Zapisi o oklopnim vozilima i ratovanju oklopnih snaga

Tenkovi u Indo-pakistanskim ratovima

Godine 1947. Velika Britanija je Indiji dala nezavisnost, a od nekadašnje velike krunske kolonije formirane su dvije države - Indija i Pakistan.
Kako to obično biva kada se jedna država raspada, a nema zajedničkog gazde da održi red, novi susjedi su se odmah dohvatili za gušu - naravno oko teritorija. Prvi Indo-pakistanski rat vođen je zbog Kashmira, a trajao je od 22. listopada/oktobra 1947. do 1. siječnja/januara 1949.

Rat 1965. zbog Kashmira

Dok su u prvom Indo-pakistanskom ratu sudjelovale uglavnom plemensko-vjerske milicije, drugi je vođen regularnim kopnenim, zračnim i pomorskim snagama dviju zemalja. Povod je također bio teritorijalni spor oko Kashmira.
Kashmir je regija na krajnjem sjeveru indijsko-pakistanskog potkontinenta u kojoj se isprepliću tri velike religije - hinduizam, budizam i od XIV. stoljeća Islam. Administrativno je podijeljena na indijsku saveznu državu Jammu and Kashmir, pakistansku provinciju Azad Kashmir i kinesku provinciju Aksai Chin. Zbog sporenja oko teritorija bio je poprištem dva indo-pakistanska rata i indo-kineskog rata 1962. godine.

Kashmir:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Drugi indo-pakistanski rat vođen je u kolovozu/augustu i rujnu/septembru 1965. godine, a povod je bio ulazak pakistanske vojske u područje indijske države Jammu and Kashmir radi pomoći tamošnjim muslimanskim pobunjenicima.
Oklopne snage zaraćenih strana bile su brojem gotovo izjednačene - 720 indijskih tenkova prema 750 pakistanskih. Glavninu indijskih oklopnih snaga činili su glavni borbeni tenkovi Centurion i M-4 Sherman, uz 180 lakih tenkova AMX-13 i PT-76.

Centurion:

[You must be registered and logged in to see this image.]

AMX-13:

[You must be registered and logged in to see this image.]

PT-76:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na pakistanskoj strani glavninu snaga su činili glavni borbeni tenkovi M-47 Patton i M-4 Sherman, uz samohodna PT oružja M-36 Jackson i stotinjak lakih tenkova M-24 Chaffee.

M-47 Patton:

[You must be registered and logged in to see this image.]

M-36 Jackson:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U ratu je bilo više sukoba oklopnih snaga. Upadom pakistanske vojske na teritorij Indije došlo je do tenkovske bitke kod ASAL UTTARA (8.-10. rujna 1965.) u kojoj je sa indijske strane sudjelovalo oko 130 tenkova, a sa pakistanske oko 240. Indijci su pakistanske tenkove namamili u stupicu u obliku potkove pa je uništeno 97 pakistanskih tenkova prema indijskih 10.
Još veći sukob zbio se 18.-19. rujna, poznat kao bitka kod CHAWINDE. To je bila do tada najveća tenkovska bitka nakon Drugog svjetskog rata, u kojoj je na obje strane sudjelovalo oko 400 tenkova. Taktička pobjeda ovaj put je bila na strani vojske Pakistana koja je uništila stotinjak indijskih tenkova uz gubitak pedesetak vlastitih i zaustavila indijski protunapad.
Podaci o obostranim gubicima u ratu 1965. godine su kao obično proturječni. Po neutralnim izvorima Indija je ukupno izgubila oko 3.000 vojnika, 150-190 tenkova, 60-75 aviona i 540 km2 državnog teritorija. Pakistan je pak izgubio oko 3.800 vojnika, 200-300 tenkova, 20 aviona i 1.840 km2 teritorija.

Rat 1971. zbog Istočnog Pakistana (Bangladesh)

Podjelom nekadašnje krunske kolonije Indije 1947. godine Pakistan je postao država u dva dijela - zapadni Pakistan (koji se poklapa s područjem današnje države) i istočni Pakistan na krajnjem sjeveru Bengalskog zaljeva. Područje je smješteno u delti rijeke Ganges i dolini Brahmaputre, te je među najgušće naseljenima u svijetu.

Istočni Pakistan (danas Bangladesh):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iako je u Istočnom Pakistanu živjelo oko dvije trećine stanovništva Pakistana, ovo područje je bilo ekonomski zapostavljeno i politički podzastupljeno. Zbog toga se pojavio pokret otpora središnjoj vlasti pod imenom Awami liga, a represalije vladinih snaga dovele su početkom sedamdesetih godina do humanitarne katastrofe. Indijska potpora Awami ligi dovela je do porasta napetosti između Indije i Pakistana.
Obje strane u međuvremenu su uvele u naoružanje nove glavne borbene tenkove. Indija je 1965. započela proizvodnju tenka Vijayanta na bazi britanskog prototipa Vickers Mk1, a proizvedeno ih je oko 2.200.

Vickers Mk1 Vijayanta:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pakistan je pak nabavio veliki broj tenkova Type 59, kinesku verziju sovjetskog tenka T-54.

Type 59:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 26. ožujka/marta 1971. major pakistanske vojske Ziaur Rahman proglasio je nezavisnost Istočnog Pakistana i osnivanje nove samostalne države pod imenom Bangladesh. Također je formirana i privremena vlada. Usljedio je genocid u izvedbi pakistanske vojske, usmjeren prije svega prema hinduističkoj manjini, a u Indiju su počeli dolaziti valovi izbjeglica. Predsjednica vlade Indije Indira Ghandi pozvala je međunarodnu zajednicu na intervenciju, ali bez rezultata.

Indira Ghandi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

S obzirom na stanje u Istočnom Pakistanu Indija je počela s koncentracijom trupa na granici s Istočnim Pakistanom radi izravne vojne intervencije. Pakistanski predsjednik Yahya Khan objavio je 23. studenog/novembra 1971. opću mobilizaciju i poručio stanovništvu da se pripremi za rat s Indijom.

Yahya Khan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rat je počeo pred večer 3. prosinca/decembra napadom pakistanskog ratnog zrakoplovstva na indijske zračne baze. Ovaj napad nije bio uspješan, ali je poslužio kao casus belli. Indijske trupe prodrle su u Istočni Pakistan i 16. prosinca primorale tamošnje pakistanske trupe na kapitulaciju.
Na zapadnoj granici s Pakistanom Indija se opredijelila za defanzivu, odnosno na sprečavanje prodora pakistanske vojske na indijski teritorij. Na ovom dijelu ratišta vođene su dvije veće bitke u kojima su korištene oklopne snage, a prva je bila kod LONGEWALE 4.-7. prosinca 1971. Pakistan je izgubio 34 tenka, ali ne od indijskih tenkova (nisu ni bili prisutni) već od lovaca-bombardera indijske proizvodnje Marut i manjim dijelom od bestrzajnih topova.

Marut:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odlučujuća bitka na zapadnom ratištu vođena je kod BASANTARA od 4. do 11. prosinca. U sukobu pješadijskih i oklopnih snaga Pakistan je izgubio 46, a Indija 10 tenkova.
Rat je okončan 16. prosinca predajom snaga u Istočnom Pakistanu, čime su borbe na zapadnom dijelu ratišta postale bespredmetne. Istočni Pakistan je postao nova nezavisna država Bangladesh.

Biti će toga još?

Novi ratni sukob, nešto manjih razmjera, zbio se 1999. godine oko Kargila u Kashmiru, a završen je povlačenjem pakistanskih vojnika na početne položaje nakon intervencije predsjednika USA Billa Clintona.
Indo-pakistanski odnosi i dalje se kreću od varljivog mira do plesanja na rubu rata. Obje strane se i dalje naoružavaju, uključivo i nuklearno oružje, što indijski potkontinent čini vrlo opasnim potencijalnim žarištem međunarodne krize.
Oklopne snage Indije i Pakistana su također značajno povećane i modernizirane. Indijska vojska ima preko 3.700 tenkova u aktivnom sastavu i još oko 3.000 u rezervi. Temelj oklopnih snaga čine tenkovi Arjun domaće proizvodnje, te ruski tenkovi T-90S Bhishma i T-72 Ajeya proizvedeni u Indiji po licenci.

Arjun:

[You must be registered and logged in to see this image.]

T-90S Bhishma:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pakistan ima nešto više 2.000 tenkova, od čega dio u rezervi. Temelj oklopnih snaga čine glavni borbeni tenkovi pakistanske proizvodnje Al Khalid i ukrajinski T-80U, te modernizirani kineski T-59 pod imenom Al-Zarrar.

Al Khalid:

[You must be registered and logged in to see this image.]

T-80U:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čovek uči dok je živ.Bravo

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica: Georg-Hans Reinhardt

[You must be registered and logged in to see this image.]

Georg-Hans Reinhardt (1887.-1963.) bio je oficir od karijere. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu, a između dva rata bio je pripadnik Reichswehra i Wehrmachta. Kao zapovjednik 4.oklopne divizije (4. Panzer-Division) sudjelovao je u napadu na Poljsku, a 5. veljače 1940. imenovan je zapovjednikom 41. oklopnog korpusa (XXXXI Panzer Corps) s kojim je ratovao u Francuskoj i Jugoslaviji.
U napadu na SSSR (operacija Barbarossa) 41.oklopni korpus je bio u sastavu 4. oklopne grupe (4. Panzergruppe) u Grupi armija Sjever (Heeresgruppe Nord). U sastavu korpusa bile su 1. i 6. oklopna divizija, 36. motorizirana divizija i 269. pješadijska divizija. Pod zapovjedništvom Reinhardta korpus je u bici kod Raseiniaia (23.-27. lipnja 1941.) sudjelovao u iništenju sovjetskih 3. i 12. mehaniziranog korpusa, pri čemu je sâm uništio preko 300 tenkova. Nakon toga je predvodio nastupanje Grupe armija Sjever sve do predgrađa Lenjingrada.

Njemački vojnici razgledaju tenk KV-1 onesposobljen u bici kod Raseiniaia:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Georg-Hans Reinhardt (drugi slijeva) sa svojim oficirima u lipnju 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Reinhardt je 5. listopada 1941. imenovan zapovjednikom 3. oklopne armije (3. Panzerarmee) u sastavu Grupe armija Sredina (Heeresgruppe Mitte), s kojom je sudjelovao u bici za Moskvu. Dne 1. siječnja 1942. promaknut je u čin general-pukovnika (Generaloberst).
Poput mnogih drugih njemačkih visokih vojnih zapovjednika Reinhardt je revno izvršavao zloglasnu Zapovjed o komesarima (Kommissarbefehl), po kojoj se politički komesari ne smatraju vojnim osobama i moraju se strijeljati.

Kommissarbefehl:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Od početka 1942. do ljeta 1944. godine 3. oklopna armija djelovala je u širem području oko Vitebska i Smolenska. Između ostalog izvela je operaciju ''čišćenja'' u pozadini fronte (operacija Bandenbekämpfung). Trupe pod zapovjedništvom Reinhardta uništile su veliki broj sela i pobile cjelokupno stanovništvo uključivo djecu, a također su aktivno sudjelovale u deportacijama civilnog stanovništva u logor za istrebljenje Auschwitz.
Nakon razbijanja njemačke Grupe armija Sredina u sovjetskoj Bjeloruskoj operaciji (operacija Bagration) Reinhardt je 16. kolovoza 1944. imenovan zapovjednikom Grupe armija i tu dužnost je obnašao do 17. siječnja 1945. Nakon toga je udaljen iz aktivne službe, a u lipnju iste godine uhapšen je od vojske USA.
Na suđenju njemačkim visokim vojnim zapovjednicima (High Command Trial) u Nürnbergu 1948. godine Reinhardt je proglašen krivim za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti uključivo ubojstva i zlostavljanja sovjetskih ratnih zarobljenika, ubojstva i deportacije civila i uzimanje talaca u okupiranim zemljama. Osuđen je na 15 godina zatvora, a kaznu je služio u zatvoru Landsberg. Oslobođen je 1952. godine.

Njemački visoki vojni zapovjednici pred sudom u Nürnbergu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Godine 1954. Reinhardt je postao predsjednikom Društva vojnih znanosti (Gesellschaft für Wehrkunde). Bonska vlada odlikovala ga je 1962. ordenom Verdienstorden der Bundesrepublik Deutschland.

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica: Hermann Hoth

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedan od najistaknutijih zapovjednika oklopnih snaga u Drugom svjetskom ratu bio je general Wehrmachta Hermann Hoth (1885.-1971.). U vojnu službu stupio je 1903. godine, a u Prvom svjetskom ratu odlikovan je Željeznim križem. U vrijeme Weimarske Republike ostao je služiti u Reichswehru da bi 1934 dobio zapovjedništvo nad 18. pješadijskom divizijom (18. Infanterie-Division). Godine 1938. promaknut je u čin general-lajtnanta (generalleutnant) i postavljen za zapovjednika 15. motoriziranog korpusa (XV. Armeekorps - motorisiert) s kojim je sudjelovao u napadu na Poljsku.
Pred napad na Francusku u lipnju 1940. korpus je preimenovan u oklopni (XV. panzerkorps i u svojem sastavu je imao 5. i 7. oklopnu diviziju i 2. motoriziranu pješadijsku diviziju. U srpnju 1940. Hoth je promaknut u čin general-pukovnika (generaloberst) koji je zadržao do kraja rata. Ostatak vojničke karijere Hoth je proveo isključivo na Istočnoj fronti. Pred napad na SSSR imenovan je za zapovjednika 3. oklopne grupe (Panzergruppe 3) u sastavu Grupe armija Sredina (Heeresgruppe Mitte).

Generali Guderian i Hoth snimljeni 21. lipnja 1941., dan prije napada na SSSR:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Među vojnicima je bio poznat kao ''Papa Hoth''. Unatoč blagom izgledu seoskog učitelja Hoth je, poput drugih visokih njemačkih vojnih zapovjednika, dosljedno provodio Kommissarbefehl i poticao ili zapovijedio brojne ratne zločine. Bio je dosljedan provoditelj zapovjedi o oštrom postupku prema civilnom stanovništvu (Reichenau-Befehl) koju je izdao feldmaršal Walter Reichenau. Početkom listopada 1941. Hoth je imenovan zapovjednikom 17. armije u sastavu Grupe armija Jug (Heeresgruppe Süd) koju je vodio u borbama u Ukrajini, a 31. svibnja 1942. postavljen je za zapovjednika 4. oklopne armije (4. Panzerarmee) koju će voditi do 10. studenog 1943.
U velikoj njemačkoj ljetnoj ofenzivi 1942. godine 4. oklopna armija je bila u sastavu Grupe armija B (Heeresgruppe B) pod zapovjedništvom feldmaršala Maximiliana Freiherr von Weichsa. Armija je sudjelovala u Staljingradskoj bici gdje je u prosincu 1942. bezuspješno pokušala deblokirati opkoljenu 6. armiju.

Feldmaršal Fedor von Bock i generali Hermann Hoth i Wolfram von Richthofen na Istočnoj fronti:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oklopna pješadija 4. oklopne armije u vrijeme Staljingradske bitke:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U srpnju 1943. Hothova 4. oklopna armija bila je udarna pesnica njemačke južne skupine u bici kod Kurska. Nakon neuspjeha proboja poreko Obojanja Hoth je usmjerio elitni II. SS oklopni korpus (II. SS-Panzerkorps) udesno, u smjeru Prohorovke. Korpus je probio sovjetske položaje ali je zaustavljen u velikoj tenkovskoj bici kod Prohorovke.

Tenkovi PzKpfw VI Tiger i PzKpfw V Panther 4. oklopne armije u bici kod Kurska:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon neuspješnog njemačkog napada na Kursku izbočinu Sovjeti su pokrenuli protuofenzivu velikih razmjera i potisnuli njemačke snage do Dnjepra, a zatim forsirali rijeku iz pokreta i oslobodili Kijev. 4. oklopna armija pretrpjela je velike gubitke i nije bila u stanju uspostaviti čvrstu frontu, stoga je Hoth 10. prosinca 1943. smijenjen sa položaja i do kraja rata više nije dobio zapovjednu dužnost.
Hermann Hoth je pooslije rata izveden pred sud zbog ratnih zločina počinjenih u Sovjetskom Savezu. Na suđenju njemačkim visokim vojnim zapovjednicima (High Command Trial) u Nürnbergu 1948. godine branio se tvrdnjom da su njegove instrukcije bile usmjerene isključivo prema ''zaštiti njemačkih vojnika'' jer oni ''često zaboravljaju da su na neprijateljskom teritoriju'', a mjere koje je poduzimao pravdao je tvrdnjom da su ubijeni Židovi bili ''povezani s prijestupima protiv Nijemaca''. Proglašen je krivim za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti i osuđen na 15 godina zatvora, a na slobodu je pušten 1954. godine.

Hermann Hoth u zatvoru u Nürnbergu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bilješka o sovjetskom tenku JS-3
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U ovoj temi već je bilo govora o sovjetskom teškom tenku JS-2 koji se istakao u Drugom svjetskom ratu i uspješno se suprotstavljao njemačkim tenkovima Tiger i Panther. Već 1945. godine pojavio se njegov nasljednik JS-3, koji je stigao prekasno da sudjeluje u ratu ali dovoljno brzo da izazove strah kod Saveznika na zapadu. Prvi put je javno prikazan na Paradi pobjede u Berlinu 7. rujna 1945.
 
JS-3 na Paradi pobjede u Berlinu 7. rujna 1945.:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tenk je imao borbenu težini od 49 tona, a dizel motor V-2K snage 600 ks davao mu je maksimalnu brzinu na cesti od 37 km/h i izvan ceste 20 km/h. Oklopna zaštita iznosila je do 200 mm, glavno naoružanje bio je top D-25 kalibra 122 mm s borbenim kompletom od 28 granata, a pomoćno mitraljez DShK MG kalibra 12,7 mm i 2 mitraljeza DT MG kalibra 7,62 mm. Posada je brojala 4 čovjeka - zapovjednik, ciljatelj, punilac i vozač. Zbog karakterističnog izgleda prednjeg dijela tenka posade su mu dale nadimak Щука (štuka)
 
Tenk JS-3 u četiri projekcije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Pogled na prednju stranu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U tvornici traktora u Čeljabinsku (Челябинский тракторный завод) proizvedeno je u razdoblju od 1945. do 1946. godine ukupno 2.315 primjeraka JS-3, a tenk je ostao u naoružanju kopnene vojske SSSR do 1973. godine. JS-3 su nabavile i vojske nekih drugih zemalja. Tako je Čehoslovačka kupila 3 primjerka, Mađarska 3 primjerka i Poljska 2 primjerka, samo za potrebe evaluacije i vojnih parada. Najveći strani korisnik JS-3 bio je Egipat, koji je pedesetih godina nabavio oko 100 primjeraka.
Egipatski JS-3 su jedini bili stvarno iskušani u borbenim operacijama i to u u Lipanjskom ili Šestodnevnom ratu 1967. godine. Jedna brigada opremljena s JS-3 bila je stacionirana u području Rafaha, a jedna kod Kuntille. Izraelski vojnici su imali velikih poteškoća s ovim tenkovima jer su standardna pješadijska protuoklopna oružja bila neefikasna, a ni granate kalibra 90 mm sa tenkova M-48 Patton nisu mogle probiti oklop JS-3 na standardnim borbenim udaljenostima. Bilo je više sukoba M-48 Patton s JS-3 pri čemu su Izraelci izgubili nekoliko tenkova. No, zbog teškoća s motorima koji nisu bili prikladni za pustinjsko ratovanje, male brzine paljbe topa i zastarjelih ciljničkih sprava JS-3 se nisu dobro pokazali u ratu i izgubljeno ih je 73. Nekoliko neoštećenih tenkova zaplijenili su Izraelci i koristili ih kao statične vatrene točke na Bar-Lev liniji i u dolini rijeke Jordan.
Na strani SSSR tenk JS-3 je korišten u pograničnim konfliktima s Kinom, u gušenju Mađarskog ustanka 1956. i u vojnoj intervenciji u Čehoslovačkoj 1968. godine.
 
Zaplijenjen egipatski JS-3 u Muzeju oklopnih snaga (Yad La-Shiryon) u Latrunu, Izrael:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kako se Hladni rat već pomalo nazirao savezničke zemlje na Zapadu bile su impresionirane pojavom tenka JS-3 i reagirale su konstrukcijama vlastitih teških tenkova. Velika Britanija je uvela u naoružanje 185 tenkova Conqueror s topom kalibra 120 mm, dok su američki T 34 i francuski AMX 50 ostali na razini prototipova.
SSSR je nastavio razvijati obitelj tenkova JS, a finalni proizvod bio je JS-8 preimenovan nakon Staljinove smrti u T-10. To je ujedno bio posljednji model teškog tenka jer je šezdesetih godina napušten koncept mješavine srednjih i teških tenkova i uvedena je kategorija glavnog borbenog tenka, koji u sebi objedinjava osobine oba modela.
 
Conqueror:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
T-10:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Bilješka o najvećem tenkovskom sukobu u povijesti - bitka za Brodi i Dubno 1941.
 
Kao najveća tenkovska bitka obično se spominje ona kod Prohorovke 1943., no u stvarnosti se najveći sukob zbio u Ukrajini prvih dana rata u Sovjetskom Savezu
 
Prije napada Njemačke na Sovjetski Savez najveća koncentracija sovjetskih snaga bila je u Kijevskom vojnom okrugu (od 22. lipnja 1941. Jugozapadni front), jer je sovjetsko vojno-političko rukovodstvo očekivalo da će težište eventualnog njemačkog napada biti na jugu. U sastavu okruga bilo je 8 mehaniziranih korpusa - 4., 8., 9., 15., 16., 19., 22. i 24. Svaki mehanizirani korpus imao je po formaciji 2 tenkovske i jednu motoriziranu pješadijsku diviziju, jednu motociklističku regimentu, korpusnu artiljeriju i druge pomoćne jedinice. Po formaciji je svaki korpus trebao imati 1.131 tenk, ali ih je malo doseglo i približnu brojku.
U vrijeme njemačkog napada u sovjetskoj vojsci je upravo trajao proces zamjene zastarjelih tenkova novima. U trupi je već bilo preko 1.500 novih tenkova T-34, KV-1 i KV-2, ali su većinu tenkovskog parka i dalje činili zastarjeli laki tenkovi T-26, BT-5 i BT-7. Uz njih je bio i manji broj srednjih tenkova T-28 i teških tenkova T-35. Obuka posada bila je slaba, a tenkovi su bili loše održavani. Ipak je preko 5.000 tenkova Jugozapadnog fronta predstavljalo respektabilnu snagu, brojčano višestruko veću od njemačke.
Trupe njemačke Grupe armija Jug prešle su 22. lipnja 1941. sovjetsku granicu, a na čelu je nastupala 1. oklopna grupa (Panzergruppe 1) generala Ewalda von Kleista. Težište napredovanja njemačkih oklopnih snaga bilo je u zahvatu glavne cestovne komunikacije Lavov - Kijev.
U sastavu Panzergruppe 1 bili su:
·         III. Panzerkorps, general Eberhard von Mackensen, s 296 tenkova
·         XXXXVIII. Panzerkorps, general Werner Kempf, s 289 tenkova
·         XIV. Panzerkorps, general Gustav Anton von Wietersheim, s 143 tenka
Ukupno su njemačke snage raspolagale sa 728 tenkova, od kojih 355 PzKpfw III s topovima kalibra 50 mm i PzKpfw IV s topovima kalibra 75 mm.
 
Zapovjednik III. Panzerkorpsa general Eberhard von Mackensen:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Panzergruppe 1 dobila je zapovjed da osigura prijelaze preko rijeke Bug i napreduje smjerom Rovno - Korostenj. General von Kleist rasporedio je dva korpusa da napreduju između Lavova i Rovna te presijeku željezničku prugu Lavov - Kijev, a ujedno da probiju spoj između sovjetskih 5. i 6. armije. Na sovjetskoj strani zapovjednik Jugozapadnog fronta general Mihail Kirponos bio je zatečen naređenjem iz Moskve za prelazak u opću ofenzivu u smjeru Lublina u Poljskoj, koju je bilo nemoguće izvesti. Zapovjedništvo fronta također je imalo vrlo slabe i konfuzne informacije o njemačkom prodoru i snagama zbog prekinutih telefonskih veza.
Bilo je jasno samo to da su njemačke oklopne snage prodrle duboko u sovjetski teritorij. General Kirponos je odlučio izvesti protunapad snagama 6 mehaniziranih korpusa s obje strane njemačkog oklopnog klina. Na sjevernoj strani 9. i 19. mehanizirani korpus trebali su se rasporediti sjeverozapadno od Rovna, a 22. mehanizirani korpus sjeveroistočno od Lucka. Na jugu su se 8. i 15. mehanizirani korpus trebali rasporediti jugozapadno i sjeveroistočno od Brodija, dok će se 4. mehanizirani korpus rasporediti između Sokalja i Radekova. Ofenzivne operacije trebale su započeti u 22:00 sata 23. lipnja s namjerom da se Nijemci iznenade i izbace iz ravnoteže prije nego konsolidiraju svoje pozicije i dopreme pojačanja, te da se čelne njemačke trupe odsijeku od pozadine.
 
Zapovjednik Jugozapadnog fronta general Mihail Kirponos:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za protunapad je Jugozapadni front angažirao ove snage:
·         4. mehanizirani korpus, general Andrej Vlasov, s 300 tenkova, od čega 100 T-34 i KV
·         8. mehanizirani korpus, general Dmitrij Rjabišev, s 899 tenkova, od čega 171 T-34 i KV
·         9. mehanizirani korpus, general Konstantin Rokosovski, s 316 tenkova
·         15. mehanizirani korpus, general Ignjatij Karpezo, s 749 tenkova, od čega 136 T-34 i KV
·         19. mehanizirani korpus, general Nikolaj Feklenko, s 453 tenka, od čega 5 T-34 i KV
·         22. mehanizirani korpus, general Semjon Kondrusev, od 25. lipnja general Vladimir Tamruči, s  712 tenkova, od čega 31 T-34 i KV
Ukupno su sovjetske snage brojale 3.429 tenkova, od čega 443 T-34 i KV.
Zapovjednici sovjetskih mehaniziranih korpusa našli su se u golemim teškoćama. Gubitak veza, neprekidni napadi Luftwaffe, nedostatak prijevoznih sredstava i kretanje velikog broja izbjeglica i vojnika u povlačenju značajno su usporavali koncentraciju jedinica. Poseban problem je bio nedostatak motornih vozila zbog čega su se brojni vojnici kretali pješice. Pojedini zapovjednici korpusa snalazili su se na razne načine, pa je primjerice general Rokosovski na svoju ruku uzeo 200 kamiona iz skladišta rezervi Kijevskog vojnog okruga kod Šepetovke.
 
Zapovjednik 9. mehaniziranog korpusa general Konstantin Rokosovski:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Koncentracija sovjetskih tenkova BT-7 nedaleko Brodija, lipanj 1941.:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zbog teškoća u prikupljanju snaga nije bilo moguće izvesti napad u planirano vrijeme i zapovjednici sovjetskih mehaniziranih korpusa morali su uvoditi jedinice u borbu po dijelovima, a međusobna koordinacija nije postojala. Nijemci su bez većih teškoća odbili sovjetske napade i nanijeli goleme gubitke protivničkoj strani. Zapovjednik 9. mehaniziranog korpusa, koji je imao u svom sastavu samo zastarjele lake tenkove T-26, general Rokosovski odbio je izravnu zapovjed da obnovi napad jer je bio svjestan da nema izgleda za uspjeh. Jedini zapaženiji rezultat na sovjetskoj strani postigla je improvizirana grupa iz sastava 8. mehaniziranog korpusa pod zapovjedništvom brigadnog komesara Nikolaja Popelja, koja je u svojem sastavu imala oko 300 tenkova od kojih oko 100 T-34 i KV. Ova grupa je iznenadnim napadom uništila dio njemačke 11. oklopne divizije, povratila Dubno i držala ga nekoliko dana čime je odsjekla čelne njemačke oklopne jedinice od ostatka snaga. Ovaj događaj pobudio je veliku zabrinutost u njemačkom Generalštabu, no zapovjedništvo Jugozapadnog fronta nije bilo u stanju iskoristiti ovaj operativni uspjeh.
 
Brigadni komesar Nikolaj Popelj:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka za Brodi i Dubno vođena je od 23. do 30. lipnja 1941. i.donijela je težak poraz sovjetskoj strani. Uzroci neuspjeha su bili u smušenim i proturječnim zapovjedima, vrlo lošoj koordinaciji jedinica, nedostatku međusobne veze, vrlo lošoj logistici, apsolutnoj premoći Nijemaca u zraku i njihovoj taktičkoj superiornosti. Točni podaci o gubicima obiju strana nisu poznati, ali se najčešće navodi da je sovjetska strana izgubila 2.648 tenkova dok se njemački gubici procjenjuju na 80 tenkova. Ljudski gubici nisu poznati, ali su bili veliki - naročito na sovjetskoj strani, gdje je 25. ipnja poginuo i zapovjednik 22. mehaniziranog korpusa general Kondrusev. Po broju angažiranih tenkova na obje strane (preko 4.000) bitka za Brodi i Dubno najveća je tenkovska bitka u povijesti.
 
Njemački tenkovi PzKpfw IV i PzKpfw II u Ukrajini:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Napušteni sovjetski tenkovi T-35 i T-26 kod Dubna:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njemački vojnik kraj napuštenog tenka T-34:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka za Brodi i Dubno, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka je nezasluženo ostala u sjeni drugih velikih okršaja na Istočnoj fronti iako je imala određeno značenje za dalje odvijanje rata - privremeno je zaustavila njemačko napredovanje i stvorila mogućnost trupama sovjetskog Jugozapadnog fronta da koliko-toliko konsolidiraju obranu.

Britanska 11. oklopna divizija i oslobađanje koncentracionog logora Bergen-Belsen
 
Britanska 11. oklopna divizija formirana je u ožujku 1941.godine u Yorkshireu od 29. i 30. oklopne brigade i Grupe za podršku, koja je 1942. zamijenjena 159. pješadijskom brigadom. Divizija je bila predviđena za angažiranje na ratištu u Tunisu, ali se od toga odustalo pa je sve do 1944. ostala u Velikoj Britaniji gdje se uvježbavala i popunjavala novim oružjem i opremom. Formacijska snaga divizije iznosila je 14.964. čovjeka i 343 tenka.
Divizija se iskrcala u Normandiji, na plaži Juno, 13. lipnja 1944. godine pod zapovjedništvom general-majora Philipa Robertsa. Sudjelovala je u borbama oko Caena (operacije Epsom i Goodwood) i kod Falaisea, a zatim u Belgiji gdje je 4. rujna oslobodila Antwerpen. Zatim je sudjelovala u operaciji Market-Garden u borbama u Ardenima i u donjem toku Rajne, a potkraj rata u Europi okupirala je Lübeck i prikupila 80.000 zarobljenika od kojih 27 generala. Po okončanju rata djelovala je kao okupacijska snaga u regiji Schleswig-Holstein i između ostalog sudjelovala je u hapšenju vlade admirala Dönitza u Flensburgu. U razdoblju od lipnja 1944. do svibnja 1945. divizija je izgubila blizu 2.000 poginulih i preko 8.000 ranjenih vojnika i oficira. Rasformirana je krajem siječnja 1946. godine.
Britanska 11. oklopna divizija je 15. travnja 1945. oslobodila zloglasni koncentracioni logor Bergen-Belsen.
 
Charging Bull, amblem 11. oklopne divizije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tenkovi Challenger i Cromwell 11. oklopne divizije u Fiersu, kolovoz 1944.:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tenk Comet 11. oklopne divizije u Njemačkoj, travanj 1945.:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bergen-Belsen, lociran u Donjoj Saksoniji nedaleko grada Celle, izvorno je izgrađen kao logor za ratne zarobljenike. Godine 1943. djelomično je pretvoren u logor za Židove. Procjenjuje se da je u njemu ubijeno ili pomrlo od gladi i bolesti 20.000 sovjetskih ratnih zarobljenika i 50.000 civila.
Dok su se savezničke snage približavale logoru Reichsführer SS Heinrich Himmler odlučio je da se Bergen-Belsen neće braniti. Dok se straža SS-a razbježala predstavnici njemačkog Wehrmachta stupili su u kontakt s britanskim VIII. korpusom i dogovoreno je uspostavljanje sanitarne zone površine 48 km2 kako bi se spriječilo širenje tifusa. U logor su od Britanaca prvi stigli poručnik SAS-a John Randall i vozač njegovog džipa, a 15. travnja su stigli dijelovi 11. oklopne divizije. Britanci su zatekli 60.000 preživjelih logoraša i 13.000 nesahranjenih leševa. Stravični prizori iz Bergen-Belsena zabilježeni brojnim fotografijama šokirali su svijet.
 
Položaj logora Bergen-Belsen, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dio koncentracionog logora Bergen-Belsen:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Preživjele žene po oslobađanju logora Bergen-Belsen:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Žrtve logora Bergen-Belsen dobile su kakvu-takvu satisfakciju jer su najodgovorniji za njihova stradanja izvedeni pred sud u Lüneburgu, Donja Saksonija, u procesu poznatom kao Belsen Trial. Zapovjednik logora Josef Kramer i njegovi najzloglasniji suradnici Fritz Klein, Peter Weingärtner, Franz Hössler, Karl Franzioh, Ansgar Pichen, Franz Stofel, Wilhelm Dörr, Irma Grese, Elisabeth Volkenrath i Johanna Bormann dobili su smrtne kazne i obješeni 13. prosinca 1945., a nekoliko desetaka logorskog osoblja osuđeno je na zatvorske kazne. Iduće godine pred sud je izveden i zloglasni logorski kapo Kazimierz Cegielski, koji je također završio na vješalima.
 
Irma Grese i Josef Kramer u britanskom vojnom zatvoru:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Danas je mjesto nekadašnjeg koncentracionog logora Bergen-Belsen spomen područje.
 
Spomenik Anni Frank i njezinoj sestri Margot:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Preteče oklopnih snaga: bojni slonovi
 
Slonovi (Elephantidae) su najveće kopnene životinje. Prvi put su pripitomljeni u Indiji gdje su također uvježbani i za ratna djelovanja. Uloga u borbi im je bila da unesu paniku u redove protivnika i rasprše njegove snage. Zapisi o njihovoj borbenoj upotrebi potječu još iz IV. stoljeća p.n.e., imali su ih Perzijanci prije bitke kod Gaugamele, a u povijesti su najpoznatiji slonovi kartaškog vojskovođe Hanibala. Riječ je vjerojatno bila o Sjevernoafričkom slonu (Loxodonta africana pharaoensis), zvanom još Sjevernoafrički šumski slon, Kartaški slon i Atlaski slon.
 
Loxodonta africana:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kartaški bojni slonovi:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Rimski brončani kip slona iz Hanibalove ''oklopne brigade'':
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Najneugodnija iskustva s borbenim slonovima imali su Rimljani. Prvi put su se s njima suočili u vojsci epirskog kralja Pira, u bici kod Herakleje 280. godine p.n.e. gdje ih je 20 Pirovih slonova natjeralo u bijeg. No u bici kod Askula iduće godine Rimljani su bili spremni suočiti se s ovom prijetnjom te su se koristili zapaljenim štapovima i strelicama kojima su preplašili slonove. No pravi izazov za Rimljane tek je slijedio. Riječ je o Drugom punskom ratu (218.-201. p.n.e.), vjerojatno najstrašnijem razdoblju u čitavoj rimskoj povijesti gdje je sudbina imperija i samog grada Rima visjela o niti. Rat je vođen prvenstveno na kopnu, iako je bilo i pomorskih operacija od Egejskog mora do Baleara.
Nakon što ih je kartaški vojskovođa Hanibal izmanevrirao u Iberiji i Galiji, te preko Alpa s vojskom ušao u sjevernu Italiju, kod Rimljana je nastala uzbuna koju su još više pojačali prvi porazi u bitkama kod Ticina i Trebie (218. p.n.e.). A vrag je odnio šalu 217. p.n.e. kada su Kartažani hametice porazili rimsku vojsku konzula Gaja Flaminija (Gaius Flaminius) u bici kod Trazimenskog jezera, gdje je poginuo i sâm konzul. Većina Hanibalovih bojnih slonova nije izdržala prelazak preko Alpa, ali ih je dio preživio. Nema podataka da su korišteni u bitkama kod Ticina i Trebie, kod Trazimenskog jezera i kod Kane.
 
Hanibal Barca:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tada je rimski Senat pozvao Kvinta Fabija Maksima (Quintus Fabius Maximus) kao iskusnog vojskovođu i imenovao ga diktatorom s mandatom od šest mjeseci. Na to je Fabije podigao četiri legije i krenuo za Hanibalom prateći ga u stopu za vrijeme pohoda kroz Apuliju, Samnij i Kampaniju, ali je izbjegavao bilo kakav veći sukob pa su ga Rimljani podrugljivo nazvali ''Hanibalovim slugom'' i kunktatorom (cunctator) što znači oklijevalo. Na kraju je bio smijenjen, točnije nakon isteka mandata nije ponovo imenovan.
 
Quintus Fabius Maximus Cunctator:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Povijesno gledano Fabije je bio ocrnjen potpuno neopravdano. Prije svega on uopće nije izbjegavao borbu - na protiv, napadao je Hanibala danomice, ali je bio svjestan da se ne može suprotstaviti Kartažanima u velikoj bici na otvorenom polju. Stoga je napadao malim brzim snagama u bokove i pozadinu, drugim riječima vodio je rat iscrpljivanja i kupovao je vrijeme dok Rim ne ojača. Njegovi nasljednici, konzuli Lucije Emilije Paul (Lucius Aemilius Paullus) i Gaj Terencije Varon (Gaius Terentius Varro), popustili su pritisku Senata i prihvatili takozvanu rješavajuću bitku na otvorenom polju. To je bilo 216. godine p.n.e., bitka kod Kane i najteži vojni poraz u čitavoj rimskoj povijesti - u samo jednom danu izginulo je između 48.000 i 70.000 rimskih vojnika. Na vijest o strašnom porazu u Rimu je nastala panika jer se očekivao neposredni napad Kartažana na grad. Dobar dio stanovništva pobjegao je iz Rima, a dalji bijeg spriječile su oštre mjere Senata
Hanibal se još 17 godina s vojskom kretao po Apeninskom poluotoku, ali nikada nije ni pokušao napasti Rim. Bio je svjestan da za napad na tako dobro utvrđeni grad nema ni dovoljno snaga ni opsadnih sprava. Samo jednom je izveo takozvanu konjaničku demonstraciju pod gradskim zidinama, ne s namjerom da napadne već da Rimljane malo isprepada. U čemu je uspio jer navodno od toga potječe ona čuvena izreka Hanibal ante portas. Na kraju su Kartažani istjerani iz Italije, ali ne jednom rješavajućom bitkom nego ratom iscrpljivanja i sklapanjem savezništava - strategijom Fabija Maksima Cunctatora.
Rat je potom prenesen u Afriku gdje je konačno odlučen 202. godine p.n.e. bitkom kod Zame. Tu se Hanibal konačno namjerio na majstora, a taj se zvao Publije Kornelije Scipion poznat kao Scipion Afrički (Publius Cornelius Scipio Africanus). Snage su bile približno izjednačene, a glavni Hanibalov adut je bilo 80 bojnih slonova čiji je početni napad trebao unijeti strah i rasulo u redovima rimske vojske. No Scipion je nadmudrio protivnika - kada su se slonovi dali u trk rimska falanga se jednostavno razmakla i napravila im prolaze, a kako su teške životinje bile u punom trku zaustavile su se tek daleko u pozadini.
 
Publius Cornelius Scipio Africanus:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kartaški bojni slonovi pred bitku kod Zame:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka kod Zame, propuštanje slonova kroz rimski raspored:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije pobjede u bici kod Zame Rimljani su primorali Kartagu na kapitulaciju. Nisu zaboravili Hanibala, koji je od 195. godine p.n.e. bio u egzilu. Suviše su ga se bojali da bi ga ostavili na slobodi. Nekoliko godina kasnije, znajući da su mu na tragu, u svom skrovištu u Libyssi na Mramornom moru popio je otrov.

Pozdrav Stanko od Aleksandra iz Lapova. Sretosmo se i na ovom forumu Vi General - potpukovnik a ja , tek, gušter.

Najefikasniji američki razarač tenkova u Drugom svjetskom ratu - M18 Hellcat
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
Samohodno oklopno vozilo M18 Hellcat, službeno označeno kao 76 mm Gun Motor Carriage M18, bilo je najefikasniji razarač tenkova vojske USA u Drugom svjetskom ratu. Odnos uništenih protivničkih tenkova u odnosu na vlastite gubitke na europskom ratištu bio je 2,3:1, a ukupni odnos 2,4:1.
Godine 1941. kopnena vojska USA organizirala je Snagu razarača tenkova (Tank Destroyer Force). Njezin zapovjednik, potpukovnik (kasnije general) Andrew Bruce predložio je da Snaga bude opremljena vozilom koje će biti brže od tenka, naoružano jakim topom i lako oklopljeno. Eksperimentiralo se s nekoliko varijanti i izrađeno je više prototipova, da bi na kraju bilo odabrano oklopno vozilo koje je dobilo oznaku M18 i ime Hellcat. Vozilo je imalo borbenu težinu od 18,7 tona, a motor Continental R975-C4 snage 400 ks davao mu je maksimalnu brzinu na cesti od 88 km/h i izvan ceste 42 km/h. Debljina oklopa bila je od 5 do 25 mm. Naoružano je bilo topom M1A kalibra 76 mm i mitraljezom Browning M2HB kalibra 12,7 mm. Posada je brojala 5 ljudi - zapovjednik, ciljatelj, punilac, vozač i pomoćnik vozača.
M18 Hellcat uveden je u proizvodnju u srpnju 1943. godine i do listopada 1944. izrađeno je 2.507 primjeraka. Proizvođač je bila tvornica Buick (Buick Motor Division of General Motors).
 
Andrew Bruce:
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
M18 Hellcat:
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Organizacijski, Hellcati su uvršteni u sastav samostalnih protutenkovskih  bataljona (Tank destroyer battalion) koji su bili pridodavani divizijama kopnene vojske. Svaki bataljon je u svom sastavu imao zapovjednu četu, izviđačku četu s inženjerijskim vodom i tri protutenkovske čete s po 12 vozila M18 Hellcat. U sastavu bataljona bila su ukupno 644 vojnika i oficira, 36 samohotki M18 Hellcat, 6 oklopnih automobila M8 Greyhound, 69 kamiona i 30 džipova.
 
Organizacija protutenkovskog bataljona s vozilima M18 Hellcat:
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
Hellcat je korišten prvenstveno u Europi gdje ih je u lipnju 1944. bilo 136, a u ožujku 1945. godine 540. Hellcati su u ratu uništili 526 tenkova od čega 498 na zapadnoeuropskom ratištu, 17 u Italiji i 11 na Pacifičkom ratištu. Izgubljeno je 216 Hellcata.
M18 Hellcat je prvu borbenu upotrebu imao kod Anzija na talijanskom ratištu, a masovnije je korišten u Zapadnoj Europi 1944.-1945. godine. Uobičajeno je svaka američka divizija imala pridodan jedan bataljon Hellcata. Pokazao se izvrsnim lovcem tenkova. Tako je 19. rujna 1944. nedaleko Arracourta jedan vod Hellcata pod zapovjedništvom poručnika Edwina Leipera iz 704. protutenkovskog bataljona (704th Tank Destroyer Battalion) naišao u magli na njemačke tenkove udaljene samo desetak metara. Poručnik Leiper je odmah rasporedio svoje samohotke i u roku od pet minuta uništio 5 njemačkih tenkova iz 113. oklopne brigade uz gubitak jednog Hellcata. Zatim je vod nastavio paljbu i uništio dodatnih 10 njemačkih tenkova uz gubitak još 2 Hellcata. Samo jedna samohotka pod zapovjedništvom narednika Henryja Hartmana uništila je 6 tenkova od kojih su većina bili zloglasni PzKpfw V Panther.
M18 Hellcat posebno su se istakli tokom njemačke Ardenske protuofenzive, poznate kao Bitka za izbočinu (Battle of the Bulge). Tako su 19 .i 20. prosinca 1944 u bici kod Bastognea.jednom padobranskom bataljonu 101. zračnodesantne divizije, koji je imao zadaću blokirati cestu u smjeru Novillea i zaštititi skladišta goriva, pridodana 4 Hellcata iz 705. protutenkovskog bataljona (705th Tank Destroyer Battalion). Hellcati su se zaletjeli cestom punom brzinom da stignu zauzeti blokadne položaje i u borbi s njemačkom 2. oklopnom divizijom uništili najmanje 24 tenka, među kojima i nekoliko PzKpfw VI Tiger. Hellcati su do maksimuma koristili svoju prednost u brzini i pokretljivosti, pojavljivali se sa više strana i zbunjivali Nijemce, a nakon ispaljene granate odmah su se povlačili. Time je njemački napad značajno usporen, a ubrzo nakon toga i zaustavljen.
Hellcati su u ratu masovno korišteni i za izravnu vatrenu podršku pješadiji.
 
M18 Hellcat iz 824. protuutenkovskog bataljona (824th Tank Destroyer Battalion) u akciji u Wieslochu, Njemačka, travanj 1945. godine:
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ukrcaj granata u vozilo:
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
Hellcati su uspješno korišteni i na Pacifičkom ratištu, naročito na Filipinima i Okinawi. Kao pomoćno oklopno vozilo M39 (M39 Armored Utility Vehicle) korišteni su i u Korejskom ratu. Izvezeni su u velik broj zemalja, a 260 primjeraka je dobila i Jugoslavija u okviru američke vojne pomoći pedesetih godina. Ostali su u naoružanju JNA sve do raspada zemlje i koristile su ih sve zaraćene strane u ratovima u prvoj polovici devedesetih godina.
 
M18 Hellcat iz sastava JNA kod Trebinja:
 [You must be registered and logged in to see this image.]

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica: Wilhelm Ritter von Thoma
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Wilhelm Ritter von Thoma (1891.-1948.) bio je sin bavarskog poreznika i oficir od karijere, koju je započeo u vojsci Bavarske. Istakao se u Prvom svjetskom ratu gdje je odlikovan Ordenom Maxa Josefa i dobio počasnu titulu viteza (ritter). Poslije rata je ostao u novoformiranom Reichswehru, a u Španjolskom građanskom ratu zapovijedao je oklopnim snagama njemačke Legije Condor. U napadu na SSSR 1941. godine zapovijedao je 17. i 20. oklopnom divizijom. Njegov pretpostavljeni general Heinz Guderian, zapovjednik 2. oklopne grupe, rekao je da je von Thoma bio ''jedan od naših najstarijih i najiskusnijih oficira oklopnih snaga, čuven po ledenoj mirnoći i iznimnoj hrabrosti''.
 
Tenk PzKpfw I Legije Condor u Španjolskoj:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U rujnu 1942. godine von Thoma je premješten na Sjevernoafričko ratište gdje je 17. rujna kao General der Panzertruppe preuzeo zapovjedništvo nad njemačkim Afričkim korpusom (Deutsches Afrikakorps), kojim je zapovijedao u bici kod El Alameina. Kada je bilo jasno da je bitka izgubljena feldmaršal Rommel je 4. studenog 1942. zapovijedio povlačenje ostatka snaga na položaje kod Fuqe, na što je stigla famozna Hitlerova zapovjed kojom se povlačenje zabranjuje i Rommelu naređuje da ''ubaci u borbu svakog čovjeka i svaki top''. Rommel je zapovjed poslušao, ali von Thoma nije. Rekao je svom načelniku štaba pukovniku Fritzu Bayerleinu da je Hitlerova zapovjed ''ludost koju on neće trpjeti'', presvukao se u novu čistu uniformu, stavio na sebe sve oznake čina, položaja i odlikovanja i odvezao se na prednju liniju gdje su ga Britanci našli kako stoji pokraj zapaljenog tenka i čeka zarobljavanje.
 
Pukovnik Fritz Bayerlein, načelnik štaba Afričkog korpusa, general Theodor von Sponeck, zapovjednik 90.lake divizije i Wilhelm Ritter von Thoma, zapovjednik Afričkog korpusa kod El Alameina, listopad 1942. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Von Thomu je zarobio izviđački odred 10. husarske brigade iz 1. britanske oklopne divizije pod zapovjedništvom kapetana Singera. Dok se približavao zapaljenom tenku kako bi zarobio preživjelu posadu pred Singerom se pojavio visok čovjek s rukama podignutim uvis. Britanac se začudio kada je shvatio da pred njim nije običan tenkist nego glavom zapovjednik njemačkog Afričkog korpusa. Von Thomu su odveli u zapovjedništvo brigade, a zatim na zapovjedno mjesto 8. armije gdje ga je primio general Bernard Montgomery.
Za razliku od drugih bojišta rat u Sjevernoj Africi očuvao je neke viteške običaje pa je Montgomery pozvao von Thomu da mu pravi društvo na večeri (što su mu neki u Velikoj Britaniji poslije zamjerili). Uz obrok su razgovarali o bici i von Thoma se zapanjio kada je shvatio da Montgomery zna više o rasporedu snaga Osovine nego on sâm, a nije poživio dovoljno dugo da sazna za sustav prisluškivanja radio poruka Ultra.
Prije odvođenja u zarobljeništvo von Thoma je izrazio žaljenje jer mu se nije ostvarila želja da vidi piramide u Gizi - i Britanci su mu želju ispunili. Poručnik Murray Wrobel, oficir koji je govorio njemački, poveo ga je u obilazak piramida i poslije je pohvalio von Thomino ''enciklopedijsko znanje'' o ostacima drevne civilizacije.
 
Predaja von Thome generalu Montgomeryju. Izraz lica Britanca kao da govori ''otkuda ste se vi stvorili?'':
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Von Thoma i poručnik Wrobel ispred piramida u Gizi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Von Thoma je prebačen u Veliku Britaniju i smješten u logor za ratne zarobljenike u Trent Parku sjeverno od Londona, u kojem su bili smješteni njemački generali i visoki štabni oficiri. Zarobljenici su uživali u komfornom smještaju, dobivali su dnevnu porciju whiskeya i svakodnevno su išli u šetnje. Britanci su ozvučili prostorije i prisluškivali razgovore Nijemaca. U jednom od takvih razgovora von Thoma je ispričao generalu Ludwigu Crüwellu da je vidio veliki poligon za razvoj raketnog oružja u Peenemündeu. To je Britancima bila dragocjena informacija i potvrda sumnji da Nijemci razvijaju nova reaktivna oružja, a sada su saznali i točnu lokaciju pa su 17. kolovoza 1943. napali Peenemünde s 594 bombardera i potpuno ga razorili.
 
Trent Park:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Skupina zarobljenih Nijemaca u Trent Parku:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prislušni uređaj koji je snimao razgovore zarobljenika:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Von Thoma je pušten iz zarobljeništva 1946. godine i vratio se u rodni Dachau, gdje se oženio jednom groficom. Umro je 1948. od srčanog udara.

T-34

FRANC PRIMOŽIČ

Nenavadna ljubezen: stoletni Franc spet v 'svoji tridsatčetverki'

S poskočnim korakom in širokim nasmehom Franc Primožič, ki bo jutri napolnil častitljivih 100 let, premaguje stopnice Parka vojaške zgodovine v Pivki in se vzpenja proti poligonu, kjer ga čaka njegova "ljubica", kot pravi. In ko nekaj minut pozneje v hangarju zagleda T-34, sovjetski tank, kakršnega je sam vozil pred skoraj 80 leti, ne more skriti navdušenja. Z roko proti njemu začne pošiljati poljube. "Koliko spominov!" zavzdihne. Komaj čaka, da se vkrca.

"O, draga mašin'ca, kolikokrat smo šli skozi to luknjo notri in ven!" Franc Primožič pokaže proti odprtini 32-tonske "tridsatčetverke". Če je sprva težko razumeti njegovo čustveno navezanost na to hladno, robustno oklepno vozilo, ki so ga za bojevanje uporabljali v drugi svetovni vojni in še dolgo po njej, je nekaj ur pozneje, ko slišimo njegovo zgodbo, vse jasno.

V takšnem tanku je preživel več kot dve leti, pod njim je spal v surovih zimskih nočeh v Rusiji, v njem se je domislil, kako prelisičiti Nemce in rešil na stotine življenj, bil je zadet z nemškim "panzerfaustom" in protitankovski topom, ob koncu vojne pa se je z njim vrnil v Slovenijo.

Legendarni T-34 je z izdelanimi 84.000 primerki drugi najmnožičnejši tank vseh časov in eden redkih tankov, ki se je obdržal v operativni uporabi več kot pol stoletja. V smislu revolucionarne zasnove, ognjene moči, mobilnosti, zaščite, robustnosti in zloglasnosti, ki si jo je prislužil pri nasprotnikih, po mnenju mnogih velja za najboljši tank vseh časov.

Mobiliziranec v nemško vojsko, sovjetski partizan in eden poslednjih tankistov druge svetovne vojne je v svojem življenju večkrat zrl smrti v oči in se za las izognil Golemu otoku. Rešili so ga jeklena volja, pogum, iznajdljivost, pa tudi veliko sreče, prizna. Je živa priča zgodovine, svojo zgodbo pripoveduje tako doživeto, kot bi se zgodila včeraj. Ne samo dogodkov, spomni se datumov, krajev in celo imen ljudi, ki jih je poznal pred 80 leti. Edina stvar, o kateri ne želi govoriti, je Titova jugoslovanska vojska.

Motor tanka zahrumi, težke gosenice se premaknejo in jeklena gmota se počasi popelje nekaj metrov naprej. Franc si na glavo povezne "šlemofon" in sleče jakno, nato pa po lestvi spretno spleza nanj ter – ne da bi potreboval kakšno pomoč – skozi kupolo izgine v notranjost.

18-letni protitankovski diverzant

Franc Primožič se je rodil v Pevmi pri Gorici 9. avgusta 1924, v začetku tridesetih let pa se je njegova družina preselila v Kamnik, kjer še danes živi. S tanki se je prvič srečal v nemški vojski, kamor je bil kot 18-letni fant mobiliziran leta 1942. V nemški vojski je bil diverzant, znanje, ki ga je pridobil, pa mu je pozneje zelo koristilo.

"Učili so nas, kako uničiti tank, o mrtvih kotih in različnih vrstah min. Vse smo morali vedeti, poznati kritične točke, kam ga zadeti. Najbolj ranljiv je bil v boku. Če si se mu približal z boka in prišel v mrtvi kot, te mitraljez ali top ni mogel zadeti in si se lahko sprehajal okoli njega, saj te posadka sploh ni videla. Petčlanska posadka je namreč v tanku slepa, zato potrebuje pehoto, ki tank varuje. Brez pehote je obsojen na smrt," pojasnjuje.

Po treh mesecih šolanja so jih z vlakom poslali v Rusijo, v kraj Novograd–Volinski, ki se nahaja v današnji Ukrajini. Tam je prvič malo manjkalo, pa bi vanj uperili nemške cevi. "Marširali smo in pred menoj je hodil neki Južni Tirolec, kmečki fant z nerodno hojo. Večkrat sem se spotaknil ob njega, zato sem mu rekel, naj zamenja korak. Obrnil se je in me začel zmerjati z 'Windische Schweine' in podobno.  To je bilo preveč za moj ponos. Udaril sem ga z rezervno cevjo za mitraljez, ki sem jo nosil, ter mu zlomil ključnico. Onesvestil se je, jaz pa sem drugi dan moral na raport. Prišel je prevajalec in pojasnil sem, kako me je zmerjal. Malo sem se dodatno zlagal in imel srečo, saj sem dobil samo 14 dni aresta. Njega nisem nikoli več videl. Je bilo pa to vseeno dobro za nekaj – od tistega dne naprej je bila v naši enoti komanda, da Nemci nas, Oberkrainerjev, ne smejo več zmerjati s partizani in psi. Vsi smo bili nemški vojaki."

Pobeg k partizanom

Neke noči je Franc v skupini osmih vojakov pobegnil iz nemške armade in dezertiral k sovjetskim partizanom. Tja ga je vleklo srce, pa tudi strah pred odhodom na fronto, kjer je bila možnost preživetja zelo majhna. Tri dni je bil na preizkušnji na nočni straži in šele, ko je dokazal, da je vreden zaupanja, je postal "njihov".

Kljub temu bi tudi na tej strani skoraj umrl. "Ko sem zaradi vodke zaspal na ruski straži, sem bil obsojen na streljanje in pripeljan pred strelski vod. A komisar je rekel: ker je prostovoljec, mu enkrat oprostimo. Od takrat naprej nisem nikoli več zaspal na straži ali se napil."

Brutalne zime: 'Če ne bi imeli uši, bi zmrznili'

V ukrajinskih gozdovih je s partizani preživel dve hudi zimi. Sliši se neverjetno, a v tistem mrazu so bili srečni, ker so imeli uši. "Ko si se ulegel v posteljo, si se ponoči ves čas praskal in se premikal, da nisi zmrznil. Tako da so nas uši reševale. Enkrat na teden pa smo jih pobili – v zemljanki smo zakurili, slekli srajce, jih navili, nato pa spustili nad ogenj, da je plamen pomoril vse gnide in uši!"

Se pa Franc kljub temu ne spomni, da bi bili kdaj bolni, imeli ozebline ali kaj podobnega. "Tam je bil zdravnik, ki je bil neusmiljen glede spolno prenosljivih bolezni. Postaviti smo se morali v vrsto in se sleči, on pa nas je pregledal. Kdor se ni javil, pa je bil okužen, ga je naslednji dan čakala smrt. Spomnim se moškega in dveh žensk, ki so jih odkrili, in jih naslednji dan neusmiljeno ustrelili pred celo enoto – kot vzgojni ukrep vsem nam."

Zaradi tega mu niti na misel ni prišlo, da bi imel kakšno dekle. "Želel sem se vrniti domov."

Voznik in poveljnik tanka T-34

Po prehodu fronte je Franc postal vojak Rdeče armade. Uporabili so ga za prevajalca v taboriščih nemških vojnih ujetnikov. A vleklo ga je v domovino in ko je izvedel, da se v Tuzli začenja šolanje tankistov za potrebe Narodnoosvobodilne vojske Jugoslavije, se je prijavil ter kljub prigovarjanju nadrejenih vztrajal, da ga pošljejo na šolanje. Konec poletja 1944 se je tako pridružil 300 jugoslovanskim fantom, med katerimi je bil velik delež Slovencev. Veliko je bilo nekdanjih nemških vojakov, del pa jih je bil poslan na šolanje prek zavezniških letališč v južni Italiji. Po koncu šolanja je bila formalno ustanovljena II. tankovska brigada NOVJ, kjer je bil Franc najprej voznik, pozneje pa poveljnik tanka T-34.

Večina šolanja je potekala pozimi, ko so se temperature spustile tudi pod minus 30 stopinj. Namesto gumbov, ki jih z od mraza otrplimi prsti tako ali tako ne bi mogli zapeti ali odpeti, so imeli na oblačilih lesene klinčke in zanke iz vrvice. "Če smo bili na nalogi, kjer smo morali prespati izven vojaškega taborišča, smo umaknili tank in na odtise v snegu postavili dva vezana trama. Tank je zapeljal gor in pokrili smo ga s tankovsko cerado. Nekaj fantov je na platno nametalo sneg, da je bilo zatesnjeno, drugi pa smo izpod tanka spravili sneg. Nato smo vzeli peč in drva ter spodaj zakurili. Zaradi olja, ki se je strjevalo, je moral šofer na vsaki dve uri tank prižgati za 20 minut. Zjutraj smo vstali, pospravili, pojedli zajtrk in šli naprej," se spominja.

Rusi, ki so na tem šolanju predstavljali poveljniški in inštruktorski kader, so jih sicer vsega naučili prek mraza. "Imeli smo predavanja in če smo se snov naučili, smo zvečer v naročje dobili kup drv, da smo v zemljankah spali na toplem. Če pa nismo znali, drv ni bilo in smo morali spati na mrazu. Bili pa smo tudi prebrisani in smo na kakšni vaji kdaj brezo na skrivaj podrli in razžagali, ter se pozneje z njo greli," se hudomušno smeji.

V tanku je preživel dva direktna zadetka

Nova brigada je bila takoj prepeljana v Jugoslavijo in na sremski fronti doživela svoj ognjeni krst. Po ruski formaciji je bilo na vsakem tanku pet desantov, vojakov pehote, ki so se vozili na bokih tanka in ga varovali pred nemškimi diverzanti in "panzerfausti", ki so se jih najbolj bali. "Prvi dan je šla na prvo linijo prva četa prvega bataljona. Nemci so jo pričakali in dvignili roke v znak predaje. Fantje so peljali mimo, Nemci pa za njimi. Pobili so vse desante, naši tanki pa so goreli kot bakle. Težava je bila v tem, da so Nemci vedeli za vsak naš manever – ali je bil med nami izdajalec ali pa so nas poslušali po radiu. Drugi dan pa je šla na teren druga četa, v kateri sem bil jaz in na misel mi je prišlo znanje, ki sem ga pridobil v nemški šoli. Komandantu sem predlagal, da zašifriramo komande – 100 pomeni naprej, 200 desno, 300 levo, 400 brez municije, 500 obkoljen itd. Strinjal se je z mano in tako smo storili. To je bil uspeh brez žrtev!" ponosno pripoveduje o svoji domislici.

Franc dobro ve, zakaj T-34 velja za najboljši tank vseh časov. "Bil je zelo okreten in imel je prednost v ulici – obrnil se je lahko na mestu, ni bilo treba narediti kroga. Poleg tega so bile njegove široke gosenice primerne za blato in sneg. Njegova edina šibka točka je bila, da ni imel elevatorja. Voznik je moral stisniti sklopko, da se je tank ustavil, šele potem je lahko streljal. Ko pa ti s tankom stojiš, postaneš živa tarča!"

Naš sogovornik je sodeloval v več spopadih, njegov tank pa je preživel dva direktna zadetka nemške protitankovske obrambe. "Sremska fronta je bila strupen teren – samo žito in koruza, notri pa je bilo skritih ogromno Nemcev s panzerfausti. Če na tanku nimaš desantov, da te branijo, si zadet. Jaz sem bil zadet z leve strani, v kupolo. Ta je k sreči ulita in debela, tako da izstrelek ni šel skozi in smo ostali živi. Drugič sem bil zadet pred hrvaškimi Vinkovci. S protitankovskim topom kalibra 76 mm so me zadeli od spredaj, sila pa je bila tako močna, da je zatreslo cel tank," pripoveduje in pokaže na rano na čelu, ki mu je do danes ostala od udarca.

Po vojni je za las ušel Golemu otoku

Zahvaljujoč svojemu znanju, iznajdljivosti in kančku sreče je Franc dočakal konec vojne. S tankom, ki mu je poveljeval, so prišli v Ljubljano in v drugi polovici maja 1945 v Trst, od koder pa so jih izgnali angleški zavezniki. Osramočeni so morali zapustiti Slovensko primorje.

V jugoslovanki armadi kljub širokemu znanju in izjemno bogatim vojnim izkušnjam ni bil dobro sprejet, balkanski primitivizem pa ga je odbijal. Demobiliziran je bil šele konec leta 1947. Vrnil se je v Kamnik in kot nekdanji sovjetski partizan komaj preživel informbiro in preganjanje vojaške protiobveščevalne službe. "Nisem imel miru pred Udbo. Iz Beograda me je hodil zasliševat polkovnik Miha Butara, ki me je stalno pozdravljal s "prasica NKVD-jevska". Ko je prišel pome, da bi me odpeljali na Goli otok, pa sem mu povedal, kako mu ljudje blizu njega lažejo. Kot kaže, sem mu odprl oči in nikoli več ga nisem videl," svojo zgodbo zaključi Franc.

100-letni športnik, ki je živa priča zgodovine

Po vojni je Franc v telovadnici spoznal svojo ženo in se poročil, rodila sta se jima dva sinova. Nekaj časa je delal v tekstilni industriji, potem pa postal inštruktor v avtošoli. Verjeli ali ne – avto še vedno vozi!

Celo življenje je bil športnik – vrtel se je na telovadnem orodju, ogromno je planinaril. V vsaki alpski državi je splezal na dva najvišja vrhova – stal je na vrhu Matterhorna, Mont Blanca, Gran Paradisa, Jungfraua ... Kolikokrat je bil na Triglavu, niti ne ve. In v odlični formi je še danes. Poleti kolesari – s specialko naredi do 100 kilometrov na teden. Pozimi smuča – na belih strminah Krvavca ne izpusti nobenega lepega dneva zimske sezone. Vsak dan vstane ob 6. uri, prebere časopis, poje zajtrk, dela na vrtu in se rekreira, k počitku pa se odpravi šele potem, ko pogleda vsa poročila, tudi tuja. Od 19h do polnoči. "Rad sem na tekočem," pravi.

K zdravniku ne hodi. "Moj karton je še nedolžen," se smeji. Na vprašanje, kakšen je njegov recept za dolgo življenje, odgovori: "Ja, umreti ne smeš!" in se zakrohota. Nato pa resno doda: "Celo življenje živim po skavtskih načelih – brez cigaret, brez alkohola, brez lumparij. Z veliko športa. In to me drži."

Ko so besede odveč

Vožnjo s tankom T-34 je Francu v sodelovanju s Parkom vojaške zgodovine v Pivki že lani organizirala ekipa podcasta Atmosferci. Takrat se je v tank usedel po dolgih 75 letih. Letos, ob praznovanju stotega rojstnega dneva, pa je Franc poleg vožnje, ki ga je tako razveselila, postal tudi častni član društva prijateljev Parka vojaške zgodovine.

"Zato, ker ste živa priča zgodovine, s svojimi pričevanji pa nenehno opozarjate na vojne grozote in opominjate na pomen prizadevanj za mir v svetu," mu je čestital Janko Boštjančič, direktor Parka.

Franc pa ni našel besed, s katerimi bi se zahvalil za darilo, ki ga je prejel. "Iskrena hvala, vsaka beseda se mi zdi, da je odveč," je bil ganjen.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
Franc Primožič kot mlad tankist II. tankovske brigade.
[You must be registered and logged in to see this image.]
V času tržaške krize je bil Franc Primožič vpoklican kot rezervist in je kar tri mesece
preživel v pivški vojašnici. Na fotografiji sedi na cevi ameriškega tanka Sherman
[You must be registered and logged in to see this image.]
Primožičev tank T-34 pri prečkanju Savinje pri Celju v maju 1945
[You must be registered and logged in to see this image.]
Franc Primožič je moral po koncu vojne odslužiti še vojaški rok v Jugoslovanski
armadi. Na fotografiji, ki je bila posneta v Skoju, najverjetneje leta 1946, leži na
                                            kupoli tanka T-34
[You must be registered and logged in to see this image.]
Kolona tankov II. tankovske brigade v maju 1945
[You must be registered and logged in to see this image.]
Franc Primožič in direktor Parka vojaške zgodovine Janko Boštjančič si ogledujeta
                      legendarni sovjetski tank T-34, parkiran v hangarju v Pivki.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Franc s "šlemofonom" na glavi komaj čaka, da se vkrca v svojo "ljubico".
[You must be registered and logged in to see this image.]
Stoletnik se takole spretno povzpne na tank.
[You must be registered and logged in to see this image.]
In skozi kupolo izgine v njegovo notranjost.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Na dan privrejo številni spomini izpred skoraj 80 let, ko je vozil in poveljeval takšni "tridsatčetverki".
[You must be registered and logged in to see this image.]
Čeprav tanka tokrat ni peljal on, Franc še vedno zelo dobro ve, kako to gre.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Petčlanska posadka v tanku je slepa, pojasni Franc, zato potrebuje pehoto, ki tank varuje
[You must be registered and logged in to see this image.]
Vožnja po poligonu traja nekaj minut ...
[You must be registered and logged in to see this image.]
... in kmalu se tank s Francem na krovu vrne.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Sledi še častni krog, ko se Franc usede na kupolo tanka.
[You must be registered and logged in to see this image.]
... in veselo pomaha vsem, ki ga spremljamo.
[You must be registered and logged in to see this image.]
T-34 sicer velja za najboljši tank vseh časov.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Z izdelanimi 84.000 primerki je drugi najmnožičnejši tank vseh časov in eden
redkih tankov, ki se je obdržal v operativni uporabi več kot pol stoletja.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Širok nasmeh je dokaz, da je Franc svojega darila za 100 let izjemno vesel.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Brez težav se drži le z eno roko in veselo pozira fotografom.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Nato pomaha še skozi odprtino, skozi katero je šel neštetokrat notri in ven.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Po vožnji slišimo še izjemno zgodbo tega izjemnega človeka.

Zloglasne oklopne jedinice: 3. SS-Panzerdivision ''Totenkopf''
 
O oklopnim jedinicama Waffen SS već je pisano u ovoj temi, a slijedi opširniji osvrt na 3. SS oklopnu diviziju Totenkopf (3. SS-Panzerdivision ''Totenkopf''), jednu od najistaknutijih ali i najzloglasnijih vojnih jedinica Trećeg Reicha. Riječ ''totenkopf'' na njemačkom jeziku znači mrtvačka glava.
 
Amblem 3. SS oklopne divizije Totenkopf:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Divizija Totenkopf formirana je u listopadu/oktobru 1939. godine, a jezgro divizije činila je borbena skupina Kampfgruppe Eicke kojoj je pridodano 6.500 čuvara koncentracionih logora (SS-Totenkopfverbände) kao i dio pripadnika SS Heimwehr Danzig i policije. Mnogi od pridodanih vojnika već su sudjelovali u zločinima u Poljskoj. Divizija je bila opremljena češkim oružjem, a zapovjednik je bio SS-Obergruppenführer Theodor Eicke.
 
SS-Obergruppenführer Theodor Eicke, zapovjednik divizije Totenkopf 1939.-1943:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvo borbeno iskustvo 3. SS oklopna divizija Totenkopf (tada u statusu SS motorizirane divizije) imala je u Bici za Francusku 1940. godine. U početku je držana u rezervi da bi 16. svibnja/maja bila upućena u Belgiju gdje je štitila desni bok 7. oklopne divizije pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela. U svojoj prvoj bici zauzela je gradić Catillon-sur-Sambre gdje je počinila svoj prvi masovni ratni zločin strijeljanjem zarobljenih vojnika iz sastava 1. marokanske divizije (1re division marocaine). U tenkovskoj bici kod Arrasa 21. svibnja divizija Totenkopf je bila napadnuta od britanskih tenkova Matilda i morala se povući, a napad je zaustavljen topovima 88 mm i napadima bombardera Ju-87 Stuka. Idućih dana divizija je pobila veliki broj francuskih civila, a 27. svibnja počinila je novi ratni zločin, takozvani Le Paradis massacre u kojem je pobila 97 zarobljenih pripadnika britanske Royal Norfolk Regiment. Zajedno s motoriziranom divizijom Großdeutschland sudjelovala je u takozvanom Chasselay massacre, u kojem je 19. i 20. lipnja/juna pobijeno preko 100 zarobljenih Senegalskih strijelaca (Tirailleurs Sénégalais) iz rasnih pobuda.
 
Pripadnici 3. SS motorizirane divizije Totenkopf u Francuskoj 1940. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U napadu na SSSR 3. SS motorizirana divizija Totenkopf bila je u sastavu Grupe armija Sjever (Heersgruppe Nord) i u kolovozu/augustu 1941. bila je angažirana u borbama na prilazima Lenjingradu. Tokom sovjetske zimske protuofenzive bila je okružena u takozvanom kotlu kod Demjanska, iz kojeg se izvukla u travnju/aprilu 1942. izgubivši 80% svog sastava. U listopadu je upućena u Francusku na odmor i popunu gdje je sudjelovala u okupaciji Vichyjevske Francuse (Fall Anton). Nakon toga je primila tenkovski bataljon i prekategorizirana je u oklopno-grenadirsku diviziju (3 SS-Panzergrenadier Division Totenkopf).
Divizija je u veljači/februaru 1943. vraćena na Istočnu frontu i uvrštena u sastav II. SS-Panzerkorpsa s kojim je sudjelovala u Trećoj bici za Harkov. Za vrijeme ove kampanje, 26. veljače 1943., zapovjednik divizije Theodor Eicke poginuo je kada je njegov avion srušila sovjetska PZ obrana i zapovjedništvo je preuzeo SS-Gruppenführer Hermann Priess. Do kraja rata divizijom su još zapovijedali SS-Gruppenführer Heinz Lammerding, SS-Standartenführer Karl Ullrich i SS-Brigadeführer Hellmut Becker.
 
SS-Gruppenführer Hermann Priess:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
SS-Brigadeführer Hellmut Becker:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U pripremi operacije Zitadelle, napada na sovjetske snage u izbočini kod Kurska, 3 SS-Panzergrenadier Division Totenkopf primila je u svoj sastav četu tenkova PzKpfw VI Tiger. U napadu na kursku izbočinu II. SS-Panzerkorps sudjelovao je u sastavu 4. oklopne armije (4. Panzerarmee) generala Hermanna Hotha i prodro 40 km u dubinu, ali je zaustavljen kod Prohorovke. U tenkovskoj bici kod Prohorovke 3 SS-Panzergrenadier Division Totenkopf štitila je lijevi bok 1. SS-Panzerdivision Leibstandarte SS Adolf Hitler i prva se sukobila sa sovjetskom 5. tenkovskom armijom, kojoj je nanijela velike gubitke ali je i sama izgubila većinu tenkova. Operacija Zitadelle je opozvana 14. srpnja, a u nastavku operacija divizija Totenkopf je sudjelovala u bitkama za Harkov, Dnjepar, Krivoj Rog, Korsunj Ševčenkovski, Dnjestar i Târgu Frumos.
 
Tenk PzKpfw VI Tiger 3 SS-Panzergrenadier Division Totenkopf u bici kod Kurska:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vojnici 3 SS-Panzergrenadier Division Totenkopf u bici kod Kurska:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U listopadu 1943. divizija je preformirana u oklopnu. (3 SS-Panzerdivision Totenkopf). U sastavu divizije bili su štab (Divisionsstab), tenkovska pukovnija (SS Panzer Regiment 3), 2 pukovnije mehanizirane pješadije (SS Panzergrenadier Regiment 5 i SS Panzergrenadier Regiment 6), pukovnija samohodne artiljerije (Panzerartillerieregiment 3), motorizirani izviđački bataljon (SS Panzeraufklärungsabteilung 3), bataljon lovaca tenkova (SS Panzerjäger Battalion 3), bataljon jurišnih topova (SS Sturmgeschütz Battalion 3), bataljon raketnih lansera (SS Werferabteilung 3), protuavionski bataljon (SS Flakabteilung 3), motorizirani bataljon veze (SS Panzernachrichtenabteilung 3), motorizirani inženjerijski bataljon (SS Panzerpionierabteilung 3), bataljon tehničkog održavanja (SS Panzer-Instandsetzungsabteilung 3), sanitetski bataljon (SS Sanitätsabteilung 3), bataljon za opskrbu (SS Wirtschaftsbataillon 3), 7 četa motornih vozila (Divisions-Nachschubtruppe), četa vojne policije (Militärpolizei) i dopunski bataljon (SS Feldersatzbataillon 3).
Nakon Druge bitke za Târgu Frumos 3 SS-Panzerdivision Totenkopf premještena je u srpnju/julu  1944. u Poljsku, u Grodno, gdje je zajedno s 5. SS-Panzerdivision Wiking uvrštena u sastav 4. SS oklopnog korpusa (IV. SS-Panzerkorps). Ovaj korpus je bio jedna od rijetkih jedinica koje su držale obranu nakon raspada Grupe armija Sredina (Heersgruppe Mitte), a obrana na rijeci Visli dala je Nijemcima predah i omogućila formiranje nove Grupe armija Visla (Heersgruppe Weichsel).
U prosincu/decembru 1944. 3 SS-Panzerdivision Totenkopf premještena je u Mađarsku gdje je sudjelovala u pokušaju deblokiranja Budimpešte, u njemačkoj proljetnoj protuofenzivi u Mađarskoj (Unternehmen Frühlingserwachen) i u pokušaju obrane Beča. Ostaci divizije Totenkopf predali su se Amerikancima 9. svibnja/maja 1945. u Čehoslovačkoj.
 
Mađarski i njemački vojnik uz tenk PzKpfw VII Königstiger iz sastava 3 SS-Panzerdivision Totenkopf nedaleko Budimpešte:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
3. SS divizija Totenkopf ostala je upamćena kao jedna od njemačkih elitnih oklopno-mehaniziranih jedinica, ali i ozloglašena zbog brojnih zlodjela koje su počinili njeni pripadnici prije svega u Francuskoj i Sovjetskom Savezu.