Špijunaža u JNA

Poliglota

vojni atase-obavestajac

Pa valjda su trebali i takvi kadrovi. I njih je neko školovao.

Pero™ (citat):

vladimir (citat):

sta reci za oficira JNA koji govori 5 stranih jezika. rumunski,madjarski,nemacki,francuski i italijanski.

Da je talent za jezike.

Pero, jutros sam hteo reći da je to retkost i još da ga poteramo da nauči engleski.

vladimir (citat):

vojni atase-obavestajac

Dobro upravu si, vojni ataše-obaveštajac, jedini obaveštajac koji uživa zaštitu i imunitet kod države - domaćina. Ali taj što si ga opisao svaka mu čast "naročito se ističe", retki su bili takivi. Ipak su zahtevi u znanju jezika za vojne izaslanike bili nešto skromniji. Bilo je obavezno znanje engleskog jezika , a poželjno znanje jezika zemlje domaćina.

vojna saradnja sa Rumunijom u proizvodnji aviona orao zahtevala je da jedan broj nasih oficira i srucnjaka razume rumunski.

vladimir (citat):

vojna saradnja sa Rumunijom u proizvodnji aviona orao zahtevala je da jedan broj nasih oficira i srucnjaka razume rumunski.

Jeste druže. Jedan moj drugar živeo u Pančevu i pohađao školu jezika-učio rumunski. A mogao lepo na buvljaku da nauči za dž, da ništa ne košta državu. Kako kaže AO: šala mala

Bio je sa mnom na temeljnoj obuci u Puli jedan Turčin iz Makedonije. Govorio je da zna dobro turski, albanski, srpski, makedonski i bugarski. Je li on bio tajni agent možda?

On je bio..BALKANSKI SPIJUN....

Max Blitz
Taj ti je sada "ugledni tajkun" vo Skopije.

Max Blitz (citat):

Bio je sa mnom na temeljnoj obuci u Puli jedan Turčin iz Makedonije. Govorio je da zna dobro turski, albanski, srpski, makedonski i bugarski. Je li on bio tajni agent možda?

Nije uopće bila rijetkost da sretneš vojnika iz makedonije koji govori 4-5 jezika. Imao sam ih nekoliko u vodu a najjači je bio jedan što je svirao gitaru, ako me sjećanje dobro služi govorio je: makedonski, srpski, romaneze, albanski, turski i solidan engleski (pjevao je rado engleske stvari).

Vrlo je interesantan slučaj Nikole Kavaje, već je spominjan na jednoj drugoj temi. (Hvala Bogart.) Neki su ga nazivali državnim neprijateljem br.1 nekadašnje Jugoslavije. Prema uvjerenju antikomunist, četiri puta je pokušao atentat na Tita, a među prvima je oteo putnički avion, želeći ga upotrijebiti kao oružje. Bio je i terorist i špijun, a radio je za CIA-u. Zanimljivo je da ga je istovremeno progonio FBI. U svrhu jednog od pokušaja atentata na J.B.Tita, Kavaja je u Americi 1978.g. oteo boeing 727 sa putnicima. Namjeravao je s njim srušiti zgradu CK SKJ u Beogradu, jer je, kako je on rekao, bila puna komunista. Ipak je odustao i predao se, a u američkim zatvorima je proveo 18 godina, od 1979.g.
Prije svega ovoga, bio je pitomac zrakoplovne škole u Pančevu, koju je uspješno završio i proizveden je u zrakoplovnog potporučnika. Kavaja je upućen na vojnu službu u Sombor. Nakon što su mu rođena braća uhapšena i poslana na Goli otok zbog Informbiroa, pridružio se tajnoj antikomunističkoj grupi, koja je bila ogranizirana u bazi JNA u Somboru. Na vanjskom dijelu zgrade u kasarni, Kavaja je napisao parolu 'Smrt Josipu Brozu Titu i Komunističkoj partiji Jugoslavije'. Poslije ovoga, u kasarni je dignuta uzbuna, ali Kavaja nije bio otkriven. 1953.g. Kavaja je dezertirao iz avijacije, pokušao prebjeći u Austriju, ali je uhapšen. U zatvoru je proveo četiri godine, od dosuđenih 18,5.g. Uspio je pobjeći iz zatvora pd nerazjašnjenim okolnostima i ipak pobjeći u Austriju. U Austriji je uhapšen i prebačen u jednu američku vojnu bazu. Počeo je izvršavati zadatke prema nalogu CIA-e, protiv Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, uključujući sabotaže, špijuniranje, otkrivanje dvostrukih agenata i atentate. Prema nalogu CIA-e bio je pratilac Petra II Karađorđevića prilikom svakog njegovog boravka u Americi.
Kavaja je i jedan od osnivača organizacije Srpski oslobodilački pokret Otadžbina (SOPO). Ova grupa je vršila atentate na jugoslavenska veleposlanstva i konzulate u SAD-u i Kanadi. Nakon prethodno opisane akcije otmice aviona, Kavaja je bio u američkom zatvoru od 1979. do 1997.g. Pušten je na uvjetni otpust, ali je pobjegao u Srbiju. Kavaja je bio uhapšen 2003.g. u akciji 'Sablja', sprovedene nakon atentata na Zorana Đinđića. Snimljen je dokumentarni film o Kavaji: 'Nikola Kavaja - lovac na Tita'. Umro je 2008.g. u Beogradu.

Odakle ga "iskopa", sjećam se tog dokumentarca. I kao star je izgledao opasno.

Max Blitz (citat):

Tu su dijelovi iz knjige: Marko Lopušina: "Ubij bližnjeg svog", tekst 'Uspomene agenta 270'. Ne znamo je li sve baš sasvim vjerodostojno, ali zanimljivo štivo. Takva i slična literatura nam treba za razvoj ove teme.

U ovom dijelu knjige su opisani događaji povezani s Nurifom Rizvanovićem, rođenim 1949.g. u okolini Bratunca. Završio je srednju vojnu školu u Sarajevu, Višu tehničku školu u Zagrebu, i postao je oficir JNA.
1982.g. Rizvanović je pristao raditi za SDB, a priča se da je zavrbovan tako što je ucijenjen, jer je uhvaćen u preljubu sa ženom svog 'klasića'. Nakon toga su mu i podmetnute neke vojne knjige, kako bi ispalo da ih iznosi preko granice stranim špijunima. Navodno je pao na te dvije priče i potom pristao raditi i za KOS JNA.
1985.g. je dobio ponudu od njemačke obavještajne službe (BND), da postane obavještajac za njemačku stranu. Rizvanović je nadređene uredno izvijestio o ponudi koju je dobio. U KOS-u je odlučeno da prihvati ponuđenu 'igru'. Cijeli 'posao' je preuzeo SDB Jugoslavije, preko Rizvanovića.
Imao je nekoliko imena, 'Šifra 270', 'Majonez', 'Čeda'. Nazvan je crvenim Jamesom Bondom, jer je uz znanje i suglasnost jugoslavenskog SDB-a surađivao sa više stranih obavještajnih službi. Za njemački BND likvidirao je njemačke teroriste u Iraku, a istovremeno je za jugoslavensku SDB i talijanski SISMI lovio mafijaše i falsifikatore američkih dolara po Italiji i sprovodio misteriozne operacije po Njemačkoj. U BND-u je dospio vrlo visoko u hijerarhiji, do čina majora i zamjenika šefa sektora za Balkan. Rizvanović je bio nezadovoljan položajem u zemlji, jer je često ispadalo da SDB i KOS nemaju baš najbolji sustav međusobnog obavještavanja.
Vremenom je Rizvanović postao opasan za SFRJ, pa je suđen na vojnom sudu u Ljubljani kao strani špijun. Najviše ga je teretio sin poznatog slovenskog političara Staneta Dolanca. Zbog te špijunske afere koja je izbila, bilo je zatvoreno 95 ljudi, 59 civila i 36 oficira JNA. Rizvanoviću je najprije prijetila smrtna kazna, a potom i 20 godina zatvora. Naposlijetku je osuđen na sedam godina, da bi mu nešto kasnije kazna bila smanjena na polovinu.
Neposredno pred ratna događanja na ovim prostorima, Rizvanović je 1990.g. krenuo u privatni biznis i otvorio detektivsku agenciju 'Laufer'. Nestao je u borbama 1992. godine.

Sjetim se obavezne literature za pročitati u ŠRO, Đorđe Ličina - Dvadeseti čovjek,Tragom plave lisice, Put na gubilište i dr. teme su tu negdje. A čitala se i od Dodera "Kopinić bez enigme", tema je za razmisliti, posebice kada su predavači prezentirali nama pitomcima, vječna tema unutarnji i vanjski neprijatelj.

operacija gvardijan ovu knjigu sam citao u JNA.

vladimir (citat):

operacija gvardijan ovu knjigu sam citao u JNA.

Možeš li reći koju riječ o knjizi i autoru, i načinu na koji je napisana?
Ili preporučiti neku 'špijunsku' literaturu.

bojnik (citat):

A čitala se i od Dodera "Kopinić bez enigme"

Josip Kopinič (rođen 1911.g., Radoviči kod Metlike) je jedna od najzanimljivijih osoba iz spektra obavještajaca KPJ i Kominterne (NKVD), koje je osobno J.B.Tito okupio i organizirao za širok političko-obavještajni rad 1934.-1940.g. (Ostala poznata imena su bili Mustafa Golubić, Čedo Kruševac, Adem Kapetanović, Pavle Bastajić, Ivan-Stevo Krajačić, Anton Srebrenjak...)
Kopinič (kodnim imenima 'Vazduh' i 'Vokšin') je bio savjetnik Kominterne za Balkan i sudjelovao je u Španjolskom građanskom ratu kao vojni savjetnik po nalogu samog Saljina.
U početku II. svjetskog rata predvodio je glavni sovjetski obavještajni centar u Zagrebu, a bio je također upućen od strane Kominterne da uspostavi novu partijsku organizaciju neovisnu od KPJ. Kopinič je postavio radio-odašiljač u Zagrebu koji je bio glavno informacijsko čvorište razmjene podataka između jugoslavenskih, talijanskih i grčkih komunista s Moskvom.
Poslije se priključio slovenskim partizanima, a za vrijeme NOB-e je odigrao ključnu ulogu u stvaranju sigurnosnih mehanizama oko Tita i Vrhovnog štaba NOVJ. Zanimljivo je da su dva puta Kopiničeve informacije izazvale Titovu potpunu nevjericu. 1944.g. je šifriranom porukom obavijestio Aleksandra Rankovića i Slobodana Penezića Krcuna o pripremi VI. neprijateljske ofanzive (Desant na Drvar), a 1947.g. je prvi obavijestio Tita da se sprema rezolucija Informbiroa i Staljinov politički napad na KPJ i Jugoslaviju.
Za usluge u obavještajnom radu sovjetske vojne obavještajne službe, Kopiniču je 1945.g. ponuđen čin admirala u sovjetskoj ratnoj mornarici i orden narodnog heroja SSSR-a. On je sve to odbio (jer je sa Titovim odobrenjem radio kao dvostruki agent) i vratio se u Jugoslaviju.
Poslije rata je radio u ministarstvu vanjskih poslova FNRJ (1947.-1948.g. je bio trgovinski ataše u Turskoj, a to mjesto je bilo samo pokriće za rad u diplomatskoj tajnoj službi), te u ministarstvu prometa. U Turskoj je i dobio u jesen 1947.g. od starih španjolskih boraca iz Rusije podatke o Staljinovoj optužnici protiv Tita, i to preko jednog engleskog obavještajca. Bio je direktor brodogradilišta 'Brodosplit' i 'Uljanik', direktor 'Jadranbroda', udruge jugoslavenske brodograđevne industrije, te 'Litostroja' iz Ljubljane. Umro je u Puli 1997.g.

Zna li neko nešto više o Mustafi Golubić?

Miroslav Jovanović (citat):

Zna li neko nešto više o Mustafi Golubić?

Mustafa Golubić je rođen 1894.g. u Bileći. U I. balkanskom ratu je dobio orden 'Obilića' za hrabrost. U I. svjetskom ratu sa srpskom vojskom prelazi Albaniju i sudjeluje u probijanju solunskog fronta. Poslije odlazi na školovanje u Švicarsku i povezuje se sa Kominternom, te odlazi na školovanje u Moskvu za oficira NKVD-a. Dobija čin general-majora i postaje glavni agent NKVD-a u SAD. Postoje neke indicije da je bio jedan od glavnih organizatora ubojstva Lava Trockog.
U Moskvi upoznaje J.B.Tita i dobio je zadatak da ga prati, tj. da se 'brine' o njemu. Sudjelovao je u koordinaciji jugoslavenskih komunista koji su se borili u španjolskom građanskom ratu kao interbrigadisti. Kada je izbio II. svjetski rat, poslan je u Beograd za vrijeme travanjskog/aprilskog rata, u cilju konsolidiranja redova KPJ, a zatim je upućen u Grčku gdje je dobio zadatak utvrđivanja odgovornosti tamošnjeg generalnog sekretara komunističke partije.
Odmah nakon njemačkog zauzimanja Beograda, M. Golubić se vratio u Jugoslaviju. Netko je u Beogradu 10.4.1941. obavijestio novoformirani Gestapo i specijalnu policiju da se u jednom iznajmlljenom stanu nalazi veliki agent NKVD-a, te je Golubić u hitroj akciji uhapšen.
Navodno je Golubića Gestapou prokazao nitko drugi doli Ivan-Stevo Krajačić, koji se poslije opravdavao da je to učinio jer je bio sasvim uvjeren da je Golubić dvostruki agent koji je dobio zadatak da ubije Tita. Ovaj podatak nije sasvim utvrđen kao povijesna činjenica. Uhapšeni Gulubić je mučen i ubijen dan nakon hapšenja.
Vojnici Crvene Armije su odmah poslije oslobođenja Beograda 1944.g., prema Staljinovoj direktivi, pronašli njegove posmrtne ostatke i prenijeli ih u Moskvu, gdje je sahranjen sa najvišim vojnim počastima.

Vrlo verovatan podatak> Mustafu G.je licno po nalogu JBT neko iz tadasnjeg Politbiroa KPJ izdao Gestapou. Inace MG je bio ozbiljan kandidat za gen.sekretara KPJ ali je JBT raznim igrama to sprecio.

Miroslav Jovanović (citat):

Zna li neko nešto više o Mustafi Golubić?

Imaš i na Wikipediji na srpskom jedan tekst o njemu. (Wikipediju uvijek treba uzimati sa dosta rezerve )

Stazio (citat):

Miroslav Jovanović (citat):

Zna li neko nešto više o Mustafi Golubić?

Imaš i na Wikipediji na srpskom jedan tekst o njemu. (Wikipediju uvijek treba uzimati sa dosta rezerve )

Na Wikipediji na srpskom nema nekih potpuno drugačijih informacija osim još detalja i drugih aktera događanja. O M.Golubiću ima na netu još dosta drugih zanimljivih člananka, naravno, nepotvrđene vjerodostojnosti.
Što se tiče Krajačića i njegove uloge u prokazivanju M.Golubića Gestapou, vrlo je vjerojatno da on jeste to zaista učinio, ali nikada nije protiv njega pokrenuta nikakva istraga, niti je suđen za to. Također, ni iz Moskve nisu pokretani nikakvi službeni zahtjevi.
Bila su to turbulentna vremena, koje sada promatramo sa većeg vremenskog odmaka. Svašta se radilo tada, sa svih strana....

Sve ove priče će ostati u domenu nagađanja dok se materijali iz arhiva, pogotovo Ruskih, ne iznesu u javnost. Mnogi od tih ljudi su gradili priče o sebi i drugima u skladu sa potrebama svog posla. Mi danas samo možemo da govorimo o djelićima nesloženog mozaika.

Max Blitz (citat):

(Ostala poznata imena su bili...... Ivan-Stevo Krajačić, ...)

Ivan-Stevo Krajačić je rođen 1906.g. kod Nove Gradiške. Nakon odsluženja vojnog roka došao je u Zagreb raditi u Jugoslavenskim državnim željeznicama, te je iste godine upoznao J.B.Tita, tada političkog tajnika MK KPJ za Zagreb. 1931.g. je primljen u SKOJ, a 1933.g. uhapšen. 1934.g. je primljen u KPJ i dobio ilegalno ime Stevo. Zbog velikih partijskih provala u Hrvatskoj, 1936.g. je određen da ide na školovanje u SSSR, ali je umjesto toga otišao u Španjolsku boriti se u građanskom ratu.
Travanj 1941.g. ga je zatekao u Zagrebu, a u srpnju iste godine odlazi u Zemun gdje organizira diverzantske akcije. Tijekom 1942.g. se povezao sa pojedincima koji su zauzimali visoke položaje u NDH, te je organizirao obavještajnu mrežu koja je tijekom cijelog rata davala Vrhovnom štabu NOV i POJ dragocjene podatke. Te iste 1942.g. Krajačić organizira zajedno sa Ivom Lolom Ribarom prebacivanje dr. Ivana Ribara na oslobođeni teritorij.
Neposredno nakon što je stigao na oslobođeni teritorij, Tito ga ponovo šalje u Zagreb, jer se pokazalo da nema pogodnije osobe za tako složene zadatke kao što je bila obavještajna služba NOP-a u Zagrebu, koja je zaslugom Krajačića zahvatila sve rodove neprijateljske vojske.
1944.g. na Titov poziv odlazi na otok Vis kao organizacijski tajnik CK KPH. Na povratku s Visa, u blizini Vrginmosta srušio se avion u kojem se nalazio zajedno sa Rundolphom Churchillom i sovjetskom vojnom misijom, te je tada teško ranjen.
Poslije osnivanja OZNA-e 1944.g., postavljen je za njenog načelnika za Hrvatsku, a na toj dužnosti se nalazio do 1946.g., kada je u činu general-pukovnika preveden u rezervu i postavljen za ministra unutrašnjih poslova NR Hrvatske. Poslije je obavljao još niz drugih visokih republičkih i državnih dužnosti.
Prema nekim nepotvrđenim podacima Krajačić je sve do 1971.g bio i sovjetski špijun u Jugoslaviji, a nakon toga savjetnik svojih nasljednika. Navodno su prema Krajačićevim nalozima kao šefa OZNA-e i UDBA-e, obavljane masovne poratne egzekucije.
Krajačić je umro 1986.g. u Zagrebu.

Nedavno sam našao zanimljiv članak o jednom predratnom obavještajcu, nije baš iz JNA, ali je priča zanimljiva pa ću prenjeti tekst u cjelosti:
Seksom i rakijom uzdrmao Treći rajh
Vladimir Vauhnik, ataše jugoslovenske kraljevske vojske, doveo je Hitlera do nervnog sloma. Zavodnik, koji je preko kreveta stizao do najvećih tajni.
TAJANSTVENI pukovnik V., ataše jugoslovenske kraljevske vojske u Berlinu, izluđivao je od 1939. nacističke kontraobaveštajce, a Hitlera je uoči samog napada na Beograd bukvalno doveo do nervnog sloma, zabeležio je u memoarima jedan od šefova tajnih službi Trećeg rajha, SS general Valter Šelenberg. Njega je 2. aprila 1941. nemački špijun u beogradskoj vladi panično izvestio da je provaljena najstrože čuvana nemačka tajna - plan invazije na Jugoslaviju pod kodnim imenom „Direktiva 25“.V. je poslao u Beograd potpun izveštaj o nemačkim planovima za ofanzivu, čak ih je upozorio na bombardovanje Beograda koje je Hitler planirao kao iznenadni napad - zabeležio je Šelenberg. - Kad je Hitler čuo za ovo gušio se od besa i počeo da se dere: „Zašto odavno niste uhapsili tog prokletog čoveka!“.
Šelenberg je čitavo poglavlje memoara posvetio „jugoslovenskom obaveštajcu V.“, čiji je identitet otkriven tek deceniju nakon okončanja Drugog svetskog rata. Tek tada je, posthumno, britanski Intelidžens servis dozvolio objavljivanje memoara svog agenta, pukovnika Vladimira Vauhnika, bivšeg jugoslovenskog vojnog atašea u Berlinu.
Vauhnik ni u knjizi nije otkrio na koji način je došao do najvećih vojnih tajni Trećeg rajha, kao što su planovi o napadima na Poljsku, Jugoslaviju i Sovjetski Savez, o kojima je prvi izvestio. Pučistička vlada U Beogradu, na čelu s generalom Dušanom Simovićem, oglušila se na upozorenja briljantnog obaveštajca koji je 1. aprila 1941. izvestio o nastupajućoj nemačkoj invaziji na Jugoslaviju i bombardovnju Beograda predviđenom za 6. april.
- Simović je o Vauhniku stekao loše mišljenje još prilikom priprema za 27-martovski puč - kaže istoričar Miloslav Samardžić. - On nije bio protiv puča, ali je savetovao odlaganje za nekoliko sedmica, do nemačkog napada na Sovjetski Savez, kada Hitler ne bi bio u stanju da se obruši na Kraljevinu Jugoslaviju svom žestinom. Generali Simović, Petar Živković i drugi vodeći pučisti smatrali su, međutim, da Vauhnik fantazira. Da su pučisti poslušali Vauhnikova upozorenja verovatno bi bili spaseni životi hiljada Beograđana civila, a poraz jugoslovenske vojske ne bi bio tako katastrofalan.
- SS general Šelenberg je ostavio svedočanstvo da su nacistički kontraobaveštajci dugo sumnjali da je Vauhnik korumpirao nekog visokog oficira Vermahta koji mu odaje tajne. Mesecima su ga bezuspešno pratili i prisluškivali pokušavajući da otkriju njegove izvore, ali nisu uspevali čak ni da razbiju šifre radio poruka koje je svake večeri emitovao u Beograd.
Tek uzgred su konstatovali da je pukovnik do ušiju zaljubljen u ćerku vlasnika jednog berlinskog restorana, koju obasipa poklonima i izvodi na otmena mesta. Ipak, posle meseci praćenja oni su otkrili da jugoslovenski oficir ima još najmanje dve velike ljubavi. Jedna dama je bila sestra nemačkog generala, elegantna i materijalno nezavisna, koja je imala poznanstva s industrijalcima i višim oficirima Vermahta - zabeležio je Šalenberg. Druga dama je bila supruga jednog poznatog inženjera, čoveka velikog ugleda i u civilnim i u vojnim krugovima. Šelenberg se zainteresovao i otkrio da ovaj naizgled skladni bračni par vodi dvostruki život. Naime, inženjer uopšte nije pokazivao interesovanja za ženske čari svoje lepše polovine i u najmanju ruku je tolerisao Vauhnikov boravak u njihovom bračnom krevetu.
- Na svoj veoma vešta način V. je umeo da od njih izvuče sve što je bilo od značaja - zabeležio je Šelenberg. Ispostavilo se da je i zaljubljenost u ćerku nemačkog kafedžije bila vrlo proračunata i da je ona za Vauhnika prikupljala informacije iz restorana svog oca, u kome su se okupljali visoki SS oficiri. Šelenberg je to otkrio iz presretnutog telefonskog razgovora krajem marta 1941. kad je Vauhnik od devojke zahtevao izvesne dokumente koje mora hitno da pročita. Dan kasnije, nemačka špijunka iz vlade u Beogradu javila je da je Vauhnik poslao svom generalštabu nemački plan napada na Jugoslaviju. Gestapo ga je uhapsio i tokom četvormesečne torture pretvorio u ruinu. Nažalost, njegova žrtva bila je uzaludna.
Šelenberg u memoarima tvrdi da je Vauhnik pušten iz kazamata Gestapoa tek kad je pristao da bude dvostruki špijun, posle čega je upućen u Italiju. Po Vauhnikovoj verziji on je, da bi sačuvao život, pristao na ponudu Nemaca da ode u NDH i pomogne generalu Glezu fon Horstenauu da domobrane organizuje po uzoru na Vermaht. Vauhnik se obreo u Zagrebu gde je trebalo da bude pomoćnik načelnika hrvatskog generalštaba - kaže Samardžić. - Bio je užasnut onim što je video. Pavelića i njegove xxx opisuje kao kopiju Hitlera i esesovaca: praznoglavce zverskog mentaliteta. Počeo je da se izgovara bolešću, da bi već 21. novembra 1941. otputovao u Ljubljanu na lečenje. Posle nekoliko meseci bez traga je nestao iz bolnice. Međutim, pukovnik Vauhnik u sanatorijumu u Ljubljani nije gubio vreme već je organizovao mrežu BBZ, koja je na čelu s njim radila za britanski Intelidžens servis.
- Po napuštanju sanatorijuma, Vauhnik je uzeo lažni identitet - kaže Samardžić. U skromnom odelu, s plajvazom na uvu, crtao je projekte nameštaja u jednoj pilani kraj Ljubljane, odabranoj po tome što je često bila puna okupatorskih vojnika. Među prvim njegovim potezima bilo je instaliranje tajne destilerije za proizvodnju konjaka, kojim je kupovao informacije. Opisao je Treći rajh kao žedan sunđer koji neprestano zahteva rakiju! Početkom 1944. Draža Mihailović imenuje Vauhnika za zamenika komandanta Jugoslovenske vojske u otadžbini za Sloveniju, ali ovaj nije dugo ostao na tom mestu jer je Gestapo otkrio njegovu mrežu. Spasao se begom u Švajcarsku, a posle Drugog svetskog rata preselio se u Argentinu. Posle smrti deo emigranata optuživao ga je za saradnju sa - sovjetskom tajnom službom!
GLUVI GENERALI
JUGOSLOVENSKI generali su ignorisali Vauhnika u aprilu 1941. isto kao i 1939. kad je najavio nemački napad na Poljsku i njenu podelu između Trećeg rajha i SSSR. Čak ni poslednja depeša poslanika iz Berlina, budućeg nobelovca Ive Andrića, koji je 4. aprila 1941. potvrdio Vauhnikove informacije o nastupajućoj nemačkoj invaziji na Jugoslaviju, nije urazumila britanske štićenike koji su izveli puč u Beogradu.

James Bond-SRBIN sigurno najveci obavestajac i spijun sa ovih prostora Dusko Popov.ovaj covek je upozorio amerikance da Japan priprema napad na USA.kako je dosao do ovog zakljucka? od nemaca je saznao dase japanci raspituju kako su englezi izvrsili uspesan napad na italijansku RM.na koji nacin su izvrsili modifikaciju torpeda i kako su izveli napad. nazalos ameri nisu verovali u ovu informaciju.

O Mustafi Golubić se malo piše u periodu uoči prvog svetskog rata kao i o njegovoj vezi sa Dragutinom Dimitrijević Apisom te sa tajnom organizacijom crna ruka. Imao je on veze i sa komitima koji su četovali po Kosovu i Makedoniji kasnije nazvani četnicima.

Miroslav Jovanović (citat):

O Mustafi Golubić se malo piše u periodu uoči prvog svetskog rata kao i o njegovoj vezi sa Dragutinom Dimitrijević Apisom te sa tajnom organizacijom crna ruka. Imao je on veze i sa komitima koji su četovali po Kosovu i Makedoniji kasnije nazvani četnicima.

Čitao sam malo o tome kad je juče pomenut na forumu. Izgleda da nije bio zadovoljan politikom Karađorđevića poslije I s.r. pa se okrenuo Kominterni, zanimljiv lik.

Miroslav Jovanović (citat):

O Mustafi Golubić se malo piše u periodu uoči prvog svetskog rata kao i o njegovoj vezi sa Dragutinom Dimitrijević Apisom te sa tajnom organizacijom crna ruka. Imao je on veze i sa komitima koji su četovali po Kosovu i Makedoniji kasnije nazvani četnicima.

Bilo je više oficira 'crnorukaša', zakletih neprijatelja Kraljevine SHS, M.Golubić, M. Mehmedbašić, B.Simić, V.Vemić, V.Tucović....
M. Golubić i Božin Simić su naposlijetku odlučili da će služiti interesima Kominterne. Ipak je ovdje 'Špijunaža u JNA' primarna tema, ostale ličnosti spominjemo usput, a istina je da se ne može sve promatrati izolirano....

Siguran sam u jedno, najveći uticaj na jugoslovenske obavještajne službe su imali Rusi. Belogardejska emigracija u kraljevini a Sovjetske službe poslije '45 (a možda još funkcionišu neke i dan danas).

Stazio (citat):

Nedavno sam našao zanimljiv članak o jednom predratnom obavještajcu, nije baš iz JNA, ali je priča zanimljiva pa ću prenjeti tekst u cjelosti:
Seksom i rakijom uzdrmao Treći rajh

Ovo su zanimljive priče, ima ih zasigurno još puno.
Posebnu 'draž' špijunaži daju lijepe žene koje su uvijek tu negdje oko tajnih agenata. Njihov opasan posao nije za svakoga, a poznato je da žene vole 'frajere' i macho muškarce. Što je tajna i zadatak na kojem agent radi veći, on je i veći zavodnik.
Mnogi muškarci također, u naručju lijepih žena, odaju najskrivenije tajne, osobito one od državnog značaja. Zato su i žene dobri špijuni. Kad kažem špijuni, mislim na tajne agente općenito, naravno. Tajni agent je puno ljepša riječ nego špijun, zar ne.
Također sam mišljenja da su najbolji agenti oni koji rade iz ideala, odnosno iskreno vjerujući u ideologiju države za koju rade ili kojoj pripadaju. Takve je nemoguće potkupiti. Skoro nemoguće, možda jedino nekom lijepom ženom.
Zato su pojedini ruski špijuni bili bolji od zapadnih, ako su iskreno vjerovali u ideologiju. Bio je izvjesan broj američkih građana ( i općenito zapadnih) koji su špijunirali u korist SSSR-a na štetu vlastite zemlje, samo zbog ideoloških razloga, gotovo bez materijalne naknade za svoj rad.

mozda se to nekad radilo iz ubedjenja ili ideoloskih pobuda.danas se to radi samo za NOVAC.

Max Blitz (citat):

Ovo su zanimljive priče, ima ih zasigurno još puno.
Posebnu 'draž' špijunaži daju lijepe žene koje su uvijek tu negdje oko tajnih agenata. Njihov opasan posao nije za svakoga, a poznato je da žene vole 'frajere' i macho muškarce. Što je tajna i zadatak na kojem agent radi veći, on je i veći zavodnik.
Mnogi muškarci također, u naručju lijepih žena, odaju najskrivenije tajne, osobito one od državnog značaja. Zato su i žene dobri špijuni. Kad kažem špijuni, mislim na tajne agente općenito, naravno. Tajni agent je puno ljepša riječ nego špijun, zar ne.
Također sam mišljenja da su najbolji agenti oni koji rade iz ideala, odnosno iskreno vjerujući u ideologiju države za koju rade ili kojoj pripadaju. Takve je nemoguće potkupiti. Skoro nemoguće, možda jedino nekom lijepom ženom.
Zato su pojedini ruski špijuni bili bolji od zapadnih, ako su iskreno vjerovali u ideologiju. Bio je izvjesan broj američkih građana ( i općenito zapadnih) koji su špijunirali u korist SSSR-a na štetu vlastite zemlje, samo zbog ideoloških razloga, gotovo bez materijalne naknade za svoj rad.

Evo jedan stariji ali odličan film na tu temu:

Jedna zanimljiva priča na vječnu temu sukoba Tita s Informbiroom.
Nagovještaji atentata na Tita počeli su se redati nakon Rezolucije Informbiroa 1948.g. Povijesno je nepotvrđen sljedeći niz događaja: Služba bezbjednosti JNA i Maršalat donijeli su odluku da Tito ubuduće mora imati neprobojnu (pancir) košulju ili prsluk. Iako nerado, na kraju je pristao, a baš pancir ga je spasio od sigurne smrti 1950.g.
Tito se našao na nišanu rukovodstva informbiroovske emigracije u Sovjetskom Savezu i Rumunjskoj. Njen zaključak glasio je prijeteće: Tita konačno likvidirati na klasičan način. Za atentatora su izabrali potpukovnika Branka Rudića, jednog od Titovih osobnih pratilaca. Dobro su znali da je na određen način pristalica rezolucije Informbiroa i Staljinove politike. Atentat je trebalo izvršiti u Titovoj rezidenciji u Dubrovniku. Prema svom planu, Rudić je iz neposredne blizine ispalio tri hica pravo u Tita dok je dolazio iz svoje sobe u radni kabinet. Pancir je spasio maršala od sigurne smrti! Njegovi pratioci koji su se tada zatekli u blizini likvidirali su atentatora na licu mjesta. To je bio prvi oružani i direktni atentat na Tita.
Ovaj slučaj je pokriven velom tajne. Najverojatnije iz razloga što je predstavljao veliku sramotu za gardiste i sistem osiguranja.

Nesumnjivo je potvrđena opravdanost bojazni da ni gardijska jedinica izabranih Titovih bezbjednjaka, tjelesnih stražara, pratilaca, nije sasvim sigurna. Očito da su za novac ili iz patriotizama (internacionalizam, staljinizam, nacionalizam i slično), iz njenih krugova mogli naći i atentatora, a kamoli ne agenta strane obavještajne službe. Oficire garde čekali su neprestano provjeravanje i obuka gađanja. Bilo je neizbježno latiti se organiziranja svakodnevnog drila, obrazovanja i brige ne samo o mlađim, nego takođe starijim članovima sustava zaštite maršala.
Atentat u Dubrovniku bio je brižljivo čuvana državna tajna. Do sada o tome nije ništa objavljeno. Spomenuo ga je jedino publicist Vjenceslav Cenčić.

Ja sam bio špijun redovno sam špijunirao kantinu i menzu

'Muzej špijunaže'

Vojnobezbednosna (Vojnosigurnosna) agencija (VBA) Srbije je prije dvije godine javnosti predstavila stalni postav, svojevrstan mini muzej razvoja vojne tajne službe u Srbiji i Jugoslaviji. Nalazi se u sjedištu VBA u Beogradu, u zgradi Starog generalštaba, u Ulici kneza Miloša, preko puta Vlade Republike Srbije. Sama zgrada je dragulj arhitekture, poznata po raskošnoj Velikoj ratnoj sali u kojoj se danas održavaju prijemi.
Počeci Vojne sigurnosne službe, odnosno kontraobavještajne službe, sežu od 12. 11. 1839. godine, kada je u vrijeme vladavine kneza Miloša Obrenovića donijet Vojni zakon, kao prvi pravni akt u kome je na cjelovit način definirano pitanje sigurnosne zaštite vojske.
Ovom zanimljivom postavkom, napravljenom po svim pravilima muzeološke struke, predstavljen je niz dokumenata, fotografija, trodimenizionalnih eksponata i video zapisa koji promatraču dočaravaju razvoj i prioritete rada vojne tajne službe u pojedinim povijesnim razdobljima.
Tehničke naprave poznate iz filmova i romana o špijunaži, magnetofoni i kazetofoni, razne vrste fotoaparata i kamera, od onih koje su bile skrivene u slikama na zidu ili u koricama knjiga, veći i manji prislušni uređaji, prilagođeni tako da se mogu smjestiti u telefone, utičnice, soljenke, olovke ili penkale. Zatim minijaturne radio-stanice i odašiljači, šifrarnici i topografske karte, kompleti za otvaranje pisama, za čitanje poruka ispisanih "nevidljivom tintom", kemikalije koje poruke otkrivaju, priručne mašinice za izradu ključeva, "češljevi" za otvaranja brava, dokumenti koji svjedoče o špijunskoj djelatnosti pojedinaca i grupa koji svoj posao nisu obavili do kraja, jer su ih kontraobavještajni organi otkrili. Pravila službe iz različitih perioda, fotografije čelnika službe, poznati elektrotehnički stroj "Enigma" kojim je Wehrmacht tijekom Drugog svjetskog rata kriptirao radiotelegrafske poruke, kao i drugi eksponati, govore jednu vrlo uzbudljivu priču. To su istovremeno i svjedočanstva o nekima od povijesnih vrhunaca u radu vojne kontraobavještajne službe, recimo u vrijeme Informbiroa, maspoka u Hrvatskoj 1971.g., na Kosovu 1980-ih, itd.
Slučaj je htio da se na ovoj muzejskoj postavci nađe i "Politika" od 13. 1. 1968. godine, jer je tog dana na stranicama lista objavljen oglas sljedećeg sadržaja: "Kupujem sva djela od Tolstoja. Šifra: 'AO-1'."
Možda je dotični zaista bio zaljubljenik u Tolstoja, ali je za kontraobavještajnu službu JNA bilo važnije što nije riječ ni o kakvom kupcu, nego o osobi koja je svoje špijunske usluge stavila na raspolaganje jednoj stranoj sili. U slučaju klasificiranom kao "Usamljeni osvetnik", taj nesretnik je, eto, za komunikaciju sa svojim gazdama koristio oglasne strane "Politike".

Izložena je stara oprema za tajno snimanje, minijaturne radio-stanice, šifrarnici, oprema za čitanje poruka ispisanih nevidljivom tintom…


Posebnu zanimljivost ove muzejske postavke, u jednom njenom sloju, čini upečatljiv prikaz tehničko-tehnološkog razvoja raznih naprava koje su stajale na raspolaganju operativcima kontraobavještajne službe ili njihovim protivnicima. Magnetofoni, fotoaparati, kamere, mikrofoni skriveni u pete cipele i druga sredstva, postajali su sve manji. Zato se osobni komplet jednog operativca kontraobavještajne službe bez problema mogao smjestiti čak i ispod laganog ljetnog sakoa, tako da ga ne primjeti iskusno oko protivnika.
Još kada operativac stavi specijalne naočale sa ogledalima koja mu omogućavaju gledanje iza leđa, postaje jasnije kakva su sve sredstva stajala na raspolaganju stranim špijunima, ali i pripadnicima jugoslavenske vojne kontraobavještajne službe u njihovom zahtjevnom, teškom i rizičnom poslu sigurnosne zaštite vojske.
U ovoj postavci nema nikakvog oružja i drugih ubojitih sredstava prilagođenih naročitim poslovima u tom svijetu duboko skrivenih tajni.
Najsnažnije oružje ovih operativaca je bio intelekt, a ne pištolj.

Izložbena postavka slijedi kronološko-tematski pristup, a povijest razvoja vojne kontraobavještajne službe podijeljen je na šest razdoblja. Prvi dio se odnosi na vrijeme od Karađorđa i donošenja prvog Vojnog zakona 1839. godine u vrijeme kneza Miloša, preko razvoja službe u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji do Drugog svjetskog rata. Drugi dio se odnosi na OZNU, od koje se odvojila Kontraobavještajna služba (KOS) 1945. godine, kojoj je posvećen treći dio. Četvrti dio se odnosi na organe sigurnosti JNA, peti na Vojnu službu bezbjednosti, a šesti na Vojnobezbednosnu agenciju Srbije koja je službeno počela s radom 1. 1. 2004. godine.

Nešto o OZNA-i:

Prvi partizanski organizacijski oblici službe sigurnosti koji će postati ujedno i nosioci obavještajne i kontraobavještajne službe nove komunističke Jugoslavije javljaju se već 1941. godine pod raznim nazivima: Partizanska straža, Narodna milicija, Narodna straža... Razvoj kontraobavještajne službe u NOVJ datira od prvih dana Drugog svjetskog rata. Već na savjetovanju u Stolicama, u rujnu 1941.g., postavljaju se temelji jedinstvene obavještajne i kontraobavještajne službe, i utvrđuje sustav organizacije i veza ovih organa.
U rujnu 1943.g. formiran je Odsjek za zaštitu naroda pri Vrhovnom partizanskom štabu, a 13. svibnja 1944.g. Odjeljenje za zaštitu naroda - OZNA, kao jedinstveni organ cjelokupne obavještajne i kontraobavještajne organizacije. U kolovozu 1944.g. godine kao izvršni organ OZNA formiran je KNOJ (Korpus narodne odbrane Jugoslavije), kao specijalizirana oružana formacija. Poslije rata, 1947.g. godine, OZNA prerasta u Upravu državne bezbjednosti (UDBA) u okviru resora unutarnjih poslova, a kontraobavještajna služba (KOS) u oružanim snagama zadržava svoje nadležnosti.
Jedna pričica:
Potpukovnik Jefto Šašić je bio načelnik Trećeg kontraobavještajnog odjeljenja OZNA-e pri kraju rata, a burnih 40-ih poslijeratnih godina, bio je načelnik KOS-a. Svetozar Vukmanović Tempo je bio načelnik Političke uprave. Ostala je legenda kako se Šašiću dogodio jedan nemali propust. Šašić je dobio informaciju da je pukovnik Vlado Dapčević - kasnije naš najpoznatiji ibeovac - naklonjen Rusima. Krenuo je obavijestiti Tempa. Kako Tempa nije našao, on je obavijestio Tempovog zamjenika, Branka Petričevića, ne znajući da su on, Vlado Dapčević i Arso Jovanović namjeravali pobjeći iz zemlje. General Pavle Jakšić, se u svojoj knjizi "Nad uspomenama" upitao kako je moguće da čovjek kao što je bio Jefto Šašić dobije orden narodnog heroja i umjesto odgovora citirao je nekadašnjeg ministra obrane Ivana Gošnjaka koji je navodno rekao: "Čovjek koji hapsi narodne heroje zaslužio je orden narodnog heroja."

A ima li u toj partizanskoj priči Aleksandra Leke Ranković?

Za A. Rankovića u prethodnoj priči ne znam sigurno, mogu još malo prokopat detaljno izvore, ali najvjerojatnije da je znao. Inače je ta priča malo opširnije ovakva:
Poslije oslobođenja Arso Jovanović se nalazi na funkciji načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije. Nakon donošenja Rezolucije Informbiroa, u lipnju 1948. Arso se izjasnio za Rezoluciju i zajedno s pukovnikom Vladom Dapčevićem i generalom Brankom Petričevićem, riješio je pobjeći u Rumunjsku.

General Arso Jovanović Pod izgovorom da idu u lov, u kolovozu 1948. godine, pokušali su pobjeći preko jugoslavensko-rumunjske granice, ali je bijeg onemogućen nailaskom na graničnu patrolu. Tom prilikom su poginuli Arso Jovanović i njihov vodič upravitelj lovišta Arbajac. General Petričević se vratio u Beograd gdje je probao predstaviti događaj kao lovački izlet ali je ubrzo uhapšen.

Treći sudionik pokušaja bijega u Rumunjsku je Vlado Dapčević, brat Peke Dapčevića. Od 1933. V. Dapčević je član SKOJ-a, a naredne godine je primljen u članstvo ilegalne KPJ. Studirao u Beogradu, gdje je agilan u organiziranju protesta protiv režima.
Sudionik je ustanka u Crnoj Gori protiv talijanske okupacije u srpnju 1941. Tijekom rata je sudjelovao u svim važnijim bitkama NOVJ.
Nakon rata oficir, u činu pukovnika, načelnik uprave za agitaciju Generalštaba Jugoslavenske armije.
U aferi oko Informbiroa 1948. simpatizirao je Staljina i SSSR. Skupa sa dvojicom drugih visokih crnogorskih oficira, generalima Arsom Jovanovićem i Brankom Petričevićem Kađom, pokušao je pobjeći preko jugoslavensko-rumunjske granice kod Vršca, nakon toga se krio u Beogradu. Ubrzo je uhapšen pri novom pokušaju ilegalnog prijelaza jugoslavenske granice.
1950. Dapčević je osuđen na dvadesetogodišnju robiju, a amnestiran 1957.
1958. skupa sa drugim istomišljenicima bježi u Albaniju, a odatle u SSSR. 1962. dolazi u sukob sa sovjetskim vlastima jer je kritizirao kompromisne stavove Moskve u kubanskoj krizi. 1965. nastoji otići kao dobrovoljac u vijetnamski rat, no sovjetske ga vlasti sprječavaju. Napušta SSSR 1966. i odlazi u Zapadnu Europu.
U Francuskoj, Belgiji, Švicarskoj i Nizozemskoj Dapčević radi najteže fizičke poslove. Bezuspješno nastoji organizirati jugoslavensku emigraciju na osnovama marksizma. Nastanio se u Belgiji, gdje je zasnovao obitelj.
Suradnjom jugoslavenske i rumunjske policije Dapčević je 1975. kidnapiran tijekom njegova boravka u Bukureštu.
U Jugoslaviji je osuđen na smrt, ali mu je kazna zamijenjena za 20 godina zatvora. Robijao je uglavnom na Golom otoku. Zbog dugotrajnog boravka u zatvoru, dobio je nadimak jugoslavenski Mandela.
1988. je pušten je iz zatvora kao jedan od posljednjih stanovnika Golog otoka. Od 1990. dozvoljen mu je boravak u SFRJ, no uglavnom je boravio kod svoje obitelji u Bruxellesu.
Podržavao je obnovu crnogorske nezavisnosti, a umro je 2001.g.

Balkanski špijun

Smatram da ovo spada u domen špijunaže"
Citat:"TITU je priredjen velicanstven docek ali i TITO se oduzio korejancima. TITO je korejancima predao planove podmornice klase sava i tako je koreja usla u mali krug zemalja koje proizvode podmornice."

Pitao sam člana "vladimir" da mi otkrije izvor. Kaže Miroslav Lazanski, i dalje ne želi da sarađuje??? Kad na internetu ubodeš: "Yugo class submarine", bar na 50 mesta lepo kaže da su S.Korejanci uradili 6 podmornica po planovima isporučenim od Jugoslavije. Pomenute podmornice USA su u svojoj nomenklaturi NVO nazvale "Yugo class submarine"

I sada se tu nameće više zaključaka:
- Da ML zna engleski i služi se informatičkim tehnologijama,
- Da su planovi legalno isporučeni, (valjda i naplaćeni ) jer ni USA, ni SSSR, ni UN nisu
Jugoslaviji zamerili ili osporili prodaju vojne tehnologije Severnoj Koreji.

Ovako kako je "vladimir" napisao ispada da je JBT špijunirao na štetu svoje zemlje i poklanjao projekte naoružanja i vojne opreme.

East&West (citat):

Smatram da ovo spada u domen špijunaže"
Citat:"TITU je priredjen velicanstven docek ali i TITO se oduzio korejancima. TITO je korejancima predao planove podmornice klase sava i tako je koreja usla u mali krug zemalja koje proizvode podmornice."

Pitao sam člana "vladimir" da mi otkrije izvor. Kaže Miroslav Lazanski, i dalje ne želi da sarađuje??? Kad na internetu ubodeš: "Yugo class submarine", bar na 50 mesta lepo kaže da su S.Korejanci uradili 6 podmornica po planovima isporučenim od Jugoslavije. Pomenute podmornice USA su u svojoj nomenklaturi NVO nazvale "Yugo class submarine"

I sada se tu nameće više zaključaka:
- Da ML zna engleski i služi se informatičkim tehnologijama,
- Da su planovi legalno isporučeni, (valjda i naplaćeni ) jer ni USA, ni SSSR, ni UN nisu
Jugoslaviji zamerili ili osporili prodaju vojne tehnologije Severnoj Koreji.

Ovako kako je "vladimir" napisao ispada da je JBT špijunirao na štetu svoje zemlje i poklanjao projekte naoružanja i vojne opreme.

Tada još nije bilo raznih sankcija i zabrana trgovine oružjem od strane OUN. SFRJ je mogla legalno prodavati lil poklanjati planove podmornica svima pa i Sjevernoj Koreji.

Malo o golom otoku ili kako u šali kažu nagom ostrvu. Imao sam priliku da prisustvujem razgovoru ili bolje reći ispovesti jednog golootočkog robijaša koji do raspada države nikad nije nikom ništa pričao na tu temu. Već je počelo višestranačje u Srbiji i na tw je išla neka politička emisija gde je dotični ugledao svoje cimere a onda počeo priču. Baš o špijunaži. Među njima bilo je ubačenih agenata udbe a da to nisu znali ni stražari zatvora. Čak šta više pomenuo je neke znamenite ličnosti. Al nebih više o tome i danas je na neki način opasno pričati neke stvari pogotovo ako se pominju imena.

Miroslav Jovanović (citat):

Baš o špijunaži. Među njima bilo je ubačenih agenata udbe a da to nisu znali ni stražari zatvora. Čak šta više pomenuo je neke znamenite ličnosti. Al nebih više o tome i danas je na neki način opasno pričati neke stvari pogotovo ako se pominju imena.

Ajde, razmisli još, pa vidi.
Bilo bi interesantno čut koji su. Stavi one koji nisu živi. Te bih ja odmah stavio.
To bi baš pasalo na temu. Ja sam naveo imenom i prezimenom čovjeka koji mi je pričao o Golom otoku, i što mi je rekao. Ne bi se on ljutio ni da je živ. Sve je već to pričao na više strana.

Max Blitz (citat):

Stavi one koji nisu živi.

Hehehehe, ovo me podsetilo kako sam vrbovao male Rome da za mene špijuniraju. Pored kasarne u Novom Mestu bilo je romsko naselje i tu je vojska često odlazila radi kultorno-zabavnog života sa mladim Romkinjama. Drži, prži, ali nikako da saznamo koji idu. Pokušam ja sa malim Romima, podmitim ih sa par kutija 57-ce. Sutradan dobijem spisak. Čora, Brka, Mile, Mujo........Uh, mislim ja, sad kad ih preslišam. Raspitam se ja među vojskom o imenovanima, kad ono svi do jednoga odslužili i to poodavno.

East&West (citat):

Max Blitz (citat):

Stavi one koji nisu živi.

Hehehehe, ovo me podsetilo kako sam vrbovao male Rome da za mene špijuniraju. Pored kasarne u Novom Mestu bilo je romsko naselje i tu je vojska često odlazila radi kultorno-zabavnog života sa mladim Romkinjama. Drži, prži, ali nikako da saznamo koji idu. Pokušam ja sa malim Romima, podmitim ih sa par kutija 57-ce. Sutradan dobijem spisak. Čora, Brka, Mile, Mujo........Uh, mislim ja, sad kad ih preslišam. Raspitam se ja među vojskom o imenovanima, kad ono svi do jednoga odslužili i to poodavno.

Nisu oni ništa slagali. Baš sam se nasmijao.

East&West (citat):

Max Blitz (citat):

Stavi one koji nisu živi.

............ radi kultorno-zabavnog života sa mladim Romkinjama. ...........

ova ti je dobra.... stvarno sam se nasmejao

Stazio (citat):

Nisu oni ništa slagali. Baš sam se nasmijao.

Naravno da nisu slagali. Od njih bi i diplomate mogle dosta naučiti. Ipak su "pali". Osim 57-mice, svoje ubeđivačke sposobnosti za pregovore pojačao sam čuvenim Gavrom (mesni narezak Gavrilović). Da vidiš čuda i utrke koji će ih više nabrojati. I na kraju potvrđene sumnje: sve pozadinci, komanda stana, kapijaši.....