Karaula "ŠPIČNIK" VP 5457, granični odsjek Maribor sept. 1988.-1989.

Slučajno sam se našao na ovoj stranici i iznenadio se napisima o kasarni "Tone Tomšić", njenim vojnicima i oficirima, i bilo mi je drago pročitati sve to.
I sam sam služio vojni rok u "Melju" od 15.09.1988. do 15.09.1989.godine, a od 06.01.1989. na karauli ŠPIČNIK. Bio sam pripadnik II čete II voda. Komandir čete je bio Poručnik Šokec Marijan, komadant kasarne Kapetan Bajat Velimir (zvali smo ga "jevi drugovi") desetari Redžović iz Beograda(ne sječam se imena), Nuhanović Nedžad iz Lukavca, drugima se ne sječam imena.
Komadir na karauli "ŠPIČNIK" je bio Vodnik I klase Suljkanović Mersim (mislim da je on iz Gradačca), a n, jegov zamjenik des. Rekić Emin. (inače Emin je iz sela Arapuša kod Bosanske Krupe, iz kojeg su takođe bili i Kurtović Pašo i treći vojnik na slici iz novina koju komentariše "vojnik graničar", a on se zvao Arif. pozdravljam vas sve i čujemo se uskoro

Citat :

Š E P A...!!!

Slučajno sam se našao na ovoj stranici i iznenadio se napisima o kasarni "Tone Tomšić", njenim vojnicima i oficirima, i bilo mi je drago pročitati sve to.
I sam sam služio vojni rok u "Melju" od 15.09.1988. do 15.09.1989.godine, a od 06.01.1989. na karauli ŠPIČNIK. Bio sam pripadnik II čete II voda. Komandir čete je bio Poručnik Šokec Marijan, komadant kasarne Kapetan Bajat Velimir (zvali smo ga "jevi drugovi") desetari Redžović iz Beograda(ne sječam se imena), Nuhanović Nedžad iz Lukavca, drugima se ne sječam imena.
Komadir na karauli "ŠPIČNIK" je bio Vodnik I klase Suljkanović Mersim (mislim da je on iz Gradačca), a n, jegov zamjenik des. Rekić Emin. (inače Emin je iz sela Arapuša kod Bosanske Krupe, iz kojeg su takođe bili i Kurtović Pašo (broj 2) i treći vojnik (broj 3) na slici iz novina koju komentariše "vojnik graničar", a on se zvao Arif. pozdravljam vas sve i čujemo se uskoro

Š E P A, dobro došao na Forum Bivših Pripadnika Nekadašnje JNA.!!!
Vidim da si na gornjoj slici prepoznao neke vojnike koji su sa mnom bili u "Mariboru - kasarna "Tone Tomšič" - V.P. 8164/20-3 - godina 1988"...
A ja od tebe sada prvi put čujem da su oni bili na karauli "ŠPIČNIK"... ako je to slika sa te karaule a vjerujem da je, jer sigurno nije nastala u Mariboru - u kasarna "Tone Tomšič" - V.P. 8164/20-3 - godina 1988.
Šepa, napiši nam nešto o sebi gdje si sve bio i što si radio, postavi koju sliku iz JNA, a mi će mo te pratiti da vidimo što pišeš....

Da kad sam u januaru 1989.stigao na karaulu ovi momci su već bili gore, oni su bili majska klasa a ja sam septembarska, mada me na ovoj slici buni komandir jer ovo po svemu sudeći nije vodnik Suljkanović, ali moguće je da je fotka napravljena ranije.Sječam se još par vojnika iz te majske klase npr. Galešić Davor iz Zadra, Mzi Izjadin sa Kosova, a od momaka iz moje generacije Grbonošić Marko iz Beograda, Stanišić Saša iz Kraljeva, Mitrov Toni iz Bitolja, Nikolić Saša iz Slavonskog Broda.E da onaj mali Mitar kojeg si pominjao u svojim komentarima je bio na Špičniku, jedanput smo ga lisicama vezali za radijator da ne može gledati utakmicu Zvezda-Bayern, plakao je da ga pustimo, bio je lud za košarkom a jedva je loptu bacao do table, mislim da je on iz Bajine bašte u Srbiji.Inače, karaula Špičnik je bila između Šentilja i Jurija, veći dio reona je pratio takozvanu "Vinsku cestu", poznat kraj po vinogradarstvu, eeee koliko se vina popilo kod starog Lovrenčiča.Za razliku od uslova u Melju gore je bilo dobro.Kad samstigao u Melje bio sam smješten u zgradi do livnice, a onda zbog navodnog renoviranja su nas premjestili u zgradu kod ulazne kapije.Neko je napisao da u Mariboru nije bilo kasarne Melje ali smo je tako zvali po dijelu grada u kom se nalazila.Imam neke fotkei iz kasarne i sa karaule kad ih skeniram postavit ću.Pozdrav.

Citat :

    Š E P A...  

:arrow:Da kad sam u januaru 1989.stigao na karaulu ovi momci su već bili gore, oni su bili majska klasa a ja sam septembarska, mada me na ovoj slici buni komandir jer ovo po svemu sudeći nije vodnik Suljkanović, ali moguće je da je fotka napravljena ranije.
Sječam se još par vojnika iz te majske klase npr. Galešić Davor iz Zadra, Mzi Izjadin sa Kosova, a od momaka iz moje generacije Grbonošić Marko iz Beograda, Stanišić Saša iz Kraljeva, Mitrov Toni iz Bitolja, Nikolić Saša iz Slavonskog Broda.
E da onaj mali Mitar kojeg si pominjao u svojim komentarima je bio na Špičniku, jedanput smo ga lisicama vezali za radijator da ne može gledati utakmicu Zvezda-Bayern, plakao je da ga pustimo, bio je lud za košarkom a jedva je loptu bacao do table, mislim da je on iz Bajine bašte u Srbiji.
Inače, karaula Špičnik je bila između Šentilja i Jurija, veći dio reona je pratio takozvanu "Vinsku cestu", poznat kraj po vinogradarstvu, eeee koliko se vina popilo kod starog Lovrenčiča.
Za razliku od uslova u Melju gore je bilo dobro.Kad samstigao u Melje bio sam smješten u zgradi do livnice, a onda zbog navodnog renoviranja su nas premjestili u zgradu kod ulazne kapije.
Neko je napisao da u Mariboru nije bilo kasarne Melje ali smo je tako zvali po dijelu grada u kom se nalazila.
Imam neke fotkei iz kasarne i sa karaule kad ih skeniram postavit ću.
Pozdrav, Elvedin Šepić, Zenica, Bosna i Hercegovina.

 
Šepa, nemoj da te buni ovaj oficir     Mirko Kovačić, on je vjerojatno došao iz Mariborskog granočnog odsjeka na karaulu   "ŠPIČNIK" sa novinarima koji su napravili ovu sliku te razgovarali sa graničarima a sa ciljem da za novine napišu neki članak.!!!        
:arrow:A onaj Mitar on ti je baš iz sela Brzohode , općina Žabari, Srbija,  to sam zapamtio, selo Brzohode a od njega nema ni B od brzog hoda...
Još me zanima je li mu se možeš sjetiti točno imena i prezimena.!!!  
Što se tiče kasarne   "Melje".!!!
Službeno ime kasazne je bilo:  kasarna "     Tone Tomšič" - V.P. 8164/20-3, a to što smo je i mi ponekad zvali po dijelu grada gdje je ona smještena to je druga stvar.!!!
A tvoja događanja iz kasarne i karaule kao i slike očekujemo nestrpljivo...      

    I za kraj evo ti sve karaule Mariborskog graničnog odsjeka.!!!      

• Gornja Radgona,
• Zgornje Konjišče,
• Sladki Vrh,
• Ceršak,
• Šentilj,
• Špičnik,
• Gaj,
• Veliki Boč,
• Duh,
• Brezovnik,
• Kapunar,
• Brezni Vrh,
• Kapla.

Citat :

    Š E P A...  

Da kad sam u januaru 1989.stigao na karaulu ovi momci su već bili gore, oni su bili majska klasa a ja sam septembarska, mada me na ovoj slici buni komandir jer ovo po svemu sudeći nije vodnik Suljkanović, ali moguće je da je fotka napravljena ranije.
Sječam se još par vojnika iz te majske klase npr. Galešić Davor iz Zadra, Mzi Izjadin sa Kosova, a od momaka iz moje generacije Grbonošić Marko iz Beograda, Stanišić Saša iz Kraljeva, Mitrov Toni iz Bitolja, Nikolić Saša iz Slavonskog Broda.
E da onaj mali Mitar kojeg si pominjao u svojim komentarima je bio na Špičniku, jedanput smo ga lisicama vezali za radijator da ne može gledati utakmicu Zvezda-Bayern, plakao je da ga pustimo, bio je lud za košarkom a jedva je loptu bacao do table, mislim da je on iz Bajine bašte u Srbiji.
Inače, karaula Špičnik je bila između Šentilja i Jurija, veći dio reona je pratio takozvanu "Vinsku cestu", poznat kraj po vinogradarstvu, eeee koliko se vina popilo kod starog Lovrenčiča.
    Za razliku od uslova u Melju gore je bilo dobro.          
Kad samstigao u Melje bio sam smješten u zgradi do livnice, a onda zbog navodnog renoviranja su nas premjestili u zgradu kod ulazne kapije.
Neko je napisao da u Mariboru nije bilo kasarne Melje ali smo je tako zvali po dijelu grada u kom se nalazila.
Imam neke fotkei iz kasarne i sa karaule kad ih skeniram postavit ću.
Pozdrav, Elvedin Šepić, Zenica, Bosna i Hercegovina.


    Š E P A...  

Nisam čuo za ovu karaulu "Alfonz Šarh", a po datumu sam u to vrijeme bio na obuci u Melju.
Međutim sječam se kad sam bio na Špičniku od Januara 1989. da je vojnik Kurtović Pašo kojeg "vojnik graničar" poznaje, pričao da je na karauli lijevo od Špičnika, po ovom spisku Gaj a mi smo je zvali Jurij, služio njegov rođeni brat i da je na njoj vojnik poginuo prilikom redovnog sedmičnog brojanja municije, jedan od vojnika je greškom stavio metak u cijev i kako to biva opalio kad ne treba.
Tu Pašinu priču je tada potvrdio i naš komandir.
Inače na mojoj karauli "Špičnik", kod malograničnog prelaza Ciringa, vojnik iz graničnog voda koji je bio kod nas kao ispomoć, ubio je civila koji je nelegalno prešao kroz rampu.
U to vrijeme u Beogradu je bio Samit Nesvrstanih, pa je uvedeno pojačano obezbjeđenje, 12 sati dnevno na rejonu.
Kako smo imali dugačak rejon, a to je potrajalo, poslali su nam nekoliko vojnika iz graničnog voda.
U pravilu su nam bili pratioci, ali te noći ili je komandir pogriješio ili koji vrag stavio je dvojicu iz graničnog voda u jednu patrolu.
Sječam se da je tip bio iz Dubrovnika (znam ime ali nije bitno, Talijanske nacionalnosti), zaustavili su mali kombi sa dvojicom civila koji su upravo provalili rampu i ušli na našu teritoriju .
Prave niz grešaka tada, nisu ih vezali, "Talijan" odlazi 100 metara niz cestu do prve kuće na telefon(to nam je bilo jedino sredstvo veze), a drugi vojnik dozvoljava civilima da sjednu u kombi.Naravno oni to koriste i pokušavaju pobjeći te on ispaljuje metak u zrak, kad je vozilo sustiglo "Talijana" na cesti ovaj je pomislio da su ubili pratioca te je otvorio vatru, vozača je izrešetao a suvozač nekim čudom uopšte nije pogođen.
Te noći sam ih vidio kad ih je vojna policija dovela na karaulu, bili su u šoku isprepadani, i "Talijan" mi je ispričao šta se desilo.
Karaula je u par sati bila puna oficira čak i generali iz komande iz Zagreba, valjda je to bila vojna oblast kojoj smo pripadali.
Njih dvojicu su tu noć odveli i nikad više nismo čuli ništa o njima a nisu se vratili ni u granični vod.
Komandir nam je poslije pričao kad su "Talijana" ispitivali, između ostalog su ga pitali sječa li se koliko je metaka ispalio, a on je odgovorio 3-4.
Zapravo je ispalio 3-4 rafala ukupno 27 metaka, u okviru je ostalo samo tri, od straha nije znao šta radi.
Dan poslije u Mariborskom listu "VEČER", mislim da se tako zvao osvanuo je naslov "Prevečni graničarski streli", Slovenci su bili ogorčeni, a ja do 15. septembra više nisam išao u grad, jednostavno nismo smjeli.
Vojnika kojeg sam u ovoj priči nazvao "Talijan", jer ne želim otkriti pravo ime našao sam na Facebook-u ali nije želio kontaktirati.
Razumijem ga, sretno mu bilo.
    Inače uslovi na Špičniku su bili po mnogo čemu katastrofa       , to sam pominjao i ranije, mi uopšte nismo imali sredstva veze na rejonu, nikakve radio stanice ništa, samo jedan signalni pištolj, rejon prema Šentilju ogroman, a ovo sačekivanje patrole, primopredaje na rejonu, ne znam o čemu pričate, to nikad nismo radili, največim dijelo smo izbjegavali stazu jer nismo mogli fizički izdržati napore, ako se dobro sječam do spoja sa Šentiljom u mjestu Plač je bilo 9 km a vrijeme za patrolu 5 sati uz sat zadržavanja.
Na samoj karauli je dva puta došlo do opaljenja metka iz zajebancije i pravo je čudo da još neko nije nastradao-e vjerovatno sam lud ali meni je bilo lijepo gore. POZZ

 
Š E P A...    
Daj mi ovo pojasni.!!!  
Na jednom mjestu navodiš da je na Karauli "Špičnik" bilo dobro a u donjem tekstu navodiš da je bilo "Katastrofa".!!      
Daj mi malo to pojasni.!!!      
U čemu je bilo dobro u čemu je bila katastrofa.!!!

Pa vidi o čemu se radi, ja sam polovinu obuke u kasarni proveo u zimskim uvjetima, prvo u onoj zgradi do livnice a potom u onoj do rampe(spavaonica mi je bila iznad same rampe), bilo je užasno hladno, polovina prozora je bila sa polupanim staklima, samo mala peć na sredini spavaonice koja se morala gasiti u 21.00, pod onim čebadima smo se ledili a znaš kakav je Maribor zimi.Umivaonici na hodniku voda ledena pa se ti obrij i operi kao pingvin.
E onda u Januaru stigneš na karaulu pa imaš centralno grijanje, puno bolju hranu, malo ljudi (25 vojnika), komadir je stanovao u Zgornjoj Kungoti radio je na karauli od 7-15 h poslije toga sami, TV i sl.
E katastrofa je to što je rejon bio jako dugačak i težak, nekoliko uspona na kojima si se morao odmarati,ja sam vodio službenog psa čak se i njemu bilo teško penjati, već sam pomenuo da nismo imali nikakva sredstva veze, pričao sam ti kako je "talijan" morao na telefon da bi pozvao policiju, da je imao vezu možda ne bi onako prošao. Taj desni rejon prema Šentilju je bio prava mora, pustinja gdje si baš bio prepušten sam sebi, nikad mi nije bilo jasno kako nam nisu mogli nabaviti radio. Još u Melju sam čuo od graničara koji bi povremeno navračali da je Špičnik najlošiji a Sladki vrh hotel A kategorije.
Ali opet kažem meni je gore bilo dobro jer smo bili jedna fina ekipa momaka upučeni jedni na druge, dok si u kasarni samo broj, bez obzira na ove loše stvari puno je lijepih trenutaka bilo gore a u Melju baš i nije.Pozz

Citat :

Š E P A ...!!!

Nisam čuo za ovu karaulu "Alfonz Šarh", a po datumu sam u to vrijeme bio na obuci u Melju.
Međutim sječam se kad sam bio na Špičniku od Januara 1989. da je vojnik Kurtović Pašo kojeg "vojnik graničar" poznaje, pričao da je na karauli lijevo od Špičnika, po ovom spisku Gaj a mi smo je zvali Jurij, služio njegov rođeni brat i da je na njoj vojnik poginuo prilikom redovnog sedmičnog brojanja municije, jedan od vojnika je greškom stavio metak u cijev i kako to biva opalio kad ne treba.
Tu Pašinu priču je tada potvrdio i naš komandir.
Inače na mojoj karauli "Špičnik", kod malograničnog prelaza Ciringa, vojnik iz graničnog voda koji je bio kod nas kao ispomoć, ubio je civila koji je nelegalno prešao kroz rampu.
U to vrijeme u Beogradu je bio Samit Nesvrstanih, pa je uvedeno pojačano obezbjeđenje, 12 sati dnevno na rejonu.
Kako smo imali dugačak rejon, a to je potrajalo, poslali su nam nekoliko vojnika iz graničnog voda.
U pravilu su nam bili pratioci, ali te noći ili je komandir pogriješio ili koji vrag stavio je dvojicu iz graničnog voda u jednu patrolu.
Sječam se da je tip bio iz Dubrovnika (znam ime ali nije bitno, Talijanske nacionalnosti), zaustavili su mali kombi sa dvojicom civila koji su upravo provalili rampu i ušli na našu teritoriju .
Prave niz grešaka tada, nisu ih vezali, "Talijan" odlazi 100 metara niz cestu do prve kuće na telefon(to nam je bilo jedino sredstvo veze), a drugi vojnik dozvoljava civilima da sjednu u kombi.Naravno oni to koriste i pokušavaju pobjeći te on ispaljuje metak u zrak, kad je vozilo sustiglo "Talijana" na cesti ovaj je pomislio da su ubili pratioca te je otvorio vatru, vozača je izrešetao a suvozač nekim čudom uopšte nije pogođen.
Te noći sam ih vidio kad ih je vojna policija dovela na karaulu, bili su u šoku isprepadani, i "Talijan" mi je ispričao šta se desilo.
Karaula je u par sati bila puna oficira čak i generali iz komande iz Zagreba, valjda je to bila vojna oblast kojoj smo pripadali.
Njih dvojicu su tu noć odveli i nikad više nismo čuli ništa o njima a nisu se vratili ni u granični vod.
Komandir nam je poslije pričao kad su "Talijana" ispitivali, između ostalog su ga pitali sječa li se koliko je metaka ispalio, a on je odgovorio 3-4.
Zapravo je ispalio 3-4 rafala ukupno 27 metaka, u okviru je ostalo samo tri, od straha nije znao šta radi.
Dan poslije u Mariborskom listu "VEČER", mislim da se tako zvao osvanuo je naslov "Prevečni graničarski streli", Slovenci su bili ogorčeni, a ja do 15. septembra više nisam išao u grad, jednostavno nismo smjeli.
Vojnika kojeg sam u ovoj priči nazvao "Talijan", jer ne želim otkriti pravo ime našao sam na Facebook-u ali nije želio kontaktirati.
Razumijem ga, sretno mu bilo.
Inače uslovi na Špičniku su bili po mnogo čemu katastrofa, to sam pominjao i ranije, mi uopšte nismo imali sredstva veze na rejonu, nikakve radio stanice ništa, samo jedan signalni pištolj , rejon prema Šentilju ogroman, a ovo sačekivanje patrole, primopredaje na rejonu, ne znam o čemu pričate, to nikad nismo radili, največim dijelo smo izbjegavali stazu jer nismo mogli fizički izdržati napore, ako se dobro sječam do spoja sa Šentiljom u mjestu Plač je bilo 9 km a vrijeme za patrolu 5 sati uz sat zadržavanja.
Na samoj karauli je dva puta došlo do opaljenja metka iz zajebancije i pravo je čudo da još neko nije nastradao-e vjerovatno sam lud ali meni je bilo lijepo gore. POZZ

Š E P A...!!!
Ovako, pa da te utješim ŠEPA.!!!
Mi na Karauli "Ceršak" V.P. 5457 - Mariborski granični odsjek - 1988 -1989 godina, smo imali radio stanicu na raspolaganju.





Ali te radio stanice su često bile u kvaru, a iz Mariborskog graničnog odsjeka nije nitko dolazio da ih popravi.
Tako smo i mi u večini slučajeva na teren išli bez radio stanica.
Kod nas je bio problem taj što se preko našega zapadnoga rajona često ilegalno prelazila državna granica.
Često smo zaustavljali i privodili ilegalne prelaznike.
Nama ja ta radio stanica stvarno bila potrebna.
Ali JNA o nama nije baš vodila veliku brigu što mi imamo neispravne radio stanice.
Nije se puno trudio po tom pitanju ni naš komandir karaule "Ceršak" Zastavnik I klase Spasković Radoje.
Tako smo se mi i odnosili prema toj JNA.
Kako se kaže ono: "vratili bi joj milo za drago".
Ali daj ti meni objasni u vezi tog kako ti kažeš "signalnog pištolja".!!!
Ja mislim da se to radi o raketnom pištolju ako se ne varam, što ste ga nosili sa sobom na teren.
Kakvo je bilo vaše pravilo u vezi korištenja tog raketnog pištolja, koje rakete ste nosili (boje), kakva su bila značenja i redosljed ispaljenih raketa.
I je li bilo svrhe nositi sa sobom taj raketni pištolj.
Jesi li ga ti ikada upotrijebio ili netko od tvojih.
Kako ste pravdali ispaljene rakete.
Reci mi ako su u toku dana na desnom i lijevom rejonu karaule dvije granične ophodnje da li je svaka granična ophodnja nosila po jedan signalni pištolj ili bi jedan signalni pištolj dali samo određenoj graničnom ophodnji.

Ma taj signalni pištolj je bio jedan jedini i nikad ga niko nije upotrebio dok sam ja bio gore.Na onoj obuci za graničara kad tek stigneš na karaulu komandir je ispalio jednu raketu mislim da je bila crvena, tek toliko da vidimo kako to izgleda.Ponekad bi u dnevnoj zapovjesti pisalo "ponijeti signalni pištolj", a to je vodnik koristio da vidi da li mi uopšte čitamo zapovjest, ili bi napisao obući maskirnu uniformu, a pošalje te u noćnu patrolu, pa dođe u kontrolu iza ponoći i pita te gdje ti je maskirna uniforma a ništa se ne vidi možeš i u piđami u patrolu.Odeš 9 kilometara od karaule, imaš problem, kao ispališ raketu i to treba da vidi stražar kod karaule, pa kao dođu ti u pomoć-bajke.Sječam se da je rekao da je tim pištoljem zabranjeno pucati u ljude jer je kao nehumano, trebao je biti u ljeto 1992. kod mene u Zenici da vidi šta su nama MIG-ovi radili, znao bi šta je nehumano.Taj Suljkanović Mersim je imao jednu "specijalnost" za mene-zasjedu od 22.00-06.00 po kiši, da mi neki kamen u sred vinograda nemaš se gdje sklonit, još mi zalijepi jednog Mađara iz tvoje generacije za pratioca ne zna čovjek 10 riječi, tek toliko da ugođaj bude potpun.
Ova stanica koju si stavio, imali smo je i mi ali nisi sa njom mogao dobiti vezu sa 10 metara.
Znašl li ti da je naš komandant Bajat Velimir bio 1991 kod tebe u Splitu zamjenik komandanta vojne policije, potčinjen komandantu LJubiši Beari koji je osuđen u Hagu za zločine u Bosni, poslije napuštanja objekta JNA Žirovnica, završili su u Kumboru u C.Gori (čitam  malo Haške dnevnike)

šepa (citat):

Ma taj signalni pištolj je bio jedan jedini i nikad ga niko nije upotrebio dok sam ja bio gore.Na onoj obuci za graničara kad tek stigneš na karaulu komandir je ispalio jednu raketu mislim da je bila crvena, tek toliko da vidimo kako to izgleda.Ponekad bi u dnevnoj zapovjesti pisalo "ponijeti signalni pištolj", a to je vodnik koristio da vidi da li mi uopšte čitamo zapovjest, ili bi napisao obući maskirnu uniformu, a pošalje te u noćnu patrolu, pa dođe u kontrolu iza ponoći i pita te gdje ti je maskirna uniforma a ništa se ne vidi možeš i u piđami u patrolu.Odeš 9 kilometara od karaule, imaš problem, kao ispališ raketu i to treba da vidi stražar kod karaule, pa kao dođu ti u pomoć-bajke.Sječam se da je rekao da je tim pištoljem zabranjeno pucati u ljude jer je kao nehumano, trebao je biti u ljeto 1992. kod mene u Zenici da vidi šta su nama MIG-ovi radili, znao bi šta je nehumano.Taj Suljkanović Mersim je imao jednu "specijalnost" za mene-zasjedu od 22.00-06.00 po kiši, da mi neki kamen u sred vinograda nemaš se gdje sklonit, još mi zalijepi jednog Mađara iz tvoje generacije za pratioca ne zna čovjek 10 riječi, tek toliko da ugođaj bude potpun.
Ova stanica koju si stavio, imali smo je i mi ali nisi sa njom mogao dobiti vezu sa 10 metara.
Znašl li ti da je naš komandant Bajat Velimir bio 1991 kod tebe u Splitu zamjenik komandanta vojne policije, potčinjen komandantu LJubiši Beari koji je osuđen u Hagu za zločine u Bosni, poslije napuštanja objekta JNA Žirovnica, završili su u Kumboru u C.Gori (čitam malo Haške dnevnike)

Što se tiće težine rejona i satnice provedene na njima,to mi je poznato ,samo mi nije jasno to sa stanicom?
Mi smo na Drenku imali 4 takva uređaja i rezervne baterije,kao i sitem punjenja za njih.
Tri uređaja su stalno bila na rejonu,a četvrti je bio rezerva,nikad nisu bili neispravni i imao sam sa rejona stalnu vezu sa karaulom i ostalim patrolama na rejonu
Pod pojmom ispravnosti istih,mislim na naćin da se u slučaju bilo kakvog problema,neispravan po kuriru poslao u Debar,u opticaj je išao rezervni,a kurir bi iz Debra donio drugi i stalno smo imali 4 ispravna!

Citat :

    ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!  

Ma taj signalni pištolj je bio jedan jedini i nikad ga niko nije upotrebio dok sam ja bio gore.
Na onoj obuci za graničara kad tek stigneš na karaulu komandir je ispalio jednu raketu mislim da je bila crvena, tek toliko da vidimo kako to izgleda.
Ponekad bi u dnevnoj zapovjesti pisalo "ponijeti signalni pištolj", :arrow:a to je vodnik koristio da vidi da li mi uopšte čitamo zapovjest, ili bi napisao obući maskirnu uniformu , a pošalje te u noćnu patrolu, pa dođe u kontrolu iza ponoći i pita te gdje ti je maskirna uniforma a ništa se ne vidi možeš i u piđami u patrolu.    
Odeš 9 kilometara od karaule, imaš problem, kao ispališ raketu i to treba da vidi stražar kod karaule, pa kao dođu ti u pomoć-bajke.
Sječam se da je rekao da je tim pištoljem zabranjeno pucati u ljude jer je kao nehumano, trebao je biti u ljeto 1992. kod mene u Zenici da vidi šta su nama MIG-ovi radili, znao bi šta je nehumano.
Taj Suljkanović Mersim je imao jednu "specijalnost" za mene-zasjedu od 22.00-06.00 po kiši, da mi neki kamen u sred vinograda nemaš se gdje sklonit, još mi zalijepi jednog Mađara iz tvoje generacije za pratioca ne zna čovjek 10 riječi, tek toliko da ugođaj bude potpun.
Ova stanica koju si stavio, imali smo je i mi ali nisi sa njom mogao dobiti vezu sa 10 metara.
Znašl li ti da je naš komandant Bajat Velimir bio 1991 kod tebe u Splitu zamjenik komandanta vojne policije, potčinjen komandantu LJubiši Beari koji je osuđen u Hagu za zločine u Bosni, poslije napuštanja objekta JNA Žirovnica, završili su u Kumboru u C.Gori (čitam malo Haške dnevnike).

 
ŠEPA...!!!
Joj ŠEPA koliko matrijala za pitati na ovoliko malo mjesta.!!!    
Ali ajmo redom.!!
Prvo od mene za ovo gore što si napisao imaš jedan veliki + i podižem ti reputaciju sa 2 na 3.!!!
Gdje sam god na ovome forumu nešto čitao o JNA karaulama uvijek nešto nova saznam.
Pa tako sada i od tebe.
Moja Karaula "Ceršak" V.P. 5457 - Mariborski granični odsjek - 1988 -1989 godina, nije koristila te maskirne uniforme, da ti pravo kažem ne znam     ni da li je u skladištu ili u metalnom kontejneru koji je bio ispred karaule uopće i bilo tih maskirnih uniformi.
Pa me zanima da li je svatko od vas to imao na raspolaganju.
Ili su patrole koje bi išle na teren zaduživale te uniforme i oblačili ih prije odlaska na teren.
Je li bilo neko posebno pravilo za nošenje tih maskirnih uniformi, tj. kada i pod kojim uvijetima su se nosile i je li od njih bilo bar neke koristi ili je bilo bože žali truda i vremena.  

Nismo svi imali te uniforme, nego je bilo nekoliko kompleta u malom magacinu gdje smo držali šljemove, ašove, zaštitne maske, neke gumene kabanice i čizme za blato i slično.Oblačili bi ih kad bi nam pisalo u dnevnoj zapovjedi obično kad bi bili u zasjedi.Te uniforme su imale isti izgled kao ona maskirna šatorska krila i zapravo nismo baš bili oduševljeni nositi ih jer su se one navlačile na standardnu uniformu a s obzirom da se koriste ljeti samo se dodatno kuhaš nakon par kilometara pješačenja ti postanu teret.Ali da onako izgledaju fino jeste, pogotovo jer je to u JNA bila rijetkost.E i u toj uniformi imam sliku ispred karaule i sa službenim psom ali nikako da skeniram fotke-opet obećavam!
Jedan od vojnika kod nas na Špičniku je imao onu alpsku uniformu sa gojzericama i onim hlačama do koljena, sa kačketom, ali on je došao kod nas u prekomandu jer je kažnjen mislim iz Tolmina, zvao se Ibro iz Konjica (Hercegovina).
Kaže komandir kad ga vidio, nađite mu jedne hlače i košulju, te čizme iz magacina da mi ne hoda ko' KEKEC po granici. Kačket je zadržao.
Inače mi smo sebe zvali "FANTOMI SA ŠPIČNIKA", kapetan Milič je svako malo dolazio zavoditi red gore, ali nikad se ništa nije popravilo, nedisciplina je bila pravilo.Neka tri-četiri mjeseca mi uopšte nismo imali komandira, ovaj Suljkanović je išao na neko školovanje a za to vrijeme ga mijenjao desetar Emin Rekić poslije njega iz moje generacije Saša Stanišić.Milič nam je jedanput rekao da u komandi razmišljaju da kompletnu postavu rasture po drugim karaulama a potpuno novu dovedu jer se sve prenosi sa generacije na generaciju.Nisu to uradili dok sam ja bio gore.Neki su čak išli kući po sedam dana a da to nikad niko nije saznao.
Pa dobro trebalo je nekako potrošiti godinu dana.Što bi rekao naš komandir "VOJNIK JE ČUDNA BILJKA"

Citat :

    Š E P A...!!!  

Nismo svi imali te uniforme, nego je bilo nekoliko kompleta u malom magacinu gdje smo držali šljemove, ašove, zaštitne maske, neke gumene kabanice i čizme za blato i slično.
Oblačili bi ih kad bi nam pisalo u dnevnoj zapovjedi obično kad bi bili u zasjedi.
Te uniforme su imale isti izgled kao ona maskirna šatorska krila i zapravo nismo baš bili oduševljeni nositi ih jer su se one navlačile na standardnu uniformu a s obzirom da se koriste ljeti samo se dodatno kuhaš nakon par kilometara pješačenja ti postanu teret.
Ali da onako izgledaju fino jeste, pogotovo jer je to u JNA bila rijetkost.
E i u toj uniformi imam sliku ispred karaule i sa službenim psom ali nikako da skeniram fotke-opet obećavam!
Jedan od vojnika kod nas na Špičniku je imao onu alpsku uniformu sa gojzericama i onim hlačama do koljena, sa kačketom, ali on je došao kod nas u prekomandu jer je kažnjen mislim iz Tolmina, zvao se Ibro iz Konjica (Hercegovina).
Kaže komandir kad ga vidio, nađite mu jedne hlače i košulju, te čizme iz magacina da mi ne hoda ko' KEKEC po granici.
Kačket je zadržao.
Inače mi smo sebe zvali "FANTOMI SA ŠPIČNIKA", kapetan Milič je svako malo dolazio zavoditi red gore, ali nikad se ništa nije popravilo, nedisciplina je bila pravilo.
Neka tri-četiri mjeseca mi uopšte nismo imali komandira, ovaj Suljkanović je išao na neko školovanje a za to vrijeme ga mijenjao desetar Emin Rekić poslije njega iz moje generacije Saša Stanišić.
Milič nam je jedanput rekao da u komandi razmišljaju da kompletnu postavu rasture po drugim karaulama a potpuno novu dovedu jer se sve prenosi sa generacije na generaciju.
Nisu to uradili dok sam ja bio gore.
Neki su čak išli kući po sedam dana a da to nikad niko nije saznao.
Pa dobro trebalo je nekako potrošiti godinu dana.
Što bi rekao naš komandir "VOJNIK JE ČUDNA BILJKA".

 
Š E P A...!!!      
Za ovaj tekst gore danas od mene imaš jedan + tako ti danas reputaciju dižem sa 3 na 4.!!!      
A sljedeće pitanje očekivaj sutra-prekositra, pa ti si ŠEPA neiscrpan izvor pitanja, kao bunar bez dna he  he he he he.....!!!    
Tvoja karaula   "Špičnik" je zanimljiva kao i karaula od graničara :arrow:Zagorca   "Drenak" u Makedoniji.!!!      

Citat :

    Š E P A...  

Nisam čuo za ovu karaulu "Alfonz Šarh", a po datumu sam u to vrijeme bio na obuci u Melju.
Međutim sječam se kad sam bio na Špičniku od Januara 1989. da je vojnik Kurtović Pašo kojeg "vojnik graničar" poznaje, pričao da je na karauli lijevo od Špičnika, po ovom spisku Gaj a mi smo je zvali Jurij, služio njegov rođeni brat i da je na njoj vojnik poginuo prilikom redovnog sedmičnog brojanja municije, jedan od vojnika je greškom stavio metak u cijev i kako to biva opalio kad ne treba.
Tu Pašinu priču je tada potvrdio i naš komandir.
Inače na mojoj karauli "Špičnik", kod malograničnog prelaza Ciringa, vojnik iz graničnog voda koji je bio kod nas kao ispomoć, ubio je civila koji je nelegalno prešao kroz rampu.
U to vrijeme u Beogradu je bio Samit Nesvrstanih, pa je uvedeno pojačano obezbjeđenje, 12 sati dnevno na rejonu.
Kako smo imali dugačak rejon, a to je potrajalo, poslali su nam nekoliko vojnika iz graničnog voda.
U pravilu su nam bili pratioci, ali te noći ili je komandir pogriješio ili koji vrag stavio je dvojicu iz graničnog voda u jednu patrolu.
Sječam se da je tip bio iz Dubrovnika (znam ime ali nije bitno, Talijanske nacionalnosti), zaustavili su mali kombi sa dvojicom civila koji su upravo provalili rampu i ušli na našu teritoriju .
Prave niz grešaka tada, nisu ih vezali, "Talijan" odlazi 100 metara niz cestu do prve kuće na telefon(to nam je bilo jedino sredstvo veze), a drugi vojnik dozvoljava civilima da sjednu u kombi.Naravno oni to koriste i pokušavaju pobjeći te on ispaljuje metak u zrak, kad je vozilo sustiglo "Talijana" na cesti ovaj je pomislio da su ubili pratioca te je otvorio vatru, vozača je izrešetao a suvozač nekim čudom uopšte nije pogođen.
Te noći sam ih vidio kad ih je vojna policija dovela na karaulu, bili su u šoku isprepadani, i "Talijan" mi je ispričao šta se desilo.
Karaula je u par sati bila puna oficira čak i generali iz komande iz Zagreba, valjda je to bila vojna oblast kojoj smo pripadali.
Njih dvojicu su tu noć odveli i nikad više nismo čuli ništa o njima a nisu se vratili ni u granični vod.
Komandir nam je poslije pričao kad su "Talijana" ispitivali, između ostalog su ga pitali sječa li se koliko je metaka ispalio, a on je odgovorio 3-4.
Zapravo je ispalio 3-4 rafala ukupno 27 metaka, u okviru je ostalo samo tri, od straha nije znao šta radi.
Dan poslije u Mariborskom listu "VEČER", mislim da se tako zvao osvanuo je naslov "Prevečni graničarski streli", Slovenci su bili ogorčeni, a ja do 15. septembra više nisam išao u grad, jednostavno nismo smjeli.
Vojnika kojeg sam u ovoj priči nazvao "Talijan", jer ne želim otkriti pravo ime našao sam na Facebook-u ali nije želio kontaktirati.
Razumijem ga, sretno mu bilo.
Inače uslovi na Špičniku su bili po mnogo čemu katastrofa , to sam pominjao i ranije, mi uopšte nismo imali sredstva veze na rejonu, nikakve radio stanice ništa, samo jedan signalni pištolj, :arrow:rejon prema Šentilju ogroman, a ovo sačekivanje patrole, primopredaje na rejonu, ne znam o čemu pričate, to nikad nismo radili, največim dijelo smo izbjegavali stazu jer nismo mogli fizički izdržati napore, ako se dobro sječam do spoja sa Šentiljom u mjestu Plač je bilo 9 km a vrijeme za patrolu 5 sati uz sat zadržavanja.        
Na samoj karauli je dva puta došlo do opaljenja metka iz zajebancije i pravo je čudo da još neko nije nastradao-e vjerovatno sam lud ali meni je bilo lijepo gore. POZZ

 
ŠEPA.!!!
Što više nailazim na pisanja graničara sa raznih karaula vidim da JNA nije      imala jedinstven standard osiguranja granice, rada, oblačenja, postupanja, naoružanja, opreme, itd....        
:arrow:Od tebe u ovih nekoliko tekstova koje si napisao sam vidio dosta toga što ni na jednoj karauli nema.!!!    
:arrow:Iz gornjeg teksta sam pocrtao crvenom ono što me zanima.!!!    
:arrow:Vaš rejoj prema Karauli "Šentilj" (desni rajon) je iznosio 9 kilometara, koliko je bio dugačak lijevo rejon Karaule "Špičnik"...
Dalje me zanima kojem ste rejonu davali prioritet tj. koga ste više obilazili i zašto.!?
Da li ste se ikada susterali sa graničarima sa susjednih karaula.!?

Ja bih pitao,na kojoj strani je bila "vinska cesta" i klijet ili gazdinstvo starog Lovrenčića?

Citat :

ZAGORAC - KARAULA "DRENAK"...!!!

Ja bih pitao,na kojoj strani je bila "vinska cesta" i klijet ili gazdinstvo starog Lovrenčića?

Zagorac, Graničar "ŠEPA" je pun informacija i događaja sa karaule "ŠPIČNIK"...
"ŠEPU" treba polako ispitivati o svim zanimljivostima, to što je bilo kod njega na karauli ja još nisam pročitao da se dešavali i radilo na drugim karaulama.!!!
Ima dana, ispričat će nama "ŠEPA" puno toga zanimljivoga, samo polako i redom...

Znam ja,što pitam i zašto pitam,mislim da zna i on!

Desni rejon karaule "Špičnik" je bio dugačak oko 6 kilometara, i on je zapravo i započinjao imanjem starog Lovrenčića i još jednim malograničnim prelazom.Inače gospodin Lovrenčić je bio jako ljubazan i dobar prema nama vojnicima, patrolna staza mu je prolazila ispred samih kućnih vrata tako da je kuća ili dio nje bio u Austriji a dvorište i vinogradi u Jugoslaviji.Obavezna je bila čašica vina i koja riječ pa idemo dalje.On je imao i krčmu u Zgornjoj Kungoti, na putu prema Svečini i Špičniku.Njegovo imanje je graničilo sa imanjem komandanta graničnog odsjeka mislim da je bio pukovnik Korošec.Kod njega sam jedanput sa još dva vojnika proveo dan na sadnji novog vinograda, oko 2000 čokota, i propisno se napio iako to nisam znao do povratka na karaulu.Imao je vinski podrum pod zemljom koji nam je ponosno pokazao i ja koji to zaista nikad prije nisam vidio bio sam fasciniran.On je zapravo bio vlasnik cijelog brda (na google earth-u je neko markirao mjesto sa fotografijom i cestom koja koja izgleda kao srce a prolazi tim imanjem-pogledaj "srce slovenije").Desni rejon je bio naseljen i interesantniji a završavao je na spoju sa karaulom Gaj u blizini graničnog prelaza Jurij (tamo smo odlazili u free shop dok nas Korošecova kčerka koja je tu radila nije otkucala).
E sad poznata "Vinska cesta" je na desnom rejonu i dobrim dijelom je išla po samoj graničnoj crti tako da je jedna traka bila u Austriji a druga u Jugoslaviji, nama je počinjala od kamena 201 pa kako je crta vijugala nestala bi negdje iza malograničnog prelaza Ciringa gdje smo se spuštali prema spoju sa Šentiljom mjesto Plač. Ja sam tom cestom putovao prije dolaska na Špičnik nisam ni sanjao da ću tu provesti osam mjeseci, iz Austrije prije graničnog prelaza Šentilj ispod onog podvožnjaka skreneš desno i stigneš na Jurij.Na toj cesti smo sretali kako naše ljude koji bi nas častili tako i austrijske policajce i finanse ali rijetko, rukovali bi se onako "preko crte".

Ovako to izgleda sa satelita.






Srce Slovenije na imanju Dreisiebner Špičnik.




Ovo je selo Svečina podno Špičnika, autobus dolazi do Svečine na Špičnik pješice.




E ovo je kuća Lovrenčiča

Ispod tog oraha,na toj klupi i za tim stolom????

ZAGORAC NE RAZUMIJEM????

ZAGORAC (citat):

Ispod tog oraha,na toj klupi i za tim stolom????

Jeste li ispod tog oraha,sjedili i pili vino?

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Ma taj signalni pištolj je bio jedan jedini i nikad ga niko nije upotrebio dok sam ja bio gore.
Na onoj obuci za graničara kad tek stigneš na karaulu komandir je ispalio jednu raketu mislim da je bila crvena, tek toliko da vidimo kako to izgleda.
Ponekad bi u dnevnoj zapovjesti pisalo "ponijeti signalni pištolj", a to je vodnik koristio da vidi da li mi uopšte čitamo zapovjest, ili bi napisao obući maskirnu uniformu , a pošalje te u noćnu patrolu, pa dođe u kontrolu iza ponoći i pita te gdje ti je maskirna uniforma a ništa se ne vidi možeš i u piđami u patrolu.
Odeš 9 kilometara od karaule, imaš problem, kao ispališ raketu i to treba da vidi stražar kod karaule, pa kao dođu ti u pomoć-bajke.
Sječam se da je rekao da je tim pištoljem zabranjeno pucati u ljude jer je kao nehumano, trebao je biti u ljeto 1992. kod mene u Zenici da vidi šta su nama MIG-ovi radili, znao bi šta je nehumano.
Taj Suljkanović Mersim je imao jednu "specijalnost" za mene-zasjedu od 22.00-06.00 po kiši, da mi neki kamen u sred vinograda nemaš se gdje sklonit, još mi zalijepi jednog Mađara iz tvoje generacije za pratioca ne zna čovjek 10 riječi, tek toliko da ugođaj bude potpun.
Ova stanica koju si stavio, imali smo je i mi ali nisi sa njom mogao dobiti vezu sa 10 metara.
Znašl li ti da je naš komandant Bajat Velimir bio 1991 kod tebe u Splitu zamjenik komandanta vojne policije, potčinjen komandantu LJubiši Beari koji je osuđen u Hagu za zločine u Bosni, poslije napuštanja objekta JNA Žirovnica, završili su u Kumboru u C.Gori (čitam malo Haške dnevnike).

ŠEPA...!!!
Pa tebi baš i nije bilo loše ...!!!
Vinograd, grožde, vino, , jedino što se ne uklapa je noć i kiša.
Ali i noć može proći ako si imao baterijsku lampu.
Ja i moji sa Karaula "Ceršak" V.P. 5457 - Mariborski granični odsjek - 1988 -1989 godina, vinograda nismo ni vidjeli.
Samo šuma, stabla, nevidi se ni nebo, he he he he
A sa Mađarom ti bar nije bilo dosadno, mogao si sa njim na pantomimu, he he he he he...
Kuda ćeš bolje situacije od tvoje, od gorega ne može biti gore...

Pa da naravno za ovim stolom, ali najčešče onako s nogu.Nije bilo razloga za odmaranje jer je to blizu karaule.Ali stari Lovrenčič je bio i malo sentimentalan prema nama jer je u to vrijeme i on imao sina na odsluženju vojnog roka, a drugi je bio tu.E taj drugi je jedanput organizovao party u ovoj kući. Na špičnik je sa susjednog Gaja prekomandovan vojnik ne mogu se sjetiti imena, bio je iz Pančeva i svirao je harmoniku.Kažnjen je jer je našao djevojku tamo i onda sa njenim društvom bježao sa karaule, a ovaj Lovrenčičev sin je bio dio tog društva,tako da se priča seli na Špičnik.
Dolazim ja jednu noć iz patrole oko 02,00 h i ne zatičem stražara na ulazu.Zvonim (imali smo zvono na uglu karaule kojim pozivaš dežurnog na grudobran, mada smo oružje najčešće praznili u hodu), niko ne izlazi.Ulazimo nas dvojica u karaulu i nema žive duše unutra.Čovječe hiljadu upitnika iznad glave, šta se dešava gdje su jel' uzbuna koji li je vrag.Izađemo van stojimo pred karaulom kad ono dopire zvuk harmonike odnekud.VJEROVALI ILI NE, SVI, AMA SVI SU OTIŠLI KOD LOVRENČIČA.Ne trebam govoriti kako su se napili. Zaista sad kad mislim šta se gore dešavalo dobro niko od nas nije nastradao.(tada je majska generacija 1988. već otišla sa karaule)

joj, kod vas je stvarno bilo J*be lud zbunjenog ... kompletna ekipa sa karaule na zurku, a karaula prazna...


ako se taj harmonikas nije zvao Zoran,malo tamniji, a i dobro peva pokusaj da se setis imena ili bar opisa tadasnjeg izgleda, mogao bih lako da ga pronadjem

Citat :

Š E P A - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!

Pa da naravno za ovim stolom, ali najčešče onako s nogu.
Nije bilo razloga za odmaranje jer je to blizu karaule.
Ali stari Lovrenčič je bio i malo sentimentalan prema nama jer je u to vrijeme i on imao sina na odsluženju vojnog roka, a drugi je bio tu.
E taj drugi je jedanput organizovao party u ovoj kući.
Na špičnik je sa susjednog Gaja prekomandovan vojnik ne mogu se sjetiti imena, bio je iz Pančeva i svirao je harmoniku.
Kažnjen je jer je našao djevojku tamo i onda sa njenim društvom bježao sa karaule, a ovaj Lovrenčičev sin je bio dio tog društva,tako da se priča seli na Špičnik.
Dolazim ja jednu noć iz patrole oko 02,00 h i ne zatičem stražara na ulazu.
Zvonim (imali smo zvono na uglu karaule kojim pozivaš dežurnog na grudobran, mada smo oružje najčešće praznili u hodu), niko ne izlazi.
Ulazimo nas dvojica u karaulu i nema žive duše unutra.
Čovječe hiljadu upitnika iznad glave, šta se dešava gdje su jel' uzbuna koji li je vrag.Izađemo van stojimo pred karaulom kad ono dopire zvuk harmonike odnekud.
VJEROVALI ILI NE, SVI, AMA SVI SU OTIŠLI KOD LOVRENČIČA. :
Ne trebam govoriti kako su se napili.
Zaista sad kad mislim šta se gore dešavalo dobro niko od nas nije nastradao.(tada je majska generacija 1988. već otišla sa karaule)...

Za ovaj tekst ŠEPA od mene danas imaš jedan + i reputaciju ti podižem sa 4 na 5...!!!
Nevjerojatno, karaula prazna bez ijednog vojnika na prvoj crti obrane Jugoslavije.!!!

Citat :

Š E P A - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Da kad sam u januaru 1989.stigao na karaulu ovi momci su već bili gore, oni su bili majska klasa a ja sam septembarska, mada me na ovoj slici buni komandir jer ovo po svemu sudeći nije vodnik Suljkanović, ali moguće je da je fotka napravljena ranije.
Sječam se još par vojnika iz te majske klase npr. Galešić Davor iz Zadra, Mzi Izjadin sa Kosova, a od momaka iz moje generacije Grbonošić Marko iz Beograda, Stanišić Saša iz Kraljeva, Mitrov Toni iz Bitolja, Nikolić Saša iz Slavonskog Broda.
E da onaj mali Mitar kojeg si pominjao u svojim komentarima je bio na Špičniku, jedanput smo ga lisicama vezali za radijator da ne može gledati utakmicu Zvezda-Bayern, plakao je da ga pustimo, bio je lud za košarkom a jedva je loptu bacao do table, mislim da je on iz Bajine bašte u Srbiji.Inače, karaula Špičnik je bila između Šentilja i Jurija, veći dio reona je pratio takozvanu "Vinsku cestu", poznat kraj po vinogradarstvu, eeee koliko se vina popilo kod starog Lovrenčiča.
Za razliku od uslova u Melju gore je bilo dobro.
Kad sam stigao u Melje bio sam smješten u zgradi do livnice, a onda zbog navodnog renoviranja su nas premjestili u zgradu kod ulazne kapije.
Neko je napisao da u Mariboru nije bilo kasarne Melje ali smo je tako zvali po dijelu grada u kom se nalazila.Imam neke fotkei iz kasarne i sa karaule kad ih skeniram postavit ću.
Pozdrav, Elvedin Šepić, Zenica, Bosna i Hercegovina.

ŠEPA...!!!
Daj mi reci Šepa kad si ovo spomenio, da li se zgrada naše čete tada počela renovirati ili nije.
Jesi li se vratio na kraju u obnovljenu zgradu ili nisi.
Sjetio sam se u našoj II četi one prostorije za umiranje tj. umivaonika, he he he he he he
I ono je bila moderna JNA vojska, ima umivaonik ko korito za davati jesti kravama i svinjama, he he he
A nema tople vode, sve se obavljalo u hladnoj vodi, pa se snalazi kako znaš i umiješ....!!!
Jadna vojsko, jadna državo, znali su koupvati MIG-ove 29, a nisu znali dovesti toplu vodu i urediti prostor gdje si se mogao normalno umiti i oprati noge.!!!
To je očito bio za njih luksuz..

Vojnik Graničar (citat):

Citat :

Š E P A - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Da kad sam u januaru 1989.stigao na karaulu ovi momci su već bili gore, oni su bili majska klasa a ja sam septembarska, mada me na ovoj slici buni komandir jer ovo po svemu sudeći nije vodnik Suljkanović, ali moguće je da je fotka napravljena ranije.
Sječam se još par vojnika iz te majske klase npr. Galešić Davor iz Zadra, Mzi Izjadin sa Kosova, a od momaka iz moje generacije Grbonošić Marko iz Beograda, Stanišić Saša iz Kraljeva, Mitrov Toni iz Bitolja, Nikolić Saša iz Slavonskog Broda.
E da onaj mali Mitar kojeg si pominjao u svojim komentarima je bio na Špičniku, jedanput smo ga lisicama vezali za radijator da ne može gledati utakmicu Zvezda-Bayern, plakao je da ga pustimo, bio je lud za košarkom a jedva je loptu bacao do table, mislim da je on iz Bajine bašte u Srbiji.Inače, karaula Špičnik je bila između Šentilja i Jurija, veći dio reona je pratio takozvanu "Vinsku cestu", poznat kraj po vinogradarstvu, eeee koliko se vina popilo kod starog Lovrenčiča.
Za razliku od uslova u Melju gore je bilo dobro.
Kad sam stigao u Melje bio sam smješten u zgradi do livnice, a onda zbog navodnog renoviranja su nas premjestili u zgradu kod ulazne kapije.
Neko je napisao da u Mariboru nije bilo kasarne Melje ali smo je tako zvali po dijelu grada u kom se nalazila.Imam neke fotkei iz kasarne i sa karaule kad ih skeniram postavit ću.
Pozdrav, Elvedin Šepić, Zenica, Bosna i Hercegovina.

ŠEPA...!!!
Daj mi reci Šepa kad si ovo spomenio, da li se zgrada naše čete tada počela renovirati ili nije.
Jesi li se vratio na kraju u obnovljenu zgradu ili nisi.
Sjetio sam se u našoj II četi one prostorije za umiranje tj. umivaonika, he he he he he he
I ono je bila moderna JNA vojska, ima umivaonik ko korito za davati jesti kravama i svinjama, he he he
A nema tople vode, sve se obavljalo u hladnoj vodi, pa se snalazi kako znaš i umiješ....!!!
Jadna vojsko, jadna državo, znali su koupvati MIG-ove 29, a nisu znali dovesti toplu vodu i urediti prostor gdje si se mogao normalno umiti i oprati noge.!!!
To je očito bio za njih luksuz..

E nikad se ja nisam vratio u zgradu do livnice, jer nikada nije ni renovirana. Zapravo ušao sam 15.09.1989. kad sam se skidao iz JNA, u prizemlju zgrade na lijevoj strani do zgrade graničnog voda je bio magacin gdje smo razdužili sve što smo donijeli sa karaule, i tada sam zadnji put bio u kasarni "Tone Tomšić".
U onoj zgradi na suprotnoj strani piste je stanje bilo isto samo je "umivaonik" ili "korito" bilo na hodniku ispred spavaonice, zapravo su tu bile dvije spavaonice na kraju hodnika, moja II Vod je imala prozore prema rampi, a I Vod prema ulici. Ti si zapravo imao i malo sreće jer si bio "majac", mi "septembarci" smo zimu do januara proveli u kasarni. U spavaonici je dosta prozora bilo razbijeno, puše sa svih strana, a samo jedna mala peć u sredini prostorije i ona se morala gasiti u 21,00.h, kad je već bilo prehladno rekli su nam da ono drugo čebe koje ide ispod čaršafa izvučemo i pokrivamo se sa dva, ali onda ujutro treba duplo više vremena za namjestit krevet. Onaj "idiot" Nuhanović, ti ga sigurno znaš, u takvim uslovima je otkuhavao svoje čarape u toj prostoriji. O njemu i drugim desetarima drugom prilikom.

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Nismo svi imali te uniforme, nego je bilo nekoliko kompleta u malom magacinu gdje smo držali šljemove, ašove, zaštitne maske, neke gumene kabanice i čizme za blato i slično.
Oblačili bi ih kad bi nam pisalo u dnevnoj zapovjedi obično kad bi bili u zasjedi.
Te uniforme su imale isti izgled kao ona maskirna šatorska krila i zapravo nismo baš bili oduševljeni nositi ih jer su se one navlačile na standardnu uniformu a s obzirom da se koriste ljeti samo se dodatno kuhaš nakon par kilometara pješačenja ti postanu teret.
Ali da onako izgledaju fino jeste, pogotovo jer je to u JNA bila rijetkost.
E i u toj uniformi imam sliku ispred karaule i sa službenim psom ali nikako da skeniram fotke-opet obećavam!
Jedan od vojnika kod nas na Špičniku je imao onu alpsku uniformu sa gojzericama i onim hlačama do koljena, sa kačketom, ali on je došao kod nas u prekomandu jer je kažnjen mislim iz Tolmina, zvao se Ibro iz Konjica (Hercegovina).
Kaže komandir kad ga vidio, nađite mu jedne hlače i košulju, te čizme iz magacina da mi ne hoda ko' KEKEC po granici.
Kačket je zadržao.
Inače mi smo sebe zvali "FANTOMI SA ŠPIČNIKA", kapetan Milič je svako malo dolazio zavoditi red gore, ali nikad se ništa nije popravilo, nedisciplina je bila pravilo.
Neka tri-četiri mjeseca mi uopšte nismo imali komandira, ovaj Suljkanović je išao na neko školovanje a za to vrijeme ga mijenjao desetar Emin Rekić poslije njega iz moje generacije Saša Stanišić.Milič nam je jedanput rekao da u komandi razmišljaju da kompletnu postavu rasture po drugim karaulama a potpuno novu dovedu jer se sve prenosi sa generacije na generaciju.
Nisu to uradili dok sam ja bio gore.Neki su čak išli kući po sedam dana a da to nikad niko nije saznao.
Pa dobro trebalo je nekako potrošiti godinu dana.
Što bi rekao naš komandir "VOJNIK JE ČUDNA BILJKA"...

ŠEPA...!!!
Ove maskirne uniforme sam vidio jednom u Mariboru kada nas je poručnik Marijan Šokec odveo na "izlet" na Pohorje.
Onda je dvojici vojnika dao te uniforme i uputio ih u šumu a nama naredio da ih idemo tražiti, jer da su oni kao ono teroristi...
Znam da je ta maskirna uniforma imala i kapuljaču koja je prekrivala glavu a u predjelu lica je imala zelenu mrežu, kao što ono imaju pčelari...!!!
Samo me zanima ovo što si naveo "gumene kabanice i čizme za blato"...
Daj mi objasni kakva je to gumena kabanica i kakve su to čizme za blato..!!!
Ovo prvi put čujem od tebe.
Što više čitam događaja sa karaula vidim da je svaka imala nešto što druga karaula nije imala....

Vojnik Graničar (citat):

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Nismo svi imali te uniforme, nego je bilo nekoliko kompleta u malom magacinu gdje smo držali šljemove, ašove, zaštitne maske, neke gumene kabanice i čizme za blato i slično.
Oblačili bi ih kad bi nam pisalo u dnevnoj zapovjedi obično kad bi bili u zasjedi.
Te uniforme su imale isti izgled kao ona maskirna šatorska krila i zapravo nismo baš bili oduševljeni nositi ih jer su se one navlačile na standardnu uniformu a s obzirom da se koriste ljeti samo se dodatno kuhaš nakon par kilometara pješačenja ti postanu teret.
Ali da onako izgledaju fino jeste, pogotovo jer je to u JNA bila rijetkost.
E i u toj uniformi imam sliku ispred karaule i sa službenim psom ali nikako da skeniram fotke-opet obećavam!
Jedan od vojnika kod nas na Špičniku je imao onu alpsku uniformu sa gojzericama i onim hlačama do koljena, sa kačketom, ali on je došao kod nas u prekomandu jer je kažnjen mislim iz Tolmina, zvao se Ibro iz Konjica (Hercegovina).
Kaže komandir kad ga vidio, nađite mu jedne hlače i košulju, te čizme iz magacina da mi ne hoda ko' KEKEC po granici.
Kačket je zadržao.
Inače mi smo sebe zvali "FANTOMI SA ŠPIČNIKA", kapetan Milič je svako malo dolazio zavoditi red gore, ali nikad se ništa nije popravilo, nedisciplina je bila pravilo.
Neka tri-četiri mjeseca mi uopšte nismo imali komandira, ovaj Suljkanović je išao na neko školovanje a za to vrijeme ga mijenjao desetar Emin Rekić poslije njega iz moje generacije Saša Stanišić.Milič nam je jedanput rekao da u komandi razmišljaju da kompletnu postavu rasture po drugim karaulama a potpuno novu dovedu jer se sve prenosi sa generacije na generaciju.
Nisu to uradili dok sam ja bio gore.Neki su čak išli kući po sedam dana a da to nikad niko nije saznao.
Pa dobro trebalo je nekako potrošiti godinu dana.
Što bi rekao naš komandir "VOJNIK JE ČUDNA BILJKA"...

ŠEPA...!!!
Ove maskirne uniforme sam vidio jednom u Mariboru kada nas je poručnik Marijan Šokec odveo na "izlet" na Pohorje.
Onda je dvojici vojnika dao te uniforme i uputio ih u šumu a nama naredio da ih idemo tražiti, jer da su oni kao ono teroristi...
Znam da je ta maskirna uniforma imala i kapuljaču koja je prekrivala glavu a u predjelu lica je imala zelenu mrežu, kao što ono imaju pčelari...!!!
Samo me zanima ovo što si naveo "gumene kabanice i čizme za blato"...
Daj mi objasni kakva je to gumena kabanica i kakve su to čizme za blato..!!!
Ovo prvi put čujem od tebe.
Što više čitam događaja sa karaula vidim da je svaka imala nešto što druga karaula nije imala....

Bilo je kod nas na karauli te neke čudne opreme, nisam baš ni siguran da to vojska treba i može da koristi.Te gumene kabanice su bile onako sivo-maslinaste od malo debljeg PVC materijala, možda kod vas ribari koriste nešto slično, njih je obično koristio stražar, dok su čizme baš bile one obične crne gumene čizme kao za rad u njivi, ali ja ih nisam nikad htio obući pošto se noge u njima jako znoje i za čas dobiješ žuljeve.Dešavalo se da danima pada kiša i znalo je biti blata do grla, a na par mjesta smo prelazili i neki potok pa preko brvna(znali se i okliznuti i pasti) tako da su neki vojnici znali obući te čizme jer ih je lako oprati, inače ih nismo dužili.Još je jedna stvar bila koja mi je odmah pala u oko, mi u Bosni to zovemo "GUNJ", zapravo debela bunda od krzna obično ovčijeg, e i to je nosio stražar jer je noću znalo biti užas hladno, a to sam vidio odmah prvu noć po dolasku na karaulu u Januaru 1989.

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Bilo je kod nas na karauli te neke čudne opreme, nisam baš ni siguran da to vojska treba i može da koristi.
Te gumene kabanice su bile onako sivo-maslinaste od malo debljeg PVC materijala, možda kod vas ribari koriste nešto slično, njih je obično koristio stražar, dok su čizme baš bile one obične crne gumene čizme kao za rad u njivi, ali ja ih nisam nikad htio obući pošto se noge u njima jako znoje i za čas dobiješ žuljeve.
Dešavalo se da danima pada kiša i znalo je biti blata do grla, a na par mjesta smo prelazili i neki potok pa preko brvna(znali se i okliznuti i pasti) tako da su neki vojnici znali obući te čizme jer ih je lako oprati, inače ih nismo dužili.
Još je jedna stvar bila koja mi je odmah pala u oko, mi u Bosni to zovemo "GUNJ", zapravo debela bunda od krzna obično ovčijeg, e i to je nosio stražar jer je noću znalo biti užas hladno, a to sam vidio odmah prvu noć po dolasku na karaulu u Januaru 1989.

Citat :

ZAGORAC - KARAULA "DRENAK"...!!!

Nosili su uniforme boje i kroja,poput uniformi domobranskih jedinica iz 2.svjetskog rata.
Osobito se to odnosi na kape.
Za razliku od nas,nosili su gumene čizme,moglo se na prste izbrojati kolko ih je nosilo kožne.
Kožni opasači bez oprtača.
Naše patrole, a osobito rejonski stražari obračali su osobitu pažnju na "gustoču"izlazaka na teren i brojno stanje njihovih patrola.
Iz svega se dalo zaključiti da im je ukupno brojno stanje do 40 vojnika na karauli,od toga do 3 "aktivna"sa činovima, ostalo ročnici.
Od naoružanja do 10 ruskih "špagina",ostalo PAP bez trombolskog nastavka(mislim da su bile kineske),ako su imali PM,najvjerojatnije su ih imali samo za osiguravanje karaule.PM-ove nismo vidjeli da nose na teren.
Na terenu su provodili 4-6 sati,slično kao i mi,osim što je patrola do našeg E-27 imala efektivu od 12 sati.
Mi smo često kombinirali patrolu i zasjedu,a kod njih smo primjetili da su to često radili sa osmatranjem osobito kod E-24/6
Njihov "mekani pojas"sam več spomenuo ranije.

ŠEPA...!!!
Od mene za ovaj tekst danas imaš jedan + te ti reputaciju podižem sa 5 na 6.!!!
Pa neka se sada i Zagorac sa karaule "Drenak" čudi.
Čudio se je Albanskim graničarima kako nose gumene čizme a evo i JNA graničari su nosili gumene čizme..!!!

Š E P A....!!!!!

Možeš li se sjetiti kakvo je bilo pravilo i koliko su na tvojoj karauli "ŠPIČNIK" vojnici graničari nosili sa sobom metaka na teren.!!!
Zanima me koliko je na teren nosio onaj što je dužio:
Snajper =======
Automatsku pušku=
Puškomitraljez====

Hjde pa mi javi da vidim kako je to kod tebe bilo, ako se možeš sjetiti.!!!!

Vojnik Graničar (citat):

Š E P A....!!!!!

Možeš li se sjetiti kakvo je bilo pravilo i koliko su na tvojoj karauli "ŠPIČNIK" vojnici graničari nosili sa sobom metaka na teren.!!!
Zanima me koliko je na teren nosio onaj što je dužio:
Snajper =======
Automatsku pušku=
Puškomitraljez====

Hjde pa mi javi da vidim kako je to kod tebe bilo, ako se možeš sjetiti.!!!!

Vjerujem da se dobro sječam da smo svi osim snajperiste nosili dva puna okvira, znači automatska puška i PM po 60 komada( jedan okvir na pušci jedan u RAP-u, ostali prazni), dok je snajperista imao svih pet punih ali to je 50 komada.
Inače snajperista je bio tvoj drug Pašo Kurtović, a PM osim onih koji su ga dužili u kasarni dobili su i oni koji su u kasarni nosili RB. Ne sječam se da je osim Paše još neko nosio snajper.
Dakle, ovo je bilo u normalnim okolnostima, a u vrijeme "pojačanog obezbjeđenja", koje je ako se dobro sječam proglašeno dva puta (jedanput u vrijeme samita nesvrstanih u Beogradu i drugi put zbog dešavanja na Kosovu), dobijali smo puni borbeni komplet po 150 komada metaka, a osim toga dnevno opterečenje je povečavano sa 8 na 12 sati na rejonu, tada me je vodnik "častio" sa onim zasjedama od 22.00-06.00h, što osim mene i mojih pratilaca niko nije dobijao, ne znam zašto. I mene nešto zanima, gledajući fotografije karaula vidio sam da su skoro sve puno veće od Špičnika.Kod mene je bilo zajedno sa desetarima 25 vojnika, kakav je slučaj kod tebe? Dešavalo se kad se raspemo po redovnom i vikendima da samo jedna patrola bude u toku 24 sata na rejonu , a kad je smjena generacija NIJEDNA???

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Vjerujem da se dobro sječam da smo svi osim snajperiste nosili dva puna okvira, znači automatska puška i PM po 60 komada( jedan okvir na pušci jedan u RAP-u, ostali prazni), dok je snajperista imao svih pet punih ali to je 50 komada.
Inače snajperista je bio tvoj drug Pašo Kurtović, a PM osim onih koji su ga dužili u kasarni dobili su i oni koji su u kasarni nosili RB.
Ne sječam se da je osim Paše još neko nosio snajper.
Dakle, ovo je bilo u normalnim okolnostima, a u vrijeme "pojačanog obezbjeđenja", koje je ako se dobro sječam proglašeno dva puta (jedanput u vrijeme samita nesvrstanih u Beogradu i drugi put zbog dešavanja na Kosovu), dobijali smo puni borbeni komplet po 150 komada metaka, a osim toga dnevno opterečenje je povečavano sa 8 na 12 sati na rejonu, tada me je vodnik "častio" sa onim zasjedama od 22.00-06.00h, što osim mene i mojih pratilaca niko nije dobijao, ne znam zašto.
I mene nešto zanima, gledajući fotografije karaula vidio sam da su skoro sve puno veće od Špičnika.
Kod mene je bilo zajedno sa desetarima 25 vojnika, kakav je slučaj kod tebe?
Dešavalo se kad se raspemo po redovnom i vikendima da samo jedna patrola bude u toku 24 sata na rejonu , a kad je smjena generacija NIJEDNA???

ŠEPA...!!!
Svaka čast na trudu što si mi odgovorio koliko ste vi sa karaule "ŠPIČNIK" nosili metak na teren.!!!
Od mene za danas imaš jedan + tako ti reputaciju podižem sa 6 na 7.!!!
Ovo je usput na znanje graničaru Zagorcu sa karaule "DRENAK"..
Zagorac karaula "ŠPIČNIK" je druga karaula sa zapadne strane moje karaule, a vidiš kakva su pravila na njoj pa se sada ti čudi koliko metaka i zašto toliko metaka...
A što da govorim dalje kakva su pravila bila u drugim republikama i na drugim granicama...

"CEROVICA" bio kodni naziv centra veze u komandi graničnog odsjeka Maribor.Centar je bio smješten u komandi u Melju, neposredno ispred kancelarije komandanta Korošeca, a tu su kancelarije još imali kapetan Milič i Živadinović. Sječaš se da se iz karaule svaki dan telefonskom vezom diktirala dnevna zapovjest, i javljao svaki polazak i povratak patrola. Moj školski drug, Miloš Terzić je radio na "Cerovici". Zajedno smo stigli u Maribor, a on je poslije zakletve iz kadetnice prekomandovan u Novo mesto, te se poslije obuke vratio ali u granični vod u Melje, a ja sam otišao na karaulu.Poslije smo kontaktirali i viđali se, a ovu vezu smo koristili da direktno sa karaule telefoniramo kući. On je tu u Zenici i dalje se družimo a možda se javi i ovdje.

Na Špičniku sam bio i vodič službenog psa, ili kako smo običavali reći-kerovođa.Mi smo imali dva psa, njemačka ovčara a znam da su na nekim karaulama imali i dobermane.Psa sam zadužio po okončanju one kratke obuke za graničara, zvao se Eron i bio je vjerovatno najstariji u Mariborskom graničnom odsjeku.Drugi pas je bio Cezar, njega je dužio moj drug iz voda Mitrov Toni(prije njega Milivojević Mitar).On je bio lud - mislim Cezar.Niko od vojnika mu nije prilazio a i Toni nije bio baš načisto hoće li ga ugristi ili ne. Eron je bio star i dobre naravi.Negdje u proljeće 1989. dolazi naredba da sa svake od karaula jedan pas ide na redresuru(možda je postojao i neki red, to ne znam), ali išao je Eron i naravno vodio sam ga ja. Redresura se obavljala u Ljubljani u kasarni Šentvid. Mi vojnici smo bili stacionirani u krugu kasarne, a boksovi za pse i poligon za vježbu je bio nekoliko stotina metar dalje, preko neke ceste, takođe vojni objekat ali ne znam šta je to bilo. Tu sam proveo 21 dan. Pade mi na um da je kamion iz Melja išao od karaule do karaule i kupio nas, tako da sam tom prilikom obišao karaule sjeverno od Špičnika, Šentilj, Ceršak i dalje (znači druže "vojnik graničar" mi smo se možda i sreli tada). Dakle nakon što su nas sve skupili u Melje na pistu, ukrcali smo se u veći kamion i pravac Ljubljana. To je bila interesantna obuka. Psi su morali obnoviti sve što su nekada naučili a mi naučiti sve komande, kako glasovne tako i signale rukama. U obuku je spadalo i upad u objekat, puštanje psa na lice koje bježi(u zaštitnom odijelu-takozvani markirant-to bi bio jedan od vojnika-dobrovoljac), učenje psa da jede ili ne jede na komandu(šifru koju sam izabereš), zatim da ne smije lajati kad vidi prelaznika, da ne laje na pucanj itd.
U dijelu gdje je bio poligon, postojao je objekat u kojem je spavao samo jedan od nas i pazio na pse, a ujutro prije dolaska ostalih dužnost mu je bila otvoriti konzerve sa hranom i nasjeckati mrkvu i luk, te ugrijati vodu, i to bi se onda izmješalo kao obrok-tako da su psi imali i salatu.Inače konzerve su bile spravljene od ribljih ostataka i užasno su smrdjele.Kad malo razmislim ja se baš nahodao po Sloveniji.

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Vjerujem da se dobro sječam da smo svi osim snajperiste nosili dva puna okvira, znači automatska puška i PM po 60 komada( jedan okvir na pušci jedan u RAP-u, ostali prazni), dok je snajperista imao svih pet punih ali to je 50 komada.
Inače snajperista je bio tvoj drug Pašo Kurtović, a PM osim onih koji su ga dužili u kasarni dobili su i oni koji su u kasarni nosili RB.
Ne sječam se da je osim Paše još neko nosio snajper.
Dakle, ovo je bilo u normalnim okolnostima, a u vrijeme "pojačanog obezbjeđenja", koje je ako se dobro sječam proglašeno dva puta (jedanput u vrijeme samita nesvrstanih u Beogradu i drugi put zbog dešavanja na Kosovu), dobijali smo puni borbeni komplet po 150 komada metaka, a osim toga dnevno opterečenje je povečavano sa 8 na 12 sati na rejonu, tada me je vodnik "častio" sa onim zasjedama od 22.00-06.00h, što osim mene i mojih pratilaca niko nije dobijao, ne znam zašto.
I mene nešto zanima, gledajući fotografije karaula vidio sam da su skoro sve puno veće od Špičnika.
Kod mene je bilo zajedno sa desetarima 25 vojnika, kakav je slučaj kod tebe?
Dešavalo se kad se raspemo po redovnom i vikendima da samo jedna patrola bude u toku 24 sata na rejonu , a kad je smjena generacija NIJEDNA???

Što se tiče broja graničara na karauli "CERŠAK" - Mariborski granični odsjek, stanje je bilo ovako.
Na slici sam brojevima označio koliko je u kojoj sobi vojnika bilo.
Na prednjoj strani je bilo 28 vojnika sa desetarima.
Sa zanje strane karaule su bila 2 vojnika.
Točnije tu su spavali komandira karaule Spasković Radoje koji je u svojoj kancelariju ima i svoj krevet i svoj krevet te soba u kojoj je spavao magacioner-skladištar karaule "Ceršak".
Sve ukopno je moglo spavati u karauli "Ceršak" 30 vojnika.!!!
Evo slika.!!
Sada možeš usporediti stanje sa svojom karaulom "ŠPIČNIK"...

Ovo je borbeni ranac JNA




Pribor za jelo sa čuturicom JNA




Vojničke čizme JNA




Maskirna uniforma(na stranici na kojoj sam je skinuo piše "snajperska uniforma???) JNA

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Na Špičniku sam bio i vodič službenog psa, ili kako smo običavali reći-kerovođa.
Mi smo imali dva psa, njemačka ovčara a znam da su na nekim karaulama imali i dobermane.
Psa sam zadužio po okončanju one kratke obuke za graničara, zvao se Eron i bio je vjerovatno najstariji u Mariborskom graničnom odsjeku.
Drugi pas je bio Cezar, njega je dužio moj drug iz voda Mitrov Toni(prije njega Milivojević Mitar).
On je bio lud - mislim Cezar.
Niko od vojnika mu nije prilazio a i Toni nije bio baš načisto hoće li ga ugristi ili ne.
Eron je bio star i dobre naravi.
Negdje u proljeće 1989. dolazi naredba da sa svake od karaula jedan pas ide na redresuru(možda je postojao i neki red, to ne znam), ali išao je Eron i naravno vodio sam ga ja.
Redresura se obavljala u Ljubljani u kasarni Šentvid.
Mi vojnici smo bili stacionirani u krugu kasarne, a boksovi za pse i poligon za vježbu je bio nekoliko stotina metar dalje, preko neke ceste, takođe vojni objekat ali ne znam šta je to bilo.
Tu sam proveo 21 dan.
Pade mi na um da je kamion iz Melja išao od karaule do karaule i kupio nas, tako da sam tom prilikom obišao karaule sjeverno od Špičnika, Šentilj, Ceršak i dalje (znači druže "vojnik graničar" mi smo se možda i sreli tada).
Dakle nakon što su nas sve skupili u Melje na pistu, ukrcali smo se u veći kamion i pravac Ljubljana.
To je bila interesantna obuka.
Psi su morali obnoviti sve što su nekada naučili a mi naučiti sve komande, kako glasovne tako i signale rukama.
U obuku je spadalo i upad u objekat, puštanje psa na lice koje bježi(u zaštitnom odijelu-takozvani markirant-to bi bio jedan od vojnika-dobrovoljac), učenje psa da jede ili ne jede na komandu(šifru koju sam izabereš), zatim da ne smije lajati kad vidi prelaznika, da ne laje na pucanj itd.
U dijelu gdje je bio poligon, postojao je objekat u kojem je spavao samo jedan od nas i pazio na pse, a ujutro prije dolaska ostalih dužnost mu je bila otvoriti konzerve sa hranom i nasjeckati mrkvu i luk, te ugrijati vodu, i to bi se onda izmješalo kao obrok-tako da su psi imali i salatu.
Inače konzerve su bile spravljene od ribljih ostataka i užasno su smrdjele.
Kad malo razmislim ja se baš nahodao po Sloveniji.

ŠEPA...!!!

Potrudio sam se i malo sam listao dnevnik.!!!
I pronašao sam ovo.!!!
Dana 7.3.1989. god. utorak, svanio je sunčan dan.
Jutros je ispred karaule "Ceršak" došao kamion iz Mariborskog graničnog odsjeka.
U kamionu su se nalazili graničari i njihovi psi.
Sa karaule "Ceršak" se u kamion ukrcao jedan graničar (kerovođa) i njegov pas.
Komandir karaule je odredio da to bude vojnik KAIŠIĆ (ime ne znam).
Nakon što su se ukrcali u kamion odvezeni su u Ljubljanu gdje će se vršiti obuka vojnika - kerovođa i njihovih pasa.
Dana 27.3.1989. god. ponedjeljak, jutros je bila magla.
Navečer je iz Ljubljane na karaulu "Ceršak" sa kamionom dovezen graničar - kerovođa Kaišić i njegov pas.
Sa njim je kamionom došao i kapetan Živadonović.
Usput je na karauli održao sastanak na kojem je iznosio situaciju na Kosovu.
Također je govorio i o upotrebi vatrenog oružja.

ŠEPA, ispada da smo se vidjeli ispred karaule "Ceršak".
Sada je na tebi da se pokušaš sjetiti ovog kerovođe KAIŠIĆA koji je sa tobom išao u Ljubljanu na obuku službenih pasa.!!!

Vojnik Graničar (citat):

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Na Špičniku sam bio i vodič službenog psa, ili kako smo običavali reći-kerovođa.
Mi smo imali dva psa, njemačka ovčara a znam da su na nekim karaulama imali i dobermane.
Psa sam zadužio po okončanju one kratke obuke za graničara, zvao se Eron i bio je vjerovatno najstariji u Mariborskom graničnom odsjeku.
Drugi pas je bio Cezar, njega je dužio moj drug iz voda Mitrov Toni(prije njega Milivojević Mitar).
On je bio lud - mislim Cezar.
Niko od vojnika mu nije prilazio a i Toni nije bio baš načisto hoće li ga ugristi ili ne.
Eron je bio star i dobre naravi.
Negdje u proljeće 1989. dolazi naredba da sa svake od karaula jedan pas ide na redresuru(možda je postojao i neki red, to ne znam), ali išao je Eron i naravno vodio sam ga ja.
Redresura se obavljala u Ljubljani u kasarni Šentvid.
Mi vojnici smo bili stacionirani u krugu kasarne, a boksovi za pse i poligon za vježbu je bio nekoliko stotina metar dalje, preko neke ceste, takođe vojni objekat ali ne znam šta je to bilo.
Tu sam proveo 21 dan.
Pade mi na um da je kamion iz Melja išao od karaule do karaule i kupio nas, tako da sam tom prilikom obišao karaule sjeverno od Špičnika, Šentilj, Ceršak i dalje (znači druže "vojnik graničar" mi smo se možda i sreli tada).
Dakle nakon što su nas sve skupili u Melje na pistu, ukrcali smo se u veći kamion i pravac Ljubljana.
To je bila interesantna obuka.
Psi su morali obnoviti sve što su nekada naučili a mi naučiti sve komande, kako glasovne tako i signale rukama.
U obuku je spadalo i upad u objekat, puštanje psa na lice koje bježi(u zaštitnom odijelu-takozvani markirant-to bi bio jedan od vojnika-dobrovoljac), učenje psa da jede ili ne jede na komandu(šifru koju sam izabereš), zatim da ne smije lajati kad vidi prelaznika, da ne laje na pucanj itd.
U dijelu gdje je bio poligon, postojao je objekat u kojem je spavao samo jedan od nas i pazio na pse, a ujutro prije dolaska ostalih dužnost mu je bila otvoriti konzerve sa hranom i nasjeckati mrkvu i luk, te ugrijati vodu, i to bi se onda izmješalo kao obrok-tako da su psi imali i salatu.
Inače konzerve su bile spravljene od ribljih ostataka i užasno su smrdjele.
Kad malo razmislim ja se baš nahodao po Sloveniji.

ŠEPA...!!!

Potrudio sam se i malo sam listao dnevnik.!!!
I pronašao sam ovo.!!!
Dana 7.3.1989. god. utorak, svanio je sunčan dan.
Jutros je ispred karaule "Ceršak" došao kamion iz Mariborskog graničnog odsjeka.
U kamionu su se nalazili graničari i njihovi psi.
Sa karaule "Ceršak" se u kamion ukrcao jedan graničar (kerovođa) i njegov pas.
Komandir karaule je odredio da to bude vojnik KAIŠIĆ (ime ne znam).
Nakon što su se ukrcali u kamion odvezeni su u Ljubljanu gdje će se vršiti obuka vojnika - kerovođa i njihovih pasa.
Dana 27.3.1989. god. ponedjeljak, jutros je bila magla.
Navečer je iz Ljubljane na karaulu "Ceršak" sa kamionom dovezen graničar - kerovođa Kaišić i njegov pas.
Sa njim je kamionom došao i kapetan Živadonović.
Usput je na karauli održao sastanak na kojem je iznosio situaciju na Kosovu.
Također je govorio i o upotrebi vatrenog oružja.

ŠEPA, ispada da smo se vidjeli ispred karaule "Ceršak".
Sada je na tebi da se pokušaš sjetiti ovog kerovođe KAIŠIĆA koji je sa tobom išao u Ljubljanu na obuku službenih pasa.!!!

Nevjerovatno tek večeras sam vidio ovaj tvoj komentar.Sječam se i ja da je 07.03.1989. bio sunčan jer nam je užasno bilo putovati pod ceradom kamiona do LJubljane sa tim psima.Ovo ime Kaišić mi zvuči jako poznato, pa pokušaj se sjetiti da nije to vojnik koji je bio borac u ful-kontaktu sa devijacijama nosa od povreda, mislim da je bio iz mjesta Usora u srednjoj Bosni, naime sa njim i još jednim momkom koji se zvao Plančić Sejdo iz Tešnja sam se tamo u LJubljani posebno družio i izlazio u grad.Mislim da je Sejdo bio na Sladkom vrhu.E sad ovaj Sejdo Plančić je često boravio kod mene u Zenici gdje je studirao, a poslije je bio direktor komunalnog preduzeća u Tešnju, vidio sam ga na televiziji.Inače u LJubljani smo bili u kasarni Šentvid, a cijelo vrijeme je tamo neka specijalna jedinica uvježbavala ukrcavanje i iskrcavanje iz helikoptera i pripremala se za odlazak na Kosovo, pa nam je rečeno jedanput ako zatrebaju službeni psi moglo bi se desiti da i nas prekomanduju, što mi se nije svidjelo, srećom nisu.

Vojnik Graničar (citat):

ŠEPA...!!!
Da čujem od tebe iz prve ruke u vezi ove "Dozvole za izlazak van kruga Karaule - Kasarne".!!!
Da li ste vi na Karauli "Špičnik" imali ovakve dozvole, točnije da li ste ih koristili.!?
Jesi li ikada ovo dobio dok si bio u kasarni "Tone Tomšič" u Mariboru.!!!

Imali smo ove potvrde i na karauli a naravno dobijao sam je i prilikom izlaska iz kasarne "Tone Tomšić".Inače mi sa karaule Špičnik smo rijetko i izlazili u Maribor, jednostavno ti se nije išlo jer smo morali pješačiti sigurno pola sata do mjesta Svečina na autobus, pa mislim da je vožnja do Maribora trajala oko 30-40 minuta, a onda u povratku isto s tim da po mraku moraš pješačiti do karaule ali uzbrdo, tako da dozvolu i nije bilo problem dobiti.Zato smo valjda gore priređivali one derneke o kojima sam pričao.
Kod nas na Špičniku je bilo interesantno i to kako se išlo na redovno odsustvo, naime da ne bi svi tražili ljeto, komandir je odredio nekoliko grupa a onda smo izvlačili brojeve, tako sam ja dobio prvu grupu, i nakon samo 5 mjeseci u JNA, išao kući na redovno.

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Nevjerovatno tek večeras sam vidio ovaj tvoj komentar.
Sječam se i ja da je 07.03.1989. bio sunčan jer nam je užasno bilo putovati pod ceradom kamiona do LJubljane sa tim psima.
Ovo ime Kaišić mi zvuči jako poznato, pa pokušaj se sjetiti da nije to vojnik koji je bio borac u ful-kontaktu sa devijacijama nosa od povreda , mislim da je bio iz mjesta Usora u srednjoj Bosni, naime sa njim i još jednim momkom koji se zvao Plančić Sejdo iz Tešnja sam se tamo u LJubljani posebno družio i izlazio u grad.
Mislim da je Sejdo bio na Sladkom vrhu.
E sad ovaj Sejdo Plančić je često boravio kod mene u Zenici gdje je studirao, a poslije je bio direktor komunalnog preduzeća u Tešnju, vidio sam ga na televiziji.
Inače u LJubljani smo bili u kasarni Šentvid, a cijelo vrijeme je tamo neka specijalna jedinica uvježbavala ukrcavanje i iskrcavanje iz helikoptera i pripremala se za odlazak na Kosovo, pa nam je rečeno jedanput ako zatrebaju službeni psi moglo bi se desiti da i nas prekomanduju, što mi se nije svidjelo, srećom nisu.

ŠEPA...!!!
Zato je meni čudno kako mi ne odgovaraš na neka pitanja, ti i ne primjetiš šta ja pišem po tvojim stranicama, he he he he he he
Ovako, ja se više ne mogu sjetiti ni kako taj momak izgleda, jednostavno sam zaboravio, da mi je neka slika iz toga vremena sa njim onda kako tako bi ga možda prepoznao, ovako mislim da je uzaludno pokušavati.
Ne mogu se sjetiti da je on bio borac u ful-kontaktu, možda je on stvarno bio u tome sportu ali se ja toga ne mogu sjetiti.!!!
Pokušat ću preko jednoga iz Srbije doznati kako mu je ime ali su šanse male.!!!
A za ovoga sa Sladkog Vrha " Sejdo Plančić" nisam nikada čuo.!?

Razmišljao sam malo o hrani koju smo jeli u Mariboru u kasarni "ToneTomšić", a i na karauli "Špičnik". Prisjetio sam se par stvari i naziva koje smo mi vojnici koristili za ta gastronomska čuda. Jedno od jela koje smo često dobijali za večeru mislim da je zvaničan naziv bio "vojnički dvopek" a mi smo ga zvali CIGLA. Uz to smo još dobijali čašu jogurta. Uvijek sam se pitao od čega to prave i saznao sam na karauli, zapravo i pravio. Ta famozna CIGLA se zapravo pravi od onih pločica iz SDO-obroka, tako što se veća količina tokom noći potopi u velikoj posudi sa vodom, to dvopek sve upije, zatim se rukom umijesi u smješu i na sve to se doda samo par komada jaja za oko 25 vojnika, rasporedi u pleh i zapeče pa isječe na kocke.
Drugo jelo je ono varivo koje smo svi zvali "DRNČ" po onoj tekučini za čiščenje puške, a obično je tako nazivan "Bosanski lonac", koji sa ovim jelom nema nikakve sličnosti osim što se jede kašikom.
Naravno tu je i nezaobilazna sardina(koja je prestala plivati prije stolječa), glavica luka i onaj crveni čaj(za koji niko nikada nije odgonetnuo od čega je).
E što se tiče marende u istoriju je ušao "KREMIPAN", rebrasta krem čokolada po ukusu slična Eurokrem čokoladi ali samo crna, te naravno ona napolitanka u roza omotu i sok. Inače kremipan je proizvodio "Agrocomerc" iz Velike kladuše.
Jedna stvar je meni ostala u ružnom sječanju, a rekao bih da je to jedna od onih koje su na kraju između ostalih i doveli do raspada i JNA i Jugoslavije, a to je nepoštovanje drugih i drugačijih.
Naime, uvijek mi je ružna slika bila kad smo za večeru imali "BARENU SLANINU I KUHANO JAJE", tada bi vojnici Islamske vjeroispovjesti kojoj i sam pripadam, veći dio Albanaca Muslimana i eventualno Jevreji onako naglas tražili po trpezariji ko od vojnika koji jedu svinjetinu želi zamijeniti jaje za slaninu, i to samo da ne bi ostali gladni. Na karauli sam obavljao dužnost kuhara nekih 15-ak dana jer je kuhar dobio značku primjeran vojnik i ranije se skinuo pa do dolaska novog, i vidio sam da se sva hrana priprema na svinjskoj masti a u sledovanju dođe samo jedan litar ulja za salatu, za cijeli mjesec.
Jednostavno smo bili prisiljeni jesti nešto što nam je našom vjerom i kulturom zabranjeno, a mislim da se to moglo jednostavno riješiti. Sječam se i kad je poručnik Šokec naredio požarstvo ispred WC-a, a jedina dužnost požarnog je bila da spriječi iste ove vojnike da unose posude sa vodom za higijensko pranje što je takođe nama Muslimanima obavezno. Toliko o ljudskim pravima i elementarnim slobodama u JNA.
Valjda je vojnički grah/pasulj štimao svima.

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Slučajno sam se našao na ovoj stranici i iznenadio se napisima o kasarni "Tone Tomšić", njenim vojnicima i oficirima, i bilo mi je drago pročitati sve to.
I sam sam služio vojni rok u "Melju" od 15.09.1988. do 15.09.1989.godine, a od 06.01.1989. na karauli ŠPIČNIK. Bio sam pripadnik II čete II voda. Komandir čete je bio Poručnik Šokec Marijan, komadant kasarne Kapetan Bajat Velimir (zvali smo ga "jevi drugovi") desetari Redžović iz Beograda(ne sječam se imena), Nuhanović Nedžad iz Lukavca, drugima se ne sječam imena.
Komadir na karauli "ŠPIČNIK" je bio Vodnik I klase Suljkanović Mersim (mislim da je on iz Gradačca), a n, jegov zamjenik des. Rekić Emin. (inače Emin je iz sela Arapuša kod Bosanske Krupe, iz kojeg su takođe bili i Kurtović Pašo (broj 2) i treći vojnik (broj 3) na slici iz novina koju komentariše "vojnik graničar", a on se zvao Arif. pozdravljam vas sve i čujemo se uskoro..

ŠEPA...!!!
Hajde da ne zaspeš u obilasku granice.!!!
Nisi mi ovo objasnio:!?
Zašto ste kapetana VELIMIRA BAJATA zvali "JEVI DRUGOVI".!?
I još jedna stvar kako bi bilo da u naslov svoje karaule dodaš koja je vojna pošta i koji si granični odsjek, ako hoćeš, ako, aaaakkkooo.!!!!

Vojnik Graničar (citat):

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Slučajno sam se našao na ovoj stranici i iznenadio se napisima o kasarni "Tone Tomšić", njenim vojnicima i oficirima, i bilo mi je drago pročitati sve to.
I sam sam služio vojni rok u "Melju" od 15.09.1988. do 15.09.1989.godine, a od 06.01.1989. na karauli ŠPIČNIK. Bio sam pripadnik II čete II voda. Komandir čete je bio Poručnik Šokec Marijan, komadant kasarne Kapetan Bajat Velimir (zvali smo ga "jevi drugovi") desetari Redžović iz Beograda(ne sječam se imena), Nuhanović Nedžad iz Lukavca, drugima se ne sječam imena.
Komadir na karauli "ŠPIČNIK" je bio Vodnik I klase Suljkanović Mersim (mislim da je on iz Gradačca), a n, jegov zamjenik des. Rekić Emin. (inače Emin je iz sela Arapuša kod Bosanske Krupe, iz kojeg su takođe bili i Kurtović Pašo (broj 2) i treći vojnik (broj 3) na slici iz novina koju komentariše "vojnik graničar", a on se zvao Arif. pozdravljam vas sve i čujemo se uskoro..

ŠEPA...!!!
Hajde da ne zaspeš u obilasku granice.!!!
Nisi mi ovo objasnio:!?
Zašto ste kapetana VELIMIRA BAJATA zvali "JEVI DRUGOVI".!?
I još jedna stvar kako bi bilo da u naslov svoje karaule dodaš koja je vojna pošta i koji si granični odsjek, ako hoćeš, ako, aaaakkkooo.!!!!

Pa ne znam kako se ne sječaš, Bajat je to imao kao uzrečicu, bukvalno svaka druga mu je bila "jevi drugovi" kad nam se obračao sa one male bine na pisti.To mu je valjda bila skračenica od "jebiga drugovi". Ako se ne varam i ti meni nisi odgovorio o njegovom angažmanu u bataljonu vojne policije u Splitu na početku rata, kako baš "kod tebe da završi"?
A ovo za promjenu naziva sa vojnom poštom aaaaakkoooooo, ali kkkkaaaaaakkkkooooo?

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Pa ne znam kako se ne sječaš, Bajat je to imao kao uzrečicu, bukvalno svaka druga mu je bila "jevi drugovi" kad nam se obračao sa one male bine na pisti.
To mu je valjda bila skračenica od "jebiga drugovi".
Ako se ne varam i ti meni nisi odgovorio o njegovom angažmanu u bataljonu vojne policije u Splitu na početku rata, kako baš "kod tebe da završi"?
A ovo za promjenu naziva sa vojnom poštom aaaaakkoooooo, ali kkkkaaaaaakkkkooooo?

ŠEPA...!!!
Ja sam zaboravio da je Kapetan I klase Velimir Bajat imao takvu uzrečicu.!!!
Toga se ne mogu sjetiti.
A ovo što kažeš da je bio u Vojnoj policiji JNA u Splitu, to od tebe prvi put čujem.!?
Ako je bio u vojnoj policiji JNA onda je bio ili u kasarni "LORA" ili "DRAČEVAC" ili "VISOKA"...
U Splitu su bila još dva vojna objekta jedan na "GRIPAMA" neka centrala i jedan objekak (neka radio stanica) njen službeni naziv je "LS 22", analazi se istočno od groblja "LOVRINAC", u kojem sam nekidan bio i vidio što je od tog objekta ostalo.
Od jednoga viceadmirala ili kontraadmirala (nisam siguran koji je bio čin u JNA) sam nekidan doznao da je vojna policija bila smještena u Splitu u kasarni "VISOKA" ali 1991 godine je bilo ratno vrijeme tako da su moguča neka prebacivanja iz kasarne u kasarnu...
Uglavnom prvi put čujem da je baš on Kapetan I klase Velimir Bajat bio u Splitu u vojnoj policiji.!!!

Vojnik Graničar (citat):

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Pa ne znam kako se ne sječaš, Bajat je to imao kao uzrečicu, bukvalno svaka druga mu je bila "jevi drugovi" kad nam se obračao sa one male bine na pisti.
To mu je valjda bila skračenica od "jebiga drugovi".
Ako se ne varam i ti meni nisi odgovorio o njegovom angažmanu u bataljonu vojne policije u Splitu na početku rata, kako baš "kod tebe da završi"?
A ovo za promjenu naziva sa vojnom poštom aaaaakkoooooo, ali kkkkaaaaaakkkkooooo?

ŠEPA...!!!
Ja sam zaboravio da je Kapetan I klase Velimir Bajat imao takvu uzrečicu.!!!
Toga se ne mogu sjetiti.
A ovo što kažeš da je bio u Vojnoj policiji JNA u Splitu, to od tebe prvi put čujem.!?
Ako je bio u vojnoj policiji JNA onda je bio ili u kasarni "LORA" ili "DRAČEVAC" ili "VISOKA"...
U Splitu su bila još dva vojna objekta jedan na "GRIPAMA" neka centrala i jedan objekak (neka radio stanica) njen službeni naziv je "LS 22", analazi se istočno od groblja "LOVRINAC", u kojem sam nekidan bio i vidio što je od tog objekta ostalo.
Od jednoga viceadmirala ili kontraadmirala (nisam siguran koji je bio čin u JNA) sam nekidan doznao da je vojna policija bila smještena u Splitu u kasarni "VISOKA" ali 1991 godine je bilo ratno vrijeme tako da su moguča neka prebacivanja iz kasarne u kasarnu...
Uglavnom prvi put čujem da je baš on Kapetan I klase Velimir Bajat bio u Splitu u vojnoj policiji.!!!

Evo vratio sam se na taj text o Bajatu, on je bio zamjenik komandanta vojne policije u Splitu i smješten u vojnom objektu koji se zvao "Žirovnica" (ili slično), ne mogu se sjetiti ko je bio komandant VP, ali Bajat je bio podređen pukovniku Ljubiši Beari, koji je u Hagu osuđen za zločine u Bosni (mislim za opsadu Sarajeva).Po napuštanju vojnih objekata u Splitu taj bataljon vojne policije, pretpostavljam brodovima, premješten je u Crnu Goru u luku Kumbor.Ove podatke sam našao tragajući na Googlu o njemu, i to su izjave svjedoka na suđenju Ljubiši Beari koje su govorile o njegovom ratnom putu (Bajat je tada već imao viši čin mislim potpukovnik) Moram se odmah popraviti, ponovo sam pregledao Haški transkript, svjedok je Alaica a bili su smješteni u objektu DRAČEVAC, ne može se sjetiti ko je bio komandant ali ga je zamijenio na mjestu komandanta Bajat Velimir.
we talk from the point of view of the Croatian government. Those

2 formations were preventing any movement on the part of the military

3 police members as well as all the other JNA units.

4 Q. Can you recall who was the then-MP battalion commander?

5 A. It was -- I cannot remember exactly. In any case, his deputy was

6 Bajat Velimir who later became commander.

šepa (citat):

Evo vratio sam se na taj text o Bajatu, on je bio zamjenik komandanta vojne policije u Splitu i smješten u vojnom objektu koji se zvao "Žrnovnica" (ili slično), ne mogu se sjetiti ko je bio komandant VP, ali Bajat je bio podređen pukovniku Ljubiši Beari, koji je u Hagu osuđen za zločine u Bosni (mislim za opsadu Sarajeva).Po napuštanju vojnih objekata u Splitu taj bataljon vojne policije, pretpostavljam brodovima, premješten je u Crnu Goru u luku Kumbor.Ove podatke sam našao tragajući na Googlu o njemu, i to su izjave svjedoka na suđenju Ljubiši Beari koje su govorile o njegovom ratnom putu (Bajat je tada već imao viši čin mislim potpukovnik) Moram se odmah popraviti, ponovo sam pregledao Haški transkript, svjedok je Alaica a bili su smješteni u objektu DRAČEVAC, ne može se sjetiti ko je bio komandant ali ga je zamijenio na mjestu komandanta Bajat Velimir.
we talk from the point of view of the Croatian government.  Those

2 formations were preventing any movement on the part of the military

3 police members as well as all the other JNA units.

4 Q. Can you recall who was the then-MP battalion commander?

5 A. It was -- I cannot remember exactly.  In any case, his deputy was

6 Bajat Velimir who later became commander.

Komandant odbrane objekta Žrnovnica je bio poručnik Senad Burzić koji je teško ranjen i ostao bez noge u borbi za "odbranu" tog objekta. www.icty.org/x/cases/popovic/trans/en/080828ED.htm Evo ti link ako te interesuje.

Analizom ratnih zbivanja nećemo daleko

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Evo vratio sam se na taj text o Bajatu, on je bio zamjenik komandanta vojne policije u Splitu i smješten u vojnom objektu koji se zvao "Žirovnica" (ili slično), ne mogu se sjetiti ko je bio komandant VP, ali Bajat je bio podređen pukovniku Ljubiši Beari, koji je u Hagu osuđen za zločine u Bosni (mislim za opsadu Sarajeva).
Po napuštanju vojnih objekata u Splitu taj bataljon vojne policije, pretpostavljam brodovima, premješten je u Crnu Goru u luku Kumbor.
Ove podatke sam našao tragajući na Googlu o njemu, i to su izjave svjedoka na suđenju Ljubiši Beari koje su govorile o njegovom ratnom putu (Bajat je tada već imao viši čin mislim potpukovnik) Moram se odmah popraviti, ponovo sam pregledao Haški transkript, svjedok je Alaica a bili su smješteni u objektu DRAČEVAC, ne može se sjetiti ko je bio komandant ali ga je zamijenio na mjestu komandanta Bajat Velimir.

ŠEPA...!!!

Ostavio sam poruku članu B.P.N. JNA koji se zove "MASTERKASAP" a koji je bio u vojnoj policiji JNA u Splitu u kasarni "DRAČEVAC".!!!
Došao je na forum ko grom iz vedra neba.!!!
Baš me zanima da li on poznaje Velimira Bajata i je li se radi baš o kapetanu I klase koji je bio u kasarni u kojoj smo i mi bili u Mariboru u kasarni "Tone Tomšič" - V.P. 8164/20-3 - godina 1988..!!!
Samo je pitanje kada će pročitati poruku.!!!???
Aaaaa i hoće li odgovoriti.!!!!

Vojnik Graničar (citat):

Citat :

ŠEPA - KARAULA "ŠPIČNIK"...!!!

Evo vratio sam se na taj text o Bajatu, on je bio zamjenik komandanta vojne policije u Splitu i smješten u vojnom objektu koji se zvao "Žirovnica" (ili slično), ne mogu se sjetiti ko je bio komandant VP, ali Bajat je bio podređen pukovniku Ljubiši Beari, koji je u Hagu osuđen za zločine u Bosni (mislim za opsadu Sarajeva).
Po napuštanju vojnih objekata u Splitu taj bataljon vojne policije, pretpostavljam brodovima, premješten je u Crnu Goru u luku Kumbor.
Ove podatke sam našao tragajući na Googlu o njemu, i to su izjave svjedoka na suđenju Ljubiši Beari koje su govorile o njegovom ratnom putu (Bajat je tada već imao viši čin mislim potpukovnik) Moram se odmah popraviti, ponovo sam pregledao Haški transkript, svjedok je Alaica a bili su smješteni u objektu DRAČEVAC, ne može se sjetiti ko je bio komandant ali ga je zamijenio na mjestu komandanta Bajat Velimir.

ŠEPA...!!!

Ostavio sam poruku članu B.P.N. JNA koji se zove "MASTERKASAP" a koji je bio u vojnoj policiji JNA u Splitu u kasarni "DRAČEVAC".!!!
Došao je na forum ko grom iz vedra neba.!!!
Baš me zanima da li on poznaje Velimira Bajata i je li se radi baš o kapetanu I klase koji je bio u kasarni u kojoj smo i mi bili u Mariboru u kasarni "Tone Tomšič" - V.P. 8164/20-3 - godina 1988..!!!
Samo je pitanje kada će pročitati poruku.!!!???
Aaaaa i hoće li odgovoriti.!!!!

Pročitao sam i tvoje pitanje i njegov odgovor.Ja ništa ne tvrdim samo kažem da sam to pročitao, a zalijepio sam dio transkripta pa pročitaj.