Miran.
Zadnje vrijeme se posložilo mnogo stvari.
Pa krenimo redom.
U šumi kod "bunkera" tj. osmatračnice si pronašao na stablu potpis vojnika graničara Shabani Iljaz koji je iz mjesta Kumanovo država Makedonija.
Evo te slike.
[You must be registered and logged in to see this image.] Zatim sam na stranicama ovoga foruma napokon pronašao ime kapetana koji je meni i Shabaniju Iljazu došao jednu noć u kontrolu u karaulu "Ceršak" a zvao se je kapetan - Mile Milić i radio je u Mariboru u kasarni "Tone Tomšič" V.P. 8164/20-4.
Evo na ovoj slici se vidi njegovo ime i prezime i njegov potpis kao i vojna pošta u kojoj je radio.
[You must be registered and logged in to see this image.] Zatim sam ja postao kapetan I klase.
A onda sljedeća stvar.
Nedavno sam upoznao tu gdje ja živim dva čovjeka.
Pa sam utvrdio da su oni makedonci.
Nevjerojatno je to što su oni iz mjesta Kumanova u kojem živi vojnik graničar Shabani Iljaz.
A još nevjerojatnije je to što izgleda oni poznaju jednog Shabani Iljaza koji ima godina kao i ja i koji je mali rastom kao što je bio i Shabani Iljaz koji je bio vojnik graničar u karauli "Ceršak".
Pa sam im rekao da kada se vrate kući da mi jave da li je to baš taj Shabani Iljaz koji je bio vojnik graničar u karauli "Ceršak" 1988/1989 godine.
I zbog toga sam odlučio da ovoj događaj postavim na ovim stranicama.
Neki su sa F.B.P.N. JNA ovo već vidjeli a znam da ti ovo nisi vidio niti si za ovo znao.
KONTROLA KAPETANA MILE MILIĆA IZ GRANIČNOG ODSJEKA MARIBOR
Karaula „Ceršak“ V.P. 5457, granični odsjek Maribor.
Jugoslavensko - Austrijsku granicu je čuvala JNA 24 sata na dan bez obzira na vremenske nepogode, praznike, subote, nedjelje, božić, novu godinu, vrućinu, hladnoću, vjetar, kišu, snijeg, blato, uvijek je netko od vojske na njoj morao biti.
Bar je tako trebalo biti teoretski i praktično ali…
Dana 17.1.1989. god. utorak, po rasporedu komandira karaule zastavnika prve klase Spasković Radoja bio sam raspoređen da budem ja i vojnik SHABANI ILJAZ u graničnoj patroli i na zasjednom mjestu „Rupa“ kod graničnog kamena 45 - sekcija 8, u vremenu od 01:45 sati pa do 06:00 sati.
Zasjedno mjesto „Rupa“ se nalazi na sastavu rajona karaule „Ceršak“ i karaule „Šentilj“.
Tu noć je bilo jako hladno, reklo bi se da se je krv u žilama ledila od hladnoće, medvjed bi krepao od hladnoće ako bi izišao iz brloga.
Ja sam bio vođa granične patrole dok je Shabani Iljaz bio moj pomoćnik.
Za polazak na granicu morali smo biti opremljeni kao da je država u ratu, nosio sam puškomitraljez M72B1, 120 metaka, radio stanicu, lisice, obukli bi se tako da bi nam i medo zavidio.
Shabani Iljaz je dužio pušku M70AB2, te je nosio rap sa municijom i imao je baterijsku lampu.
Bez obzira na sve to opet je hladno, opet se moramo kretati po mraku kroz gustu šumu vrhom jednog brda od karaule „Ceršak“ do zasjednog mjesta „Rupa“ koji se nalazio kod graničnog kamena 45 - sekcija 8, što je razdaljina od 2184 metra i to sve uzbrdo.
Tu noć sam ja odlučio da na granicu ne idemo već da ostanemo u karauli gdje je bilo toplije.
Shabani Iljaza nije trebalo puno nagovarati, odmah je prihvatio moj prijedlog.
Komunistička Jugoslavijo neka te bog čuva mi ostajemo u karauli u toplome.
Nepisano pravilo je bilo da granična patrola koja ne ode na zasjedu i u obilazak državne granice ostane u prizemlju karaule u učionici gdje legnemo na klupe a rap stavimo pod glavu kao jastuk i tako spavamo i čekamo kraj smjene.
Također po pravilu ispred karaule bi trebao na straži biti stražar ali tu noć je bio IBOV MUSTAFA - Makedonac i njemu je bilo hladno i on je tu noć ušao u karaulu u učionicu gdje je bilo toplo.
Ja i Shabani Iljaz smo zauzeli pozicije svatko na svoju klupu i tu smo ležali.
Stražar Ibov Mustafa je uvijek sjedio na stolici kod prozora i gledao je u smjeru kapije karaule koja je od karaule bila udaljena oko 70 metara.
Iskustvo nas je naučilo da od karaule oko 500 metara dalje (kod nekog smetlišta) ima jedna okuka te kada neko vozilo krene prema karauli svjetla vozila zasvijetle i ono nam je upozorenje da bi netko mogao doći u karaulu.
Slika broj 1
[You must be registered and logged in to see this image.] Na slici broj 1 strelica pokazuje karaulu i okuku na kojoj bi mi noću vidjeli svjetla vozila koje bi nam se približavalo i to bi nam bio znak za uzbunu tj. da bi nam netko mogao doći u karaulu u kontrolu.!
Pošto su tu noću znali dolaziti i seoski jebači nikada nismo bili sigurni da li je netko došao na tu osamu u mraku jebavati seoske cure u autu ili nam je netko dolazio u kontrolu.
Kada smo počeli spavati u 02:30 sati od jednom se skoči Ibov Mustafa sa stolice i kaže: „Vidio sam auto u daljini zasvijetlilo je.‼!“.
Mi smo se podigli sa klupe i gledamo sva trojica kroz prozor, da je auto i da je netko dolazio u kontrolu već bi tih 500 metara makadam puta prešao i došao do karaule.
Možda su to ipak momci iz sela Ceršak koji su došli jebavati seoske cure tu u mraku na osami.
Ibov Mustafa neće da iziđe iz karaule vani ne mili mu se vani je hladno i dalje gleda kroz prozor ulaznu kapiji karaule koja se jedva vidi po mraku.
Ja i Shabani Iljaz se vračamo nazad na klupe leći nastaviti spavati i sanjati tamo gdje smo stali.
Ibov Mustafa sad već opušten sjeda na stolicu kod prozora i dalje gleda kroz prozor vani.
Od trenutka kada su se svjetla auta vidjela prošlo je oko 5 minuta i ništa se ne događa, da je netko dolazio u kontrolu već bi morao doći makadam putom do karaule.
Tako ja i Shabani Iljaz ležimo, pomislili smo da se nije Ibovu Mustafi možda učinilo da vidi svjetlo auta.
Ka od jednom skoči se sa stolice stražar Ibov Mustafa i u pola glasa kaže: „Neko dolazi“ i on istrči iz učionice vani.
Pravilo je da mora uskočiti u betonski rov koji je bio ispred karaule i iz njega zaustavljati nepoznate osobe, jer ispred karaule nema nikakvoga osvjetljenja.
Ja i Shabani Iljaz gledamo iz mračne učionice kroz prozor i stvarno vidimo u daljini da netko dolazi, ali tko je to, iskustvo nam je kazalo da nikada nitko iz sela nije zalutao do naše karaule noću.
Ja i Shabani Iljaz pognuti izlazimo iz učionice u hodnik te krećemo desno prema trpezariji.
Čujemo tada Ibova Mustafu dere se „Stoj“, netko odgovara „Stao sam“ Ibov Mustafa se dere „Ko ide“, taj netko odgovara: „Kapetan Mile Milić, kontrola je iz graničnog odsjeka Maribor“.
Uh presjeklo me je kada sam to čuo, „Kapetan“, samo mi je još to trebalo.
Čujem Ibova Mustafu dere se : „Kapetan naprijed ostali stoj“ (iako je kapetan Mile Milić bio sam, to je glupo JNA pravilo), kada mu se kapetan Mile Milić približio, viče Ibov Mustafa „Stoj, lozinka“, kaže kapetan Mile Milić „POLIGONKA“ Ibov Mustafa mu u pola glasa odgovara „PROZOR“.
U to vrijeme u prizemlju hodnika karaule Iljaz Shabani predlaže bježimo u trpezariju i iskočimo kroz prozor vani na suprotnu stranu karaule i bježimo u šumu.
Ja nisam htio jer svi prozori na karauli imaju osim prozora i metalne kapke i ako ih počnemo otvarati to klapa, a vani je tiha noć i sve se čuje a još kada iskočimo sa visine od oko 250 cm pa lupnemo od pod i ako nam ispadne puška a ja još imam problema sa okvirom za metke na pušci jer zna feder iz njega iskočiti kada se naj manje nadam.
Uglavnom to iskakanje preko prozora nije dolazilo u obzir.
Moj plan 2 je bio sakrijmo se u srednju sobu u prizemlju tj. u spavaonicu drugoga odjeljenja.
Slika broj 2
[You must be registered and logged in to see this image.] Prozor pod brojem 1.
To je bila učionica u karauli u njoj smo spavali na klupama ja i Shabani Iljaz.
Kroz taj prozor je Ibov Mustafa gledao vani da li se netko približava karauli tj. on je iz učionice "stražario".
Prozor pod brojem 2.
To je bila spavača soba drugog odjeljenja.
U tu spavaču sobu smo se ja i Šabani Iljaz sakrili da nas ne pronađe kapetan Mile Milić koji je došao u kontrolu iz graničnog odsjeka Maribor.
Tu kapetan Mile Milić neće ulaziti jer je kasna noć a i vojska sada spava.
Uletimo mi u spavaonicu, vojnici spavaju, sada nam je ta spavaonica prva i zadnja nada sve druge varijante su nam propale.
Stojimo u mraku sobe odmah do vrata i slušamo što se dešava u karauli u jednom trenutku u mračnoj sobi Shabani Iljaz pali baterijski lampu u svjetlo priguši prstima pa me izbezumljeno pogleda kao nikada prije širom otvorenih očiju i šapće mi: „Zaboravio sam rap sa municijom u učionici“.
Kažem mu ja: „Majku ti jeben kako si to mogao zaboraviti.‼“
Reakcija Shabani Iljaza je tada bila da je podigao ramena i obrve u istom trenutku i gleda me.
Nisam mogao vjerovati da mi to kaže, sad je gotovo pomislio sam, to je početak kraja.
Kažem mu ja dobro sad je gotovo, ne govori ništa, muči .
Čujem kako kapetan Mile Milić ulazi u prizemlje karaule u tom trenutku sa kata karaule silazi dežurni karaule Radmanović Stanoje - (on je Srbin, iz Bosne i Hercegovine) i kapetan Milić mu govori: „Dežurni hajdemo pogledati prostorije karaule“.
Meni se odsjekle noge kada sam to čuo, da sam mogao propasti u zemlju propao bi.
Kapetan je bio od mene na udaljenosti od oko 5 metara.
Kažem ja Shabani Iljazu sakrijmo se ispod kreveta.
Ta soba je u svakom kutu imala po krevet sa krevetom na kat znači sa desne strane su bila 4 kreveta a sa lijeve strane još 4 krevet a između kreveta sa svake strane su smještene 4 vojničke kasete.
Ja sam se zavukao odmah ispod prvog kreveta sa desne strane a Shabani Iljaz se je uvukao ispod zadnjeg lijevog kreveta.
Slika broj 3
[You must be registered and logged in to see this image.] Ovo je skica spavaonice u kojoj smo se sakrili ja i Shabani Iljaz.
Strelica broj 1- Pokazuje mjesto kreveta ispod kojeg sam se ja sakrio.
Strelica broj 2- Pokazuje mjesto kreveta ispod kojeg se sakrio Šabani Iljaz.
Strelica broj 3- Pokazuje mjesto do kojeg je došao kapetan Milić i gdje je gledao
deku koja je pala sa kreveta ispod kojeg se uvukao Šabani Iljaz.
Strelica broj 4- Pokazuje mjesto na kojem je pala deka.
Čujem kako se pale svjetla u učionici i kapetan Milić kaže dežurnome Radmanović Stanoji: „Dežurni što je ovo, čiji je ovo rap sa municijom“.
Čujem kako dežurni karaule Redmanović Stanoje kaže: „Druže kapetane možda ga je netko ostavio dok je čistio oružje u učionici“.
Kaže kapetan Mile Milić dežurnome: „Dežurni spremite rap u soške“.
(Da je u tom trenutku kapetan sa tim rapom otišao do soški vidio bi da svaka puška ima svoj rap i da taj rap nema pripadajuću pušku to bi mu bio znak da je od granične patrole koja je skrivena tu u karauli ili oko karaule.)
Zatim su ugasili svjetlo u učionici.
Sada nisam znao kakva mu je namjera kapetanu Miliću, kuda će sada krenuti.
Ma neće on sada ulaziti u spavaonice, možda će obići trpezariju, podrum, potkrovlje, osmatračnicu i onda će ići dalje.
Kada otvaraju se vrata spavaonice u prizemlju u kojoj smo se mi sakrili.
Svjetlo iz hodnika obasja 50% spavaonice.
Pomislio sam ma neće valjda sada ulaziti u spavaonicu tu sada vojska spava.
Kada uđe kapetan Milić u spavaonicu dva koraka i stade u jednom trenutku upali se svjetlo u spavaonici.
Nisam mogao vjerovati da se to događa.!
Je da je kapetan upalio svjetlo ali meni se je smrklo.!
Majko moja, sada je gotovo.!
Već vidim kako me vojna policija hapsi, vodi u Maribor na sud, pa suđenje, pa zatvor, pa produžetak vojske, gotovo je ovo je kraj vojnika graničara.
Samo sam čekao da pogleda ispod kreveta ispod kojeg sam ja.!
Kakvo ću mu lice složiti, dali da mu se nasmijem od uha do uha ili da maramicom brišem suze ili da se pravim da popravljam federe na krevet vojniku koji iznad mene spava.
U jednom trenutku kapetan Mile Milić krene niz sobu prema prozorima.
Ispod kreveta gledam kako čizmama korača po sobi.
Ja se nisam nadao da će on ući u sobu tako da nisam ušao ispod kreveta do kraja tj. do zida.
Polako i oprezno se pomičem prema zidu i za sobom povlačim puškomitraljez M72B1, molim boga samo da mi ne iskoči feder iz okvira na puškomitraljezu jer u okviru ima 30 metaka i jak je pritisak na feder.
Usput na suprotnoj strani sobe gledan krevet ispod kojeg se uvukao Šabani Iljaz i vidim da dok je ulazio ispod kreveta za sobom je povukao deku vojnika koji se spavao na tom (prizemnom) krevetu i deka je pala na pod.
Kapetan Mile Milić je stao do te deke.
Sada će se sagnuti da je podigne i vidjet će ispod kreveta Shabani Iljaza i gotovo je, a iz tog kuta ima dobar pogled na krevet ispod kojeg sam ja.
Vidim kako se kapetan Milić okreće i obraća se dežurnom karaule: „Dežurni vidim sobe su neuredne, ima opušaka po sobi“.
Molim boga samo da ne pogleda ispod kreveta umjesto opuška vidjet će mene.
Tada kapetan Milić naređuje dežurnom karaule Radmanović Stanoji : „Dežurni podigni ovu deku sa poda i pokrij vojnika“.
Vidim ispod kreveta kako u sobu ulazi Radmanović Stanoje i podiže deku sa poda i pokriva vojnika na krevetu čija je bila deka.
Kapetan Mile Milić tada korača sobom i gleda vojnike koji spavaju, možda je mislio da će graničnu patrolu naći kako spava u krevetu.
U jednom trenutku kapetan Mile Milić i dežurni karaule izlaze iz sobe u hodnik, gase svjetlo u sobi i idu u obilazak ostalih soba.
Uh, pomislio sam ono naj gore je prošlo.
Neki vojnici su se probudili u spavaonici u kojom smo se ja i Shabani Iljaz sakrili.
Dok je kapetan Milić obilazio ostale sobe čujem da ispred karaule dolazi jedno vozilo.
(Što se dogodilo, kapetan Mile Milić je iz Maribora došao sa tim vozilom oko 500 metara od karaule te je vozaču rekao da tu stane i da će on pješice doći do karaule a vozač je rekao da sa vozilom dođe do karaule za 10-ak minuta, tako da bi kapetan Milić mogao iznenaditi vojsku na karauli).
Ja i Shabani Iljaz smo se izvukli ispod kreveta i došlo smo do vrata sobe i slušamo da li se čuje kapetan Mile Milić te pokušavamo pogoditi gdje se nalazi u karauli.
Više nisam bio siguran gdje se kapetan Milić nalazi u karauli tj. što radi i u kojoj je prostoriji.
Nekoliko vojnika u sobi u kojoj smo se sakrili su se probudili i njima je zanimljivo što se događa.
Meni niti je zanimljivo niti mi se više spava.
Ako ja i Shabani Iljaz izađemo iz sobe u hodnik naoružani o opremljeni do zuba što ako se u hodniku sretnemo sa kapetanom Milom Milićem.
Što mu reći, druže kapetane evo u 03:00 sati mi se malo vježbamo naoružavati i oblačiti.!?
Tada sam rekao vojniku koji se zvao BALAJ TIBOR (on je Mađar mislim da je iz Vojvodine), hajde kao slučajno u zahod pa vidi gdje je sada kapetan Milić.
Otiđe Balaj Tibor i nakon 2 minute se vrača i kaže kapetan Mile Milić je sada na katu u dežurani, traži od dežurnog karaule Radmanović Stanoja da probudi svoga pomoćnika NIKOLIĆ G. (mislim da mu je ime Goran) te da će sa njim ići u kontrolu granične patrole na zasjednom mjestu „Rupa“.
Kada je to meni rekao Balaj Tibor skoro sam pao u nesvijest.
Pa ovo je prava noćna mora, film strave i užasa je mila majka za ovo što sam pretrpio.
Ja i Shabani Iljaz smo ta granična patrola i morali smo biti na zasjednom mjestu „Rupa“.
Možda to onome ko ovo čita ne znači ništa.!
Ali problem je u tome što se to zasjedno mjesto „Rupa“ nalazi zapadno od karaule „Ceršak“ na vrhu jednog brda tj. naj zadnja zapadna točka karaule „Ceršak“.
Možda vam ni to ništa ne znači ali to je daleko 2184 meta.!
Ali nije ni to problem već je problem što je 5% nizbrdica a 95% te udaljenosti uzbrdica, još noć, još hladno a jedino Shabani Iljaz ima baterijsku lampu.
Tada sam htio izići iz sobe ja i Shabani Iljaz te pobjeći iz karaule vani.
Ali u sobi je tada bio budan vojnik NUKA NEĐIN - Srbin - iz Srbije - mislim da je bio iz Beograda.
Kaže Nuka Neđim, ne izlazi vani, vani je vozač od kapetana Mile Milića, može te ocinkati njemu.
Onda sam odustao i od toga.
Sada sam čekao da kapetan Milić i pomoćnik dežurnog iziđu vani iz karaule i krenu sa vozilom prema zasjednom mjestu „Rupa“ granični kamen 45 - sekcija 8.
Čujem kroz vrata kako kapetan Milić i pomoćnik dežurnog silaze niz stepeništa sa prvoga kata i izlaze ispred karaule i sjedaju u vozilo.
Auto se pali i oni odlaze iz kruga karaule „Ceršak“ u kontrolu meni i Shabani Iljazu na zasjedno mjesto „Rupa“.
Kada sam sa Shabani Iljazom izišao iz sobe došao je do nas dežurni karaule Radmanović Stanoje i kaže nam: „Bježite na teren, kapetan Milić vam je išao u kontrolu“.
Sada kapetan Milić sa autom mora preći jednim putem oko 4 kilometra i oko 600 metara pješice do zasjednog mjesta „Rupa“, dok mi moramo pretrčati 2184 metra.
Shabani Iljaz je iz karaule uzeo svoj zaboravljeni rap sa municijom.
Odmah smo počeli trčati prema zasjednom mjestu „Rupa“.
Pošto se karaula nalazi na jednom brdu odmah je bila nizbrdica tako da je taj dio prošao dobro ali to je oko 150 metara spusta niz "stepenice".
Shabani Iljaz svijetli baterijskom lampom malo meni malo sebi.
Kad smo došli na dno brda taj dio se zvao „Dol“ tu je prestalo sve što je lagano.
Sada je sami uspon.
Dali smo sve od sebe, kao da je život u pitanju.
Shabani Iljaz je manje građe od mene a i slabiji i ima manje kondicije.
Već nakon 50 metara uspona on počima zaostajati.
Nekoliko puta mi viče: „Ja ne mogu više“.
Ja se derem na njega krvnički: „Trči , hajde brže“.
Ja hoću neću ne mogu dalje jer je u njega baterijska lampa, ne mogu po mraku trčati šumom.
Moram prilagoditi tempo njemu.
Nekoliko puta sam ga u putu uhvatio za rukav jakne i vučem ga za sobom.
On je bio iscrpljen.
Nisam ni ja mogao više, ali da sam ja odustao i on bi odmah odustao bez obzira na posljedice.
Rap sa mecima mi smeta dok se penjem uz brdo jer mi dolazi na lijevu natkoljenicu tako mi smeta koračati.
Naj rađe bi ga bacio.
Ponekad pogledam Shabani Iljaza i vidim da ga je probio znoj po licu iako je sve oko nas smrzlo, jedva dolazi do zraka.
I ja sam se preznojio.
Znao sam da će kapetan Milić doći do zasjednog mjesta „Rupa“ prije nas jer imaju veliku prednost.
Nisam se predavao, trčali smo i dalje, ponekad bi i brzo hodali, snage je bilo sve manje.
Kada smo prešli oko 90% terena došli smo do graničnog kamena 37 - sekcija 8, to je bilo kod zasjednog mjesta „Vis“.
Slika broj 4.
[You must be registered and logged in to see this image.] Ovo je granični kamen 35 - sekcija 8, koji se nalazi kod zasjednog mjesta "Vis" gdje smo se ja u Shabani Iljaz susreli sa kapetanom Milom Milićem.
U jednom trenutku čujem ispred sebe na udaljenosti od oko 50 metara nešto šuška.
Zastao sam ja i Shabani Iljaz i slušamo što je to.
Mrak je svuda oko nas ništa se ne vidi.
Šuškanje i dalje nam se približava.
Kažem ja Shabani Iljazu neko dolazi, lezi na pod.
Bacamo se ja na jednu stranu Shabani Iljaz na drugu.
Ja se derem: „Stoj“.
Kad čujem glas desetara Nikolića: „Stao sam“.
E sad opet ono po JNA pravilu.
Kažem ja: „Ko ide“.
Kaže Nikolić: „Desetar Nikolić sa kapetanom MIlićem, ovo je kontrola iz graničnog odsjeka Maribor“.
Kažem ja: „Desetar naprijed ostali stoj“.
Kada se približio na oko 10-ak metara ja se derem: „Stoj, lozinka“.
Kaže desetar Milić: „POLIGONKA“.
Ja mu odgovaram odziv : „PROZOR“.
Tada se ja i Shabani Iljaz dižemo sa zemlje iz lišća.
Kapetan Milić se približava nama i napravi ono što sam se naj manje nadao, imao je baterijsku lampu kod sebe i upalio je i krene prema nama.
Rukavom desne ruke brišem znoj sa lica prije nogo je on došao do mene.
Pokušavam normalno disati, naj radije bi se raskopčao, meni je vruće, kuham, znoj me probio.
Da je medo u šumi smrznuo bi se od hladnoće a ja se kuham od vučine.
Tada su do nas prišli desetar Nikolić G. i kapetan Milić.
Slika broj 5.
[You must be registered and logged in to see this image.] Strelica broj 1 - Pokazuje poziciju karaule "Ceršak" V.P. 5457 - Mariborski granični odsjek.
Strelica broj 2 - Pokazuje zasjedno mjesto "Rupa" na kojemu smo tu noć ja i Šabani Iljaz morali biti u zasjedi.
Strelica broj 3 - Pokazuje mjesto gdje smo se susreli sa kapetanom Milićem koji nam je došao u kontrolu iz Mariborskog graničnog odsjeka.
Plava linija pokazuje put kojim smo trebali ja i Shabani Iljaz noću pretrčati.
Crvena linija pokazuje put koji je kapetan Mile Milić prešao sa vozilom.
Crvena i žuta isprekidana crta pokazuje put koji je kapetan Milić morao preći pješice jer tu vozilo ne može proći.
Desetar Nikolić G. nam predstavlja kapetana i kaže: „Ovo je kapetan Mile Milić, došli smo vam u kontrolu“.
Pita kapetan Milić mene: „Pa gdje ste vi do sada, znate li koliko je sati, zašto niste na zasjednom mjestu Rupa“.
Kažem mu ja: „Druže kapetane, rekao nam je nedavno kapetan Živadinović da ako nam je noću studeno da možemo patrolirati od zasjednog mjesta Rupa do zasjednog mjesta Vis da se malo zagrijemo“.
Pita kapetan Milić: „Kako vam je ovdje na granici“.
Kaže Shabani Iljaz: „Druže kapetane, noću je jako hladno, smrzavamo se, gazimo po blatu, kiša nas stopi“.
Kada je to Shabani Iljaz počeo govoriti kapetan Milić baterijskom lampom zasvijetli Shabani Iljaza po prsima (da mu ne svijetli u oči).
Ja tada pogledam Shabani Iljaza i vidim kako mu lice sjaji od znoja, u sred ljute zime.
Kada sam ja to vidio došlo mi je da prasnem od smijeha, ali sam se jedva suzdržao.
U jednom trenutku Shabani Iljaz shvati da mu je lice puno znoja i da ga je kapetan Milić osvijetlio baterijskom lampom.
Reakcija Shabani Iljaza je bila ta da je spustio glavu i gleda u pod.
Kapetan Milić je to primijetio i kaže Shabani Iljazu: „Zašto si spustio glavu, zar me se stidiš“.
Kaže Shabani Iljaz: „Nisam“.
Ja ne znam kako sam se suzdržao u tom trenutku da ne prasnem od smijeha, okrenem glavu na drugu stranu samo da ne gledam više Shabani Iljaza jer se neću moći suzdržati, prasni ću od smijeha.
Tada kapetan Milić od mene kao vođe granične patrole traži da mu pokažem opremu, oružje, rapa, municiju, lisice, radio stanicu….
Tada smo svi skupa krenuli od zasjednog mjesta „Vis“ prema zasjednom mjestu „Rupa“.
Kada smo došli do zasjednog mjesta „Rupa“ tu smo stali i obraća nam se kapetan Mile Milić sa riječima: „Dobro je, samo tako nastavite, radite samo po komandi kako vam je naređeno“.!
Kapetan Milić i desetar Nikolić G. otiđoše pješice oko 600 metara prema obližnjem selu Novine gdje ih je čekao u vozilu vozač.
Ja i Shabani Iljaz tada sjednemo pod jedno stablo na zasjednom mjestu "Rupa" pokraj jedne čistine i gledamo se.
Shabani Iljaz briše znoj sa lica, ja se raskopčavam jer mi je vruće, roba mi puna znoja.
Tada podignem desnu ruku prema Shabani Iljazu a on mi uzvraća udarcem desnom rukom o moj dlan.
Kaže Shabani Iljaz: „Joj majko moja kada sam vidio da ulazi u sobu i čizme kako prolaze pokraj kreveta, srce mi počelo lupati, mislio sam gotovo je, otkriti će nas“.
A onda ja i Shabani Iljaz razvučemo osmjeh od uha do uha, niko nam nije bio ravan, puni smo sebe, zajebali smo kapetana Milića, uradili smo ono što nikome ne bi na pamet palo, ko budale smo se smijali, na vrhu brda, u sred šume, u gluho doba noći, po velikoj hladnoći, na prvoj crti obrane Jugoslavije.
Unatoč trudu te JNA da je očuva Jugoslaviju, za 3 godine će se raspasti jer je srušila vlastita vojska i vlastiti narod bez da je „vanjski neprijatelj napadne“.!
Na zasjednom mjestu "Rupa sada nema niti jednog vojnika.
A toliko neprespavani noći sam tu proveo.
Tu u zasjedi smo ostali do 05:30 sati a onda kad nam nije došla smjena krenuli smo prema karauli.
Smjenu koja je bila u sastavu Radenković Šaša i Stoilović (mislim da mu je ime Zoran), sam sreo kod graničnog kamena 25 - sekcija 8.
Odmah su nas počeli tu ispitivati, što je bilo, kako je bilo.
Tu su nas upozorili da je kapetan Milić došao ponovno u karaulu i da je još u karauli.
Ja i Shabani Iljaz smo krenuli dalje prema karauli.
Čujem kako se iz Austrije čuju zvona sa crkve koja otkucavaju 06:00 sati.
Kada smo došli blizu karaule vidim ispred nje parkirano auto „stojadin“ bijele boje koji koristi kapetan Mile Milić.
Kasnije sam saznao da je bio i u karauli „Šentilj“ u kontroli.
Tu su nas odmah ponovno počeli ispitivati kako smo prošli, kako je bilo, što smo napravili itd…
Kapetan Milić je iz karaule sa „Induktorskim telefonom M63“ zvao komandu graničnog odsjeka Maribor i izvijestio je potpukovnika ZDRAVKA CVERLINA o zatečenom stanju te je rekao: „Druže potpukovniče na karauli „Cerašak“ sve ispravno a na karauli „Šentilj“ dvije nule“.
E moj kapetane Miliću.
Kućo stara.
I ti si mi skratio život 10 godina.
Tako blizu a tako daleko.
Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.
Svaka medalja ima dvije strane.
Sve što vidimo ne mora biti onako kako izgleda.
Ovaj događaj posvećujem mome prijatelju:
SHABANI ILJAZ (čita se Šabani Iljaz)- on je Albanac iz Makedonije iz mjesta Kumanova, trebao bi biti rođen negdje oko 1969 godine, u vojsku je došao 1988 godine u istu kasarnu kao i ja „Tone Tomšič“ V.P. 8164/20, skupa smo dobili prekomandu dana 08.09.1988. god. četvrtak, te smo prebačeni sa kamionom na karaulu „Ceršak“ V.P. 5457, granični odsjek Maribor , Jugoslavensko - Austrijska granica.
Dana 11.5.1989. god. četvrtak ujutro smo isti dan se skinuli iz JNA.
U gradu Mariboru smo se rastali na željezničkom kolodvoru tog istog dana, zauvijek.‼!
Svim sudionicima ovog događaja želim:
Neka vas bog čuva ma gdje god bili.‼
Naslov komentara: Re: Karaula "Ceršak" V.P. 5457 - granični odsjek Maribor - 1988 -1989 godina. 
13.07.13 16:38
;(
!