KALENDAR-vojno-politički događaji iz bliže i dalje prošlosti

A tako.Ma bilo mi je čudno da su nakon toliko godina našli ostatke    s obzirom na uvjete more,mulj,valovi,sediment............

Stazio (citat):

Ne mogu se sjetiti svih detalja te priče, morao bih nekoga pitati.  
Tijelo nije nađeno tek osamdesetih (vjerovatno je pronađeno u isto to vrijeme - II s. rat), nego je tada preneseno u Sloveniju.

Koliko sam ranije čuo njegovo tijelo je nađeno par dana kasnije ali zbog daljnih ratnih sukoba bio je sahranjen na nekom zabačenom mjestu pa su ga čak dva puta do osamdesetih prenosili da bi ga konačno tad i pokopali u Sloveniji.

Tako nekako, vrijeme aprilskog rata i ulaska italijanske vojske u Boku. Sigurno je sve bilo haotično.
Ovdje su veoma poštovani i redovno se na današnji dan obilježava uspomena na njih.

Stazio (citat):

73 godine od herojske pogibije Spasića i Mašere na razaraču Zagreb

Milan Spasić je rođen 1909. godine u Beogradu. Sergej Mašera se rodio u Gorici 1912. godine. Kada je izbio rat u aprilu 1941. godine, Spasić i Mašera, obojica u činu poručnika bojnog broda, bili su na razaraču "Zagreb" u Boki Kotorskoj. U času napada italijanskih bombardera na Boku, ujutru 6. aprila, "Zagreb" je bio privezan uz mulo u Dobroti. Italijanska avijacija je u više navrata bombardovala Boku i brodove u njoj. Razarač "Zagreb" nije pretrpio nikakvu štetu. Potom je 15. aprila, došlo zabrana da se brodovi potope, kao i zabrana da se na neprijateljske avione otvara vatra. Kada su Italijani ušli u Boku, 17. aprila, naređeno je da se brodovi napuste.



Spasića i Mašeru je pogodio slom Jugoslavije i fašistička okupacija. Ne videći mogućnost nastavka otpora, Spasić i Mašera su odlučili da unište svoj brod i poginu na njemu. Razarač je prvo napustila posada, zatim mlađi oficiri, a oko 14 časova uz brod je pristigao čamac da preveze Spasića, Mašeru i komandanta broda. Međutim, Spasić i Mašera su odbili da uđu u čamac i saopštili komandantu da će izazvati eksploziju u komori sa municijom. Nekoliko minuta nakon što se udaljio čamac, eksplodirala je prva, a potom i druga municiona komora, a brod je raznet u komade. Milan Spasić i Sergej Mašera su poslednji put viđeni kako pozdravljaju zastavu neposredno pre eksplozije.



Ribari su, sutradan, u tivatskom zalivu, pronašli tijelo Milana Spasića. Sahranjen je 19. aprila, na vojničkom groblju u Savinskoj dubravi, uz učešće građana, mornara i drugova. Impresionirani tolikim junaštvom i patriotizmom, Italijani su uputili na sahranu vod vojnika, koji mu je odao sve vojne počasti. Smatralo se da je u eksploziji nestalo tijelo Sergeja Mašere. Pronađeno je i identifikovano dosta kasnije i osamdesetih godina prošlog vijeka sahranjeno u Sloveniji.
Milan Spasić i Sergej Mašera proglašeni su za narodne heroje1973. godine. U Herceg-Novom jedna ulica nosi ime Spasića i Mašere.

I u Ljubljani ima ulica Mašere i Spasiča

16. lipnja bitkom kod Stoke Fielda u 1487. godine završili su engleski 'Ratovi ruža'. Vođeni između 1455. i 1485. Ratovi ruža su u načelu bili isprekidani građanski rat koji se vodio oko engleskog prijestolja između sljedbenika obitelji Lancaster i obitelji York koje su obje bile ogranak kraljevske kuće Plantagenet, vukući svoje podrijetlo od engleskog kralja Edvarda III. Naziv Ratovi ruža u vrijeme njihovog trajanja nije bio korišten, a naziv je nastao naknadno budući da su se suprostavljene strane u ratu predstavljale ružama crvene i bijele boje. Crvena ruža bila je boja kuće Lancaster, a bijela ruža kuće York. Naziv je ušao u opću uporabu tijekom 16. stoljeća na temelju scene iz Shakespeareove drame 'Henrik VI.'. Iako su se ruže povremeno koristile kao simboli tijekom rata, većina sudionika se služila grbovima svojih feudalnih vladara. U Ratovima ruža sudjelovalo je zemljoposjedničko plemstvo i vojska njihovih vazala. Lancasteri su većinu saveznika imali na sjeveru i zapadu, dok je Yorku potpora stizala uglavnom s juga i istoka zemlje. Sukob je počeo 1399. nakon pada kralja Richarda II. kojeg je s vlasti srušio vojvoda od Lancastera, a neki povjesničari dolazak na vlast Henrika VII. smatraju krajem Ratova ruža, dok ostali dokazuju da je sukob konačno završen tek bitkom kod Stokea godine 1487. u kojoj je Henrik VII., porazio Lamberta Simnela, samozvanog pretendenta na englesko prijestolje. Kraj Ratova ruža doveo je do konačnog pada dinastiju Plantagenet te do inauguriranja nove dinastije Tudor koja je obilježila naredni period engleske povijesti. Rezultat sukoba bile su i velike žrtve među plemstvom, te doba velikih društvenih promjena u feudalnoj Engleskoj koje je navijestilo kraj srednjovjekovlja i početak Novog vijeka i renesanse.

Bitka kod Vaterloa!

Bitka kod Vaterloa je bila poslednja Napoleonova bitka. Na Vaterlou se 18. juna 1815. borio i izgubio protiv vojske Sedme koalicije, kojom su komandovali vojvoda od Velingtona i Gebhard fon Bliher. Napoleon je nakon povratka sa Elbe ponovo postao car Francuske za vreme perioda Napoleonovih sto dana. Snage ostatka Evrope ujedinile su se protiv Francuske u Sedmu koaliciju oko Velike Britanije, Pruske i Rusije. Bitka se odigrala u Belgiji, 2 km od Vaterloa i 12 km od Brisela.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Info: Wikipedija

Na današnji dan  28.06 .1914 godine u Sarajevu Gavrilo Princip izvrsio atentat na Franca Ferdinanda austrrijskog prestolonaslednika . Austro-Ugarska je iskoristila taj dogadjaj  kao povod da napadne Srbiju i tako je počeo Prvi svetski rat . Inače istraga koju je vodio Leo Pfefer je došla do sasvim drugih podataka od onih koje je prezentovala Austro -Ugarska .  Gavrilo Princip i ostali učesnici u atentatu su bili pripadnici revolucionarne organizacije Mlada Bosna .


[You must be registered and logged in to see this image.]

Na danasnji dan pre 625 godina Srpski Car Lazar je rekao istorisko NE-turskim osvajacima i tako usao u legendu koja i dan danas zivi. Tada se danasnji dan zvao -dan sv. Vida a od toga dana pa nadalje se zove VIDOVDAN.   

Sale druže, unio si previše "umjetničke slobode" u svoj komentar. Lazar Hrebeljanović je bio titulom knez i vladao je moravskom oblasti (dijelom srpskog carstva pod dinastijom Nemanjića) kao što su Altomanovići u zapadnom dijelu Srbije, Brankovići na Kosovu, Mrnjavčevići i Dragaši u Makedoniji ili Balšići u Zeti.
Kao najmoćniji i najuticajniji knez okupio je vojsku. Radi odbrane od Turaka su angažovane snage Zemlje Brankovića, Kraljevine Bosne, Kneževine Srbije, kao i lokalne albanske snage. Pretpostavlja se da su u manjem ili većem broju bili uključeni i odredi Grka, Bugara, Hrvata, Vlaha, Čeha, Mađara i Poljaka. Sa Bosancima došli su u pomoć Srbima i hrvatski "krstaši", pod vodstvom Ivana Paližne, koji je kao vranski prior imao pod sobom krstaše vitezove Ivanovce.
Sultan Murat je prikupio brojniju vojsku. Uz njegove azijske ešalone askera našle su se i evropske čete vazala. Marko Mrnjavčević (Marko Kraljević) i braća Dragaš su već bili turski vazali i moguće je da su se oni nalazili u turskoj vojsci, dok su se neki Dragaševi odredi nalazili sigurno. Vrlo je malo tačnih i pouzdanih podataka što se tačno desilo na Gazimestanu toga dana ali je nastalo puno legendi i narodnih predanja u kasnijem periodu.
Ni sam ishod bitke nije potpuno jasan, u Evropi se slavila pobjeda, poginuo je sultan i jedan njegov sin ali i ogroman broj boraca i plemstva na srpskoj strani. Od ove bitke srpske oblasti se više nisu mogle vojno konsolidovati i nastaviti sa pružanjem otpora a mnogo veće tursko carstvo pod mlađim Muratovim sinom Bajazitom uskoro je nastavilo ekspanziju ka Evropi.
Dani posvećeni određenom svecu se inače u narodu nazivaju Vidovdan, Đurđevdan, Mitrovdan, Ilindan, ... i to nema veze sa samom bitkom na Kosovu koja se odigrala na Vidovdan, 15. juna 1389 (po Julijanskom kalendaru).

Kad ti Crnogorac  priča o povijesti ,sjedi i slušaj  .

lacoš (citat):

Kad ti Crnogorac  priča o povijesti ,sjedi i slušaj  .

Jos da su mu gusle....  

Interesantno je koliko ( kao malo obrazovanijih) Amerikanaca zna da je Princip ubio Ferdinanda, (otrli su mi usi) a treba im pola sata da nadju Bosnu na karti. I 99% ih gleda po Rusiji.  

Evropa je već bila "bure baruta" spremno da eksplodira, igrom slučaja iskru su upalili Mlada Bosna i Gavrilo Princip, da nisu oni povod za rat bi bio nešto drugo.
Dva arhaična carstva Rusija i Turska su se borili sa novim ekonomskim i društvenim okolnostima, Turska je ostala bez velikog dijela teritorije u 1. Balkanskom ratu uz veliku podršku Rusije balkanskim zemljama. Austrougarska više nije mogla održati konglomerat naroda u svom sastavu kao što je to uspjevala vjekovima, tražile su se promjene, došlo je do nacionalnog buđenja u cijelom carstvu. Vilhem, svjestan vojne i ekonomske moći Njemačke tražio je "veći dio kolača" u kolonijalnom svijetu u kojem su dominirali njegov rođak britanski kralj Džordž V i Francuska. Amerika se bavila sopstvenom industrijskom, ekonomskom (i pomalo teritorijalnom) ekspanzijom a Italija "čupala" sa KuK monarhijom oko pograničnih teritorija i Trsta.
Sumnjam da bi jedan atentat pokrenuo svjetski rat da već sve drugo nije bilo spremno za njega.

Zakasnih malo na predavanje , opravdano bio je vasar u mom gradu , tradicionalno za Vidovdan   

Stazio (citat):

Sale druže, unio si previše "umjetničke slobode" u svoj komentar. Lazar Hrebeljanović je bio titulom knez i vladao je moravskom oblasti (dijelom srpskog carstva pod dinastijom Nemanjića) kao što su Altomanovići u zapadnom dijelu Srbije, Brankovići na Kosovu, Mrnjavčevići i Dragaši u Makedoniji ili Balšići u Zeti. ..........

U celoj Srbiji , pocevsi od naucnih radnika , preko seljaka , do obrazovanih i neobrazovanih ljudi , svi dozvoljavaju sebi "slobodu"  da Kneza Lazara u svakodnevnom razgovoru , pisanju , spominjanju .......oslovljavaju kao Cara Lazara.
Svakako da to ne proizilazi iz istorijske nepismenosti , jednog kneza nazivati carem!
Sve navedene cinjenice stoje , gasenjem dinastije Nemanjic posle smrti cara Urosa , pomenuti srpski velikasi preuzimaju upravu nad teritorijama i vec u godinama pred sam Kosovski boj , knez Lazar ne samo da postaje najuticajniji vec i najmocniji velikas , prosirivsi oblasti i uspostavivsi neposrednu vlast i na delove teritorije Nikole Altomanovica i Radica Brankovica.......bio je gospodar gradova Krusevac (koji je bio prestonica) NIs , i Uzice , oblasti Zlatibor i Rudnik ( koje su bile Altomanoviceve) , oblast Braniceva i Kuceva ( koje su bile Brankoviceve) , najveci rudarski baseni tog doba Rudnik i Novo Brdo , gospodar Pomoravlja i oblasti od Dunava , Save i Drine pa do izvorista Juzne Morave.
Uz sve ovo , povlaci velike drzavnicke poteze i izbija u vrh velikasa namecuci se kao naslednik Nemanjica.Pomirivsi carigradsku i srpsku crkvu cime se srpskom verskom poglavaru priznaje titula patrijarha je cin koji mu donosi jos veci ugled , ali i pored toga protokol vizantijskog dvora koji je priznavao i srpski dvor nije mogao knezu Lazaru dodeliti vise zvanje od knezevskog , obzirom da je car Uros umro , a jedini je mogao to uciniti.

Medjutim , desava se Kosovski boj , i iz njega knez Lazar izlazi kao car. Mit , narodno predanje , legenda .....ali i istorijska cinjenica . Zasto ?
Despot Stefana Lazarevic : „мученик Христов постаде велики кнез Лазар"
Jevandjelje kaze (Јн 15;13) :  „Од ове љубави нема веће до ако ко положи живот за ближње своје“
Znaci svakom ko je ucinio izbor ili delo dostojno Nebeskog Cara narod dodaje "carski presto" i titulu Cara , uzdize ga u svete , a crkva ga kanonizuje kao sveca. Nekoliko godina posle pogibije knez Lazar je postao svetac.

Stazio (citat):

Dani posvećeni određenom svecu se inače u narodu nazivaju Vidovdan, Đurđevdan, Mitrovdan, Ilindan, ... i to nema veze sa samom bitkom na Kosovu koja se odigrala na Vidovdan, 15. juna 1389 (po Julijanskom kalendaru).

Ova paralela je logicna , ali ne stoji. Vidovdan je ipak nesto drugo.
Geneza naziva je vrlo specificna i ide u nekoliko pravaca. Od veze sa vrhovnim bogom Srba Svetovidom , preko Svetog Vitusa, ali treba znati da Sveti Vid iako priznat kao sveti ,  ne praznuje se u pravoslavlju , osnosno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Tog dana se praznuje Starozavetni prorok Sv. Amos , koji je po nekim izvorima svetac i slava koju je slavio knez Lazar. Ali najbitnije je reci da je Vidovdan kod Srba najveci narodni praznik i proistice iz istorijskog dogadjaja vezanog za taj datum , ......"6897. месеца јунија 15. дан. А тада, тада не беше места у целој тој земљи где се није чуо тужни глас ридања и вапај који се не може ни са чиме упоредити ....." pise Konstantin Filozof u zitiju Despota Stefana Lazarevica

Dakle, mozemo reci da je od tog utorka 15.odnosno 28. juna 1389. godine dotadasnji obicaj da se na taj dan molitvama ili melemima  "slepima vrati vid" , evoluirao u dan duhovne vizije u najsirem smislu i u dan secanja na kosovske junake.

Cijela priča o Kosovskom boju je mnogo složenija i slojevitija od ova dva naša kratka komentara. Ja sam svoj htio dovesti u ravan najkraćeg i najjednostavnijeg, zasnovanog na onom što je opšteprihvaćeno kada se na ovaj istorijski period i sam događaj gleda iz bilo kojeg i bilo čijeg ugla. Svemu ostalom, što sam mogao dodati, mogla bi se pripisati doza subjektivnosti a to sam htio da izbjegnem jer smatram da je ovako primjerenije pisati na ovom Forumu.

Stazio (citat):

Cijela priča o Kosovskom boju je mnogo složenija i slojevitija od ova dva naša kratka komentara. Ja sam svoj htio dovesti u ravan najkraćeg i najjednostavnijeg, zasnovanog na onom što je opšteprihvaćeno kada se na ovaj istorijski period i sam događaj gleda iz bilo kojeg i bilo čijeg ugla. Svemu ostalom, što sam mogao dodati, mogla bi se pripisati doza subjektivnosti a to sam htio da izbjegnem jer smatram da je ovako primjerenije pisati na ovom Forumu.

Naravno . Pojasnicu i svoj komentar.
Opsteprihvaceno objasnjavanje pojmova sluzi da bi ljudi razumeli jedan drugog i ono o cemu se pise ili govori.
Moj komentar kao "nadgradnja"  tvog komentara je samo malo raslojavanje pojmova car Lazar i Vidovdan , upravo da bi se razumele opsteprihvacene stvari i malo blize pojasnjenje istih , bez namere da se subjektivnoscu ulazi u temu.

2 srpnja 1853 - Ruska je vojska napala Tursku, čime je počeo Krimski rat. Vodio se između Ruskog carstva i alijanse koju su tvorili; Velika Britanija, drugo Francusko carstvo, Otomansko carstvo i Kraljevina Sardinija. Rat su karakterizirale katastrofalne odluke zapovijednog kadra Alijanse i loša logistika svih zaraćenih strana (koja je rezultirala u velikim gubitcima nevezanim za ratne operacije).

Gospodine Ministre ....
Cast mi je predati Vasem Prevashodstvu , prilozenu notu koju sam primio od svoje vlade a koja je upucena vladi Kraljevine Srbije.
Izvolite......

Ovom recenicom je 23.07.1914.godine u 18.00 casova u zgradi srpske vlade u Beogradu, austro-ugarski poslanik , baron Gizl od Gislingena, predao ultimatum Lazi Pacu-u, ministru finansija i zastupniku  srpskog predsednika vlade .



Odgovor je trazen izricno u roku od 48sati.....a kako se pokazalo u sledu dogadjaja , svet je bio na pragu najveceg sukoba u istoriji covecanstva.

25.jula 1914. srpska vlada je odgovorila na gore navedenu austrougarsku notu.
Odgovor su sastavili i pisali premijer Nikola Pasic i clan vlade Stojan Protic . Odgovor je Pasic urucio 10 minuta pre isteka 48-casovnog ultimatuma poslaniku austrougarskog Poslanstva Baronu Gizelu.

"spasa nam nema ali propasti necemo"

Na današnji dan, 28.07.1914 je Avstro-Ogrska napovedala vojno Kraljevini Srbiji in carski Rusiji; začetek prve svetovne vojne.

Lacos , napravio si previd........Austrougarska je objavila rat Rusiji 06.08.1914.godine.

Objava rata Srbiji je ucinjena obicnom telegrafskom postom , iz Beca u 11.10h , preko Bukuresta , primljeno u Nisu u 12.30h
U Niskom hotelu Evropa , Pasicu je za ruckom postanski sluzbenik urucio telegram ....

Beč, 28.jul 1914.

   

     Pošto Srpska Kraljevska Vlada nije dala povoljan odgovor na notu koju joj je predao austrougarski poslanik u Beogradu 23. jula 1914, Carska i Kraljevska vlada je prinuđena da se sama pobrine za zaštitu svojih prava i interesa i da u ovome cilju pribegne sili oružja. Austro-Ugarska se smatra od ovog trenutka u ratu sa Srbijom.



                           Ministar spoljnih poslova austro-ugarski Berhtold


Granatiranje Beograda , i paljba po Terazijama , Knez Mihailovoj i po obali Dunava , sa austrougarskog
monitora BODROG , simbolicno je predstavljalo pocetak prvih ratnih operacija u 1.sv.ratu

Slava svim poginulim SILENZIO

Na današnji dan 9 augusta 1945 američke snage su bacile drugu atomsku bombu na japanski grad Nagasaki.Tri dana prije toga bacile su prvu atomsku bombu na grad Hirošimu.Žrtve i razaranja su bila ogromna i to je natjeralo japanskog cara na bezuslovnu kapitulaciju.

semsudin (citat):

Žrtve i razaranja su bila ogromna i to je natjeralo japanskog cara na bezuslovnu kapitulaciju.

Prvobitno se planiralo maknut i cara, ali je to ipak bilo nemoguće za japanske prilike i njihovu kulturu.
Tako da je napravljen kompromis, car ostaje, ali se morao javno odreći božanskih atributa. Za Japance je on bio božanstvo.
Velika većina ga nikad nije vidjela uživo, a nitko mu nije čuo glas ranije (od običnog puka) dok na radiju on sam nije objavio kapitulaciju.

U rano jutro 12.08.1914. godine , komandant austrougarske balkanske vojske , Oskar Pocorek,  otpoceo je jake demonstrativne napade trupama 2.armije pod komandom generala Bema Ermolija, sa severa duz obale Save , i istovremeno uz artiljerijsku podrsku trupe 5.armije pod komandom generala Liberijusa Franka forsiraju Drinu u reonu sela Amajlije i Batar i razvijaju trupe u glavni napad sa Drine.
Naspram Frankove 5.armije , koncentracijski je stajala srpska 3.armija pod komandom generala Sturma.

Forsiranje Drine 12.08.1914. prakticno predstavlja uvod i pocetak Cerske bitke koja se odigrala i zavrsila u narednih desetak dana , donoseci potpunu vojnicku, strategijsku i moralnu pobedu srpskim armijama, na samom pocetku I sv rata.

Aco nemo' se ljutiš ako ti kvarim prilog, ali pošto nemam svoj komentar ide ovo:

Dana 19.avgusta 1914. godine , po novom kalendaru , na dan Preobrazenja Gospodnjeg , okoncane su borbe na planini Cer u okviru Cerske bitke ili bitke na Jadru kako je neki istoricari nazivaju, a u sklopu prvog sukoba koji je izbio izmedju srpske i austrougarske vojske , prilikom prvog austrougarskog napada na Srbiju.

Najsazetije.....
Prvi sukobi na Ceru su poceli u noci izmedju 15.i 16.avgusta , kada su se susreli prednji delovi 21.austrougarske divizije i Kombinovane divizije srpske vojske. U krvavim nocnim borbama oko Tekerisa , austrougarske snage su primorane na povlacenje. Vec sutradan je 9.austrougarska divizija potpomognuta artiljerijskom vatrom povratila polozaje i ugrozila front Kombinovane divizije . Djeneral Stepa Stepanovic je , procenivsi vaznost Cera kao strategijske tacke , neposrednom intervencijom na frontu , i forsiranim marsem i manevrom srpskih divizija zauzeo Begluk , posle cega je kontrola bitke bila u njegovim rukama. I prakticno Srbija se u tim trenucima branila na Ceru , na koti "Trajan" i na Kosaninom gradu . Vec 19.avgusta posle podne i u noci izmedju 19. i 20. bitka je prerasla u klasicno gonjenje razbijene 6.austrougarske armije preko Drine.

Danas je u Tekerisu uprilicena svecanost u znak secanja na cerske heroje i pocetak I sv. rata.
Slava cerskim junacima 

[You must be registered and logged in to see this image.]
Spomenik na Ceru

SLAVA SVIM JUNACIMA KOJI SU DALI ZIVOT U BITKAMA NA CERU I KOLUBARI....     

Ova bitka bila prva saveznička pobjeda nad Centralnim silama u Prvom svjetskom ratu.

sasa staza (citat):

SLAVA SVIM JUNACIMA KOJI SU DALI ZIVOT U BITKAMA NA CERU I KOLUBARI....     

I slava im i veliko hvala!

East&West (citat):

sasa staza (citat):

SLAVA SVIM JUNACIMA KOJI SU DALI ZIVOT U BITKAMA NA CERU I KOLUBARI....     

I slava im  i veliko hvala!

1oo godina danas, video na RTS  

Slava 

Dan 01. rujna 1939. označio je početak vjerojatno najcrnjeg razdoblja ljudske civilizacije. Njemačka invazija i okupacija Poljske pokrenula je lavinu reakcija u svakom kutku planeta, a s obzirom da napetosti nigdje nije nedostajalo i da su apetiti sila postali neutaživi, klima je bila pogodna za izbijanje globalnog konflikta. Svjetske sile podijelile su se na saveznike i sile Osovine. Preko 100 milijuna vojnika je mobilizirano, a sukobljene strane usmjerile su sve svoje ekonomske, industrijske i intelektualne kapacitete u svrhu rata. Krajnji ishod - 70 milijuna mrtvih - brojka koja čini ovaj događaj najkrvavijm sukobom u ljudskoj povijesti.

[You must be registered and logged in to see this image.]

02. rujna 1945. - Kapitulacija Japana. Potpisana je na američkom ratnom brodu Missouri. Time je završio Drugi svjetski rat.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Geronimo, točnije Goyathlay, odnosno Onaj Koji Zijeva, je indijanski vojni vođa Chiricahua Apača koji se borio protiv Meksika i Sjedinjenih Država i njihovog širenja u zemlji Apača u 19. stoljeću. Brojne su priče o tome tko ga je zarobio. Najvjerojatnija je ona da ga je na današnji dan uhvatila grupa vojnika na čijem čelu je bio Henry Lawton. Njegov zadatak bio je progoniti, svladati, uhvatiti i dopremiti Geronima u SAD, živog ili mrtvog. To se i dogodilo 1886.; Geronimo je uhvaćen i tako je završio posljednji veći američko-indijanski rat.



Prešao je na kršćanstvo, ali su ga zbog kockanja izopćili iz Crkve. Jahao je na paradi kada je ustoličen Theodore Roosevelt.
Preživljavao je prodavajući razglednice i slične stvari, a umro je u Fort Sillu sa 80 godina od upale pluća.

A Komanči , Navajo i Arapaho indijanci su služili u američkoj vojsci i bili su u Thunderbird diviziji. Poglavica Komanča Quanah Parker

[You must be registered and logged in to see this image.]

Svi su veliki indijaneri na kraju završili jadno i slično.

07. rujna 1566. godine umro je Nikola Šubić Zrinski, jedan od najvećih i najslavnijih velikana hrvatske povijesti.
Nikola je ratovao protiv Turaka još od svoje rane mladosti i prošao kroz mnogobrojne okršaje. Kao vješt vojnik istaknuo se već u svojoj 21. godini u obrani Beča 1529. car Karlo V. nagradio ga je tada konjem i zlatom. Osobito se proslavio 1542. godine kad je s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti. Građani i suvremenici su naveliko slavili njegovo junaštvo, govoreći da ga je sam Bog poslao. Zbog njegovog junaštva i Jurišićeve potpore, kralj Ferdinand I. ga je 24. prosinca 1542. izabrao za hrvatskog bana.
Godine 1566. sultan Sulejman I. kreće s više od 100.000 vojnika i 300 topova na šesti vojni pohod s ciljem da osvoji Beč i potom čitavu Europu. Tako Sulejman I. dolazi do grada Sigeta da sredi "stare račune" sa sigetskim kapetanom. Zrinski (tadašnji gospodar Međimurja i zapovjednik Mađarske južno od Dunava) je dobro opskrbio grad, te je prije velike i sudbonosne bitke tražio od svojih 2500 ratnika, koji su velikim dijelom bili Hrvati, da mu obećaju poslušnost i vjernost do smrti. Prije toga sam je prisegnuo ovim riječima: "Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!"
Opsada je počela 5. kolovoza i trajala je punih mjesec dana. Kako se sigetska posada junački branila i pritom nanosila teške gubitke turskoj vojsci, veliki vezir Sokolović poslao je Zrinskom strjelicu s pismom u kojem mu je obećao da će mu darovati čitavu Hrvatsku ako mu preda Siget. Malo poslije Sulejman šalje dokaz Zrinskome da su mu zarobili najstarijeg sina Jurja u Međimurju, te traži da mu preda grad ukoliko ga želi živa, a potom su poslali više pisama na hrvatskom, mađarskom i njemačkom jeziku, u kojima su pozivali branitelje da uludo ne gube glave, nego neka se predaju pa će ih sultan još i nagraditi. Iako su znali da ne postoje nikakvi izgledi da im pristigne pomoć, Zrinski i branitelji se nisu ni jednog trenutka pokolebali nego su ostali vjerni svojoj prisezi.
Tako su od jutra do mraka branitelji i dalje nastavili uspješno odbijati mnogobrojne juriše, nanoseći teške gubitke turskoj vojsci. Sultan Sulejman I. je iznenada umro 4. rujna, ali veliki vezir Mehmed-paša Sokolović vješto je zatajio njegovu smrt, da njegova iscrpljena vojska ne bi izgubila moral. Nakon što su 7. rujna vatrenim strijelama i loptama zapalili grad, Turci su očekivali predaju, ali Zrinski i preživjeli junaci provalili su iz grada, te su junački poginuli, skupo prodajući svoje živote. Nakon što je Juraj Horvat topom napravio prolaz kroz tursku skupinu kod pokretnog mosta, Nikola Zrinski krenuo je u proboj iz utvrde. Najprije je pucao iz samokresa, a zatim Turke nastavio sjeći sabljom. U neravnopravnoj bitci, Turci su Zrinskog triput pogodili iz arkebuza, dvaput u tijelo i jednom u glavu. Kada je pao s konja, okružili su ga njegovi vitezovi kako bi ga obranili. Među ostalima, poginuli su plemići Vuk Papratović, Nikola Kobač, Petar Patačić, Lovro Juranić i Đorđe Pozojević.
Mrtvom Nikoli Zrinskom janjičarski je zapovjednik dao odsjeći glavu. Truplo mu je pokopao Mustafa Vilić iz Banja Luke, nekadašnji Nikolin zarobljenik. Glavu hrvatskog bana, jednog od najvećih europskih junaka onoga vremena, vezir Mehmed-paša Sokolović poslao je svom bratiću budimskom paši Mustafi. Ovaj ju je, pak, kao opomenu poslao carskom generalu Egonu od Salma. U tabor carske vojske kod grada Jura (Győr) glava Nikole Zrinskog dopremljena je 14. rujna. Nikolinu su glavu 18. rujna preuzeli njegov sin Juraj (IV.) Zrinski, zet Baltazar Batthyány i svak Franjo Tahy. Donijeli su je u Čakovec, a pokopana je u obiteljskoj grobnici Zrinskih u kompleksu pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni, lokalitetu nedaleko Čakovca, uz grob Nikoline prve supruge Katarine Frankopanske.
Junačko djelo Nikole Zrinskog, ili kneza Mikule, kako su ga još zvali, izazvalo je divljenje čitave tadašnje Europe, koja ga je nazvala novim Leonidom. Znameniti francuski kardinal Richelieu, ministar na dvoru kralja Luja XIII, napisao je ovo: "Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu." Četvorica preživjelih sigetskih branitelja su kasnije otkupljeni, a među njima su bili nećak Zrinskog Gašpar Alapić, te komornik Franjo Črnko, koji je kasnije na hrvatskom, njemačkom i latinskom jeziku vjerno i potanko opisao sigetsku katastrofu. Kako su iscrpljeni Turci izgubili više od 30 000 vojnika, nije im bilo druge nego da odustanu od invazije na Beč i Europu.
[You must be registered and logged in to see this image.]

bojnik (citat):

02. rujna - Kapitulacija Japana.
Potpisana je na američkom ratnom brodu Missouri.
Time je završio Drugi svjetski rat.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada sam pogledao ovu sliku kako Japanac potpisuje kapitulaciju sjetih se nečega.
Gledao sam na televiziji snimku ovoga događaja.
Prilikom potpisivanja ove kapitulacije došlo je do pogreške.
U ovoj knjizi je već bio napisan tekst kapitulacije a ispod teksta su bila imena i prezimena sudionika ovoga događaja.
Međutim od uzbuđenja i od nepažnje došlo je do pogrešnog potpisivanja.
Jedan od sudionika se potpisao na krivo mjesto tako da su i svi ostali se morali potpisati na krivim mjestima.
A kada su to vidjeli što je napravljeno ovaj Japanac je tražio od Amerikanaca da se to ispravi jer ovakav dokument je nevažeći.
Međutim Amerikanci su tada ponizili Japance tako da su uzeli tu knjigu sa potpisima i otišli su ne davajući priliku pedantnim Japancima da se ispravi greška.

Najupečatljivija ličnost ovog događaja je američki general (i maršal filipinske vojske) Douglas MacArthur (link), na slici stoji naspram japanaca.

MacArthur se pojavio na ceremoniji nakon japanskog potpisivanja. Na slici je gen. Suterland.
MacArthur nije propustao priliku za teatralni nastup.

Veoma me podsjetio likom a sada se prisjećam da je i tu napravio neki gaf u svom stilu.
A nisam obratio pažnju na još jedan detalj, specifičnu šapku koju je nosio MacArtur (kombinacija američkih i filipinskih oznaka).

U to vreme generali su imali pravo da sami kreiraju svoju uniformu . Vecina ga nije koristila ali MacArtuhur i Patton jesu.

Dva izrazita osobenjaka, a Patona smatram jednim od najsposobnijih generala II svjetskog rata.

Na današnji dan 08. rujna 1943.godine, kapitulirala je fašistička Italija, točnije Primirje s Italijom (talijanski: Armistizio di Cassibile) bilo je primirje potpisano između Saveznika i Italije 3. rujna 1943., a time je Italija prešla na stranu Saveznika. Službena objava kapitulacije dogodila se 8. rujna 1943.

Poštovani Forumaši, glede upoznavanja poviestnih događanja koje su se dogodila na današnji dan, otvaram temu uz naglasak apolitičnosti iste, poželjne su diskusije o navedenim događajima uz nadopune podataka koje nismo mogli naći na internetu, moli samo događaje iz vojne poviesti, hvala Vam unaprijed.
Za početak:
 na današnji dan 09. rujna 1493. godine zbila se Krbavska bitka, u koje je izginuo "...cvijet hrvatskog plemstva..." u bitci sa turcima.
Ista se odvijala na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina. Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva.
Krbavska je bitka označila propadanje cjelovitosti hrvatskih zemalja, jer nakon Krbavske bitke Hrvatska nije više zemljopisno skladna, kao što je zapravo bila u 14. i 15. stoljeću. To stalno nastojanje, još od srednjeg vijeka, da se što čvršće povežu sjever i jug Hrvatske s Krbavskom je bitkom ili propalo ili bilo krajnje teško osigurati, za stoljeća unaprijed.
Krbavska bitka bila je na neki način uvod u Mohačku bitku, u kojoj je poginuo kralj Ludovik II. Jagelović , te ulazak Hrvatske u sastav Habsburške monarhije, čime je neposredno određena i budućnost hrvatskog naroda dugi niz stoljeća.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 10. rujna 1942.g. u Podgori utemeljena Partizanska ratna mornarica.

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Podgori je bio začetak Mornarice NOVJ, kasnije prerasla u JRM. Naime formiran je prvi mornarički stožer, odnosno Sekcija za ratnu mornaricu , Primorski vod i Mornarička stanica.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Povijestnica JRM

Partizani su tijekom Drugog svjetskog rata koristili velik broj manjih brodova kojima su izvodili napade na talijanske konvoje u Jadranu. Nakon rata, JRM je koristila brojne njemačke i talijanske podmornice, razarače, minolovce i desantne tenkonosce koji su bili zarobljeni tijekom rata ili su dobiveni u sklopu ratnih reparacija. Od SAD-a je u kasnim 1940-ima nabavljeno osam torpednih čamaca no većina tih jedinica je uskoro otpisana jer su zastarjele.
Moć JRM je povećana tijekom 1960-ih kada je iz SSSR-a dopremljeno deset raketnih čamaca klase Osa-I i četiri torpedna čamca klase Shershen. Za Shershene je kasnije dobivena i licenca tako da je u Jugoslaviji izrađeno još 11 brodova.
1980. i 1982. iz SSSR-a su dostavljene dvije raketne fregate klase Koni pritom dobivši nazive VPBR-31 Split i VPRB-32 Koper (VPBR = Veliki Patrolni BRod). 1988. na osnovu klase Koni, u Kraljevici su izrađene dvije domaće fregate klase Kotor: VPBR-33 Kotor (1986.) i VPBR-34 Pula (1988.). Još tijekom 1960-ih SFRJ je razvila mogućnost izrade domaćih podmornica. 1990. glavna napadačka podmornica je bila klasa Sava koja je bila naoružana s šest torpednih cijevi promjera 533 mm (u službu ušla 1978.), a ranije tijekom kasnih 1960-ih u službu su ušle i tri manje podmornice klase Heroj koje su bile naoružane s četiri torpedne cijevi. Tada već zastarjele, dvije podmornice klase Sutjeska su uglavnom korištene za potrebe obuke mornara te su na početku 1980-ih povučene. Zadnja izrađena klasa podmornica su diverzantske podmornice klase Una s šest napravljenih plovila a korištene su za prijevoz diverzanata i minopolaganje unutar neprijateljskog područja. U to vrijeme je izrađena i mokra ronilica R-2 Mala koje su korištene za podvodne radove i za potrebe specijalnih postrojbi.
Od brodova za izvođenje brzih raketnih napada, osim sovjetskih Osa I, JRM je raspolagala sa šest raketnih topovnjača (RTOP) klase 401 (Končar). Izrađene su na temelju švedskog dizajna a bile su naoružane s dvije P-15 rakete i Bofors topovima za protuzračnu obranu. Patrolni brodovi su uglavnom korišteni za ophodnju granica te protupodmorničku borbu. U trenutku raspada SFRJ najnoviji ophodni brodovi su bili klase Mirna s 11 izrađenih plovila, ranije tijekom 1960-ih je izrađeno i pet brodova klase C-80, a u službi su bili i protupodmornički brodovi klase Kraljevica.
JRM je raspolaga s flotom minolovaca koja je za ono vrijeme smatrana adekvatnom. Korišteni su minolovci klase Vukov Klanac te određen broj drugih brodova koji su mahom izrađivani na stranim dizajnima. U skladu s ondašnjom doktrinom JRM je tijekom 1980-ih koristila veći broj desantno-jurišnih čamaca (DJČ) koji su trebali osigurati dobru povezanost s otocima.
Obalne bitinice su bile opremljene raketama zemlja-zemlja i topovima. Raketni sustavi su uključivali mobilni sustav Rubež i jugoslavenski BROM. Topnički sustavi su bili raznolikih izvora. Korišteno je preko 400 88 mm, 122 mm, 130 mm i 152 mm topova koji su nabavljeni iz SSSR-a, SAD-a, poslijeratne Njemačke i iz domaćih tvornica.

Napadi 11. rujna 2001. godine bili su niz koordiniranih napada protiv Sjedinjenih Američkih Država koji su se dogodili u utorak, 11. rujna 2001. godine. Prema službenom izvještaju Povjerenstva 911, 19 osoba u službi Al-Qaide, mreže militantnih islamističkih organizacija, otelo je četiri američka zrakoplova. Dva su udarila u Svjetski trgovački centar (WTC) na Manhattanu u New Yorku, po jedan u svaki neboder u 17 minuta razlike, ubrzo nakon čega su se oba nebodera srušila. Treći je zrakoplov udario u Pentagon, glavno sjedište Ministarstva odbrane SAD-a u općini Arlington, državi Virginiji. Četvrti se zrakoplov srušio u ruralnom dijelu općine Somerset u Pennsylvaniji 130 km istočno od Pittsburga nakon što su putnici pružili otpor otimačima.
Izvještaj Povjerenstva 911 je pokazao da su napadači pretvorili otete zrakoplove u najveće samoubilačke bombe u povijesti te su izvršili najubitačnije napade ikad počinjene protiv Sjedinjenih Američkih Država. Napadi 11. rujna su relativno najznačajniji događaj koji se do sada dogodio u 21. stoljeću u smislu općih ekonomskih, socijalnih, kulturnih i vojnih posljedica koje su uslijedile u toj državi i mnogim drugim dijelovima svijeta.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na današnji dan 12. septembra 490. p.n.e. - na istočnoj obali Atike kod Maratona Atinjani su pobedili deset puta brojniju vojsku persijskog cara Darija (9.000 prema 100.000 ratnika). U bici su poginula 192 grčka vojnika, a Persijanaci su imali oko 6.000 mrtvih. Vest o pobedi u Atinu je doneo glasnik Filided pretrčavši 40 kilometara, nakon čega siromak je umro od premora. Posle te bitke Perzijci više nikad nisu pokušali zauzeti Grčku, što je omogučilo rascvet starogrčke kulture, pa su tako posledice te bitke imale jake politčke i privredne konotacije. Po tom događaju se u modernom vremenu zove i najduža trka u atletici - Maraton.

Precizno se ovaj izraz upotrebljava za trku na 42,195 m (26 milja i 385 jardi), mada se naziv Maraton ponekad koristi kao termin za bilo koju atletsku disciplinu koja zahteva veliku izdržljivost. Pa se tako prema izvješču londonskog Telegrafa i svetsko prvenstvo u trci, koje se odvija na dužini 33 cm ubraja među Maraton, kako je puž Zummer uložio velike napore, da je tu duljino, kao pobednik 26. svetskog prvenstva u trci puževa u selu Kongem u Norfoku, na istoku Engleske, svladao svega za 3 minute i 23 sekunde. Ali ipak svetski rekord, kao najbolji maratonac, još od davne 1995 n.e. drži puž Arči, koji je istu stazu uz nadpužje napore prešao za svega samo dva minuta.

Prema grčkom istoričaru, Herodotu, Filipides je u stvari trčao od Atine do Sparte te navodi, da su legendu, da je trčao od Maratona do Atine izmislili kasniji autori, što ide na ruke Međunarodnome Olimpijskome Komitetu, koji zaista zvanično procenjuje razdaljinu od Maratonskog bojišta do Atine na svega 34,500 km (21,400 milja) i pri tom službeno sasvim zanemaruje širi termin Maratona, bez obzira na zahtevanu veliku izdržljivost i uložene napore.

Istaknuti je važno, kako se isto tako po glasniku te bitke, trčevši on u stvarnosti 42,195 km ili samo 34,500 km, naziva trkačko društvo populara -  DLT Filipides, koje je osnivano  1992 n.e. i broji oko 50 članova iz područja opštin Nova Gorica, Šempeter-Vrtojba i Vogrsko, te svake godine organizira trčanje na uzvišicu Sabotin, gdje je nekad stajao napis NAŠ TITO, a sad stoji samo napis TITO, kao da on ne bi bio naš. U drugo ruku, neki eksperti, kažu kako je samoumjevno, da je on naš, pa ne treba da stoji ispred toga još i napis, da je naš. No, sigurno je, da imadu stručnjaci različita tumačenja oko toga, kako je i relativna duljina Maratona što ga pretrčao Filided i u izuzetno retkim su stvarima jednoglasni tako, ko što su znastvenici složni u studiji objavljeni u Asian Journal of Andrology, kojom je utvrđeno, da što je manji odnos između duljine kažiprsta i prstenjaka desne ruke (što je kažiprst manji od prstenjaka), to je duža čuna. Kakva je bila korelacija Atinjanima između kažiprsta i prstenjaka, sad je  za nazad veoma teško utvrditi ali je moguče reči da su svakako imali muda veča nego su jih imali stari Persijanci. 

[You must be registered and logged in to see this image.]

13. rujna 1943.g. narodno oslobodilački odbor za Istru donio je odluku o priključenju Istre matici Hrvatskoj.
Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. o kojoj se u Istri doznalo kasno poslijepodne istoga dana, narod Istre počeo je skidati fašistička obilježja s dotadašnjih upravnih zgrada. Sljedećeg dana, 9. rujna započeo je opći ustanak naroda Istre i u tijeku nekoliko narednih dana razoružano je oko 8 600 talijanskih vojnika, kojima valja dodati jedinice karabinjera i fašista. Pod oružjem se našlo oko 10 000 Istrana, te je do 11. rujna oslobođen gotovo cijeli poluotok osim Pule, Fažane, Brijuna i Vodnjana. U takvim je okolnostima 13. rujna 1943. započeo skup kojemu je na čelu bio Joakim Rakovac. Odmah nakon njegova pozdravnog govora Ljubo Drndić pročitao je Proglas Okružnog NOO-a za Istru, nositelja nove vlasti o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda. Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti.
U pravnom smislu, Narodnooslobodilački odbor je predstavljao tijelo jedne oružane pobune: međunarodno pravo priznaje pobunjenicima status zaraćene strane (koja mora poštivati međunarodno ratno pravo, i čiji su pripadnici zaštićeni kao vojnici - ne kao kriminalci) i bilježi dugi popis takvih pobuna čiji su rezultati naposljetku pravno priznati. Naprosto su predstavnici naoružanog naroda koji su u tom trenutku vojno ovladali skoro čitavom Istrom (ustanici nisu ušli jedino u Pulu) deklarirali cilj svoje pobune, i zatražili da im se iz Hrvatske pruži ruka kojom će se pripojenje Istre Hrvatskoj prihvatiti.
U odluci od 13. rujna 1943. godine se niti jednom rječju ne spominje Jugoslavija, makar je predsjedavajući Joakim Rakovac bio član Komunističke partije Jugoslavije.

[You must be registered and logged in to see this image.]