Mariologija

VBČ (citat):

Zna biskup šta je a šta nije. Treba poštivat njegov sud.

Ma ako treba proglasi se biskup, pa i sam Papa komunjarom i sve riješeno.

Ne bi opstali na tom području da nisu tako tvrdi, sve ima svoje zašto.

Crkva će ići niz dlaku koliko god može jer više nema svoj ozbiljan represivni aparat kako je bilo u davnijoj prošlosti, a nema ni državni kako je imala npr. u režimima Franca ili Pinocheta.

Max Blitz (citat):

VBČ (citat):

Zna biskup šta je a šta nije. Treba poštivat njegov sud.

Ma ako treba proglasi se biskup, pa i sam Papa komunjarom i sve riješeno.

Ne bi opstali na tom području da nisu tako tvrdi, sve ima svoje zašto.

Crkva će ići niz dlaku koliko god može jer više nema svoj ozbiljan represivni aparat kako je bilo u davnijoj prošlosti, a nema ni državni kako je imala npr. u režimima Franca ili Pinocheta.

Još više i još bolje ni država konačno nema represivni i ideološki aparat kakav je imala u kratko vrijeme Francuske revolucije ili u ono  nešto duže vrijeme Stanjina,Tita,Čaušeskua Branka M. u početku Međugorskih događanja ili Hitlera koji je također progonio i ubijao duhovne ljude iz svih konfesija ne samo Židove..ima ih još puno jer ,,u početku bijaše Riječ,, ali bijahu braća Abel i Kajin.

Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić poručio je apostolskom vizitatoru za Međugorje, poljskom nadbiskupu Henryku Hoseru, kako drži da su ukazanja Gospe u Međugorju "nevjerodostojna", objavila je u ponedjeljak biskupija.

"Mjesni ordinarij... na temelju brojnih ispitivanja ne drži vjerodostojnim nijedno 'ukazanje', nijednu poruku, nijednu tajnu, nijednu pergamenu", stoji u priopćenju.
"U ta nevjerodostojna ukazanja 'međugorskoga fenomena' uključena su i ona navodna u prvih sedam ili deset dana 1981.", dodaje Mostarsko-duvanjska biskupija.
Hoser je ranije rekao kako je on imenovan isključivo za pastoralno djelovanje u Međugorju i da njegova zadaća služi učvršćenju jedinstva Crkve.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Jako razborit biskup koji je pod velikim pritiskom neukog puka i šarlatana. Svaku potporu mu treba iskazat.

[size=47]U zatvoru mi se ukazivala Gospa, ali to su bili privatni susreti
Fra Jozo otkrio je kako mu se Gospa ukazivala dok je bio u zatvoru. To su bili privatni susreti, kratko je rekao o tome
 
[/size]


















Rano ujutro, dva dana nakon blagdana Velike Gospe, prije 36 godina, međugorski župnik fra Jozo Zovko bio je u kupaonici kada je čuo kako ga fra Ferdo Vlašić (urednik magazina „Naša ognjišta“), koji je samo prenoćio u župnom uredu, doziva i kaže mu: „Čekaju te!“



– Izašao sam iz kupaonice u svome mantilu. K meni dolazi jedan krupan čovjek, vadi osobnu iskaznicu i traži da idem s njim. Ja sam ušao u sobu, obukao se, oblačim habit, jer to moja odjeća, to sam ja. „Nemojte, ne smijete habit, skinite ga!“… Ja zaista nikad nisam bio bez svog habita. Ali tada sam morao izaći u civilnoj odjeći – prisjeća se fra Jozo Zovko trenutka svoga uhićenja, ni mjesec dana nakon što su počela ukazanja u Međugorju, u knjizi „Susreti s fra Jozom“ Sabrine Čović.
Komunistički režim svim je silama, naime, odlučio zaustaviti međugorski fenomen pa je nekoliko dana nakon ukazanja u Međugorje poslao specijalne policijske snage koje su zapriječile ulaz u Međugorje. Kada im nije uspjelo zaustaviti tisuće ljudi da dolaze u to tada nepoznato hercegovačko selo, odlučili su uhititi međugorskog župnika i montirati mu politički proces jer je tobože u svojim propovijedima slao i političke poruke. Naime, on je u svojoj propovijedi govorio o narodu koji „40 godina luta u pustinji“, što su komunisti preveli kao 40 godina njihova režima, dok je fra Jozi to bila tema tek kao komentar čitanja iz evanđelja te kaže kako je komunistima samo trebao izgovor da ga uhite.
– Pokušavali su stvoriti javno mišljenje protiv mene, da se ja tobože bavim politikom, da imam političke propovijedi, da sam zlorabio mjesto svećenika. Stvaraju takvu sliku kroz medije. U međuvremenu je Međugorje postalo uistinu mjesto posta, žrtve, kateheze, ispovijedanja, propovijedanja, krunice, molitve… da, molitve! Političke su vlasti strahovale i sve pokušavale da zaustave djecu, ali im nije išlo. Maltretirali su i roditelje i seljane, ali nije išlo. Zaustavljaju hodočasnike, na svakih deset metara kontrole, non-stop kontrole. Ali ljudi su išli. Ljudi su dolazili i riskirali. A u to vrijeme doći u Međugorje značilo je izgubiti stan, državni stan, izgubiti radno mjesto u poduzeću… Ali ljudi su se pokazali jakima. Bilo je velikih i hrabrih svjedoka, kaže fra Jozo Zovko, koji ove nedjelje slavi svoju „zlatnu misu“ na otočiću Badiji pokraj Korčule, tj. 50 obljetnicu ređenja.
Zašto baš na Badiji? Zato što ga je nakon nekadašnjeg komunističkog progona kasnije snašao i onaj crkveni pa mu je zabranjeno služiti mise i boraviti u rodnoj Hercegovini. No on strpljivo nosi i taj svoj križ.
Policijsko uhićenje bilo je kao na filmskom platnu, policajci su ga utrpali u golf koji je bio parkiran ispred župnog ureda, a u pratnji su bila još dva automobila: dva ispred i jedan iza golfa.
Rekao sam ti, dolijat ćeš!
– Kad smo došli na Tromeđu, na izlazu iz Međugorja, rekli su mi da izađem iz automobila. Izgledalo je kao da je veliki broj policije i vojske bio tu, bila ih je puna šuma. Kasnije su mi rekli da su mislili da ću pokušati bježati, a oni su imali naredbu da pucaju u mene ako išta pokušam. Rekli su mi: “Eno, sada te gore čeka auto.” Polako sam se spustio prema kombiju. Vozač mi je otvorio stražnja vrata i ubacio me unutra. Unutra su bile neke gume, dva kotača koja su se kotrljala u svim smjerovima. Gledam van. Udaraju me te gume koje se kotrljaju po autu, ali ja samo šutim – prisjeća se fra Jozo.
Nakon toga počelo je saslušanje. Ispitivao ga je policajac kojega je poznavao iz Posušja. Rekao mu je: “Davno sam ti rekao, dolijat ćeš ti!” No fra Jozo samo je šutio. Policajci su se izmjenjivali u toj sobi, beskrajno ga ispitivali i provocirali, a on je samo šutio. Odnijeli su mu sve stvari iz kuće.
– Baš sve! Bilo im je važno dokazati da sam povezan s političkim grupama, s inozemstvom, da bih dobio što veću kaznu. Paragraf 133 zakona kaže: verbalni delikt – poticanje na mržnju, na rat, na ustanak, na rušenje sistema… Trebala im je optužnica. Taj dan ništa mi nisu dali jesti. Proveo sam noć u zatvoru. Oduzeli su mi sve stvari i od toga dana više ništa nisam čitao. Nisu mi dali da čitam novine tako da ništa više nisam znao. Nisam znao što se događa u Međugorju ni oko Međugorja – govori fra Jozo dodajući kako bi ipak tu i tamo nešto doznao, kao kada mu je nakon nekoliko mjeseci u zatvoru prišao čuvar i, tiho otvarajući vrata njegove ćelije, rekao: “Moja je majka hodočastila u Međugorje.”
– U tom sam trenutku shvatio da se sve nastavlja. Tako sam bio sretan. Toga stražara kasnije sam krstio – prisjeća se fra Jozo koji mjesecima u zatvoru nije imao nikakvog kontakta ni s kim izvana. Osim kada je jednom vidio svoju sestru Fabijanu, koja je bila časna sestra i danima je u habitu štrajkala pred zatvorom dok joj nisu dopustili susret. No mogli su se samo vidjeti jer je između njih bio stakleni zid.
Saslušavali su ga u svako doba dana i noći. Ismijavali, rugali mu se, bjesnili na njega, dovodili mu svakakve svjedoke, od kojih većinu nije ni poznavao.
– Moraju svjedočiti. Neki su odbijali svjedočiti protiv mene te su svjedočili za mene. Grgo Kozina im je rekao: “Mi nismo nikad imali takvog fratra. On je najbolji fratar kojega smo imali.” Njega su, naravno, prekinuli u svjedočenju – govori fra Jozo Zovko svjedočeći i to da su se u zatvoru događale i neke misteriozne i neobjašnjive stvari, poput onih da su mu se stalno otključavala vrata ćelije, tj. da ih nitko nije mogao do kraja zaključati.
– To je nešto što ja ne bih znao protumačiti, nisam to promatrao kao poseban fenomen. Sjećam se toga velikog čuvara. Imao je jedan ključ koji je sve otvarao. Kad se otvaraju zatvorska vrata, bilo koja vrata da se otvaraju, to tako zvoni da čuješ težak, užasan, porazan zvuk. Zastrašujući zvuk. Onako kao na strelištu kad čuješ hice. Kad se vrata ćelije otvaraju, cijeli prostor odzvanja… Čuješ prvo bravu, pa drugu, treću… Te brave tako razlamaju tišinu da to stvarno djeluje zastrašujuće na zatvorenika – kaže fra Jozo dodajući kako je bilo dana kad se njegova brava nije dala zaključati, što je čuvare uzrujavalo, ali njega nimalo nije diralo.
O tim njegovim zatvorskim danima u svojoj knjizi „Moje će srce pobijediti“ piše i vidjelica Mirjana Dragičević Soldo, koja je tada, kao i ostali vidioci, teško doživjela fra Jozino uhićenje.
“Kada sam ga otišla posjetiti, nije govorio o zatvoru. Je li osjećao traume u svezi s vremenom koje je tamo proveo, uspješno je skrivao, iako su ožiljci na njegovu licu ukazivali na to kako je prošao jedno nasilnije iskustvo od onoga što je sugerirao njegov osmijeh. Bila sam se molila za fra Jozu svaki dan, a i izgledalo je kako su priče koje sam slušala o njegovu tamnovanju potvrđivale da ga je Gospa zaštitila, kao što je i bila obećala. Bio je u zatvoru s ubojicama, lopovima i različitim vrstama kriminalaca o kojima se samo čuje u vijestima. Stražari su ga batinali i vrijeđali, silili su ga na težak fizički rad, a i namjerno su među zatvorenicima širili strašne neistine o njemu. No fra Jozo čvrsto se držao svoje vjere i nikada nije zanijekao ono za što je vjerovao da se događalo u Međugorju. Zatvorenici, među kojima je bilo mnogo nevjernika, te muslimana i pravoslavaca, počeli su primjećivati nešto posebno u svezi s njime pa su ga počeli ispitivati o Bogu. On im je govorio o Gospi, o Međugorju i o Isusovu milosrđu. Fra Jozo je kasnije govorio kako je bio sretan i spokojan u zatvoru jer je imao prigodu dovesti neke nesretne ljude k Isusu. Najveća patnja je bila ta što nije imao svoju Bibliju, svoju krunicu ili dopuštenje slaviti sv. misu”, piše Mirjana Dragičević Soldo dodajući kako su ga se ubrzo neki zatvorski čuvari počeli bojati tvrdeći kako su viđali neka čudna svjetla u njegovoj ćeliji i kako bi mnogo puta ujutro pronašli vrata njegove ćelije neobjašnjivo otključana.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Fra Jozo kasnije je otkrio kako mu se Gospa ukazivala dok je bio u zatvoru, no nikada nije detaljnije govorio o tim susretima. To su bili privatni susreti, zaključio je, susreti koji su mu pružali veliku utjehu. Čak i nakon što je pušten na slobodu komunisti su ga nastavili uznemiravati, ali je on i dalje ostao nepokolebljivi zagovornik Međugorja, piše vidjelica Mirjana.
Na izravno pitanje u knjizi „Susreti s fra Jozom“ o ukazanjima u zatvoru fra Jozo je rekao da je to istina.
– Zatvor je bio jedno veliko i čudno iskustvo. To je mukotrpno isto kao da si u blatu. Nemaš ti kuda, u blatu si. Ja jesam bio fizički zatvoren, fizički sam trpio, ali ja sam duhovno bio sretan, sretan i spokojan. Vjera, razumiješ li? Znaš, osjećao sam da imam most za te močvare, da se kroz to sve ja ne kaljam, da tu prolazim čist. Ja sam bio sretan. Osjećao sam da mogu pridobiti nekoga za Isusa i učiniti ih vjernicima, govoriti o Isusu. Radi se o tisućama ljudi – govori fra Jozo koji je ponekad i ispovijedao u zatvoru.
– Ljudi su dolazili da me vide i da razgovaraju sa mnom. Ja sam promatrao taj svijet na posve drugačiji način nego oni sami sebe. To su ljudi očajni, frustrirani, ljudi bez nade. Nekada ljudi koji su ostavili sve svoje drage, koji su se bavili kriminalom, ili su bili nasilnici. Sve je to proradilo kasnije u mojoj glavi i u mom srcu. Njima je trebala utjeha – kaže fra Jozo prisjećajući se jednoga pravoslavca koji je došao u zatvor kao sekretar partije, a ujak mu je bio veliki komunist, Cvijetin Mijatović, no on je završio u zatvoru jer je pokrenuo srpsko pitanje.
– On je jednostavno slušao svim srcem kada sam govorio o Isusu, o Bogu, osvetom Franji, o evanđelju. Počeo je razmišljati, diviti se. Kada je završio svoju robiju, otišao je na Atos u Grčkoj i tamo živio u velikom pravoslavnom samostanu. Odlazi biti monah, zamonašio se! – svjedoči fra Jozo.
No bilo je i neugodnih i opasnih situacija za njega jer su čuvari huškali zatvorenike protiv njega, no on je odlučio biti miran i živjeti i u zatvoru kao svećenik. Kada je to vidjela zatvorska uprava, kako bi mu ugrozila život, odredila mu je teški rad u pilani.
– U toj pilani, zagušljivoj i bez prozora, trebalo je rezati i tovariti velike balvane. Sve se to radilo na zastarjelim strojevima bez ikakvih zaštitnih mjera. Moglo se tu vrlo lako izgubiti prst, ruka, noga. U zatvoru si posve nezaštićen i, ako imaš nesreću i ostaneš bez prsta, bez ruke, bez noge, tko te pita – prisjeća se fra Jozo dodajući da je bilo i zatvorenika koji su bili silno solidarni s njime, poput jednog muslimana Muje, koji nije mogao trpjeti kako čuvar  vrijeđa i ponižava fra Jozu Zovka pa mu je rekao: „Zemljače, kaži ako hoćeš da ga ubijem.“
– On je to ozbiljno mislio jer je vidio da taj , čuvar, mene vrijeđa i da sve čini da se ozlijedim ili poginem. I vidiš, taj musliman meni govori: „Ja ću ga ubiti!“ I da znaš, on bi to kao od šale učinio! On je osjećao nepravdu koja je mi je bila nanošena – govori o svojim zatvorskim danima fra Jozo, kojega su ipak ranije od predviđenog pustili iz zatvora.
– Osuđen sam na tri i pol godine zatvora na sudu u Mostaru. U Sarajevu je kazna smanjena na dvije godine, dok je u Beogradu kazna smanjena na godinu i pol. Čak je bila tražena i smrtna kazna! Pisali su parole po zidovima duž ceste u kojima se tražila smrtna kazna! Ali bilo je i velikih pritisaka iz svijeta da se kazna ukine. Govorilo se o političkom progonu – govori fra Jozo koji, kada je izašao iz zatvora, nije želio da itko dođe po njega.
– Htio sam ići javnim prijevozom. Pitao sam jednog prolaznika za autobusni kolodvor. Sjeo sam u autobus za Sarajevo, a potom za Mostar. Kad sam došao u Bijelo polje (dio Mostara), bila je puna cesta časnih sestara, fratara… Autobus je zatrubio, pozdravio ih, a ja sam tu izašao. Već je bila večer kad sam stigao u samostan u Bijelom polju. Sve su me sestre čekale. Ondje je živjela i moja sestra Fabijana. Pozdravio sam se sa svima i potom smo otišli u kapelicu, moliti, častiti Boga. Slaviti svetu misu. Koja radost… Neopisivo! Puna crkva sestara. Pune oči, duša puna boli i sućuti, ali i velika zadovoljština. To je bila moja prva misa od 16. kolovoza 1981. – kaže fra Jozo koji se nakon toga javio biskupu u Mostar te svome provincijalu, koji mu je rekao kako je župa u Međugorju zauzeta i kamo će sada.
Poslan u župu bez telefona
– Ne bojim se, Bog će providjeti. Neće biti problema – odgovorio mu je fra Jozo, koji je nakon kratkog vremena dobio župu Bukovicu, u kojoj nije bilo ni telefona ni puta, bez svega, kako je rekao, no u nju su, usprkos tome, počeli hrliti hodočasnici iz cijeloga svijeta kako bi se susreli s njime. Dakako, bilo mu je teško što se nije mogao vratiti u Međugorje.
– Bilo je to trpljenje, moje unutarnje trpljenje koje me nije rušilo, nego možda ponijelo jednim drugim putem, a to je: Međugorje jest i Međugorje bi trebalo biti tamo gdje sam ja. Ako ja živim poruke i ako ja svjedočim poruke, onda ja ostvarujem Međugorje. I uzeo sam sebi u zadatak: gdje budem, moram stvoriti klimu Međugorja. U svakoj sredini, u župi, u srcima ljudi, svjedočio je fra Jozo Zovko tada, prije točno 36 godina, a njegove su se ondašnje riječi i obistinile jer je Međugorje doista ondje gdje je on. Bez obzira na to radi li se o zagrebačkoj Dubravi, gdje sada živi u samostanu hercegovačkih fratara ili u samostanu na otočiću Badiji, gdje je odlučio proslaviti svoju zlatnu misu. Opet fizički daleko od Međugorja, sada zbog crkvene zabrane, ali s Međugorjem u srcu i molitvama.

Mostarski biskup: Nijedno ukazanje Gospe nije vjerodostojno!

Mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić poručio je apostolskom vizitatoru za Međugorje, poljskom nadbiskupu Henryku Hoseru kako drži da su ukazanja Gospe u Međugorju "nevjerodostojna", objavila je u ponedjeljak biskupija.

>>>SLOBODNA DALMACIJA

Na današnji dan, 15. kolovoza - blagdan Velike Gospe ili svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo.
Vjernici se prisjećaju dogme da je Blažena Djevica Marija dušom i tijelom po završetku zemaljskog života uznesena u slavu neba u društvo svog uskrslog sina Isusa Krista.
Bladgan danas obilježavaju i anglikanci i luterani, ali bez službenog spominjanja riječi "uznesenje". SPC slavi blagdan Velike Gospojine ili Uspenje Presvete Bogorodice 28. kolovoza. Pravoslavne crkve koje koriste novi kalendar ovaj blagdan obilježavaju 15.08.
Današnja procesija sa slikom Čudotvorne Gospe Sinjske u Sinju:

.

Sukladno Crkvenom otcu Epifaniju Salamijskomu ( 315 - 403 ) koji je rodom iz Sv. Zemlje, gdje je i živio i jako dobro poznavao rano kršćanstvo, ne zna se ni kada, ni gdje, ni na koji način je okončala život sluškinja Gospodnja Marija (Adversus haereses 78,11.24.).

Tek od 528 godine u Bizantu se počinje slaviti uzdignuće Marijino na nebo, a na dan kad je Car Mauricije pobijedio Perzijance 15. augusta.

U Svetom Pismu ne nalazimo ništa o tome, pa je to samo jedna od dogmi koje je Crkva uvela na temelju predanja. Za suditi je da se ovo vjerovanje razvilo tek krajem četvrtoga i početkom petoga stoljeća. Nema dokaza da ga je rana Crkva poznavala.

Jučerašnja procesija za Veliku Gospu u Kaštel Novom je interesantna jer su u pratnji bili i rimski vojnici.
Ujedno se slavila Gospa od Stomorije.
Nedaleko, u zapadnom dijelu Kaštelanskog polja napravljen je Biblijski vrt Gospe od Stomorije...

[You must be registered and logged in to see this link.]

Oblik pučke pobožnosti kako to Crkva voli nazvat.

Koliko znam, Rimljani tog doba su je progonili, kao i ostale sledbenike Hristovog učenja. Liči na reviziju vjere

PORUCNIK (citat):

Koliko znam, Rimljani tog doba su je progonili, kao i ostale sledbenike Hristovog učenja. Liči na reviziju vjere

Ne misli se samo na Rimljane 'tog doba', a pojam Rimsko Carstvo je vrlo rastezljiv, a odnosi se i na Bizant sve do 1461.
Rimski car Konstantin I. Veliki, rođen u Naissusu, (danas Niš), je 313. godine priznao kršćanstvo kao ravnopravnu vjeru u carstvu Milanskim ediktom (ne još jedinu), pa možemo tu godinu uzimati kao prestanak progona kršćana, iako ga je još ponegdje bilo.
U istočnom kršćanstvu je ovaj car i svetac.
380. uredbom cara Teodozija I. kršćanstvo je postalo državnom religijom u Rimskom Carstvu, te nešto kasnije kršćani počinju progoniti i zabranjivati starije politeističke religije.

Prethodni, nama poznati car Dioklecijan, najviše zbog njegove palače, je bio jedan od zadnjih koji je progonio kršćane (mučenje, ubijanje), pa da netko kaže da su na slici njegovi vojnici, onda ne bi povijesno baš štimalo.
To s rimskim carevima nije ni najjednostavnije jer su u nekim periodima istovremeno vladala po četvorica.

Max Blitz (citat):

PORUCNIK (citat):

Koliko znam, Rimljani tog doba su je progonili, kao i ostale sledbenike Hristovog učenja. Liči na reviziju vjere

Ne misli se samo na Rimljane 'tog doba', a pojam Rimsko Carstvo je vrlo rastezljiv, a odnosi se i na Bizant sve do 1461.
Rimski car Konstantin I. Veliki, rođen u Naissusu, (danas Niš), je 313. godine priznao kršćanstvo kao ravnopravnu vjeru u carstvu Milanskim ediktom (ne još jedinu), pa možemo tu godinu uzimati kao prestanak progona kršćana, iako ga je još ponegdje bilo.
U istočnom kršćanstvu je ovaj car i svetac.
380. uredbom cara Teodozija I. kršćanstvo je postalo državnom religijom u Rimskom Carstvu, te nešto kasnije kršćani počinju progoniti i zabranjivati starije politeističke religije.

Prethodni, nama poznati car Dioklecijan, najviše zbog njegove palače, je bio jedan od zadnjih koji je progonio kršćane (mučenje, ubijanje), pa da netko kaže da su na slici njegovi vojnici, onda ne bi povijesno baš štimalo.
To s rimskim carevima nije ni najjednostavnije jer su u nekim periodima istovremeno vladala po četvorica.

Mislio sam na vrijeme Marijinog života i smrti. Pri obilježavanju Uskrsa, "rimski vojnici" igraju uloge onih koji su pospali u vrijeme otvaranja groba. A ovdje djeluju kao počasna straža.

PORUCNIK (citat):

Mislio sam na vrijeme Marijinog života i smrti. Pri obilježavanju Uskrsa, "rimski vojnici" igraju uloge onih koji su pospali u vrijeme otvaranja groba. A ovdje djeluju kao počasna straža.

Koje je točno povijesno, bolje reći vjersko utemeljenje i od kada se prakticira baš ta tradicija prisutnosti rimskih vojnika uz procesiju s Marijinom slikom, ne znam, ali nije od prije 6. stoljeća.

Dioklecijana sam spomenuo jer je možda jedna od prvih asocijacija na Rimsko Carstvo kod nas, a posebno u ovo turističko doba je njegov lik, i ostala scenografija poput vojnika vrlo prisutna u Splitu i oko Splita.
Eto, kako rekoh možda će netko pomisliti da su i ovo Dioklecijanovi vojnici, a ne mogu biti.

Rimljanima treba oprostiti, nisu znali sta rade.

Max Blitz (citat):

Koje je točno povijesno, bolje reći vjersko utemeljenje i od kada se prakticira baš ta tradicija prisutnosti rimskih vojnika uz procesiju s Marijinom slikom, ne znam, ali nije od prije 6. stoljeća.

Dioklecijana sam spomenuo jer je možda jedna od prvih asocijacija na Rimsko Carstvo kod nas, a posebno u ovo turističko doba je njegov lik, i ostala scenografija poput vojnika vrlo prisutna u Splitu i oko Splita.
Eto, kako rekoh možda će netko pomisliti da su i ovo Dioklecijanovi vojnici, a ne mogu biti.

I ja sam sklon da sumnjam da se prije Konstantina nosila bilo čija slika.

PORUCNIK (citat):

Mislio sam na vrijeme Marijinog života i smrti. Pri obilježavanju Uskrsa, "rimski vojnici" igraju uloge onih koji su pospali u vrijeme otvaranja groba. A ovdje djeluju kao počasna straža.

Možda te još nešto buni, a buni i mene, jer je komplicirano.

Ovdje se ne slavi Marijino uskrsnuće, koje je vezano samo za Isusa pod tim imenom i na taj način, već kako katolici nazivaju, Uznesenje, pravoslavni Uspenje, a koliko sam ja shvatio katolici ostavljaju čak otvorenom mogućnost da je Marija otišla na nebo kao živa.
Protestanti i to ne svi, ovaj dan slave Mariju (Mary) kao takvu bez ovih dilema kako je otišla na nebo.
A kada je i kako Marija umrla (ako je), koje godine, ne zna se, ne piše ni u jednom izvoru.

Max Blitz (citat):

PORUCNIK (citat):

Mislio sam na vrijeme Marijinog života i smrti. Pri obilježavanju Uskrsa, "rimski vojnici" igraju uloge onih koji su pospali u vrijeme otvaranja groba. A ovdje djeluju kao počasna straža.

Možda te još nešto buni, a buni i mene, jer je komplicirano.

Ovdje se ne slavi Marijino uskrsnuće, koje je vezano samo za Isusa pod tim imenom i na taj način, već kako katolici nazivaju, Uznesenje, pravoslavni Uspenje, a koliko sam ja shvatio katolici ostavljaju čak otvorenom mogućnost da je Marija otišla na nebo kao živa.
Protestanti i to ne svi, ovaj dan slave Mariju (Mary) kao takvu bez ovih dilema kako je otišla na nebo.
A kada je i kako Marija umrla (ako je), koje godine, ne zna se, ne piše ni u jednom izvoru.

Znam da Marija nije uskrsnula, kao što znam da joj rimski lgionari nisu odavali nikakvu počast, bar u prvom vijeku.

_

Sveta Katolička i Apostolska Crkva Istoka naučava da je sluškinja Gospodnja Marija bila
samo majka Krista, onog čovječijeg u Kristu. Stoga čitav teološki brimborij oko Marije otpada. Nikakva posebna grana u vidu mariologije nije potrebna.

[You must be registered and logged in to see this image.]

 Preveo medjugorje-info.com/lalucedimaria.it 21 Siječanj 2018

JOŠ JEDNO ČUDO U MEĐUGORJU Dječak ozdravio od tumora nakon molitve međugorske vidjelice, liječnici ne nalaze objašnjenja



Vicka je molila i tumor na srcu dječaka je nestao, liječnici ne nalaze objašnjenja.
Dariu se u dobi od devet godina javljaju simptomi netipični za zdravo dijete njegove dobi.

Vicka moli nad bolesnim dječakom i ono sto je uslijedilo zaista je nevjerovatno, vidjelica iz Međugorja čiji je poziv upravo moliti za bolesne, to čini sa silnom ljubavlju, predanjem i snažnom vjerom. Više o Vicki pročitajte OVDJE.
Alessandro, otac malenog Daria, pripovijeda još uvijek duboko dirnut, iako je od toga sudbonosnog dana koji se sad već trajno urezao u njegovo pamćenje prošlo nekoliko mjeseci.

Zabrinuti roditelji vode ga na dodatne pretrage. Rezultati tih pretraga su uznemirujući i slijedi dijagnoza koju nikad ne bi želio čuti niti jedan roditelj, piše talijanski portal La Luce di Maria.

Maleni Dario boluje od vrlo rijetkog tumora na srcu, koji se u nekim okolnostima očituje tek pri iznenadnoj smrti oboljelog.

Postoji rizik pada u očaj pokusavajući razuvjeriti roditelje koji gube svojeg ljubljenog sina.




Ne može tu pomoći niti medicina niti istraživanje, i što čovjeku onda preostaje nego se uhvatiti svega za što se može uhvatiti.

Rastužuje pomisao da ćes se uskoro morati odreći osobe koja ti je najdraža i najdragocjenija u životu.

Tako počinje duga kalvarija za malenog Daria i njegove roditelje koji su proputovali cijelu Europu u potrazi za nekim tko će im moći vratiti nadu. No u cijeloj Europi ne postoje klinike adekvatno  opremljene za  praćenje ovog vrlo rijetkog slucaja, pa ne preostaje drugo nego okrenuti se vjeri i molitvi, što nije neznačajno, sve dok im jednoga dana njihov obiteljski prijatelj ne ispriča o Međugorju, točnije o Vicki, jednoj od vidioca koja je prosvijetljena od Blažene Djevice Marije a moli upravo za bolesne.

Stigavši u Međugorje susreću se s Vickom koja ih prima u jednoj sobici i intenzivno moli nad Dariom, privijajući ga čvrsto uza se s toliko ljubavi.  U tom trenutku imali smo osjećaj da se Gospa brine o nama, priča dirnuti Alessandro.
Vrativši se iz Međugorja dočekala ih je lijepa vijest.

Sicilija je odlučila donirati 400 000 eura potrebnih za Darijevu operaciju u Americi
Čim su onamo stigli Dario biva podvrgnut preliminarnim pretragama kako bi ga se moglo operirati. Na operaciji ce biti podvrgnut kirurškoj intervenciji na otvorenom srcu.
Nakon samo četiri sata operacije kirurg na čelu medicinskog tima prekida operaciju dajuci potresnu izjavu.
Tumoru nema ni traga, kao da ga nikada nije ni bilo, nemam što operirati, dječak je zdrav! Čudo!."
Pogledajte i video prilog dostupan na talijanskom.

Preveo medjugorje-info.com/lalucedimaria.it

[You must be registered and logged in to see this link.]

Bogu hvala!

[size=35]Slijepa žena progledala u Međugorju i čula Sotonu: Evo što joj je rekao![/size]

Dan prije čudesnog ozdravljenja, Sotona ju je pokušao spriječiti u tome, evo kako


Ovo je prekrasno svjedočanstvo ozdravljenja iz Međugorja, slijepe žene koja je progledala. Međutim, ono sadrži i nešto uznemirujuće, susret s glasom sotone koji ju je želio omesti i spriječiti je da primi tu milost. Riječi koje joj je rekao važne su jer ih svakodnevno govori svima koji traže milost od Boga. Ova žena nije ga poslušala, ali tko zna koliko je onih koji jesu!
Pročitajte svjedočanstvo:
U subotu 16. listopada 2010., četrdeset i šest osoba, većim dijelom iz župe sv. Franje Saleškoga i sv. Terezije, pošlo je na privatno hodočašće u Međugorje. Bilo je to naše dvadeseto privatno hodočašće, koje se dogodilo u vrijeme kad smo obilježavali dvadesetu obljetnicu osnivanja molitvene skupine Kraljice Mira. Za našu skupinu bila je to predivna prigoda zahvaliti Gospodinu, jer je Marija svakoga od nas vodila za ruku i podržavala usprkos poteškoćama na koje smo nailazili tijekom tih dvadeset godina.
Doista, sotona ne podnosi Djevicu Mariju, pa zato i mrzi molitvene skupine koje ona tako žarko želi potaknuti u svim župama. Po Božjoj milosti, mi smo ostali vjerni i svakoga smo se ponedjeljka okupljali na molitvu, meditaciju otajstava Kristova života, popraćenu porukama koje je Marija dala svijetu, i koje još uvijek daje svakoga mjeseca u Međugorju.
Dva smo dana proveli u autobusu moleći i upoznajući se s događajima koji se odvijaju od 1981. do danas. U Međugorje smo stigli u nedjelju navečer oko 20 sati. U ponedjeljak 18. listopada, po kišnom vremenu ali s radošću u srcu uspeli smo se skliskim stazom na Brdo ukazanja. Svi su svima pomagali. Među hodočasnicima bile su i Joëlle, potpuno slijepa pedesetogodišnjakinja, njezina dvanaestogodišnja kćer Vinciane, kao i njihova uvijek skromna i nasmiješena prijateljica Claudia, koja je Joëlle posvuda pratila s ljubavlju i pažnjom. Joëlle je bila sretna, činilo se da lebdi preko kamenitih puteljaka. Pred Gospinim kipom izgovorila je predivnu molitvu punu ljubavi i povjerenja u nebesku Majku. Cijela skupina na brdu je ostala dvadesetak minuta u tišini, zatim zajedno sišla, da bi se svi opet našli u 17 sati u crkvi sv. Jakova na večernjem molitvenom programu.
Tu se Joëlle dogodilo nešto čudno: osjetila je kako je neka ruka guši – a upravo je bila primila sv. pričest – i čula kako joj neki predbacujući glas prigovara: „Htjela si imati dijete – dobila si kćer. Tražila si posao – dobila si ga. Dosta je sada, hoćeš li konačno zašutjeti? Kad je hladno imaš topli stan, kad si gladna uvijek imaš nešto u tanjuru, kad sniježi imaš toplu odjeću, hoćeš li konačno zašutjeti, sada je već stvarno dosta?!“
Joëlle je bila duboko uznemirena. Iste je večeri o tome razgovarala s vlč. Fabijanom, koji joj je rekao da je sam Bog u hostiji, da nam On želi dobro, i da to sigurno ne dolazi od Njega. Rekao joj je neka se moli Bogu, i neka ga moli da uzmogne činiti Njegovu volju. To ju je smirilo.
Sutradan, 19. listopada, odlučili smo moliti Križni put, uspinjući se sve do velikog križa na brdu Križevcu. Starije osobe i Joëlle molili su Križni put s vlč. Olivierom u dolini, dok se skupina pod laganom kišom, i na još skliskijem i težem terenu nego prethodnoga dana, uspinjala na Križevac. Pred svakom smo postajom dugo molili na sve naše nakane. Luc nam je predložio da se u molitvi sjedinimo s malom skupinom koja nije mogla na brdo s nama, i da Križni put napose prikažemo za Joëlle, da za nju molimo posebne milosti – zašto ne i iscjeljenje – budući da Bogu ništa nije nemoguće. Bio je to vrlo intenzivan Križni put, bila je to duboka molitva u kojoj smo razmatrali sve kristove patnje koje je prikazao za naše grijehe. Trajao je od 9 do 15 sati. U 17 sati ponovno smo se svi našli u međugorskoj župnoj crkvi na večernjem programu.
Tu se dogodilo veliko čudo. U trenutku kad je Joëlle primila sv. Euharistiju, vidjela je svećenika i njegovu bijelu albu. Sva iznenađena, pogledala je uvis i primijetila svjetiljke, visoki strop crkve, vitraje. Kao da je bila izbačena iz svojeg crnog omotača, i osjećala se loše. Rekla je Claudiji, koja je stajala uz nju: „Molim te, izvedi me odavde, ne osjećam se dobro“. Kad su izašle, Joëlle je rekla Claudiji: „Vidim svjetlo!“ Pošle su prema sakristiji odakle je upravo izlazio vlč. Olivier. Upitao ih je: „Pa što vi ovdje radite?“ Joëlle mu je odgovorila: „Ja vidim!“ Duboko ganut, vlč. Olivier im je predložio neka se vrate u crkvu gdje je upravo završavala treća krunica. Ljudi su izašli iz crkve, a mi smo okružili Joëlle. Svećenik, kao pravi pastir, predložio joj je neka zahvali Gospodinu, pa su zajedno pošli prema stepenicama pred glavnim oltarom, kleknuli i zahvalili Bogu za veliki dar koji joj je upravo udijelio.
Ta nas je gesta podsjetila na odlomak iz Evanđelja u kojem je Isus iscijelio deset gubavaca, od kojih se samo jedan vratio zahvaliti mu. Poslije toga pošli smo prema Gospinu kipu da i njoj zahvalimo za njezin zagovor. Zatim smo se vratili u pansion. Nekoliko žena iz Italije, kao i neki hodočasnici iz Plymoutha ispričali su nam da su se nalazili iza Joëlle dok je primala pričest, i da je iz nje zračio snažan miris ruža. Joëlle nam je poslije priznala da ju je taj miris ruža pratio danima i da traje. Vincianne, koja je bila na Misi, u međuvremenu se već bila vratila u pansion pa nije znala kakvu je milost primila njezina majka. Treba naglasiti da Joëlle nikada očima nije vidjela svoju kćer, budući da je slijepa već 42 godine.
Vlč. Olivier, presretan, otrčao je u pansion i pozvao sve ljude da siđu u predvorje jer im želi priopćiti jednu dobru vijest. Kad je stigla Joëlle, svi su hodočasnici već bili okupljeni. Joëlle je ušla, ugledala svoju kćer i rekla joj: „Oprala si kosu?“ Vinciane, ne primjećujući ništa, odgovori: „Ma jesam“, te upita: „A zašto smo svi morali sići ovamo?“ Joëlle odvrati: „Zar ne vidiš na meni nikakvu promjenu?“ Vinciane pogleda i kaže: „Ne“. „Pogledaj bolje“, reče joj mama, a Vinciane uzvike: „Ti vidiš!“ Koje ganuće! Od radosti pale su jedna drugoj u zagrljaj i tako ostale nekih pet minuta. Vinciane nam je poslije priznala: „Nisam prestajala moliti da se mami vrati vid, i rekla sam Mariji da ne ću otići iz Međugorja dok ona ne progleda“.
Koja predivna vjera! Marija čuje vapaje svoje djece. Cijela je skupina bila presretna i molitvom zahvaljivala Gospodinu i Njegovoj Majci Mariji. Iako je već bilo deset sati navečer, s Joëlle na čelu pošli smo na Plavi križ, na mjesto gdje se Gospa redovito ukazuje Mirjani i Ivanu.
Ne mogu sakriti duboku radost koju osjećamo, radost što smo primili taj dragocjeni znak koji nam je Marija dala za dvadesetu obljetnicu postojanja naše molitvene skupine. To je doista znak koji nam daje Marija, naša Majka, znak koji nam pomaže da ustrajemo.
Marija nas vodi, osnažuje, drži nas za ruku, ljubi nas i želi da se po molitvenim skupinama šire i žive poruke koje nam daje već skoro trideset godina. Kad pođemo na hodočašće u Međugorje, krećemo u Marijinu školu po kojoj nas ona vodi svom Sinu Isusu.
„Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće“ (Mt 19,26).
Christiane Claessens

gerald, pa ti te slepe, ki spregledajo, tiste s tumorjem, ki v Međugorju izgine sam od sebe, invalide, ki v trenutku ko pridejo v Međugorje niso več invalidi, da ne naštevam dalje, osebno poznaš? Ali pa je to v stilu, "ko smo bili v gostilni nam je Štefek, ko je spil 5 litrov vina, to povedal"

Uskoro ćemo saznat što je sve točno bilo...

Vidjelica Vicka čeka Gospino odobrenje da objavi njezin životopis

Vidjelica Vicka Ivanković-Mijatović iz Bijakovića-Međugorja završila je Gospin životopis u kojem će biti prikazan čitav Njezin zemaljski život od rođenja do uznesenja na nebo, potvrdila je sama Vicka.

Radi se o tri bilježnice koje su već duže vrijeme gotove, no sada Vicka od Gospe čeka odobrenje, odnosno vrijeme kada će ih objaviti. Knjiga će prvo biti tiskana na hrvatskome jeziku na kojemu se Gospa Vicki i obraća, a zatim i na svim ostalim svjetskim jezicima. Kako je izjavila sama Vicka, njoj se Gospa ukazuje svaki dan od 20 do 7 sati, a u zadnje je vrijeme Gospa na poseban način zabrinuta za mlade i obitelji, koji se nalaze u jako teškoj situaciji. Vicka smatra kako im mi možemo pomoći svojom ljubavlju i molitvom srca.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[size=35]MJESTO KOJE MIJENJA ŽIVOTE! Ateist i poznati novinar časopisa ‘Rolling Stone’ imao viziju u Međugorju![/size]

Po dolasku u Međugorje toliko ga je ismijavao da ga je vidjelica Mirjana izbacila iz svoje kuće, a tad se dogodilo....

Za Božjo voljo, tri krat odlikovani Gerald, kako ti uspe v nekaj stavkih napisati toliko neumnosti.

NAKON »RASTAVE« RELIGIJE I ZNANOSTI Pojava Marijinih ukazanja

Gospina ukazanja širih razmjera događaju se u vrijeme kada se već dogodio lom između vjere i razuma, kad dolazi do »rastave« religije i znanosti. A to je vrijeme neposredno nakon Francuske revolucije.

[You must be registered and logged in to see this link.]

gerard ford (citat):

Gospa u Međugorju prema riječima vidjelica ukazuje se svakog 25. u mjesecu. 

Ob kateri uri? Pa bolj točno določi kraj, n. r. v vaški gostilni.

gerard ford (citat):

.............................
Bio je toliko pažljiv 

---

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Prvoga dana ...................................

Gerald, kje pa imaš oglas?

[You must be registered and logged in to see this image.]

  

Svjedočanstvo liječnika koji je sudjelovao u ispitivanjima na vidiocima




Primo Martinuzzi je kao liječnik sudjelovao u ispitivanjima na vidiocima. Na njega je to ostavilo toliki dojam da je počeo razmišljati o promjeni svoga poziva premda je već bio zaručen i pripremao se za brak.U dogovoru sa svojom zaručnicom 1985. godine napustio je svoj liječnički poziv i počeo studirati bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1991. godine.



"Međugorje je ušlo u moj život čim sam čuo o ukazanjima. Odmah sam sve povjerovao i prihvatio, te počeo prenositi poruke svećenicima i biskupima koje sam susreo. Svoj svećenički život i rod ne mogu zamisliti bez susreta s Međugorjem. Dijelim mišljenje nekih teologa i mariologa koji u Međugorju vide ispunjenje Lourdesa i Fatime. Nakon godina kušnje, ratova i trpljenja, uvjeren sam da će biti vrijeme velikoga povratka mnogih rasispnih sinova. Oni će tražiti posebice nas svećenike i govoriti: Želim upoznati Isusa, treba mi Marija. Upravo je Međugorje pripremilo ovo vrijeme velikog povratka Bogu“ – rekao je vlč Martinuzzi.

Nešto tu...

DEVASTACIJA NA HVARU

MEĐUGORSKA VIDJELICA U ČUDU NAKON ŠTO JE OTKRIVENO KAKO JE BETONIRALA PLAŽU 'Kakva kuća? Koja plaža? Kakvo betoniranje? Prvi put čujem za sve to'

[You must be registered and logged in to see this image.]


[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

ČUDO U SUĆURJU

OVO JE VILA VIDJELICE IZ MEĐUGORJA PRED KOJOM JE BETONIRANA PLAŽA, A ZA KOJU ONA KAŽE 'KAKVA KUĆA, KOJA PLAŽA?' Sedam dana luksuza naplaćuje 25.000 kn

[You must be registered and logged in to see this link.]

PORUCNIK (citat):

'Kakva kuća? Koja plaža? Kakvo betoniranje? Prvi put čujem za sve to'

Vidiš da ni ona sama ne zna gdje šta ima

Inače su vidjelice iz Medjugorja u medjuvremenu oglavnom dobro situirane osobe...

VBČ (citat):

PORUCNIK (citat):

'Kakva kuća? Koja plaža? Kakvo betoniranje? Prvi put čujem za sve to'

Vidiš da ni ona sama ne zna gdje šta ima

Inače su vidjelice iz Medjugorja u medjuvremenu oglavnom dobro situirane osobe...

Nek imaju, i treba da imaju, da im turističke organizacije daju dio kolača...

Ali, ako se dokaže da je lažljivica, sumnjam d ju je Hazreti Mejrema nagovorila da to bude.
Njen Sin, Isa a.s. je govorio: "Bogu božje, caru carevo!"

A ako zaista ne zna šta i gdje šta ima, moguće je i to, onda nije lazljivica,

Znam ženu sa Brača, koja je ateista i često smo se prepirali oko vjere, koja je oformila NVO "Iznajmljivači sa srcem" i u bliskoj je saradnji sa NVO "Vozači velikog srca" već treću sezonu organizuju besplatno ljetovanje za porodice koje imaju djecu sa posebnim potrebama.

Pa je že kdo temu predlagal pregled pri točno določenem specialistu?

gerard ford (citat):

[You must be registered and logged in to see this link.]

Teške blasfemije zasnovane na kultu Diane Efeške.

Ja sam katolik i vjerujem u nauk Crkve. Što se tiče Međugorja,crkva i sam Papa nisu zauzeli čvrst i konačan stav oko možebitnih ukazanja u Međugorju. Meni se čini da je to čisti biznis i prilika za dobru zaradu. U sama ukazanja ne vjerujem jer tzv.vidjelice kako kome padne napamet zakazuju susret sa Gospom. Mi katolici moramo vjerovati iz srca a ne gledati da se dogodi ukazanje ili čudo.
O tome je sjajnu knjigu napisao biskup Dražen Kutleša koji je taj fenomen Međugorja u knjizi sjajno argumentirao. U jutarnjem je listu prije nekoliko dana objavljen tekst o spomenutom biskupu,pa je između ostalog spomenuta i njegova knjiga i stav o Međugorju.

Nisam pročitao knjigu.Šta on to sjajno argumentirao crni rade?

On je napisao da je Međugorje čista izmišljotina ljudi koji su dobili priliku da dobro zarade na inteligentan način. O tome zorno govori i sad nedavno objavljena vijest da je u Hercegovini, a Međugorje spada u Hercegovinu, pronađen lijek protiv Covida-19.
Inače su ti kod nas Hercegovci prepoznati kao ljudi koji vole materijalno ida će sve napraviti da do novca dođu.
Također je dokazao da je fikcija i bolesna mašta kod tzv. " vidjelica " da točno na određeni dan objave kada će ime Gospa javiti, a te poruke Gospe, su dnevno-političkog karaktera.

Pa nije to baš izmišljotina, moguće je da se djeci nešto ukazalo. Ali ne blažena sluškinja gospodnja Marija.

U to vrijeme oni nisu bili bas djeca. A tko pozna situaciju zna o čemu govorim. Pa ne ukazuje se Gospa svakome na tel.poziv i da komentira borbe u Nagorno Karabahu i situaciji u Sj.Koreji.
To su glupisti da se od naivnog naroda iskamči novac

A tko kaže da se Gospa ukazala?