Fudbal

Vratari NK Dinamo, osvrt iz osobnog kuta

Još od predškolske dobi navijao sam za zagrebački nogometni klub Dinamo. Sve je počelo kada me otac prvi put doveo u Maksimir na utakmicu Dinamo - Partizan, mislim da je to bilo 1956. godine.. Stari je bio žestoki partizanovac i rekao mi je da treba navijati za one u bijelim majicama, no meni se više svidjela plava boja. Kasnije sam pratio Dinamo kroz novine i radio prijenose, sakupljao sličice igrača i svima sam znao osobna imena. Bio sam na puno utakmica i bio svjedokom nekih od najvećih Dinamovih pobjeda, od kojih posebno pamtim onu od 7:2 protiv Partizana u polufinalu kupa 1964. godine.
Dinamo me prestao zanimati 1990. godine kada je klub izašao iz okvira mog poimanja sporta i dobio konotaciju o kojoj ne bih pričao jer izlazi iz pravila ovog foruma. Otada me ne zanima ni domaće prvenstvo i kao ljubitelj nogometa pratim isključivo velike europske lige i međunarodna natjecanja, a od klubova simpatiziram Manchester United, madridski Real i Inter iz Milana.
Jedan od mojih dječačkih snova bio je da postanem vratar ili golman. To bi išlo malo teže jer sam za loptu ''truba'', ali snovi ništa ne koštaju. Vratari su mi uvijek bili posebna vrsta igrača jer efektnim obranama daju posebnu draž utakmicama, a s druge strane njihove greške se ne praštaju.
U nastavku spominjem vratare koji su obilježili povijest NK Dinamo, a kojih se svih osim jednog dobro sjećam.

Slavko Arneri

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedini od ovdje spomenutih Dinamovih vratara koga ne pamtim. Tokom Drugog svjetskog rata bio je sudionik NOB te je potkraj rata branio za momčad IX. divizije i reprezentaciju IV. armije. Poslije rata je branio za RNK Split i zagrebačku Lokomotivu. Poslije bijega prvog Dinamovog vratara Monsidera i drugog vratara Babića u inozemstvo prešao je 1948. u Dinamo, u kojem je branio do 1951. godine. Po okončan ju igračke karijere bio je nogometni sudac. Umro je u Trogiru 1978. godine.
Arnerija sam spomenuo iako ga se ne sjećam jer je uz njega vezana druga briljantna nogometna karijera i još jedan moj nogometni idol. Jednog dana krajem četrdesetih godina Arneri se dosađivao na treningu, na pomoćnom igralištu u Maksimiru, napucavajući loptu na prazan gol. Slučajno je naišao na povratku iz škole klinac koji se zvao Dražan Jerković i gledao trening. Tada ga je Arneri pitao ''mali, hoćeš li stati na gol i braniti?''. Jerkoviću je potekla slina na usta, koje li počasti da mu se obraća vratar Dinama, pa je stao na gol. Branio je izvrsno i Arneri mu je rekao neka se sutra javi treneru juniora Kokotoviću kao potencijalni vratar. Jerković je sutradan došao Kokotoviću i slagao da ga je Arneri preporučio kao napadača. Ostalo je povijest.

Branko Kralj

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kao sportaš se prvi put istakao u velikom rukometu (danas zaboravljenom sportu), a kao nogometni vratar branio je za zagrebačke klubove Concordia, Milicioner, Zagreb i Dinamo. Za Dinamo je od 1953. do 1957. godine branio u 165 utakmica, a povukao se iz aktivnog igranja nakon teže ozljede.
Iako jedan od najboljih vratara svog vremena za reprezentaciju Jugoslavije je nastupio samo 3 puta. Imao je nesreću da je ispred sebe imao velikog Vladimira Bearu, kome je bio rezerva čak 39 puta. Sudjelovao je na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1954. godine kao drugi vratar.
Branko Kralj je bio svestrana osoba. Uz diplomu Ekonomskog fakulteta u Zagrebu bio je tehnički inovator i vrstan svirač usne harmonike, te je imao vlastiti instrumentalni ansambl. Bio je dugogodišnji predsjednik Društva izumitelja i tehničara te publicist koji je izdao nekoliko knjiga. Umro je u Zagrebu 2012. godine.

Vladimir Majerović

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedan od najzanimljivijih Dinamovih vratara bio je Vladimir Majerović. Imao je nesreću da su ispred njega bili vrsni vratari Branko Kralj i Gordan Irović kojima je uglavnom bio rezerva. Za Dinamo je igrao od 1950. do 1960. godine i nakupio 51 nastup u službenim utakmicama. Iako mu je trener Húgl prorekao da će biti izvrstan vratar nije, iz različitih razloga, ostvario karijeru kako se očekivalo.
Posebno se istakao u utakmici četvrtfinala kupa protiv Partizana u Beogradu 1953. godine. Tada je Kralj bio u slabijoj formi pa je Majerović dobio prednost. Utakmica je u regularnom vremenu završila s 5:5 pa su izvođeni jedanaesterci. Majerović je obranio četiri penala, od kojih tri tokom utakmice i jedan u raspucavanju. Od toga je tri obranio legendarnom Stjepanu Bobeku.
Majerović je već bio okončao nogometnu karijeru kada ga je u jesen 1964., u 35. godini,  pozvao FK Sutjeska iz Nikšića, tada novi prvoligaš koji je u prvih nekoliko kola primio pregršt golova uglavnom ''kroz uši'' svojih slabih vratara. Veteran je zaigrao za davljenika i pokazao da mu refleksi nisu oslabili. Ta sezona bila mu je u nogometu posljednja.
Na filozofskom fakultetu u Zagrebu završio je studij povijesti umjetnosti, nakon čega se posvetio novinarstvu i televizijskoj režiji na TV Zagreb. Umro je u Zagrebu 2004. godine.

Gordan Irović

[You must be registered and logged in to see this image.]

Meni je bio najomiljeniji od svih Dinamovih vratara i moj dječački idol. U Dinamo je došao 1956. iz mostarskog Veleža i branio sve do 1962. godine. Posebno se isticao hrabrošću i bacanjem u noge napadačima zbog čega je dobio nadimak ''kamikaza''. Bio je u reprezentaciji na Svjetskom prvenstvu 1958. godine kao treći vratar uz Bearu i Krivokuću, ali nije igrao. Od 1962. do 1965. godine branio je za Wacker iz Innsbrucka, nakon čega je neko vrijeme bio trener Dinamovih vratara.
Irović je uz nogomet završio studij prava u Zagrebu i uvrstio se u red rijetkih nogometaša - intelektualaca. Umro je u Múnchenu 1995. godine.

Mirko Stojanović

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Dinamo je došao 1958. godine iz cetinjskog Lovćena kao rezerva Iroviću. U početku je povremeno branio u utakmicama kada bi se Irović ozlijedio, između ostalog i u finalu kupa 1960. godine protiv Partizana u Beogradu koju je Dinamo dobio s 3:2. Postupno je zauzeo poziciju prvog vratara, ali je nakon kardinalnih grešaka u utakmici protiv Barcelone krajem 1961. godine (1:5) na sebe navukao bijes navijača i kluba. Početkom 1962. prešao je u Crvenu Zvezdu za koju je branio do 1966. godine.
Odigrao je 4 utakmice za reprezentaciju Jugoslavije i sudjelovao je na Svjetskom prvenstvu 1962. godine u Čileu kao treći vratar. Diplomirao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu.

Zlatko Škorić

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedan od najistaknutijih vratara u povijesti NK Dinamo. U klub je došao 1960. godine iz drugoligaša Elektrostroja kao treći vratar uz Irovića i Stojanovića. Nakon ozljede Irovića na početku jesenskog dijela prvenstva 1962. godine postao je standardni vratar Dinama, za koji je branio sve do 1969. godine. Kasnije je branio za francuski Avignon, ljubljansku Olimpiju, njemačke klubove Stuttgart i Bayern te na kraju karijere za NK Zagreb. Za reprezentaciju Jugoslavije nastupio je 8 puta. Po okončanju nogometne karijere posvetio se trenerskom poslu i bio trener u BSK-u iz Slavonskog Broda, reprezentaciji Angole, NK Samobor, NK Segesta iz Siska i u Dinamu trener vratara. Umro je 2019. godine u Zagrebu.

Fahrija Dautbegović

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Dinamo je došao 1967. godine iz kakanjskog Rudara. Bio je prvi vratar Dinama od 1969. do 1973. godine i sakupio 146 nastupa u utakmicama. Nakon Dinama branio je za Múnchen 1860, ljubljansku Olimpiju i Sarajevo, a karijeru je okončao 1979. u Iskri iz Bugojna. Dva puta je nastupio za reprezentaciju Jugoslavije. Po okončanju karijere bio je trener vratara u Dinamu i reprezentaciji Hrvatske, a neko vrijeme bio je i trener u Iranu.

Željko Stinčić

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kao Dinamov junior nastupio je za prvu momčad prvi put 1968. godine, a do 1981. odigrao je preko 200 službenih utakmica. U 1975. godini nanizao je 749 minuta bez primljenog gola, a u jednoj sezoni obranio je 7 od 8 jedanaesteraca. Dva puta u karijeri ocijenjen je ocjenom 10, a poslije utakmice s Crvenom Zvezdom u Beogradu, koju je Dinamo dobio s 1:0, jedne beogradske novine objavile su veliki naslov ''Stinčićeve magnetske rukavice''.
Kada je bio u životnoj formi pozvan je da brani za reprezentaciju u utakmici protiv Španjolske na zagrebačkom Maksimiru 1978. godine (1:2). Nažalost, ''pojela'' ga je trema i skrivio je oba gola pa mu je prvi reprezentativni nastup bio ujedno i posljednji.
Iz Dinama je 1981. otišao u Austriu iz Salzburga, a igračku karijeru je okončao u Jugokeramici iz Zaprešića. Bio je 5 godina direktor stadiona u Maksimiru, a 1995.godine angažiran je kao trener Dinamovih vratara.

Milan Šarović

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Dinamo je došao početkom 1974. godine iz zrenjaninskog Proletera. Doveden je kao konkurencija Željku Stinčiću s kojim se izmjenjivao na golu Dinama. Nakon 62 službena nastupa prešao je 1977. u NK Zagreb. Danas živi u Švicarskoj

Marijan Vlak

[You must be registered and logged in to see this image.]

Legendarni radio reporter Ivo Tomić nazvao ga je ''Vlak koji nikada ne kasni''. U Dinamo je došao 1973. godine iz petrinjske Mladosti. Za prvu momčad prvi put je nastupio u jesen 1974. godine nakon što je prvi vratar Šarović bio kažnjen s 6 utakmica neigranja, a Stinčić je bio na posudbi u NK Zagreb. Standardni vratar prve momčadi postao je 1981. godine nakon odlaska Stinčića i branio je za Dinamo sve do 1988. Igračku karijeru okončao je u sisačkoj Segesti.
Nakon prestanka aktivnog igranja Vlak je ostvario i uspješnu trenersku karijeru. Bio je trener Dinama, Slaven Belupa, Ferencvarosa, Žiline, Fehérvára i Vasasa. Osnovao je vlastitu školu za vratare.

(P.S. Zašto se meni čini da sam malte ne privatizirao ovu temu? )

Svjetsko prvenstvo 1990. i treća titula Zapadne Njemačke

Četrnaesto po redu Svjetsko nogometno prvenstvo igrano je u Italiji od 8. lipnja/juna do 8. srpnja/jula 1990. godine. Sudjelovale su 24 reprezentacije svrstane u 6 grupa. Po dvije prvoplasirane i četiri najbolje trećeplasirane reprezentacije uvrstile su se u osminu finala.
Ovo Svjetsko prvenstvo ostalo je upamćeno kao najsiromašnije u povijesti natjecanja - po utakmici su prosječno postignuta samo 2,2 gola. Zbog većinom defenzivne taktike sudionika FIFA je 1992. donijela odluku da se ubuduće za pobjedu dodljeljuju 3 boda umjesto 2.
Domaćini Svjetskog prvenstva Talijani imali su velika očekivanja od igre na domaćem terenu. Izbornik Azeglio Vicini sastavio je reprezentaciju od iskusnih i mladih igrača, od kojih su se kasnije posebno istakli Paolo Maldini, Roberto Baggio, Nicola Berti i Gianluca Pagliuca. U Grupi A koja je igrala u Rimu i Firenci Talijani su pobijedili sve suparnike - Austriju s 1:0, USA s 1:0 i Čehoslovačku s 2:0 - te su se kao prvi na ljestvici plasirali u osminu finala. Nakon pobjede nad Urugvajem 2:0 u četvrtfinalu su pobijedili Republiku Irsku s 1:0 i plasirali se u polufinale gdje ih je dočekala Argentina. Nakon 1:1 u regularnom dijelu uslijedili su jedanaesterci, gdje je Talijanima presudio argentinski vratar Sergio Goycochea koji je obranio dva jedanaesterca. Slabu utjehu Talijani su imali osvajanjem trećeg mjesta pobjedom nad Engleskom 2:1.

Momčad Italije na svjetskom prvenstvu 1990. - u stražnjem redu Walter Zenga, Paolo Maldini, Fernando De Napoli, Ricardo Ferri i Giuseppe Bergomi; u prednjem redu Franco Baresi, Giuseppe Giannini, Roberto Donadoni, Salvatore Schillaci, Gianluca Vialli i Luigi De Agostini:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U finalu su se sastali Argentina i Zapadna Njemačka. Aktualni svjetski prvak Argentina nije se proslavila u Grupi B, koja je igrala utakmice u Milanu, Bariju i Napulju - plasirala se u osminu finala kao treća na ljestvici. U prvom kolu izgubila je od Kameruna s 0:1, u drugom je pobijedila SSSR s 2:0 i u trećem odigrala s Rumunjskom 1:1. U osmini finala pobijedila je Brazil s 1:0, u četvrtfinalu Jugoslaviju boljim izvođenjem jedanaesteraca (regularni dio je završio 0:0) i u polufinalu Italiju također nakon izvođenja jedanaesteraca.
Zapadna Njemačka je igrala u Grupi D na stadionima u Milanu i Bolonji. U prvom kolu pobijedila je Jugoslaviju s 4:1, u drugom Ujedinjene Arapske Emirate s 5:1, a u trećem je s Kolumbijom odigrala 1:1 i plasirala se u osminu finala kao prva u skupini. U osmini finala pobijedila je Nizozemsku s 2:1, u četvrtfinalu Čehoslovačku s 1:0 i u polufinalu Englesku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca (u regularnom dijelu bilo je 1:1). Nakon te utakmice uslijedila je čuvena definicija Garryja Linekera: ''Nogomet je jednostavna igra, 22 muškarca trče za loptom 90 minuta i na kraju pobjeđuju Nijemci''.

Garry Lineker:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Finalna utakmica je odigrana 8. srpnja 1990. na Olimpijskom stadionu u Rimu pred 73.000 gledatelja. Za Zapadnu Njemačku su igrali Bodo Illgner, Klaus Augenthaler, Guido Buchwald, Jürgen Kohler, Thomas Berthold, Andreas Brehme, Thomas Hässler, Lothar Matthäus, Pierre Littbarski, Rudi Völler i Jürgen Klinsmann, a za Argentinu Sergio Goycochea, Juan Simón, José Serrizuela, Oscar Ruggeri, José Basualdo, Roberto Sensini, Néstor Lorenzo, Jorge Burruchaga, Pedro Troglio, Diego Maradona i Gustavo Dezotti. Utakmicu je sudio Edgardo Codesal iz Meksika.

Reprezentacije Argentine i Zapadne Njemačke pred finalnu utakmicu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Taktički raspored momčadi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Utakmica je ostala upamćena kao najlošije finale u povijesti svjetskih prvenstava. Argentina je bila oslabljena ozljedama i isključenjem Pedra Monzóna u 65.minuti, a Guido Buchwald je potpuno ''isključio'' najboljeg igrača svijeta Maradonu. Dok su Nijemci stvorili 16 čistih šansi Argentinci su pucali na gol jedan jedini put. Pobjednik je odlučen u 85. minuti golom Andreasa Brehmea iz jedanaesterca.

Zapadna Njemačka, svjetski prvak 1990. - u stražnjem redu Thomas Berthold, Bodo Illgner, Júrgen Kohler, Rudi Völler, Guido Buchwald, Klaus Augenthaler; u prednjem redu Olaf Thon, Thomas Hässler, Andreas Brehme, Júrgen Klinsmann i Lothar Matthäus:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Svjetsko prvenstvo 1990. bilo je posljednje na kojem je sudjelovala reprezentacija Jugoslavije. Selektor/izbornik Ivica Osim poveo je 22 igrača - vratari Tomislav Ivković, Fahrudin Omerović i Dragoje Leković, obrambeni igrači Vujadin Stanojković, Predrag Spasić, Zoran Vulić, Faruk Hadžibegić, Andrej Panadić, Mirsad Baljić  i Davor Jozić, vezni igrači Dragoljub Brnović, Safet Sušić, Dragan Stojković, Srečko Katanec, Robert Prosinečki, Refik Šabanadžović, Robert Jarni i Dejan Savićević, te napadači Darko Pančev, Zlatko Vujović, Alen Bokšić i Davor Šuker.
Jugoslavija je loše počela natjecanje - izgubila je od Zapadne Njemačke s 1:4. U drugom kolu pobijedila je Kolumbiju s 1:0 i u trećem Ujedinjene Arapske Emirate s 4:1 te se kao drugoplasirana uvrstila u osminu finala. Pobijedila je Španjolsku s 2:1 i plasirala se u četvrtfinale gdje je izgubila od Argentine nakon izvođenja jedanaesteraca (u regularnom vremenu završilo je 0:0). Posljednju utakmicu za Jugoslaviju odigrali su Tomislav Ivković, Davor Jozić, Zoran Vulić, Predrag Spasić, Srečko Katanec, Faruk Hadžibegić, Mirsad Baljić, Safet Sušić, Dragan Stojković, Dejan Savićević i Zlatko Vujović.

Reprezentacija Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1990. U stražnjem redu Davor Jozić, Predrag Spasić, Srečko Katanec, Zoran Vulić, Zlatko  Vujović, Tomislav Ivković i Faruk Hadžibegić, u prednjem redu Dejan Savićević, Safet Sušić, Mirsad Baljić i Dragan Stojković:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Najbolji strijelac Svjetskog prvenstva bio je Talijan Salvatore Schillaci s 6 postignutih golova. Schillaci je ujedno proglašen najboljim igračem turnira. Za najboljeg mladog igrača proglašen je Robert Prosinečki, a za najboljeg vratara Sergio Goycochea.

Salvatore Schillaci:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sergio Goycochea:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bayernova rapsodija i potop Barcelone u utakmici četvrtfinala Lige prvaka potakla me da malo zavirim u statistiku svjetskih prvenstava u nogometu. Pa koga zanima neka pogleda.
 
Igrači s najviše nastupa na svjetskim nogometnim prvenstvima
 
Čak četvorica igrača sudjelovala su na pet svjetskih prvenstava:
 
Antonio Carbajal (Meksiko)
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Legendarni vratar nogometne reprezentacije Meksika sudjelovao je na svjetskim prvenstvima 1950., 1954., 1958., 1962. i 1966. godine. Bio je prvi koji je dosegao pet nastupa na svjetskim prvenstvima.
 
Lothar Matthäus (Njemačka)
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bio je vezni igrač u nogometnoj reprezentaciji Njemačke, za koju je od 1980. do 2000. godine igrao 150 utakmica. Nastupio je na svjetskim prvenstvima 1982., 1986., 1990., 1994. i 1998. godine, a 1990. bio je u momčadi koja je osvojila titulu svjetskog prvaka.
 
Rafael Márquez (Meksiko)
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Obrambeni igrač reprezentacije Meksika koji je nastupio na svjetskim prvenstvima 2002., 2006., 2010., 2014. i 2018. godine
 
Gianluigi Buffon (Italija)
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Legendarni vratar Parme i Juventusa nastupio je na svjetskim prvenstvima 1998., 2002., 2006., 2010. i 2014. godine. Na prvenstvu 1998. bio je treći vratar iza Francesca Tolda i Gianluce Pagliuce i nije odigrao ni jednu utakmicu, dok je na ostala četiri prvenstva bio prvi vratar. S reprezentacijom Italije osvojio je titulu svjetskog prvaka 2006. godine. Sa 176 nastupa rekorder je u reprezentaciji Italije, a Međunarodna nogometna federacija proglasila ga je najboljim vratarem 21. stoljeća.
 
Po četiri puta u reprezentaciji svojih zemalja na svjetskim nogometnim prvenstvima bilo je 56 nogometaša - Sami Al-Jaber (Saudijska Arabija), DaMarcus Beasley (USA), Valon Behrami (Švicarska), Giuseppe Bergomi (Italija), Cafu (Brazil), Tim Cahill (Australija), Denis Caniza (Paragvaj), Fabio Cannavaro (Italija), Iker Casillas (Španjolska), Samuel Eto'o (Kamerun), Andrés Guardado (Meksiko), Xavi (Španjolska), Hong Myung-bo (Južna Koreja), Andrés Iniesta (Španjolska), Miroslav Klose (Njemačka), Paolo Maldini (Italija), Thierry Henry (Francuska), Diego Maradona (Argentina), Javier Mascherano (Argentina), Lionel Messi (Argentina), Pelé (Brazil), Sergio Ramos (Španjolska), Gianni Rivera (Italija), Pedro Rocha (Urugvaj), Cristiano Ronaldo (Portugal), Djalma Santos (Brazil), Karl-Heinz Schnellinger (Njemačka), Enzo Scifo (Belgija), Uwe Seeler (Njemačka), Rigobert Song (Kamerun), Franky Van Der Elst (Belgija), Andoni Zubizarreta (Španjolska), Mohamed Al-Deayea (Saudijska Arabija), Bobby Charlton (Engleska), Fernando Hierro (Španjolska), Hwang Sun-hong (Južna Koreja), Jim Leighton (Škotska), Sepp Maier (Njemačka), Claudio Reyna (USA), Ronaldo (Brazil), Nílton Santos (Brazil), Marc Wilmots (Belgija), Lav Jašin (SSSR), Dobromir Zečev (Bugarska), Dino Zoff (Italija), Enrico Albertosi (Italija), Oliver Kahn (Njemačka), Yoshikatsu Kawaguchi (Japan), Kasey Keller (USA), Émerson Leão (Brazil), Mark Milligan (Australija), Guillermo Ochoa (Meksiko), Jacques Songo'o (Kamerun), Carlos José Castilho (Brazil), Seigo Narazaki (Japan) i Pepe Reina (Španjolska).
Rekorder u reprezentaciji Jugoslavije je vratar Vladimir Beara, koji je nastupio na tri svjetska prvenstva - 1950, 1954. i 1958. godine.
 
Vladimir Beara:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Poštovani gospodine Stanko i ostali kolege.
Molim vas da prokomentiramo utakmice bez gledatelja, 
s obzirom na epidemiju ili pandemiju corona virusa Covida-19, odn.
kako to utječe na nogomet bez gledatelja.
U nedjelju uvečer sam gledao finale lige prvaka između PSG-a i Bayerna, i 
užasnut sam bio praznim tribinama, čuo se svaki udarac loptom, razgovori i povici igrača
i trenera. Bilo je, blago rečeno, sablasno.
Po meni, ništa ne može zamijeniti "žive" gledatelje - publiku na tribinama, niti direktan prijenos niti
bilo što drugo.
Osim toga, mi svi, kao navijači gubimo onu draž, onaj huk navijača sa tribina, pjesmu...ne znam..meni je to grozno.
Tim više, što sada to sve ima za posljedicu da padaju i članarine, prodaja dresova, odn. prihod od ulaznica, prodaja suvenira
i slično i samih klubova..a da ne govorimo o transferima i cijenama pojedinih igrača.
Dakle, ogromne posljedice, a ne znamo još kako će to završiti..
Žao mi je ako sam izašao iz teme

Niste izašli iz teme. Što se tiče utakmica pred praznim tribinama... hmm... uvijek od zla postoji i gore, a to je da se utakmice uopće ne igraju. I meni djeluje sablasno igranje pred praznim tribinama i to nije ''to'', ali su završne utakmice Lige prvaka ipak donijele ono osnovno - dobar i zanimljiv nogomet.
Ova pošast zvana Covid 19 svima nam je poremetila svakodnevni život i navike, ali će i to proći.

Slažem se u potpunosti sa Vama Stanko.
Vjerujem da ćemo proći i kroz tu nedaću, ali po mom osobnom mišljenju mislim da nam prošli rat nije donio ništa dobrog i vjerujem tj. želim vjerovati da su "usijane glave " i političari shvatili što su učinili. rat je za ljude i okolinu najgora moguća stvar, i sam sam bio sudjelovao u njemu, ne ponovilo se.
A nogomet, pa i ostali sportovi će preživjeti, kao i mi. Nadam se da će i covid-19 ukoro proći pa da se opet svi skupa radujemo uspjesima omiljenih klubova i reprezentacija.
Vidim da ste bili veliki fan Dinama, kao i sam, ali mi se ogadio zbog Mamića i sličnih, kao i zbog stvari koje nemaju veze sa nogometom, kao i da ste sjajno obradili najveće ( po Vama )Dinamove vratare.
Sjajan tekst i obrazloženja koja uz to idu, kao i sjajna tema. Čestitam

Legendarna ekipa Jugoslavije, nikad dostignuta...
Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Mitić, Boškov, Ognjanov,Vukas, Bobek, Zebec..
nitko nikad u Jugoslaviji nije igrao nogomet kao ova ekipa Jugoslavije...to je bila jedna čudesna momčad

I za mene najbolja nogometna momčad reprezentacije Hrvatske svih vremena:

Subašić, Strinić, Vrsaljko, Vida, Lovren, Rebić, Rakitić, Perišić, Modrić, Mandžukić, a svoju priliku na klupi su čekali L.Kalinić, Livaković, Ćaleta-Car, Brozović, Kramarić, Pivarić, Kovačić, Jedvaj, Badelj, Bradarić, Ćorluka, Pjaca, Brekalo, Pašalić.

Odlazak još jedne nogometne legende: Slaven Zambata (Sinj 24.9.1940. - Zagreb 29.10.2020.)
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U četvrtak 29. listopada u 81. godini preminuo je Slaven Zambata, nekadašnji središnji napadač NK Dinamo i reprezentacije Jugoslavije.
Nogometnu karijeru započeo je u NK Junak u Sinju, a 1959. godine je prešao u zagrebački Dinamo za koji je igrao sve do 1969. U dresu Dinama odigrao je 397 utakmica i postigao 264 gola. Sudjelovao je u osvajanju četiri Kupa Maršala Tita - 1960., 1963., 1965. I 1969. godine. Kao kapetan Dinama predvodio je momčad koja je 1967. osvojila Kup velesajamskih gradova (danas Kup UEF-a).
 
Zambata s Kupom Maršala Tita: 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tri Dinamova velemajstora - Zlatko Škorić, Slaven Zambata i Stjepan Lamza: 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iz Dinama je Zambata 1969. otišao u belgijske klubove Waregem i zatim Crossing Club, a igračku karijeru završio je 1972. godine.
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je u razdoblju 1962.-1968. 31 utakmicu i postigao 21 gol.

Bravo Stanko što si se prisjetio legendarnog " Plavog 9".
Moj pok.otac mi je kao dječaku poklonio lutka sa plavom kosicom u Dinamovom dresu i sa brojem 9 i ja sam oca pitao je li to Cico Kranjčar. Otac mi je rekso..ne sine..to ti he Slaven Zambata.." PLAVI 9".

A mene je jednog dana sredinom pedesetih godina otac vodio Ilicom. Mimoišli smo se s dvojicom izrazito visokih ljudi, sličnih jedan drugom kao jaje jajetu. Pitao me stari: - Jel znaš tko su bila ova dvojica? - Ne. - To su Ivica i Drago Horvat!
S obzirom na ''godinu proizvodnje'' pamtim puno toga, pa i momke na ovoj slici. Momčad NK Dinamo Zagreb, prvaci Jugoslavije 1957./1958. - Tomislav Crnković, Gordan Irović, Dražan Jerković, Ivan Šantek, Aleksandar Benko, Željko Matuš, Drago Hmelina, Josip Šikić, Luka Lipošinović, Mladen Koščak, Branko Režek:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Stanko1 (citat):

A mene je jednog dana sredinom pedesetih godina otac vodio Ilicom. Mimoišli smo se s dvojicom izrazito visokih ljudi, sličnih jedan drugom kao jaje jajetu. Pitao me stari: - Jel znaš tko su bila ova dvojica? - Ne. - To su Ivica i Drago Horvat!
S obzirom na ''godinu proizvodnje'' pamtim puno toga, pa i momke na ovoj slici. Momčad NK Dinamo Zagreb, prvaci Jugoslavije 1957./1958. - Tomislav Crnković, Gordan Irović, Dražan Jerković, Ivan Šantek, Aleksandar Benko, Željko Matuš, Drago Hmelina, Josip Šikić, Luka Lipošinović, Mladen Koščak, Branko Režek:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

To su bili igračine, ali i ljudine, pogotovo Ico Horvat. Ja sam iako dijete, sve upijao što mi je otac govorio, a imao je enormno opće znanje. Zanimalo ga je gotovo sve, i gotovo sve je i pratio. Perfektno je govorio ruski i njemački, a a latinskim je mogao pisati zavezanih očiju.
Znao je sve pobjednike ( njihove sastave) sa svih svjetskih nogometnih i košarkaških prvenstava.
Ovu ekipu koju si spomenuo, pa i u tvojoj krasnoj retrospektivi Dinamovih vratara, moj otac bi o svakome nešto znao što nema veze sa nogometom. Svakodnevno mi nedostaje.
Ovo je znam, nešto što nije vezano uz temu, ali je izašlo samo od sebe. Oprosti mi.

Doktor Živago (citat):

Ovo je znam, nešto što nije vezano uz temu, ali je izašlo samo od sebe. Oprosti mi.

Nismo skrenuli izvan teme i nema potrebe za isprikama. Drago mi je što se javlja još netko od forumaša. Nego, evo još jedne fotografije iz davnih vremena - momčad Dinama koja je u finalu Kupa 1960. u Beogradu pobijedila Partizan s 3:2 (zapravo 5:2) i osvojila drugi po redu klupski trofej Maršala Tita.
Sjećam se te utakmice kao da je jučer bila. Pokojni otac i ja slušali smo u zamračenoj sobi radio prijenos i obojica smo se žestili. Stari kao ljuti partizanovac jer mu je ekipa gubila, a ja zbog suca Fahrudina Taslidžića koji je pokrao Dinamo za dva regularna gola.
Da me probude u tri sata noću mogao bih izrecitirati Dinamov sastav: Stojanović - Šikić, Gašpert - Čonč, Crnković, Perušić - Lipošinović, Matuš Jerković, Blažić i Dugandžija.
Dinamo je u polufinalu pobijedio u Zagrebu Hajduk s 2:1, a utakmicu je posebno obilježio Hajdukov ''cipadur'' (kostolomac) Ivo Bego. Najprije je u krvničkom prekršaju udario nogom u glavu Dinamovog reprezentativca Ilijasa Pašića i otpremio ga u bolnicu, a zatim je nokautirao rezervnog vratara Mirka Stojanovića koji ga je grdio zbog pogibeljnog starta (dobio je kaznu od godinu dana neigranja). Na toj utakmici gol je dao i tada još novajlija u momčadi Dinama Slaven Zambata. Srećom je Dinamo imao i na klupi vrsne igrače, pa je Pašića na lijevom krilu uspješno zamijenio Nedjeljko Dugandžija.
Partizan je u finalnoj utakmici poveo preko Tomislava Kaloperovića, a izjednačio je Luka Lipošinović. I onda je na scenu stupio legendarni Dražan Jerković koji je zabio četiri gola. Taslidžić mu je poništio dva, bez ikakvog razloga, ali ih nije mogao toliko poništavati koliko je Draža mogao zabijati.
Dinamo je te godine imao najbolju momčad u Jugoslaviji i trebao je biti prvak države, ali mu je presudila utakmica u Splitu s Hajdukom (2:3). Sudac Živko Bajić teško je oštetio Dinamo i na kraju je završio kao drugi iza Crvene Zvezde s istim brojem bodova i neznatno slabijom gol razlikom.
 
Pobjednici Kupa Maršala Tita 1960. godine - u gornjem redu član Uprave Franjo Wölfl, Željko Matuš, Franjo Gašpert, Vladimir Čonč, Mirko Stojanović, Dražan Jerković, Tomislav Crnković; u donjem redu Željko Perušić, Luka Lipošinović, Josip Šikić, trener Milan Antolković, Dragan Blažić, Nedjeljko Dugandžija:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Stanko1 (citat):

Doktor Živago (citat):

Ovo je znam, nešto što nije vezano uz temu, ali je izašlo samo od sebe. Oprosti mi.

Nismo skrenuli izvan teme i nema potrebe za isprikama. Drago mi je što se javlja još netko od forumaša. Nego, evo još jedne fotografije iz davnih vremena - momčad Dinama koja je u finalu Kupa 1960. u Beogradu pobijedila Partizan s 3:2 (zapravo 5:2) i osvojila drugi po redu klupski trofej Maršala Tita.
Sjećam se te utakmice kao da je jučer bila. Pokojni otac i ja slušali smo u zamračenoj sobi radio prijenos i obojica smo se žestili. Stari kao ljuti partizanovac jer mu je ekipa gubila, a ja zbog suca Fahrudina Taslidžića koji je pokrao Dinamo za dva regularna gola.
Da me probude u tri sata noću mogao bih izrecitirati Dinamov sastav: Stojanović - Šikić, Gašpert - Čonč, Crnković, Perušić - Lipošinović, Matuš Jerković, Blažić i Dugandžija.
Dinamo je u polufinalu pobijedio u Zagrebu Hajduk s 2:1, a utakmicu je posebno obilježio Hajdukov ''cipadur'' (kostolomac) Ivo Bego. Najprije je u krvničkom prekršaju udario nogom u glavu Dinamovog reprezentativca Ilijasa Pašića i otpremio ga u bolnicu, a zatim je nokautirao rezervnog vratara Mirka Stojanovića koji ga je grdio zbog pogibeljnog starta (dobio je kaznu od godinu dana neigranja). Na toj utakmici gol je dao i tada još novajlija u momčadi Dinama Slaven Zambata. Srećom je Dinamo imao i na klupi vrsne igrače, pa je Pašića na lijevom krilu uspješno zamijenio Nedjeljko Dugandžija.
Partizan je u finalnoj utakmici poveo preko Tomislava Kaloperovića, a izjednačio je Luka Lipošinović. I onda je na scenu stupio legendarni Dražan Jerković koji je zabio četiri gola. Taslidžić mu je poništio dva, bez ikakvog razloga, ali ih nije mogao toliko poništavati koliko je Draža mogao zabijati.
Dinamo je te godine imao najbolju momčad u Jugoslaviji i trebao je biti prvak države, ali mu je presudila utakmica u Splitu s Hajdukom (2:3). Sudac Živko Bajić teško je oštetio Dinamo i na kraju je završio kao drugi iza Crvene Zvezde s istim brojem bodova i neznatno slabijom gol razlikom.
 
Pobjednici Kupa Maršala Tita 1960. godine - u gornjem redu član Uprave Franjo Wölfl, Željko Matuš, Franjo Gašpert, Vladimir Čonč, Mirko Stojanović, Dražan Jerković, Tomislav Crnković; u donjem redu Željko Perušić, Luka Lipošinović, Josip Šikić, trener Milan Antolković, Dragan Blažić, Nedjeljko Dugandžija:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gledao sam neke stare snimke nogometa iz onog vremena. Ti pokreti igrača su bili vrlo graciozni..baletski cak, igeači su bili vrsni,kompletni,bek je igrao krilo i obrnuto.
A igrali su za današnje pojmove,iz gušta,za slavu,za primat i inat. Možda za odijelo,a ovi danas se natječu u obijesti. Dnevno zarade više nego ja u 10 godina,iako ja mislim da sam vrlo stručan i svom poslu.
Gledao sam nesavno snimku mađarske lake konjice..kajva je to momčad bila..lomila je sve pred sobom. Danas je mozda takva Francuska.
Ili M.United dok je igrao Cantona...ja sam obožavao tog igrača sa br. 7 čini mi se.
Ti se jamačno sjećaš M.United sa Charlton odn. Bugsijevih beba..ekipe koja je kompletno stradala u avionskoj nesreci. Kakva šteta...
Ja se njih ne sjećam..nego samo po čuvenju

[You must be registered and logged in to see this link.] ovo je ZVEZDA i moj BEOGRAD

Fijasko reprezentacije Jugoslavije - Svjetsko nogometno prvenstvo 1982.
 
Nakon propuštenog Svjetskog nogometnog prvenstva u Argentini 1978. reprezentacija Jugoslavije uspjela se plasirati na prvenstvo u Španjolskoj 1982. godine. Izbornik Miljan Miljanić poveo je u Španjolsku 22 igrača - vratari Dragan Pantelić, Ivan Pudar i Ratko Svilar, obrambeni igrači Ive Jerolimov, Velimir Zajec, Nenad Stojković, Zlatko Krmpotić, Zoran Vujović, Nikola Jovanović i Miloš Hrstić, vezni igrači Ivan Gudelj, Vladimir Petrović, Edhem Šljivo, Zvonko Živković, Jurica Jerković, Ivica Šurjak i Predrag Pašić te napadači Zlatko Vujović, Safet Sušić, Miloš Šestić, Stjepan Deverić i Vahid Halilhodžić. Očekivanja su bila velika jer je Jugoslavija imala veliki izbor kvalitetnih nogometaša i trebalo ih je samo dobro odabrati, organizirati i voditi.
 
Reprezentacija Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1982. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U prvom kolu grupne faze Jugoslavija je odigrala 0:0 sa Sjevernom Irskom, a u drugom je izgubila od Španjolske rezultatom 1:2. Treća utakmica protiv reprezentacije Hondurasa bila je za Jugoslaviju ''biti ili ne biti''. Trebalo je pobijediti južnoamerikance s najmanje dva gola razlike kako bi se osvojilo drugo mjesto i plasman u nastavak natjecanja. Posljednju utakmicu na Svjetskom prvenstvu za Jugoslaviju su odigrali Pantelić, Zajec, Krmpotić, Jovanović, Stojković, Šljivo, Gudelj, Šurjak, Petrović, Vujović i Sušić. Gledao sam na televiziji tu utakmicu, koja je bila mrcvarenje lopte - Jugoslavija je igrala tako kukavički i sterilno da je vratar Pantelić u jednom trenutku izgubio živce i uzviknuo: - Igrajte, p.čka vam materina! - Nije se čuo ton, ali je mimika točno pokazala ovaj legendarni uzvik.
 
Dragan Pantelić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jedva izborena pobjeda od 1:0 izjednačila je Jugoslaviju bodovno sa Španjolskom, ali su Španjolci osvojili drugo mjesto zbog više postignutih golova. Jugoslavija je otputovala kući, a ''Čiča'' Miljanić je priznao pred novinarima: - Nema sumnje, ovo je neuspeh.
Poslije blamaže na Svjetskom prvenstvu uslijedila je lavina kritika na račun izbornika Miljanića. Prije svega zamjerao mu se izbor igrača koje je pozvao u reprezentaciju. Primjerice, iz redova državnog prvaka Dinama poveo je samo dvojicu - Zajeca koji je igrao i Deverića koji je sve utakmice odgledao sa tribina - što su mnogi komentatori ocijenili skandaloznim. Kod kuće je ostavio igrače koji su bili u životnoj formi, poput Marka Mlinarića iz Dinama i Boška Đurovskog iz Crvene Zvezde, a umjesto njih je poveo neke islužene veterane kako bi se bolje prodali u inozemstvu.
 
Marko Mlinarić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Boško Đurovski:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nogometni/Fudbalski savez Jugoslavije primjereno je reagirao na fijasko u Španjolskoj. Miljaniću je zahvalio na uslugama, a nekim igračima - poput Vladimira Petrovića - uskratio je obećanu dozvolu za odlazak u inozemstvo prije navršenih 28 godina.
Miljanić nikada nije objasnio zašto je iz redova državnog prvaka Dinama poveo samo dvojicu igrača, od kojih je jedan čak nije bio ni na klupi i sve utakmice je odgledao sa tribina. U životnoj formi su tada osim Mlinarića igrali i Zlatko Kranjčar, Petar Bručić i Zvezdan Cvetković, a i Marijan Vlak je mogao biti bar treći vratar. No to je davno završena priča.

Masakr 1982. u Skopju i propala namještaljka
 
Nogometno prvenstvo Jugoslavije 1981./1982. obilježila je četvrta titula zagrebačkog Dinama, do koje je došao uvjerljivim nastupima u proljetnom dijelu prvenstva. Presudila je u mnogočemu utakmica protiv Vardara u Skopju odigrana 14. travnja 1982. Utakmica je prenošena na televiziji, a beogradske novine su objavile izvještaj pod naslovom ''Fudbalska TV bruka''.
O čemu je riječ? Prvenstvo se bližilo kraju, glavni Dinamov takmac Crvena Zvezda zaostala je na tablici za 3 boda i trebalo je nekako ''iskemijati'' rasplet koji bi omogućio beogradskom klubu da se domogne prvog mjesta. Iz šešira je izvučen Velibor Džarovski, poznati menadžer i mešetar koji se na TV-u prije nekoliko godina javno hvalio kako je ''namjestio'' desetke nogometnih utakmica, a između ostalih pokušao je i ovu. Igračima Vardara obećane su visoke novčane nagrade ako pobijede u utakmici, ili isprovociraju prekid za koji će biti optuženi Dinamovi igrači.
 
Velibor Džarovski:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dinamov trener Miroslav Blažević saznao je za ovu mutež neposredno prije utakmice. Igračima je u svlačionici rekao: - Vardar će igrati za Zvezdin račun i igrati će grubo. Handžar u usta!
Osim što su igrali lijep nogomet dinamovci su pokazali da znaju prihvatiti i oštru igru. Uzalud su igrači Vardara na čelu s glavnim ''šerifom'' Zoranom Bankovićem ulazili ''u kost'', igrači Dinama su superiorno vladali terenom i već do 35. minute riješili utakmicu - dva gola je zabio Snješko Cerin, jednog Zlatko Kranjčar i utakmica je završena rezultatom 3:0 za Dinamo. Igrači Vardara su igrali iznimno grubo - Kranjčar je izgreben noktima po licu, Grnčarov je Paniću silom otkinuo lančić s vrata, a Banković je pred svlačionicama fizički nasrnuo na Kranjčara i Panića. Legendarni reporter Radio Zagreba Ivan Tomić rekao je da bi Banković ''umjesto broja na leđima morao nositi znak opasnosti'', a kolumnist tjednika Danas Veselko Tenžera je komentirao: ''Nije čudo da su sva tri gola postignuta glavom''.
 
Zoran Banković:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prisjećajući se te utakmice Kranjčar je rekao: - Tukli su nas od prve minute, ne sjećam se da smo ikada dobili takve batine. Ali na toj utakmici smo i mi pokazali zube. Pobijedili smo i u avionu smo napravili veliku feštu. Iako nismo još bili teoretski prvaci, to smo postali kad je Crvena zvezda izgubila u Osijeku. No utakmica u Skoplju bila je prekretnica, nismo smjeli izgubiti.
 
NK Dinamo, prvak jugoslavije u nogometu 1982. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Za mene Stanko, najbolji sastav Dinama ikad. Ti kao moj stariji drug pamtis puno dobrih igrača Dinama i dobrih ekipa,mozda i boljih od ovih kao npr.ona ekipa koja je osvojila Kup velesajamskih gradova...
Međutim,ova šampionska ekipa sa nenadmašnim šarmerom Ćirom i bijelim šalom oko vrata predvođena kapetanom  Mlinkom je imala poseban šarm...ono nešto sto se traži...
A nije bilo lako...djeti se samo Hajduka i Zvezde koji su imali sjajne momčadi..pa je taj uspjeh bio jos grandiozniji.

[You must be registered and logged in to see this link.] Živago - Ta generacija je svakako bila izvrsna, puna odličnih igrača u životnoj formi i sjajno vođena od strane Ćire Blaževića. Sjećam se dosjetke iz jednih sarajevskih novina gdje je pisalo: ''Trener Dinama Miroslav Blažević nije ćiro nego brzi, ekspres i poslovni'' .
Inače, generacije je teško uspoređivati jer se nogometna igra mijenja. Po meni, obje momčadi - iz 1967- i 1982.) - spadaju među najbolje u povijesti Dinama.
Sjajna je bila i generacija Partizana koja je osvojila tri prvenstva uzastopno (1961., 1962. i 1963.), kao i generacija Crvene Zvezde (prvaci 1968., 1969. i 1970) i Hajduka koji je bio superioran sredinom sedamdesetih godina.

Slažem se...no premlad sam da bih pratio spomenute generacije...svakako šteta za mene

Momčad koja je razbila monopol ''Velike četvorke'' - FK Vojvodina 1966.
 
Sve do sezone 1964./1965. naslov prvaka Jugoslavije u nogometu osvajala su samo četiri kluba - Crvena Zvezda, Partizan, Hajduk i Dinamo. Bili su poznati kao ''Velika četvorka''. U sezoni 1965./1966. njihov monopol na titulu prvaka konačno je razbila novosadska FK Vojvodina. Jedan poznati zagrebački sportski novinar (ne spominjem mu ime jer je pokojni) napisao je prije nekoliko godina da je Vojvodina te sezona osvojila prvenstvo jer je ''slavila nekakav jubilej'', pa joj je kao ''pušteno''. Ovu nebulozu na razini periferijske krčme demantira uvjerljivost kojom su Novosađani osvojili titulu - u 30 kola ostvarili su 17 pobjeda, 9 neriješenih rezultata i samo 4 poraza, te su s 43 osvojena boda bili uvjerljivo prvi. Iza sebe su ostavili drugoplasirani Dinamo (35) i trećeplasirani Velež (35) za punih 8 bodova. Od ostalih klubova ''Velike četvorke'' Crvena Zvezda je završila na 5. mjestu, Partizan na 11. i Hajduk, koji se jedva spasio od ispadanja u Drugu ligu, na 13. Prva savezna liga je tada brojala 16 klubova.
 
FK Vojvodina, pobjednik prvenstva Jugoslavije u sezoni 1965./1966. U prednjem redu Silvester Takač, Vladimir Savić, Đorđe Pavlić, Dobrivoje Trivić i Vasa Pušibrk; u stražnjem redu Žarko Nikolić, Ivica Brzić, Ilija Pantelić, Rajko Aleksić, Mladen Vučinić, Dimitrije Radović:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Valja spomenuti da je ta ista Vojvodina, koja je kao pobijedila jer je ''slavila nekakav jubilej'', u drugom kolu sezone 1966.-1967. gostovala u Maksimiru. Bio sam na toj utakmici i bio svjedokom kako su gosti ''pojeli Dinamo za večeru'' (0:2) - istu onu momčad koja će za godinu dana osvojiti Kup velesajamskih gradova. Iz te generacije Vojvodine u reprezentaciji Jugoslavije igralo je čak 6 igrača  - Ilija Pantelić (18 utakmica), Silvester Takač (15), Dobrivoje Trivić (13), Žarko Nikolić (9), Stevan Sekereš (7) i Ivica Brzić (1)
 
Ilija Pantelić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Silvester Takač:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Žarko Nikolić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U sezoni 1985.-1986. Vojvodina je ispala u Drugu saveznu ligu da bi već dvije godine kasnije, u sezoni 1987.-1988., osvojila svoj drugi naslov državnog prvaka.

Kasnije je iz Vojvodine čini mi se bio i Vujadin Boškov..pa do mojih dana Mihail Rac i Siniša Mihajlović.
Istina, Rac je igrao za mladu reprezentaciju Jugoslavije.

Vujadin Boškov (1931.-2014.) je ipak starija generacija. Za Vojvodinu je igrao od 1946. do 1960. godine, a nakon toga je igrao za Sampdoriu iz Genove i Young Fellows iz Züricha gdje je okončao igračku karijeru 1964. godine. Kasnije je bio poznati trener, između ostalih klubova Reala iz Madrida, Feyenorda iz Rotterdama, Rome i Napolija. Od 1971. do 1973. bio je izbornik reprezentacije Jugoslavije.
 
Boškov u dresu Vojvodine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je u razdoblju od 1951. do 1958. godine 57 utakmica. Između ostalog bio je član čuvene olimpijske reprezentacije iz 1952. godine, koju mnogi smatraju najboljom u povijesti jugoslavenskog nogometa.
 
Reprezentacija Jugoslavije 1952. - Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Ivica Horvat, Tomislav Crnković, Branko Zebec, Branko Stanković, Tihomir Ognjanov, Rajko Mitiić, Bernard Vukas, Vujadin Boškov, Zlatko Čajkovski:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
I za kraj jedna zanimljivost vezana uz JNA. Boškov i njegov klupski i reprezentativni suigrač Dobrivoje Krstić služili su vojni rok u Zagrebu, u Tehničkom školskom centru kopnene vojske na Črnomercu. Moj otac je pričao kako su njegove kolege oficiri bili uzbuđeni jer su im ''stigli Krstić i Boškov''.

Taj dio sam znao u cijelosti..pa i za služenje vojnog roka. Vrlo zanimljivo

Sarajlije kao prvaci Jugoslavije 1967. i 1972.
 
FK Sarajevo 1967.
 
Ni u sezoni 1966.-1967. nitko od ''Velike četvorke'' nije uspio osvojiti titulu nogometnog prvaka Jugoslavije. Najbliži tom cilju bio je Dinamo, ali je u dramatičnom finišu prvenstva ispustio - ne prvi put - prednost i na kraju završio kao drugi. Od ostalih klubova ''Velike četvorke'' Partizan je osvojio 3. mjesto, Crvena Zvezda 5. i Hajduk 7. mjesto.
Nakon poraza do tada vodećeg Sarajeva u Novom Sadu Dinamo je zasjeo na prvo mjesto, ali ga je izgubio već u idućem kolu porazom od Rijeke (2:3). Presudna utakmica igrana je u predzadnjem kolu u Zagrebu gdje su se sastali Dinamo i Sarajevo. Utakmica je završena bez golova, a posljednje kolo je bilo samo potvrda da naslov po prvi put ide u glavni grad BiH - Sarajevo je kod kuće svladalo Čelik iz Zenice s 5:2, dok je Dinamu pobjeda nad Crvenom Zvezdom u Beogradu (1:0) bila tek slaba utjeha.
 
Momčad FK Sarajevo, prvaci Jugoslavije 1967. godine - u stražnjem redu Jesenković, Prljača, Antić, Muzurović, Sirčo, Fazlagić; u prednjem redu Prodanović, Blazević, Šiljkut, Musemić, Bajić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvu momčad Sarajeva činili su Refik Muftić, Mirsad Fazlagić, Svetozar Vujović, Sead Jasenković, Milenko Bajić, Fahrudin Prljača, Boško Prodanović, Sreten Šiljkut, Vahidin Musemić, Stjepan Blažević i Boško Antić. Još su igrali Ibrahim Sirčo, Fuad Muzurović, Dragan Vujanović, Boro Beatović, Anton Mandić, Sreten Dilberović, Osman Maglajlija, Miodrag Makić i legendarni Asim Ferhatović (samo pet utakmica). Trener je bio Miroslav Brozović.
Fazlagić, Vujović i Musemić bili su u to vrijeme standardni reprezentativci Jugoslavije i između ostalog igrali su na Europskom nogometnom prvenstvu 1968.
 
Miroslav Brozović:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mirsad Fazlagić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vahidin Musemić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
FK Željezničar 1972.
 
Nakon što je Crvena Zvezda osvojila tri prvenstva za redom (1968., 1969. i 1970.), a 1971. je trijumfirao splitski Hajduk, ponovo je došao red na Sarajlije - ovaj put sa drugog brda, sa Grbavice. Momčad Željezničara je po prvi put osvojila titulu nogometnog prvaka s dva boda prednosti pred glavnim konkurentom Crvenom Zvezdom. Od ostalih klubova ''Velike četvorke'' Partizan je bio na 5. mjestu, Dinamo na 8. i Hajduk na 10. mjestu.
Željezničar i Zvezda vodili su mrtvu trku kroz cijelo prvenstvo, no ''Željo'' je pokazao tko je gazda u ligi već u prvom kolu proljetnog dijela kada je na ''Marakani'' pregazio Zvezdaše s 4:1.
 
Nogometaši Željezničara, prvaci Jugoslavije 1972. godine - u stražnjem redu trener Ribar, Bukal, Janjuš, Sprečo, Bećirspahić, Katalinski, Janković; u prednjem redu Jelušić, Deraković, Hadžiabdić, Bratić i D.Kojović.
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvi sastav Željezničara tada su činili Slobodan Janjuš, Dragan Kojović, Velija Bećirspahić, Blagoje Bratić, Josip Katalinski, Enver Hadžiabdić, Branimir Jelušić, Boško Janković, Josip Bukal, Edin Sprečo i Avdija Deraković. Još su igrali Slobodan Kojović, Fahrija Hrvat, Džemaludin Šerbo, Nusret Kadrić, Hajrudin Saračević, Miloš Radović i Željko Rudić. Trener je bio Milan Ribar.
Hadžiabdić i Katalinski bili su standardni reprezentativci Jugoslavije i igrali su na Svjetskom prvenstvu 1974.godine, a za reprezentaciju je tih godina nastupio i vratar Janjuš.
 
Milan Ribar:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Enver Hadžiabdić:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Josip Katalinski:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Valja dodati da su momčadi i FK Sarajevo i FK Željezničar bile poznate po oštroj igri, naročito igrači ''Želje'' koji su imali reputaciju kostolomaca. No, nogomet nije igra za mimoze i nitko im ne može osporiti zaslužena osvajanja titula prvaka države.

Jako zanimljiv osvrt za one koji ne znaju. Asim Ferhatović " Hase "...ajoj..moj dobar prijatelj u Vinkovcima je bio lud za njim i svi su ga zvali po tom nadimku. Davno je umro a sa sinom sam u sjajnim odnosima.
To Stanko sve znam..no te igrače nisam gledao niti pratio...nego tek kasnije..od 1980.tih godina..premda sam od mog pok.oca dosta naučio o tadasnjem nogometu..osobito o reprezentaciji..onoj čuvenoj olimpijskoj 1952.kako si je sam nazvao. Naravno,kako sam Dinamovac pratio sam onu generaciju sa Stinčićem i legendarnim igračima Senzenom, Vabecom, Kužeom,Bedijem i i drugima.
Tu je negdje počela moja zaluđenost cDinamom i jugo nogometom u cjelini.
Što misliš kakvi bi bili da se nismo raspali kao država? Često o tome razmišljam iako često mislim da su selektori kako su se tada zvali izbornici reprezentacije promovirali i protežirali igrače iz Zvezde i Partizana a dobrano zapostavljali igrače Dinama, Hajduka,Vekeža kao i sarajevskih klubova.
Sjetim se uvijek onog nesretnog Miljanića! Što i koga je sve imao na izboru i nije ništa napravio?! Strašno!!

Fantastičan uspjeh zagrebačkog kluba Dinamo

Murinjov Tottenham poražen od Dinama u uzvratu u Zagrebu 3-0.Ukupno 3-2 i Dinamo je u četvrtfinalu Europa liga.Čestitam od srca

semsudin (citat):

Fantastičan uspjeh zagrebačkog kluba Dinamo

Murinjov Tottenham poražen od Dinama u uzvratu u Zagrebu 3-0.Ukupno 3-2 i Dinamo je u četvrtfinalu Europa liga.Čestitam od srca

Hvala u moje i Stankovo ime, s obzirom da znam da smo obojica Dinamovci i to žestoki.
Mislim da je to ogroman uspjeh u cjelini gledano, jer svaki uspjeh bilo kojeg našeg kluba u Evropi znači više novaca za naš nogometni savez a time i za naš sport općenito

Doktor Živago (citat):

Međutim,ova šampionska ekipa sa nenadmašnim šarmerom Ćirom i bijelim šalom oko vrata predvođena kapetanom  Mlinkom je imala poseban šarm

Mala ispravka, kapetan nije bio Mlinka nego Zeko - Velimir Zajec:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Točno...i mislio sam na Zeku, ali zbog brzine pisanja, mi se omaklo. Bio je veliki, veliki igrač..ustvari..ispravak, obojica su bili, ali Zeko mi je bio neponovljiv

Ja pamtim Zeku po njegovim legendarnim slalomima. Krene od svog kaznenog prostora, predribla tri četvrtine protivničke momčadi i pred protivničkim šesnaestercem izgubi loptu. 
Šalu na stranu, bio je veliki nogometaš i ostao je skroman čovjek do danas.

[You must be registered and logged in to see this link.] marakana

Prvo svjetsko nogometno prvenstvo, Montevideo 1930. godine
 
Prvo svjetsko nogometno prvenstvo odigrano je od 13. do 30. srpnja/jula 1930. godine u Urugvaju. Prvenstvo se zamalo pretvorilo u fijasko jer su reprezentacije iz Europe zbog visokih troškova i duljine putovanja odbile nastupiti. Predsjednik FIFA-e Jules Rimet je koliko-toliko spasio natjecanje jer je troškove puta podmirila svjetska nogometna organizacija. Za nastup se prijavilo (nije bilo kvalifikacija) 14 reprezentacija - Argentina, Čile, Meksiko, Brazil, Bolivija, Urugvaj, Peru, USA, Paragvaj, Egipat, Rumunjska, Francuska, Belgija i Jugoslavija. Ekipa Egipta je zakasnila na brod pa je na prvenstvu sudjelovalo 13 zemalja.
Reprezentacija Jugoslavije je osim financijskih teškoća imala i probleme kadrovske prirode. U znak protesta zbog premještanja sjedišta Nogometnog saveza iz Zagreba u Beograd igračima iz Hrvatske bilo je zabranjeno odazvati se pozivu u reprezentaciju koja je time ostala bez petorice važnih igrača, između ostalog i bez prvog golmana Maksimilijana Mihelčiča. Tako je reprezentacija bila sastavljena gotovo isključivo od igrača beogradskih klubova. Izbornik Boško Simonović poveo je na Svjetsko prvenstvo 17 igrača - golmani Milovan Jakšić (Soko Beograd) i Milan Stojanović (Jugoslavija Beograd), obrambeni igrači Milutin Ivković (Soko), Dragoslav Mihajlović (Jugoslavija), Ljubiša Stefanović (FC Sète, Francuska) i Dragomir Tošić (BSK), vezni igrači Milorad Arsenijević (BSK), Branislav Hrnjiček (Jugoslavija) i Teofilo Spasojević (Jugoslavija) i napadači Ivan Bek (FC Sète, Francuska), Momčilo Đokić (Jugoslavija), Blagoje Marjanović (BSK), Božidar Marković (Vojvodina Novi Sad), Dragutin Najdanović (BSK), Branislav Sekulić (Club Français, Francuska), Aleksandar Tirnanić (BSK) i Đorđe Vujadinović (BSK). Reprezentacija je bila vrlo mlada - većina igrača je bila u dobi između 20 i 22 godine, a najmlađi su bili Stojanović i Tirnanić s po 18 godina te Đokić s 19. Jedino je Marković bio 30-godišnjak.
Bilo je planirano da se turnir odigra u 4 skupine sa po 4 ekipe, no kako je broj sudionika bio manji od predviđenog tri grupe su imale po 3 reprezentacije, a samo je Grupa 1 imala 4. Pobjednici grupa su ulazili u polufinale. Sve utakmice su igrane u urugvajskom glavnom gradu Montevideu na tri stadiona.
Jugoslavija je igrala u Grupi 2 gdje je u prvoj utakmici pobijedila favorizirani Brazil s 2:1 golovima Tirnanića i Beka. U drugoj utakmici pobijedila je Boliviju s 4:0, a golove su postigli Bek (2), Marjanović i Vujadinović. Time je Jugoslavija osvojila prvo mjesto u skupini i plasirala se u polufinale.
U polufinalu je Jugoslavija igrala s domaćinom, ekipom Urugvaja, a utakmica je zapamćena po zlu zbog neviđenih krađa na račun naše reprezentacije. Osamdeset tisuća gledatelja očekivalo je pobjedu svoje momčadi i zanijemilo je od šoka kada je već u 4. minuti Vujadinović doveo Jugoslaviju u vodstvo 1:0. Onda je na scenu stupio brazilski sudac Gilberto de Almeida Rêgo, koji je najprije poništio regularan pogodak Beka i zatim priznao dva neregularna gola domaćina. Jedan je pao iz čistog ofsajda, a drugi je bio koliko skandalozan toliko i smiješan - lopta je izašla izvan igrališta, jedan policajac ju je šutnuo na teren, prihvatio je jedan igrač Urugvaja i uputio u prazan gol. Sudac je priznao zgoditak! U takvim okolnostima utakmica je završena s nerealnih 6:1 za Urugvaj, a golove za domaćina su postigli Cea (3), Anselmo (2) i Iriarte.
Posljednju utakmicu za Jugoslaviju odigrali su Jakšić, Ivković, Mihajlović, Stefanović, Arsenijević, Đokić, Bek, Marjanović, Sekulić, Vujadinović i Tirnanić.
 
Reprezentacija Jugoslavije u Montevideu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Urugvajski napadač Pedro Cea:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Finalna utakmica odigrana je 30. srpnja 1930. na stadionu Estadio Centenario u Montevideu pred 70.000 gledatelja, a sastali su se Urugvaj i Argentina. Reprezentacija Urugvaja pobijedila je s 4:2 i osvojila svoju prvu titulu svjetskog prvaka. Pitanje je tko bi na kraju bio pobjednik da nije bilo sramotnog sudačkog ''poguranca'' u polufinalu protiv Jugoslavije.
 
Sastavi i taktički raspored momčadi u finalnoj utakmici:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Reprezentacija Urugvaja, prvi prvak svijeta u nogometu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na ovom Svjetskom prvenstvu nije bilo razigravanja za treće mjesto nego su ga službeno podijelile Jugoslavija i USA. Time se mala i siromašna zemlja afirmirala kao nogometna sila koja zaslužuje poštovanje.
Vratar Milovan Jakšić i kapetan reprezentacije Milutin Ivković izabrani su u idealnu momčad svijeta, a čitava reprezentacija Jugoslavije prozvana je ''europskim Brazilcima''. Jakšiću su dali nadimak El Grande Milovan (veliki Milovan) i po njemu je imenovana jedna ulica u Montevideu.
 
Milovan Jakšić, El Grande Milovan:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Milutin Ivković:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Danas nema ni jednog preživjelog sudionika prvog svjetskog prvenstva u nogometu. Posljednji je bio Argentinac Francisco Varallo, koji je preminuo 2010. godine u dobi od 100 godina.
 
Francisco Varallo:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Svjetsko prvenstvo 1950. u Brazilu
 
Nakon 12 godina prekida zbog Drugog svjetskog rata Četvrto svjetsko nogometno prvenstvo odigrano je u Brazilu od 24. lipnja/juna do 16. srpnja/jula 1950. godine. Utakmice su igrane u gradovima Rio de Janeiro, Belo Horizonte, São Paulo, Porto Alegre, Curitiba i Recife. U Rio de Janeiru je specijalno za ovo svjetsko prvenstvo izgrađen novi stadion Maracana kapaciteta 200.000 gledatelja, najveći u svijetu.
 
Maracana:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Format natjecanja bio je pomalo čudan - najprije se igralo u četiri skupine, a pobjednici su se plasirali u finalnu skupinu. Pri tome su Grupa 1 i Grupa 2 imale po četiri reprezentacije, Grupa 3 tri, a Grupa 4 samo dvije.
Na svjetskom prvenstvu sudjelovala je po drugi put reprezentacija Jugoslavije. U kvalifikacijama je pobijedila Izrael s 6:0 i 5:2, a s Francuskom je obje utakmice odigrala 1:1 U trećoj utakmici odigranoj u Firenzi Jugoslavija je pobijedila s 3:2 i plasirala se za natjecanje u Brazilu. Izbornik Milorad Arsenijević poveo je na svjetski prvenstvo 22 igrača - vratari Srđan Mrkušić i Vladimir Beara, obrambeni igrači Božo Broketa, Ratko Čolić, Ivica Horvat, Miodrag Jovanović, Branko Stanković i Siniša Zlatković, vezni igrači Aleksandar Atanacković, Zlatko Čajkovski, Predrag Đajić, Ervin Katnić, Bela Palfi i Ivo Radovniković i napadači Stjepan Bobek, Željko Čajkovski, Vladimir Firm, Prvoslav Mihajlović, Rajko Mitić, Tihomir Ognjanov, Kosta Tomašević i Bernard Vukas.
 
Reprezentacija Jugoslavije 1950. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Reprezentacija Jugoslavije igrala je u Grupi 1 i u prvoj utakmici pobijedila je Švicarsku s 3:0 golovima Mitića, Tomaševića i Ognjanova, a u drugoj Meksiko s 4:1 golovima Željka Čajkovskog (2), Bobeka i Tomaševića. Treća i odlučujuća utakmica igrana je 1. srpnja 1950. na stadionu Maracana pred 180.000 gledatelja. Brazil je pobijedio s 2:0 i plasirao se u nastavak natjecanja. Posljednju utakmicu za Jugoslaviju odigrali su Mrkušić, Horvat, Stanković, Z. Čajkovski, Đajić, Jovanović, Tomašević, Mitić, Vukas, Bobek i Ž. Čajkovski.
 
Ulaznica za utakmicu Brazil - Jugoslavija:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Četiri pobjednika skupina plasirala su se u finalnu skupinu, gdje su igrali po liga-sistemu, svatko sa svakim, a prvoplasirana reprezentacija je bila ukupni pobjednik svjetskog prvenstva. U prvom kolu Urugvaj i Španjolska odigrali su 2:2 dok je Brazil pobijedio Švedsku 7:1. U drugom kolu je Brazil pobijedio Španjolsku 6:1, a Urugvaj Švedsku 3:2. Treće kolo bilo je odlučujuće, a malo tko je sumnjao da neće pobijediti Brazil koji je u prve dvije utakmice postigao 13 golova. Utakmica Brazil - Urugvaj odigrana je 16. srpnja 1950. na stadionu Maracana pred 200.000 gledatelja, a sudio je Englez George Reader.
 
Navijači Brazila:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sastavi i taktički raspored momčadi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Reprezentacija Brazila pred utakmicu s Urugvajem:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Činilo se da će se prognoze o pobjedniku ostvariti jer je Brazil poveo u 47. minuti golom Friaçe. No uslijedio je hladan tuš - Urugvaj je u 66. minuti izjednačio preko Schiaffina, a u 79. minuti Ghiggia je donio pobjedu Urugvaju koji je po drugi put osvojio titulu svjetskog prvaka u nogometu. Za Brazilce je ovaj poraz bio nacionalna katastrofa i poznat je kao Maracanazo.(64 godine kasnije Nijemci će im prirediti i Mineirazo rezultatom 7:1.).
 
Reprezentacija Urugvaja, svjetski prvak 1950. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Brazilcima je bila slaba utjeha što je njihov napadač Ademir proglašen najboljim strijelcem s ukupno 8 postignutih golova. Njihova dominacija svjetskim nogometom započeti će osam godina kasnije u Švedskoj.
 
Ademir:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Svjetsko nogometno prvenstvo 1974. u Zapadnoj Njemačkoj
 
Jubilarno deseto Svjetsko nogometno prvenstvo odigrano je od 13. lipnja/juna do 7. srpnja/jula 1974. godine u Zapadnoj Njemačkoj, a gradovi-domaćini su bili Zapadni Berlin, Hamburg, Frankfurt, Dortmund, Gelsenkirchen, Hanover, Düsseldorf, München i Stuttgart. FIFA je opet iskemijala novi sustav natjecanja po kojem je 16 reprezentacija igralo u 4 skupine sa po 4 momčadi i po dvije prvoplasirane su ulazile u nastavak natjecanja. Nastavak je igran u dvije skupine s po 4 reprezentacije po liga-sistemu, a dvije prvoplasirane su ušle u finale i dvije drugoplasirane u borbu za treće mjesto.
Ovo Svjetsko prvenstvo ostalo mi je posebno u pamćenju jer sam ga gledao kao vojnik JNA u Prizrenu. Pamtim ga i po mučenju reprezentacije Jugoslavije koja se kvalificirala kroz iglene uši. A odlazak na Svjetsko prvenstvo je bio svojevrsni imperativ nakon što su propuštena natjecanja 1966. i 1970. Nakon što je na zagrebačkom Maksimiru odigrala 0:0 s glavnim konkurentom Španjolskom u zadnjem kolu protiv Grčke Jugoslaviji je bila potrebna pobjeda od tri gola razlike da osigura plasman, ili najmanje dva gola razlike da osigura razigravanje sa Španjolcima.
Utakmica je igrana 19. prosinca 1973. u Ateni, a mi gušteri gledali smo je na televiziji u učionici. Počelo je dobro - Dušan Bajević u 12. minuti i Stanislav Karasi u 15. doveli su Jugoslaviju do željenog rezultata, no potkraj prvog poluvremena kola su krenula nizbrdo. Tragičar utakmice Josip Katalinski najprije je u 30. minuti skrivio jedanaesterac iz kojeg su Grci smanjili na 2:1, a u 44. minuti zabio je autogol za 2:2. Katalinski je poslije pričao da je u tom trenutku razmišljao o samoubojstvu. Tračak nade vratio je Ivica Šurjak golom u 63. minuti za 3:2.. Minutu-dvije prije kraja nas nekolicina više nismo mogli gledati to mrcvaranje i napustili smo učionicu. Čemu se živcirati kada je sve izgubljeno. Upravo sam stigao u spavaonu kada su se odozdola začuli urlici oduševljenja i buka od bacanja stolica i prevrtanja klupa - Karasi je u zadnjem napadu ''bombom'' zabio za 4:2 i osigurao razigravanje sa Španjolcima.
''Majstorica'' Jugoslavija - Španjolska odigrana je 13. veljače 1974. u Frankfurtu, a Jugoslavija je pogotkom Katalinskog pobijedila s 1:0 i plasirala se na svjetsko prvenstvo.
 
Stanislav Karasi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Josip Katalinski:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Izbornik Miljan Miljanić poveo je na Svjetsko prvenstvo 22 igrača - vratari Enver Marić, Ognjen Petrović i Rizah Mešković, obrambeni igrači Ivan Buljan, Enver Hadžiabdić, Josip Katalinski, Luka Peruzović i Kiril Dojčinovski, vezni igrači Dražen Mužinić, Vladislav Bogićević, Branko Oblak, Jovan Aćimović, Jurica Jerković, Miroslav Pavlović i Franjo Vladić i napadači Ilija Petković, Ivica Šurjak, Dragan Džajić, Danilo Popivoda, Stanislav Karasi, Dušan Bajević i Vladimir Petrović. Okosnicu reprezentacije činili su igrači Crvene Zvezde, Hajduka i Veleža, a zanimljivo je da nije bilo ni jednoga iz druge polovice Velike četvorke - Dinama i Partizana (tada nisu ni imali neki izbor kvalitetnih igrača).
Reprezentacija Jugoslavije je igrala u Grupi 2 i u prvoj utakmici odigrala je sa svjetskim prvakom Brazilom 0:0. U drugom kolu je napunila mrežu Zaira s 9:0, a u trećem je odigrala 1:1 sa Škotskom. Na kraju su Jugoslavija, Brazil i Škotska imali po 4 boda, a naši su osvojili prvo mjesto u skupini zbog najbolje gol razlike. Drugi su bili Brazilci, dok su nesretni Škoti morali kući.
U nastavku je Jugoslavija igrala u Grupi B i slavno izgubila sve tri utakmice - Zapadna Njemačka 0:2, Poljska 1:2 i Švedska 1:2. Opća je ocjena da je ta generacija mogla i morala postići bolji rezultat.
Posljednju utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije odigrali su Marić, Buljan, Hadžiabdić, Pavlović, Katalinski, Bogićević, V. Petrović, Jerković, Šurjak, Aćimović i Džajić.
 
Reprezentacija Jugoslavije pred utakmicu sa Zapadnopm Njemačkom - Popivoda, Aćimović, Karasi, Mužinić, Oblak, Hadžiabdić, Katalinski, Buljan, Šurjak, Marić i Džajić:
 [You must be registered and logged in to see this image.]

Jedina pobjeda Jugoslavije na svjetskom prvenstvu 1974. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Nizozemska je igrala u Grupi 3 i u prvom kolu pobijedila Urugvaj s 2:0. U drugom kolu je odigrala 0:0 sa Švedskom i u trećem pobijedila Bugarsku s 4:1 i osvojila prvo mjesto u skupini. U nastavku je igrala u Grupi A i dobila sve tri utakmice - Argentina 4:0, Istročna Njemačka 2:0 i Brazil 2:0 te se plasirala u finale.
Zapadna Njemačka je igrala u Grupi 1 i u prvom kolu pobijedila Čile s 1:0. U drugom kolu je pobijedila Australiju s 3:0, a u trećem se namjerila na zemljake iz Istočne Njemačke i izgubila s 0:1 što je izazvalo konsternaciju i uzbunu u redovima zapadnih Nijemaca. Na kraju su se obje Njemačke plasirale u nastavak natjecanja, a ona iz Varšavskog pakta je osvojila prvo mjesto s bodom više. U nastavku je Zapadna Njemačka igrala u Grupi B i pobijedila u sve tri utakmice - Jugoslavija 2:0, Švedska 4:2, Poljska 1:0 i plasirala se u finale.
U utakmici za treće mjesto Poljska je pobijedila Brazil s 1:0 i ostvarila svoj najveći uspjeh na svjetskim prvenstvima. Finalna utakmica je odigrana 7.srpnja 1974. na Olimpijskom stadionu u Múnchenu pred 75.000 gledatelja, a sudio je Englez John Taylor. Za Zapadnu Njemačku igrali su Sepp Maier, Berti Vogts, Paul Breitner, Franz Beckenbauer, Hans-Georg Schwarzenbeck, Rainer Bonhof, Wolfgang Overath, Uli Hoeness, Jürgen Grabowski, Bernd Hölzenbein i Gerd Müller, a za Nizozemsku Jan Jongbloed, Wim Suurbier, Wim Rijsbergen, Arie Haan, Ruud Krol, Wim Jansen, Johan Neeskens, Willem van Hanegem, Johnny Rep, Rob Rensenbrink i Johan Cruyff.
 
Reprezentacija Nizozemske pred finalnu utakmicu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Taktički raspored momčadi u finalnoj utakmici:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Već u drugoj minuti utakmice Nizozemska je povela s 1:0 golom Neeskensa iz jedanaesterca. Izjednačio je Breitner u 25. minuti također iz jedanaesterca, a Múller je u 43. minuti odlučio utakmicu - 2:1 za Zapadnu Njemačku. Time su Nijemci osvojili svoju drugu titulu svjetskog nogometnog prvaka i izjednačili se s Italijom i Urugvajem. Nizozemska će još dva puta igrati u finalu, ali će ostati ''vječna druga''.
 
Zapadna Njemačka, svjetski nogometni prvak 1974. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Citat :

U drugom kolu je napunila mrežu Zaira s 9:0

Prije nekih desetak godina postavljao sam opremu u jednoj firmi u Kansasu. Tu me je docekao inzinjer, po kome se na prvi pogled moglo reci da je "africki" Afrikanac.
Naravno, prepoznao je i on da ja nisam rodjen u Teksasu, poceli smo pricu i rekli smo jedan drugom odakle dolazimo. On je odmah drekn'o, AAAAHH, TITO!!! Tito good!
Ja se smijem, cekaj reko Kongo je nekad bio Zair? Jeste. Sjecas li se, pitam dalje (bio je mojih godina) one utakmice i 9:0??
On se nasmija pa kaze, eeeh kako da ne. Al', nastavlja dalje, to je bilo nekad. Nasi igraci tad nisu imali kopacke pa su trenirali u kakvoj je ko obuci bio ili bosi. Kopacke smo dobili tek par dana prije prvenstva, vecina nije znala kako da hoda u njima. Danas je druga prica, danas se to nebi ponovilo.
Radili smo zajedno dvije sedmice, cuo sam od njega dosta zanimljivih detalja, vjerujem i on od mene.

pera84 (citat):

Citat :

[size=37]U drugom kolu je napunila mrežu Zaira s 9:0[/size]

Prije nekih desetak godina postavljao sam opremu u jednoj firmi u Kansasu. Tu me je docekao inzinjer, po kome se na prvi pogled moglo reci da je "africki" Afrikanac.
Naravno, prepoznao je i on da ja nisam rodjen u Teksasu, poceli smo pricu i rekli smo jedan drugom odakle dolazimo. On je odmah drekn'o, AAAAHH, TITO!!! Tito good!
Ja se smijem, cekaj reko Kongo je nekad bio Zair? Jeste. Sjecas li se, pitam dalje (bio je mojih godina) one utakmice i 9:0??
On se nasmija pa kaze, eeeh kako da ne. Al', nastavlja dalje, to je bilo nekad. Nasi igraci tad nisu imali kopacke pa su trenirali u kakvoj je ko obuci bio ili bosi. Kopacke smo dobili tek par dana prije prvenstva, vecina nije znala kako da hoda u njima. Danas je druga prica, danas se to nebi ponovilo.
Radili smo zajedno dvije sedmice, cuo sam od njega dosta zanimljivih detalja, vjerujem i on od mene.

Još jedan dokaz da je svijet mali...

pera84 (citat):

Nasi igraci tad nisu imali kopacke pa su trenirali u kakvoj je ko obuci bio ili bosi. Kopacke smo dobili tek par dana prije prvenstva, vecina nije znala kako da hoda u njima.

Jugoslavija je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. napunila mrežu reprezentacije Indije s 10:1, a kuriozitet je da Indijci nisu imali kopačke nego su igrali bosi.  Rezultat bi vjerojatno bio i veći da igrači Jugoslavije nisu pazili da ne ''očepe'' uboge Indijce.
Na Svjetskom prvenstvu 1974. izbornik reprezentacije Zaira bio je Jugoslaven Blagoje Vidinić, nekadašnji vratar FK Radničkog iz Beograda i reprezentativac. U utakmici protiv Jugoslavije već u 21. minuti, kod rezultata 0:3, izvršio je zamjenu golmana - izašao je Kazadi i ušao Tubilandu. Navodno je zamjena izvršena po telefonskom zahtjevu samog predsjednika Zaira. Zamjena nije pomogla jer je Tubilandu ''popio'' još šest golova, a prvog minutu nakon ulaska u igru.
 
Blagoje Vidinić:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Reprezentacija Jugoslavije pobjednik Olimpijskih igara 1960.
 
Danas malo tko obraća pažnju na nogometni dio Olimpijskih igara, no u ranija vremena ovo natjecanje je imalo značaj gotovo kao i svjetska prvenstva. Pobjeda ili visok plasman na Olimpijadi donosili su prestiž i značili su afirmaciju nacionalnog nogometa u svjetskim okvirima.
Reprezentacija Jugoslavije je na Olimpijskim igrama 1948., 1952. i 1956. dolazila do finala i uvijek je bila poražena - najprije od Švedske, zatim od Mađarske i na kraju od SSSR-a. Iako je srebrna medalja bila vrijedan trofej tražilo se i zlato, a ono je konačno došlo na Olipmijadi 1960. godine u Rimu. Jugoslavija se kvalificirala kao prva u grupi s Izraelom i Grčkom.
Valja naglasiti da kruti propisi FIFA-e nisu dopuštali sudjelovanje na Olimpijskim igrama igračima koji su nastupili, ili su bili prijavljeni u širi izbor, na svjetskim prvenstvima jer su tretirani kao ''profesionalci''. Stoga je Jugoslavija morala dovesti potpuno nove igrače. Izbornik Aleksandar Tirnanić poveo je na Olimpijadu 18 igrača - vratari Blagoje Vidinić i Milutin Šoškić, obrambeni igrači Vladimir Durković, Fahrudin Jusufi, Žarko Nikolić, Novak Roganović, Velimir Sombolac i Ante Žanetić, vezni igrači Aleksandar Kozlina, Željko Matuš, Tomislav Knez i Željko Perušić i napadači Andrija Anković, Zvonko Bego, Milan Galić, Borivoje Kostić, Dušan Maravić i Silvester Takač.
Jugoslavija je igrala u Grupi A i pobijedila Ujedinjenu Arapsku Republiku s 6:1 i Tursku s 4:0, a u trećoj utakmici je odigrala s Bugarskom 3:3. U polufinalu se sastala s Italijom i nakon 120 minuta igre ostalo je neriješeno 1:1 pa je pobjednik odlučen kockom, a novčić se okrenuo na našu stranu.
U finalu se Jugoslavija sastala s reprezentacijom Danske, koja je u Grupi B pobijedila sve protivnike - Argentina 3:2, Poljska 2:1 i Tunis 2:1 te se plasirala u polufinale, gdje je pobijedila Mađarsku s 2:0. Finalna utakmica odigrana je 10.rujna/septembra na Olimpijskom stadionu u Rimu pred 40.000 gledatelja, a sudio je Talijan Concetto Lo Bello. Jugoslavija je igrala u sastavu Vidinić;  Roganović, Jusufi;  Žanetić; Durković, Perušić, Anković, Matuš, Galić, Knez i Kostić.
Jugoslavija je već na početku utakmice pokazala tko je gazda - golovima Galića u prvoj i Matuša u 11.minuti povela je s 2:0. Od 37. minute naša reprezentacija igrala je s igračem manje zbog isključenja kapetana Milana Galića. U jednom trenutku je opsovao sucu majku, a za nevolju Lo Bello je dobro znao naš jezik i pitao na čistom srpsko-hrvatskom: ''Jel to meni kažete?''. Galić je opet prenaglio i odgovorio: ''Da, vama''. ''Onda napolje''. Zbog isključenja Galić nije mogao primiti pobjednički pehar nego ga je preuzeo zamjenik kapetana Bora Kostić.
 
Concetto Lo Bello:
[You must be registered and logged in to see this image.]

 
Iako s igračem manje Jugoslavija je dominirala utakmicom i u 69. minuti golom Kostića postigla nedostižnih 3:0, a u 90. minuti Nielsen je zabio utješan pogodak za Dance za konačnih 3:1. U Jugoslaviji je nastalo veliko slavlje zbog ovog uspjeha naše reprezentacije.
 
Reprezentacija Jugoslavije, pobjednik na Olimpijskim igrama 1960. godine u Rimu:
[You must be registered and logged in to see this image.]

 
Jugoslaveni su postigli i dodatni uspjeh - prvi strijelac na nogometnom turniru bio je Galić sa 7 golova, a drugi Kostić sa 6.
 
Milan Galić:
[You must be registered and logged in to see this image.]

pera84 (citat):

Citat :

U drugom kolu je napunila mrežu Zaira s 9:0

Prije nekih desetak godina postavljao sam opremu u jednoj firmi u Kansasu. Tu me je docekao inzinjer, po kome se na prvi pogled moglo reci da je "africki" Afrikanac.
Naravno, prepoznao je i on da ja nisam rodjen u Teksasu, poceli smo pricu i rekli smo jedan drugom odakle dolazimo. On je odmah drekn'o, AAAAHH, TITO!!! Tito good!
Ja se smijem, cekaj reko Kongo je nekad bio Zair? Jeste. Sjecas li se, pitam dalje (bio je mojih godina) one utakmice i 9:0??
On se nasmija pa kaze, eeeh kako da ne. Al', nastavlja dalje, to je bilo nekad. Nasi igraci tad nisu imali kopacke pa su trenirali u kakvoj je ko obuci bio ili bosi. Kopacke smo dobili tek par dana prije prvenstva, vecina nije znala kako da hoda u njima. Danas je druga prica, danas se to nebi ponovilo.
Radili smo zajedno dvije sedmice, cuo sam od njega dosta zanimljivih detalja, vjerujem i on od mene.

Ja se sjećam priče da su Zairci, navodno, tražili da igraju bosi. Ali smo tada to shvatali kao omalovažavanje naše reprezentacije...

Druga srebrna olimpijska medalja za Jugoslaviju - Helsinki 1952.
 
Petnaeste ljetne Olimpijske igre odvijale su se 1952. godine u finskom glavnom gradu Helsinki. U nogometnom dijelu natjecanja, koje je igrano po kup sistemu, sudjelovala je i reprezentacija Jugoslavije. Izbornička trojka Milorad Arsenijević, Aleksandar Tirnanić i Leo Lemešić povela je na Olimpijske igre 18 igrača - vratari Vladimir Beara, Dušan Cvetković i Milorad Diskić, obrambeni igrači Branko Stanković, Tomislav Crnković, Ratko Čolić, Zlatko Čajkovski, Ivica Horvat i Vladimir Firm, vezni igrači Vujadin Boškov, Vladimir Čonč, Slavko Luštica i Rajko Mitić i napadači Tihomir Ognjanov, Bernard Vukas, Stjepan Bobek, Branko Zebec i Zdravko Rajkov.
U prvoj rundi natjecanja Jugoslavija je 15. srpnja 1952. pobijedila Indiju rezultatom 10:1 uz četiri gola Zebeca i po dva gola Vukasa, Mitića i Ognjanova. U osmini finala Jugoslavija se namjerila na ''minu'' - reprezentaciju SSSR. Iako ne valja miješati sport i politiku, ova utakmica je značila puno više od sporta. Bilo je to vrijeme bjesomučne kampanje protiv naše zemlje i vrhunac sukoba s Istočnim blokom nakon rezolucije Informbiroa. Stoga je utakmica praćena s velikim zanimanjem. Odigrana je 20. srpnja 1952. u gradu Tampere, a Jugoslavija je čitavo natjecanje odigrala u istom sastavu - Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Za SSSR su igrali Ivanov, Križevskij, Njurkov, Petrov, Bašaškin, Neto, Trofimov, Nikolajev, Bobrov, Beskov i Čukašeli.
Jugoslavija je najvećim dijelom kontrolirala utakmicu iako su Sovjeti igrali grubo, naročito srednji branič Bašaškin koji je nemilice mlatio Vukasa. Već u prvom poluvremenu Jugoslavija je vodila s 3:0 golovima Mitića u 29., Ognjanova u 33. i Zebeca u 44. minuti . U prvoj minuti drugog poluvremena Bobek je povisio na 4:0, a Bobrov je u 53. smanjio na 4:1. Kada je Zebec u 59. minuti povisio vodstvo na 5:1 činilo se da je sve gotovo, ''bolji naši nego informbiraši''. A onda je u posljednjih 15 minuta uslijedila drama. Nakon što je Trofimov u 75. minuti smanjio na 5:2 golovima Bobrova u 77. i 87. minuti i Petrova u 89. SSSR je izjednačio na 5:5. U obrani Jugoslavije nastala je panika i malo je nedostajalo da dođe do potpunog preokreta jer je Bobrov u 90. minuti već svladao Bearu, ali je udarac glavom nakon kornera srećom pogodio prečku.
Ostalo je 5:5 i dva dana kasnije igrala se nova utakmica. Nije počelo dobro jer je Bobrov već u 6. minuti zabio za vodstvo SSSR. Ali je prevladala kvaliteta momčadi i Jugoslavija je golovima Mitića u 19., Bobeka u 29. i Čajkovskog u 54. minuti postigla uvjerljivu pobjedu od 3:1. Pobjeda nad Sovjetima izazvala je ogromno oduševljenje u našoj zemlji. U SSSR-u je pak vladalo potpuno drugačije raspoloženje. Po nalogu bijesnog Staljina momčad je odmah po povratku raspuštena, igrači razjureni po nižerazrednim klubovima i klub CDKA rasfirmiran. Zanimljivo, javnost u SSSR-u je o ovim utakmicama i posljedicama obaviještena tek 1988. godine!
 
Reprezentacija Jugoslavije pred utakmicu protiv SSSR-a. Slijeva Stjepan Bobek, Vladimir Beara, Ivica Horvat, Tomislav Crnković, Branko Zebec, Branko Stanković, Tihomir Ognjanov, Rajko Mitić, Bernard Vukas, Vujadin Boškov i Zlatko Čajkovski:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vsevolod Bobrov:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Anatolij Bašaškin:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U četvrtfinalu se Jugoslavija 25. srpnja sastala s reprezentacijom Danske i pobijedila s 5:3 golovima Čajkovskog, Ognjanova, Vukasa, Bobeka i Zebeca. Polufinale je igrano 29.srpnja, a Jugoslavija je pobijedila Zapadnu Njemačku golovima Mitića (2) i Čajkovskog rezultatom 3:1.
U finalu je Jugoslavija igrala s reprezentacijom Mađarske, koja je prije toga pobijedila Rumunjsku s 2:1, Italiju 3:0, Tursku 7:1 i Švedsku 6:0. Utakmica je odigrana 2. kolovoza 1952. na Olimpijskom stadionu u Helsinkiju, a pred 60.000 gledatelja sudio je Englez Arthur Ellis. Mađari su golovima Puskása u 70. i Czibora u 88. minuti pobijedili s 2:0. Za Mađarsku su igrali Gyula Grosics, Jenö Buzánszky, Mihály Lantos, József Bozsik, Gyula Lóránt, József Zakariás, Péter Palotás, Sándor Kocsis, Nándor Hidegkuti, Ferenc Puskás i Zoltán Czibor. Bio je to prvi veliki uspjeh slavne mađarske generacije koja će idućih godina dominirati svjetskim nogometom i biti će poznata kao ''Laka konjica'', ''Zlatna momčad (Golden Team, Aranycsapat)''; ''The Mighty Magyars'', ''The Magical Magyars'', ''The Magnificent Magyars'' i ''The Marvellous Magyars''.
 
Reprezentacija Mađarske, pobjednik olimpijskog turnira u nogometu 1952. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Miss Universe 1952. Armi Kuusela uručuje zlatne medalje igračima Mađarske. Prvi slijeva je kapetan reprezentacije Jugoslavije Ivica Horvat:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mala utjeha za poraz u finalu reprezentaciji Jugoslavije bilo je proglašenje Branka Zebeca za najboljeg strijelca turnira sa 7 postignutih golova. Na drugom mjestu bili su Rajko Mitć i Sándor Kocsis sa po 6 golova.
 
Branko Zebec:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Olimpijska momčad iz 1952. smatra se najboljom reprezentacijom koju je Jugoslavija ikada imala.

Ne znam, no meni je ta reprezentacija Jugoslavije bila najbolja ikada. Moj pok.otac je išao na sve utakmice reprezentacije kada su se one igrale u Jugoslaviji, jer je nakon rata vladala velika neimaština, pa ni on nije imao novaca za putovanje na utakmice u inozemstvo.
Beara mu je bio neponovljiv, Zebec golgeter, Mitić dribler...ali činjenica jest da je Mađarska po njemu imala najjaču reprezentaciju ikada ( nikada više nisu imali takvu momčad, možda samo pojedince, kao npr. Lajoša Detarija), zvanu Mađarska " Laka konjica ".
Sa sjetom se prisjećam pričanju pok. oca o toj reprezentaciji...eh...davno prošla vremena.
Svaka čast druže Stanko što nas na jedan lijep način podsjećaš na ta vremena

Olimpijske igre 1956. u Melbourneu i treća srebrna medalja Jugoslavije
 
Šesnaeste ljetne Olimpijske igre održane u australskom Melbourneu ostale su zabilježene po brojnim kuriozitetima. Bila je to prva Olimpijada koja je održana u južnoj hemisferi; prva i jedina ljetna Olimpijada koja je održana zimi (na sjevernoj hemisferi); prva Olimpijada u kojoj su neke zemlje bojkotirale natjecanja i time obezvrijedile sâm duh olimpizma. Igre su bojkotorale nogometne reprezentacije Nizozemske, Španjolske i Švicarske u znak protesta zbog sovjetske vojne intervencije u Mađarskoj, Egipta, Iraka, Libanona i Kambodže zbog izraelsko-britansko-francuskog napada na Egipat i NR Kine zbog sudjelovanja Tajvana. U takvim okolnostima natjecanje u nogometu je bilo okrnjeno - sudjelovalo je samo 11 reprezentacija.
Jugoslavija je sudjelovala na Olimpijskim igrama i u nogometu osvojila po treći put uzastopno srebrnu medalju. Izbornik Milovan Ćirić poveo je na Olimpijske igre 17 igrača - vratari Petar Radenković i Blagoje Vidinić, obrambeni igrači Mladen Košćak, Nikola Radović, Dobrosav Krstić, Ibrahim Biogradlić i Ljubiša Spajić, vezni igrači Zlatko Papec, Ivan Šantek, Kruno Radiljević, Dragoslav Šekularac i Vladimir Popović i napadači Luka Lipošinović, Muhamed Mujić, Todor Veselinović, Sava Antić i Joško Vidošević.
 
Petar Radenković:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ivan Šantek:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zbog malog broja reprezentacija šest momčadi izvučenih ždrijebom igralo je kvalifikacije za četvrtfinale. Jugoslavija je zaigrala tek u četvrtfinalu gdje je pobijedila reprezentaciju USA s 9:1 uz po tri gola Veselinovića i Mujića, dva gola Antića i jednim Papeca. U polufinalu je svladala Indiju s 4:1 golovima uz dva gola Papeca, jednim Veselinovića i autogolom Salama te se plasirala u finale.
U finalu se Jugoslavija sastala s reprezentacijom SSSR-a, starim znancem iz Tamperea. Ovog puta nije bilo onog naboja kao 1952. jer su odnosi dvaju zemalja bili normalizirani. Finalna utakmica je odigrana 8. prosinca/decembra 1956. na stadionu Melbourne Cricket Ground, a pred 87.000 gledatelja sudio je Australac Ron Wright. Za Jugoslaviju su igrali Radenković, Koščak, Radović, Šantek, Spajić, Krstić, Mujić, Šekularac, Veselinović, Papec i Antić, a za SSSR Jašin, Kuznjecov, Ogonkov, Masljonkin, Bašaškin, Neto, Tatušin, Isajev, Simonjan, Saljnikov i Iljin.
Reprezentacija SSSR-a je pobijedila s 1:0 i osvojila zlatnu medalju. Jugoslaviji je osim još jednog srebra ostala utjeha da je Veselinović s 4 postignuta gola bio najbolji strijelac turnira, u društvu Indijca D'Souze i Bugarina Milanova.
                                                           
Detalj sa utakmice SSSR - Jugoslavija:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Lav Jašin:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Todor Veselinović:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Sasvim slučajno naletim na ovu temu, a vi fino ćaskate već dugo...

goran9030 (citat):

Sasvim slučajno naletim na ovu temu, a vi fino ćaskate već dugo...

Sjajno, znači da bi i drug general mogao dati neki doprinos našim pričama . A ja nastavljam svoje povremene osvrte na ovu neiscrpnu temu:
 
AFC Ajax i ''totalni nogomet'' (total football)
 
Izraz ''totalni nogomet'' (engleski total football, nizozemski totaalvoetbal) označava taktiku nogometne igre u kojoj svaki igrač na terenu može preuzeti ulogu bilo kojeg drugog igrača bez obzira na izvornu ulogu. Drugim riječima svaki igrač može igrati kao obrambeni, vezni i napadač, jedino vratar ima svoju specifičnu poziciju. Pojam totalnog nogometa obično se povezuje s nizozemskim klubom Ajax iz Amsterdama (Amsterdamsche Football Club Ajax) iako su u sličnom stilu ranije igrale i neke druge momčadi, primjerice austrijski Wunderteam iz tridesetih godina, mađarski Golden team iz pedesetih i brazilski klub Santos šezdesetih godina.
Slavne godine AFC Ajax bile su početkom sedamdesetih kada je klub tri puta uzastopno osvojio Kup europskih prvaka, praktično u istom sastavu. Temelj slavnoj generaciji dao je trener Rinus Michels, koji je u Ajax i uveo taktiku totalnog nogometa.
 
Rinus Michels:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Svoj prvi naslov prvaka Europe Ajax je osvojio 2. lipnja/juna 1971.godine. Protivnik je bio Panathinaikos iz Atene, a utakmica je igrana na stadionu Wembley u Londonu pred 83.000 gledatelja. Pobjedu od 2:0 ostvarili su Heinz Stuy, Wim Suurbier, Barry Hulshoff, Nico Rijnders, Velibor Vasović, Johan Neeskens, Sjaak Swart, Gerrie Mühren, Dick van Dijk, Johan Cruyff i Piet Keizer. U drugom poluvremenu igrali su još Horst Blankenburg i Arie Haan. Čast da kao kapetan momčadi preuzme pobjednički pehar pripala je Veliboru Vasoviću, bivšem igraču FK Partizan i reprezentacije Jugoslavije.
 
Velibor Vasović:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije ovog uspjeha trener Michels napustio je Ajax i preuzeo Barcelonu, a zamijenio ga je Rumunj Ștefan Kovács. Ajax se ponovo probio do finala Kupa europskih prvaka i u finalu igrao protiv Intera iz Milana. Utakmica je odigrana 31. svibnja/maja 1972. godine na stadionu De Kuip u Rotterdamu pred 60.000 gledatelja. Igrači Ajaxa dominirali su čitavom utakmicom, a talijanski catenaccio probio je sa dva gola Johan Cruyff. Drugi uzastopni naslov prvaka europe osvojili su Heinz Stuy, Wim Suurbier, Barry Hulshoff, Horst Blankenburg, Ruud Krol, Johan Neeskens, Arie Haan, Gerrie Mühren, Sjaak Swart, Johan Cruyff i Piet Keizer.
 
Wim Suurbier:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Barry Hulshoff:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Arie Haan:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Johan Cruyff:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Piet Keizer:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Momčad Ajaxa, prvak Europe 1972. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iduće godine Ajax je osvojio treću uzastopnu titulu prvaka Europe pobjedom protiv Juventusa iz Torina s 1:0. Utakmica je odigrana 30. svibnja/maja 1973. na stadionu Crvene Zvezde u Beogradu, a pred 90.000 gledatelja sudio je Jugoslaven Milivoje Gugulović. Treći uzastopni trofej osvojili su Heinz Stuy, Wim Suurbier, Barry Hulshoff, Horst Blankenburg, Ruud Krol, Johan Neeskens, Arie Haan, Gerrie Mühren, Johnny Rep, Johan Cruyff i Piet Keizer. Ovom pobjedom Ajax je preuzeo pobjednički pehar u trajno vlasništvo.
 
Kapetan Ajaxa Johan Cruyff (u dresu Juventusa) prima pobjednički pehar u Beogradu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Raspadom ove sjajne generacije Ajax se pomalo izgubio sa europske nogometne pozornice, ali se i vraćao u velikom stilu. No to je za neku drugu temu.

Pa evo da ne bude "ja reko' - ja porek'o" : 

Mislim da je bitno osvrnuti se na događaj od prije par dana kada je Robert Lewandowski srušio (još) jedan rekord, ali ovaj puta onaj prastari kojim je zasjenio i legendu Gerda Müllera. 

[You must be registered and logged in to see this image.]
U 34. kolu njemačkog nogometnog prvenstva Bayern je kod kuće svladao Ausburg 5:2, a Robert Lewandowski je došao do 41. gola u Bundesligi čime je nadmašio rekord Gerda Müllera koji je u sezoni 1971/72. došao do 40.
Zanimljivo je to da su Lewandowskog prethodnih dana gotovo molili da ne nastupi u zadnjem kolu i da ostavi ovaj stari rekord da živi i dalje. Vjerujem da bi VBČ mogao dati više podataka o tome što se pisalo u Njemačkoj, ali i po našim medijima se to dosta provlačilo. 
No, Robert je odlučio nastupiti i gotovo da bi "sve bilo u redu", da majstor nije u 90-oj minuti zabio taj svoj 41. gol u sezoni. 
Time je veliki Gerd konačno otišao u mirovinu i povijest. 
[You must be registered and logged in to see this image.]
Uz ovu priču postoji još jedna zanimljivost.
Naime, navijači koji su pozivali Lewandowskog da pokaže da je gospodin i da  "sačuva" taj stari rekord su djelomično pokazali što misle o golu u zadnjoj minuti i Robertovom "gospodstvu".  
Na kraju svake sezone ti isti birači biraju najboljeg igrača Bundeslige. Sve je ukazivalo na to da će Lewandowski dobiti tu čast i priznanje, međutim iznenađujuće (????) umjesto njega izabran je Erling Haaland, napadač Borusije Dortmund. 
Izbor je zanimljiv jer je Haaland sa utakmicom manje zabio i 14 golova manje - dakle 27 uz 6 asistencija. 
Ponekad se veličina može pokazati na razne načine, ali činjenica je i da su navijači velika zlopamtila...

Rapsodija u plavom, Dinamo - Partizan 7:2 u polufinalu Kupa 1964.
 
Društvo iz razreda naše osmogodišnje škole nagovorilo me kao 13-godišnjaka da se učlanim u NK Dinamo, koji je tada imao prostorije u Haulikovoj ulici. Za simboličnu članarinu dobili smo blok besplatnih ulaznica za svaku prvenstvenu utakmicu i tri blanko ulaznice koje smo mogli iskoristiti za kup ili prijateljske utakmice po izboru. Neloše za nas dekintirane klince. Ulaznice su vrijedile isključivo za stajanje Jug, ali smo ponekad znali pretrčati na Istočno stajanje odakle smo imali bolji pregled igre.
Toga dana 20. svibnja 1964. s nekoliko prijatelja iz razreda došao sam na Maksimir gledati uživo polufinalnu utakmicu Kupa Maršala Tita. Dinamov protivnik bio je FK Partizan iz Beograda, član Velike Četvorke, prethodne tri sezone uzastopni prvak Jugoslavije i pun reprezentativaca na čelu s proslavljenim vratarom Milutinom Šoškićem. Očekivala se vrhunska nogometna predstava. Mi smo se smjestili ispod semafora na južnom stajanju i ovaj put nismo htjeli pretrčavati na istok jer je stadion bio prepun. Bio je to pun pogodak jer se mreža ispred nas zatresla sedam puta, od čega dvaput u Dinamovom golu.
Zanimljivo, utakmicu je sudio Fahrudin Taslidžić iz Osijeka, isti koji je četiri godine ranije u finalu Kupa protiv istog protivnika poništavao Dinamu regularne golove kao na traci. No, ovog puta bio je objektivan i nepristran.
Za Dinamo su igrali Zlatko Škorić, Nikola Benco, Adem Kasumović, Rudolf Belin, Vlatko Marković, Željko Perušić, Zdenko Kobeščak, Slaven Zambata, Zdravko Rauš, Stjepan Lamza i Muhamed Mujić (Ivica Lipošinović). Za momčad Partizana igrali su Milutin Šoškić, Milan Damjanović, Velimir Sombolac, Jovan Miladinović, Ljuba Mihajlović, Radoslav Bečejac, Zvezdan Čebinac, Vladica Kovačević, Josip Pirmajer, Milan Galić (Milan Vukelić) i Branislav Mihajlović.
Utakmica je počela u žustrom tempu i Zambata je već u 12. minuti doveo Dinamo u vodstvo 1:0. Prijetio je i Partizan pa je Branislav Mihajlović u 15. minuti izjednačio na 1:1. U 29. minuti došlo je do potpunog preokreta - Benco je srušio Mihajlovića u kaznenom prostoru i dosuđen je kazneni udarac koji je Kovačević pretvorio u vodstvo Partizana 2:1. Kada se već pomišljalo da će prvo poluvrijeme završiti vodstvom crno-bijelih Belin je u 45. minuti topovskim udarcem izjednačio na 2:2.
 
Slaven Zambata:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Branislav Mihajlović:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vladica Kovačević:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Drugo poluvrijeme bilo je ''rapsodija u plavom''. Već u 49. minuti Rauš je doveo Dinamo u vodstvo 3:2, zatim je Zambata u 53. povisio na 4:2 i Lamza u 61. na 5:2. Tri gola u 12 minuta! Mi iza gola već smo počeli sažaljevati ubogog i izbušenog Šoškića, ali nije bilo gotovo - Zambata je u 75.minuti zabio za 6:2 i Rauš u 77.za konačnih 7:2. Bila je to veličanstvena predstava Plavih iz Maksimira.
Valja reći da je i Partizan u drugom poluvremenu imao poneku šansu, dapače u 69. minuti kod rezultata 5:2 postigao je i gol, ali iz ofsajda. Branislav Mihajlović je uputio sucu nekoliko nepriličnih riječi pa je udaljen sa igrališta.
 
Stjepan Lamza:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zdravko Rauš:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dinamo se plasirao u finale Kupa, a Partizan je pretrpio najteži poraz u jednom službenom natjecanju. Vratar Šoškić se poslije utakmice rasplakao i nije mogao doći do riječi.
 
Milutin Šoškić:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za mnoge nestvaran prizor:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dodajem i jednu obiteljsku crticu. Po povratku kući vrata mi je otvorio otac, žestoki partizanovac. Već po izrazu lica dalo se naslutiti da nije dobre volje, a mene je vrag tjerao da ga izazivam: ''Sedam dva, sedam dva''. Izderao se na mene da se zgrada zatresla i malo je nedostajalo da fasujem batine. 
U finalu Kupa Dinamo se sastao s Crvenom Zvezdom. Po tadašnjim pravilima igrala se samo jedna utakmica i to u Beogradu, što je beogradskikm klubovima automatski garantiralo prednost. Zvezda je (ipak zasluženo) pobijedila s 3:0 i osvojila Kup Maršala Tita.

TO je bio pravi fudbal kad se igralo za klub, slavu ime a ne samo za pare. mislim da sam bar sto puta gledao zavrsetak utakmice YU-Bugarska na Poljudu uz cuveni komentar posle pogotka Radinovica Ma ljudi da li je to moguce? na zalost to danas vise nije moguce

Gledao sam tu utakmicu, bila je zaista za ludnicu ili infarkt. Ali više nikad ovakvih komentatora kao što je bio Mladen Delić.