Fudbal

Sarajlije kao prvaci Jugoslavije 1967. i 1972.
 
FK Sarajevo 1967.
 
Ni u sezoni 1966.-1967. nitko od ''Velike četvorke'' nije uspio osvojiti titulu nogometnog prvaka Jugoslavije. Najbliži tom cilju bio je Dinamo, ali je u dramatičnom finišu prvenstva ispustio - ne prvi put - prednost i na kraju završio kao drugi. Od ostalih klubova ''Velike četvorke'' Partizan je osvojio 3. mjesto, Crvena Zvezda 5. i Hajduk 7. mjesto.
Nakon poraza do tada vodećeg Sarajeva u Novom Sadu Dinamo je zasjeo na prvo mjesto, ali ga je izgubio već u idućem kolu porazom od Rijeke (2:3). Presudna utakmica igrana je u predzadnjem kolu u Zagrebu gdje su se sastali Dinamo i Sarajevo. Utakmica je završena bez golova, a posljednje kolo je bilo samo potvrda da naslov po prvi put ide u glavni grad BiH - Sarajevo je kod kuće svladalo Čelik iz Zenice s 5:2, dok je Dinamu pobjeda nad Crvenom Zvezdom u Beogradu (1:0) bila tek slaba utjeha.
 
Momčad FK Sarajevo, prvaci Jugoslavije 1967. godine - u stražnjem redu Jesenković, Prljača, Antić, Muzurović, Sirčo, Fazlagić; u prednjem redu Prodanović, Blazević, Šiljkut, Musemić, Bajić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvu momčad Sarajeva činili su Refik Muftić, Mirsad Fazlagić, Svetozar Vujović, Sead Jasenković, Milenko Bajić, Fahrudin Prljača, Boško Prodanović, Sreten Šiljkut, Vahidin Musemić, Stjepan Blažević i Boško Antić. Još su igrali Ibrahim Sirčo, Fuad Muzurović, Dragan Vujanović, Boro Beatović, Anton Mandić, Sreten Dilberović, Osman Maglajlija, Miodrag Makić i legendarni Asim Ferhatović (samo pet utakmica). Trener je bio Miroslav Brozović.
Fazlagić, Vujović i Musemić bili su u to vrijeme standardni reprezentativci Jugoslavije i između ostalog igrali su na Europskom nogometnom prvenstvu 1968.
 
Miroslav Brozović:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mirsad Fazlagić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vahidin Musemić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
FK Željezničar 1972.
 
Nakon što je Crvena Zvezda osvojila tri prvenstva za redom (1968., 1969. i 1970.), a 1971. je trijumfirao splitski Hajduk, ponovo je došao red na Sarajlije - ovaj put sa drugog brda, sa Grbavice. Momčad Željezničara je po prvi put osvojila titulu nogometnog prvaka s dva boda prednosti pred glavnim konkurentom Crvenom Zvezdom. Od ostalih klubova ''Velike četvorke'' Partizan je bio na 5. mjestu, Dinamo na 8. i Hajduk na 10. mjestu.
Željezničar i Zvezda vodili su mrtvu trku kroz cijelo prvenstvo, no ''Željo'' je pokazao tko je gazda u ligi već u prvom kolu proljetnog dijela kada je na ''Marakani'' pregazio Zvezdaše s 4:1.
 
Nogometaši Željezničara, prvaci Jugoslavije 1972. godine - u stražnjem redu trener Ribar, Bukal, Janjuš, Sprečo, Bećirspahić, Katalinski, Janković; u prednjem redu Jelušić, Deraković, Hadžiabdić, Bratić i D.Kojović.
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvi sastav Željezničara tada su činili Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Boško Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo i Avdija Deraković. Još su igrali Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Šerbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rudić. Trener je bio Milan Ribar.
Hadžiabdić i Katalinski bili su standardni reprezentativci Jugoslavije i igrali su na Svjetskom prvenstvu 1974.godine, a za reprezentaciju je tih godina nastupio i vratar Janjuš.
 
Milan Ribar:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Enver Hadžiabdić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Josip Katalinski:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Valja dodati da su momčadi i FK Sarajevo i FK Željezničar bile poznate po oštroj igri, naročito igrači ''Želje'' koji su imali reputaciju kostolomaca. No, nogomet nije igra za mimoze i nitko im ne može osporiti zaslužena osvajanja titula prvaka države.

Jako zanimljiv osvrt za one koji ne znaju. Asim Ferhatović " Hase "...ajoj..moj dobar prijatelj u Vinkovcima je bio lud za njim i svi su ga zvali po tom nadimku. Davno je umro a sa sinom sam u sjajnim odnosima.
To Stanko sve znam..no te igrače nisam gledao niti pratio...nego tek kasnije..od 1980.tih godina..premda sam od mog pok.oca dosta naučio o tadasnjem nogometu..osobito o reprezentaciji..onoj čuvenoj olimpijskoj 1952.kako si je sam nazvao. Naravno,kako sam Dinamovac pratio sam onu generaciju sa Stinčićem i legendarnim igračima Senzenom, Vabecom, Kužeom,Bedijem i i drugima.
Tu je negdje počela moja zaluđenost cDinamom i jugo nogometom u cjelini.
Što misliš kakvi bi bili da se nismo raspali kao država? Često o tome razmišljam iako često mislim da su selektori kako su se tada zvali izbornici reprezentacije promovirali i protežirali igrače iz Zvezde i Partizana a dobrano zapostavljali igrače Dinama, Hajduka,Vekeža kao i sarajevskih klubova.
Sjetim se uvijek onog nesretnog Miljanića! Što i koga je sve imao na izboru i nije ništa napravio?! Strašno!!

Fantastičan uspjeh zagrebačkog kluba Dinamo

Murinjov Tottenham poražen od Dinama u uzvratu u Zagrebu 3-0.Ukupno 3-2 i Dinamo je u četvrtfinalu Europa liga.Čestitam od srca

semsudin (citat):

Fantastičan uspjeh zagrebačkog kluba Dinamo

Murinjov Tottenham poražen od Dinama u uzvratu u Zagrebu 3-0.Ukupno 3-2 i Dinamo je u četvrtfinalu Europa liga.Čestitam od srca

Hvala u moje i Stankovo ime, s obzirom da znam da smo obojica Dinamovci i to žestoki.
Mislim da je to ogroman uspjeh u cjelini gledano, jer svaki uspjeh bilo kojeg našeg kluba u Evropi znači više novaca za naš nogometni savez a time i za naš sport općenito

Doktor Živago (citat):

Međutim,ova šampionska ekipa sa nenadmašnim šarmerom Ćirom i bijelim šalom oko vrata predvođena kapetanom  Mlinkom je imala poseban šarm

Mala ispravka, kapetan nije bio Mlinka nego Zeko - Velimir Zajec:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Točno...i mislio sam na Zeku, ali zbog brzine pisanja, mi se omaklo. Bio je veliki, veliki igrač..ustvari..ispravak, obojica su bili, ali Zeko mi je bio neponovljiv

Ja pamtim Zeku po njegovim legendarnim slalomima. Krene od svog kaznenog prostora, predribla tri četvrtine protivničke momčadi i pred protivničkim šesnaestercem izgubi loptu. 
Šalu na stranu, bio je veliki nogometaš i ostao je skroman čovjek do danas.

[You must be registered and logged in to see this link.] marakana

Prvo svjetsko nogometno prvenstvo, Montevideo 1930. godine
 
Prvo svjetsko nogometno prvenstvo odigrano je od 13. do 30. srpnja/jula 1930. godine u Urugvaju. Prvenstvo se zamalo pretvorilo u fijasko jer su reprezentacije iz Europe zbog visokih troškova i duljine putovanja odbile nastupiti. Predsjednik FIFA-e Jules Rimet je koliko-toliko spasio natjecanje jer je troškove puta podmirila svjetska nogometna organizacija. Za nastup se prijavilo (nije bilo kvalifikacija) 14 reprezentacija - Argentina, Čile, Meksiko, Brazil, Bolivija, Urugvaj, Peru, USA, Paragvaj, Egipat, Rumunjska, Francuska, Belgija i Jugoslavija. Ekipa Egipta je zakasnila na brod pa je na prvenstvu sudjelovalo 13 zemalja.
Reprezentacija Jugoslavije je osim financijskih teškoća imala i probleme kadrovske prirode. U znak protesta zbog premještanja sjedišta Nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd igračima iz Hrvatske bilo je zabranjeno odazvati se pozivu u reprezentaciju koja je time ostala bez petorice važnih igrača, između ostalog i bez prvog golmana Maksimilijana Mihelčiča. Tako je reprezentacija bila sastavljena gotovo isključivo od igrača beogradskih klubova. Izbornik Boško Simonović poveo je na Svjetsko prvenstvo 17 igrača - golmani Milovan Jakšić (Soko Beograd) i Milan Stojanović (Jugoslavija Beograd), obrambeni igrači Milutin Ivković (Soko), Dragoslav Mihajlović (Jugoslavija), Ljubiša Stefanović (FC Sète, Francuska) i Dragomir Tošić (BSK), vezni igrači Milorad Arsenijević (BSK), Branislav Hrnjiček (Jugoslavija) i Teofilo Spasojević (Jugoslavija) i napadači Ivan Bek (FC Sète, Francuska), Momčilo Đokić (Jugoslavija), Blagoje Marjanović (BSK), Božidar Marković (Vojvodina Novi Sad), Dragutin Najdanović (BSK), Branislav Sekulić (Club Français, Francuska), Aleksandar Tirnanić (BSK) i Đorđe Vujadinović (BSK). Reprezentacija je bila vrlo mlada - većina igrača je bila u dobi između 20 i 22 godine, a najmlađi su bili Stojanović i Tirnanić s po 18 godina te Đokić s 19. Jedino je Marković bio 30-godišnjak.
Bilo je planirano da se turnir odigra u 4 skupine sa po 4 ekipe, no kako je broj sudionika bio manji od predviđenog tri grupe su imale po 3 reprezentacije, a samo je Grupa 1 imala 4. Pobjednici grupa su ulazili u polufinale. Sve utakmice su igrane u urugvajskom glavnom gradu Montevideu na tri stadiona.
Jugoslavija je igrala u Grupi 2 gdje je u prvoj utakmici pobijedila favorizirani Brazil s 2:1 golovima Tirnanića i Beka. U drugoj utakmici pobijedila je Boliviju s 4:0, a golove su postigli Bek (2), Marjanović i Vujadinović. Time je Jugoslavija osvojila prvo mjesto u skupini i plasirala se u polufinale.
U polufinalu je Jugoslavija igrala s domaćinom, ekipom Urugvaja, a utakmica je zapamćena po zlu zbog neviđenih krađa na račun naše reprezentacije. Osamdeset tisuća gledatelja očekivalo je pobjedu svoje momčadi i zanijemilo je od šoka kada je već u 4. minuti Vujadinović doveo Jugoslaviju u vodstvo 1:0. Onda je na scenu stupio brazilski sudac Gilberto de Almeida Rêgo, koji je najprije poništio regularan pogodak Beka i zatim priznao dva neregularna gola domaćina. Jedan je pao iz čistog ofsajda, a drugi je bio koliko skandalozan toliko i smiješan - lopta je izašla izvan igrališta, jedan policajac ju je šutnuo na teren, prihvatio je jedan igrač Urugvaja i uputio u prazan gol. Sudac je priznao zgoditak! U takvim okolnostima utakmica je završena s nerealnih 6:1 za Urugvaj, a golove za domaćina su postigli Cea (3), Anselmo (2) i Iriarte.
Posljednju utakmicu za Jugoslaviju odigrali su Jakšić, Ivković, Mihajlović, Stefanović, Arsenijević, Đokić, Bek, Marjanović, Sekulić, Vujadinović i Tirnanić.
 
Reprezentacija Jugoslavije u Montevideu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Urugvajski napadač Pedro Cea:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Finalna utakmica odigrana je 30. srpnja 1930. na stadionu Estadio Centenario u Montevideu pred 70.000 gledatelja, a sastali su se Urugvaj i Argentina. Reprezentacija Urugvaja pobijedila je s 4:2 i osvojila svoju prvu titulu svjetskog prvaka. Pitanje je tko bi na kraju bio pobjednik da nije bilo sramotnog sudačkog ''poguranca'' u polufinalu protiv Jugoslavije.
 
Sastavi i taktički raspored momčadi u finalnoj utakmici:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Reprezentacija Urugvaja, prvi prvak svijeta u nogometu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na ovom Svjetskom prvenstvu nije bilo razigravanja za treće mjesto nego su ga službeno podijelile Jugoslavija i USA. Time se mala i siromašna zemlja afirmirala kao nogometna sila koja zaslužuje poštovanje.
Vratar Milovan Jakšić i kapetan reprezentacije Milutin Ivković izabrani su u idealnu momčad svijeta, a čitava reprezentacija Jugoslavije prozvana je ''europskim Brazilcima''. Jakšiću su dali nadimak El Grande Milovan (veliki Milovan) i po njemu je imenovana jedna ulica u Montevideu.
 
Milovan Jakšić, El Grande Milovan:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Milutin Ivković:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Danas nema ni jednog preživjelog sudionika prvog svjetskog prvenstva u nogometu. Posljednji je bio Argentinac Francisco Varallo, koji je preminuo 2010. godine u dobi od 100 godina.
 
Francisco Varallo:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Svjetsko prvenstvo 1950. u Brazilu
 
Nakon 12 godina prekida zbog Drugog svjetskog rata Četvrto svjetsko nogometno prvenstvo odigrano je u Brazilu od 24. lipnja/juna do 16. srpnja/jula 1950. godine. Utakmice su igrane u gradovima Rio de Janeiro, Belo Horizonte, São Paulo, Porto Alegre, Curitiba i Recife. U Rio de Janeiru je specijalno za ovo svjetsko prvenstvo izgrađen novi stadion Maracana kapaciteta 200.000 gledatelja, najveći u svijetu.
 
Maracana:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Format natjecanja bio je pomalo čudan - najprije se igralo u četiri skupine, a pobjednici su se plasirali u finalnu skupinu. Pri tome su Grupa 1 i Grupa 2 imale po četiri reprezentacije, Grupa 3 tri, a Grupa 4 samo dvije.
Na svjetskom prvenstvu sudjelovala je po drugi put reprezentacija Jugoslavije. U kvalifikacijama je pobijedila Izrael s 6:0 i 5:2, a s Francuskom je obje utakmice odigrala 1:1 U trećoj utakmici odigranoj u Firenzi Jugoslavija je pobijedila s 3:2 i plasirala se za natjecanje u Brazilu. Izbornik Milorad Arsenijević poveo je na svjetski prvenstvo 22 igrača - vratari Srđan Mrkušić i Vladimir Beara, obrambeni igrači Božo Broketa, Ratko Čolić, Ivica Horvat, Miodrag Jovanović, Branko Stanković i Siniša Zlatković, vezni igrači Aleksandar Atanacković, Zlatko Čajkovski, Predrag Đajić, Ervin Katnić, Bela Palfi i Ivo Radovniković i napadači Stjepan Bobek, Željko Čajkovski, Vladimir Firm, Prvoslav Mihajlović, Rajko Mitić, Tihomir Ognjanov, Kosta Tomašević i Bernard Vukas.
 
Reprezentacija Jugoslavije 1950. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Reprezentacija Jugoslavije igrala je u Grupi 1 i u prvoj utakmici pobijedila je Švicarsku s 3:0 golovima Mitića, Tomaševića i Ognjanova, a u drugoj Meksiko s 4:1 golovima Željka Čajkovskog (2), Bobeka i Tomaševića. Treća i odlučujuća utakmica igrana je 1. srpnja 1950. na stadionu Maracana pred 180.000 gledatelja. Brazil je pobijedio s 2:0 i plasirao se u nastavak natjecanja. Posljednju utakmicu za Jugoslaviju odigrali su Mrkušić, Horvat, Stanković, Z. Čajkovski, Đajić, Jovanović, Tomašević, Mitić, Vukas, Bobek i Ž. Čajkovski.
 
Ulaznica za utakmicu Brazil - Jugoslavija:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Četiri pobjednika skupina plasirala su se u finalnu skupinu, gdje su igrali po liga-sistemu, svatko sa svakim, a prvoplasirana reprezentacija je bila ukupni pobjednik svjetskog prvenstva. U prvom kolu Urugvaj i Španjolska odigrali su 2:2 dok je Brazil pobijedio Švedsku 7:1. U drugom kolu je Brazil pobijedio Španjolsku 6:1, a Urugvaj Švedsku 3:2. Treće kolo bilo je odlučujuće, a malo tko je sumnjao da neće pobijediti Brazil koji je u prve dvije utakmice postigao 13 golova. Utakmica Brazil - Urugvaj odigrana je 16. srpnja 1950. na stadionu Maracana pred 200.000 gledatelja, a sudio je Englez George Reader.
 
Navijači Brazila:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sastavi i taktički raspored momčadi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Reprezentacija Brazila pred utakmicu s Urugvajem:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Činilo se da će se prognoze o pobjedniku ostvariti jer je Brazil poveo u 47. minuti golom Friaçe. No uslijedio je hladan tuš - Urugvaj je u 66. minuti izjednačio preko Schiaffina, a u 79. minuti Ghiggia je donio pobjedu Urugvaju koji je po drugi put osvojio titulu svjetskog prvaka u nogometu. Za Brazilce je ovaj poraz bio nacionalna katastrofa i poznat je kao Maracanazo.(64 godine kasnije Nijemci će im prirediti i Mineirazo rezultatom 7:1.).
 
Reprezentacija Urugvaja, svjetski prvak 1950. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Brazilcima je bila slaba utjeha što je njihov napadač Ademir proglašen najboljim strijelcem s ukupno 8 postignutih golova. Njihova dominacija svjetskim nogometom započeti će osam godina kasnije u Švedskoj.
 
Ademir:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Svjetsko nogometno prvenstvo 1974. u Zapadnoj Njemačkoj
 
Jubilarno deseto Svjetsko nogometno prvenstvo odigrano je od 13. lipnja/juna do 7. srpnja/jula 1974. godine u Zapadnoj Njemačkoj, a gradovi-domaćini su bili Zapadni Berlin, Hamburg, Frankfurt, Dortmund, Gelsenkirchen, Hanover, Düsseldorf, München i Stuttgart. FIFA je opet iskemijala novi sustav natjecanja po kojem je 16 reprezentacija igralo u 4 skupine sa po 4 momčadi i po dvije prvoplasirane su ulazile u nastavak natjecanja. Nastavak je igran u dvije skupine s po 4 reprezentacije po liga-sistemu, a dvije prvoplasirane su ušle u finale i dvije drugoplasirane u borbu za treće mjesto.
Ovo Svjetsko prvenstvo ostalo mi je posebno u pamćenju jer sam ga gledao kao vojnik JNA u Prizrenu. Pamtim ga i po mučenju reprezentacije Jugoslavije koja se kvalificirala kroz iglene uši. A odlazak na Svjetsko prvenstvo je bio svojevrsni imperativ nakon što su propuštena natjecanja 1966. i 1970. Nakon što je na zagrebačkom Maksimiru odigrala 0:0 s glavnim konkurentom Španjolskom u zadnjem kolu protiv Grčke Jugoslaviji je bila potrebna pobjeda od tri gola razlike da osigura plasman, ili najmanje dva gola razlike da osigura razigravanje sa Španjolcima.
Utakmica je igrana 19. prosinca 1973. u Ateni, a mi gušteri gledali smo je na televiziji u učionici. Počelo je dobro - Dušan Bajević u 12. minuti i Stanislav Karasi u 15. doveli su Jugoslaviju do željenog rezultata, no potkraj prvog poluvremena kola su krenula nizbrdo. Tragičar utakmice Josip Katalinski najprije je u 30. minuti skrivio jedanaesterac iz kojeg su Grci smanjili na 2:1, a u 44. minuti zabio je autogol za 2:2. Katalinski je poslije pričao da je u tom trenutku razmišljao o samoubojstvu. Tračak nade vratio je Ivica Šurjak golom u 63. minuti za 3:2.. Minutu-dvije prije kraja nas nekolicina više nismo mogli gledati to mrcvaranje i napustili smo učionicu. Čemu se živcirati kada je sve izgubljeno. Upravo sam stigao u spavaonu kada su se odozdola začuli urlici oduševljenja i buka od bacanja stolica i prevrtanja klupa - Karasi je u zadnjem napadu ''bombom'' zabio za 4:2 i osigurao razigravanje sa Španjolcima.
''Majstorica'' Jugoslavija - Španjolska odigrana je 13. veljače 1974. u Frankfurtu, a Jugoslavija je pogotkom Katalinskog pobijedila s 1:0 i plasirala se na svjetsko prvenstvo.
 
Stanislav Karasi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Josip Katalinski:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Izbornik Miljan Miljanić poveo je na Svjetsko prvenstvo 22 igrača - vratari Enver Marić, Ognjen Petrović i Rizah Mešković, obrambeni igrači Ivan Buljan, Enver Hadžiabdić, Josip Katalinski, Luka Peruzović i Kiril Dojčinovski, vezni igrači Dražen Mužinić, Vladislav Bogićević, Branko Oblak, Jovan Aćimović, Jurica Jerković, Miroslav Pavlović i Franjo Vladić i napadači Ilija Petković, Ivica Šurjak, Dragan Džajić, Danilo Popivoda, Stanislav Karasi, Dušan Bajević i Vladimir Petrović. Okosnicu reprezentacije činili su igrači Crvene Zvezde, Hajduka i Veleža, a zanimljivo je da nije bilo ni jednoga iz druge polovice Velike četvorke - Dinama i Partizana (tada nisu ni imali neki izbor kvalitetnih igrača).
Reprezentacija Jugoslavije je igrala u Grupi 2 i u prvoj utakmici odigrala je sa svjetskim prvakom Brazilom 0:0. U drugom kolu je napunila mrežu Zaira s 9:0, a u trećem je odigrala 1:1 sa Škotskom. Na kraju su Jugoslavija, Brazil i Škotska imali po 4 boda, a naši su osvojili prvo mjesto u skupini zbog najbolje gol razlike. Drugi su bili Brazilci, dok su nesretni Škoti morali kući.
U nastavku je Jugoslavija igrala u Grupi B i slavno izgubila sve tri utakmice - Zapadna Njemačka 0:2, Poljska 1:2 i Švedska 1:2. Opća je ocjena da je ta generacija mogla i morala postići bolji rezultat.
Posljednju utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije odigrali su Marić, Buljan, Hadžiabdić, Pavlović, Katalinski, Bogićević, V. Petrović, Jerković, Šurjak, Aćimović i Džajić.
 
Reprezentacija Jugoslavije pred utakmicu sa Zapadnopm Njemačkom - Popivoda, Aćimović, Karasi, Mužinić, Oblak, Hadžiabdić, Katalinski, Buljan, Šurjak, Marić i Džajić:
 [You must be registered and logged in to see this image.]

Jedina pobjeda Jugoslavije na svjetskom prvenstvu 1974. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Nizozemska je igrala u Grupi 3 i u prvom kolu pobijedila Urugvaj s 2:0. U drugom kolu je odigrala 0:0 sa Švedskom i u trećem pobijedila Bugarsku s 4:1 i osvojila prvo mjesto u skupini. U nastavku je igrala u Grupi A i dobila sve tri utakmice - Argentina 4:0, Istročna Njemačka 2:0 i Brazil 2:0 te se plasirala u finale.
Zapadna Njemačka je igrala u Grupi 1 i u prvom kolu pobijedila Čile s 1:0. U drugom kolu je pobijedila Australiju s 3:0, a u trećem se namjerila na zemljake iz Istočne Njemačke i izgubila s 0:1 što je izazvalo konsternaciju i uzbunu u redovima zapadnih Nijemaca. Na kraju su se obje Njemačke plasirale u nastavak natjecanja, a ona iz Varšavskog pakta je osvojila prvo mjesto s bodom više. U nastavku je Zapadna Njemačka igrala u Grupi B i pobijedila u sve tri utakmice - Jugoslavija 2:0, Švedska 4:2, Poljska 1:0 i plasirala se u finale.
U utakmici za treće mjesto Poljska je pobijedila Brazil s 1:0 i ostvarila svoj najveći uspjeh na svjetskim prvenstvima. Finalna utakmica je odigrana 7.srpnja 1974. na Olimpijskom stadionu u Múnchenu pred 75.000 gledatelja, a sudio je Englez John Taylor. Za Zapadnu Njemačku igrali su Sepp Maier, Berti Vogts, Paul Breitner, Franz Beckenbauer, Hans-Georg Schwarzenbeck, Rainer Bonhof, Wolfgang Overath, Uli Hoeness, Jürgen Grabowski, Bernd Hölzenbein i Gerd Müller, a za Nizozemsku Jan Jongbloed, Wim Suurbier, Wim Rijsbergen, Arie Haan, Ruud Krol, Wim Jansen, Johan Neeskens, Willem van Hanegem, Johnny Rep, Rob Rensenbrink i Johan Cruyff.
 
Reprezentacija Nizozemske pred finalnu utakmicu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Taktički raspored momčadi u finalnoj utakmici:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Već u drugoj minuti utakmice Nizozemska je povela s 1:0 golom Neeskensa iz jedanaesterca. Izjednačio je Breitner u 25. minuti također iz jedanaesterca, a Múller je u 43. minuti odlučio utakmicu - 2:1 za Zapadnu Njemačku. Time su Nijemci osvojili svoju drugu titulu svjetskog nogometnog prvaka i izjednačili se s Italijom i Urugvajem. Nizozemska će još dva puta igrati u finalu, ali će ostati ''vječna druga''.
 
Zapadna Njemačka, svjetski nogometni prvak 1974. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Citat :

U drugom kolu je napunila mrežu Zaira s 9:0

Prije nekih desetak godina postavljao sam opremu u jednoj firmi u Kansasu. Tu me je docekao inzinjer, po kome se na prvi pogled moglo reci da je "africki" Afrikanac.
Naravno, prepoznao je i on da ja nisam rodjen u Teksasu, poceli smo pricu i rekli smo jedan drugom odakle dolazimo. On je odmah drekn'o, AAAAHH, TITO!!! Tito good!
Ja se smijem, cekaj reko Kongo je nekad bio Zair? Jeste. Sjecas li se, pitam dalje (bio je mojih godina) one utakmice i 9:0??
On se nasmija pa kaze, eeeh kako da ne. Al', nastavlja dalje, to je bilo nekad. Nasi igraci tad nisu imali kopacke pa su trenirali u kakvoj je ko obuci bio ili bosi. Kopacke smo dobili tek par dana prije prvenstva, vecina nije znala kako da hoda u njima. Danas je druga prica, danas se to nebi ponovilo.
Radili smo zajedno dvije sedmice, cuo sam od njega dosta zanimljivih detalja, vjerujem i on od mene.

pera84 (citat):

Citat :

[size=37]U drugom kolu je napunila mrežu Zaira s 9:0[/size]

Prije nekih desetak godina postavljao sam opremu u jednoj firmi u Kansasu. Tu me je docekao inzinjer, po kome se na prvi pogled moglo reci da je "africki" Afrikanac.
Naravno, prepoznao je i on da ja nisam rodjen u Teksasu, poceli smo pricu i rekli smo jedan drugom odakle dolazimo. On je odmah drekn'o, AAAAHH, TITO!!! Tito good!
Ja se smijem, cekaj reko Kongo je nekad bio Zair? Jeste. Sjecas li se, pitam dalje (bio je mojih godina) one utakmice i 9:0??
On se nasmija pa kaze, eeeh kako da ne. Al', nastavlja dalje, to je bilo nekad. Nasi igraci tad nisu imali kopacke pa su trenirali u kakvoj je ko obuci bio ili bosi. Kopacke smo dobili tek par dana prije prvenstva, vecina nije znala kako da hoda u njima. Danas je druga prica, danas se to nebi ponovilo.
Radili smo zajedno dvije sedmice, cuo sam od njega dosta zanimljivih detalja, vjerujem i on od mene.

Još jedan dokaz da je svijet mali...

pera84 (citat):

Nasi igraci tad nisu imali kopacke pa su trenirali u kakvoj je ko obuci bio ili bosi. Kopacke smo dobili tek par dana prije prvenstva, vecina nije znala kako da hoda u njima.

Jugoslavija je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. napunila mrežu reprezentacije Indije s 10:1, a kuriozitet je da Indijci nisu imali kopačke nego su igrali bosi.  Rezultat bi vjerojatno bio i veći da igrači Jugoslavije nisu pazili da ne ''očepe'' uboge Indijce.
Na Svjetskom prvenstvu 1974. izbornik reprezentacije Zaira bio je Jugoslaven Blagoje Vidinić, nekadašnji vratar FK Radničkog iz Beograda i reprezentativac. U utakmici protiv Jugoslavije već u 21. minuti, kod rezultata 0:3, izvršio je zamjenu golmana - izašao je Kazadi i ušao Tubilandu. Navodno je zamjena izvršena po telefonskom zahtjevu samog predsjednika Zaira. Zamjena nije pomogla jer je Tubilandu ''popio'' još šest golova, a prvog minutu nakon ulaska u igru.
 
Blagoje Vidinić:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Reprezentacija Jugoslavije pobjednik Olimpijskih igara 1960.
 
Danas malo tko obraća pažnju na nogometni dio Olimpijskih igara, no u ranija vremena ovo natjecanje je imalo značaj gotovo kao i svjetska prvenstva. Pobjeda ili visok plasman na Olimpijadi donosili su prestiž i značili su afirmaciju nacionalnog nogometa u svjetskim okvirima.
Reprezentacija Jugoslavije je na Olimpijskim igrama 1948., 1952. i 1956. dolazila do finala i uvijek je bila poražena - najprije od Švedske, zatim od Mađarske i na kraju od SSSR-a. Iako je srebrna medalja bila vrijedan trofej tražilo se i zlato, a ono je konačno došlo na Olipmijadi 1960. godine u Rimu. Jugoslavija se kvalificirala kao prva u grupi s Izraelom i Grčkom.
Valja naglasiti da kruti propisi FIFA-e nisu dopuštali sudjelovanje na Olimpijskim igrama igračima koji su nastupili, ili su bili prijavljeni u širi izbor, na svjetskim prvenstvima jer su tretirani kao ''profesionalci''. Stoga je Jugoslavija morala dovesti potpuno nove igrače. Izbornik Aleksandar Tirnanić poveo je na Olimpijadu 18 igrača - vratari Blagoje Vidinić i Milutin Šoškić, obrambeni igrači Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Žarko Nikolić, Novak Roganović, Velimir Sombolac i Ante Žanetić, vezni igrači Aleksandar Kozlina, Željko Matuš, Tomislav Knez i Željko Perušić i napadači Andrija Anković, Zvonko Bego, Milan Galić, Borivoje Kostić, Dušan Maravić i Silvester Takač.
Jugoslavija je igrala u Grupi A i pobijedila Ujedinjenu Arapsku Republiku s 6:1 i Tursku s 4:0, a u trećoj utakmici je odigrala s Bugarskom 3:3. U polufinalu se sastala s Italijom i nakon 120 minuta igre ostalo je neriješeno 1:1 pa je pobjednik odlučen kockom, a novčić se okrenuo na našu stranu.
U finalu se Jugoslavija sastala s reprezentacijom Danske, koja je u Grupi B pobijedila sve protivnike - Argentina 3:2, Poljska 2:1 i Tunis 2:1 te se plasirala u polufinale, gdje je pobijedila Mađarsku s 2:0. Finalna utakmica odigrana je 10.rujna/septembra na Olimpijskom stadionu u Rimu pred 40.000 gledatelja, a sudio je Talijan Concetto Lo Bello. Jugoslavija je igrala u sastavu Vidinić;  Roganović, Jusufi;  Žanetić; Durković, Perušić, Anković, Matuš, Galić, Knez i Kostić.
Jugoslavija je već na početku utakmice pokazala tko je gazda - golovima Galića u prvoj i Matuša u 11.minuti povela je s 2:0. Od 37. minute naša reprezentacija igrala je s igračem manje zbog isključenja kapetana Milana Galića. U jednom trenutku je opsovao sucu majku, a za nevolju Lo Bello je dobro znao naš jezik i pitao na čistom srpsko-hrvatskom: ''Jel to meni kažete?''. Galić je opet prenaglio i odgovorio: ''Da, vama''. ''Onda napolje''. Zbog isključenja Galić nije mogao primiti pobjednički pehar nego ga je preuzeo zamjenik kapetana Bora Kostić.
 
Concetto Lo Bello:
[You must be registered and logged in to see this image.]

 
Iako s igračem manje Jugoslavija je dominirala utakmicom i u 69. minuti golom Kostića postigla nedostižnih 3:0, a u 90. minuti Nielsen je zabio utješan pogodak za Dance za konačnih 3:1. U Jugoslaviji je nastalo veliko slavlje zbog ovog uspjeha naše reprezentacije.
 
Reprezentacija Jugoslavije, pobjednik na Olimpijskim igrama 1960. godine u Rimu:
[You must be registered and logged in to see this image.]

 
Jugoslaveni su postigli i dodatni uspjeh - prvi strijelac na nogometnom turniru bio je Galić sa 7 golova, a drugi Kostić sa 6.
 
Milan Galić:
[You must be registered and logged in to see this image.]

pera84 (citat):

Citat :

U drugom kolu je napunila mrežu Zaira s 9:0

Prije nekih desetak godina postavljao sam opremu u jednoj firmi u Kansasu. Tu me je docekao inzinjer, po kome se na prvi pogled moglo reci da je "africki" Afrikanac.
Naravno, prepoznao je i on da ja nisam rodjen u Teksasu, poceli smo pricu i rekli smo jedan drugom odakle dolazimo. On je odmah drekn'o, AAAAHH, TITO!!! Tito good!
Ja se smijem, cekaj reko Kongo je nekad bio Zair? Jeste. Sjecas li se, pitam dalje (bio je mojih godina) one utakmice i 9:0??
On se nasmija pa kaze, eeeh kako da ne. Al', nastavlja dalje, to je bilo nekad. Nasi igraci tad nisu imali kopacke pa su trenirali u kakvoj je ko obuci bio ili bosi. Kopacke smo dobili tek par dana prije prvenstva, vecina nije znala kako da hoda u njima. Danas je druga prica, danas se to nebi ponovilo.
Radili smo zajedno dvije sedmice, cuo sam od njega dosta zanimljivih detalja, vjerujem i on od mene.

Ja se sjećam priče da su Zairci, navodno, tražili da igraju bosi. Ali smo tada to shvatali kao omalovažavanje naše reprezentacije...

Druga srebrna olimpijska medalja za Jugoslaviju - Helsinki 1952.
 
Petnaeste ljetne Olimpijske igre odvijale su se 1952. godine u finskom glavnom gradu Helsinki. U nogometnom dijelu natjecanja, koje je igrano po kup sistemu, sudjelovala je i reprezentacija Jugoslavije. Izbornička trojka Milorad Arsenijević, Aleksandar Tirnanić i Leo Lemešić povela je na Olimpijske igre 18 igrača - vratari Vladimir Beara, Dušan Cvetković i Milorad Diskić, obrambeni igrači Branko Stanković, Tomislav Crnković, Ratko Čolić, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat i Vladimir Firm, vezni igrači Vujadin Boškov, Vladimir Čonč, Slavko Luštica i Rajko Mitić i napadači Tihomir Ognjanov, Bernard Vukas, Stjepan Bobek, Branko Zebec i Zdravko Rajkov.
U prvoj rundi natjecanja Jugoslavija je 15. srpnja 1952. pobijedila Indiju rezultatom 10:1 uz četiri gola Zebeca i po dva gola Vukasa, Mitića i Ognjanova. U osmini finala Jugoslavija se namjerila na ''minu'' - reprezentaciju SSSR. Iako ne valja miješati sport i politiku, ova utakmica je značila puno više od sporta. Bilo je to vrijeme bjesomučne kampanje protiv naše zemlje i vrhunac sukoba s Istočnim blokom nakon rezolucije Informbiroa. Stoga je utakmica praćena s velikim zanimanjem. Odigrana je 20. srpnja 1952. u gradu Tampere, a Jugoslavija je čitavo natjecanje odigrala u istom sastavu - Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Za SSSR su igrali Ivanov, Križevskij, Njurkov, Petrov, Bašaškin, Neto, Trofimov, Nikolajev, Bobrov, Beskov i Čukašeli.
Jugoslavija je najvećim dijelom kontrolirala utakmicu iako su Sovjeti igrali grubo, naročito srednji branič Bašaškin koji je nemilice mlatio Vukasa. Već u prvom poluvremenu Jugoslavija je vodila s 3:0 golovima Mitića u 29., Ognjanova u 33. i Zebeca u 44. minuti . U prvoj minuti drugog poluvremena Bobek je povisio na 4:0, a Bobrov je u 53. smanjio na 4:1. Kada je Zebec u 59. minuti povisio vodstvo na 5:1 činilo se da je sve gotovo, ''bolji naši nego informbiraši''. A onda je u posljednjih 15 minuta uslijedila drama. Nakon što je Trofimov u 75. minuti smanjio na 5:2 golovima Bobrova u 77. i 87. minuti i Petrova u 89. SSSR je izjednačio na 5:5. U obrani Jugoslavije nastala je panika i malo je nedostajalo da dođe do potpunog preokreta jer je Bobrov u 90. minuti već svladao Bearu, ali je udarac glavom nakon kornera srećom pogodio prečku.
Ostalo je 5:5 i dva dana kasnije igrala se nova utakmica. Nije počelo dobro jer je Bobrov već u 6. minuti zabio za vodstvo SSSR. Ali je prevladala kvaliteta momčadi i Jugoslavija je golovima Mitića u 19., Bobeka u 29. i Čajkovskog u 54. minuti postigla uvjerljivu pobjedu od 3:1. Pobjeda nad Sovjetima izazvala je ogromno oduševljenje u našoj zemlji. U SSSR-u je pak vladalo potpuno drugačije raspoloženje. Po nalogu bijesnog Staljina momčad je odmah po povratku raspuštena, igrači razjureni po nižerazrednim klubovima i klub CDKA rasfirmiran. Zanimljivo, javnost u SSSR-u je o ovim utakmicama i posljedicama obaviještena tek 1988. godine!
 
Reprezentacija Jugoslavije pred utakmicu protiv SSSR-a. Slijeva Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Ivica Horvat, Tomislav Crnković, Branko Zebec, Branko Stanković, Tihomir Ognjanov, Rajko Mitić, Bernard Vukas, Vujadin Boškov i Zlatko Čajkovski:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vsevolod Bobrov:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Anatolij Bašaškin:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U četvrtfinalu se Jugoslavija 25. srpnja sastala s reprezentacijom Danske i pobijedila s 5:3 golovima Čajkovskog, Ognjanova, Vukasa, Bobeka i Zebeca. Polufinale je igrano 29.srpnja, a Jugoslavija je pobijedila Zapadnu Njemačku golovima Mitića (2) i Čajkovskog rezultatom 3:1.
U finalu je Jugoslavija igrala s reprezentacijom Mađarske, koja je prije toga pobijedila Rumunjsku s 2:1, Italiju 3:0, Tursku 7:1 i Švedsku 6:0. Utakmica je odigrana 2. kolovoza 1952. na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju, a pred 60.000 gledatelja sudio je Englez Arthur Ellis. Mađari su golovima Puskása u 70. i Czibora u 88. minuti pobijedili s 2:0. Za Mađarsku su igrali Gyula Grosics, Jenö Buzánszky, Mihály Lantos, József Bozsik, Gyula Lóránt, József Zakariás, Péter Palotás, Sándor Kocsis, Nándor Hidegkuti, Ferenc Puskás i Zoltán Czibor. Bio je to prvi veliki uspjeh slavne mađarske generacije koja će idućih godina dominirati svjetskim nogometom i biti će poznata kao ''Laka konjica'', ''Zlatna momčad (Golden Team, Aranycsapat)''; ''The Mighty Magyars'', ''The Magical Magyars'', ''The Magnificent Magyars'' i ''The Marvellous Magyars''.
 
Reprezentacija Mađarske, pobjednik olimpijskog turnira u nogometu 1952. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Miss Universe 1952. Armi Kuusela uručuje zlatne medalje igračima Mađarske. Prvi slijeva je kapetan reprezentacije Jugoslavije Ivica Horvat:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mala utjeha za poraz u finalu reprezentaciji Jugoslavije bilo je proglašenje Branka Zebeca za najboljeg strijelca turnira sa 7 postignutih golova. Na drugom mjestu bili su Rajko Mitć i Sándor Kocsis sa po 6 golova.
 
Branko Zebec:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Olimpijska momčad iz 1952. smatra se najboljom reprezentacijom koju je Jugoslavija ikada imala.

Ne znam, no meni je ta reprezentacija Jugoslavije bila najbolja ikada. Moj pok.otac je išao na sve utakmice reprezentacije kada su se one igrale u Jugoslaviji, jer je nakon rata vladala velika neimaština, pa ni on nije imao novaca za putovanje na utakmice u inozemstvo.
Beara mu je bio neponovljiv, Zebec golgeter, Mitić dribler...ali činjenica jest da je Mađarska po njemu imala najjaču reprezentaciju ikada ( nikada više nisu imali takvu momčad, možda samo pojedince, kao npr. Lajoša Detarija), zvanu Mađarska " Laka konjica ".
Sa sjetom se prisjećam pričanju pok. oca o toj reprezentaciji...eh...davno prošla vremena.
Svaka čast druže Stanko što nas na jedan lijep način podsjećaš na ta vremena

Olimpijske igre 1956. u Melbourneu i treća srebrna medalja Jugoslavije
 
Šesnaeste ljetne Olimpijske igre održane u australskom Melbourneu ostale su zabilježene po brojnim kuriozitetima. Bila je to prva Olimpijada koja je održana u južnoj hemisferi; prva i jedina ljetna Olimpijada koja je održana zimi (na sjevernoj hemisferi); prva Olimpijada u kojoj su neke zemlje bojkotirale natjecanja i time obezvrijedile sâm duh olimpizma. Igre su bojkotorale nogometne reprezentacije Nizozemske, Španjolske i Švicarske u znak protesta zbog sovjetske vojne intervencije u Mađarskoj, Egipta, Iraka, Libanona i Kambodže zbog izraelsko-britansko-francuskog napada na Egipat i NR Kine zbog sudjelovanja Tajvana. U takvim okolnostima natjecanje u nogometu je bilo okrnjeno - sudjelovalo je samo 11 reprezentacija.
Jugoslavija je sudjelovala na Olimpijskim igrama i u nogometu osvojila po treći put uzastopno srebrnu medalju. Izbornik Milovan Ćirić poveo je na Olimpijske igre 17 igrača - vratari Petar Radenković i Blagoje Vidinić, obrambeni igrači Mladen Košćak, Nikola Radović, Dobrosav Krstić, Ibrahim Biogradlić i Ljubiša Spajić, vezni igrači Zlatko Papec, Ivan Šantek, Kruno Radiljević, Dragoslav Šekularac i Vladimir Popović i napadači Luka Lipošinović, Muhamed Mujić, Todor Veselinović, Sava Antić i Joško Vidošević.
 
Petar Radenković:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ivan Šantek:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zbog malog broja reprezentacija šest momčadi izvučenih ždrijebom igralo je kvalifikacije za četvrtfinale. Jugoslavija je zaigrala tek u četvrtfinalu gdje je pobijedila reprezentaciju USA s 9:1 uz po tri gola Veselinovića i Mujića, dva gola Antića i jednim Papeca. U polufinalu je svladala Indiju s 4:1 golovima uz dva gola Papeca, jednim Veselinovića i autogolom Salama te se plasirala u finale.
U finalu se Jugoslavija sastala s reprezentacijom SSSR-a, starim znancem iz Tamperea. Ovog puta nije bilo onog naboja kao 1952. jer su odnosi dvaju zemalja bili normalizirani. Finalna utakmica je odigrana 8. prosinca/decembra 1956. na stadionu Melbourne Cricket Ground, a pred 87.000 gledatelja sudio je Australac Ron Wright. Za Jugoslaviju su igrali Radenković, Koščak, Radović, Šantek, Spajić, Krstić, Mujić, Šekularac, Veselinović, Papec i Antić, a za SSSR Jašin, Kuznjecov, Ogonkov, Masljonkin, Bašaškin, Neto, Tatušin, Isajev, Simonjan, Saljnikov i Iljin.
Reprezentacija SSSR-a je pobijedila s 1:0 i osvojila zlatnu medalju. Jugoslaviji je osim još jednog srebra ostala utjeha da je Veselinović s 4 postignuta gola bio najbolji strijelac turnira, u društvu Indijca D'Souze i Bugarina Milanova.
                                                           
Detalj sa utakmice SSSR - Jugoslavija:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Lav Jašin:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Todor Veselinović:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Sasvim slučajno naletim na ovu temu, a vi fino ćaskate već dugo...

goran9030 (citat):

Sasvim slučajno naletim na ovu temu, a vi fino ćaskate već dugo...

Sjajno, znači da bi i drug general mogao dati neki doprinos našim pričama . A ja nastavljam svoje povremene osvrte na ovu neiscrpnu temu:
 
AFC Ajax i ''totalni nogomet'' (total football)
 
Izraz ''totalni nogomet'' (engleski total football, nizozemski totaalvoetbal) označava taktiku nogometne igre u kojoj svaki igrač na terenu može preuzeti ulogu bilo kojeg drugog igrača bez obzira na izvornu ulogu. Drugim riječima svaki igrač može igrati kao obrambeni, vezni i napadač, jedino vratar ima svoju specifičnu poziciju. Pojam totalnog nogometa obično se povezuje s nizozemskim klubom Ajax iz Amsterdama (Amsterdamsche Football Club Ajax) iako su u sličnom stilu ranije igrale i neke druge momčadi, primjerice austrijski Wunderteam iz tridesetih godina, mađarski Golden team iz pedesetih i brazilski klub Santos šezdesetih godina.
Slavne godine AFC Ajax bile su početkom sedamdesetih kada je klub tri puta uzastopno osvojio Kup europskih prvaka, praktično u istom sastavu. Temelj slavnoj generaciji dao je trener Rinus Michels, koji je u Ajax i uveo taktiku totalnog nogometa.
 
Rinus Michels:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Svoj prvi naslov prvaka Europe Ajax je osvojio 2. lipnja/juna 1971.godine. Protivnik je bio Panathinaikos iz Atene, a utakmica je igrana na stadionu Wembley u Londonu pred 83.000 gledatelja. Pobjedu od 2:0 ostvarili su Heinz Stuy, Wim Suurbier, Barry Hulshoff, Nico Rijnders, Velibor Vasović, Johan Neeskens, Sjaak Swart, Gerrie Mühren, Dick van Dijk, Johan Cruyff i Piet Keizer. U drugom poluvremenu igrali su još Horst Blankenburg i Arie Haan. Čast da kao kapetan momčadi preuzme pobjednički pehar pripala je Veliboru Vasoviću, bivšem igraču FK Partizan i reprezentacije Jugoslavije.
 
Velibor Vasović:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije ovog uspjeha trener Michels napustio je Ajax i preuzeo Barcelonu, a zamijenio ga je Rumunj Ștefan Kovács. Ajax se ponovo probio do finala Kupa europskih prvaka i u finalu igrao protiv Intera iz Milana. Utakmica je odigrana 31. svibnja/maja 1972. godine na stadionu De Kuip u Rotterdamu pred 60.000 gledatelja. Igrači Ajaxa dominirali su čitavom utakmicom, a talijanski catenaccio probio je sa dva gola Johan Cruyff. Drugi uzastopni naslov prvaka europe osvojili su Heinz Stuy, Wim Suurbier, Barry Hulshoff, Horst Blankenburg, Ruud Krol, Johan Neeskens, Arie Haan, Gerrie Mühren, Sjaak Swart, Johan Cruyff i Piet Keizer.
 
Wim Suurbier:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Barry Hulshoff:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Arie Haan:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Johan Cruyff:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Piet Keizer:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Momčad Ajaxa, prvak Europe 1972. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iduće godine Ajax je osvojio treću uzastopnu titulu prvaka Europe pobjedom protiv Juventusa iz Torina s 1:0. Utakmica je odigrana 30. svibnja/maja 1973. na stadionu Crvene Zvezde u Beogradu, a pred 90.000 gledatelja sudio je Jugoslaven Milivoje Gugulović. Treći uzastopni trofej osvojili su Heinz Stuy, Wim Suurbier, Barry Hulshoff, Horst Blankenburg, Ruud Krol, Johan Neeskens, Arie Haan, Gerrie Mühren, Johnny Rep, Johan Cruyff i Piet Keizer. Ovom pobjedom Ajax je preuzeo pobjednički pehar u trajno vlasništvo.
 
Kapetan Ajaxa Johan Cruyff (u dresu Juventusa) prima pobjednički pehar u Beogradu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Raspadom ove sjajne generacije Ajax se pomalo izgubio sa europske nogometne pozornice, ali se i vraćao u velikom stilu. No to je za neku drugu temu.

Pa evo da ne bude "ja reko' - ja porek'o" : 

Mislim da je bitno osvrnuti se na događaj od prije par dana kada je Robert Lewandowski srušio (još) jedan rekord, ali ovaj puta onaj prastari kojim je zasjenio i legendu Gerda Müllera. 

[You must be registered and logged in to see this image.]
U 34. kolu njemačkog nogometnog prvenstva Bayern je kod kuće svladao Ausburg 5:2, a Robert Lewandowski je došao do 41. gola u Bundesligi čime je nadmašio rekord Gerda Müllera koji je u sezoni 1971/72. došao do 40.
Zanimljivo je to da su Lewandowskog prethodnih dana gotovo molili da ne nastupi u zadnjem kolu i da ostavi ovaj stari rekord da živi i dalje. Vjerujem da bi VBČ mogao dati više podataka o tome što se pisalo u Njemačkoj, ali i po našim medijima se to dosta provlačilo. 
No, Robert je odlučio nastupiti i gotovo da bi "sve bilo u redu", da majstor nije u 90-oj minuti zabio taj svoj 41. gol u sezoni. 
Time je veliki Gerd konačno otišao u mirovinu i povijest. 
[You must be registered and logged in to see this image.]
Uz ovu priču postoji još jedna zanimljivost.
Naime, navijači koji su pozivali Lewandowskog da pokaže da je gospodin i da  "sačuva" taj stari rekord su djelomično pokazali što misle o golu u zadnjoj minuti i Robertovom "gospodstvu".  
Na kraju svake sezone ti isti birači biraju najboljeg igrača Bundeslige. Sve je ukazivalo na to da će Lewandowski dobiti tu čast i priznanje, međutim iznenađujuće (????) umjesto njega izabran je Erling Haaland, napadač Borusije Dortmund. 
Izbor je zanimljiv jer je Haaland sa utakmicom manje zabio i 14 golova manje - dakle 27 uz 6 asistencija. 
Ponekad se veličina može pokazati na razne načine, ali činjenica je i da su navijači velika zlopamtila...

Rapsodija u plavom, Dinamo - Partizan 7:2 u polufinalu Kupa 1964.
 
Društvo iz razreda naše osmogodišnje škole nagovorilo me kao 13-godišnjaka da se učlanim u NK Dinamo, koji je tada imao prostorije u Haulikovoj ulici. Za simboličnu članarinu dobili smo blok besplatnih ulaznica za svaku prvenstvenu utakmicu i tri blanko ulaznice koje smo mogli iskoristiti za kup ili prijateljske utakmice po izboru. Neloše za nas dekintirane klince. Ulaznice su vrijedile isključivo za stajanje Jug, ali smo ponekad znali pretrčati na Istočno stajanje odakle smo imali bolji pregled igre.
Toga dana 20. svibnja 1964. s nekoliko prijatelja iz razreda došao sam na Maksimir gledati uživo polufinalnu utakmicu Kupa Maršala Tita. Dinamov protivnik bio je FK Partizan iz Beograda, član Velike Četvorke, prethodne tri sezone uzastopni prvak Jugoslavije i pun reprezentativaca na čelu s proslavljenim vratarom Milutinom Šoškićem. Očekivala se vrhunska nogometna predstava. Mi smo se smjestili ispod semafora na južnom stajanju i ovaj put nismo htjeli pretrčavati na istok jer je stadion bio prepun. Bio je to pun pogodak jer se mreža ispred nas zatresla sedam puta, od čega dvaput u Dinamovom golu.
Zanimljivo, utakmicu je sudio Fahrudin Taslidžić iz Osijeka, isti koji je četiri godine ranije u finalu Kupa protiv istog protivnika poništavao Dinamu regularne golove kao na traci. No, ovog puta bio je objektivan i nepristran.
Za Dinamo su igrali Zlatko Škorić, Nikola Benco, Adem Kasumović, Rudolf Belin, Vlatko Marković, Željko Perušić, Zdenko Kobeščak, Slaven Zambata, Zdravko Rauš, Stjepan Lamza i Muhamed Mujić (Ivica Lipošinović). Za momčad Partizana igrali su Milutin Šoškić, Milan Damjanović, Velimir Sombolac, Jovan Miladinović, Ljuba Mihajlović, Radoslav Bečejac, Zvezdan Čebinac, Vladica Kovačević, Josip Pirmajer, Milan Galić (Milan Vukelić) i Branislav Mihajlović.
Utakmica je počela u žustrom tempu i Zambata je već u 12. minuti doveo Dinamo u vodstvo 1:0. Prijetio je i Partizan pa je Branislav Mihajlović u 15. minuti izjednačio na 1:1. U 29. minuti došlo je do potpunog preokreta - Benco je srušio Mihajlovića u kaznenom prostoru i dosuđen je kazneni udarac koji je Kovačević pretvorio u vodstvo Partizana 2:1. Kada se već pomišljalo da će prvo poluvrijeme završiti vodstvom crno-bijelih Belin je u 45. minuti topovskim udarcem izjednačio na 2:2.
 
Slaven Zambata:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Branislav Mihajlović:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vladica Kovačević:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Drugo poluvrijeme bilo je ''rapsodija u plavom''. Već u 49. minuti Rauš je doveo Dinamo u vodstvo 3:2, zatim je Zambata u 53. povisio na 4:2 i Lamza u 61. na 5:2. Tri gola u 12 minuta! Mi iza gola već smo počeli sažaljevati ubogog i izbušenog Šoškića, ali nije bilo gotovo - Zambata je u 75.minuti zabio za 6:2 i Rauš u 77.za konačnih 7:2. Bila je to veličanstvena predstava Plavih iz Maksimira.
Valja reći da je i Partizan u drugom poluvremenu imao poneku šansu, dapače u 69. minuti kod rezultata 5:2 postigao je i gol, ali iz ofsajda. Branislav Mihajlović je uputio sucu nekoliko nepriličnih riječi pa je udaljen sa igrališta.
 
Stjepan Lamza:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zdravko Rauš:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dinamo se plasirao u finale Kupa, a Partizan je pretrpio najteži poraz u jednom službenom natjecanju. Vratar Šoškić se poslije utakmice rasplakao i nije mogao doći do riječi.
 
Milutin Šoškić:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za mnoge nestvaran prizor:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dodajem i jednu obiteljsku crticu. Po povratku kući vrata mi je otvorio otac, žestoki partizanovac. Već po izrazu lica dalo se naslutiti da nije dobre volje, a mene je vrag tjerao da ga izazivam: ''Sedam dva, sedam dva''. Izderao se na mene da se zgrada zatresla i malo je nedostajalo da fasujem batine. 
U finalu Kupa Dinamo se sastao s Crvenom Zvezdom. Po tadašnjim pravilima igrala se samo jedna utakmica i to u Beogradu, što je beogradskikm klubovima automatski garantiralo prednost. Zvezda je (ipak zasluženo) pobijedila s 3:0 i osvojila Kup Maršala Tita.

TO je bio pravi fudbal kad se igralo za klub, slavu ime a ne samo za pare. mislim da sam bar sto puta gledao zavrsetak utakmice YU-Bugarska na Poljudu uz cuveni komentar posle pogotka Radinovica Ma ljudi da li je to moguce? na zalost to danas vise nije moguce

Gledao sam tu utakmicu, bila je zaista za ludnicu ili infarkt. Ali više nikad ovakvih komentatora kao što je bio Mladen Delić. 

Mladen Delic je bio i ostao legenda .njegovi komentari su ne zaboravni i ne ponovljivi.

Mladen Delić je bio veliki navijač Hajduka i, premda je nastojao biti nepristran, u TV komentarima mu se znalo omaknuti poneko navijanje. Sjećam se jednog TV prijenosa iz Splita gdje su igrali Hajduk i Crvena Zvezda. Kada je Hajduk došao u šansu govorio je ''prilika, prilika'', a kada je Zvezda zaprijetila termin je bio ''opasno, opasno''. U jednim beogradskim novinama objavljen je kratak osvrt: ''Mislimo da je ovakav način komentiranja opasan, opasan''. 
Mi koji smo pratili prijenose utakmica preko Radio Zagreba sjećamo se legendarnog reportera Ivana Tomića koji nas je uveseljavao svojim dosjetkama. Nije krio da je žestoki dinamovac, ali je u prijenosima uvijek bio objektivan.
 
Ivan Tomić:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tomić se često izražavao u stihovima pa evo nekih primjera:
- ''Niška banja, topla voda, za Dinamo oba boda''.
- ''Ej, salaši na sjeveru Bačke, sad pjevajte pjesme zagrebačke, Dinamo vodi sa 1-0''.
- ''Ajme meni, majko mila, zagrebačkog Černobila, Dinamo primio i peti gol''.
- ''Bez Živkovića Partizan je danas u Vinkovcima samo Partizančić, nešto kao izvlačenje lota bez Suzane Mančić''.
- ''Neka čuje Sjeverni i Južni pol da je Besek dao gol''.
- ''Prije će na Sjevernom polu roditi banane, nego što će Škoro Haris zatresti mrežu Zvezde s Marakane''.
- ''Dobro melje ovaj mlinac, dobro igra ovaj klinac'' (Marko Mlinarić).
- ''Loptu ima Zajec zeko, Dinamovo med i mlijeko''.
- ''Dinamov as tref, to je Deverić Štef''.
- ''Lopta do golmana Vlaka, gospodara ovoga zraka''.
- ''Dževad Prekazi dobro gazi''.
- ''On je onaj koji grmi i sijeva, mislim tu samo na Pančeva''.
- ''Visok k’o Danac, žut k’o Japanac, tip nije nitko drugi no Srečko Katanac''.
Tomić se znao našaliti i na svoj račun: ''Evo ga, Predrag Spasić. Moja malenkost inače podsjeća na njega, ali ne po nogometnoj klasi, već po broju na glavi vlasi''.
Jednom je prenosio neki dosadan susret bez golova i komentirao: ''Ljudi, ova utakmica ja zanimljiva kao izravan prijenos plime i oseke''.
Ja posebno pamtim neke njegove komentare poput ''Dinamova atomska navala se raspala na atome'' ili ''Zambata je izbio pred vratara, a onda se spetljao, ušeprtljao i izgubio loptu''. A najviše mi je u sjećanju jedan komentar sa neke utakmice u Maksimiru sredinom sedamdesetih godina. Tada je desno krilo u Dinamu igrao Siščanin Ivica Senzen. Bio je napadno niskog rasta, gotovo patuljak, ali vrstan dribler i golgeter. Tomićev komentar pamtim gotovo od riječi do riječi: ''Lopta je upućena prema Senzenu, nema ga na krilu, a što se sa njim zbiva, gdje on biva, ne bi znali reći jer nemamo mikroskopa''.

Da kratko nadopunim:
Boro Cvetković je prvo bio dinamovo, a kasnije zvezdino "Lane sa Korane"
Tu je bio i "Crna strela, Mitar Mrkela"

Nisam sigurran ali mislim da je u jednom prenosu Milojko Pantić, a siguran sam da drug Stanko to zna bolje od mene pa čak i na kojoj je utakmici to bilo: " Gol, goool, kurac gol, stativa"!
E, sad da me ubijete, ne mogu se vise sjetiti tko je to rekao..ali mislim da je Pantić

Doktor Živago (citat):

Nisam sigurran ali mislim da je u jednom prenosu Milojko Pantić, a siguran sam da drug Stanko to zna bolje od mene pa čak i na kojoj je utakmici to bilo: " Gol, goool, kurac gol, stativa"!
E, sad da me ubijete, ne mogu se vise sjetiti tko je to rekao..ali mislim da je Pantić

Utakmice se ne sjecam ni ja ali znam dobro da je bio Mirko Kamenjasevic.
Iako najprepricavanija, nije mu i jedina.
Na jednoj utakmici je u zaru prenosa rek'o, sjedi mali pickati materina, nista ne vidim.
Zbog tih i slicnih bisera, dobar dio svoje karijere proveo je pod suspenzijama.

Je je..bravo Pero..Kamenjašević..tako je..jos da se sjetimo utakmice

Ovi današnji komentatori su luk i vodica spram legendi iz Jugoslavije

Pantica pamte po (izmedju ostalih) komentaru, "Gospodine Pedersen, stvarno zasluzujete to prezime"

pera84 (citat):

Pantica pamte po (izmedju ostalih) komentaru, "Gospodine Pedersen, stvarno zasluzujete to prezime"

Ma kako to sve zapamtiš..sad sam se i ja prisjetio

Eto, sad mu stani na žulj. 
Kad ovakve detalje pamti, kako li tek onda one "protiv njega"?

Davno, davno, pratio sam fudbal i nas i svjetski.
Sjecam se, imao sam druga u osnovnoj, Stipo.
Svaki ponedjeljak, on je iz torbe vadio Sportske Novosti a ja Sport. Da ne pomislite da smo vec tad vukli svako na "svoju stranu", oba smo bili zagrizeni Hajdukovci. Nastavnik matematike je navijao za Zvezdu. Cim bi upisao cas, jedan od nas bi ga nesto upitao u vezi jucerasnjih utakmica, ovaj bi odgovorio, mi kontrirali i za tren oka bi Bozo padao u vatru, mi vadili novine na sto, ukljucilo bi se jos par ucenika i nista od casa.    Bozidar bi se posle nekog vremena osvijestio i (zavisno od rezultata te nedelje) prekinuo diskusiju ili rijecima dobro je djeco, ajde sad nesto da ucimo ili majku vam boziju, sta je ovo, pijaca? Sta se ti deres, 'oces da ti usi izvucem!!!
Kad bi se sve umirilo, dok smo mi radili zadatke on bi dosao do nas i tiho upitao da mu pozajmimo novine. Citao bi ih za katedrom i tek povremeno dizao pogled uz rijeci, tisina vi u zadnjoj klupi. Tek toliko da se zna ko je tu ko. A onda bi ponovo potonuo u citanje.

Neke komentatore je naprosto trebalo držati podalje od mikrofona, bar kada su u pitanju važnije utakmice. Jedan od takvih bio je Sreto Šćepanović, sportski komentator TV Sarajevo, koga je - valjda po republičkom ključu - zapalo komentiranje četvrtfinalne utakmice Svjetskog prvenstva u Meksiku 1970. godine između Engleske i Zapadne Njemačke (već sam to spomenuo u ovoj temi, ali od viška glava ne boli).
Ubogi Sreto je engleskog vratara uporno nazivao Banksom iako se sa Jupitera vidjelo da brani drugi čovjek. Naime, prvi vratar engleske reprezentacije Gordon Banks obolio je od akutne upale grla pa je umjesto njega na golu bio rezervni vratar Peter Bonetti. Očekivao sam da će se vrli komentator svakog časa ispraviti, ali je do kraja prvog poluvremena trubio ''Banks ovo'' i ''Banks ono''. Sjećam se da sam u jednom trenutku ocu, koji je zajedno samnom gledao prijenos, rekao nešto kao: ''Ovaj Sreto je ili pijan ili lud, pa zar ne vidi da nije Banks nego Bonetti''.
Za jednog sportskog TV komentatora koji k tome prenosi svjetsko prvenstvo bio je to neoprostiv gaf. Ako već nije pročitao sastave momčadi prije utakmice, a valjda ih je dobio, mogao je prepoznati lica pa i odjeću engleskih vratara - Banks je u pravilu nosio crvenu majicu dok je Bonetti istrčao u bijelom dresu.
U poluvremenu ga je valjda netko upozorio da prestane baljezgati pa je napokon engleskog vratara nazivao pravim imenom.
 
Gordon Banks:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Peter Bonetti:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sreto je usput pokazao i koliko vlada engleskim jezikom - za njega je Newton (Njutn) bio ''Nuton'', a Mullery (Maleri) je bio ''Muleri''.

Na internetu se može naći čitav niz bisera naših sportskih komenatora i sukomentatora, a ja sam izdvojio nekoliko još neobjavljenih ovdje. Želim vam dobru zabavu.
 
Milojko Pantić
- “Kiša pada po terenu a bogami i po atletskoj stazi''.
- ''Pucao je Savo Kovačević''.
- ''Evo izlaze igrači Partizana, a evo i naših''.
Bergkamp izlazi iz igre u 22. minuti zbog ozljede, ulazi Patrick Viera. Na ekranu se ispisuje ''22 minutes, Denis Bergkamp'', a Pantić komentira: - ''Evo, izašao je Bergkamp, a u igru je ušao iskusni Minutes sa brojem 22''.
- ''Ide Drulić, ide Drulić, Drulić, Drulić, Drulić....Ne, ipak je to bio Pjanović''.
- ''Tribine se žute, sve je u narančastom''.
- ''Kamerun mora izvući danas barem bod, kako bi osigurao prolaz pred utakmicu sa Švicarskom. Oprostite dragi gledaoci, Kamerun i Švicarska nisu u istoj grupi''.
 
Božo Sušec
- ''Loše se piše Trinidadu, a bogami i Tobagu''.
- “Ajde naprijed Šimuniću, što čekaš?'' (Šimunić uopće nije igrao)
- ''I to mora biti prekršaj na Srni, ako to nije prekšraj onda je faul''.
Božo Sušec prije utakmice: - ''Ma ovaj Primož Gliha nije bog zna kakav igrač, pa čudno mi je da im je u početnom sastavu, taj Gliha je bio na probi u Dinamu i nije prošao, naravno, pa što će on u Dinamu''. Božo Sušec poslije utakmice: - ''Da da, trebalo je više paziti na toga Glihu govorio sam o tome''.
- ''Ovo je dokaz da Van Basten ne provodi rasističku politiku, igra im čak jedan crnac''.
 
Drago Ćosić
- ''Schweinsteiger i Lahm su dvije mlade dame….ovaj, dvije mlade nade Njemačkog nogometa''.
 
Mika Damjanović
- ''Evo nas na džoint stadionu'' (stadion se zove Giant)
- ''Da je Guscione imao moj broj cipela sigurno bi pogodio''.
- ''Još dva metra do kraja prvog poluvremena''.
- ''Sada razmišljam o tome kako se lopta osjeća kad je udari Roberto Carlos''.
 
Ćiro Blažević
- ''Mislim da je u ovom finalu favorit Njemačka, jer Brazilci nikad nisu osvojili europsko prvenstvo''.
- ''6:0 je veliki rezultat, to se još da izdržati, ali 7:0 je posebna blamaža''.
 
Srđan Knežević
- ''Poštovani gledaoci, izvinjavam se zbog ovog prekida, upravo su nam organizatori Olimpijade zabranili da pušimo u reporterskim kabinama. Evo i kolege Španjolci se bune nisam samo ja''.
 
Mila Horvat
- ''A jeste mi ga uvalili za prvi put''.
 
Kemal Ahmetović
- ''Da vidimo ko je to od igrača Fiorentine dobio žuti karton….da, dobio ga je Ammonito''. (na talijanskom ammonito znači opomenut)
 
Još od neponovljivog Mirka Kamenjaševića
- ''I to će biti pogodak, ma kurac, opet stativa (6 mjeseci suspenzije);
- ''Slobodan udarac sa 35 metara, izvest će Bukal…topovski udarac, i to je gol, ne, nije, prečka je, ma sjedi mali pička ti materina ništa ne vidim''. (opet 6 mj. suspenzije);
- ''Na stadionu se okupilo 30 hiljada dinara''.
- ''Mušović je u izglednoj prilici i ništaaaaa….ali opet Mušović dolazi do lopte, udarac i opet ništaaaa, i opet Mušović glavom iiii preko golaa, opet je promašio jebo mu ja mater smotanu''. (2 godine suspenzije);
- ''Pejaković vraća do Mušića, Mušić nazad Pejakoviću, to je udarac i to je goooooolllll….a zajebo sam vas, nije gol, prošlo je pokraj stative…al brat bratu malo je falilo.” (6 mjeseci suspenzije)
 
I nekoliko bisera za koje nisam mogao utvrditi autore:
 
- ''Evo Poljaci zadržavaju loptu, da vrijeme sporije teče''.
- ''Lopta je poletjela paralelno sa Jadranskom magistralom''.
- ''Ovaj pokušaj je bio veća opasnost za avione Croatia airlinesa nego za vrata Cibalije''.
- ''Dragan Čirić je igrač duge kose ali velikih mogućnosti''.
- ''Odlična je to bila intervencija vratara Ljukovčana. Zašto se sada Nijemci vesele? Hmmm…da, to je ipak gol''.
- ''U sljedećih par minuta vidjet ćemo dva današnja super gola Georgea Hagija, ali i onu kretensku reklamu za kečap''.
- ''Zoran Savić ipak neće biti u sastavu, dogodila mu se mala nezgoda, umrla mu je majka''.
– “Zbog ovih Carlosovih udaraca osnovat će se društvo za zaštitu lopte.”
- ''U 17. kolu Stuttgart gostuje kod minhenske Borusije''.
- ''Danas se na marihuani okupilo 30.000 ljudi…pardon, Marakani''.
- ''Trenutna temperatura na stadionu je minus dva ispod nule''.
- ''Ne znam je li bolje da Babić dobije loptu, ili da je odmah mirno predamo Bugarima''.
– “U bazenu plivaju nečije gaćice, treba hitno provjeriti čije su.”;
- ''Drulović ulazi u šesnaesterac, padni tu jebote!''.
- ''Njemačka je druga, u susretu za treće mjesto pobjedila je Novi Zeland''.
- ''Tko prvi zabije gol bit će u prednosti''.
- ''I izgleda da je Hajnekenu eksplodirao motor''. (riječ je o Miki Hakkinenu)
- ''Dobar dan, javljamo se iz Mostara, ovdje je nedjelja''.
– “Evo dragi gledatelji iz igre izlazi Enrico Chiesa, a ulazi….da vam pravo kažem prvi put čujem za ovog igrača…ulazi Cambio''. (na talijanskom cambio znači zamjena)

Zamijeniti imena igraca jeste neprofesionalno, ali nije opasno. Neki drugi lapsusi mogu da budu.
Pokojni Vladan Stojakovic je na dodjeli pehara posle utakmice, za tadasnjeg predsjednika Savezne Skupstine, Drazu Markovica rekao, pehar ce pobjedniku predati nas voljeni Draza Mihajlovic.

Kazu da mu je karijeru i glavu spasio Draza licno (Markovic) jer je zvao celnike u RTBG i trazio da ostave covjeka na miru, svako moze da se zbuni.

E ljudi nasmejah se za sve pare...svaka vi cast....

Doktor Živago (citat):

Ovi današnji komentatori su luk i vodica spram legendi iz Jugoslavije

Osim Drage ćosića koji je komentirao svj.nog.prvenstvo iz Rusije...potuno navijački za Hrvatsku..ali..tko bi mu zamjerio. Komentirao je samo utakmice nase repke..ali to bolje zna Stanko

Dan kada sam navijao za Osijek, 19. srpnja/jula 1973.
 
Tu 1973. godinu pamtim po mnogočemu uzbudljivom, lijepom i na kraju nešto manje lijepom ali neizbježnom - djevojka Biba, posjet tetke i bratića iz Kanade, brojni izleti i putovanja - i odlazak u JNA u Prizren krajem godine.
Kao ljubitelj nogometa pratio sam i kvalifikacije za Prvu saveznu ligu. Tada su drugoligaši igrali u četiri skupine - Zapad, Sjever, Jug i Istok. Za dva mjesta u Prvoj ligi natjecalo se osam momčadi, po dvije prvoplasirane u svakoj od skupina. Igralo se po kup sistemu s po dvije utakmice. U kvalifikacije su se plasirali Zagreb, Osijek, Proleter iz Zrenjanina, Maribor, Borac iz Čačka, Famos iz Hrasnice, Budućnost iz Titograda i Priština. Ja sam posebno pratio NK Zagreb i NK Osijek, meni najsimpatičnije momčadi.
Zagreba je u prvom kolu dopao Famos iz Hrasnice, a prva utakmica je igrana u Zagrebu. S obzirom na veliko zanimanje publike utakmica nije igrana na stadionu u Kranjčevićevoj nego u Maksimiru i to pred 50.000 ljudi. Bio sam na toj utakmici i požalio jer je bila mrcvarenje lopte i završila 0:0. Zagrebašima su se vjerojatno odsjekle noge pred tolikom publikom. U Hrasnici su pobijedili s 2:1 i plasirali se u odlučujući dvoboj s pobjednikom utakmica Osijek - Priština.
Osječani su pobijedili u obje utakmice - u Osijeku s 1:0 golom Dušana Bašića koji je nedavno stigao iz Hajduka iz Kule, a u Prištini s 2:1 golovima Ljube Petrovića i Bašića. Utakmica u Prištini odigrana je u paklenoj atmosferu na rubu incidenta, a igrači Prišitne su nemilice tukli goste. Nije im pomoglo.
Iako sam gotovo cijeli život proveo u Zagrebu i simpatizirao Zagrebaše želio sam da u Prvu ligu uđe Osijek, koji se od 1953. do 1956. godine već natjecao u Prvoj saveznoj ligi pod imenom Proleter. U Drugoj ligi je dvaput mijenjao ime, najprije 1962. u NK Slavonija i 1967. u NK Osijek. U Drugoj ligi su Osječani uvijek bili pri vrhu ili na vrhu svoje skupine, ali su nesretno ispadali u kvalifikacijama za najviši razred. Osim toga, te sezone je Osijek imao vrlo jaku momčad čiju su okosnicu činili sigurni vratar Esad Dugalić, vođa obrane Petar Lončarić (koji se u Osijek vratio iz NK Dinamo) i vrsni strijelac Ivan Lukačević.
 
Momčad NK Osijek u sezoni 1972./1973.:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ivan Lukačević:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prva utakmica između Osijeka i Zagreba trebala se igrati u Osijeku u srijedu 11. srpnja, ali je odgođena jer se nekoliko igrača Osijeka otrovalo hranom za vrijeme priprema u hotelu ''Ružica'' u Slavonskoj Orahovici. Odlukom NSJ prva utakmica je igrana u nedjelju 15. srpnja, a uzvrat u Zagrebu u četvrtak 19. srpnja. Utakmica u osječkom Gradskom vrtu privukla je preko 20.000 gledatelja što je bio rekord stadiona, a završena je rezultatom 0:0. Slijedio je uzvrat u Zagrebu.
Stadion u Maksimiru zabilježio je toga dana rekord u broju gledatelja, čak 64.128 s kupljenim ulaznicama. Ako se tome pribroje oni sa stalnim ili besplatnim ulaznicama broj gledatelja procjenjuje se na čak 70.000, od kojih je između 25.000 i 30.000 bilo navijača Osijeka. Na tu utakmicu nisam išao nego sam slušao radio prijenos i dobro sam postupio jer se usred utakmice spustio neviđeni prolom oblaka i igra je na neko vrijeme bila prekinuta.
Sastave momčadi znam i danas na pamet. Za Zagreb su igrali Horvat, Gašparini, Tucak, Antolić, Ivanišević, Lipovac, Markulin, Čopor, Močibob, Rukljač i Smolek. U drugom poluvremenu još su igrali Bakota umjesto Smoleka i Hušidić umjesto Čopora. Za Osijek su igrali Dugalić, Iličin, Dumančić, Milić, Lončarić, Rupnik, Čordaš, Bašić, Lukačević, Ljubo Petrović i Žutelija. U drugom poluvremenu još su igrali Lončar umjesto Rupnika i Grnja umjesto Čordaša.
 
Momčad NK Osijek prije početka utakmice:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvo poluvrijeme proteklo je u nervoznoj igri, a Zagreb je u 38. minuti golom Močiboba poveo s 1:0. No, u drugom poluvremenu su Osječani preuzeli igru u svoje ruke i golovima Petrovića u 55. i Bašića u 60. minuti brzometno preokrenuli rezultat na 1:2. Imali su Osječani još niz izvrsnih prilika da riješe utakmicu, a kada se one promaše obično slijedi kazna - Močibob je u pred sam kraj utakmice zabio za 2:2 i pristupilo se izvođenju jedanaesteraca. Za Zagreb su golove postigli Močibob, Markulin, Rukljač i Hušidić, a za Osijek Petrović, Lončarić i Rupnik. Udarce Milića i Bašića vratar Horvat je obranio i tako se s(p)retnija momčad plasirala u Prvu saveznu ligu.
 
Petar Močibob:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dušan Bašić:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dvije scene sa utakmice:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
I danas sam uvjeren da je Osijek imao bolju momčad od Zagreba i da je zaslužio ulazak u Prvu saveznu ligu. Da je tada vrijedilo pravilo golova u gostima to bi i postigao bez izvođenja jedanaesteraca, koji su uvijek lutrija. I sigurno bi se bolje proveo u Prvoj ligi od Zagrebaša, koji su u idućoj sezoni u elitnom društvu završili kao uvjerljivo posljednji i neslavno ispali iz lige. Osijek se konačno plasirao u Prvu ligu 1977. godine.
 
Plesali su samo jedno ljeto, momčad Zagreba, novog prvoligaša - u stražnjem redu Horvat, Ivanišević, Močibob, Tucak, Rukljač, Lipovac; u prednjem redu Markulin, Čopor, Smolek, Gašparini, Antolić:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Doktor Živago (citat):

Doktor Živago (citat):

Ovi današnji komentatori su luk i vodica spram legendi iz Jugoslavije

Osim Drage ćosića koji je komentirao svj.nog.prvenstvo iz Rusije...potuno navijački za Hrvatsku..ali..tko bi mu zamjerio. Komentirao je samo utakmice nase repke..ali to bolje zna Stanko

Ne znam zašto bih bolje znao, ali znam da mi je Drago Ćosić od svih sportskih reportera/komentatora iz svih krajeva naše bivše Juge bio najiritantniji. Prvo, on nije komentirao nego se derao na gledatelje televizije. I drugo, kada bi Hrvatska dala gol proizvodio je takve zvuke da bi ga se i vučji čopor uplašio. Sve u svemu izrazito odbojan lik.

Željko Vela i Stjepan Bogdan Čeči su bili nenadmašni kao par koji je prenosio utakmice. 
Evo par njihovih, ali i drugih bisera:
 Srećko Bogdan: Da, da... Kad padne gol u ranoj fazi utakmice, onda postoji mogućnost da vidimo još golova.

 Srećko Bogdan: Evo sad Poljaci pokušavaju zadržati loptu da vrijeme sporije teče.

Srećko Bogdan: Dobro veče svima. Pozdrav svim gledateljima u Zagrebu...
Željko Vela: I u Hrvatskoj. Srećko Bogdan: Molim?
Željko Vela: I u Hrvatskoj. Srećko Bogdan: Da i u Hrvatskoj (zbunjenim glasom).

 Srećko Bogdan: Ovo je teže pogoditi nego promašiti. Željko Vela: Misliš... obrnuto... teže je promašiti nego pogoditi.
Srećko Bogdan: E, to. To sam htio reći! Jedan zna pisati, drugi čitati. Željko Vela: Pratim ja tebe.Zato smo dvoje

Srećko Bogdan: Pucao je u golmana, možda je trebao pucati u kut.

Stjepan Balog: Ovakvo nešto već dugo nisam vidio, vratarsku paradu u kaznenom prostoru.

Igor Štimac: Viduka voli osjetiti protivnika iza svojih leđa, voli ga držati rukom, takvu igru on voli. 

 Stjepan Balog: Loše se piše Trinidadu, a bogami i Tobagu.

Srećko Bogdan: Nedved ima obje noge. Željko Vela: A ostali igrači nemaju obje noge?
Srećko Bogdan: Ma to je onako nogometno, znači da mu je jedna noga jača. Željko Vela: Je, inače bi to bila nekakva paralimpijada.
Srećko Bogdan: Da. Željko Vela: Da.

Božo Sušec: "I to je faul, čisti faul, četvorica su ušla u Stipu Pletikosu"

Balog: Borgheti je u neprestanim duelima s Osoriom (nema veze što obojica igraju
za Meksiko, sto je prvi napadač a drugi obrambeni igrač i na utakmici su si najbliže prišli na 30 metara)

Ćiro: Srbija i Crna Gora sad više nema što izgubiti, pa bi trebali izaći iz svoje već
tradicionalne zatvorene formacije i početi igrati kako im nalaže tradicija.

Ćiro za vrijeme 1. poluvremena SWE-ENG kaže za Kallstroma: on je toliko ljevak,
da desnu nogu koristi samo pri ulasku u autobus.

Ćiro (interview, SN): Za to sto Kranjčar nije dao onaj gol Japancima najviše je kriv Hajdukov predsjednik Branko Grgić koji me potjerao s Poljuda.

Strajnić: "Kakav gol Lendon Dooonovan...McBride....ipak je to Dempsey."
 
Strajnić: Roger Lemmere je bio prvak Europe s Tunisom

Strajnić: U igru ulazi Wayne Owen

Kustudić, Crna Gora: "Sterjovski,kakav šut!...Mile Sterjovski...
mogao je da bude pjevač novokomponovane muzike,imao je ime i prezime za to...
sada umalo da savlada Didu"


 Živadinovic : "jer ako ste primetili , španski odbrambeni igraci..."

Voditelj : "argentinski"

Živadinovic: "ma da argentinski....to je uostalom isti mentalitet, mahom su to niski igrači"

 Nepoznati komentator: "Portugal ima samo 3 boda iz prvog meča"

Ž. Vela: "Arapović je nezgodan ofanzivni igrač jer mu noge prodiru po desnoj, a glava po lijevoj strani igrališta"

16. Filip Brkić: "Večeras od 21h ćemo videti jednog od skrivenih favorita - tim Portugala u kome su glavne zvezde: Lui Figo, Ronaldinjo, Cristiano Ronaldo"

Gojko Andrijašević: "Klinsman je jedini koji je osvojio SP i kao igrač i kao fudbaler"

 Čeči Bogdan u drugoj od 3 minute sudačke nadoknade, kod rezultata 1:1 : "Mislim da će se igrati produžeci".
Vela: "Jesi izrekao hazardersku prognozu".

Bogdan: Obje ekipe igraju na pobjedu, jer bi obje momčadi željele igrati u četvrtfinalu.

Bogdan: Prilika da Meksiko poveća rezultat
Vela: Da, da, da povećaju s 1:1 na 2:1.


Vela:Riquelme je pucao izravno,nije bilo daleko...
Bogdan:...da je gol malo viši..
Vela:onda bi bio za ragbi!!

 Bogdan: Ovo nije bio centaršut već dodavanje u zrak.

Vela: "Na startu utakmice temperatura je bila visokih 33°, da bi početkom drugog dijela naglo zahladnilo. Sada je 32°.

Ćiro: ovaj sudac je papak. Pravi papak! On tu nikad nebi sudio da nije talijan. Ma... dajte mi perece. Jest cu da nemoram gledat ovo.


Nakon što je Lippi uveo Gattusa, a izvukao Tottija van:
Bogdan: "Mislio sam da će Lippi izvaditi jednog od 2 napadača. Onda bi Talijani igrali s jednim napadačem."


Baho Topalbećirević "Italijani slabo koriste krila, lijevo ide Zambrota ali desno nemaju nikoga... osim Berluskonija"

Balog: "Uh što bi se desilo da Australija danas dobije Brazil ne smijemo niti razmišljati o tome"
Bogdan: "Pa onda bi Australija bila sigurna pa bi je mi lakše dobili i mi bi tada išli dalje"


Vela: Phillip Lahm jedini ima dres s dugim rukavima
Bogdan: Zima mu je, jer je mali


Bogdan; ovo je trebalo ići na drugu vratnicu.
Vela; prošli put si rekao da treba ići na prvu vratnicu. nisi nikad zadovoljan.
Bogdan; da ovo je bilo loše. dobro je kad je lopta u golu.
Vela; da, tako bi i ja znao reć da je dobro.

Bogdan: "Ne samo da su sve tri argentinske zamjene dale gol nego su se i (***) dobro proigravale i stvarale prilike."


 Vela: Tko je više seksi, Ballack ili Beckham?
Bogdan: Još uvijek gledam ljepši spol...
Vela: Dobro je, dobro si se izvukao...



Bogdan: Čehoslovačke
Vela: Češke... Češke
Bogdan: Ti si isto reko jedanput...
Vela: Da, ali sam objasnio.
Bogdan: Da, da...



Bogdan: Sad bih ja još nešto rekao, ali neću.
Vela: Da, nemoj!!!

Stanko1 (citat):

Doktor Živago (citat):

Doktor Živago (citat):

Ovi današnji komentatori su luk i vodica spram legendi iz Jugoslavije

Osim Drage ćosića koji je komentirao svj.nog.prvenstvo iz Rusije...potuno navijački za Hrvatsku..ali..tko bi mu zamjerio. Komentirao je samo utakmice nase repke..ali to bolje zna Stanko

Ne znam zašto bih bolje znao, ali znam da mi je Drago Ćosić od svih sportskih reportera/komentatora iz svih krajeva naše bivše Juge bio najiritantniji. Prvo, on nije komentirao nego se derao na gledatelje televizije. I drugo, kada bi Hrvatska dala gol proizvodio je takve zvuke da bi ga se i vučji čopor uplašio. Sve u svemu izrazito odbojan lik.

Ma i neki drugi komentatori su se derali kad bi prenosili tekme...pogotovo Južnoamerikanci...Bože sačuvaj.
I kod ovih naših se vidi da se nisu spremili...to odbija i iritira gledatelje

Svjetsko prvenstvo u Čileu i ''Bitka u Santiagu'' 2. lipnja/juna 1962.
 
Utakmicu Čile - Italija komentator BBC-a David Coleman okarakterizirao je kao ''najgluplju, najstrašniju, najodvratniju i najsramotniju nogometnu predstavu možda i u povijesti te igre''
 
Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1962. u Grupi 2 natjecale su se reprezentacije Zapadne Njemačke, Italije, Čilea i Švicarske. U prvom kolu Zapadna Njemačka i Italija odigrale su 0:0, dok je Čile pobijedio Švicarsku 3:1. Slijedilo je drugo kolo u kojem su se sastali Čile i Italija, a čija utakmica će biti upamćena kao ''Bitka za Santiago'' (Battle of Santiago, Battaglia di Santiago, Batalla de Santiago).
Događaji na utakmici imaju ne-nogometnu predpovijest, a pokrenuli su je talijanski novinari Antonio Ghirelli i Corrado Pizzinelli koji su opisali glavni čileanski grad Santiago kao ''rukavac smetlišta'' u kojem ''telefoni ne funkcioniraju, taksiji su rijetki koliko i vjerni muževi, telegrami za Europu koštaju koliko noga i ruka, glavni grad ima 700 hotelskih kreveta, a pisma se otpremaju nakon pet dana''. Za stanovnike su napisali da su ''izgladnjeli, nepismeni, alkoholičari i sirotinja'' te da su ''čitavi kvartovi predani otvorenoj prostituciji''. Organiziranje svjetskog prvenstva od strane Čilea usporedili su s ''Mussolinijevom odlukom da pošalje naše zrakoplovstvo da bombardira London, a do njega nije ni stiglo''. Na kraju su zaključili da su Čileanci ''ponosno siromašni i zaostali''. Novine La Nazione i Corriere della Sera napisale su da je dodjeljivanje svjetskog prvenstva Čileu ''čista ludost''. Čileansko novinstvo nije ostalo dužno i opisalo je Talijane kao ''fašiste, mafioze i drogeraše'' koji pate od ''previše želje za seksom''. Talijanski novinari koji su ružno pisali o Čileu istjerani su iz zemlje, a jedan argentinski dopisnik je bio isprebijan i završio je u bolnici jer su ga zamijenili za Talijana.
U tako užarenoj atmosferi došla je utakmica drugog kola Grupe 2 između Čilea i Italije. Utakmica je odigrana 2. lipnja 1962. na Estado Nacional u Santiagu pred 66.000 gledatelja, a sudac je bio Englez Ken Aston.
 
Ken Aston:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Reprezentacija Italije na svjetskom prvenstvu u Čileu - u stražnjem redu Cesare Maldini, Lorenzo Buffon, José Altafini , Gianni Rivera, Sandro Salvadore, Enzo Robotti; u prednjem redu Omar Sivori, Giacomo Losi, Luigi Radice, Giorgio Ferrini, Giampaolo Menichelli:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za Čile su na teren istrčali Misael Escuti, Luis Eyzaguirre, Carlos Contreras, Raúl Sánchez, Sergio Navarro, Jorge Toro, Eladio Rojas, Jaime Ramírez, Honorino Landa, Alberto Fouilloux i Leonel Sánchez, a za Italiju Carlo Mattrel, Mario David, Francesco Janich, Sandro Salvadore, Enzo Robotti, Paride Tumburus, Giorgio Ferrini, Bruno Mora, José Altafini, Humberto Maschio i Giampaolo Menichelli. Da će igra biti prljava najavio je prvi faul već u 12. sekundi utakmice, a u 8. minuti isključen je Ferrini zbog oštrog prekršaja nad Landom. Ferrini nije htio izaći iz igre i napustio je teren tek kada su ga odvukli policajci.
 
Policajci izvode Giorgija Ferrinija sa terena:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sudac Aston je žmirio na oba oka pred grubim prekršajima Čileanaca, primjerice kada je Leonel Sánchez krošeom počastio talijanskog braniča Davida. Nekoliko minuta kasnije David je pokušao uzvratiti udarac Sánchezu, nije uspio ali je bio također isključen iz igre. Italija je ostala s dva igrača manje, a međusobno vrijeđanje i pljuvanje je nastavljeno. Čak četiri puta morala je intervenirati policija. Glavni ''šerif'' reprezentacije Čilea Leonel Sánchez u jednom trenutku je udarcem laktom slomio nos Maschiu, ali je opet prošao nekažnjeno što Talijani nisu pripisali u dobro sucu Astonu. Oslabljeni Talijani držali su se dobro do potkraj utakmice, a onda su Ramirez u 73. i Toro u 87. minuti donijeli Čileu pobjedu od 2:0.
 
Leonel Sánchez:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mario David:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nekoliko incidentnih situacija na utakmici Čile - Italija:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Incidenti su nastavljeni i nakon utakmice, pa su Čileanci gađali kamp talijanske reprezentacije kamenjem. Utakmica Čile - Italija izravno je odlučila drugog putnika u četvrtfinale iza Zapadne Njemačke. Italiji nije ništa značila ni pobjeda 3:0 protiv Švicarske ni pobjeda Nijemaca 2:0 protiv Čilea - domaća momčad je na kraju imala bod više.
''Bitka u Santiagu'' pokrenula je lavinu komentara i naravno zgražanja. Tako je komentator BBC-a David Coleman okarakterizirao utakmicu kao ''najgluplju, najstrašniju, najodvratniju i najsramotniju nogometnu predstavu možda i u povijesti te igre'' (the most stupid, appalling, disgusting and disgraceful exhibition of football, possibly in the history of the game).

Dva rođaka na golu reprezentacije Italije
 
Na svjetskom nogometnom prvenstvu 1962. godine u Čileu prvi vratar talijanske reprezentacije bio je Lorenzo Buffon, koji na svoju sreću nije nastupio na utakmici poznatoj kao ''Bitka u Santiagu'' (branio je na prvoj i trećoj utakmici).
Lorenzo Buffon (rođen 1929., danas još dobro držeći 91-godišnjak) bio je vratar Milana, Intera i Fiorentine. U razdoblju od 1948. do 1965. godine odigrao je 422 službene utakmice za ukupno šest klubova. Pet puta bio je u momčadi prvaka Italije, od čega četiri puta s Milanom i jednom s Interom. Za reprezentaciju Italije branio je od 1958. do 1962. godine na 15 utakmica.
 
Lorenzo Buffon:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
S obzirom na rijetko prezime, netipično za Talijane, provjerio sam je li Lorenzo u kakvom srodstvu s puno poznatijim Gianluigijem Buffonom. I našao sam da su relativno bliski rođaci - Lorenzo je bratić (brat od strica ili tetke) Gianluigijevog djeda. Tako da mu dođe nešto kao ''deda-stric'' u trećem koljenu.
 
Gianluigi Buffon:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Otac i sin na golu Dinama
 
Rijetki su slučajevi da za isti nogometni klub nastupe i otac i sin, k tome na istoj poziciji u momčadi (vratar), a jedan od takvih primjera je obitelj Stinčić.
Branko Stinčić (1922.-2001.) počeo je nogometnu karijeru kao vratar NK Pekarski, a zatim je prešao u NK Trešnjevka za koji je branio od 1942. do 1945. godine. Godine 1945. prešao u novoosnovani NK Dinamo. Zatim je pozvan na odsluženje vojnog roka u Splitu gdje je branio za NK Mornar. Tu ga je primijetio Luka Kaliterna i pozvao ga u Hajduk, gdje je postao prvi vratar i bio je u momčadi koja je 1946. osvojila prvenstvo Hrvatske. Za Hajduk je odigrao 74 službene utakmice. Prvi vratar Hajduka bio je do 1949. kada ga je zamijenio Vladimir Beara, a Stinčić se vratio u Dinamo i bio u klubu do 1954.godine. Igračku karijeru završio je 1958. godine kao vratar zagrebačkog NK Lokomotiva. Imao je i jedan nastup za reprezentaciju Jugoslavije, 1951. godine protiv Norveške (2:4).
 
Branko Stinčić:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njegov sin Željko Stinčić također je branio za NK Dinamo i u razdoblju od 1968. do 1981. godine nastupio u 189 službenih utakmica. Također ima jedan nastup za reprezentaciju Jugoslavije, 1979. godine protiv Španjolske (1:2).
 
Željko Stinčić:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi europski trofej jednog jugoslavenskog kluba - Dinamo i Kup velesajamskih gradova 1967. godine
 
Pobjednik Kupa plasirao se u prvom kolu u nastavak natjecanja čistom srećom - bacanjem novčića
 
Najveći uspjeh jugoslavenskog nogometa ostvarila je FK Crvena Zvezda 1991. godine osvajanjem Kupa europskih prvaka, pobjedom u finalu nad momčadi Olimpique iz Marseillesa, a nakon toga i osvajanjem Interkontinentalnog kupa pobjedom nad čileanskim klubom Colo-Colo. No prva momčad iz Jugoslavije koja je osvojila jedan europski trofej bio je zagrebački Dinamo, koji je 1967. osvojio Kup velesajamskih gradova (preteča današnjeg Kupa EUF-a).
Za to natjecanje mnogi danas i ne znaju, a neki ga i podcjenjuju. Ali je u njemu sudjelovao čitav niz slavnih klubova kao što su Juventus, Leeds United, Napoli, Valencia, Sevilla, Athletic Bilbao, Porto i Ferencváros. Igralo se po dvostrukom kup-sistemu, a iz Jugoslavije su nastupili Dinamo, Crvena Zvezda i ljubljanska Olimpija.
U prvom kolu Dinamo se namjerio na čehoslovački klub Spartak iz Brna. Prva utakmica odigrana je u Brnu 21.rujna/septembra 1966.godine, a za Dinamo su je odigrali Škorić, Cvek, Lončarić, Mesić, Jukić, Blašković, Pavić, Zambata, Kiš, Lamza i Rora. Nije počelo dobro jer je Spartak pobijedio s 2:0. Uzvratna utakmica odigrana je u Zagrebu 5. listopada/oktobra 1966., a Dinamo je golovima Slavena Zambate u 4. i Hrvoja Jukića u 73. minuti pobijedio istim rezultatom - 2:0. Kako je rezultat bio izjednačen odlučila je kocka, a novčić se okrenuo na Dinamovu stranu. Tog dana sreću su imali Škorić, Cvek, Braun, Mesić, Brnčić, Blašković, Pavić, Zambata, Kiš, Jukić i Lamza.          
 
Slaven Zambata:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Idući protivnik Dinama bio je škotski klub Dunfermline. U prvoj utakmici odigranoj 26. listopada u Dunfermlineu domaća momčad je pobijedila s 4:2, a golove za Dinamo postigli su Josip Gucmirtl i Zambata. Dva gola za Dunfermline postigao je Alex Ferguson, kasnije čuveni menadžer Manchester Uniteda. Za Dinamo su igrali Škorić, Cvek, Gračanin, Braun, Brnčić, Blašković, Novak, Jukić, Zambata, Gucmirtl i Rora. Uzvratna utakmica odigrana je u Zagrebu 2. studenog/novembra 1966. i Dinamo je golovima Zambate u 32. i 77. minuti pobijedio s 2:0 te se plasirao u nastavak natjecanja. Pobjedu su ostvarili Škorić, Cvek, Gračanin, Mesić, Brnčić, Blašković, Novak, Jukić, Zambata, Gucimrtl i Rora.     
 
Josip Gucmirtl:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U trećem kolu Dinamo je igrao s imenjakom iz rumunjskog Piteștija. Prvu utakmicu odigranu 19. veljače/februara 1967. u Piteștiju Dinamo je dobio s 1:0 golom Zambate. Igrali su Škorić, Brnčić, Braun, Mesić, Ramljak, Blašković, Jukić, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora. Revanš je odigran 1. ožujka/marta 1967. u Zagrebu i završio je bez golova - 0:0. Dinamo se plasirao u četvrtfinale Kupa velesajamskih gradova, a utakmicu su odigrali Škorić, Cvek, Braun, Mesić, Ramljak, Brnčić, Novak, Jukić, Kiš, Gucmirtl i Rora.
U četvrtfinalu je Dinamo dočekao veliki izazov - legendarni Juventus. Prva utakmica je odigrana u Torinu i završila je rezultatom 2:2, a oba gola za Dinamo postigao je Jukić. Za Dinamo su igrali Škorić, Cvek, Brnčić, Belin, Ramljak, Mesić, Novak, Jukić, Zambata, Gucmirtl i Rora. U drugoj utakmici u Zagrebu Dinamo je pobijedio s 3:0 golovima Marijana Novaka u 4., Zlatka Mesića u 67. i Rudolfa Belina u 73.minuti i izbacio ''staru damu'' iz daljeg natjecanja. Veliku pobjedu ostvarili su Škorić, Cvek, Brnčić, Belin, Ramljak, Mesić, Jukić, Gucmirtl, Novak, Lamza i Rora.
 
Zlatko Mesić:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U polufinalu se Dinamo sastao s ekipom njemačkog prvoligaša Eintracht iz Frankfurta, za koju je igrao i proslavljeni jugoslavenski reprezentativac Fahrudin Jusufi. Prva utakmica je odigrana 7. lipnja/juna 1967. u Frankfurtu i nije završila dobro za Dinamo - Eintracht je golovima Grabowskog u 11., Bechtolda u 14.i Solza u 67. minuti pobijedio s 3:0. Za Dinamo su igrali Škorić, Cvek, Gračanin, Belin, Ramljak, Brnčić, Novak, Mesić, Zambata, Lamza i Rora. U uzvratnom susretu odigranom 14. lipnja u Zagrebu nitko nije davao Dinamu nikakve šanse nakon, činilo se, nedostižnih 0:3 iz Frankfurta. No dinamovci su golovima Zambate u 14., Novaka u 15. i Gucmirtla u 87. minuti izravnali rezultat. U produžecima je pobjednika riješio Belin golom iz jedanaesterca u 102. minuti za konačnih 4:0. Bila je to veličanstvena predstava zagrebačkih plavih, utakmica o kojoj se priča i danas. Podvig su ostvarili Škorić, Brnčić, Blašković, Belin, Ramljak, Mesić, Novak, Gucmirtl, Zambata, Lamza i Rora. Nažalost, junak utakmice Stjepan Lamza doživio je nesreću koja mu je okončala karijeru. Pobjedu su dinamovci proslavili u ''Vili Rebar'' na Medvednici gdje je Lamza popio malo previše, odveli su ga u sobu i zaključali da odspava dok se ne otrijezni. No on je htio izaći, a kako su vrata sobe bila zaključana izašao je na balkon, oslonio se na trulu ogradu, pao na terasu i teško se ozlijedio.
 
Detalj sa utakmice Dinamo - Eintracht:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Stjepan Lamza:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Osim što je ostao bez Lamze Dinamo je nakon utakmice s Eintrachtom dobio i novog trenera - Branka Zebeca zamijenio je Ivica Horvat. Protivnik u finalu bila je engleska momčad Leeds United u kojoj je između ostalog igrao i Jackie Charlton, član reprezentacije koja je godinu dana ranije osvojila svjetsko prvenstvo. Englezi su bili pomalo bahati i uvjereni da će lako izaći na kraj ''tamo nekim Dinamom iz tamo nekog Zagreba'', ali su se prevarili.
Prva utakmica odigrana je u Zagrebu i Dinamo je golovima Marijana Čerčeka u 39. i Krasnodara Rore u 59. minuti glatko pobijedio s 2:0. Uzvratna i odlučujuća utakmica odigrana je 6. rujna u Leedsu. Engleska momčad je jurišala na gol Dinama, ali bez uspjeha - završilo je 0:0. Junak utakmice bio je Dinamov vratar Zlatko Škorić koji je uspješno sačuvao svoju mrežu. Na kraju utakmice veselju nije bilo kraja - Dinamo je postao pobjednik Kupa velesajamskih gradova!
U obje utakmice nastupila je ista momčad: Škorić, Gračanin, Brnčić, Belin, Ramljak, Blašković, Čerček, Pirić, Zambata, Gucmirtl i Rora.
 
Detalj sa utakmice Leeds United - Dinamo:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zlatko Škorić:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Momčad Dinama, pobjednik Kupa velesajamskih gradova 1967. godine - u stražnjem redu Slaven Zambata, Zlatko Škorić, Branko Gračanin, Filip Blašković, Rudolf Belin, Denijal Pirić; u prednjem redu Krasnodar Rora, Marijan Čerček, Marijan Brnčić, Mladen Ramljak i Josip Gucmirtl:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Uz prethodni post bih priložio sliku iz osobne arhive.[You must be registered and logged in to see this image.]