Revolucionari i narodni heroji iz mog kraja

goran9030 (citat):

Ma nisam puno pisao, evo čitavo popodne čitam postove koje ste postavili dok me nije bilo. 
(Priznajem da sam negdje u komentarima pročitao da spominješ "Lelejsku goru". I na tu knjigu sam potrošio bar 15 minuta, ali je nisam našao na polici, iako znam da je imam)
Samo sam uzgred zakačio onih nekoliko podataka vezanih uz Sutjesku. 
Zapravo, ta me je bitka oduvijek fascinirala. Još više od kako su nedavno "sabornici" odbili pokroviteljstvo nad obilježavanjem obljetnice. 
Još sam u školi skoro zapeo na toj bitki. Naime, postavio sam pitanje koje očito nikome nije bilo drago: "što se desilo sa ranjenicima na Sutjesci?"
Da pojasnim - bitka na Neretvi je proglašena bitkom za ranjenike. I u filmu smo vidjeli i svuda pročitali da su ranjenici spašeni (barem većina) i prošli su kroz probijeni obruč. 
Na Sutjesci je također bila Centralna bolnica i ako se dobro sjećam, Savina divizija ju je pratila. U tom kretanju naprijed-nazad, proboj pa povratak siguran sam da bolnica i ranjenici nisu bili toliko pokretni i po svemu sudeći su zapravo masovno stradavali. Čak sam negdje pročitao da se i Vrhovni štab izvukao iz obruča u zadnji tren, i da je Tito u jednom trentku bio prilično dezorjentiran, te da ga je Koča Popović ili Veljko Dapčević (nisam siguran) "dozvao" svijesti i donio par sudbonosnih odluka u njegovo ime.

Evo, prije nekoliko dana sam pregledao svu meni dostupnu literaturu vezanu za ranjenike na Sutjesci njihovu sudbinu koja je bila strašna( [You must be registered and logged in to see this link.] internet, knjige vezane za neprijateljske ofenzive).
Centralna bolnica je imala 3000 ranjenika a trećinu su činili tifusari  i oni su prepušteni svojo sudbini, odn. ostavljeni da čekaju najgore.
14.06.1943. njemačke jedinice su pobile oko 1.200 ranjenika: otkrivali ih pomoću pasa, pratili tragove, sve češljali, vrtače, šume, pećine...Većinu nepokretnih ranjenika, njih oko 700, partizani su sakrili u Pivskoj planini, sa bolničarkama. Međutim, Nijemci su ih pronašli i sve likvidirali, do posljednjeg, zajedno sa bolničarkama.

U njemačkom izvješću piše da su svi poubijani jer je većina bila zaražena tifusom, a najveći dio bolesnih i iscrpljenih ranjenika su poubijali. Tako izvještaj 1.brdske divizije kaže da je na području djelovanja te jedinice zarobljeno 498, streljano 411.
Postoji i njemačko svjedočanstvo da je major Strecker, komandant, 3.bataljona, 738.puka dao naređenje za lividaciju svih nepokretnih ranjenika.
xxx su također pretraživali teren i klali partizanske ranjenike sa Sutjeske, pa su u junu 1943. u selima Vrbnici i Jelaču zaklali dr. Simu Miloševića i hrv.pjesnika Ivana Gorana Kovačića.
Osim toga, ubijen je i vel.br. civila, i to u mjestu Dola u Pivi 520 mještana i 106 djece, pa i u mjestu Grab od strane ss trupa i to 70 žena i djece.

Da, tako nešto sam i ja nalazio, iako nisam išao u detalje. 
Po svemu sudeći, dva puta nije uspjelo - bitka na Neretvi je proglašena "Bitkom za ranjenike". Međutim, na Sutjesci se o samim ranjenicima najmanje pričalo. Baš to je bio najbolji pokazatelj da ovaj puta ranjenici nisu uspjeli izaći iz obruča.
Uglavnom, sve te vojne operacije koje su se izučavale ili se još negdje izučavaju, u svojoj pozadini imaju tragičnu sudbinu onih najslabijih - ranjenika i bolesnika, pa i samog naroda. 
I svaki puta netko kaže - "ne ponovilo se", a ono se ponavlja i ponavlja...

Moj rodni grad (opstina) dao je pet narodnih heroja.

2+2+1

To po nacionalnim opredjeljenjima.

Takav je bio i odnos stanovnistva. (plus minus nebitno)

To je sve sto imam reci o herojima.

Most na Neretvi: Najteži ispit inžinjera Volođe
Četnički pokret Draže Mihailovića u bitci na Neretvi doživio je poraz od koga se više nije nikada sasvim oporavio. Nakon operacije „Vajs“ Njemci su ih tretirali kao nepouzdane saveznike

[You must be registered and logged in to see this image.]
[size=11]Srušeni most na Neretvi, Foto: Screenshot/Youtube[/size]
[size=11][size=11][size=10]N B K
Nebojša B. Knežević[/size]
24.10.2020. 15:35h[/size]
Stricu Vasiliju, poginulom u NOB-u
Inžinjer Vladimir Smirnov Volođa, zvani Vlada Rus (1899-1985) rođen je u Taškentu a rodni grad napustio je nakon izbijanja Oktobarske revolucije. Sa porodicom je emigrirao u Beograd, tada jedan od centara ruske emigracije. U ovom gradu završio je i Tehnički fakultet a potom se istakao kao graditelj željezničkih pruga. „Najsigurnije mjesto“ u Kraljevini Jugoslaviji, trezor Narodne banke Jugoslavije, takođe je njegovo djelo. Uprkos svojim „bijelim krvnim zrncima“, u redove Narodno-oslobodilačke vojske stupio je već prvih dana a član KPJ postao je 1942. godine. U ratu je bio angažovan kao načelnik Tehničkog odjeljenja u sastavu Vrhovnog štaba Jugoslavije. Osposobio je fabriku oružja u Užicu, izgradio Dom kulture u Jajcu, gdje je i održano Drugo zasijedanje AVNOJ-a, te sve bunkere i skloništa u kojima je u ratu sa vojnim saradnicima boravio Tito. Poslije rata, u činu general-pukovnika bio je angažovan kao komandant inžinjerije, te načelnik Građevinske uprave.

Kao „najtragičniji i najstrašniji događaj“ u svom životu ovaj čovjek impresivne i nesvakidašnje biografije, izdvaja rušenje i gradnju mosta na Neretvi, u jeku 4. neprijateljske ofanzive (januar - mart 1943.). Smirnov je o tome ostavio i dragocjeno svjedočanstvo.[/size]

„Prelaz preko Neretve u 4. neprijateljskoj ofanzivi ocjenjuje se kao jedan od najuspjelih i najznačjnih manevara sa elementima ratnih varki u toku Drugog svjetskog rata. Ne smatram da sam kvalifikovan da o tome govorim ni sa aspekta strategije i taktike ni sa aspekta istorije. Ali, kad god se prisjećam tog događaja, ja ga se sjećam kao najtragičnijeg, najstrašnijeg događaja u mom životu.

U štabu Treće divizije u Ostrošcu, kad smo stigli poslije pada Prozora drug Tito mi je kao načelniku inžinjersko-tehničkog odjeljenja Vrhovnog štaba naredio da se svi mostovi između Ostrošca i Karaule poruše i na brzinu mi objasnio da je to potrebno zato jer je to jedini način da se zaštitimo od Njemaca iz Konjica, od četnika sa Prenja i od Talijana iz Mostara, zato što je sve jedinice koje su se do sad borile na ovom frontu povukao na Makljen u borbu za ranjenike.
Naša inžinjerijska četa od 35 boraca i ja kao 36 ostali smo jedina jedinica na cijeloj ovoj dionici od 30 i više kilometara neretvanske klisure.
Za četiri dana neprekidnih pokreta i akcija srušili smo sve mostove. Samo onaj u Jablanici ostao je nesrušen. Pokolobelo me je to što sam primijetio da se već oko njega skupilo može biti preko hiljadu ranjenika, nekih komora naših jedinica koje su se borile na Makljenu itd., i po mojoj logici oni bi ostali u bezizlaznoj situaciji ako bi se taj most srušio. Sem toga, ranjenici su i dalje pristizali. Požurio sam u Ramu, da lično kod Tita provjerim važenje naređenja koje je bilo dato prije četiri dana u toku kojih se moglo štošta promijeniti. On me dočekao i, rekao bih prekorno, ljutito, upitao - zar taj most još nije srušen? Sve mi je bilo jasno, ja sam se hitno vratio natrag i sa nekih 20 kg trotila, koga smo izvadili iz jedne talijanske neeksplodirane bombe - to je bila posljednja naša zaliha eksploziva - moji su inžinjerci lako i brzo srušili ovaj most. Poslije toga vratili smo se u Ramu. Cijelu noć i sjutradan pored nas je kuljala rijeka ranjenika, zdravih i bolesnih, ranjenih, komore, teški mitraljezi, bacači, i uopšte sve što se vraćalo iz bitke sa Makljena.
Dakle, jedini pravac opšteg kretanja ostao je i dalje prema Jablanici. A kuda dalje, pitali smo se i sami sebi odgovarali - to zna Tito i tačka. Drugog dana oko podne pozvao me je Tito. Kratak razgovor s njim potresao me je do dna duše, i ja ga nikad neću zaboraviti. Sasvim mirnim i spokojnim glasom, bez trunke nervoze, gledaju i mene svojim blagim, ali jako umornim očima, on je zatražio da se napravi prelaz preko Neretve, preko ove najteže prelazne rijeke u Evropi. Na mene je ovaj zahtjev djelovao strašno. Kao da sam ogluvio za sve i meni u glavi buči: preko Neretve, preko Neretve. Uplašila je mene prije svega ogromna tehnička težina zadatka. Most preko Neretve, praktično ni od čega, golim rukama, ali najviše je na mene djelovala njegova spokojna vjera u nas, vjera da ćemo to izvršiti mi, i ta vjera prosto je zračila iz njegovih riječi. Kao saznanje da ako već on to traži, znači drugog izlaza nema.

Težina te moralne odgovornosti me je prosto zgromila - “gdje”, jedva izustih. „Svejedno, gdje je zgodnije. Vidi u Jablanici, idi odmah.“ I to je bilo sve. Ja sam sa mojim inžinjercima odmah krenio. Ali bez ikakve ideje šta ću i kako ću.
Potom od Rame ka Jablanici već je kuljala lavina ljudi, ranjenika i zdravih. Teških ranjenika na konjima i na nosilima. Sve to odmiče šuteći i sporo. Sve to kreće ka onom našem budućem mostu, a svi vjeruju da će on biti sagrađen. To djeluje zaista potresno. U hodu koji traje satima neprestano pretresamo glavno, jedino pitanje i svi se slažemo da su telegrafski stubovi, koje ćemo presjeći na putu, i telegrafske žice, jedini materijal kojeg možemo imati dovoljno. A šta ćemo graditi vidjećemo. Samo stvarno prikupljena materijalna sredstva obezbjeđuju realnost partizanske improvizacije. Trebalo je ipak dosta vremena da uobličim u glavi koncepciju konzolastog mosta, vezanog za srušeni metalni kostur, koja je ustvari i jedino odgovarala našoj konstrukciji na kratkim, starim telegrafskim stubovima, kao glavnom materijalu. Oko 19 časova trebalo je mojim mladićima inžinjercima da u teškom, opasnom i iznurujućem radu ovakav most i izgrade.
Radeći u mraku, noću, često viseći glavom na niže iznad ledene vode bijesne Neretve, ovi hrabi i odani ljudi su zaista časno izvršili svoju dužnost. Zorom, preko našeg mosta krenule su najprije jedinice za jačanje i proširenje mostobrana. Sjutradan, po noći, ispratio sam preko mosta druga Tita, koji ga je prešao između jedinica Prve proleterske. Ispratio sam ga do tunela i tu sam našao moju inžinjerijsku četu.
Ovaj najteži ispit konačno me je uvjerio da partizanska improvizacija nije sretan slučaj, nego ogroman napor intelektualni i fizički, na osnovu znanja, upornosti i vjere u čovjeka, te bezgraničnog zalaganja.“
***

Smirnov je jasno naglasio da nije kvalifikovan, ni sa aspekta strategije, ni sa aspekta taktike, da daje sud o rušenju mostova, a naročito željezničkog mosta kod Jablanice. Decenijama je službeno tumačenje bilo da je to bio genijalan Titov manevar zavaravanja, koji je omogućio glavnini partizanskih snaga i ranjenicima da se izvuku iz neprijateljskog obruča. Ali, bilo je i drugačjih mišljenja...
General Velimir Terzić, predratni oficir a u borbama na Neretvi i Sutjesci načelnik Vrhovnog štaba kasnije je napisao - a time se zamjerio Titu - da je miniranje mostova na Neretvi bila zapravo velika greška Vrhovnog komandanta zbog koje je došlo do znatnih i potpuno nepotrebnih žrtava. A kako su se zapravo odvijali događaji?

Četvrta ofanziva ili operacija „Vajs“ (službeni naziv) pokrenuta je 20.01.1943. godine i njen strategijski cilj predviđao je okruženje operativne glavnine Narodno-oslobodilačke vojske u Bosni, snaga oko četrdeset hiljada boraca. U tu svrhu njemačke snage pojačane italijanskim divizijama, ustašama, domobranima i četnicima, brojile su ukupno do 100 hiljada ljudi. Uz to rasplagali su sa tenkovima, znatnom motorizacijom i cjelokupnim Hrvatskim zrakoplovstvom. Pritom, partizani su brinuli o četiri hiljade ranjenika i srpskom lokalnom stanovništvu - oko 50 hiljada, koje se u strahu od xxx priključilo partizanima.
Proboj neprijatelja kod Samskog Mosta ubrzao je povlačenje partizana prema središnjoj Bosni, što je i želio njemački štab, kako bi zatvorili strategijski obruč oko narodno - oslobodilačke vojske.

Već u februaru 1943. godine partizani su se uskoro našli stiješnjeni na obali Neretve. U toj situaciji, Tito je dao nalog da se sruše svi mostovi, prije svega veliki željeznički most kako bi zaštitio pozadinu, ali je time presjekao i odstupnicu.
Narednih dana, partizanske jedinice prešle su u protivnapad. Deset partizanskih brigada napada njemačku redovnu 717 diviziju pod zapovjedništvom general - lajtnanta Benignusa Dippolda. Snage su otprilike izjednačene - partizanske brigade zapravo su bataljoni - cijeli dan vodi se teška i neizvjesna borba, ali... proboja nema.
Preostala je samo jedna mogućnost - preći preko Neretve, na njenu lijevu obalu, iako su i tamo vrebale četničke jedinice. Noću 6/7 marta jedno odjeljenje bombaša Druge dalmatinske brigade uništilo je četničko osiguranje porušenog željezničkog mosta kod Jablanice, preko kojeg su se noću, skoro neopaženo, prebacile Druga dalmatinska i Druga proleterska brigada. Sjutradan, uz podršku haubičkog diviziona Vrhovnog štaba potpuno su razbile xxx front iznad Jablanice i izbile na liniju Javorak - Breza. Istog dana je inžinjerijska četa Vrhovnog štaba i inižnjerijski vod 7. divizije koristeći „skelet“ porušenog željezničkog mosta podiglii i pješački viseći most. Do 8.marta na lijevu obalu Neretve prebačene su i ostale snage Druge proleterske divizije i mostobran je definitivno učvršćen.
Tog dana započelo je i prebacivanje ranjenika na drugu obalu Neretve. Ali, zbog slabe propusne moći podignutog mosta i neprekidnog dejstva neprijateljske avijacije, prebacivanje se odvijalo sporo, sa znatnim gubicima kod ranjenika i jedinica Glavne operativne grupe.
Ipak, prolaz na lijevu obalu Neretve, sada je bio otvoren - pred smjelim jurišima „do zuba naoružanih“ lakim pješadijskim naoružanjem partizana - 200 kamiona i desetine tenkova i topova otetih od Italijana ostali su onesposobljeni na suprotnoj obali ili su završili u nabujaloj Neretvi - četničke jedinice dale su se u bjekstvo. Iako brojčane - 26 hiljada, dobar dio ovih jedinica bio je sastavljen od prisilno mobilisanih seljaka centralne Bosne.

Narednih dana na lijevu obalu Neretve prebacile su se i preostale partizanske jedinice, kao i poslednji ešalon ranjenika. Kada su njemačke snage 17. marta izbile na Neretvu, tamo više nije bilo ni ranjenika ni djelova Glavne operativne grupe. Partizanske jedinice pak morale su da izdrže borbu kod Glavatičeva, Nevesinja i Kalinovika, gdje su opet nanijele teške gubitke prikupljenim četničkim jednicama. Poslije ovih novih poraza osipanje četničkih jednica koje je počelo borbama u dolini Neretve, pretvorilo se u rasulo koji ni xxx komandanti nijesu mogli zaustaviti.

Glavni strateški cilj operacije „Vajs“, uništenje glavnine partizanskih snaga i Vrhovnog štaba nije ostvaren. Glavokomandujući operacije, „čovjek koji je bombardovao Beograd“, vazduhoplovni general - pukovnik Aleksandar Ler mogao je samo da konstatuje da su snage NOB-a i ovog puta izmakle ne ostavivši na Neretvi „ni plijen, ni zarobljenike, ni mrtve“. Neuspjeh je pravdan činjenicom, da je visoko vođstvo partizana bilo vrlo dobro i elastično, a borbena vrijednost trupa vrlo dobra, a dijelom izvanredna“.

Četnički pokret Draže Mihailovića u bitci na Neretvi doživio je poraz od koga se više nije nikada sasvim oporavio. Nakon operacije „Vajs“ njemci su ih tretirali kao nepouzdane saveznike.
Uoči Pete ofanzive, koja će uslijediti dva mjeseca kasnije, xxx su razoružani a potom i zarobljeni. Crnogorski xxx i njihov komandant Pavle Đurišić pušteni su tek na energični protest guvernera Crna Gore Pircija Birolija ali su zato bosanski xxx izvukli „deblji kraj“. Prvo su pohapšeni, potom deportovani a 800 „probranih“ iskorišćeni kao planinski nosači „durmitorski šerpasi“. Durimitor je, valja naglasiti, planina sa 48 vrhova viših od 2000 metara, sa uskim stazama, opasnim prevojima i pomoć „šerpasa“ - za prenos sanduka sa municijom, šatora, sanitetskog materijala, bila je zaista neophodna.
Njemci su na Neretvi izgubili 335 vojnika, uz 101 nestalog ali je bilo i 1200 izbačenih iz stroja. Nakon operacije „Vajs“, njemački general hrvatskog porijekla Lotar fon Rendulic u svojim sjećanjima zapisao je da je hiljadu vojnika Vermahta tražilo premještaj na druga ratišta, uključujući i Istočni front, samo da izbjegnu ratovanja s partizanskim „bandama“ u bosanskim gudurama. Jedinice NOB-a imale su najteže gubitke - 8,5 hiljada mrtvih, 2010 zarobljenih (prema njemačkim izvorima).
Cijelo područje zapadne Bosne bilo je „očišćeno“ a svi muškarci stariji od 15 godina deportovani na rad u Njemačku.
Epopeja Četvrte ofanzive, „bitke za ranjenike“ bila je u mnogo čemu tragična, ljudski gubici veliki, ali i „politički kapital“ Narodno-oslobodilačke borbe nemjerljiv - sa Crvenom armijom partizanske jedinice bili su saveznici već od prvog dana ali su sada i anglo - američke snage mogli sada da računaju na partizane kao pouzdane saveznike.

Upam, da bo moj komentar še v okviru Pravil. Kaj hočem povedati. Prav je, da se ohranjajo zgodovinska dejstva, pa naj bodo kakršna koli. Zgodovina je tista, ki bi naj nas učila. Moti pa me, da se zgodovinska dejstva ponarejajo. Ker potem postane laž, ki se dolgo časa ponavlja in ko tisti, ki dejstva poznajo, umrejo ali se nočejo več oglasiti, torej postane laž resnica. Žal.

KONSTANTIN KOČA POPOVIĆ ( Beograd, 14.03.1908.-Beograd, 20.10.1992.), filozof, nadrealist i ratnik.

Dugo sam se lomio razmatrajući sam u sebi da li da o ovom ratniku nešto napišem na ovoj temi ili na temi " Veliki vojskovođe 2.svj.rata", jer on zaslužuje da bude i tamo.
Međutim, vjerujem da ću ovdje potaknuti nekakvu raspravu o njemu, kad već to nisu učinile kolege iz čijeg kraja Koča potječe, odn. iz Beograda.
Moji razlozi su višestruki, jer želim ponajprije objasniti njegovo ratovanje na Sutjesci, iako je on vodio i Igmanski marš, i sudjelovao u spašavanju Maršala u Drvaru, pa na koncu i oslobodio Zagreb.
Neću spominjati njegov rad poslije oslobođenja, nego samo ratni put. O tom drugom dijelu neka pišu drugi.
Goranu sam objašnjavao ovdje da se već dugo pripremam jer sam pregledao cijeli internet, pročitao 10 tak knjiga i barem 30 članaka o Koči, i bio u nekoliko knjižnica, dopisivao se s nekima iz SUBNOR-a da bih ovdje mogao napisati par kartica.

Konstantin Koča Popović, rođen je 14.03.1908. u Beogradu, u bogatoj aristokratskoj trgovačkoj obitelji, a po nekima je ta obitelj bila u Srbiji najbogatija. 1912. se s roditeljima preselio u Švicarsku gdje se školovao u katoličkom samostanu, učio je svirati klavir, a bio je i solo pjevač u zboru. Naučio je čitati i pisati francuski jezik, a po povratku u Beograd 1921. uči materinji jezik.
Gimnaziju završava u Beogradu, a od rane mladosti usvaja marksistički pogled na svijet. Na odsluženju vojnog roka u Kraljevini Jugoslaviji biva proganjan zbog svojih tada naprednih ideja, a u Sarajevu 1927. završava školu rezervnih artiljerijskih oficira, a iste godine postaje potporučnikom u artiljeriji.
Poslije vojnog roka odlazi na studij u Francusku gdje studira filozofiju na Sorbonnei u Parizu, gdje se priključuje umjetnicima iz Bretoneovog kruga i nadrealističkom pokretu sa Jeanom Coctouom. Održava veze sa pripadnicima tog pokreta iz Jugoslavije. Surađuje sa tim krugom i objavljuje komentare pa čak piše i knjigu sa Markom Ristićem.
Da zahvaljujući druženjima s tadašnjim glavnim ljudima nadrealističke scene i mnogim drugima nije postao marksist, avznačajnu ulogu je imao i posjet Njemačkoj nakon studija, možda i katolički odgojni impuls u smislu socijalnog nauka Crkve, Popović bi postao karijerni vojnik profesionalac.
 
Diplomira u Parizu filozofiju 1932. godine.
Kao što vidimo, u Kraljevini Jugoslaviji je završio za artilj. oficira. Otišao je sasvim drugim smjerom, i ironično, godine i godine proveo po ratovima i vojsci.
Cijelog života iz dubine svoga bića je mrzio rat, a oružanu silu je vidio kao nužno zlo.
Suvremenici iz cijelog svijeta opisivali su ga kao briljantnog intelektualca, filozofa, pjesnika, i to nadrealista-dadaista koji su u njegovo doba bili najotkačeniji od otkačenih. O njemu su se plele svakakve legende, poput one o njegovim brkovima, da ih je u mladosti, kao, pustio kako bi nalikovao Salvadoru Daliju, što čak i nije nemoguće.
Njegova prva supruga svojedobno je objasnila da je brkove pustio kako bi nalikovao na Charlia Chaplina, i kako bi takav zafrkavao Beograđane po ulici, te da je i inače bio sklon raditi slične budalaštine, sasvim u skladu sa njegovim dadaistima i nadrealistima s kojima se družio u međuratnom Parizu. Sve dok, sasvim unatoč svojoj prirodi, nije prošao kroz tri vojske i dva rata.
U SKJ biva primljen 1933, a nakon toga pojačava svoju revolucionarnu djelatnost, biva proganjan i nekoliko puta hapšen.
Uhapšen je i u Beogradu i osuđen na zatvorsku kaznu 1933. koju služi u Sr. Mitrovici.
Od srpnja 1937. Popović postaje Španskim borcem, kasnije je bio i poručnik, a u isto vrijeme komandant artiljerijske divizije u Španjolskoj. Sudjelovao je u svim bitkama Međunarodnih brigada sve do posljednje bitke za Madrid.
Vraća se potom u Jugoslaviju, te je 1940. ponovno uhapšen, te je u zatvoru i mučen, a zbog nekih nesporazuma je isključen iz Partije, na robiji je proveo 6 mjeseci.
Tadašnji šef policije Svetozar Vujković poludio je na njega kada je shvatio koga su njegovi žandarm i tukli zbog komunističke propagande: " Pička ti materina! Što ćeš ti sa tom fukarom!? Nije to tvoje društvo!"

Napadom sila osovine na Jugoslaviju, Popović biva zapovjednik pukovske komore u jedinicama Kraljevine Jugoslavije, a nakon travanjskog rata zarobljen je kod Ivanjice, odakle je pobjegao i priključio se partizanima i to od 7.mj.1941.
Bio je zapovjednikom nekoliko odreda, a kasnije zapovjednikom grupe odreda u Šumadiji i zap.Srbiji.
U vrijeme 1. neprijatelj. ofenzive zapovijeda jedinicom koja je osiguravala povlačenje Vrh. štaba NOVJ-a i glavnine partizanskih snaga iz Srbije u Sandžak, a nakon uspješnih borbi postaje komandantom Prve proleterske brigade u Rudom 21.12. 1941.  Treba istaknuti da je cijelo vrijeme rata vodio osobni dnevnik pod nazivom " Dnevnik o ratnom putu Prve proleterske brigade ".
Pod njegovim uspješnim zapovjedništvom,  brigada vodila borbe u Ist. Bosni, izvršila Igmanski marš kako bi izbjegla uništenje. 
1.11.1942. godine Koča je postavljen za prvog zapovjednika Prve proleterske divizije NOVJ, te je na toj dužnosti ostao do 5.10.1943. godine. Divizija se naročito istakla u 4. neprijateljskoj ofenzivi, borbama na Ivan planini, protuudarom operativne grupe kod Gornjeg Vakufa i u zaštiti Centralne bolnice NOVJ zatvarajući pravce Bugojno-Prozor i Kupres-Šujica-Prozor. Valja istaći da je Popović bio i jedan od glavnih pregovarača sa Nijemcima o prekidu neprijateljstava i razmjeni zarobljenika a pregovori su zabilježeni i zbog još jednog kurioziteta, jer je Popović pregovarao pod svojim punim imenom i prezimenom, dok su ostala dvojica članova partizanske delegacije, Vladimir Velebit i Milovan Đilas, koristili lažna imena.( o tim pregovorima su se nakon rata lomila koplja,, ali ja neću u ovom tekstu o tome pisati).

U Petoj nepr. ofenzivi, 9. i 10. lipnja 1943.g, Prva proleterska je probila obruč 369.hrvatske " Vražje " divizije kod Bilalovaca, 12.06. na liniji Foča-Kalinovik i 17.06. na liniji Prača-Renovica. Time je otvoren put operativnoj grupi divizija NOVJ-a na Sutjesci.
Koča Popović je nakon proboja zamalo suđen na vojnom sudu, jer je proboj izvršio samoinicijativno, izgubivši komunikaciju s Vrh. štabom

No, ja ću ovdje, pokušati razjasniti spornu situaciju sa tim probojem.

Opkoljavanje je bilo u punom zamahu. Proleteri nisu uspjeli očistiti Košur, a desno krilo 118 lovačke divizije ( borbena grupa Gertler) uspjela je odbiti sve napade od sebe. Prema Zelengori se moglo proći samo vrlo uskim strmim stazama preko Tjentišta, a i to samo zahvaljujući fanatičnoj petodnevnoj obrani Druge dalmatinske koja je na grebenima Tovarnice sprečavala borbenu grupu Anancker sa juga u dolinu Sutjeske.
Prva proleterska divizija je iskoristila brešu na Sutjesci da se dohvati masiva Zelengore kod Vrbničkih koliba, a za njom su se izvlačile i ostale jedinice. Međutim, Nijemcu su shvatili i predvidjeli navedeno te su odmah frontalno sučelili 369. diviziju na nastupanje sa sjevera prema Zelengori. Prva proleterska je već 9.tog napadnuta od strane centra 369. divizije, koja je uspjela da ih zbaci sa platoa Bavan. Sa istoka, na lijevom boku osjećao se pritisak lijevog krila 369. divizije i lijevog krila 118. divizije.
Uz to je dan bio potpuno vedar, pogodan za djelovanje aviona koji su neprestano sijali smrt, te su svi bili bez trenutka toliko potrebnog odmora.
Komandant Prve proleterske Koča Popović je imao ispred sebe 3 njemačke borbene grupe, a iza sebe još 3.
Dakle, dvije ojačane njem.divizije. Front se iz časa u čas zgušnjavao, a slobodni prosor se sužavao.
Sa Kočinog je stajališta situacija bila krajnje dramatična, i nije se smjelo gubiti ni trenutka. Trebalo je djelovati brzo i odlučno.
Njegov je instinkt proradio i bio je ispravan. On to tog trenutka nije znao, no neprijatelj je iza njega već prikupljao dijelove 724. lovačkog puka kao pojačanje.
Koča se odlučio za napad na sjever, ravno kroz centar fronta 369. divizije. Više je puta pokušao radio-vezom dobiti Vrh.štab, no uzalud.
Našao se logično, pred problemom odgovornosti. Osjećao je da mora djelovati, ali nije imao odobrenje Vrh. komandanta.
Međutim, bilo mu je jasno da svako odlaganje namjeravanog proboja vodi u kolektivnu propast.
Zato je donio odluku da postupi samovoljno. O tome je napisao obavijest Vrh. štabu, koje je poslao po kuriru, a Vrhovni je štab bio samo 4 km udaljen, ali je tern bio težak, situacija neizvjesna. U toj poruci je napisao svoju namjeru proboja prema sjeveru, ali i sigurnost da će uspjeti. Rekao je otprilike: " Mi probijamo neprijateljski front i marširamo prema sjeveru. Preporučujemo da usmjerite neke jedinice prema borbenim grupama Fischer i Annacker, jer naše jedinice napuštaju položaj prema tim pravcima."

Koča je vidio proboj kao odsutni trenutak, neuspjeh nije dolazio u obzir. Zato je naredio krajnje mjere, odn. rasformirao je sve pomoćne i tehničke jedinice, i naredio da svi, uključujući i oficire, krenu na juriš zajedno.
Do odlučujućeg udara došlo je u zoru desetog. Proleteri su naon noćnog marša prišli neopaženo njem. položajima na Balinovcu.
Prvi i jedini put, svi su bili u streljačkom stroju, od komandanta do kuharice. Na njihovom je lijevom krilu bio streljački stroj Treće krajiške.
I sve je bilo nevjerojatno.
Centralni dio 369.divizije se već pri prvom naletu doslovno raspao, Nijemci su krenuli u bježanje i nitko ih nije mogao zaustaviti sljedećih 20 kilometara. Proleteri su jurišali kao na kriilima, te je štab jedva vratio ljude na pravac proboja. Naređenje je glasilo:" Zauzeti što više prostora u marš-proboju, bez bilo kakvih zastoja i usputnih zaustavljanja
Dvije brigade Prve proleterske su zaobišle Košur i ispresijecale visove Zelengore, a za njima se pod stalnim pritiskom probijao Vrhovni štab i razvučena formacija od sedam brigada.
Ljudstvo prve i druge proleterske je požrtvovnim akcijama i stalnim jurišima načinila uzak prolaz.
Iz svjedočenja majora Deakina može se razaznati sljedeće:
" 9.06. je bio jedan od najgorih dana kada je ranjen Tito, poginuo veli broj komandira i boraca.
Svanuo je 10.06. kada je stigla Kočina poruka: Ona u kojoj javlja: mi odosmo, a vi nemate šta da čekate, nego bolje krenite za nama.
ali je Tito drukčije razmišljao. Naime, na savjetovanju u Mratinjama 3.06. je odlučeno da se snage podijele na 2 grupe: jedna sa AVNOJ-em i Vrh. štabom koja će pokušati proboj preko Sutjeske, i druga sa delegatima VŠ Đilasom, Savom Kovačevićem i Centralnom bolnicom, koja će pokušati preko Tare u Sandžak. Međutim, 08.06. se ustanovilo da je proboj preko Tare nemoguć i da kreću za prvom grupom ( Đilas i Kovačević).
Tito tada shvaća da je ostavljen prazan prostor za zatvaranje i odsijecanje Druge grupe.
Razlozi moralne odgovornosti odnijele su prevagu nad razlozima taktičke odgovornosti, i Tito odlučuje da neće krenuti za Kočom naprijed, nego će se vratiti natrag da bi osigurao izvlačenje Druge grupe.
Peko, komandant Druge proleterske, sugerirao je da se odmah krene i iskoristi breša koju je napravio Koča, jer će ju inače Nijemci zatvoriti. I tada Tito popušta.
I brigade su se sjurile niz Zelengoru, pa u istočnu Bosnu, i lomile su sve pred sobom, šireći slobodnu teritoriju.
Druga grupa nažalost nije spašena u cjelini. Bila je razvučena na 2 dana marša između 7. banijske i 3. Sandžačke kao zaštitnica. Jer su Nijemci bili razbijeni samo na jednom sektoru Zelengore, a na ostalim su dijelovima stezali obruč. Banijci su se izvukli ali je veza iza njih pukla. Dvije su brigade sa ranjenicima ostale u klopci, prisiljene da jurišaju na utvrđene položaje na Tjentištu, a gotovo svi ranjenici su stradali.

A junak proboja bio je Koča, svojeglavi i neposlušni proleterski komandant, jer je sve ispalo kako je on zamislio.

O njegovoj samovoljnoj odluci govore Peko Dapčević, komandant 2. proleterske divizije: " Blagodareći pravilnoj proceni situacije, smjeloj i promišljenoj inicijativi komandanta 1. proleterske divizije, ubrzo je nađeno najbolje rešenje za izlaz iz tako teške situacije:
".

Velimir Terzić - vršitelj dužnosti načelnika VŠ o proboju na Balinovcu: " Uspeh 1. proleterske divizije 10.juna bio je od presudnog značaja za čitav ishod 30 dnevne bitke na Sutjesci. Njenim prodorom kroz Zelengoru ka Jahorini bio je ne samo kompromitovan već i osujećen neprijateljski plan okruženja i uništenja glavne operativne grupe, gde su stvoreni svi bitni uslovi za brži prolaz svih naših snaga".

Major Deakin." Koča Popović je sa svojim munjevitim shvaćanjem situacije osjetio slabu točku u njemačkom okruženju sjeverno od Sutjeske i neposredno pridonio našem spašavanju".

Ipak, sa Titovog aspekta gledano, Koča je bio onaj koji je na sebe preuzeo ovlast da donosi odluku, ne samo o vođenju operacije, nego i o moralnom sadržaju i sudbini revolucije. Ostaje vječito pitanje, da li se smije ostaviti druga u opasnosti.
Ne samo da smije, nego čak i mora. Jer je pobjeda bitna, vrhovna dužnost i obaveza, a da bi se pobi
jedilo, netko mora ostati živ, rekao bi možda Koča.

Kočina je odlučnost bila presudna što su priznali svi, pa na kraju i Tito, ali teško.
Jer, na kraju krajeva, Koča je bio taj koji je samovoljno tišao, ostavivivši svog vrhovnog komandanta ranjenog, opkoljenog i ophrvanog taktičkim i moralnim dilemama
Sve sa jednom lakonskom porukom...preporučujem da krenete za mnom..i još..da zatvorite rupu koja je ostala iza mene..da vas ne ubije propuh.

Tito mu to nije lako oprostio. Čim su se dohvatili istočne Bosne, Tito ga je pozvao na raport i da preda komandu nad prvom divizijom. Ipak, se u međuvremenu Tito predomislio, jer su mu trebali takvi ljudi. 
Ukazujem na činjenicu, da ga je Tito, dva mjeseca kasnije unaprijedio u komandanta Prvog proleterskog korpusa.
Koča Popović je sa svojim jedinicama kasnije oslobodio Zagreb nakon 20.000 k prijeđenih kilometara ili pola duljine ekvatora.
Žalosno je da danas Grad Zagreb nema niti jednu ulicu, nijedno obilježje u spomen ovom heroju.
Mnogi gradovi imaju svoje osloboditelje, mnogi trgovi, škole, ulice nose njihovo ime.
Beč, austrijska prijestolnica ima Iana Sobieskog, Francuzi imaju Ivanu Orleansku, a koga ima Zagreb?
Zagreb ima Konstantina Popovića, ili, jednostavnije rečeno - KOČU!


.

Doktor Živago (citat):

Koča Popović je sa svojim jedinicama kasnije oslobodio Zagreb nakon 20.000 k prijeđenih kilometara ili pola duljine ekvatora.
Žalosno je da danas Grad Zagreb nema niti jednu ulicu, nijedno obilježje u spomen ovom heroju.
Mnogi gradovi imaju svoje osloboditelje, mnogi trgovi, škole, ulice nose njihovo ime.
Beč, austrijska prijestolnica ima Iana Sobieskog, Francuzi imaju Ivanu Orleansku, a koga ima Zagreb?
Zagreb ima Konstantina Popovića, ili, jednostavnije rečeno - KOČU!

U cjelini vrlo dobar tekst o legendarnom Koči Popoviću. A Zagreb se, nažalost, odrekao svoje antifašističke tradicije (koja je bila iznimno bogata). Pa i Josip Broz Tito je izgubio trg sa svojim imenom, o raznim herojima da ne govorim, a preimenovana je i Ulica 8. maja - dana oslobođenja Zagreba. Ali je zato dobio ulicu ''Bleiburških žrtava''.
Za mene je to civilizacijska sramota. Povijest se može silovati - može se izmišljati, krivotvoriti ili negirati, ali se ne može promijeniti.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Rojen v Mojkovcu,počiva pa v naših krajih. Vsako zadnjo soboto v avgustu je tu komemoracija v spomin padlim.

Stanko1 (citat):

Doktor Živago (citat):

Koča Popović je sa svojim jedinicama kasnije oslobodio Zagreb nakon 20.000 k prijeđenih kilometara ili pola duljine ekvatora.
Žalosno je da danas Grad Zagreb nema niti jednu ulicu, nijedno obilježje u spomen ovom heroju.
Mnogi gradovi imaju svoje osloboditelje, mnogi trgovi, škole, ulice nose njihovo ime.
Beč, austrijska prijestolnica ima Iana Sobieskog, Francuzi imaju Ivanu Orleansku, a koga ima Zagreb?
Zagreb ima Konstantina Popovića, ili, jednostavnije rečeno - KOČU!

U cjelini vrlo dobar tekst o legendarnom Koči Popoviću. A Zagreb se, nažalost, odrekao svoje antifašističke tradicije (koja je bila iznimno bogata). Pa i Josip Broz Tito je izgubio trg sa svojim imenom, o raznim herojima da ne govorim, a preimenovana je i Ulica 8. maja - dana oslobođenja Zagreba. Ali je zato dobio ulicu ''Bleiburških žrtava''.
Za mene je to civilizacijska sramota. Povijest se može silovati - može se izmišljati, krivotvoriti ili negirati, ali se ne može promijeniti.

nazalost moze.postoji jedan trend u zemljama i istocne i zapadne evrope negiranja istoriskih cinjenica.u istocnoj evropi se to naziva dekomunizacija drustva.ni Srbija nije izuzetak.bulevar JNA ,bulevar crvene armije. ulica Marsala Tolbuhina su promenile imena. bilo je i pokusaja rusenja spomenika narodnim herojima ali je to spreceno.

Koca Popovic je zaista bio legenda, njemu je Tito 1944 godine poverio zadatak da odredi bombardovanje vojnih ciljeva saveznickim vazduhoplovnim snagama, navescu samo jedan vojni cilj za bombardovanje, to je bilo 31 avgusta 1944 godine bombardovan je Leskovac, pa izgleda da bombardovanje nije bilo na nivou pa je Koca trazio da se ponovi, i ponovilo se 6 septembra 1945 godine, u te dve operacije saveznika poginulo je preko 4000 civila koliko je bilo ranjeno to verovatno nikoga nije zanimalo, a cini mi se sto veci broj izginulih veci je efekat, ne zna se koji je bio vojni cilj verovayno ga nisu mogli pronaci nisu bili obelezeni pa je srusen ceo grad.
Tako da Koci mozda treba dati neki trg u Zagrebu ili nekom drugom gradu, ali u Leskovcu, Nisu, Beogradu.....pa mnooogo bi to bilo za jednog legendu....

9 maja 1945 god je zavrsen rat u evropi. posle tog datuma nigde i nikakvog bombardovanja nije bilo.

Dobro primeceno druze Vladimire, greskom sam napisao 1945-u godinu, prst me zaheba pa stisnu 5-icu umesto 4-oke, moram priznati imas oko sokolovo, samo me cudi sto me nisi ispravio kada je to bilo? Necu ni pomisliti da za to nisi znao?

Druze Mirko da li si mozda bio i kod "Huda Jame" da li ima tamo neki spomenik ili obelezje?

Brkakougar (citat):

Druze Mirko da li si mozda bio i kod "Huda Jame" da li ima tamo neki spomenik ili obelezje?

Ne,nisem bil,tako,da ne vem.
Klikni "Huda jama".