drugod po svetu. Podobno je bilo tudi sojenje japonskim vojaškim generalom in »znanstvenikom« za zločine proti humanosti, ki so bili na primer storjeni v taboru 731. Na tak način so sodili tudi zločincem za vojne zločine na Balkanu. Sojenje je pripomoglo tudi k nastanku prava mednacionalnega kriminala.

* Konvencija proti genocidu (1984)
* Deklaracija o človekovih pravicah (1984)
* Nürnberška načela (1950)
* Ženevska konvencija vojnega prava (1977)
Procesi so sprožili tudi gibanja, ki pozivajo k ustanovitvi stalnega mednarodnega kriminalnega sodišča, in poželi ogromno kritik.

KRITIKE NÜRNBERŠKIH PROCESOV

Mnogi še danes dvomijo v korektnost nürnberških procesov in za to so kriva mnogo katera prepričanja in z njimi načini, ki so bila v tistem času razumljivo a vendar ne upravičeno del politike. Seveda ne moremo takoj po vojni odpustiti vsa dejanja nacistov in nanje imeti objektiven pogled. In to je tisto kar je sojenju v Nürnbergu pripisati. Sojenje je imelo svoja pravila o dokazih, kar pomeni, da je bil način celotnega sojenja drugačen od »pravilnega«, s tem da je prevladovalo načelo »pravice zmagovalca«. Obtoženci so bili obsojeni zločinov, ki takrat (čas vojne), ko so bili storjeni, niso bili zločini. Takemu pravu rečemo ex post facto. Poleg tega pa obsojenci niso imeli nič vpliva na izbor sodnikov. Krivično se zdi tudi dejstvo, da je sodišče razbremenilo (potem ko so vložili zahtevo) Sovjetsko vodstvo za vojne zločine, kot so recimo napadi na Finsko. Glavni Sovjetski tožilec je, z namenom da obtoži sojene pomora tisočih poljskih vojakov v gozdu Katyn, vložil napačno (morda ponarejeno) dokumentacijo. Sojenje vojnim zločincem je bil prisiljen proces, ki ga je bol kot ne zahtevalo ljudstvo in »moralna politika«, saj so bili to zločini proti humanosti. Take napake v sojenju je bilo pričakovati, saj so obtoženci z vsemi dokazi in dokumentacijami padli naravnost v roke njihovih sovražnikov in ti so si kot zmagovalci vzeli svoje pravice. Seveda je bilo prav, da so bili zločinci kaznovani za svoja dejanja, pa vendar je bilo sojenje v Nürnbergu sojenje na »svetovni ravni« in bi se morali držati pravosodnih načel in za obravnave če ne drugo porabiti nekaj več časa saj vse skupaj ni trajalo več kot eno leto.

[You must be registered and logged in to see this link.]

 
[You must be registered and logged in to see this image.]
Obtoženci Hermann Goring, Rudolf Hess, Joachim Von Ribbentrop, Wilhelm Keitel, Karl Donitz, Erich Raeder, Baldur von Schirach in Fritz Sauckel

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                      Grafični prikaz izrečenih kazni


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                       Nürnberški procesi so trajali od 14.novembra 1945 do 10.oktobra 1949  

NAGASAKI

Na današnji dan leta 1945 so ob 11.02 po krajevnem času Američani z letalom B-29 bockscar na Nagasaki odvrgli atomsko bombo, ki so jo poimenovali Fat Man (Debeluh).

Nagasaki je bil tarča ameriške bombe z imenom Fat man, ki je nad severnim delom mesta eksplodirala 9. avgusta 1945 dve minuti čez 11. uro. Severni del Nagasakija je bil popolnoma uničen.
Skupno je eksplozija, ki je odjeknila tri dni po eksploziji prve bombe nad Hirošimo, zahtevala 73.844 smrtnih žrtev. Najmanj 75.000 ljudi je bilo ranjenih, za posledicami sevanja in jedrskega onesnaženja okolja pa je pozneje trpelo več sto tisoč ljudi.
Eksploziji atomskih bomb nad Hirošimo in Nagasakijem sta pomagali ZDA k hitrejšemu koncu druge svetovne vojne. Japonska je namreč brezpogojno kapitulirala šest dni pozneje, 15. avgusta 1945, s tem pa se je po kapitulaciji Nemčije v Evropi druga svetovna vojna končala tudi na območju Tihega oceana.

[You must be registered and logged in to see this link.]

TSUTOMU YAMAGUCHI
[You must be registered and logged in to see this link.]

SUMITERU TANIGUCHI
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Ob 11.02                                                                                           Ženska, ki je preživela bombardiranje

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                        Uničenje v Nagasakiju

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                       Trije bratje iz Nagasakija, 1945

Bitka na Leškom polju, u kojoj je njemački kralj Oton I., predvodeći njemačko-češku feudalnu vojsku, pobijedio Mađare odigrala se 10. kolovoza 955. godine. U historiografiji se tu bitku obično predstavlja kao prekretnicu u zaustavljanju mađarskih prodora prema zapadu Europe. Prethodno su, naime, Mađari pustošili područja današnje Francuske, Njemačke, Italije, pa čak i Španjolske.
Sraz dviju vojski dogodio se na području današnje Bavarske uz rijeku Lech 20-ak km južno od Augsburga, pa je neki povjesničari nazivaju i Bitkom na rijeci Lech ili Bitkom kod Augsburga.
Mađare je u Bitki na Leškom polju predvodio vojskovođa Bulcsú, zajedno s plemenskim vođama Lelom i Surom. Otonova vojska potpuno je razbila Mađare, a Bulcsú je smaknut. Nakon poraza Mađari su preuzeli sjedilački način života i prihvatili kršćanstvo, čime se Europa demografski stabilizirala prvi put od vremena seobe naroda.
Njemački kralj Oton I. proslavio se tom pobjedom, a nekoliko godina kasnije (962.) okrunjen je u Rimu za cara Svetog Rimskog Carstva. Prozvan je Otonom I. Velikim, a stečenim autoritetom stvorio je jezgru buduće njemačke nacionalne države.

Mongolski veliki kan Möngke (Mongo) umro je 11. kolovoza 1259. kao posljednji vladar Mongolskog Carstva kao ujedinjenom državom. Već njegov nasljednik Kublaj-kan, poznat iz kontakata s Markom Polom, bio je više kineski car nego vladar ujedinjenog Mongolskog Carstva. Osim toga, Möngke je bio posljednji veliki kan koji je stolovao u mongolskoj prijestolnici Karakorumu, blizu današnjeg grada Kharkhorin u središnjoj Mongoliji (Kublaj-kanovo sjedište bilo je na kineskom području).
Veliki kan (kagan tj. kan kanova) Möngke bio je unuk znamenitog Džingis-kana. U mladosti je sudjelovao u poznatom mongolskom pohodu na Europu, pri čemu su pogođene Ugarska i Hrvatska. Na prijestolje je Möngke stupio 1251. tj. desetak godina nakon te invazije.
U sklopu svoje ekspanzije pod vrhovnim vodstvom Džingis-kana, Mongolsko Carstvo je u dvadesetim godinama 13. stoljeća došlo do granica europskih zemalja. Nakon osvajanja Rusije i Poljske, na red je došla Ugarska, gdje je u Bitki na rijeci Šaju (Sajó) 1241. ugarska vojska predvođena kraljem Belom IV. teško poražena. Kralj se uspio spasiti i počeo uzmicati u pravcu Hrvatske, a mongolska ga je brza konjica progonila, usput poharavši sva područja kojima je prolazila. Poznato je da se Bela IV. sklonio u Trogiru (tj. na obližnjem otočiću poslije nazvanom po kralju (Beli IV) - Kraljevac) i da ga progonitelji nisu uspjeli uhvatiti. Prema legendi, u Bitki na Grobničkom polju 1242. u zaleđu Rijeke hrvatska feudalna vojska porazila je mongolsku vojsku kojoj je na čelu bio Džingis-kanov unuk Batu-kan. Povijesno verificirane činjenice pak govore da je mongolska vojska koja se 1242. godine nalazila u Hrvatskoj iznenada napustila te krajeve, što je bilo u vezi sa smrću vrhovnog kana Ogotaja i sudjelovanjem Batu-kana na kurultaju - skupštini kanova za izbor njegovog nasljednika.
U doba Möngkeovog vladanja Mongolsko Carstvo još se dodatno proširilo i doseglo je neviđen opseg. Izvršena je invazija na Vijetnam, pri čemu je opljačkan Hanoi, a zemlja podvrgnuta kao vazalna država. Mongolska je vrhovna vlast prihvaćana i u Indiji (u Kašmiru, pa čak i u Delhiju). Godine 1258., za vrijeme Möngkeove vlasti, Mongoli su okupirali Bagdad, a iste su godine provalili i u Litvu.
Na vrhuncu vlasti na Bliskom Istoku Mongoli su zauzeli Siriju, a na redu su bili Palestina i Egipat. Međutim, u tom je trenutku veliki kan Möngke umro. Uskoro nakon njegove smrti Mongoli su doživjeli poraz od egipatskih Mameluka kod Ain Jaluta u Galileji. Ta se bitka smatra prekretnicom u svjetskoj povijesti jer se tada prvi put čvrsto stalo na put mongolskoj ekspanziji (Egipat je trajno ostao izvan njihovog domašaja).
Među ironije povijesti spada činjenica da je mongolski narod, predci kojega su prolili, po više procjena, više krvi no oba svjetska rata zajedno, prihvativši lamaistički budizam postao jednim od najmiroljubivijih naroda na svijetu - i to narodom koji u svom pučkom vjerovanju štuje Džingis-kana kao Bodisattvu, ili božansko utjelovljenje samilosti i sućuti. To je sudbina koju Džingis-kan, pravim imenom Temudžin, ni u fantazijama nije mogao ni zamisliti.

Susret između britanskog premijera Winstona Churchilla i Josipa Broza Tita održan je 12. kolovoza 1944. u Villi Rivalta blizu Napulja. Trajao je skoro dva sata, nastavljen je i idućeg dana, a povod mu je bio preokret u britanskoj politici prema Jugoslaviji u završnici Drugog svjetskog rata. Iako su Britanci od 1941. podržavali JVuO (Jugoslovenska vojska u otadžbini), tj. četnike kao borce protiv nacista i fašista, nakon nekoliko misija upućenih među partizane (u kojima je sudjelovao i Churchillov sin Randolph) zaključili su da jedino Titovi borci ratuju protiv okupatora. U studenom 1943. na savezničkoj konferenciji u Teheranu partizani su priznati kao saveznici, a četnicima je obustavljena sva pomoć. Nekoliko mjeseci prije sastanka Tita i Churchilla Britanci su primorali kralja Petra II. Karađorđevića da se odrekne JVuO, postavi novu izbjegličku vladu na čelu s bivšim banom, odvjetnikom dr. Ivanom Šubašićem te stupi u pregovore s Titom.
Britancima je u tom trenutku partizanski pokret pod Titovim vodstvom trebao za istjerivanje njemačkih snaga s područja nekadašnje Kraljevine Jugoslavije kako ne bi morali slati svoje trupe na još jedno bojište. Nakon što je u lipnju 1944. na Visu sklopljen sporazum Tito - Šubašić, kojim Britanci nisu bili baš zadovoljni, Churchill se odlučio osobno sastati s partizanskim vođom. Na sastanku su najviše razgovarali o ratnoj situaciji na Balkanu te ustroju Jugoslavije nakon rata.
Premda je Churchill hvalio Tita kao velikog ratnog vođu i državnika, pribojavao se budućeg sovjetskog utjecaja u Jugoslaviji. Tito je tijekom sastanka nekoliko puta naglasio kako ne namjerava uvoditi komunizam u buduću federativnu Jugoslaviju, no Churchill je opravdano sumnjao u njegove tvrdnje. U konačnici, kroz suradnju s Titom Britanci su žrtvovali svoj budući utjecaj u Jugoslaviji kako bi smanjili vlastite ljudske gubitke koje bi morali podnijeti u borbama na tom području, zbog čega je Churchilla svojedobno kritizirao njegov šef diplomacije Anthony Eden.
Nakon rata odnosi Tita i Churchilla su zahladili, ali nakon Brozovog raskida sa Staljinom Churchill ga je pozvao u posjet Velikoj Britaniji gdje je vrlo srdačno dočekan 1953. kada ga je primila i kraljica Elizabeta II.

Bitka kod Blenheima u kojoj je engleski vojvoda John Churchill od Marlborougha porazio Francuze i Bavarce dogodila se 13. kolovoza 1704.
Marlboroughova pobjeda postala je toliko cijenjena u Velikoj Britaniji, da je tadašnja vladarica kraljica Ana iz dinastije Stuart vojvodi poklonila posjed i sredstva za gradnju nove palače nazvane Blenheimska palača (u kojoj je rođen i Winston Churchill, potomak vojvode od Marlborougha).
U ratu za španjolsko naslijeđe u kojem se odigrala ova bitka, francuski kralj Luj XIV. i austrijski Habsburgovci borili su se za goleme posjede izumrle španjolske grane dinastije Habsburg, a Engleska je podržala Beč želeći ograničiti francusko-bavarsku moć na kontinentu.
Bitka kod Blenheima dogodila se na području današnje Bavarske, kod mjesta Blindheim (engl. naziv Blenheim). Bavarska vojska bila je u savezništvu s Francuzima, a vojvoda od Marlborougha porazio ih je uz pomoć Austrijanaca koje je predvodio Eugen Savojski, Nizozemaca te vojnika iz različitih njemačkih država. Marlboroughova agresivna i oštroumna taktika kombinirana s nadmoćnijim pješaštvom i topništvom sasvim je razbila francusko-bavarske trupe. Engleski vojvoda prodro je 400 km u neprijateljski teritorij konjaničkim udarničkim taktikama pri čemu su protivnici imali gubitke od 13.600 vojnika koji su ubijeni ili su se utoplili u Dunavu. Također je zarobljeno 15.000 Francuza i Bavaraca.
Marlboroughova pobjeda omogućila je okupaciju Bavarske od strane Austrije i njenih saveznica, narušila ugled francuske vojske te spriječila hegemoniju Francuskog kraljevstva nad Europom.

14. kolovoza 1715. turska vojska pod zapovjedništvom seraskera Mehmed-paše Čelića poražena je kod Sinja.
U slavu tog događaja održava se viteško nadmetanje Sinjska alka prve nedjelje u kolovozu svake godine. (Najstariji pisani spomen o Alci su tri soneta i oda koje je ispjevao Julije Bajamonti 1784. Najstariji službeni spis je pismo iz Zadra austrijskog povjerenika grofa Rajmunda Thurna od 10. veljače 1798. tadašnjem zapovjedniku Sinja pukovniku Jakovu Grabovcu u kojem ga obavještava da je Dvorska komisija odobrila daljnje održavanje Alke u Sinjskoj krajini.)
Bitka se odigrala u sklopu Tursko-mletačkog rata, povijesno nazivanog i Mali rat, koji je trajao četiri godine, a započeo je i završio bitkom za Sinj. Osmanlije su odlučile vratiti izgubljene položaje u Dalmaciji te su krenule iznenadnim jurišom preko planine Kamešnice. Prva na udaru našla se Cetinska krajina i grad Sinj. U sinjsku tvrđavu zatvorilo se oko 700 dobro naoružanih branitelja.
Osmanske snage opkolile su Sinj 8. kolovoza 1715., a tjedan dana kasnije krenule su u odlučujući napad. Ipak, branitelji su uspjeli odbiti neprijatelja te su se nakon tri sata žestokih borbi napadači počeli povlačiti preko Cetine natrag prema Livnu ostavivši iza sebe 10 tisuća poginulih.
Puk Sinja i njegovi branitelji pobjedu su pripisali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske, čija je slika cijelo vrijeme opsade bila u tvrđavi, gdje je prenesena iz franjevačkog samostana podno grada. U zahvalu na pomoći providur (predstavnik mletačke vlasti) odmah je skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ, te okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezano je u dva reda: "In perpetuum coronata triumphat - Anno MDCCXV (Zauvijek okrunjena slavi - godine 1715.). Tom krunom Gospa je u Sinju svečano okrunjena 22. rujna 1716., a 1721. je prenesena u novu Crkvu Čudotovorne Gospe Sinjske (građena od 1699. do 1712.) u kojoj se i danas nalazi.

17. kolovoza 1629. rođen je Jan III. Sobjeski, jedan od najznačajnijih vladara Poljsko-Litavske Unije, od 1674. do smrti kralj Poljske i Veliki vojvoda Litve.
Bio je omiljen među podanicima, jer je bio i sjajan vojskovođa, a najpoznatiji je po pobjedi nad Turcima 1683. u Bitki kod Beča (Opsada Beča ili Druga bitka kod Beča), kad je poveo združene snage Poljske, Austrije i Njemačke protiv osmanske vojske pod vodstvom velikog vezira Kara Mustafa-paše. Nakon što je sultan Mehmed IV. preko beogradskog paše saznao da je bitka izgubljena, toliko se razbjesnio da je tom istom paši naredio sa mu pošalje glavu Kara Mustafe. Kara Mustafa je pogubljen 25. prosinca 1683., a njegova glava je, kako je i naređeno, odnesena sultanu Mehmedu IV.
Nakon ove pobjede papa i mnogi strani uglednici nazvali su Sobjeskog Spasiocem Beča i zapadne civilizacije. U pismu svojoj ženi Sobjeski je napisao: Mnogi obični ljudi mi ljube ruke, noge, odjeću, ili me samo žele dotaknuti i govore: 'Dajte da poljubim tako hrabre ruke!'.
Zbog brojnih pobjeda u bitkama s Osmanskim Carstvom, sami Turci su ga nazvali Poljski lav.
Rodio se u dvorcu Olesko, smještenom na području današnje Ukrajine (u njegovo je vrijeme Poljsko Kraljevstvo obuhvaćalo velike dijelove današnje Ukrajine i Bjelorusije). Pripadao je poljskoj aristokratskoj obitelji Sobjeski, a po majci je potjecao od Stanisława Żółkiewskog, poljskog vrhovnog vojnog zapovjednika i kancelara.
Za poljskog kralja izabran je 1674. Poljska je u ranom novom vijeku bila izborna monarhija u kojoj je kralja biralo plemstvo, a prijestolje se u načelu nije nasljeđivalo (premda su postojali slučajevi u kojima bi za novog kralja bio izabran sin prethodnog). Poljskom je Jan III. Sobjeski vladao 22 godine, od 1674. pa sve do smrti 1696.
Bio je toliko slavan da je po njemu prozvano i zviježđe Scutum Sobiescianum (Štit Sobjeskog). Naziv zviježđu je dao astronom Johannes Hevelius, ali ono danas nosi samo naziv Scutum (Štit), kako bi se izbjeglo povijesne konotacije. Desetak kilometara od glavnog grada Varšave Jan III. Sobjeski sagradio je veličanstveni barokni dvorac Wilanów, svojevrsni poljski Versailles, koji se može razgledati i danas.

U noći između 20. i 21. kolovoza 1968. vojske Istočnog bloka iz pet zemalja Varšavskog pakta (osim Rumunjske) izvršile su invaziju na Čehoslovačku.
U zemlju je ušlo oko 6.300 tenkova, pratilo ih je 200.000 vojnika, 2.000 topova i raketa, te 800 aviona. Sovjeti su stalno ponavljali da su oni pozvani zauzeti zemlju, izjavljujući da su lojalni čehoslovački komunisti zatražili 'bratsku pomoć protiv kontra-revolucije'. Tadašnji čehoslovački vođa, slovački političar Alexander Dubček ipak je pozvao narod da ne pruža otpor, a tijekom oružane intervencije 108 ljudi je poginulo i 500 teže ranjeno.
Mjesecima prije invazije, Komunistička partija Čehoslovačke na čelu sa Alexanderom Dubčekom, počela je provoditi program reformi s ciljem uklanjanja represivnih elemenata režima i stvaranja 'socijalizma s ljudskim licem'. Te reforme su postale poznate kao 'Praško proljeće'.
Do ljeta 1968., ukinuta je cenzura i procvjetala je otvorena diskusija u novinama i časopisima. Neki su čak doveli u pitanje sam opstanak komunističkog režima. Slobodno vođena debata učinila je nervoznim komunističke susjede Čehoslovačke, a prije svega sovjetski Politbiro. Do kolovoza, Moskva je izgubila strpljenje.
Intervencija izvedena u ime ideje proleterskog internacionalizma i teorije ograničenog suvereniteta, istovremeno je predstavljala i krah te ideje te kompromitaciju cijelog sovjetskog sistema, koji je na kraju propao s pojavom Perestrojke i Glasnosti, što je dovelo do raspada SSSR-a i završetka Hladnog rata.
Poruka 'Praškog proljeća' i njegovog brutalnog gušenja, bilo je nekoliko: Prva je bila da se ne može narodima Češke i Slovačke, pogotovo narodima s takvom demokratskom tradicijom i tako bogatom kulturom, nametati jedan sistem. To je bilo kao oblačiti nekome odijelo čija mu veličina ne odgovara. Druga poruka je bila da ne funkcionira sustav Varšavskog ugovora, da nema pouzdane političke osnove ako se u okviru njega guše nacionalni interesi i nacionalna i društvena sloboda. Već je time bilo naznačeno da je taj vojno-politički sustav u dubokoj krizi, jer pojedini narodi država članica ne nalaze interes u tome. Treća poruka je bila da je Sovjetski Savez već slab, da je njegova vojna snaga daleko veća nego politička, ideološka i društvena, a pogotovo ekonomska, i da ta vojna snaga sama po sebi ne može djelovati i da će se kad-tad ugasiti pred navedenim slabostima. To je bio početak kraja Varšavskog ugovora, bez obzira što je u tom trenutku demonstrirao odlučnost.

Bitka na rijeci Tenaru 21. kolovoza/augusta 1942.

Dne 7. kolovoza/augusta 1942. Amerikanci su izveli svoju prvu veliku desantnu operaciju još od Španjolsko-američkog rata 1898. godine. Operacija je nosila kodni naziv Watchtower, a neposredni ciljev su bili otoci Guadalcanal i Tulagi u Solomonovom otočju.

Solomonovo otoćje i Guadalcanal:

[You must be registered and logged in to see this image.]
.
Glavnina 1. marinske divizije, oko 11.000 vojnika, iskrcana je na Guadalcanal dok je ostatak iskrcan na Tulagi i obližnje manje otočiće Gavutu i Tanambogo. Na jači otpor marinci su naišli jedino na Tulagiju i području Gavutu-Tanambogo, dok je iskrcavanje na Guadalcanal izvedeno gotovo bez otpora. Niko tada nije ni slutio da će trebati 26 tjedana krvavih borbi da se zadrži ono što je s lakoćom zauzeto za manje od 26 sati.
Američki desant izazvao je pravu oluju japanskih protudjelovanja. Za razliku od Australaca, koji su u svibnju/maju 1942. na vijest o približavanju japanske flote odmah evakuirali Tulagi, Gavutu i Tanambogo, Japancima nije padalo na pamet prepustiti to područje Amerikancima.
Nakon što je teškim porazom američko-australske flote u pomorskoj bici kod otoka Savo praktično ostao bez zaštite, zapovjednik desantne skupine kontraadmiral Richmond Turner nije imao drugog izbora već da iskrca dio najnužnijeg materijala i sa svojim brodovima otplovi u Espiritu Santo na Novim Hebridima. Time su se iskrcani marinci na Guadalcanalu našli u neugodnom položaju - bez dovoljno municije, bez dijela teškog oružja i opreme, pa čak i bez dovoljno hrane pa su se idućih nekoliko tjedana hranili s dva skromna obroka dnevno, dijelom spremljenih od riže koju su zaplijenili od Japanaca.
Osim toga marince su ubrzo počele kositi malarija, dizenterija i tropske bolesti. U takvim okolnostima zapovjednik 1. marinske divizije general Alexander Vandegrift ograničio na dva glavna zadatka - konsolidiranje mostobrana i izgradnju obrambenog perimetra oko rta Lunga, te na ubrzani završetak aerodroma koji su Japanci već bili gotovo dovršili. Uloga aerodroma koji je dobio ime Henderson Field pokazati će se ključnom u daljim kopnenim, zračnim i pomorskim operacijama.

Alexander Vandegrift:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odluka generala Vandegrifta da najprije učvrsti obrambeni perimetar pokazala se ispravnom. Osim zračnim i pomorskim snagama Japanci su na američko iskrcavanje odmah reagirali i upućivanjem na Guadalcanal kopnenih snaga.
Zapovjednik japanske 17. armije u Rabaulu general Harukichi Hyakutake imao je glavninu svojih snaga angažiranu na Novoj Gvineji. Stoga je pojačanja za Guadalcanal trebalo dopremiti morskim putem iz drugih dijelova pacifičkog i dalekoistočnog ratišta. S vremenom su na Guadalcanal dopremljene grupa Ichiki, brigada Kawaguchi, divizija Sendai, regimenta Aoba i na kraju dio 38. divizije. Tome treba dodati i druge manje jedinice različitih specijalnosti.
Prvo japansko pojačanje koje je stiglo na Guadalcanal bila je Ichiki grupa, borbena skupina jačine regimente kojom je zapovijedao pukovnik Kiyonao Ichiki, jer je bila najbliža. Ichiki grupa nalazila se na otoku Guam i upravo je ukrcana na brodove radi povratka u Japan kada je stigla vijest o američkom iskrcavanju na Guadalcanal. Brodovi su odmah skrenuti s predviđene putanje i preusmjereni u Truk.

Kiyonao Ichiki:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi dio Ichiki grupe, jačine oko 900 do 1.000 vojnika, iskrcan je razaračima noću 18. kolovoza/augusta kod rta Taivu istočno od američkog mostobrana. To upućuje na dva zaključka: da su Japanci namjeravali pritisnuti mostobran sa dvije strane i da su podcijenili snagu američke obrane - računali su s nekih 2.000 do 3.000 Amerikanaca, dok ih je stvarno bilo 11.000.
Ostalo je nejasno je li pukovnik Ichiki imao zapovjed da odmah napadne ili da pričeka dolazak ostatka svoje regimente, no on se odlučio za napad. Skupinu od oko 100 vojnika ostavio je kao zaštitnicu kod rta Taivu, dok je s glavninom od 800-900 vojnika krenuo prema američkom mostobranu.
Amerikanci su preko obavještajne službe među domaćim stanovništvom i jedne svoje patrole pravodobno saznali za dolazak Japanaca i general Vandegrift priredio im je doček. Zadatak zaustavljanja japanskog napada dobila je 1. marinska regimenta (1st Marines) kojom je zapovijedao pukovnik Clifton Cates. Marinci su se rasporedili i ukopali duž zapadne obale rijeke Ilu, u području zvanom Alligator Creek, te čekali napad.

Clifton Cates:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Noću 21. kolovoza/augusta došlo je do legendarne bitke na rijeci Tenaru (zapravo u međurječju Tenaru i Ilu), u kojoj su marinci uz vlastite gubitke od 44 poginula pobili gotovo sve japanske napadače, njih oko 800. Samo tridesetak ih je uspjelo pobjeći prema rtu Taivu i donijeti vijest o porazu. Među poginulima je bio i sâm pukovnik Ichiki. Prema nekim izvorima stradao je od minobacačke paljbe, a prema drugima počinio je takozvani sepuku - ritualno samoubojstvo zbog sramote poraza.

Izginuli japanski vojnici u podrućju Alligator Creek:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka na rijeci Tenaru, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ishod bitke na rijeci Tenaru učvrstio je moral vojnicima 1. marinske divizije, ali je i opomenuo Japance da su podcijenili snagu mornaričke pješadije USA. Neki od japanskih visokih zapovjednika tražili su da se preispita svrsishodnost taktike takozvanih banzai juriša, masovnih pješačkih napada uz urlike koji bi trebali utjerati strah u kosti protivniku, naročito ako se napadaju dobro pripremljeni položaji. No banzai taktika je primjenjivana do kraja rata.

23. kolovoza obilježava se Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima. (Uz napomenu da je Europski parlament u svojoj preporuci naglasio da svaka zemlja prilagodi vrijeme i način obilježavanja sjećanja na žrtve totalitarnih režima vlastitoj povijesti i tradiciji.)
Na taj dan 1939. u Moskvi je potpisan pakt Molotov-Ribbentrop između SSSR-a i nacističke Njemačke, a dobio je ime po sovjetskom premijeru i ministru vanjskih poslova Vjačeslavu Molotovu i njemačkom ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu. Pakt je službeno bio sporazum o nenapadanju, te o vojnoj i gospodarskoj suradnji prema kojem je Njemačka dobivala naftu i sirovine do kojih je imala otežan pristup uslijed britanske vojne blokade, a Sovjetski Savez je dolazio do moderne tehnologije.
Tajnim protokolom pakta izvršena je i podjela interesnih sfera te su Hitler i Staljin de facto podijelili Istočnu Europu. SSSR je dobio pravo na pola Poljske, Latviju, Estoniju, Finsku i dio Rumunjske, a Njemačka je dobila pravo na preostali dio Poljske i Litvu. Kad je počeo Drugi svjetski rat, Poljska je doista podijeljena, a sovjetske su snage zauzele baltičke države, dio Rumunjske i dio Finske. 28. rujna 1939., ministri Ribbentrop i Molotov potpisali su u u Moskvi Njemačko-sovjetski sporazum o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji kojim su potvrdili rezultate vojnih osvajanja, a napravljene su i neke manje korekcije prethodnog sporazuma. Kada su njemačke trupe 14. lipnja 1940. ušle u Pariz, SSSR je dao ultimatum Litvi, te su njegove trupe prema dogovoru s Nijemcima zauzele i tu baltičku državu.
Hitler je Drugi svjetski rat započeo svega tjedan dana nakon potpisivanja pakta Molotov-Ribbentrop invazijom na Poljsku. Komunističke partije diljem Srednje i Istočne Europe nisu se mogle službeno odupirati nacizmu za sve vrijeme dok je taj pakt bio na snazi. Čak i kad je Hitler osvojio Jugoslaviju, KPJ nije odmah smjela službeno pružati otpor fašizmu, jer je Staljin još bio u paktu s Hitlerom. Tek kad je Hitler raskinuo pakt, napadom na SSSR 22. lipnja 1941. godine, mogli su se osnovati partizanski odredi.

Max Blitz (citat):

Na taj dan 1939. u Moskvi je potpisan pakt Molotov-Ribbentrop između SSSR-a i nacističke Njemačke, a dobio je ime po sovjetskom premijeru i ministru vanjskih poslova Vjačeslavu Molotovu i njemačkom ministru vanjskih poslova Joachimu von Ribbentropu. 

Sovjetsko-njemački pakt je i danas predmet kontroverzi i polemika, a na Zapadu se općenito smatra sramotnim pa i izdajničkim potezom SSSR-a. Pri tome zapadni publicisti ignoriraju neke važne činjenice:
- SSSR je vodio pregovore u Moskvi s vojnim delegacijama Francuske i Velike Britanije o zajedničkom vojnom savezu protiv Hitlerove Njemačke još od 1938. godine, pa sve do nekoliko dana prije potpisivanja sovjetsko-njemačkog pakta (posljednjim pregovorima u kolovozu 1939. predsjedavao je maršal Vorošilov). Sovjeti su bili spremni angažirati velike snage - nekih 80 divizija - ali je zapelo na nepopustljivosti Poljske koja nije htjela ni čuti za ulazak sovjetskih trupa na svoj teritorij. Poljaci su zapravo odbili uopće razgovarati o takvom antihitlerovskom savezu, a tu će bahatost i lakomislenost skupo platiti.
- SSSR je imao ugovor o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći s Čehoslovačkom, ali ga je Zapad isključio iz pregovora u Münchenu 1938. godine.
- Sovjeti su bili svjesni da će biti prije ili kasnije uvučeni u rat i da će glavni protivnik u tom ratu biti Njemačka. O tome nema nikakve sumnje. S Hitlerom su sklopili pakt nakon što su se uvjerili da je Zapad neozbiljan partner, kako bi kupili vrijeme da se bolje pripreme i ujedno prigrabe što se prigrabiti može - reminiscencija na velikorusku imperijalističku politiku.

Ne slazem se sa ovom konstatacijom/ zakljuckom.
Interesantna mi je ova sintagma koja je upotrebljena- reminiscencija.
Malo me to zbunjuje?Ima nekoliko objasnjenja.Da li je u pitanju podsecanje na " ruski imperijalizam" ili opomena na isti.
Stvarno su Rusi u II Sv ratu ispali imperijalisti.Skocili protiv Hitlera- cisti imperijalizam.

Milutine, mislim da se nismo razumjeli. Poanta mojeg ranijeg komentara je da je Zapad u tumačenju sovjetsko-njemačkog pakta u najmanju ruku licemjeran. Oni nemaju što moralizirati i moraju se pokriti po ušima jer su sami gurnuli SSSR u pakt s Njemačkom. A stavljanje fašizma i komunizma pod istu kapu je po meni neumjesno.
Što se tiče sovjetskih apetita (da, to je ta reminiscencija ili podsjećanje) valja se prisjetiti da su pakt iskoristili da prigrabe Estoniju, Latviju, Litvu, Besarabiju i Sjevernu Bukovinu gdje ih stanovništvo u najmanju ruku nije obožavalo, epizodu s Finskom da ne spominjem, a imali su i pretenzije prema izlasku na toplo more preko Bospora i Dardanela. O tome su se u kasnijim pregovorima natezali s Hitlerom, koji ih je nastojao usmjeriti prema Iranu i Perzijskom zaljevu. 
Uostalom, o sovjetsko-njemačkim odnosima 1939.-1941. i obostranim apetitima dostupna je brojna literatura.

Zna se vrlo dobro sta je imperijalizam/ kolonizam i ko su bili.Te zemlje sto si nabrojao su bile Njemacki sateliti.Prirodno je bilo da ih Rusi zauzmu.Nisu Rusi vjerovali u pakt sa Hitlerom, vrlo dobro su znali da je samo pitanje vremena.U slucaju nekoh nedaj boze buduceg rata siguran sam da bi Rusi postupili slicno, osigurali kontrolu u sto vecem okruzenju.
Da nisu uzeli te satelite ko zna kako, kada i sa koliko jos Ruskih zrtava bi bilo u II Sv ratu.
Sto se tice istorijskih izvora svjedoci smo da se istorija " koriguje",' da ne nabrajam gdje i u kolikoj mjeri.

24. kolovoza 1814. glavni grad SAD Washington bio je spaljen, uključujući rezidenciju američkog predsjednika Bijelu kuću i zgradu Kongresa i Senata.
Spalili su ga Britanci, za vrijeme Britansko-američkog rata koji je trajao od 1812. do 1815. Taj rat je relativno malo poznat, a Amerikanci ga ponekad nazivaju 'Drugi rat za nezavisnost'. SAD su objavile rat Velikoj Britaniji 18. lipnja 1812. zbog više razloga: trgovačke restrikcije američkim brodovima zbog britanskog rata s Francuskom, britanske potpore indijanskim plemenima protiv američke ekspanzije i neslužbena želja SAD-a za aneksijom britanske kolonije Kanade. Istovremeno s početkom tog rata Velika Britanija je bila zauzeta borbom protiv Napoleona u Europi, a kad je 1814. pobijedila Napoleona mogla se posvetiti borbi protiv Amerikanaca. Uoči navedenog dana britanska je flota doplovila nadomak Washingtona, iskrcala se i pobijedila brojčano nadmoćniju američku obrambenu vojsku (američki su vojnici većinom bili neiskusni). Britanskom flotom zapovijedao je admiral Sir George Cockburn.
Nakon pobjede, Britanci su nastavili prema Washingtonu i spalili javne zgrade, imovina civila ipak nije znatinije stradala.
Amerikanci su pobjedama u rujnu 1814. i siječnju 1815. odbili tri britanske invazije, na New York, Baltimore i New Orleans. Upravo su pobjede kod Baltimorea 1814. (koja je inspirirala stihove himne SAD-a, The Star-Spangled Banner) i New Orleansa 1815. kod Amerikanaca stvorile nacionalnu euforiju koju su nazvali 'Drugi rat za nezavisnost'.
Britanci su se nedugo zatim povukli iz SAD, Kanadu su zadržali, a Amerikanci su vremenom obnovili Bijelu kuću i ostatak Washingtona. Nakon rata uslijedilo je razdoblje koje su nazvali 'doba dobrih osjećaja” jer su se stanovnici SAD-a uglavnom čvršće povezali, a gerilski sukobi paravojnih jedinica na suprotnim stranama gotovo su zaboravljeni. Kanada je također iz rata izašla sa snažnijim osjećajem nacionalne pripadnosti i solidarnosti, uglavnom zbog uspješnih obrana od američkih napada. Osobito u Ontariju, rat protiv SAD-a se i danas naziva 'američkom ekspanzionističkom invazijom' i slavi se pobjeda Kanade. U Velikoj Britaniji se taj rat gleda samo kao sporedni oružani sukob u sklopu Napoleonskih ratova.

Pomorsko-zračna bitka kod Istočnih Solomonovih otoka 24.-25. kolovoza 1942.

U toku šestomjesečne kampanje za otok Guadalcanal zbilo se nebrojeno mnogo kopnenih, pomorskih i zračnih borbi. U pomorskom ratu povijest bilježi šest većih bitaka, a one su kronološkim redom:
- bitka kod otoka Savo 8./9. kolovoza 1942.
- bitka kod Istočnih Solomonovih otoka 24.-25. kolovoza 1942.
- bitka kod rta Esperance 11./12. listopada 1942.
- bitka kod otoka Santa Cruz 25.-27. listopada 1942.
- bitka kod Guadalcanala 12.-15. studenog 1942.
- bitka kod Tassafaronge 30. studenog 1942.
Ne čekajući rezultat bitke na rijeci Tenaru Japanci su uputili na Guadalcanal novo pojačanje kopnenim snagama - drugi dio Ichiki grupe i 5. specijalni bataljon mornaričke pješadije, ukupno oko 1.500 vojnika. Glavnina trupa ukrcana je na pomoćnu krstaricu Kinryu Maru. Snage neposredne zaštite, pod zapovjedništvom kontraadmirala Raiza Tanake, činili su laka krstarica Jintsu i 8 razarača.
Za opću zaštitu prijevoza relativno neznatnog pojačanja kopnenih trupa Japanci su pokrenuli golemu flotu od 3 nosača aviona, 2 bojna broda, 1 broda-matice za hidroavione, 16 krstarica i 25 razarača, raspoređenih u više skupina. Udarnu snagu flote činila je skupina viceadmirala Chuichi Naguma s nosačima aviona Zuikaku i Shokaku, te 11. divizijom bojnih brodova kontraadmirala Hiroaki Abea s bojnim brodovima Hiei i Kirishima.
Pod zapovjedništvom Naguma nalazila se i tzv. diverziona skupina kontraadmirala Chuichi Hare s lakim nosačem aviona Ryujo, krstaricom Tone i 2 razarača. Zadatak ove skupine bio je da se postavi ispred glavnine flote i da na sebe privuče eventualne američke napade iz zraka, dok će zračne snage sa Nagumovih nosača obračunati s američkim nosačima aviona.
Japanska flota isplovila je iz Truka 21. kolovoza.

Admiral Chuichi Nagumo:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nosač aviona Shokaku:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Amerikanci su preko obavještajne službe i izviđanja saznali za japanske pokrete. Zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral Robert Ghormley uputio je glavninu raspoloživih pomorskih snaga za takozvanu pasivnu zaštitu pomorskih komunikacija u području Solomonovih otoka. Cilj je bio posredna podrška marincima na Guadalcanalu i sprječavanje pristizanja japanskih pojačanja. Tim snagama je zapovijedao viceadmiral Frank Fletcher, a sastojale su se od tri borbene skupine nosača aviona: Task Force 11 pod neposrednim zapovjedništvom Fletchera s nosačem Saratoga, 2 krstarice i 5 razarača, Task Force 16 pod zapovjedništvom kontraadmirala Thomasa Kinkaida s nosačem aviona Enterprise, bojnim brodom North Carolina, 2 krstarice i 6 razarača, te Task Force 18 pod zapovjedništvom kontraadmirala Leigha Noyesa s nosačem aviona Wasp, 3 krstarice i 7 razarača.
Obje strane angažirale su i podmornice, kao i zrakoplovstvo sa kopnenih aerodroma.
U očekivanju da idućih dva-tri dana neće biti sukoba s japanskim brodovima admiral Fletcher uputio je nosač aviona Wasp prema jugu da popuni razarače gorivom. Time je njegova borbena snaga u kritično vrijeme bila lišena jednog nosača aviona.

Admiral Frank Fletcher:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U 01 h 45 m 24. kolovoza admiral Nagumo zapovjedio je admiralu Hari da sa svojom diverzionom skupinom zauzme istaknuti položaj, a također i da napadne aerodrom Henderson Field avionima sa nosača Ryujo. Amerikanci su pak u zoru poslali vlastite avione u potragu za japanskim snagama.
Hidroavion za daleka izviđanja Consolidated PBY Catalina otkrio je oko 9 h 30 m skupinu admirala Hare. Admiral Fletcher oklijevao je s napadom dok se ne uvjeri da u blizini nema jačih japanskih snaga, a nakon što se uvjerio da nema velikih japanskih nosača aviona zapovijedio je malo iza podneva napad na grupu Ryujo.
Sa nosača Saratoga upućeno je u napad 38 aviona. Veći dio snaga Fletcher je zadržao u rezervi, još uvijek oprezan zbog moguće prisutnosti jačih japanskih snaga. Avioni sa Saratoge pogodili su Ryujo s nekoliko bombi i jednim torpedom, nakon čega je brod morao biti napušten.

Nosač aviona Ryujo:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Malo iza 14 sati japanski izviđački avion sa krstarice Chikuma otkrio je američke nosače aviona. Prije nego je srušen uspio je uputiti izvještaj putem radija. Tada je admiral Nagumo zapovijedio napad svim raspoloživim snagama sa nosača Zuikaku i Shokaku.
Amerikanci su primijetili približavanje japanskih aviona putem radarskih uređaja. Odmah su podignuti lovci F-4F Wildcat da presretnu napadače. Zbog pogrešnog rasporeda lovačke zaštite japanski bombarderi za obrušavanje Aichi D-3A Val bez smetnji su stigli i započeli napad, a sve snage su bile koncentrirane na nosač aviona Enterprise. Brod je pogođen s tri bombe i pretrpio je zamjetna oštećenja, ali je zahvaljujući izvrsnom radu ekipa za gašenje požara i otklanjanje kvarova nakon samo sat vremena vratio punu borbenu sposobnost. Poslije bitke je upućen u Pearl Harbor na popravak, što je iskorišteno za opremanje dodatnim PZO topovima 40 mm.

Bombarder za obrušavanje Aichi D-3A Val:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nosač aviona Enterprise za vrijeme zračnog napada u bici kod Istočnih Solomonovih otoka:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prije japanskog napada Saratoga i Enterprise podigli su vlastite bombardere i torpedne avione u napad na Japance. Dva bombardera Douglas SBD Dauntless otkrila su skupinu admirala Naguma i pokušala napad, ali bez uspjeha. Pet aviona Grumman TBF Avenger napalo je bombama brod-maticu za hidroavione Chitose i postiglo dva bliska promašaja, pri čemu je korito broda probušeno krhotinama i usljedio je prodor vode s opasnim nagibom pa je brod vraćen u Truk.
Admiral Nagumo dobio je od pilota pogrešan izvještaj da su dva američka nosača aviona teško oštećena (iako je bio napadnut samo Enterprise). Stoga je odlučio da ih noću dotuče brodskom artiljerijom, pa je uputio naprijed admirala Abea s bojnim brodovima Hiei i Kirishima. Japanci nisu našli ništa osim jednog američkog razarača koji je spašavao srušene avijatičare, pa su odustali i povukli se. Na vlastitu sreću, jer je u međuvremenu stigao nosač aviona Wasp čije bi ih svježe zračne snage dobro udesile.
Nosači aviona obiju strana povukli su se na večer 24. kolovoza. Međutim, bitka još nije bila završena. Ujutro 25. kolovoza Amerikanci su zračnim izviđanjem otkrili skupini admirala Tanake koja je prevozila pojačanje kopnenim snagama na Guadalcanal. Avioni s aerodroma Henderson Field potopili su pomoćnu krstaricu Kinryu Maru nakrcanu trupama. Spašavanju ukrcanih vojnika pristupio je razarač Mutsuki, koji je napadnut s velike visine bombarderima B-17. Pogođen je s nekoliko bombi i potopljen. U zračnim napadima također je teško oštećen zapovjedni brod admirala Tanake, krstarica Jintsu.

Pomoćna krstarica Kinryu Maru:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Istočnih Solomonovih otoka bila je treći sukob između američkih i japanskih nosača aviona u II. S.R. Donijela je malo toga novog, ali su pribavljena neka dragocjena iskustva. Amerikanci su se uvjerili u nužnost usavršavanja rasporeda i navođenja lovačkih aviona za zaštitu flote. Također su se uvjerili u kvalitetu PZO topova Bofors kalibra 40 mm, koji su se pokazali puno efikasnijima od standardnih topova 28 mm pa su prihvaćeni kao glavni mornarički topovi za PZ obranu na manjim i srednjim udaljenostima.
Amerikanci su u ovoj bici primijetili da japanski mornarički piloti gube svoju udarnost, što je bila posljedica ranijih gubitaka najkvalitetnijih pilota u bitkama u Koraljnom moru i naročito kod Midwaya.
Skromnom taktičkom pobjedom u bici kod Istočnih Solomonovih otoka Amerikanci su samo odgodili dolazak japanskog pojačanja na Guadalcanal. Trupe su prekrcane na razarače i iskrcane kod rta Taivu, gdje su čekale pristizanje dodatnih snaga i polazak u novi napad na američki mostobran.

Bitka kod Istočnih Solomonovih otoka, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Upozorite me ako mislite da sam preopširan  ) 

27. kolovoza 55. g. pr. Kr. rimski vojskovođa Gaj Julije Cezar iskrcao se na britansko otočje s oko 10.000 vojnika VII. i X. legije.
Iako je bila bogata olovom, kositrom i zlatom, Cezar u Britaniji nije vidio bogatstva, nego opasnost za svoje novoosvojene zemlje u današnjoj sjevernoj Francuskoj jer su otočka keltska plemena Briti zdušno pomagali Galima u borbi protiv rimskih osvajača. Zato je rimski vojskovođa odlučio pokoriti britansko otočje i osigurati nesmetan razvoj novih provincija.
Tijekom tog prvog rimskog napada na Britaniju nedaleko Dovera sam se Cezar ipak bojao ishoda bitke. Na obali su Briti vitlali svojim dugim mačevima i jurili u svojim bojnim kolima, a rimske galije su zapele u plićaku, pa su legionari morali skočiti u more i hodati do kopna u gotovo sigurnu smrt. Nakon žestoke bitke Rimljani su uspjeli uspostaviti mostobran, ali Cezar tada nije uspio pokoriti otočane i ondje se trajnije zadržati. (Usprkos njegovim izvještajima Senatu o sjajnim pobjedama, Ciceron se otvoreno rugao takvom rimskom 'osvajanju'.) Cezar se ponovno iskrcao u Britaniji 54. pr. Kr., ali je opet naišao na žestok otpor Brita pod vodstvom kralja Kasivelauna. Nakon teških borbi, Kasivelaun je priznao Cezara, pristavši na plaćanje danka i predaju talaca. Takav odnos potrajao je više od stotinu godina, dok se u Britaniji nisu počele javljati sve izrazitije proturimske snage. Tada je car Klaudije 43. u Britaniju poslao vojsku, koja je porazila pobunjene Brite i pristupila organiziranju Britanije kao rimske provincije, iako sjeverna i zapadna područja još nisu bila pokorena. Dijelovi otoka Velike Britanije bili su u vlasti Rimskog Carstva između 43. i 410. g., a Rimljani su tu provinciju zvali Britannia.

Španjolski konkvistadori ubili su posljednjeg nezavisnog cara Inka, Atahualpu, 29. kolovoza 1533.
Njegova je carska titula među Inkama glasila Sapa Inka, što znači Veliki Inka. Na prijestolje je došao porazivši svog starijeg brata Huáscara u građanskom ratu. Zavladao je velikim carstvom koje je na vrhuncu moći imalo površinu od oko 1.8 milijuna kvadratnih kilometara i 16 milijuna podanika.
Konkvistadori su se pod vodstvom Francisca Pizarra 1531. iskrcali na obale Atahualpinog carstva, te su krenuli prema unutrašnjosti sa svega stotinjak vojnika i šezdesetak konjanika. Atahualpa se sa svojom vojskom nalazio pokraj grada Cajamarce pa je poslao jednog svog plemića da izvidi Španjolce. Poslanik je proveo dva dana sa Španjolcima i pozvao ih u carevo ime u Cajamarcu da se s njim sastanu. Budući da ih je bilo malo, Atahulapa nije Španjolce smatrao prijetnjom, pa im je dopustio da nesmetano domarširaju do Cajamarce. Španjolci su ušli u grad i vidjeli da je prazan (vojska Inka nalazila se u logoru izvan grada). Pizzarovi su se vojnici sakrili u gradske kuće i čekali Atahualpu, priredivši mu zasjedu. Kad je ovaj došao, Španjolci su napali, zarobili cara i pobili veći dio njegove pratnje, oko 2.000 ljudi, dok su oko 5.000 zarobili. To zvuči gotovo nevjerojatno s obzirom na mali broj Španjolaca i njihovu naoružanost sa samo 12-tak pušaka arkebuza i 4 topa. Ipak, izgleda da je razlog bio u tome što Inke nisu imali nikakvog drugog oružja osim ceremonijalnog.
Kad su ga zarobili, španjolski osvajači su u početku dobro postupali sa svojim uglednim zatočenikom. Dozvoljeno mu je formalno upravljanje državom iz zatvora, naučio je pisati i čitati, a ujedno je stekao i prijatelje među španjolskim vođama. Nakon nekoliko mjeseci, osuđen je zbog izdaje, skrivanja blaga, urote protiv španjolske krune i ubojstva Huáscara. Kao otkup, morao je napuniti dvije sobe zlatom i srebrom te dati svoju rođakinju dovedenu iz Cusca, Pizarru za ljubavnicu. Iako je ispunio sve uvjete Atahualpa je osuđen na smrt spaljivanjem. Zgrozio se, jer su Inke vjerovali da čovjek ne može prijeći u zagrobni život ako je spaljen. Dominikanski svećenik Vicente de Valverde intervenirao je i rekao Atahualpi da može biti pošteđen spaljivanja ako se obrati na katoličanstvo. Ovaj je pristao i kršten je. Po vlastitoj je želji ubijen davljenjem, a ostaci su mu sahranjeni kršćanskim sprovodom. Atahualpinom smrću propalo je nezavisno Carstvo Inka.

KRALJ PETAR II. KARADŽORDŽEVIČ

Na današnji dan leta 1944 je kralj Petar II. Karadžordžević na zahtevo emigrantske vlade Kraljevine Jugoslavije s posebnim ukazom odvzel poveljevanje vojski generalu Draži Mihailoviću. Tako je Peter II. priznal Josipa Broza - Tita za edinega voditelja jugoslovanskih osvobodilnih sil. Kraljeva odločitev je bila objavljena na radiu 12. septembra.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                       Kralj Petar II.Karadžordžević

[You must be registered and logged in to see this image.]      
                             Sporazum Tito - Šubašič na Visu                                                                      Sporazum Tito - Šubašič na Visu

Izravna veza između Moskve i Washingtona, Moscow–Washington hotline, namijenjena kriznim situacijama prvi put je proradila 30. kolovoza 1963.
Bilo je to doba Hladnog rata, a prethodna su iskustva pokazala potrebu za takvom linijom jer je teoretski u vrlo kratkom vremenu moglo doći do zaoštravanja odnosa. Tijekom takvih kriza brzina komunikacije bila je presudna za rješavanje sporova, a odugovlačenje s predajom poruka i njihovim prevođenjem s ruskog na engleski jezik i obratno, moglo je dovesti do nuklearnog rata i sveopćeg uništenja.
Ta izravna linija, premda je se često nazivalo Crveni telefon, zapravo nikada nije bila telefonskog oblika. Telefonska govorna veza bila bi vrlo nepraktična s obzirom da su američki i ruski državnici govorili različitim jezicima, a spontani razgovor mogao je dovesti do pogrešaka u tumačenju. Zato se išlo na pismenu vezu pomoću teleprintera. Amerikanci su 1963. Sovjetima poslali četiri teleprintera s latiničnim znakovima, a Sovjeti su u SAD poslali četiri njemačka teleprintera s ćiriličnim znakovima. Uređaji nisu bili crvene boje, već su pojam Crveni telefon na simbolički način uveli mediji.
Spomenuti teleprinteri bili su povezani žičanom telegrafskom vezom Washington - London - Kopenhagen - Stockholm - Helsinki - Moskva. Državnici bi svoje poruke slali na svom jeziku, pri prijenosu poruka korištena je enkripcija (šifriranje), a prijevod bi se radio na drugom kraju. Američki kraj linije nije bio u Bijeloj kući, nego u Pentagonu. Komunikacijske metode su se vremenom unaprijeđivale, pa je 1970-ih uvedena satelitska veza, 1980-ih telefaks, a kasnije i elektronička pošta.

NAPAD NA POLJSKO

Na današnji dan leta 1939 so Nemci v jutranjih urah brez vojne napovedi napadli Poljsko. Začela se je druga svetovna vojna. Nemci so pred tem uprizorili in Poljakom pripisali provokacijo, ki naj bi bila vzrok za napad. Dokaz za Hitlerjeve namere so bile nemške čete, ki so jih kopičili ob meji. Poljska ni bila kos nemškim silam. Poljsko zaledje je bilo zaradi nemških bombnih napadov na Varšavo in druga mesta ter številne komunikacijske poti v popolnem razsulu. Glavne nemške operacije so bile 17. septembra že končane, 22. septembra se je vdala še Varšava. Vzhodni del Poljske je v skladu s tajnim dogovorom zasedla Sovjetska zveza.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                 Nemci so brez vojne napovedi napadli Poljsko

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                  Z oklepnimi transporterji proti Varšavi

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                    Nemci so imeli boljšo opremo in mnogo več sodobnih tankov

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                      Nemška invazija na Poljsko od 1. do 10.septembra 1939

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Sovjetska invazija na Poljsko 16.september 1939

Odmah nakon što je Njemačka napala Poljsku 1. rujna 1939. Švicarska je provela masovnu mobilizaciju svojih građana za vojnu službu. Cijela je država mobilizirana za svega tri dana. Premda se danas Švicarska, zbog tradicionalne neutralnosti, obično ne povezuje s velikom vojnom silom, u Drugom svjetskom ratu je bila na visokom stupnju militariziranosti.
U Švicarskoj postoji pravilo da se čin generala koristi samo kad je zemlja u ratnoj opasnosti. U mirnodopskim stanjima najviši se vojni čin naziva zapovjednik korpusa (njem. Korpskommandant, franc. commandant de corps). Generala može imenovati samo Savezna skupština, i to na zajedničkoj sjednici obaju domova. Tako izabrani general dobiva vrhovno zapovjedništvo nad oružanim snagama.
Uoči njemačkog napada na Poljsku, Savezna skupština imenovala je generalom Henrija Guisana - prvog nakon završetka Prvog svjetskog rata.
General Guisan odlučno je i brzo reagirao čim je Njemačka pokazala znakove agresije prema Poljskoj. Naredio je masovnu mobilizaciju kojom je stvorena sila od oko 430.000 vojnika i utvrđivanje švicarskih linija obrane.
Stvoren je plan obrane Švicarske u slučaju njemačkog napada u kojem se vojska trebala na brzinu povući na jake obrambene položaje u Alpama i tako stvoriti tzv. Nacionalnu tvrđavu ili Švicarsku tvrđavu.
Takva bi tvrđava u Alpama Nijemcima bila tvrd orah za osvajanje i Švicarci su računali da Njemačka neće riskirati gubitak velikog broja vojnika. Njemačka se nikada nije odlučila za osvajanje Švicarske, premda su postojali planovi za to (tzv. Operacija Tannenbaum). Hitler je tijekom rata bio ljut na Švicarce i više je puta zahtijevao planove za osvajanje te zemlje. Ipak, odluku o napadu nikada nije donio.
Treba reći i sljedeće: Švicarska je bila okružena Italijom, Njemačkom (Austrijom i Lihtenštajnom) i Francuskom. Zatim u pojedinim fazama rata i Višijskom Francuskom (État Français) i Talijanskom socijalnom republikom (Repubblica di Salò). Nije bila samo pod lupom Nijemaca. Događanja oko Švicarske morala su biti i produkt dogovora Hitlera i Musolinija koji je na to pitanje bio osjetljiv, jer je njemu kao i cijeloj talijanskoj politici teško palo njemačko zauzimanje Austrije 1938. Jedva su se složili s Münchenskim sporazumom. Pitanje Švicarske za Talijane je bilo dosta složenije od pitanja Austrije i zbog odnosa dva saveznika Nijemci nisu mogli tek tako napasti Švicarsku. Švicarska neutralnost je bila poglavito neutralnost naspram odnosa Italije i Njemačke. Na odnos Trojnog pakta i Antifašističke koalicije Švicarska neutralnost nije imala većeg značaja. Višijska Francuska je isto tako bila osjetljiva na događanja sa Švicarskom kao i cijela francuska javnost te bi i tu eventualno zauzimanje Švicarske imalo nepovoljne posljedice.

Na palubi američkog bojnog broda USS 'Missouri'  2. rujna 1945. potpisana je formalna predaja Japana. Predaju su potpisali japanski ministar vanjskih poslova Mamoru Shigemitsu i šef glavnog stožera general Yoshijiro Umezu, a u ime saveznika američki general Douglas MacArthur. Zanimljivo je da je MacArthur bio rođak komodora Matthewa Perrya, koji je 1853. oružjem prisilio Japan na otvaranje prema Zapadu. General MacArthur bio je heroj Drugog svjetskog rata, koji se proslavio tzv. island hopping strategijom tj. zaobilaženjem neprijatelja s leđa.
10. kolovoza 1945. nakon što su Mandžuriju napale sovjetske trupe i nakon što su SAD izvršile atomsko bombardiranje Hiroshime i Nagasakija, japansko vodstvo - koje je predstavljalo Vrhovni ratni savjet (tzv. velika šestorka) je odlučilo da će načelno prihvatiti savezničke uvjete za završetak rata iznesene u Potsdamskoj deklaraciji. Nakon nekoliko dana skrivenih pregovora i neuspjelog državnog udara, car Hirohito se preko radija obratio narodu te 15. kolovoza objavio kako Japan pristaje na predaju. 28. kolovoza je započela okupacija Japana, a 2. rujna je japanska vlada potpisla Japanski protokol predaje, kojim je službeno završio Drugi svjetski rat. Neke izolirane jedinice japanskih oružanih snaga u Aziji i na pacifičkim otocima su se odbili predati te su mjesecima, pa i godinama, sve do 1970-ih, nastavile borbu.
U godinama nakon rata MacArthur je, kao vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Japanu, postao de facto glavni upravitelj Japana, s gotovo diktatorskim ovlastima. Kasnije je postao i glavni zapovjednik u Korejskom ratu, gdje se proslavio manevrom iskrcavanja iza leđa Sjevernokorejaca. Kad je komunistička Kina pružila potporu Sjevernoj Koreji, MacArthur je smijenjen zbog želje da napadne Kinu nuklearnim oružjem. Inače, MacArthur je bio i filipinski feldmaršal, a time i jedini američki general s činom maršala.
Datum potpisivanja predaje se u Japanu službeno naziva Dan žalosti za mrtvima u ratu i molitve za mir.

FELDMARŠAL ERWIN ROMMEL - PUŠČAVSKA LISICA

Na današnji dan 1942 se je moral feldmaršal Erwin Johannes Eugen Rommel, poveljnik nemško-italijanske oklopne armade, umakniti iz Alam El Halfe v Severni Afriki. To se je zgodilo po posvetu s svojimi štabnimi oficirji, ko je v poletnih mesecih že povsem izčrpal svoje zmogljivosti. Primanjkovalo mu je goriva in zavezniške pomorske sile so mu potapljale številne oskrbovalne kovoje iz Evrope. Feldmaršal Erwin Rommel je bil med drugim osumljen sodelovanja v antentatu na Hitlerja, julija leta 1944 se naredil samomor.

I.SVETOVNA VOJNA

Med prvo svetovno vojno se je Rommel boril v Franciji, Romuniji in Italiji, sprva kot pripadnik 6. württemberškega pehotnega polka, nato pa württemberškega gorskega bataljona, ki je bil v sestavi elitnega nemškega Alpskega korpusa. Med služenjem v Alpskem korpusu je hitro postal slaven po sprejemanju hitrih taktičnih odločitev in izkoriščanju sovražnikove zmede. Ranjen je bil trikrat in odlikovan z železnim križcem prvega in drugega razreda. Postal je tudi prejemnik najvišjega pruskega odlikovanja, Pour le Mérite, potem ko se je bojeval v gorah zahodne Slovenije (soška fronta). Priznanje je dobil za osvojitev gore Matajur in njenih braniteljev (150 italijanskih častnikov, 7.000 mož in 81 topov). Njegov bataljon je med soškimi ofenzivami sodeloval tudi v kemičnem bojevanju ter igral ključno vlogo v odločni zmagi nad italijansko vojsko v bitki pri Kobaridu.
Med bojevanjem ob Soči so ga Italijani zajeli. Uspelo mu je pobegniti in zaradi znanja italijanščine je uspel po dveh tednih doseči nemške položaje. Pozneje med drugo svetovno vojno, ko sta bili Nemčija in Italija zaveznici, je bil Rommel kritičen do sposobnosti italijanskih vojakov, dokler ni ugotovil, da so izgube v bitkah posledica slabega vodstva in opreme, ter da se lahko pod ustreznim poveljstvom merijo z nemškimi vojaki.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
  Nadporočnik Erwin Rommel je med 12. soško bitko osvobodil Matajur, Hum in Breški Jalovec                     Odlikovan Erwin Rommel         Najvišje odlikovanje Pour le Mérte

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                              Erwin Rommel v Severni Afriki leta 1942

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                  Prva Rommlova ofenziva od 24.marca do 15.junija 1941

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                 Kamuflirani poveljniški tank PzKmpw III v puščavi okoli 45 km zahodno od Gazale

4. rujna 1862. južnjački general Robert Edward Lee zapovjednik Vojske Sjeverne Virginije, najveće vojske Konfederacije, napravio je revolucionarni obrat u Američkom građanskom ratu. Do tada su se bitke vodile na teritoriju Juga (Konfederacije), tako da su sjevernjačke vojske prodirale i napadale Južnjake. General Lee odlučio je promijeniti pravila igre. Napravio je invaziju Sjevera, povevši oko 55.000 vojnika preko granice koja je bila na rijeci Potomac.
Korist od Leejeve strategije bila je višestruka. Jug je mogao predahnuti, jer se bitke više nisu događale na njegovom teritoriju, dok je Sjevernjake uhvatila panika jer se rat odjednom prenio na njihov teritorij. Lee je prodro u državu Maryland, koja je bila na strani Sjevera, no zapravo je bila robovlasnička država. Kod Južnjaka je postojala nada da će Maryland suočen s ratom prijeći u tabor Juga, kao većina robovlasničkih država. Korist je južnjačkoj vojsci predstavljala i činjenica da su farme u Marylandu još bile netaknute, a u to su se vrijeme vojske većinom prehranjivale pustošeći lokalne izvore hrane.
Od invazije je general Lee najviše očekivao u pogledu rušenja morala Sjevernjaka. Njemu zapravo nije bilo potrebno dobiti rat, nego samo uvjeriti stanovništvo Sjevera da odustane od napada na Jug tj. da pusti Konfederaciju da postane samostalna, nezavisna država. Upravo su se približavali izbori na Sjeveru i Lee je smatrao da je dovoljno da Demokratska stranka dobije prednost kojom će moći prisiliti predsjednika Abrahama Lincolna (republikanca) da odustane od rata.
Unatoč uspješnoj početnoj invaziji, Lee na kraju nije postigao što je želio. Cijela je akcija završila izjednačeno. Lee se s vojskom konačno vratio na jug, a rat se produžio.
Lee je tijekom rata na odori uvijek nosio oznake čina pukovnika, umjesto onih generalskih. Pukovnik je bio posljednji čin koji je stekao u vojsci SAD-a te nije želio nositi generalske oznake sve dok Konfederacija ne stekne samostalnost te mu generalski čin bude mirnodopski potvrđen. Generalsku odoru je obukao samo jednom, kada je potpisao predaju zapovjedniku vojnih snaga Sjevera generalu Ulyssesu S. Grantu 9. travnja 1865. u Appomatoxu. Ta se odora danas čuva u Muzeju Konfederacije u Richmondu, Virginija.
Premda je bio na strani poraženih, Lee se općenito smatra najvećim vojskovođom Američkog građanskog rata.
Jednom prilikom, nakon rata, Lee je došao na subotnju misu u episkopalnu crkvu u Richmondu kada je u crkvu ušao jedan crnac, također na misu. Svećenik i svi ljudi unutar crkve su bili šokirani, te bi se vjerojatno dogodio rasistički incident da Lee nije sjeo pokraj tog čovjeka. Nakon toga, misa se nastavila normalno.
Američki tenk M3 Lee nazvan je po generalu Leeju.
Poslije rata, krajem 1865. Lee je jednoglasno imenovan za predsjednika Sveučilišta 'Washington' u Lexingtonu, Virginija. Posao je prihvatio i obnašao ga slijedećih pet godina. Učinio je mnogo za poboljšanje sveučilišta, te uspostavio kodeks časti među studentima, rekavši: 'Imamo samo jedno pravilo ovdje, a to je da svaki student treba biti gospodin.' Lee je umro na položaju predsjednika Sveučilišta 'Washington' 1870. Njemu u čast, sveučilište je dva tjedna nakon njegove smrti promijenilo ime u Sveučilište 'Washington i Lee', koje nosi i danas.

Bitka kod Kulikova, jedan od prijelomnih događaja u ruskoj povijesti, u kojoj su ujedinjeni ruski knezovi porazili ratnike Zlatne Horde, mongolske srednjovjekovne države Srednje Azije, dogodila se 8. rujna 1380.
Predvodnik ruske vojske u toj bitki bio je knez Moskve Dimitrije I. Donski iz dinastije Rjurikoviča, koji je svoj nadimak dobio po tome što se Kulikovo gdje se odigrala bitka nalazi u gornjem toku rijeke Don u današnjoj Tulskoj oblasti, oko 240 km jugoistočno od Moskve.
Dimitrije Donski pobijedio je mongolskog vladara Mamaja; mongolski su ratnici vjerojatno bili brojniji od ruskih, no ipak su poraženi. Bitka je stekla gotovo kultni status u ruskoj povijesti, jer se radilo o prvom slučaju ruske nadmoćne pobjede nad mongolskim osvajačima.
Ovaj neočekivani događaj doveo je do promjene u mongolskom vodstvu i nove invazije 1382. Ovoga puta Moskva je pretrpjela teže posljedice radi pobune Dimitrija Donskog koji se tada sklonio na dalje i sigurnije mjesto.
U mirovnom sporazumu koji je potom sklopljen Moskva je ponovo postala zadužena za skupljanje poreza ruskih zemalja u ime Zlatne Horde, a Dimitrije Donski je ponovno njen vladar. Umro je 19. svibnja 1389. i prepustio državu sinu bez potrebe da on bude potvrđen od mongolskog kana što je bilo po prvi put u povijesti.
Kneza Dimitrija Donskog u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi slave kao sveca. U njegovo doba Rusija još nije bila ujedinjena, nego je njome vladalo više knezova, a upravo se iz države kneza Dimitrija Donskog, sa sjedištem u Moskvi, kasnije razvilo veliko Rusko Carstvo.

Opsada Sigeta (mađ. Szigetvár) u današnjoj južnoj Mađarskoj trajala je od 6. kolovoza do 8. rujna 1566.
Zapamćena je po hrabroj pogibiji zapovjednika bana Nikole Šubića Zrinskog (grof Nikola IV. Zrinski) i čitave posade, koja se nije htjela predati Turcima i svojom žilavom obranom spasila Mađarsku, Hrvatsku i Austriju od pada u turske ruke.
1566. godine sultan Sulejman I. (Veličanstveni) krenuo je s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da ovaj put osvoji Beč. Nikola Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500 vojnika, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti.
Nadmoćni Turci su nastojali opsadu okončati što prije, kako bi mogli udariti na Beč. Topovima su neprestano tukli Siget, te izvodili uzastopne pješačke napade na utvrdu. Na upit izmorenih suboraca o pomoći kojoj se mogu nadati, Nikola Zrinski je odgovorio 'Bog je visoko, a kralj daleko'. Sulejman je Zrinskome poručio da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te je tražio da mu preda grad ukoliko ga želi živog, a potom su Turci poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.
Turci su pod Sigetom izgubili računa se čak do 30.000 ljudi. Tijekom opsade je umro i sam sultan, te je turska vojska odustala od plana napada na Beč.
Sultan Sulejman I. je iznenada umro 5. rujna, ali je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović vješto zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali su Zrinski i preživjeli, njih oko 600, provalili iz grada i junački poginuli, skupo prodajući svoje živote (od Turaka su poslije otkupljena samo 4 zarobljenika). Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić i Lovro Juranić. Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banje Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Győra glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Preuzeli su je njegov sin Juraj IV. Zrinski, zet Baltazar Batthyany i svak (pašanac) Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.

Max Blitz (citat):

Odmah nakon što je Njemačka napala Poljsku 1. rujna 1939. Švicarska je provela masovnu mobilizaciju svojih građana za vojnu službu. Cijela je država mobilizirana za svega tri dana. Premda se danas Švicarska, zbog tradicionalne neutralnosti, obično ne povezuje s velikom vojnom silom, u Drugom svjetskom ratu je bila na visokom stupnju militariziranosti.

Slobodan sam dodati komentar na ovaj Maxov (inače vrlo dobar) prikaz.
Švicarsku rat ipak nije zaobišao, a zbivao se u zraku. Obje zaraćene strane su u II. S.R. znale zalutati nad teritorij Švicarske, što je dovodilo i do zračnih borbi. U razdoblju od 1940. do 1945. Švicarci su zabilježili 6.501 povredu svog zračnog prostora i 198 slijetanja stranih aviona - što prinudno što zabunom - od kojih se 56 razbilo. Ostale su Švicarci sukladno međunarodnom ratnom pravu zaplijenili, a posade internirali.
Prve zračne borbe zbile su se u lipnju 1940. za vrijeme njemačkog napada na Francusku. U šest dana švicarski lovci srušili su 11 aviona Luftwaffe uz vlastiti gubitak od 2 lovca.

Švicarski lovac C-36:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapovjednik Luftwaffe Hermann Göring optužio je Švicarsku za ''agresiju'' i zaprijetio odmazdom, a kako se Švicarci nisu htjeli previše zamjerati opasnom susjedu general Henri Guisan, načelnik generalštaba oružanih snaga, zabranio je do daljega presretanje stranih aviona. Zabrana je ukinuta u listopadu 1943. kada su u švicarski zračni prostor počeli zalaziti drugi nepozvani gosti - bombarderi USAAF.
Po posljedicama su svakako bila najozbiljnija bombardiranja švicarskog teritorija. Najgori incident dogodio se 1. travnja 1944. kada je 50 bombardera B-24 Liberator 14. bombarderskog winga greškom bombardiralo Schaffhausen. Stvarni cilj bombarderske formacije (misija broj 59) bio je Ludwigshaven am Rhein, oko 235 km sjeverno od Schaffhausena. Istraga je utvrdila da su vrlo jaki vjetrovi razbili formaciju iznad Francuske i da su gotovo udvostručili brzinu bombardera, što je navigatore dovelo u zabludu. U bombardiranju je poginulo 40 građana uz veliki broj ozljeđenih i značajnu materijalnu štetu. Amerikanci su uz ispriku isplatili 4 milijuna dolara na ime odštete obiteljima stradalih i prouzročene štete.

Posljedice bombardiranja Schaffhausena:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osim Schaffhausena bilo je još incidenata odnosno nehotičnog bomardiranja švicarskog teritorija. Jedan od takvih incidenata zbio se 22. veljače 1944. kada su bombardirani Stein am Rein, Taegerwilen, Rafz i Vals, uz 21 poginulog Švicarca.
Još jedan ozbiljan incident zbio se 4. ožujka 1945. kada je 6 bombardera B-24 izbacilo 12 tona razornih i 12 tona zapaljivih bombi na Zürich (stvarni cilj je bio Aschaffenburg 290 km sjevernije, a posade su vjerovale da bombardiraju Freiburg), pri čemu je poginulo 5 građana. Gotovo istodobno drugi B-24 bacili su 12 tona razornih i 5 tona zapaljivih bombi na Basel.
Napadi na švicarske gradove, a naročito na Zürich i Basel, izazvali su buru negodovanja stanovnika ove neutralne zemlje i opasno zaoštrili odnose s USA.

Pismo kojim šef OSS u Švicarskoj William Donovan upozorava zapovjednika USAAF generala Arnolda na posljedice bombardiranja švicarskog teritorija:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije bombardiranja Züricha Amerikanci su bili primorani izvesti pred vojni sud dvojicu najodgovornijih časnika - pilota vodećeg bombardera poručnika Williama Sincocka i navigatora poručnika Theodora Balidesa. Vojnim sudom je predsjedao pukovnik James Stewart (inače slavni glumac i prijeratni dobitnik nagrade Oscar, u ratu pilot bombardera B-24 Liberator s 20 borbenih misija iznad Njemačke i jedini glumac koji je dosegao generalski čin).

James Stewart kao pukovnik USAAF:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Optužba je glasila da su Sincock i Balides pogrešnim i nepažljivim postupanjem prouzročili bombardiranje teritorija prijateljske države. Na kraju su oslobođeni optužbe, a incident je pripisan vremenskim uvjetima i kvaru na opremi.
Osim navedenih gradova lakše su stradali u bombardiranjima još i Samedan (1943.), Cornol, Niederweningen, Thayngen (1944.), Chiasso i Brusio (1945.). Poslije rata USA su isplatile Švicarskoj odštetu od ukupno 14.4 millijuna dolara (uz ranije isplaćena 4 milijuna) za žrtve i materijalnu štetu nastalu u bombardiranjima.

KAPITULACIJA ITALIJE

Brezpogojna vdaja italijanske vojske kot zaveznice Nemčije je bila podpisana 3. septembra 1943 na tajnem srečanju v kraju Cassibile blizu mesta Siracusa na južni Siciliji. S tem aktom je italijanska vojska prenehala sovražnosti do zavezniških sil. Uporabili so besedo »armistizio«, kar dobesedno pomeni premirje, vendar je v resnici šlo za pravo brezpogojno vdajo. Uradno vest o podpisu je po radiu Alžir oznanil poveljnik zavezniških sil, general Dwight Eisenhower in sicer 8. septembra ob 18.30. Približno uro pozneje je sledil proglas maršala Pietra Badoglia po državnem radijskem omrežju EIAR. Vdaja italijanske vojske je bila posledica dogajanj zadnjih mesecev na vojnih prizoriščih. Januarja 1943 so se zahodni zavezniki sestali v Casablanci in se dogovorili, da se bodo po uspešnem zaključku kampanje v Severni Afriki izkrcali v Italiji. To je bila Churchillova strategija »ugriza v mehki trebuh« sil osi v okupirani Evropi. Na začetku februarja je sovjetska Rdeča armada sprožila silovito protiofenzivo, medtem ko je nemška armada kapitulirala v Stalingradu. V teku februarja so Rusi pospešeno preganjali Nemce proti zahodu ter osvobodili Kursk, Rostov in Harkov. Ruska armada se potem ni več ustavila vse do Berlina.
 
6. maja 1943 se je začela zadnja zavezniška ofenziva v Severni Afriki, dan zatem sta bila osvobojena Tunis in Bizerta, 13. maja pa so še zadnje sile osi v Severni Afriki kapitulirale. Junija so zavezniki osvobodili otoke Pantelleria, Linosa in Lampedusa, 10. julija pa se je angloameriška armada z operacijo Husky izkrcala na Siciliji. Že nekaj časa je bilo jasno, da bodo sile osi izgubile vojno in v Italiji so se krepile sile, ki so se hotele odklopiti od nacistične Nemčije. Nekaj dni pozneje je Rim doživel prvo zavezniško bombardiranje, 25. julija pa je Veliki fašistični svet izrekel nezaupnico Mussoliniju, nakar je italijanski kralj Viktor Emanuel III. imenoval maršala Pietra Badoglia za predsednika vlade, Mussolini pa je bil aretiran in odpeljan na Gran Sasso. Kralj se je pri odstranitvi Mussolinija naslonil na vojsko, kapitalistično buržoazijo in Vatikan, torej sile, ki so bile s fašizmom nezadovoljne zaradi zavezništva s Hitlerejvo Nemčijo, ko so spoznale, da je vojna izgubljena. Strmoglavljenje fašizma je v bistvu bilo državni udar. Badogliova vlada je bila dejansko vojaška diktatura, kajti dejstvo je, da je njegova vojska tudi streljala na demonstrante, ki so po vsej državi zahtevali mir in dejansko odpravo fašizma.
Hitlerjeva Nemčija je na udar reagirala tako, da je začela preko Brenerja pošiljati v Italijo vse več divizij. Badoglieva vlada je medtem ves avgust iskala izhod iz vojne, najprej preko vatikanskih posrednikov, potem pa s pošiljanjem odposlancev v britanska diplomatska predstavništva v Španiji in na Portugalskem. Prizadevala si je pregovoriti zahodne sile, da bi prekinile vojno stanje z Italijo, zagotovile nedotakljivost njenih meja in kolonij iz predfašističnih časov, in ohranile monarhično ureditev. To delo je v imenu Badoglieve vlade opravljal general Giuseppe Castellano. Pri tem je Badoglio dobro pazil, da njegovo ime ne bi bilo kakorkoli povezano s porazom Italije, ki je bil tudi formalno že tik pred vrati.


[You must be registered and logged in to see this image.]
Podpis brezpogojne vdaje italijanske vojske 3.semptembra 1943 v kraju Cassibile na Siciliji

[You must be registered and logged in to see this image.]
                      Italijanski vojaki, ki so po kapitulaciji Italije prestopili k partizanom - bataljon Garibaldi

[You must be registered and logged in to see this image.]
Peko Dapčević komandant 2.udarnega korpusa govori borcem italijanskega bataljona "Garibaldi", ki se je priključil partizanom,
                                                                Pljevlja septembra 1943


[You must be registered and logged in to see this image.]
             Partizanske enote prihajajo v osvobojeno Lastovo neposredno po kapitulaciji Italije, septembra 1943

[You must be registered and logged in to see this image.]
                 Borci Prve proleterske brigade na poti v Dalmacijo po kapitulaciji Italije 9.septembra 1943.
                                                  Borci so se prevažali z zaplenjenimi kamioni

Na danasnji dan , pre 685 godina, stupio je na presto najznacajniji i najmocniji vladar srednjovekovne Srbije.
Stefan Uros IV Dusan Nemanjic-Dusan Silni (oko 1308 — 20. decembar 1355) krunisan je za kralja srpskih i pomorskih zemalja 08.09.1331. godine , u dvorcu Nemanjica u Svrcinu , na Kosovu i Metohiji.
Zbacivsi oca sa vlasti , iskoristio je nemire u Vizantiji i znacajno prosirio srpsku drzavu . Po osvajanju ogromnih vizantijskih teritorija Stefan Dusan je 1345. proglasen za cara Srba, Grka (tj. Romeja) i Bugara,  a srpsku crkvu je sa ranga arhiepiskopije uzdigao na rang patrijarsije.
Poznat je i po donosenju Dusanovog zakonika, najznacajnijeg srpskog srednjovekovnog pravnog akta. Zavrsio je manastir Decane, zaduzbinu svoga oca, a njegova najznacajnija zaduzbina bio je Manastir Svetih arhangela kod Prizrena, gde se nalazio i njegov grob. Bez obzira na to, Stefan Dusan je jedini vladar iz dinastije Nemanjica koji nije bio proglasen za sveca posle smrti.

900 DNI OBLEGANJA LENINGRADA

Na današnji dan leta 1941 so Nemci začeli blokado Leningrada in ga odrezali od preostalega dela Sovjetske zveze. Obleganje mesta, v katerem je umrlo okoli 620.000 ljudi, se je končalo januarja 1944, ko je Rdeča armada pri mestu premagala nemško vojsko.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
Bitka za Stalingrad je bila podrejena taktiki, ki so jo vsilili Rusi pod vodstvom generala Čujkova. Od hiše do hiše je potekal
srdit boj mož na moža

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                   Maršal in dvakratni heroj Vasilij Ivanovič Čujkov                                                       Maršal in štirikratni heroj Georgij Konstantinovič Žukov

Opsada Jeruzalema 70. godine bila je odlučujuća bitka u Prvom židovsko-rimskom ratu (66.-70.), nazvanom i Veliki ustanak.
Nakon pada Jeruzalema 7. rujna 70. g., pala je 73. g. i Masada, čime su naposljetku završeni sukobi. Prilikom opsade grada, Rimljane je predvodio budući car Tit Flavije (39.-81.), u tom trenutku zapovjednik trupa u Judeji pod vrhovnim zapovjedništvom njegovog oca, cara Vespazijana (9.-79.).
Nakon što su 63. pr. Kr. Rimljani osvojili Jeruzalem, vremenom je dolazilo do niza židovskih ustanaka. Tijekom ovog ustanka, Tit je opkolio Jeruzalem s četiri legije. Nastojao je oslabiti zalihe hrane branitelja tako što je propuštao židovske hodočasnike u Jeruzalem, no nije im dozvoljavao izlazak.
Sredinom ožujka 70., Tit je uspio uništiti jedan zaštitni zid i sasvim se približio Brdu hrama, kultnom središtu Jeruzalema na kojem je kralj Salomon, prema Bibliji treći kralj Izraela i Židova, dao sagraditi prvi Jeruzalemski hram. Radovi na njemu počeli su 968. pr. Kr. U nekoliko navrata Rimljani su bez uspjeha napadali tvrđavu Antoniju, a konačno su je osvojili kada su usred noći krenuli na zaspalu stražu. Tvrđava Antonija je bila od velike strateške važnosti, druga po visini točka u gradu i predstavljala je odlično polazište za napad na sam Hram, glavni vojni cilj.
Tit vjerojatno nije planirao uništiti Hram. Moguće ga je samo htio pretvoriti u poganski, posvećen rimskim carevima i rimskim bogovima. Kada je u kolovozu 70. organizirana židovska obrana prestala, rimski vojnici su željeli osvetu i Hram je vjerojatno stradao kada je čitav grad zapaljen. Jeruzalem je potpuno prešao u rimske ruke, a branitelji su masakrirani, samo nekolicina se spasla bijegom. Sklonili su se u tvrđavu Masada na rubu Judejske pustinje iznad Mrtvog mora, oko 20 km istočno od Arada, koju su Rimljani kasnije također opsjedali i u kojoj su branitelji počinili masovno samoubojstvo. (Rimski kamp, utvrde i opsadna rampa koje okružuju Masadu, upisanu na UNESCO-v popis, danas su najcjelovitija sačuvana rimska opsadna djela.)
Uništenje Hrama Židovi i danas obilježavaju danom žalosti. Ostao je sačuvan Zapadni zid, prema kršćanskoj tradiciji nazvan Zid plača na koji Židovi i danas dolaze moliti. Pogrešnim tumačenjem načina židovske molitve mislilo se da dolaze plakati, što je i dovelo do uobičajenog naziva za taj zid. Židovi vjeruju da će jedan od svima vidljivih znakova dolaska Mesije biti obnova Hrama.
U Rimu i danas postoji Titov slavoluk koji proslavlja osvajanje Jeruzalema i Hrama.
Kasnoantički kršćanski pisac Sulpicije Sever (363.-420.) u svojoj kronologiji citira povjesničara Tacita (oko 56.-oko 117.) koji kaže da je Tit uništio jeruzalemski Hram kako bi uništio židovsku i kršćansku sektu. Josip Flavije (37.-100.), raniji židovski zapovjednik i povjesničar koji je prešao Rimljanima, izričito tvrdi da je Tit naredio da se Hram poštedi, ali da su se rimski vojnici, koji su pretrpili velike gubitke tijekom opsade, oglušili na ovo naređenje.
Kršćani vjeruju da su ovi događaji, opsada i uništenje Jeruzalema, zapravo ispunjenje Kristovog proročanstva, izrečenog otprilike četrdeset godina prije opsade. (Vidjeti: Evanđelje po Luki 21, Evanđelje po Mateju 24, Evanđelje po Marku 13). Također vjeruju da uništenje Hrama predstavlja ispunjenje proročanstava iz Starog Zavjeta: Izaija, 10,3 i Danijel, 9,26.
Biskup Euzebije Cezarejski, 'otac crkvene povijesti' (oko 265.-340.) piše da su se kršćani iz Jeruzalema povukli iz grada prije nego što je do sukoba došlo.

BITKA ZA STALINGRAD

Na današnji dan leta 1942 so Nemci začeli silovit napad na Stalingrad. Bitka na življenje in smrt je trajala pet mesecev, v njej se je bojevalo več tisoč vojakov. Nemci so bili poraženi. Bitka pri Stalingradu je ena od prelomnic v II. svetovni vojni.

Med zimo 1941–42 se je ruska fronta stabilizirala, ekstremen mraz je imobiliziral obe strani. Avgusta 1942 je 6. nemška armada pod poveljstvom generala Friedricha Paulusa prišla v krog Stalingrada. Nemci so mesto napadli, da bi prišli za hrbet dobro branjeni Moskvi, kjer se je njihovo napredovanje ustavilo. Ko je julija postalo jasno, da nameravajo napasti mesto, je sovjetski voditelj Josif Stalin maršalu Andreju Jeriomenku in komisarju Nikiti Hruščovu naročil, naj pripravita obrambno strategijo.
Za obrambo je bila zadolžena novoustanovljena 62. armada pod poveljstvom Vasilija Čujkova, ki je napovedal, da bodo "ubranili mesto ali pa umrli med branjenjem". Naloga 62. armade je bila ubraniti mesto za vsako ceno. Še pred prihodom Nemcev so skoraj vse zaloge hrane preselili na varno, kar je pomenilo, da je mesto ostalo brez živeža še pred začetkom nemškega napada.
Mesto so nemška letala najprej zasula z okoli tisoč tonami bomb in ga povečini spremenila v ruševine. Edina nenemška enota, ki je vstopila v Stalingrad, je bil 39. hrvaški regiment. Številne civiliste se evakuirali prek Volge. Stalin naj bi civilistom preprečil odhod iz mesta, domnevno ker naj bi bil prepričan, da bo njihova prisotnost spodbudila večji odpor. Sledilo je več kot šest mesecev bitk za vsako posamezno ulico med nemškimi in sovjetskimi vojaki ter civilisti. Dodaten sovražnik sta bila huda zima in lakota. Do novembra so zavzeli okoli 90 odstotkov Stalingrada, ostalo je še nekaj postojank ob Volgi. Za zavzetje teh mest so poslali v boj vse razpoložljive enote, tako da so bili boki, kamor so Nemci postavili Italijane, Romune in Madžare, slabo branjeni. V prvih mesecih so se Nemci uspešno bojevali, vendar jim je začelo zmanjkovati hrane in streliva, kar so Rusi izkoristili.
Tako za Stalina kot za Hitlerja je Stalingrad postal vprašanje prestiža in ne le strateška bitka. Stalin, po katerem je bilo mesto poimenovano leta 1925, je čakal na 19. november, ko je v operaciji Uran pod vodstvom generalov Georgija Žukova in Aleksandra Vasiljevskega okoli milijon ruskih vojakov napadlo proti bokom in poteptalo romunsko in madžarsko obrambo, ki je bila slabo oborožena, morala pa je bila nizka. V Stalingradu so obkolili zdesetkane Nemce, ki so se komaj branili, zalog pa jim ni mogla dostaviti niti Luftwaffe.
Hitler je zahteval boj do konca in ni dovolil predaje. Nekateri nemški častniki so Paulusa pregovarjali, naj ne upošteva firerjevih ukazov in naj se namesto tega poskuša prebiti iz Stalingrada, a je njihove prošnje zavrnil. Tudi 4. armada pod poveljstvom feldmaršala Ericha von Mansteina ni mogla rešiti položaja. 22. januarja je Paulus zaprosil za dovoljenje, da se preda. Hitler je prošnjo zavrnil, kot razlog pa navedel čast. 30. januarja 1943, na deseto obletnico svojega vzpona na oblast, je Hitler Paulusa povišal v feldmaršala z jasnim namigom – noben nemški maršal se ni še nikoli predal. Paulus se je predal že naslednji dan, nemške enote pa so kapitulirale 2. februarja 1943. To je bila prva množična predaja nemške vojske od začetka druge svetovne vojne in je spremenila tok vojne. Prinesla je pomemben preobrat za sovjetske sile, tako strateško kot psihološko, saj so bile na začetku vojne zaradi niza porazov demoralizirane.
Bitka za Stalingrad je pomenila največji poraz nacistične Nemčije in glavni preobrat v 2. svetovni vojni, ima pa sloves najbolj krvave bitke v zgodovini. V bitki je po ocenah na obeh straneh umrlo med 1,7 in dva milijona ljudi. Zaradi izjemnih zaslug med vojno je bilo mesto ob Volgi, pomembno tranzitno središče na poti na Kavkaz, odlikovano z nazivom mesto heroj.
Stalingrad je za številne sporno poimenovanje po Stalinu izgubil leta 1961, ko je v Sovjetski zvezi pod vodstvom Nikite Hruščeva potekala destalinizacija. Od takrat se imenuje Volgograd, pred tem pa je bil stoletja znan kot Caricin.

VASSILI  ZAITSEV

Po zaslugi filma Sovražnik pred vrati je Zajcev verjetno najbolj znani ostrostrelec v zgodovini. Seveda je film marsikaj tudi dodal (med drugim nemškega ostrostrelca), a prvotna zgodba o izjemnem ruskem ostrostrelcu je povsem resnična. Zajcev je rasel na Uralskem gorovju, njegov priimek pa pomeni 'zajec.' Pred bitko v Stalingradu je služil v mornarici, ko pa je slišal za krvavo bitko v Stalingradu se je prostovoljno javil za obrambo mesta. Dodelili so ga 1047. regimentu, kjer se je kmalu izkazal s svojimi izjemnimi strelskimi sposobnostmi. V okolici tovarne Metiz je vodil tudi svojo lastno ostrostrelsko šolo (kadeti so se imenovali 'zaichata' ali majhni zajčki), ki je pomenila tudi začetek ostrostrelcev v 62. ruski vojski. Zajcev je med oktobrom leta 1942 in januarjem leta 1943 ubil kar 242 ljudi, vsi njegovi ostrostrelci pa naj bi skupaj ubili več kot 3000 ljudi.

[You must be registered and logged in to see this link.]

* 12.septembra 1953 je bil Nikita Hruščov izbran za prvega sekretarja Komunistične partije Sovjetske zveze.

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
                  Izjemne vremenske razmere v Stalingradu                                                                   Bitka za Stalingrad

  [You must be registered and logged in to see this image.]           [You must be registered and logged in to see this image.]
    Vassili Grigorievich Zaitsev v Stalingradu, novembra 1942                                                      Rosa Shanina                         

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                                Zmaga

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                                 Maršal in dvakratni heroj Vasilij Ivanovič Čujkov                                        Maršal Andrej Ivanovič Jeremenko    Politkomisar Nikita Hruščov

Jedna od najpoznatijih akcija komandosa u Drugom svjetskom ratu izvedena je 12. rujna 1943.
Njemačke specijalne jedinice oslobodile su Benita Mussolinija iz zatočeništva na Gran Sassu. U ljeto 1943., kad su Saveznici već izvršili invaziju na Siciliju, Fašističko veliko vijeće izglasalo je nepovjerenje Benitu Mussoliniju, dotadašnjem Duceu. Talijanski je kralj zatim Mussolinija smijenio, a dao ga je i uhititi. Mussolinija su vlastiti sunarodnjaci, nakon nekoliko preseljenja, na kraju smjestili u zatočeništvo visoko u Apeninskom gorju - na planinu Gran Sasso.
Bio je zatočen na lokaciji udaljenoj oko 8 km od najvišeg vrha Corno Grande koji je s 2.912 m najviša točka u cijeloj Italiji južno od Alpa. Zatvorili su ga u lokalnom hotelu, na visoravni Campo Imperatore (najveća visoravan u Apeninima, koju nazivaju i Mali Tibet).
Nijemci su odlučili Mussolinija osloboditi iz zatočeništva, a akciju za njegovo izvlačenje naredio je sam Adolf Hitler. Za izvedbu je bio zadužen i Otto Skorzeny, najpoznatiji njemački specijalac iz Drugog svjetskog rata koji je sudjelovao u otmici sina mađarskog državnika Miklósa Horthyja, planiranju lova na Josipa Broza Tita, planiranju nacističke infiltracije u Iran, itd.
Skorzeny je s njemačkim padobranskim specijalnim jedinicama (tzv. Fallschirmjäger jedinice) došao na područje Gran Sassa, sletjevši na planinsku visoravan pomoću jedrilica. Oslobodili su Mussolinija, ukrcali ga u zrakoplov i odveli iz zatočeništva.
Prebacili su ga u sjevernu Italiju gdje ga je Hitler postavio za šefa marionetske države, Talijanske Socijalne Republike (Republica di Saló). U travnju 1945., u trenucima kada su se savezničke snage približavale Milanu, a njemačke povlačile iz Italije, Mussolinija su zajedno s ljubavnicom Clarom Petacci u Dongu na jezeru Como 28. travnja 1945. kod mjesta Giulino di Mezzegra uhvatili talijanski partizani pri pokušaju bijega u Švicarsku. Streljan je po kratkom postupku. Sljedećeg dana Mussolinijevo je tijelo, zajedno s tijelom njegove ljubavnice i tijelima drugih poznatih fašista, obješeno naglavačke u Milanu.

Bitka za Edsonov greben 12.-14. rujna/septembra 1942.

Nakon iskrcavanja na Guadalcanal Amerikancima je uspjelo u kratkom roku dovršiti aerodrom Henderson Field, koji je već 20. kolovoza/augusta primio prve avione - 19 bombardera Dountless i 12 lovaca Wildcat iz zrakoplovstva USMC - The United States Marine Corps. Ubrzo će taj broj biti značajno pojačan.
Također je general Vandegrift pojačao mostobran s oko 1.500 vojnika iz Tulagija i Gavutua. Između ostalih pristigao je 1. bataljon marinskih rejdera (1st Raiders) pod zapovjedništvom potpukovnika Merrita Edsona.

Merrit Edson kao general USMC:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japancima je postalo jasno da im treba više kopnenih trupa, pa su na Guadalcanal učestalo slali pojačanja. Najčešće su za prijevoz trupa i materijala koristili razarače, ponekad lake krstarice, a za prijevoz većeg broja vojnika i teške terete transportne brodove i matice za hidroavione (koji su imali potrebne dizalice). Nakon što bi noću iskrcali trupe i materijal brodovi bi usput bombardirali američki mostobran. Ove japanske akcije marinci su zvali Tokyo Express.
U pravilu je premoć u području Guadalcanala danju bila u rukama američkog zrakoplovstva, a noću japanskih lakih pomorskih snaga.
Između 29. kolovoza i 4. rujna Japanci su kod rta Taivu iskrcali brigadu Kawaguchi i još neke manje jedinice, tako da su s ostacima Ichiki grupe japanske snage na tom području brojale oko 5.000 vojnika. Zapovjedništvo nad svim japanskim snagama na Guadalcanalu preuzeo je general Kyotake Kawaguchi.

General Kyotake Kawaguchi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U istom razdoblju Japanci su iza rijeke Matanikau također iskrcali pojačanje od oko 1.000 vojnika. Zapovjedništvo nad snagama zapadno od američkog mostobrana preuzeo je pukovnik Akinosuke Oka.
Dne 8. rujna 1. bataljon marinskih rejdera izveo je desantni prepad na glavno japansko uporište Tasimboko nedaleko rta Taivu. Preživjeli Japanci su se razbježali u džunglu, dok su rejderi otkrili veliko skladište municije, hrane i drugih ratnih potreba. Jedan dio su ponijeli kao plijen, većinu zaliha uništili i vratili se morskim putem na mostobran.
Po količini pronađenih zaliha i po zaplijenjenim dokumentima Amerikanci su zaključili da je na Guadalcanal stigla neka nova velika japanska jedinica i da neposredno predstoji novi napad na mostobran. Pitanje je bilo: gdje? General Vandegrift bio je uvjeren da će napad ponovo usljediti na istom mjestu, kod ušća rijeka Tenaru i Ilu, stoga je koncentrirao obranu na tom području. Međutim, potpukovnik Edson je bio drugog mišljenja - da će Japanci napasti sa juga, preko grebena koraljnog porijekla dugog oko 900 m koji je bio neka vrsta prirodnog pristupa iz džungle prema aerodromu Henderson Field. Generala nije uspio uvjeriti, ali je dobio dopuštenje da svoj bataljon rejdera razmjesti na greben ''radi odmora''. Bataljon je bio pojačan padobrancima i brojao je ukupno 840 ljudi.

Jedan od položaj 1. bataljona rejdera na grebenu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 12. rujna u 21.30 h Japanci su počeli napad jačinom od preko 3.000 vojnika i to upravo na mjestu koje je predvidio Edson. Premda brojčano višestruko nadjačani, rejderi i padobranci uspjeli su obraniti položaje. Nakon borbe koja je trajala dvije noći i jedan dan Japanci su se povukli ostavljajući između 700 i 850 poginulih, dok ih je veliki broj umro od rana tokom marša kroz džunglu prema rijeci Matanikau. Amerikanci su imali 59 poginulih i 204 ranjena. Ova epizoda poznata je pod imenom Bitka za Edsonov greben (The Battle of Edson's Ridge) ili Bitka za krvavi greben (The Battle of the Bloody Ridge).

Edsonov greben poslije bitke:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka za Edsonov greben, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Novi težak poraz u kopnenoj bici konačno je uvjerio Japance da se Guadalcanal pretvorio u glavno bojište, na kojem lako može biti odlučena sudbina čitavog rata na Pacifiku. Stoga su na otok uputili nova velika pojačanja, a početkom listopada/oktobra na Guadalcanal je premješteno i zapovjedno mjesto 17. armije na čelu s generalom Hyakutake. Odlučujuće bitke na kopnu i moru tek će uslijediti.

GRETA FRIEDMAN

Greta Friedman, ženska, ki jo je poljubil mornar v New Yorku, fotografija pa je zaradi poljuba postala simbol konca 2. svetovne vojne, je umrla, stara 92 let, je potrdil njen sin Joshua Friedman. Znamenito fotografijo je posnel ameriški fotograf Alfred Eisenstaedt. Na dan japonske kapitulacije 14. avgusta 1945 je ovekovečil poljub mladega mornarja in medicinske sestre, fotografija pa je postala ena od najprepoznavnejših na svetu. "Nisem ga videla, ko se mi je približal in preden sem se sploh zavedla, zakaj gre, sem že bila v njegovem objemu," je dejala Greta v enem do intervjujev.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                    Greta Friedman z mornarjem na dan Japonske kapitulacije 14.septembra 1945

[You must be registered and logged in to see this image.]    [You must be registered and logged in to see this image.]
                       Greta Friedman                                                        George Mendonsa                                                         Po 66 letih

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                   "Unconditional Surrender" kip v Sarasota na Floridi

14. rujna 1812. vojska Napoleona Bonapartea ušla je pobjedonosno u Moskvu. Simbolički je to bio velik poraz za Rusko Carstvo, jer je Moskva bila njegova stara prijestolnica. Dramatičnost događaja vezanih za francusko osvajanje Moskve opisao je Lav Tolstoj u romanu Rat i mir.
Ipak, pokazalo se da je za Napoleona i njegovu Veliku armiju boravak u Moskvi bio katastrofalan. Naime, dok su Rusi u povlačenju napuštali Moskvu, a francuske prethodnice ulazile u nju, buknuo je u gradu požar. Vatra je u sljedećih nekoliko dana uništila oko dvije trećine grada. Kasnije su dugo vremena trajale rasprave oko toga je li vatra podmetnuta ili je nastala spontano (grad je bio većim dijelom sastavljen od drvenih kuća pa je vatra u napuštenom gradu napredovala zbog nedostatka ljudi koji bi je gasili). Danas prevladava mišljenje da su Rusi požar podmetnuli u doba napuštanja grada.
Napoleon je ušao u napuštenu Moskvu u kojoj nije mogao naći gotovo ništa što bi koristilo snabdijevanju njegove vojske. Oslanjao se na klasična pravila rata, čiji je cilj zauzimanje neprijateljske prijestolnice (iako je u to vrijeme Sankt Peterburg bio prijestonica), pa je očekivao da ruski car ponudi kapitulaciju. Ali, to se nije dogodilo i Rusi se nisu imali namjeru predati. Kada se Napoleon pripremao ući u Moskvu bio je iznenađen da nije došla nijedna delegacija iz grada. Obično se događalo da gradske vlasti dočekaju Napoleona i predaju mu ključeve grada u pokušaju da se spasi stanovništvo. Ovaj put nije našao nikoga u gradu, Rusi su potpuno napustili Moskvu koja je (prethodno) imala 270.000 stanovnika. Pri povlačenju su spalili sve što je moglo biti od koristi Francuzima. U Kremlju je još uvijek bila trećina stanovništva, a to su bili strani trgovci, sluge i ljudi koji nisu mogli pobjeći.
Kako je veliki dio francuske vojske ušao u Moskvu, započela je borba za hranu u kojoj se svaki vojnik borio za sebe. Nastao je potpuni kaos u kome su se izgubile veze nadređenih i vojnika.
Francuzi su u Moskvi, prilično sablasnoj nakon požara, boravili više od mjesec dana. Napoleon ju je na kraju odlučio napustiti i povući se iz Rusije. Problem je bio u tome što je tada već došla jesen i sezona blata, što je uvelike Francuzima otežalo povlačenje. Od Napoleonove goleme armije koja je ušla u Rusiju naposlijetku se natrag vratio samo manji dio.

Diverzija u glavnoj telefonskoj centrali u Zagrebu 14. rujna/septembra 1941.

CK KPH je u rujnu 1941. organizirao akciju rušenja glavne TT centrale (''glavna brzoglasna i brzojavna središnjica'') u zgradi Glavne pošte u Jurišićevoj ulici u Zagrebu. Pripreme je nadzirao osobno sekretar CK Rade Končar, a provodila ih je partijska ćelija poštanskih radnika na čelu sa sekretarom Vilimom Galjerom.

Glavna pošta u Zagrebu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vilim Galjer:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pripreme su bile opsežne i dugotrajne jer je trebalo riješiti brojne tehničke i sigurnosne probleme. Izvođenje akcije je povjereno TT mehaničarima Slavku Markonu i Josipu Čuljatu, dok je dužnost dežurne telefonistice (morala je biti povjerljiva osoba) u noći pred diverziju preuzela Vilimova supruga Nada.
Eksploziv (21 kg trotila) je isporučio domobranski poručnik Augustinović, a u zgradu je unesen kao paket s hranom za Markona. Limene kutije za eksploziv, koje će biti postavljene na odgovarajuća mjesta u centrali, izradio je bravarski obrtnik Brumen.
Markon i Čuljat su radili čitavu noć 13. na 14. rujna. Jedinu smetnju predstavljao im je njemački vojnik-stražar u centrali, a njega su opili rakijom pa je zaspao. Pred jutro su eksploziv povezali na telefonski priključak broj 72-96, a eksploziju će izazvati podizanje slušalice na telefonskom aparatu u stanu profesorice Olge Milčinović.
Točno u 12.30 sati 14. rujna Nikola Rubčić podigao je slušalicu i došlo je do eksplozije koja je zatresla čitav Zagreb. Učinjena je velika šteta gradskim i međugradskim TT vezama, a prekinute su i njemačke vojne veze s Bečom, Berlinom, Beogradom, Odesom i Sofijom.
U eksploziji je poginuo jedan policijski agent, a pet agenata, dva njemačka vojnika i jedan njemački oficir su ranjeni. Nitko od poštanskih službenika i građana nije stradao. Moralni učinak akcije je bio golem.

Glavna TT centrala u Zagrebu nakon eksplozije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tjeralica ustaškog redarstva za počiniteljima diverzije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odmah po obavljenom zadatku, ujutro 14. rujna, Vilim Galjer, Slavko Markon i Josip Čuljat otputovali su vlakom u Karlovac odakle su prebačeni u partizane, dok je Nada Galjer prebačena naknadno. Markon, Čuljat i Nada Galjer preživjeli su rat, dok je Vilim Galjer poginuo 4. ožujka 1942. kao komandir čete 3. bataljona 2. kordunaškog partizanskog odreda kod sela Šturlić nedaleko Slunja. Godine 1953. proglašen je narodnim herojem.
Dan 14. rujna slavio se do 1990. godine kao Dan PTT radnika Jugoslavije.

U pomorskoj bitci kod Makarske, tadašnjoj luci Mokron, koja se dogodila 18. rujna 887., neretvansko (ili neretljansko) brodovlje nanijelo je težak poraz mletačkog floti, a u njoj je poginuo i sam mletački dužd.
Bitku, nazvanu Mucules, opisao je mletački ljetopisac Ivan Đakon (umro nakon 1018.) u Venetskoj kronici (Chronicum Venetum).
Mletačka Republika željela je zavladati cijelom istočnom jadranskom obalom što im je bilo onemogućeno učestalim napadima brodova kneza Domagoja (vladao od 846. do 876. na području kneževine Primorska Hrvatska) koji je zbog toga kod Mlečana stekao naziv 'najgori knez slavinski'. Krajem 9. stoljeća isto im se događalo s pomorcima i gusarima iz područja Neretvanske kneževine (Arenta, Neretvanija ili Paganija) koja je obuhvaćala područje između Cetine i Neretve s jezgrom u nepristupačnoj delti Neretve i obližnjim otocima Mljetom, Korčulom, Bračem i Hvarom.
U takvoj situaciji novoizabrani mletački dužd Pietro I. Candiano (Petar I. Kandijan, 842.-887.) krenuo je u kaznenu ekspediciju s 12 brodova. Došavši do Biokova, iskrcao se kod današnje Makarske i napao Neretvane. Mletačka vojska ih je natjerala u bijeg, mnogi su pobijeni, a pet neretvanskih brodova je uništeno sjekirama. No, ubrzo su se reorganizirali te krenuli u snažan protuudar u kojem su u potpunosti razbili mletačke snage na kopnu i moru, a u okršaju je ubijen i dužd Pietro I. Candiano.
Njegovo je tijelo ostalo u rukama branitelja, tako da ga je venecijanski tribun Andrija morao ukrasti kako bi ga pokopao u atriju crkve u mjestu Grado (slo. Gradež) u današnjoj talijanskoj pokrajini Gorizia. Iz kronike Ivana Đakona jasno je da su Mlečani otada knezu Branimiru (vladao od 879. do 892.) i Neretvanima plaćali danak (tzv. tributum pacis) za plovidbu Jadranom i takvo se stanje održalo do početka 11. stoljeća.
Gotovo cijelo stoljeće Mlečani su pokušavali pokoriti Neretvane, ali im to nikako nije uspijevalo. Po tko zna koji put su pretrpjeli teške poraze u pokušaju osvajanja 948. g. pod vodstvom dužda Petra III. Kandijana (unuk gore navedenog), a uspjeli su oteti otoke Hvar i Korčulu 996. g. pod vodstvom dužda Pietra II. Orseola (Petar II. Orseolo, 991 -1009.). Mlečani su ovladali Dalmacijom tek u 15. stoljeću, dok su tradiciju uspješnog odupiranja nastavili senjski uskoci. Mletačka vladavina na dalmatinskom području trajala je do 1797., a pretenzije na istočnu jadransku obalu kasnije je nastavila Italija. U spomen na ovu pobjedu 887. godine, 18. rujna se obilježava kao Dan HRM. Također se u čast neretvanskih gusara svake godine održava i sportsko natjecanje u utrci lađa, Maraton lađa, od Metkovića do Ploča u tradicijskim autohtonim plovilima.

18. rujna 53. rodio se rimski car Trajan za čijeg je vladanja Rimsko Carstvo doseglo najveći opseg u svojoj povijesti.
Prostiralo se od Velike Britanije do Perzijskog zaljeva, te od Sjeverne Afrike do Kaspijskog mora. Rođeno ime cara Trajana bilo je Marko Ulpije Trajan (lat. Marcus Ulpius Traianus).
Rođen je na području današnje Španjolske, u gradu Italici u tadašnjoj rimskoj provinciji zvanoj Hispania Baetica. Zbog mjesta rođenja ponekad ga se naziva prvim provincijskim carem Rimskog Carstva.
Na prijestolju je naslijedio svog poočima Nervu i vladao je od 98. do svoje smrti 117. godine. Vlast je temeljio je na vojnoj sili i osiguranju granica, osobito istočnih. U brojnim vojnim pohodima zauzeo je Daciju, Nabatejsko Carstvo u Arabiji, Armeniju te Mezopotamiju sve do Perzijskoga zaljeva. Izgradio je kameni most preko Dunava između Turnu Severina i Kladova i put desnom obalom Dunava od Beograda (Singidunum) kroz Đerdap. Njegova daljna osvajanja 116. g. prekinule su židovske pobune u istočnim provincijama carstva ali i bolest. Jedini je Rimljanin koji je bio mrtav u vrijeme održavanja trijumfa povodom njegove pobjede.
Suvremenici su ga slavili kao utemeljitelja zlatnog doba. Za njegova carevanja u Rimu su podignute mnoge građevine (Trajanov forum, vodovod…) i ustanovljene zaklade za siromašne i siročad. Po današnjoj Italiji i u provincijama bili su utemeljeni novi gradovi i kolonije, izgrađene luke, ceste te mostovi. Pravna i ekonomska sigurnost u Rimskom Carstvu omogućile su procvat književnosti, znanosti i umjetnosti.
Trajan je bio popularan i u Senatu u kojem je nakon njegove smrti postala popularna izreka: 'Budi sretniji od Augusta i bolji od Trajana'. Za svog nasljednika odredio je Hadrijana (76.-138.).

U Zapadnoj Srbiji , pravcem , severozapad - jugoistok , prostire se planinska greda , odnosno venac planina Gucevo-Boranja -Jagodnja -Sokolske planine .
Najpogodniju vojnotopografsku tacku venca , cini brdo Mackov kamen (к.925 м) na Jagodnji iznad Krupnja  na nekih 20ak km od Loznice. Jedan go plato koji je oivicen posumljenim i strmim obroncima i liticama , i ima povrsinu od nepunih 500 kvm (0,5 kv km)!
Posle Cerske bitke , austrougarski korpusi prelaze Drinu i u toku septembra i do polovine oktobra 1914.godine odnosno do Kolubarske bitke ,  vodi se Bitka na Drini , bas na ovim planinskim vencima a sa ciljem sto brzeg prodora austrougarske vojske jadarskom ravnicom ka Valjevu i dalje u Srbiju, sto bi cinilo neugodan bocni klin i veliku opasnost za odbranu srpske vojske.
Mackov kamen je imao izuzetan znacaj za obe strane.
Austrougarska je po svaku cenu zelela da ga zadrzi , a srpske jedinice da ga osvoje.Od 19. do 22. septembra je za kotu 925 vodjen izuzetno krvav boj. Razvija se najkrvaviji sukob austrougarske i srpske vojske vodjen u Velikom ratu - Bitka za Mackov kamen . Srpsi gubici su bili oko 12.000  a austrijski oko 18.000 ljudi.
Bitka koja je znana kao "Oficirska bitka", jer je srpska vojska izgubila čak 118 oficira , od toga 5 komadanta pukova, 17 komadanata bataljona, dok je još 176 oficira izbačeno iz stroja.Zadnjeg dana bitke austrougarska vojska je zauzela plato , srpske jedinice su se povukle , i nastavak operacija je uvod u Kolubarsku bitku.
Cesto sam obilazio to mesto.
Plato je brisani prostor a trupe sa jedne do druge ivice platoa su na rastojanju od najvise 500m. U dometu su svih orudje i oruzja. Dotok trupa je moguc samo u manjim grupama i zato je sam plato u nekoliko navrata prelazio iz ruke u ruku , a polozaji su osvajani na juris i na noz. Stravicna ljudska klanica u bukvalnom smislu te reci se odigrala na Mackovom kamenu.
Severno se na kotu 925 naslanja uzvisenje Kosutnja stopa (940m), i na toj kosini je moguce razviti u borbeni poredak najvise 1 bataljon pesadije i to je jedini prostor za neku eventualnu poziciju ili manevar.Nepristupacna i tesko osvojiva i odbranjiva tacka i u isto vreme vrlo bitna vojnotopografska celina cele planinske grede koju sam pomenuo.
Kako narod ovde ume da kaze : " Surdum levo , surdum desno ..."
Posebno tragican je poslednji dan bitke, 22. 09. kada je poginulo 2000 vojnika, 1200 austrougarskih i 800 srpskih, . Izuzetno precizni austrougarski izvori potvrdjuju da su se videla bukvalno 4 poginula vojnika na 1 kv metar prostora!!!
Ovde je u narodu ostao obicaj , da se posle citanja molitve za Slave ispred ikone sveca , domacin okrene i ka Mackovom kamenu i prekrsti se u znak pijeteta srpskim herojima.
Gore vlada neki cudan i neobican mir i tisina. To samo onaj ko ode moze osetiti.
Da li zbog visine i geografije , da li zbog prirode , da li zbog cinjenice da gotovo na svakom delu terena nogom mozete zagrebati zemlju i naci ostatke caura, neispaljene municije , delova opreme........?Da li zbog utiska i pijeteta prema izginulim junacima imate neki poseban osecaj?
Ili zbog tvrdnje koja datira od samog kraja bitke , da se na platou ne cuje poj ptica , sto je tacno.!

Slava junacima bitke za Mackov kamen


[You must be registered and logged in to see this link.]

SLAVA IM I HVALA....

Roland Garros, po kome se zove poznati teniski turnir, bio je jedan od prvih francuskih pilota. 23. rujna 1913. preletio je Sredozemno more od gradića Fréjus na Azurnoj obali do Bizerte u Tunisu, kao prvi čovjek kome je to uspjelo. Kad je počeo Prvi svjetski rat, priključio se francuskom vojnom zrakoplovstvu. U to doba bilo je pitanje kako pucati iz mitraljeza kroz propeler u vrtnji. Garros je doprinio rješenju tog problema stavivši trokutasti metalni deflektor na propeler na mjesto gdje se njegova putanja siječe s putanjom metka. Meci bi se odbili od tog metala pod blagim kutom, umjesto da oštete propeler ili da se odbiju prema pilotu.
1915. je počeo rušiti njemačke avione. U kratkom roku ih je srušio tri, te je stekao dobar ugled. Garros je bio i prvi čovjek koji je pucanjem kroz propeler oborio avion. 18. travnja 1915., srušen je i odvučen na njemački dio ratišta. Iz zarobljeništva je uspio pobjeći tek nakon tri godine. Čim je pobjegao, prijavio se u francusku vojsku još jednom. No, 25. listopada 1918., opet je srušen pored gradića Vouizers, u Ardenima, ovaj put s tragičnim posljedicama, samo mjesec dana prije kraja Prvog svjetskog rata.
Bio je strastveni amaterski igrač tenisa, pa je teniski stadion u Parizu nakon njegove smrti prozvan po njemu. Danas se po tom stadionu zove i francuski Grand Slam turnir (French Open). Iako se često bavio sportom, pa je zabilježeno da je bio i prvak Francuske u biciklizmu 1906., tenis je igrao samo rekreativno, i nikad nije nastupio na niti jednom turniru za profesionalce.

Max Blitz (citat):

18. rujna 53. rodio se rimski car Trajan za čijeg je vladanja Rimsko Carstvo doseglo najveći opseg u svojoj povijesti.

Trajanova ploča (Tabula Traiana) u Đerdapu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

INFORMBIRO

Na današnji dal leta 1947 je bil ustanovljen Informbiro z namenom, da rešuje medsebojna vprašanja komunističnih strank, da enotno nastopa v svetu v imenu komunizma in da obvešča javnost o stanju Komunističnih partij, zlasti v načelnih zadevah. Organizacija je bila pod neposrednim vodstvom Stalina. Stalin je 28.junija 1948 v posebni resoluciji obtožil Komunistično partijo Jugoslavije (KPJ) za oddaljevanje od marksistične in leninistične ideologije, ter sovražen odnos do Sovjetske zveze (ZSSR) in jo izključili iz te organizacije.

Resničen razlog za spopad je bil spor med Stalinom in Titom, ker je slednji po po drugi svetovni vojni želel večjo stopnjo samostojnega odločanja v jugoslovanski politiki. Tito je v spor s Stalinom prišel predvsem zaradi prizadevanj, da bi pod svojim vodstvom združil veliko balkansko federacijo vključno z Bolgarijo in Albanijo, kar pa sta poleg Stalina zavračali tudi bolgarska in albanska komunistična partija. Ko Tito kljub zahtevam Stalina ni želel odreči vojaške podpore partizanom na severu Grčije, ki so po koncu druge svetovne vojne skušali v državi prevzeti oblast, je prišlo do odkritega spora med Jugoslavijo in Sovjetsko zvezo. Stalin se je zavzemal, da bi lahko imel le on nadzor nad grškimi komunisti. Ker so nekateri jugoslovanski komunisti podprli Stalina, je jugoslovanska oblast začela izvajati aretacije in likvidacije tako imenovanih Informbirojevcev.
Leta 1949 je Tito ustanovil  Goli otok, koncentracijsko taborišče za tiste, ki so ali naj bi podpirali Stalina. Spor med Sovjetsko zvezo in Jugoslavijo se je končal po Stalinovi smrti, uradno pa leta 1955 podpisom beograjske deklaracije oz. s srečanjem Tita in Hruščova, novega ruskega generalnega sekretarja Komunistične partije Sovjetske zveze.
V času informbiroja so v SFRJ izključili iz KPJ okoli 60.000 članov, medtem ko so 16.312 ljudi poslali v razna taborišča (Goli otok, Grgur,...).

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                  Aleksander Rankovič, Josip Broz Tito in Milovan Đilas med vojno

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                             Predsedstvo V.Kongresa KPJ 21.VII.1948

[You must be registered and logged in to see this image.]
  Delegati podpirajo vodstvo KPJ             Značka udeležencev V.kongresa KPJ                                     Znamka                                 Sto dinarjev leta 1950

[You must be registered and logged in to see this image.]
            Aleksander Ranković, Josip Broz Tito, Milovan Đilas in Edvard Kardelj leta 1953

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                   Goli otok

[You must be registered and logged in to see this image.]
                     Nikita Hruščov v sproščenem vzdušju na obisku pri Josipu Brozu Titu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                         Josip Broz Tito in Nikita Hruščov leta 1953 v Kopru

Austrougarski pomorski časnik, kasnije kontraadmiral Janko pl. Vuković Podkapelski rodio se 27. rujna 1871. u Jezeranama u Lici, u okružju stare plemičke obitelji.
Plemićki naslov i oznaku grba Vukovići Podkapelski dobili su još u tijeku Tridesetogodišnjeg rata, 1646. od tadašnjeg vladara Ferdinanda III. U Rijeci je završio vojnopomorsku akademiju, a kao kadet na korveti 'Fažana' oplovio je sva svjetska mora. Na početku Prvog svjetskog rata bio je zapovjednik 1. diviziona razarača (zapovjedni brod SMS 'Csepel'), a 1915. unaprijeđen je u čin kapetana bojnoga broda i imenovan zapovjednikom bojnog broda klase Habsburg SMS 'Babenberg', te potom krstarice SMS 'Admiral Spaun'.
U Prvom svjetskom ratu odlikovan je za zasluge kod potapanja talijanskog razarača 'Turbine'. Sudjelovao je u bitci kod Palagruže u kojoj su potopljena tri broda iz združene englesko-francuske flote te zauzimanju Palagruže koju su okupirali Talijani. Kruna austrougarske mornaričke karijere za Janka Vukovića je 11. ožujka 1918. kada je postavljen za zapovjednika bojnog broda SMS 'Viribus Unitis' (prijevod imena s latinskog je: Zajedničkim snagama), admiralskog i zapovjednog broda cjelokupne austrougarske mornarice. Zapovijedao je tijekom priprema prepadne operacije na Otrantski baraž pri čemu mu je dodijeljeno odličje Željezne krune.
Vrhovno zapovjedništvo austrougarske vojske prihvatilo je 29. listopada 1918. uvjete primirja sa savezničkim državama. Istoga dana je u Zagrebu, Hrvatski sabor proglasio stvaranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba, a sljedećeg dana u Beču, car Karlo I. potpisao je odluku kojom se 31. listopada austrougarska ratna mornarica, sve utvrde i luke trebaju predati Narodnom vijeću SHS u Zagrebu.
Narodno vijeće Države SHS imenovalo je Vukovića Podkapelskog kontraadmiralom i zapovjednikom flote. Nakon što je car Karlo I. predao flotu Vijeću Države SHS, na svečanosti u Puli je 31. listopada 1918. dotadašnji zapovjednik admiral Miklós Horthy izvršio primopredaju na bojnom brodu SMS 'Viribus Unitis'. Spuštena je austrougarska zastava, a na jarbol 'Viribusa' podignuta je hrvatska trobojnica. Poslije primopredaje Horthy je zajedno s mornarima i časnicima Nijemcima i Mađarima otputovao vlakom u Mađarsku. Iako je upućena nota Antanti da je Narodno vijeće SHS preuzelo mornaricu i da nije u ratu sa silama Antante, iste noći 'Viribus Unitis' su potopili talijanski diverzanti, a uskoro je Antanta preuzela svo brodovlje kao ratni plijen. Na brodu su poginuli admiral Vuković Podkapelski, koji nije htio napustiti komandni most broda, i oko 300 mornara i časnika. Taj tragičan događaj i Vukovićeva smrt tema su dvaju romana - 'Admiralski stijeg' Ivana Katušića (1986.) i 'Admiral za vječnost' Stjepana Vukušića (2003.).