CRTICE IZ POVIJESTI - (H)ISTORIJE

Volim povremeno pročitati neku zanimljivost iz povijesti i to postaviti na forum. Međutim, često puta naiđem na zanimljive priče ili podatke, ali za koje sam zakasnio da ih postavim u temu "Na današnji dan". 
Teme koje ću postavljati su one koje će me zaintrigirati kod čitanja. Nadam se da ćete se i vi ostali priključiti sa svojim prilozima. 
I odmah da se ogradim - neću prepričavati ove zanimljivosti kako ne bi ostale nepotpune i neuvjerljive. Zato ću postavljati čitave članke.

Izvor "Povijest.hr"


Američki vojnici koji su čuvali Sadama Huseina do smaknuća plakali su kad je ovaj obješen:
“Okrenuo se i oprostio od nas. Rekao je da smo mu bili prijatelji”

[You must be registered and logged in to see this image.]Fotografija: Encyclopedia Britannica

U ožujku 2003. godine, SAD i Velika Britanija pokrenule su invaziju na Irak, pod opravdanjem da Sadam Husein gomila oružje za masovno uništenje. Otpor iračke vojske slomljen je za tri tjedna, no Husein je nestao u vidu lastina repa. Washington je ponudio rekordnih dvadeset pet milijuna dolara za uhićenje svrgnuta iračkog diktatora, a u tzv. “Crvenoj zori”, možda najvećem “lovu na čovjeka” u povijesti, sudjelovalo je gotovo šest stotina vojnika.
Konačno, nakon osam mjeseci potrage, neprijatelj nad neprijateljima pao im je u ruke. Husein je uhićen 13. prosinca 2003. na farmi u gradiću ad-Dawru, nedaleko od njegovoga rodnog Tikrita. Pronađen je u rupi specijalno dizajniranoj za skrivanje jedne osobe, s ugrađenim ventilacijskim sustavom i poklopcem od stiropora na vrhu. U “rupu za štakore”, kako su osebujnu nastambu nazvali, Amerikanci su htjeli “zafitiljiti” granatu, no Husein se odlučio predati. Nekadašnji gospodar života i smrti izgledao je poput skitnice, zarastao u bradu, prepun buha i slomljenog pogleda.
Sadamu Huseinu suđeno je na iračkom sudu, čiji legitimitet ovaj nije priznavao. Dana 5. studenog 2006. godine, osuđen je na smrt zbog zločina protiv čovječnosti. U dva mjeseca, koliko je čekao izvršenje presude, njegovu ćeliju u Bagdadu čuvali su američki vojnici. Neočekivano, prema čovjeku kojeg su isprva mrzili za to vrijeme počeli su gajiti gotovo  prijateljske osjećaje.

Vic, kako su ga nazivali (akronim od “Very Important Criminal”), u svojim posljednjim danima pisao je poeziju te brinuo o malenom vrtu koji su mu dopustili posaditi ispred ćelije. U noćnim satima, slušao bi radio i pušio cigaru. Katkad su mu se u tim aktivnostima, uz malenu električnu grijalicu, znali pridružiti i njegovi čuvari.
Dana 30. prosinca 2006. godine, u 6:00 sati po lokalnom vremenu, “bagdadski krvnik”  pogubljen je vješanjem. Njegovi stražari, prema vlastitom priznanju, u tom trenutku su osjećali iskrenu tugu. “Osjećao sam se kao sam ga iznevjerio”, ispričao je jedan od njih, vojnik iz Ohija Adam Rogerson. “Gotovo da sam se osjećao kao ubojica, kao netko tko je oduzeo život čovjeku s kojim se zbližio”.

Rogerson je otkrio i koje mu je riječi Husein uputio na rastanku, kad su ga odvodili na stratište: “Okrenuo se i oprostio od nas. Rekao je da smo mu bili prijatelji. Neki od nas su plakali, a on je bio tužan zbog toga. Bilo je.. Ludo. Sudjelovao sam u mnogim borbama, no ništa ne može pripremiti čovjeka za takvu situaciju”. Rogerson priznaje da je do današnjeg dana ostao traumatiziran tim iskustvom, napose nehumanim načinom postupanja s diktatorovim truplom. “Svakodnevno živim s tim demonima. Suđeno mu je zbog njegovih zločina i dobio je kaznu kakvu je dobio. Ne kažem da je nije zaslužio. Kažem da, kao 22-godišnji vojnik, možda nisam bio spreman za to”.
Priče stražara, mahom mladića koje su nazivali “Super dvanaestoricom”, prenesene su u knjizi “The Prisoner in His Palace” autora Williama Bardenwerpera.

Ma evo i ja se odmah rasplakah

Tko plače nad Halabdžom i 5 tisuća Kurda, žena i djece koje je Sadam pomorio plinom?

Nemam pojma, pitaj američke vojnike koji su ga čuvali. Možda ti poklone knjigu.

Hvala, ne treba!

Nikad nije kasno, Ameri su to. Snimit će oni i film o tome.

Najsmrtonosniji zračni napad u povijesti:
Pakao u Tokiju premašio sve Danteove krugove pakla

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ono što se dogodilo u Tokiju u noći s 9. na 10. ožujak 1945. godine, izvan je i Danteove vizije pakla. Vjerojatno bi on, da je taj napad doživio ili bio njegovim suvremenikom, proširio svoju viziju pakla barem još jednim krugom. 


Paklena operacija Meetinghouse
Operacija nazvana Meetinghouse izvedena je sa zapaljivim bombama, a u njemu je sudjelovalo više od 300 američkih bombardera B-29, s više od 1500 tona zapaljivih bombi. U tom je napadu procjenjuje se poginulo 100 000 Japanaca, a prema nekim računicama moguće i da je broj žrtava bio i za 50 posto veći. U svakom slučaju broj žrtava bio je veći od broja koji će “odnijeti” atomske bombe nekoliko mjeseci kasnije. Kao i sve, i ovaj napad je imao svoje uzroke. Amerikanci kažu da je to bila osveta za Pearl Harbor, ali bilo je raznih osveta, kao i bombardiranja i ranije. Ako bismo ovu operaciju nazvali "osvetom", onda se ona uklapa u "ratne običaje". No, ako je u pitanju napad na civile, tada je u pitanju ratni zločin, iako je jedan od ciljeva bio i demoralizirati Japance i što prije završiti rat. 
No, kako ja nisam mjerodavan - evo što kaže službena povijest:

Američka osveta za Perl Harbor
Nakon što su Japanci izveli napad na američku luku Pearl Harbor, na havajskom otoku Oahu 7. 12. 1941., Amerikanci su se odlučili osvetiti. Naime, Japanci su ovim iznenadnim napadom uništili velik dio američke flote, što je omogućilo višemjesečnu prevlast japanskih snaga na području Tihog oceana. Sjedinjene Države su se lagano, ali sigurno pripremale za osvetnički čin, pa im je prva briga bila vezana uz zauzimanja otoka, koji su bili dovoljno blizu Japanu kako bi mogli svoju osvetu provesti u djelo. Bila je to pomno osmišljena strategija u sklopu koje su nakon zauzimanja Marijanskih otoka, mogli početi s gradnjom vojnih baza, a odatle onda krenuti u dugo iščekivanu akciju.

Zapovjedništvo nad zračnim napadima preuzima general LeMay
Japanci su imali nesreću da je zapovjedništvo nad zračnim napadima, početkom 1945., preuzeo general Curtis LeMay (vidi fotografiju), koji je bio iznimno brutalan, ali učinkovit. On je došao na čelo zračnih snaga jer su rezultati napada iz zraka na području Japana bili iznimno loši. Bilo je očito da se na području Azije ne mogu primjenjivati iste taktike ratovanja, kao u Europi. Misije su se često otkazivale, što se pripisivalo kukavičluku pilota te je zbog toga uveden režim straha.
Novi general se naveliko prijetio pilotima da će ih u slučaju ponovljenih prekida misija odvesti pred vojni sud, a pri tome se nije libio posegnuti za ostvarivanjem svojih prijetnji. Nakon toga situacija se naglo promijenila u korist LeMaya i njegove politike postizanja rezultata. General LeMay se “proslavio” zračnim vatrenim napadima na japanske gradove.
Ono što se mora priznati ovom generalu je da je iste zahtjeve postavljao pred sobom, kao i pred drugima. Kao dobar strateg napravio je ključne izmjene u tehnici bombardiranja. Pomno je analizirao utjecaj vremenskih prilika na rezultate bombardiranja, kao i efikasnost napada s većih visina. Nakon provedene analize uveo je noćno umjesto dnevnog bombardiranja, a promijenio je i druge elemente u taktici napada. Naime, precizno bombardiranje s velikih visina pokazalo se u Japanu neučinkovitim s obzirom na tamošnje vremenske uvjete koji su bili, između ostalog, vjetroviti. Odlučio se za napade zapaljivim bombama jer su japanske kuće bile građene na tradicionalan način primjenom drveta i papira, što ih je činilo lakom metom za uništenje. Prije operacije Meetinghouse ovaj je general izjavio da SAD-e mora konačno prestati lupati muhe i početi s bacanjem gomile gnoja.


“Genijalan” zločinački plan
Upravo je general odlučio da se kobnog dana u ožujku 1945., s aviona skinu sve nepotrebne stvari kako bi zračni napad bio učinkovitiji. Ta je mjera omogućila da se u avione ukrca duplo više bombi. Nakon brifinga pred napad svi su bili uvjereni u dvije stvari, da je general LeMay zbilja manijak i da mnogi neće doživjeti sutrašnji dan. I bili su u pravu jer se čak 90 pilota nije vratilo s misije.
Napad je počeo dok su Japanci spavali. Tog paklenog dana grad je bio neuobičajeno suh za to doba godine. Udari vjetra su bili jaki, što je sve išlo u prilog planu generala LeMaya. U Tokiju nisu postojala skloništa za zračne napade jer su vlasti smatrale da će to naštetiti moralu.
Sirena se oglasila u Tokiju već u 22 i 30, no uspavani stanovnici grada nisu se uglavnom na to osvrtali. Tokio je do tog trenutka samo pretrpio jedno manje bombardiranje noću pa se stanovnici glavnog grada nisu uzrujavali. Kada je napad počeo, oko jedan sat po ponoći, pokazalo se da grad i uopće infrastruktura nisu spremni za suočavanje s onim što je slijedilo. Napad zrakoplova nije imao klasičnu formaciju već su bombarderi dolazili u kontinuitetu jedan iza drugoga.
Kažu da je temperatura na nekom mjestima nakon bombardiranja dosezala 1800 stupnjeva te bi tu nestalo kisika, a ljudi bi se ugušili. Uslijed visokih temperatura bili bi i doslovno ispečeni. Od vrućine planula bi im odjeća kao i kosa. Prozorska stakla  su se pretvarala u gustu tekućinu. Zbog činjenice da su napadnuti vatrenim bombama, dio ljudstva nastanjen bliže  školi u kojoj je postojao veliki bazen krenuo je prema njoj. Iako se ovo moglo činiti dobrom idejom, nije to bila, preko tisuću ljudi izgubilo je ovdje živote. Bazen je na početku napada bio pun vode, ali ujutro je bio potpuno prazan, ako ne računamo tijela.


Pakao na Zemlji
Napadi su trajali do oko tri sata ujutro. U tom je razdoblju ispušteno oko pola milijuna bombi. U osnovi bio je to pakleni napad na civile jer su vojno sposobni bili mobilizirani i na dužnosti izvan grada. Piloti su u svojim izvještajima naveli da se prilikom ispuštanja bombi osjećao miris izgorenih ljudskih tijela.
Napadi su nastavljeni nakon toga 14. i 18. travnja te 24. i 26 . svibnja. U prvoj noći bilo je uništeno 99 posto grada. Bombardirani su i drugi gradovi Nagoya, Osaka i drugi. Ovaj su napad, poslijeratni vojni analitičari proglasili ratnim zločinom protiv čovječnosti jer se ovdje ciljano išlo na uništavanje ljudskih života i to onih civilnih. Američka vojska prepoznala je u fanatičnom Curtisu LeMayu “zlatnu koku” za ostvarivanje daljnjih američkih ciljeva.
Kasnije su njegovi strateški planovi i taktike obilato korišteni prilikom pokretanja zračnih napada na Sjevernu Koreju i Vijetnam. General je imao i svoju viziju obračuna s Rusima u vidu preventivnih nuklearnih napada na Sovjetski Savez tijekom Kubanske raketne krize u listopadu 1962. godine, što je na kraju nasreću odbačeno.

Ovaj je događaj zorno posvjedočio da povijest pišu pobjednici zbog čega mu se nikada nije posvetila adekvatna pozornost. Isto tako se nije postavilo ključno pitanje moralne odgovornosti za ono što je učinjeno u ime osvete i rata, u kojem su stradali gotovo isključivo civili

Na jednoj od tema Foruma ( Kraljevina Jugoslavija) postavilo se pitanje što je bilo sa Đorđem Karađorđevićem, starijim bratom regenta Aleksandra Karađorđevića, i kako to da ga ni jedna vlast nije zatvorila nego je mirno živio i preminuo u Beogradu 1972. g.

Rođen je u Cetinju 1887. godine i bio je najstariji sin srpskog kralja  Petra I i kao takav prijestolonasljednik, ali je 1909. godine abdicirao nakon što je izbio nacionalni i međunarodni skandal jer je Đorđe pretukao na smrt svog osobnog slugu Stevana Kolakovića. Abdicirao je u korist svog brata Aleksandra.
Njegov spomenuti rođeni brat ga je dao zatvoriti 1925. u psihijatrijsku bolnicu u Gornjoj Topnici u Nišu, te su lažirani liječnički izvještaji da je neubrojiv i sl.te su ga iz nje oslobodili Nijemci 1941. kada su okupirali Jugoslaviju, znajući valjda kakva mu je nepravda nanijeta.
Također se vojno školovao u carskoj Rusiji, u kadetski korpus cara Aleksandra II.
Ime je dobio po svom djedu Crnom Đorđu odn. Karađorđu, osnivaču dinastije i kao što znamo vođi Prvog srpskog ustanka i na njega je imao naglu narav, što ga je dovelo do neprijateljstva sa Nikolom Pašićem i npr. Dragutinim Dimitrijevićem Apisom, kao i mnogim drugima iz toga doba.

Nakon abdikacije postaje princ i sudjeluje u oba balkanska rata i u 1. svj. ratu a teško je ranjen 1914. kod Krupnja.

Nakon 2. svj. rata sve članove Dinastije Krađorđević je nova vlast proglasila neprijateljima naroda i konfiscirala im svu imovinu, osim Đorđu kojega nisu dirali ( možda iz razloga koje je naveo drug Poručnik iako o tome nisam našao nikakvog pisanog traga). U poznim godinama se i oženio, ali sa suprugom Radmilom Radonjić, kršnom Crnogorkom iz Njeguša iz bratstva Radonjića nije imao djece.
Napisao je knjigu sjećanja " Istina o mome životu "  kojoj je napisao sve što je proživio a knjiga je doživjela i drugo izdanje.

Ja sam postavio to pitanje o princu Đorđu. Druže Doktore, hvala za trud i traženje informacija. 
U međuvremenu, i ja sam malo prekopavao po internetu i pronašao sam odgovor na ono što me je zanimalo. Čak i više od toga. 
U početku sam htio samo prepričati onaj dio koji se odnosio na život Princa pod okupacijom i nakon oslobođenja, ali pročitavši tekst o njemu zaključio sam da je zaslužio objaviti više od tih nekoliko informacija.
Ovom objavom ne želim princa Đorđa predstavljati kao pozitivca ili negativca. Sam tekst je blago rečeno "afirmativan" za imenovanog. Osobno sam stekao dojam da je bio veoma osebujne osoba, a u jednom trenutku presudno je utjecao na buduće događaje u svojoj i okolnim zemljama.
Na ovaj način želim ispraviti svoje neznanje iz povijesti, jer mi je do nedavno on bio potpuno nepoznat. Stoga prenosim čitav tekst, a upotpunit ću ga i fotografijama po mom izboru:


Nosio je ime svog pradede čuvenog vožda Karađorđa, a na njega je bio prgav i nagao, neobuzdan, nesalomiv, veliki patriota i hrabar poput kralja Leonide. Sve to su Srbi znali, zbog toga su ga voleli i poštovali i tolerisali njegovu narav, ljubavne avanture, poneka pijanstva, pa čak i ubistvo koje je počinio...ili nije.
Đorđe je zbog svih gore navedenih vrlina ili mana, zavisi iz kog ugla se posmatra bio najzagonetnija ličnost u Srbiji. I ako najstariji sin omiljenog srpskog kralja Petra Oslobodioca Karađorđevića nije vladao Srbijom, to pravo mu je po nekim istorijskim spisima oduzeto, a po zvaničnim sam se odrekao prestola u korist brata Aleksandra.
Ipak ostaje jedna činjenica koju niko ne može da pobije, a ona glasi da je Đorđe uvek bio sa svojim narodom, da od njega nije bežao, s njim je prolazio golgotu Prvog svetskog rata, put preko Albanije, front, a i ostao je u Srbiji i posle Drugog svetskog rata i ponekad se viđao sa Josipom Brozom Titom
[You must be registered and logged in to see this image.]

Princ Đorđe je rođen 8. septembra 1887. godine, na Cetinju, na dvoru knjaza Nikole, svoga dede po majci. Nakon njene smrti 1894. godine porodica se preselila u Ženevu, u ulicu Monetije br. 10, gde je Đorđe proveo naredne četiri godine. Nakon toga, njegovo novo odredište bila je Ruska imperija: tamo je pohađao vojnu školu, kao pripadnik Kadetskog korpusa cara Aleksandra II.
Prestolonaslednik je postao nakon Majskog prevrata 1903. godine i povratka njegove dinastije na vlast; prekinuo je školovanje i došao u Srbiju.


Mihailo Petrović Alas, njegov profesor matematike, često ga je vodio na pecanje, a koliko je bilo duboko prijateljstvo Đorđa i čuvenog Alasa spoznaćete u nastavku teksta.
Za vreme Aneksione krize (nakon što je Austrougarska 1908. godine pripojila Bosnu i Hercegovinu) davao je neodmerene i vatrene izjave, javno pozivao na rat sa Habzburzima, a na Pozorišnom trgu (sadašnji Trg republike) spalio zastavu Dunavske monarhije.
Događaj iz 1909. godine prema zvaničnoj istoriji, onoj bar koju učimo u školama ukloniće ga iz linije nasledstva. Đorđe je tad u naletu besa, šutnuo u stomak svog slugu Kolakovića, koji je od tih posledica kasnije preminuo. (Hmm, čini se da ga je "dobro šutnuo" - nap. goran9030)
Prema nezvaničnoj istoriji Đorđe je napao Kolakovića jer je odao njegovu tajnu ljubavnu vezu njegovom bratu Aleksandru koji ga je zbog nje ucenjivao.
Bilo kako bilo udario je Kolakovića, nesrećni čovek je preminuo, a Đorđe abdicirao. To su sve jedva dočekali tadašnji "gospodari" u Srba Nikola Pašić, Apis i ostala svita koja je više volela sa Aleksandrom, jer su smatrali da će s njim "lakše".
Ostaće upamćen i sukob princa Đorđa sa gospodarom iz senke generalom Petrom Živkovićem kojeg je javno prozivao da je, kako ga je sam zvao "pederčina".
Prema mnogim istoričarima odricanje od prestola princa Đorđa značajno je uticala na sudbinu Srbije i Srba jer, prema njihovim rečima Đorđe nikada ne bi stvarao Jugoslaviju, već isključivo Srbiju. (Ako bi ostao u predratnim granicama Srbije, time bi izravno utjecao na sudbinu svih naroda koji su kasnije činili Jugoslaviju - nap. goran9030). 
Da nije samo hrabar na rečima dokazao je tokom Prvog i Drugog balkanskog, a posebno tokom Prvog svetskog rata. Teško je ranjen u Bici na Mačkovom kamenu, kod Krupnja, septembra 1914. godine, gde se istakao svojim herojstvom.
Za razliku od mlađeg brata koji vojnu nikada nije video izbliza, stariji je bio u borbenom stroju sa senima svojih predaka.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Njegova golgota nije završena s krajem Velikoga rata, naprotiv. Rođeni brat i onaj general, kako ga je Đorđe nazivao "pederčina Živković" su ga 1925. godine stavili u psihijatrijsku bolnicu u Toponici kod Niša, možda zbog straha od narodne ljubavi prema njemu.


Tu je ostao sve do 1941. godine, kada su ga, velike li ironije iz nje oslobodili Hitlerovi nacisti.
Hitler mu je, prema predanjima nudio da bude kralj okupirane Srbije, bio je to Adolfov pokušaj da se reši Nedića, Ljotića i ostalih a da Srbe tako smiri što će na čelo Srbije postaviti njihovog idola.
Ipak, Đorđe je tu ponudu odbio bez razmišljanja, kao i ponudu da se vrati i živi na Belom dvoru.
Mnogo godina kasnije, u svojoj autobiografiji objavljenoj krajem šezdesetih godina, tragediju ovog ličnog oslobađanja od strane okupatora opisao je ovim pitanjem: "Zar je trebalo da ceo jedan narod, narod čiji sam i ja sin, izgubi slobodu, da bih je ja stekao?"


Rat je proveo u u centru Beograda, po svemu sudeći u svom stanu u Jevremovoj ulici, ali nikada ni jednim potezom nije dao legitimitet ni nemačkom okupatoru ni kvislinškoj vlasti Nedića i Ljotića. Pritom, bio je jedini Karađorđević u otadžbini.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije oslobodila Beograd, princ Đorđe se sastao sa generalom Pekom Dapčevićem i čestitao mu na pobedi, a ovaj mu je ponudio državni automobil i vozača, ali je Đorđe i to odbio, objasnivši da mu je dovoljan bicikl koji ionako već ima.
Komunisti (čitaj Josip Broz Tito) koji su svim ostalim pripadnicima dinastije zabranili povratak u zemlju njemu su dozvolili da ostane. I to ne zato što su nameravali da ga koriste u propagandne svrhe: vrlo malo ljudi je zapravo uopšte znalo da je on tu.
Pored toga, niko u socijalističkoj Jugoslaviji nije primetio njegovo navodno ludilo, pa se nameće zaključak da ga je brat na pravdi Boga držao u psihijatrijskoj ustanovi.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Inače, Đorđe se u poznijim godinama oženio Radmilom Radonjić, ali zakonitu decu nije imao.
Preminuo je 17. oktobra 1972. godine u Beogradu, a sahranjen je na Oplencu. Pored njega je 1993. godine sahranjena i Radmila.

Za ovaj fenomenalni tekst si zaslužio i plus ali to ne mogu učiniti jer sam izašao iz " bonusa".
Svaka čast druže Gorane!

goran9030 (citat):

Nosio je ime svog pradede čuvenog vožda Karađorđa.

Kada je Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije oslobodila Beograd, princ Đorđe se sastao sa generalom Pekom Dapčevićem i čestitao mu na pobedi, a ovaj mu je ponudio državni automobil i vozača, ali je Đorđe i to odbio, objasnivši da mu je dovoljan bicikl koji ionako već ima.

Nailazio sam na podatak da je on Peku Dapčeviću dao svoj automobil za potrebe NOV, i to mi je vjerovatnije nego da je Peko njemu nudio vozilo.

Moguće je i jedno i drugo. Pitanje je samo da li je Đorđe uspio nabaviti vlastiti automobil za te tri godine okupacije i za čega mu je služio?
Ipak je on praktički 16 godina prije toga proveo u "bolnici". Nisam uvjeren da je za to vrijeme imao na raspolaganju neko vozilo. A isto tako, prema onome što sam pročitao o njemu (iako i opet kažem da mu je tekst prilično naklonjen), sumnjam da bi prihvatio neko vozilo od okupatora.

I ja imam dojam da princ Djordje kao budući kralj ne bi stvarao Jugoslaviju. Dakako to nikad nećemo saznat.

U tom slučaju, politička karta Balkana bi danas vjerojatno potpuno drugačije izgledala. 
Naravno, ako bi ostavio Srbiju u granicama od prije 1914.  
Možda je nešto od toga opisano u njegovoj knjizi. Naišao sam na zanimljiv podatak;
Knjiga se zove "Istina o mome životu", a štampana je 1969 u ljubljanskom "Delu" i to ćirilicom. 
Knjigu je nakon toga u dva navrata na slovenskom jeziku objavljivala Državna založba Slovenije. 
Sva izdanja su objavljena u vrijeme SFRJ.

goran9030 (citat):

Moguće je i jedno i drugo. Pitanje je samo da li je Đorđe uspio nabaviti vlastiti automobil za te tri godine okupacije i za čega mu je služio?
Ipak je on praktički 16 godina prije toga proveo u "bolnici". Nisam uvjeren da je za to vrijeme imao na raspolaganju neko vozilo. A isto tako, prema onome što sam pročitao o njemu (iako i opet kažem da mu je tekst prilično naklonjen), sumnjam da bi prihvatio neko vozilo od okupatora.

Nešto malo se pominje i u seriji "Senke nad Beogradom", ne znam koliko su istorijski pouzdane i kako je scenariasta došao do tih podataka...

Ako neko ima volju da procita (a viska para za kulturno uzdizanje)

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]

goran9030 (citat):

U tom slučaju, politička karta Balkana bi danas vjerojatno potpuno drugačije izgledala. 
Naravno, ako bi ostavio Srbiju u granicama od prije 1914.  
Možda je nešto od toga opisano u njegovoj knjizi. Naišao sam na zanimljiv podatak;
Knjiga se zove "Istina o mome životu", a štampana je 1969 u ljubljanskom "Delu" i to ćirilicom. 
Knjigu je nakon toga u dva navrata na slovenskom jeziku objavljivala Državna založba Slovenije. 
Sva izdanja su objavljena u vrijeme SFRJ.

Da, i danas bi imali nekoliko kraljevina kao što je i u Beneluxu

A evo i za one koji imaju volju da procitaju.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Stranice su u PDF formatu.
Besplatan download.

VBČ (citat):

goran9030 (citat):

U tom slučaju, politička karta Balkana bi danas vjerojatno potpuno drugačije izgledala. 
Naravno, ako bi ostavio Srbiju u granicama od prije 1914.  
Možda je nešto od toga opisano u njegovoj knjizi. Naišao sam na zanimljiv podatak;
Knjiga se zove "Istina o mome životu", a štampana je 1969 u ljubljanskom "Delu" i to ćirilicom. 
Knjigu je nakon toga u dva navrata na slovenskom jeziku objavljivala Državna založba Slovenije. 
Sva izdanja su objavljena u vrijeme SFRJ.

Da, i danas bi imali nekoliko kraljevina kao što je i u Beneluxu

U Crnoj gori nije isključena i ta mogućnost. Iz naziva je izbačeno "republika". Ima: Republika Srbija, Republika Hrvatska, Crna Gora, Republika Sjeverna Makedonija itd.

Kraljevina Crna Gora je morala bit očuvana!

goran9030 (citat):

U tom slučaju, politička karta Balkana bi danas vjerojatno potpuno drugačije izgledala. 
Naravno, ako bi ostavio Srbiju u granicama od prije 1914.  
Možda je nešto od toga opisano u njegovoj knjizi. Naišao sam na zanimljiv podatak;
Knjiga se zove "Istina o mome životu", a štampana je 1969 u ljubljanskom "Delu" i to ćirilicom. 
Knjigu je nakon toga u dva navrata na slovenskom jeziku objavljivala Državna založba Slovenije. 
Sva izdanja su objavljena u vrijeme SFRJ.

zasto bi ostavo Srbiju u granicama pre 1914 god kad je Srbija bila pobednik u prvom svetskom ratu?

PORUCNIK (citat):

U Crnoj gori nije isključena i ta mogućnost. Iz naziva je izbačeno "republika". Ima: Republika Srbija, Republika Hrvatska, Crna Gora, Republika Sjeverna Makedonija itd.

Nisam znao da je izbačena Republika! Kad to?

MA svaka čast!

Još se čudim zašto se ne obnavlja, nepravedno ukinuta, Kraljevina Crna Gora.

SFRJ, koliko znam, vrlo korektno je komunicirala sa potomcima dinastije Petrović i vjerujem da im je isplaćena naknada za nekretnine na Cetinju i po Crnoj Gori.
Ne znam šta je bilo sa vilom u Turskoj, koju je kralj (ili knjaz) Nikola dobio od sultana. Znam da im je bila preskupa za održavanje.

Baš bih volio obnovu Kraljevine

PORUCNIK (citat):

VBČ (citat):

goran9030 (citat):

U tom slučaju, politička karta Balkana bi danas vjerojatno potpuno drugačije izgledala. 
Naravno, ako bi ostavio Srbiju u granicama od prije 1914.  
Možda je nešto od toga opisano u njegovoj knjizi. Naišao sam na zanimljiv podatak;
Knjiga se zove "Istina o mome životu", a štampana je 1969 u ljubljanskom "Delu" i to ćirilicom. 
Knjigu je nakon toga u dva navrata na slovenskom jeziku objavljivala Državna založba Slovenije. 
Sva izdanja su objavljena u vrijeme SFRJ.

Da, i danas bi imali nekoliko kraljevina kao što je i u Beneluxu

U Crnoj gori nije isključena i ta mogućnost. Iz naziva je izbačeno "republika". Ima: Republika Srbija, Republika Hrvatska, Crna Gora, Republika Sjeverna Makedonija itd.

Kako stojite u pogledu dinastije Petrović? Ima li na životu neki direktan potomak zadnjeg kralja?

Ima mašala!

vladimir (citat):

goran9030 (citat):

U tom slučaju, politička karta Balkana bi danas vjerojatno potpuno drugačije izgledala. 
Naravno, ako bi ostavio Srbiju u granicama od prije 1914.  
Možda je nešto od toga opisano u njegovoj knjizi. Naišao sam na zanimljiv podatak;
Knjiga se zove "Istina o mome životu", a štampana je 1969 u ljubljanskom "Delu" i to ćirilicom. 
Knjigu je nakon toga u dva navrata na slovenskom jeziku objavljivala Državna založba Slovenije. 
Sva izdanja su objavljena u vrijeme SFRJ.

zasto bi ostavo Srbiju u granicama pre 1914 god kad je Srbija bila pobednik u prvom svetskom ratu?

Zemlje pobjednice su bile i Francuska i Velika Britanija, SAD, pa ipak nisu otkinuli pola Njemačke . 
Je li taj rat za Srbiju bio obrambeni ili ekspanzionistički?

goran9030 (citat):

Zemlje pobjednice su bile i Francuska i Velika Britanija, SAD, pa ipak nisu otkinuli pola Njemačke . 

goran9030 (citat):

Kako stojite u pogledu dinastije Petrović? Ima li na životu neki direktan potomak zadnjeg kralja?

Ima na videu iznad pogledaj i link.
Mislim da nisu zainteresovani za vladavinu, tek sentiment...

Stigla je onog đedova kletva...

Već sam napisao pitanje kada sam naišao na  taj video.
Čak bi bilo zgodno da obnovite kraljevinu, u nekom vidu ustavnu monarhiju. 
Pri tome bi kralj bio ono što je svim ovim našim državama predsjednik. Fikus koji predstavlja zemlju, a nema neke velike ovlasti. 
Bar ne biste imali troškova za predizborne kampanje i izbore. Još biste manje potrošili na održavanje kralja.

goran9030 (citat):

Već sam napisao pitanje kada sam naišao na  taj video.
Čak bi bilo zgodno da obnovite kraljevinu, u nekom vidu ustavnu monarhiju. 
Pri tome bi kralj bio ono što je svim ovim našim državama predsjednik. Fikus koji predstavlja zemlju, a nema neke velike ovlasti. 
Bar ne biste imali troškova za predizborne kampanje i izbore. Još biste manje potrošili na održavanje kralja.

Mač sa dvije oštrice.
Predsjednika možeš smijenit na izborima, potomka ne možeš...

Ne moraš ga ni smjenjivati kad ti služi samo u protokolarne svrhe. 
Tko u Engleskoj razmišlja o smjenjivanju Kraljice? A opet ona ne odlučuje baš ništa.

Ja sam u biti nekako monarhist

Zašto ne u zemljama gdje je to moguće. 
Kod nas se kraljevska loza zatrla prije puno stoljeća i ne bi bilo potrebno izmišljati je pod svaku cijenu.

Da tako je. Ne znam šta bi s Bosanskom lozom. Kraljica je pobjegla u Rim, ali su princ i princeza ako se ne varam prešli na islam. Princeza je umrala u Skopju gdje joj je i sad grob. A šta bi s princom?

Zar je Stjepan Tomašević Kotromanić imao nasljednika? I da je direktna loza poznata?

Ja sam čuo za dvoje djece. Kćer i sin.

Evo šta sveznajuća wikipedija kaže o tome: 
Stjepan Tomašević se dan 1. travnja 1459. godine vjenčao s Jelenom. Jelena je imala dvanaest godina kada se udala, a šesnaest kada je postala udovica. Da je Jelena rodila dijete, ona bi najvjerojatnije umrla od posljedica poroda jer je bila jako mlada. Treba napomenuti da je njena sestra Milica u dobi od četrnaest godina rodila sina Karla Toccu i da je umrla od porođaja. Najvjerojatnije je da Stjepan Tomašević nije imao djecu, ali izvori navode da su imali dvoje djece. Ako su ta djeca postojala onda su ili pogubljena dok su bili u dobi od 3-4 godine ili su prevedena na islam.

Evo ovdje imaš svašta:

[You must be registered and logged in to see this link.]

Zanimljivo, nisam o tome do sada ni čitao, ali se ni zanimao. 
Ipak, predaleko je to vrijeme i potomci (ako ih ima) su rasuti diljem Turske, a nisu niti svjesni porijekla.

Da, mada sam čuo i to da najdirektniji potomci bosanske krune po ženskoj liniji danas žive u nekom selu kod Livna.
Zaboravo sam kako se zovu.

Imam kod kuće nekoliko knjiga o povijesti Bosne, pa i o potomcima bosanske krune po ženskoj liniji,
pa se evo, kao doprinos ovoj temi, obvezujem u dogledno vrijeme pronaći ako nešto ima u tim knjigama

Bilo bi to zanimljivo za pročitati. Možda kao neka objava na Horizontima?

Doktor Živago (citat):

Imam kod kuće nekoliko knjiga o povijesti Bosne, pa i o potomcima bosanske krune po ženskoj liniji,
pa se evo, kao doprinos ovoj temi, obvezujem u dogledno vrijeme pronaći ako nešto ima u tim knjigama

Wow, daj te informacije da i mi vidimo

VBČ (citat):

Doktor Živago (citat):

Imam kod kuće nekoliko knjiga o povijesti Bosne, pa i o potomcima bosanske krune po ženskoj liniji,
pa se evo, kao doprinos ovoj temi, obvezujem u dogledno vrijeme pronaći ako nešto ima u tim knjigama

Wow, daj te informacije da i mi vidimo

Došao sam s posla prije pola sata..i evo..već sam jednu izvadio iz moje biblioteke...samo da nesto pojedem i krecem na istrazivanje.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Imam ih nekoliko o povijesti Bosne, no ova mi se prva nasla pri ruci..