FORUM БИВШИХ PRIPADNIKA НЕКАДАШЊЕ JNA 22.12.1941 - 18.07.1991
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.
FORUM БИВШИХ PRIPADNIKA НЕКАДАШЊЕ JNA 22.12.1941 - 18.07.1991
Sva(t)ko ima pravo na sjećanja - Свако има право на сећања - Vsak ima pravico na spomine - Секој има право на сеќавање - Gjith kush ka të drejt për kujtime - Mindenkinek joga van az emlekeihez - Everyone has the right to memories
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 25.05.19 14:38
Kad smo već zaratili na kopnu i u zraku možemo se osvrnuti i na neke epizode iz ratovanja na vodi, kako na moru tako i na rijekama. U temi ''Dogodilo se na današnji dan'' opisana je sudbina njemačkog bojnog broda Bismarck, no on nije bio jedina ploveća napast koja je mučila Saveznike u Drugom svjetskom ratu.
Noćna mora Britanaca - bojni brod Tirpitz
Britanci su se 27. svibnja 1941. teškom mukom riješili Bismarcka i za to platili veliku cijenu - izgubili su preko 1.400 mornara i oficira, svoj najpoznatiji ratni brod HMS Hood i jednog od svojih najboljih stručnjaka za brodsku artiljeriju viceadmirala Lancelota Hollanda. Uništenjem Bismarcka su riješili samo pola problema, jer se na Baltiku već pripremala druga napast - njegov blizanac Tirpitz. Bojni brod Tirpitz primljen je u flotu 25. veljače 1941. godine. Admiral Lütjens priželjkivao ga je u operaciji Rheinübung u društvu s Bismarckom, međutim je zapovjedništvo Kriegsmarine zaključilo da obuka posade još nije do kraja izvedena. Ova odluka je pomalo kontroverzna, naročito kada se zna da su Britanci bez oklijevanja poslali u borbu još ''siroviji'' HMS Prince of Wales koji je na neki način i presudio Bismarcku. Tirpitz je imao neznatno veću standardnu istisninu od Bismarcka (42.000 t.) dok su ostale karakteristike - glavno naoružanje 8 x 381 mm, brzina 30 čv. - bile praktično iste. Tirpitzu je tokom karijere pojačana protuzračna obrana.
Tirpitz je bio stacioniran u Kielu kada je započeo napad na SSSR. Tada su Nijemci formirali borbenu eskadru pod zapovjedništvom viceadmirala Otta Ciliaxa, u kojoj su osim Tirpitza bili teška krstarica (ranije džepni bojni brod) Admiral Scheer, lake krstarice Köln, Nürnberg, Leipzig i Emden, te određeni broj razarača i minolovaca. Zadaća ove eskadre bila je spriječiti prodor sovjetske Baltičke flote iz Finskog zaljeva na otvoreno more, no Sovjeti tako nešto nisu ni pokušali.
Zapovjednik Kriegsmarine admiral Erich Raeder predložio je Hitleru 13. studenog 1941. da se Tirpitz premjesti u Norvešku, odakle bi mogao napadati savezničke konvoje koji su prevozili pomoć za SSSR, a ujedno bi kao potencijalna opasnost (fleet in being) vezivao britansku flotu za Scapa Flow i također odvraćao Britance od eventualnog desanta na norvešku obalu. Hitler je odobrio premještanje i sredinom siječnja 1942. Tirpitz se usidrio u Trondheimu. Prvi izlazak Tirpitza u ofenzivnu akciju zbio se u ožujku 1942. u namjeri napada na savezničke arktičke konvoje PQ 12 i QP 8 (operacija Sportpalast). Britanci su preko sustava Ultra saznali za njemačku namjeru i admiral sir John Tovey, zapovjednik Domovinske flote (Home Fleet), pripremio se za borbu s Tirpitzom. Za to je imao dovoljno snaga - u sastavu neposredne pratnje konvoja PQ 12 bili su bojni brod HMS Duke of York i bojni krstaš HMS Renown, dok je Tovey vodio skupinu za posredno osiguranje s bojnim brodom HMS King George V. Do sukoba ipak nije došlo jer je admiral Ciliax na kraju odustao od akcije. Valja napomenuti da su pokreti njemačkih ratnih brodova u Norveškoj bili ograničeni stalnom oskudicom goriva.
Tirpitz i uništenje konvoja PQ 17
Iduća akcija protiv arktičkih konvoja u kojoj je sudjelovao Tirpitz bila je operacija Rösselsprung - napad na konvoj PQ 17 u srpnju 1942. koji je rezultirao katastrofom po Saveznike. Iako Tirpitz nije izravno sudjelovao u napadu, sâmom svojom pojavom na moru imao je izravni utjecaj na rezultat operacije. Za napad na konvoj PQ 17 Nijemci su odredili praktično sve raspoložive površinske snage, raspoređene u dvije eskadre. Glavninu pod zapovjedništvom admirala Otta Schniewinda činili su Tirpitz, teška krstarica Admiral Hipper i 6 razarača, a pomoćnu skupinu pod zapovjedništvom viceadmirala Oskara Kummetza teške krstarice Admiral Scheer i Lützov i 6 razarača.
Konvoj PQ 17 imao je vrlo jaku pratnju. Osim bliskog osiguranja konvoj je posredno štitila Domovinska flota s bojnim brodovima HMS Duke of York i USS Washington, nosačem aviona HMS Victorious i skupinom krstarica i razarača. Admiral Tovey (na bojnom brodu Duke of York) bio je obaviješten o isplovljavanju njemačke eskadre na čelu s Tirpitzom i bio je spreman Nijemcima nametnuti bitku. Valja podsjetiti da je Tovey već potopio Tirpitzovog blizanca Bismarcka. No tada je prvi pomorski lord admiral sir Dudley Pound iz Londona poslao zapovjed da se cjelokupna pratnja konvoja povuče i da se teretni brodovi rasprše. Admiral Tovey prosvjedovao je protiv odluke koja je bila posve suprotna britanskoj pomorskoj tradiciji, ali je zapovjed morao izvršiti. Ipak nije propustio napasti Tirpitza torpednim avionima s nosača Victorious, ali bez rezultata.
Tu vrijedi napraviti malu digresiju. Admirali Pound i Tovey gledali su se poprijeko još odranije. Nakon potapanja Bismarcka, početkom lipnja 1941., admiral Pound je neočekivano zapovijedio da se pod istragu stave dvojica visokih oficira koji su sudjelovali u potjeri za Bismarckom - kapetan John Leach i kontraadmiral Frederic Wake-Walker. Prvi iz razloga jer je kao zapovjednik HMS Prince of Wales prekinuo borbu s Bismarckom u Danskom prolazu, a drugi jer je tu odluku odobrio. Obaviješten o tome admiral Tovey, nadređen obojici oficira, žestoko je prosvjedovao tvrdeći da bi u istim okolnostima i sâm jednako postupio. Kako Pound nije kanio odustati Tovey je zaprijetio da će podnijeti ostavku na dužnost zapovjednika Domovinske flote i staviti se na raspolaganje obrani. Nakon toga nitko više nije spominjao nikakvu istragu. Ostalo je nerazjašnjeno zašto je Pound izdao zapovjed koja je teško kompromitirala Royal Navy i izravno utjecala na katastrofu konvoja PQ 17. Jedno od objašnjenja je da se uplašio eventualnih gubitaka američkih brodova pod britanskim zapovjedništvom. Drugi pak tu odluku pripisuju smanjenoj sposobnosti prosuđivanja uslijed bolesti (admiral Pound bolovao je od tumora na mozgu u terminalnoj fazi i iduće godine je umro). Od napada površinskim brodovima odustali su i Nijemci. Uništenje konvoja prepušteno je avionima Luftwaffe i podmornicama. Raspršeni teretni brodovi, ostavši bez ikakve zaštite, bili su sitting ducks pa su od 34 broda potopljena 23, a samo 11 ih je stiglo do sovjetskih luka. Ova epizoda zorno potvrđuje ulogu Tirpitza kao potencijalne mornaričke sile (fleet in being), vulgo strašila koje je samom pojavom na moru izazivalo strah kod Britanaca.
Grafički prikaz kretanja konvoja PQ 17 i približne pozicije potopljenih brodova:
Poslije katastrofe konvoja PQ 17 Saveznici su privremeno obustavili dopremu pomoći SSSR-u sjevernim putem. Tirpitz je premješten u Bogenfjord kod Narvika, a zatim vraćen u Trondheim radi održavanja i sitnih popravaka. Tirpitzu se u međuvremenu pridružio bojni brod Scharnhorst, a zapovjedništvo nad svim brodovima Kriegsmarine u Norveškoj preuzeo je viceadmiral Oskar Kummetz. Na dan 8. rujna 1943. Tirpitz je prvi i jedini put otvorio paljbu na jedan protivnički cilj. Naime, toga dana su Nijemci izveli napad na Spitzbergen u otočju Svalbard, gdje su Britanci držali meteorološku stanicu i bazu za opskrbu gorivom (Operation Zitronella, također poznata kao Operation Sizilien). Tom prilikom je Tirpitz ispalio 134 granate iz topova 381 mm i 150 mm.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 25.05.19 14:43
Poslije napada na Spitzbergen Tirpitz, Scharnhorst i teška krstarica Lützow bazirani su u Kåfjordu na sjeveru Norveške. Kako su bili izvan dosega aviona RAF-a Britanci su ih odlučili napasti pomorskim diverzantima odnosno džepnim podmornicama. Podmornice su bile klase X (X-class), a svaka je nosila po dvije mine težine 2 tone koje su se postavljale pod korito broda. U operaciju pod nazivom Source, izvedenu 22. rujna 1943., prvobitno je uključeno 10 džepnih podmornica, tegljenih do Norveške konvencionalniim podmornicama, ali ih je pred ulaz u fjord stiglo samo 6. Tri su imale napasti Tirpitz, dvije Scharnhorst i jedna Lützow. Scharnhorst je bio u plovidbi radi vježbe, Lützow nije bio napadnut (neke podmornice su putem izgubljene) dok su X-6 i X-7 uspjele postaviti mine pod korito Tirpitza. Od eksplozija mina Tirpitz je pretrpio teška oštećenja uz prodor više od 1.400 tona vode i zaglavljivanje topovske kule Dora zbog oštećenih ležajeva. Sidrište u Kåfjordu nije mogao napustiti sve do travnja 1944.
Britanci su u operaciji Source imali 9 poginulih i 6 zarobljenih. Dvojica sudionika operacije, poručnici Donald Cameron i Basil Place, dobili su najviše britansko odličje za podvige u ratu - Viktorijin križ (Victoria Cross, ekvivalent njemačkom Viteškom križu i USA Medalji časti).
Zračni napadi Fleet Air Arm i RAF
Britancima je Tirpitz bio previše opasan da bi ga ostavili na miru. Tokom 1944. godine napali su ga ili planirali napasti iz zraka ukupno devet puta, od čega šest puta avionima Royal Navy (Fleet Air Arm) i tri puta avionima RAF-a. Napadi s nosača aviona poznati su kao operacije Tungsten, Planet, Brawn, Tiger Claw, Mascot i Goodwood. Potkraj ožujka 1944. Britanci su saznali da je Tirpitz blizu operativne sposobnosti, pa su odlučili napasti ga iz zraka. Kako je bio izvan dosega bombardera RAF-a napali su ga mornaričkim zrakoplovstvom. Dne 3. travnja izveli su operaciju pod nazivom Tungsten, u kojoj su sudjelovali flotni nosači aviona HMS Victorious i HMS Furious, te eskortni nosači HMS Emperor, HMS Fencer, HMS Pursuer i HMS Searcher, uz jaku pratnju brodova Home Fleet. Napad je izvelo 40 bombardera za obrušavanje Fairey Baracuda, svaki naoružan s po jednom probojnom bombom težine 730 kg, uz jaku lovačku pratnju. Napad je iznenadio Nijemce pa su Baracude postigle 15 punih pogodaka i dva bliska promašaja. Tirpitz je pretrpio ozbiljna oštećenja, a poginula su 132 člana posade dok ih je 270 ranjeno.
Tirpitz je potom sklonjen u Altenfjord, gdje su ga Britanci ponovo napali iz zraka. Planirane operacije pod nazivom Planet, Brawn, Tiger Claw i Mascot prekinute su ili otkazane zbog lošeg vremena, dok je potkraj kolovoza izvedena serija napada pod nazivom Goodwood. U operaciji su sudjelovali flotni nosači aviona HMS Furious, HMS Formidable i HMS Indefatigable te eskortni nosači HMS Nabob i HMS Trumpeter. Operacija je bila neuspješna - u sva četiri napada Tirpitz je pogođen samo jednom bombom od 230 kg koja je prouzročila minimalnu štetu. Relativni neuspjeh napada Fleet Air Arm naveo je Britance da koriste bombardere RAF-a s kopnenih aerodroma pa su ujesen izveli zračne operacije pod nazivima Paravane i Obviate. U operaciji Paravane 15. rujna s uzletišta Jagodnik u SSSR-u poletjela su 23 bombardera Avro Lancastrer, od kojih je 17 nosilo po jednu bombu nazvanu Tallboy težine 5.400 kg a preostalih 6 po dvije mine tipa JW. Postignut je jedan pogodak u pramac, koji je bomba probila i eksplodirala ispod broda. Zbog teških strukturalnih oštećenja Tirpitz je otpisan kao prekomorska borbena jedinica i stacioniran kod otoka Håkøya u fjordu Tromsø kao plivajuća obalna baterija. Premještanjem u fjord Tromsø Tirpitz se našao u krajnjem dometu bombardera s britanskih kopnenih aerodroma. Dne 29. listopada RAF je izveo operaciju Obviate snagom od 32 bombardera Lancaster. Zbog lošeg vremena i slabe vidljivosti postignut je samo jedan bliski promašaj.
Kraj Tirpitza
Dne 12. studenog 1944. RAF je izveo zračnu operaciju pod nazivom Catechism. U napad na Tirpitz poletjelo je 30 bombardera Avro Lancaster iz 9. i 617. skvadrona teških bombardera. Svaki Lancaster je nosio po jednu bombu Tallboy.
Uvjeti za napad bili su idealni - lijepo vrijeme, njemačkih lovaca nije bilo, a Nijemci su prekasno shvatili da će biti napadnuti pa je izostalo postavljanje dimne zavjese. Tirpitz je izravno pogođen s dvije bombe, dok je treća eksplodirala neposredno uz trup. Pogoci su prouzročili sekundarnu eksploziju od koje se brod prevrnuo i zabio se jarbolima u dno. Poginulo je oko tisuću mornara i oficira, među njima zapovjednik i kompletno osoblje na mostu (oklopna vrata ostala su blokirana eksplozijom pa nije bilo moguće izaći iz zapovjednog tornja). Britancima je od protuzračne paljbe oštećen jedan Lancaster koji se morao prisilno spustiti, a posada se uspjela skloniti u neutralnu Švedsku.
Prevrnuti trup Tirpitza nakon zračnog napada 12. studenog 1944.:
Za gubitak Tirpitza Nijemci su odmah našli ''žrtvenog jarca'', a to je bio major Luftwaffe Heinrich Ehrler. Bio je zapovjednik 9. Staffela u Jagdgeschwaderu 5 smještenom u Bardufossu. Inače je bio jedan od vrhunskih asova Luftwaffe koji je do pogibije nakupio 208 zračnih pobjeda. Na raspolaganju je imao 12 lovaca Focke Wulf 190, sasvim dovoljno za trome i slabo zaštićene Lancastere. Ehrlherova eskadrila je uzletjela radi presretanja, međutim dobivala je kontradiktorne vijesti o ciljevima britanskih bombardera. Najprije se spominjala Alta, a zatim Bodø. Kada je postalo jasno da je cilj Tirpitz bilo je prekasno za intervenciju lovaca. Ehrler je izveden pred vojni sud, smijenjen s dužnosti, lišen čina, skinut s popisa za dodjelu Viteškog križa s hrastovim lišćem i dijamantima, te osuđen na tri godine zatvora. Tada je intervenirao njegov potčinjeni Walter Shuck i to kod sâmog Göringa, koji je zapovijedio novu istragu. Pokazalo se da njemački piloti uopće nisu znali da je Tirpitz nedavno pomaknut na novu poziciju i da je glavni uzrok neuspjelog presretanja bombardera bila loša komunikacija između Kriegsmarine i Luftwaffe. Ehrler je rehabilitiran i premješten u Njemačku, gdje je raspoređen u Jagdgeschwader 7 opremljen mlaznim lovcima Me-262. Poginuo je 4. travnja 1945. u napadu na bombardersku formaciju USAAF. Uništenjem Tirpitza nestala je posljednja prijetnja njemačkih površinskih ratnih brodova britanskim pomorskim komunikacijama. Ta je prijetnja doduše bila samo hipotetska jer Tirpitz više nije bio sposoban za pomorske operacije i služio je za obranu obale, no Britanci se nisu osjećali sigurnima dok ga nisu potopili. Pune tri i pol godine Tirpitz je strašio Britance sâmim svojim postojanjem (fleet in being) pa je Royal Navy morala držati u pripremi u Scapa Flowu 2-3 svoja najmodernija bojna broda i 2 nosača aviona, koji su mogli biti iskorišteni na drugom mjestu. Nestankom Tirpitza Britanci su mogli uputiti praktično sve svoje teške brodove na pacifičko ratište.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 25.05.19 15:02
Jason Robards - dva opaka iskustva s Japancima
U Drugom svjetskom ratu borili su se i mnogi slavni ljudi, ili će slavu steći kasnije. Neki od njih su bili u ratnoj mornarici, a među njima je bio i kasnije poznati filmski glumac i dvostruki oskarovac Jason Robards.
Jason Robards (1922.-2000.) je bio poznati američki kazališni i filmski glumac i dvostruki dobitnik nagrade Oscar, oba puta za sporednu ulogu. Prvog Oscara je dobio za film ''Svi predsjednikovi ljudi'' (1976.), a drugog za film ''Julia'' (1977.). Kod Robardsa je glumačka slava usljedila tek nakon ratnog iskustva. Otac (Jason Robards stariji) je također bio glumac, a sin je o glumačkom pozivu počeo razmišljati tek za vrijeme rata kao mornar US Navy. Glumačka karijera tekla je sporo, a započela je kazališnim ulogama. Prvi film snimio je 1959. godine. Naša publika najviše ga pamti po ulogama u filmovima ''Svi predsjednikovi ljudi'', ''Pat Garrett & Billy the Kid'' i ''Dan poslije''.
James Coburn i Jason Robards u filmu ''Pat Garrett & Billy the Kid'':
Poslije završetka srednje škole (1940.) prijavio se kao dobrovoljac u ratnu mornaricu. Iduće godine ukrcao se na tešku krstaricu USS Northampton kao radio-operater (radioman 3rd class). Krstarica je upućena u južni Pacifik gdje je sudjelovala u pomorsko-zračnoj bici kod otoka Santa Kruz. Zatim je sudjelovala u bici kod Tassafaronge noću 30. studenog 1942., gdje je pogođena s dva japanska ''Long Lance'' torpeda i potopljena. Robards je bio među preživjelima, ali je plivao nekoliko sati u vodi dok ga nije pokupio jedan razarač.
Dvije godine kasnije Robards je dodijeljen lakoj krstarici USS Nashville kao radio-operater. Prilikom američke invazije Filipina, 13. prosinca 1944., na krstaricu se srušio jedan kamikaze. Od eksplozije aviona i bombi koje je nosio poginula su 133 mornara, a 190 ih je ranjeno. Robards je prošao bez ozljeda.
Krstarica USS Nashville nakon pogotka kamikaze kod filipinskog otoka Mindoro:
Službu u US Navy Robards je napustio 1947. godine i posvetio se glumačkoj karijeri.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 26.05.19 8:33
Konvoji za Maltu 1940.-1942.
Izbijanjem rata na Sredozemlju britanski Komitet načelnika generalštabova (Chiefs of Staff Committee), najviše vojno zapovjedno tijelo, izrazio je mišljenje da je Malta s obzirom na zemljopisni položaj indefensible tj. da se ne može obraniti. Premijer Churchill je takvo mišljenje otklonio i zapovijedio da se obrana otoka smjesta pojača novim lovačkim avionima. To je bio početak vjerojatno najslavnije epizode u pomorskom ratu na Sredozemlju 1940.-1945., koji je u Britaniji poznat kao Opsada Malte (Siege of Malta). Skupina od tri mala otoka bila je gotovo tri godine izložena zračnim napadima, oskudici i nedaćama svake vrste, ali je izdržala i dočekala pobjedu Saveznika kojoj je dala iznimno važan doprinos. Kralj George VI dodijelio je 15. travnja 1942. Malti jedno od najvećih odličja britanske imperije George Cross, u znak priznanja za junačko držanje tokom opsade.
Jedini način da se Malta održi, a k tome iskoristi i kao baza za ofenzivne akcije, bio je doprema opskrbe i oružja morskim putem. Teškoće su bile ogromne. Najbliže britanske baze bile su u Gibraltaru i Aleksandriji, a pomorski put do Malte bio je izložen djelovanju pomorskih i zračnih snaga Osovine koje su imale povoljno smještene baze na talijanskom kopnu, Siciliji i Sardiniji. Najkritičnije područje je bio Sicilijanski prolaz, gdje su Talijani imali i istaknutu bazu na otoku Pantelleria.
Unatoč golemim teškoćama i rizicima Britanci su redovito opskrbljivali Maltu ratnim materijalom, oružjem, municijom, gorivom i hranom za vojnike i civilno stanovništvo. U razdoblju od 10. lipnja 1940. do 31. prosinca 1942. u svrhu opskrbe Malte ukupno su izveli 35 većih operacija, pri čemu je na otok stiglo ukupno 77 transportnih brodova. U kritičnim trenucima za opskrbu najpotrebnijim ratnim materijalom korištene su podmornice, kao i brzi minopolagači HMS Abdiel, HMS Manxman i HMS Welshman koji su plovili brzinom od 39 čvorova.
Tokom 1940. i većeg dijela 1941. godine gubici u transportnim brodovima bili su relativno mali, no pravo iskušenje za Maltu došlo je 1942. godine kada je pritisak Luftwaffe i Regia Aeronautica doveo otok na rub izdržljivosti. Guverner Malte William Dobie bio je fizički i psihički toliko iscrpljen da ga je u svibnju 1942. zamijenio lord John Gort, a zapovjedništvo zračnih operacija u lipnju je preuzeo zrakoplovni maršal Keith Park koji se proslavio u Bici za Britaniju. Opskrbu Malte Britanci su izvodili iz dva smjera - iz Aleksandrije i iz Britanije preko Gibraltara. Pratnju su osiguravale Mediterranean Fleet i Force H. Pokretanje konvoja za Maltu ponekad je dovodilo do pomorskih bitaka s talijanskom Regia Navale, a naročito opasni su bili napadi iz zraka i akcije podmornica.
U lipnju 1942. stanje na Malti je bilo kritično i Britanci su istovremeno pokrenuli dva konvoja sa dvije strane - sa Bliskog istoka i iz Gibraltara. Konvoj pod nazivom Vigorous sastojao se od 11 transportnih brodova koji su isplovili iz Haife i Port Saida, a zaštitu je pružala Mediterranean Fleet pod zapovjedništvom kontraadmirala Philipa Viana. Snage zaštite činile su lake krstarice HMS Newcastle, HMS Birmingham, HMS Cleopatra, HMS Dido, HMS Hermione, HMS Euryalus, HMS Arethusa i HMS Coventry, te 36 razarača, 4 korvete i 2 minolovca.
Put ovog konvoja bio je osobito težak jer je morao proći kroz ''aleju bombi'' (Bomb Alley) između Krete i afričke obale. Zračni i podmornički napadi započeli su praktično odmah po isplovljavanju. Glavni ciljevi bili su u početku ratni brodovi pratnje, da bi se kasnije napadi koncentrirali na transportne brodove. U napadima koji su trajali puna četiri dana potopljeni su krstarica Hermione, 3 razarača i 2 transportna broda. U međuvremenu je iz Taranta isplovila jaka talijanska bojna eskadra sa zadaćom da presretne i uništi ono što ostane od konvoja. Eskadru pod zapovjedništvom admirala Angela Iachina činili su bojni brodovi Littorio i Vittorio Veneto, teške krstarice Gorizia i Trento, laka krstarica Emanuele Filiberto Duca d'Aosta i 12 razarača.
Nakon primitka vijesti o pojavi jakih talijanskih pomorskih snaga admiralu Vianu nije preostalo drugo već da prekine operaciju i vrati preživjele brodove u Egipat, jer nije bilo nikakve šanse da i jedan brod iz konvoja stigne do Malte. Talijanima se pak isplovljavanje bojne eskadre nije previše isplatilo. Poslužila je doduše kao potencijalna prijetnja i sredstvo odvraćanja, ali je sâma pretrpjela gubitke. Torpedni avioni sa Malte oštetili su bojni brod Littorio i krstaricu Trento, koja je ostala nepokretna pa ju je potopila podmornica HMS Umbra.
Konvoj Harpoon koji je isplovio iz Gibraltara sastojao se od šest transportnih brodova i imao je vrlo jaku pratnju, pod zapovjedništvom viceadmirala Albana Curteisa - bojni brod HMS Malaya, nosači aviona HMS Eagle i HMS Argus, lake krstarice HMS Cairo, HMS Kenya, HMS Liverpool i HMS Charybdis, 17 razarača, minopolagač Welshman i 4 minolovca. Zračni napadi Regia Aeronautica torpednim bombarderima Savoia Marchetti 79 sa Sardinije počeli su već prvog dana, pri čemu je krstarica Liverpool oštećena i morala se vratiti u Gibraltar. Dolaskom u blizinu Sicilijanskog prolaza glavnina snaga osiguranja konvoja također se morala vratiti, dok su transportni brodovi nastavili plovidbu uz pratnju brodova neposrednog osiguranja. U zoru 15. lipnja konvoj se našao pod koordiniranim napadom zrakoplovstva i eskadre Regia Navale pod zapovjedništvom kontraadmirala Alberta da Zare s lakim krstaricama Eugenio di Savoia i Raimondo Montecuccoli te 4 razarača. U sukobu koji je poznat kao Bitka kod Pantellerie Talijani su postigli svoju jedinu pomorsku pobjedu u Drugom svjetskom ratu jer su potopili jedan razarač i nekoliko drugih brodova oštetili. Također su potopili i 4 transportna broda, tako da su na Maltu stigli samo Orari i Troilus. Od 17 transportnih brodova oba konvoja na odredište su dakle stigla samo 2, ali je 14.000 tona iskrcanog materijala produljilo život Malti za iduća tri mjeseca.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 26.05.19 8:38
Operacija Pedestal
Teret dopremljen brodovima konvoja Harpoon značio je tek privremeno olakšanje jer je Malta i dalje oskudijevala u municiji, hrani, gorivu i drugim potrebama. Stoga su Britanci u kolovozu 1942. pripremili novi konvoj od 14 transportnih brodova, koji je isplovio iz ušća rijeke Clyde u Škotskoj 2. kolovoza. Najdragocjeniji brod u konvoju bio je SS Ohio, američki tanker s britanskom posadom, koji je prevozio 11.500 tona kerozina i dizel goriva. Zaštita konvoja kojom je zapovijedao viceadmiral Edward Neville Syfret bila je iznimno jaka - bojni brodovi HMS Nelson i HMS Rodney, nosači aviona HMS Victorious, HMS Indomitable, HMS Eagle i HMS Furious (prevozio 38 lovaca Spitfire za Maltu), lake krstarice HMS Phoebe, HMS Sirius, HMS Charybdis, HMS Nigeria, HMS Kenya, HMS Manchester i HMS Cairo i 21 razarač.
Žestoki napadi podmornica i zrakoplovstva Luftwaffe i Regia Aeronautica počeli su već 11. kolovoza, nakon što je konvoj ušao u Sredozemno more. Napadi su trajali sve do 15. kolovoza i konvoj je pretrpio velike gubitke - podmornice su potopile nosač aviona Eagle i krstaricu Cairo, te oštetile nosač aviona Indomitable. Torpedni čamci s otoka Pantelleria potopili su krstaricu Manchester. Također su potopljeni jedan razarač i 9 transportnih brodova, a 2 krstarice su oštećene.
Na Maltu je ipak stiglo 5 transportnih brodova, od kojih su 4 dopremila 32.000 tona tereta - dovoljno da održi Maltu kao bazu za ofanzivne operacije idućih nekoliko mjeseci.
Transportni brod Brisbane Star iz konvoja Pedestal uplovljava u Grand Harbour u La Valetti:
Najdragocjeniji teret - 11.500 tona goriva - dopremio je tanker Ohio i to nakon prave kalvarije koju je pretrpio na putu. Već 11. kolovoza bio je torpediran od talijanske podmornice Axum. Zatim je bio pod uzastopnim i višednevnim zračnim napadima. Nakon što je dodatno oštećen krhotinama i tlakom od bliskih promašaja na njega se srušio oboreni Junkers Ju-87 i eksplodirao (bombe se srećom nisu aktivirale). Zatim je ponovo pogođen s nekoliko bombi i zaustavljen. Posada je napustila brod koji je izgledao izgubljen, no kasnije se vratila i uspjela ga održati na vodi pa je uzet u tegalj.
Tanker Ohio uz potporu razarača HMS Penn i HMS Ledbury na putu prema Malti:
Olakšanje je stiglo kada je brod došao u doseg lovačke zaštite sa Malte. Lovci Spitfire otjerali su bombardere Luftwaffe pa se Ohio uspio dovući do luke u La Valetti. Britanci su uspjeli isckrcati sve gorivo prije nego je usljedio zračni napad u kojem se brod prepolovio i potonuo.
Sprovođenje konvoja Pedestal, poznat na katoličkoj Malti kao Konvoj ta' Santa Marija (jer je posljednji brod uplovio u la Valettu na blagdan Velike Gospe), unatoč velikim ljudskim i materijalnim gubicima smatra se jednom od najvećih strategijskih pobjeda Velike Britanije u Drugom svjetskom ratu. Nakon britanske pobjede kod El Alameina i savezničkog iskrcavanja u Francuskoj Sjevernoj Africi Malta se konačno našla izvan opasnosti.
Operacije Club Run
Na dan ulaska Italije u rat (10. lipnja 1940.) jedinu lovačku obranu činila je mala skupina naziva Hal Far Fighter Flight s nekoliko zastarjelih aviona Gloster Sea Gladiator. Legenda kaže da ih je bilo samo tri i da su dobili imena Faith, Hope i Charity - tako su ih prozvali Maltežani - ali ih je u stvarnosti bilo više. Neki su služili kao izvor rezervnih dijelova. U svakom slučaju lovačka obrana Malte nije zadovoljavala ni brojem ni kvalitetom lovaca. Napadi bombardera Regia Aeronautica na Maltu počeli su već 11. lipnja 1940. i trajali su s različitim intenzitetom gotovo tri godine, a početkom 1941. pridružio se i njemački Fliegerkorps X smješten na Siciliji. Stoga je Churchill zapovijedio da se u najkraćem roku na Maltu pošalju novi lovci. U kolovozu 1940. nosač aviona HMS Argus dopremio je prvi kontingent od 12 lovaca Hawker Hurricane. To je bio početak operacija pod imenom Club Run, kojima je Royal Navy dostavljala Malti nove lovačke avione Hurricane i Spitfire te torpedne bombardere Fairy Albacore. Za dostavu su korišteni nosači aviona HMS Ark Royal, HMS Victorious, HMS Furious, HMS Eagle i HMS Argus. Nosači bi dopremili avione do pozicije odakle su mogli uzletjeti i stići do Malte. Velika većina aviona uspjela je doletjeti do Malte, ali se događalo da putem bude i gubitaka. Primjerice, u studenom 1940. od 12 Hurricanea koji su uzletjeli s nosača Argus 8 ih je izgubljeno zbog pogreške u navigaciji i posljedičnog nedostatka goriva. U lipnju 1942. od 32 Spitfirea 4 su putem srušili lovci Osovine. U najtežim trenucima za Maltu, 1942. godine, događalo se da svi dopremljeni lovci budu uništeni na zemlji prije nego uspiju uzletjeti. Nakon potapanja nosača aviona Ark Royal u studenom 1941. u pomoć su pristigli Amerikanci, koji su privremeno ustupili nosač aviona USS Wasp. Ovaj nosač dopremio je na Maltu lovce Spitfire u dva navrata - u travnju i u svibnju 1942. godine.
Nakon gubitaka nosača aviona USS Lexington i USS Yorktown Amerikanci su povukli Wasp iz Sredozemlja jer im je bio potreban za operacije kod Solomonovih otoka, no Britanci su već imali spreman novi nosač aviona HMS Indomitable. U razdoblju od kolovoza 1940. do listopada 1942. izvedeno je ukupno 28 operacija Club Run, tokom kojih je na Maltu dostavljeno ukupno 798 aviona. Operacija je obustavljena kada su lovci Spitfire Mk Vc osposobljeni za samostalni let od Gibraltara do Malte (1.800 km).
Noi tutti affogare
Zahvaljujući opskrbi morskim putem Malta je održana ne samo kao obrambeni položaj pod britanskim suverenitetom već i kao iznimno važna baza za ofenzivna djelovanja protiv pomorskih komunikacija Osovine. Povjesničari su jednodušni u zaključku da je prvorazredna strategijska pogreška sila Osovine u tome što nisu zauzeli Maltu. To se prije svega odnosi na Italiju, koja je desantnu operaciju mogla izvesti u samom početku rata kada je obrana otoka bila vrlo slaba, a talijanska premoć golema. No Talijani su bili uvjereni kako će neutralizirati Maltu zračnim napadima i pomorskom blokadom, što se pokazalo teškom zabludom. Kritične 1942. godine Osovina je planirala zauzimanje Malte zračno-pomorskim desantom. Nijemci su planiranu akciju nazvali Operation Herkules, a Talijani Operazione C3. Za operaciju su pripremljene i odgovarajuće snage. Desant iz zraka je trebalo izvesti 29.000 vojnika njemačke 1. padobranske divizije (1. Fallschirmjägerdivision), talijanske padobranske divizije Folgore (185ª Divisione Paracadutisti Folgore) i pješadijske divizije La Spezia izvježbane za zračni desant (80ª Divisione fanteria La Spezia). Desant sa mora imao je izvesti talijanski XXX. korpus s pješadijskim divizijama Friuli i Livorno, kao i neke manje specijalizirane jedinice. Od operacije se odustalo, a dio snaga je prebačen na Sjevernoafričko ratište. Talijanska divizija Folgore i njemačka padobranska brigada Ramcke (Fallschirmjäger-Brigade Ramcke) uništene su u bici kod el Alameina, dok je divizija La Spezia smještena u Tripolitaniju i kasnije sudjelovala u borbama u Tunisu. Talijanima, valja reći na kraju, nije baš teško palo odustajanje od napada na Maltu. Njihovi vojnici su u vrijeme priprema strašljivo govorili noi tutti affogare (svi ćemo se utopiti). Što i ne bi bilo daleko od istine.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 26.05.19 15:06
Noćna mora Talijana - Force K na Malti
U središtu Sredozemnog mora, 80 km južno od Sicilije i 284 km istočno os Tunisa, nalazi se mala otočna država (316 km2) Malta. Sastoji se od tri otoka: Malta, Comino i Gozo. Mala zemlja bogate povijesti bila je od 1813. godine dio Britanskog imperija kao tzv. krunska kolonija (Crown Colony), a od 1964. je nezavisna država.
Zbog svog centralnog položaja i dominiranja nad pomorskim komunikacijama u Sredozemlju Malta je bila idealna vojna baza. Do 1940. godine u njoj je bila stacionirana britanska Sredozemna flota (Mediterranean Fleet), koja je pred izbijanje rata s Italijom 1940. povučena u Aleksandriju. Ipak je Malta za čitavo vrijeme ratnih operacija na Sredozemlju predstavljala važnu pomorsku i zračnu bazu, čija je efikasnost bitno pridonijela pobjedi Saveznika. Naročito važnu ulogu je imala u ometanju pomorskih komunikacija Osovine između Italije i Libije. Unatoč izloženom položaju i udaljenosti od Aleksandrije i Gibraltara Britanci su Maltu odlučili ne samo zadržati već i iskoristiti kao platformu za ofenzivne operacije. Na Malti su se nalazila četiri aerodroma - Hal Far, Luqa, Ta' Qali i Safi - na koje su Britanci s vremenom rasporedili lovce Hawker Hurricane, Supermarine Spitfire i Bristol Beaufighter, bombardere Vickers Wellington i Bristol Blenheim, torpedne avione Bristol Beaufort i Bristol Bisley, kao i izviđačke avione Martin Maryland i Short Sunderland. Izviđački avioni su bili opremljeni radarima što je omogućavalo noćne napade na brodove u plovidbi, a podatke o pokretanju talijanskih konvoja za libijske luke Britanci su dobivali preko sustava za dešifriranje radio poruka Ultra.
Torpedni avion Bristol Beaufort južnoafričkih zračnih snaga (SAAF) iznad Malte:
Sa Malte su također djelovale i britanske podmornice, a njihovi napadi udruženi sa zračnima uzimali su veliki danak među talijanskim brodovljem. Zrakoplovstvu i podmornicama pridružene su i površinske flotne snage kada je na Malti stacionirana 14. flotila razarača pod zapovjedništvom kapetana Philipa Macka, s razaračima HMS Jervis, HMS Janus, HMS Nubian i HMS Mohawk. U svojoj najpoznatijoj akciji, koja se zbila noću 15. na 16. travnja 1941. nedaleko Sfaxa, britanski razarači potopili su svih 5 transportnih brodova u konvoju koji je prevozio njemačke vojnike i municiju, a također su potopili dva talijanska razarača i jednog teže oštetili. Ljudski gubici procjenjuju se na 350-1.800. Britanci su izgubili razarač Mohawk. To je bila tek najava onoga što će usljediti kasnije. Nakon povlačenja glavnine njemačkog zrakoplovstva (Fliegerkorps X) sa Sicilije na Istočnu frontu, uz stalno jačanje PZ obrane Malte, opasnost od napada iz zraka je značajno smanjena pa su Britanci odlučili uputiti novu i jaču skupinu brodova u ovu pomorsku bazu. Borbena skupina poznata kao Force K utemeljena je 21. listopada 1941. U svom sastavu imala je lake krstarice HMS Aurora i HMS Penelope, te razarače HMS Lance i HMS Lively. U studenom je pojačana krstaricama HMS Ajax i HMS Neptune, te razaračima HMS Kandahar i HMS Jaguar.
Force K vodio je kapetan William Gladstone Agnew, zapovjednik krstarice HMS Aurora:
Najspektakularniji uspjeh Force K postigla je noću 8. na 9. studenog 1941. uništenjem čitavog konvoja koji je imao kodni naziv ''Duisburg''. U konvoju je bilo sedam transportnih brodova - njemački Duisburg i San Marco, te talijanski Maria, Rina Corrado, Sagitta, Minatitlan i Conte di Misurata. Brodovi su prevozili 13.290 tona ratnog materijala, 1.579 tona municije, 17.281 tonu goriva, 359 vozila, 145 talijanskih i 78 njemačkih vojnika. Konvoj je imao vrlo jaku pratnju. Skupinu za neposrednu zaštitu, kojom je zapovijedao kapetan Ugo Bisciani, činili su razarači Maestrale, Fulmine, Euro, Grecale, Libeccio i Oriani. Snagama posredne zaštite zapovijedao je kontraadmiral (contrammiraglio) Bruno Brivonesi, a u sastavu je imao teške krstarice Trieste i Trento te razarače Granatiere, Fuciliere, Bersagliere i Alpino. Konvoj je plovio rutom istočno od Malte.
Britanci su saznali za pokretanje konvoja preko sustava Ultra, a izviđački avion Martin Maryland otkrio ga je popodne 8. studenog. Force K isplovila je u 17.30 h i vizualno indentificirala konvoj 9. studenog u 00.39 h. Kapetan Agnew manevrirao je svojim sastavom na način da konvoj bude vidljiv na mjesečini, a njegovi brodovi skriveni u mraku. Sa brodova neposredne zaštite primijetili su Britance, ali su zaključili da je riječ o krstaricama admirala Brivonesija.
Napad je započeo u 00.57 h i bio je brz i razoran. Britanci su otvorili paljbu uz pomoć radara sa udaljenosti između 3.300 i 5.500 jardi, a gađanje je bilo iznimno precizno. Talijani nisu bili svjesni što ih je snašlo, dapače vjerovali su da su pod zračnim napadom i stoga nisu izvodili nikakve manevre, a oni koji su vidjeli britanske krstarice mislili su da su to Trieste i Trento. Admiral Brivonesi pokušao se snaći u toj zbrci i zapovijedio je da se otvori paljba na Britance, ali je nespretnim manevriranjem zašao u područje slabe vidljivosti, s konvojem između svojih i britanskih brodova. Za to vrijeme Britanci su završili posao - topovima i torpedima su potopili svih sedam transportnih brodova i razarač Fulmine, dok je još nekoliko razarača pretrpjelo oštećenja. Nakon što je napravila ovaj pokolj Force K se bez gubitaka povukla na Maltu. Bila je to jedna od jedna od najpotpunijih i najefektnijih pobjeda na moru u Drugom svjetskom ratu. Nakon ove katastrofe Talijani su bili konsternirani, a njihovi vojni vrhovi i bijesni. Brivonesi i Bisciani su odmah smijenjeni s dužnosti (Brivonesiju je kasnije vraćeno zapovjedništvo), a Supermarina je pokušala ''sanirati štetu'' u propagandnom ratu. Te tragikomične pokušaje najbolje je opisao u svom dnevniku grof Galeazzo Ciano, tada ministar vanjskih poslova. Ciano je bez sumnje bio krupan zločinac, ali mu se ne može osporiti duhovitost pa i cinizam na račun - između ostalih - i Talijana. Netko je u Supermarini, piše Ciano, došao na ideju da se objavi kako je podmornica Malaspina potopila na Atlantiku dva britanska broda od po 10.000 tona. Na to je šef pomorskih operacija admiral Luigi Sansonetti prekrižio cifru i napisao 30.000 tona jer ''to bolje pali''. Ciano je bio dovoljno pametan da se zgrozi nad takvim glupostima, pa je u dnevniku zapisao: ''Od svega se čini istinitim samo to da je potopljena sâma Malaspina, jer se već tjednima ne javlja u bazu''. Netko je od admirala rekao da je jedna britanska krstarica za vrijeme bitke teško oštećena, jer je snimljena na Malti usidrena blizu doka. A Ciano je u dnevniku komentirao: ''To znači da je stanoviti čovjek vjerojatno već napola mrtav jer se nastanio blizu groblja''.
Preokret ratne sreće i teški gubici Sredozemne flote
Ratna sreća na moru okrenula se krajem 1941. godine, kada je Sredozemna flota pretrpjela neočekivane i iznimno teške gubitke. Udarci su padali iz busije - 25. studenog podmornica U-331 potopila je bojni brod HMS Barham, 14. prosinca podmornica U-557 potopila je krstaricu HMS Galatea, a 19. prosinca talijanski diverzanti onesposobili su u luci Aleksandrija bojne brodove HMS Queen Elizabeth i HMS Valiant. Žalostan kraj zadesio je i Force K. Progoneći talijanski konvoj za Tripolis brodovi su upali u novo, tek postavljeno, minsko polje. Bilo je to 19. prosinca 1941., koji je očito bio crni dan za Britance. Krstarica Neptune se nakon udara u četvrtu minu tako brzo prevrnula da je od 767 članova posade isplivalo samo 30, od kojih je preživio tek jedan jedini čovjek koga je nakon četiri dana spasila talijanska torpiljarka. Teško su oštećeni krstarica Aurora i razarač Kandahar.
S obzirom na gubitke i pojačano bombardiranje iz zraka ostatak Force K napustio je Maltu. Ostala je samo krstarica Penelope jer je bila previše oštećena za plovidbu. U bombardiranjima je pretrpjela nova oštećenja pa su je Britanci - spremni za šalu i u najtežim trenucima - ''prekrstili'' u HMS Pepperpot (bočica za papar). U travnju 1942. uspjeli su je osposobiti da otplovi sa Malte. Force K je ponovo obnovljena i vraćena na Maltu u studenom 1942., s krstaricama HMS Dido i HMS Euryalus te 14. flotilom razarača. No, nakon pobjede Britanaca kod El Alameina strategijska situacija na Sredozemlju je bila potpuno drukčija.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 26.05.19 15:32
Ratna flotila na Volgi u obrani Staljingrada
U ovoj temi pisano je o ratnim operacijama na morima, ali ne i na rijekama koje su specifične po tome što se vode uzduž i/ili poprijeko plovnih puteva koji se razlikuju od morskog prostranstva. Jedna od prigoda gdje je riječna flotila naročito došla do izražaja je čuvena Staljingradska bitka, u kojoj je aktivno sudjelovala i sovjetska Volška ratna flotila. Volška ratna flotila (Волжская военная флотилия), kao sastavni dio ratne mornarice SSSR, formirana je u listopadu 1941. godine u cilju zaštite plovidbe Volgom i po potrebi sudjelovanja u ratnim operacijama. Baza flotile bila je u Uljanovsku, a zapovjednik je bio kontraadmiral Dmitrij Rogačev. Brodovi flotile bili su raspoređeni u tri skupine: - 1. brigada riječnih brodova (zapovjednik kontraadmiral Novikov) - 2. brigada riječnih brodova (zapovjednik kontraadmiral Vorobjev) - brigada minolovaca (zapovjednik kapetan bojnog broda Smirnov)
U srpnju 1942. flotila je u svom sastavu imala 7 topovnjača, 14 oklopnih čamaca, 33 minolovca, 2 ploveće PZO baterije, jednu željezničku bateriju i 2 bataljona mornaričke pješadije.
Volška ratna flotila je za vrijeme Staljingradske bitke, u razdoblju od srpnja 1942. do veljače 1943., izvodila borbene operacije čišćenjem mina od Saratova do Astrahana, davanjem paljbene podrške trupama u gradu, osiguravanjem transporta vojnika i materijala u Staljingrad, iskrcavanjem desanata i protuzračnom obranom volškog plovnog puta. Za vrijeme Staljingradske bitke flotila je obavila 35.000 plovidbi i prevezla preko Volge 135.000 vojnika, 14.000 tona materijala, 276 tenkova i 479 kamiona. Tokom bitke izgubila je od zračnih napada, topničke paljbe i mina 5 oklopnih čamaca i 16 minolovaca, uz veliki broj rekviriranih civilnih plovila.
Kamioni čekaju prijevoz preko Volge u Staljingrad, kolovoz 1942.:
U 1943. i 1944. godini Volška ratna flotila čistila je plovni put Volge od mina. Deaktivirana je u lipnju 1944. i brodovi su predani drugim riječnim ratnim flotilama sukladno napredovanju sovjetske vojske prema zapadu.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 27.05.19 9:30
Jedan od rijetkih sukoba bojnih brodova u Drugom svjetskom ratu - bitka kod rta Stilo (Battaglia di punta Stilo, Battle of Calabria)
Nakon stupanja Italije u Drugi svjetski rat (10. lipnja 1940.) pokazala se potreba za pojačanjem i dodatnom opskrbom trupa u Libiji. Stoga su Talijani 6. srpnja uputili iz Napulja za Benghazi konvoj od pet trgovačkih brodova - Esperia, Calitea, Pisani, Foscarini i Barbaro - koji su prevozili 2.200 vojnika, 72 tenka, 232 vozila, 5.700 tona goriva i maziva i 10.500 tona različitog drugog tereta.
Prvi cilj: zaštita konvoja
Neposrednu zaštitu konvoja činilo je 8 razarača i 4 torpiljarke, a dalju zaštitu teške krstarice Pola, Fiume, Gorizia, Zara, Trento i Bolzano. Talijani su organizirali i takozvanu opću zaštitu konvoja bojnom skupinom koja je bila vrlo jaka - bojni brodovi Giulio Cesare i Conte di Cavour, lake krstarice Alberico da Barbiano, Alberto di Giussano, Duca degli Abruzzi, Giuseppe Garibaldi, Muzio Attendolo, Raimondo Montecuccoli, Duca d'Aosta i Eugenio di Savoia, te 16 razarača. Skupinom je zapovijedao admiral Inigo Campioni na bojnom brodu Giulio Cesare.
Istodobno su i Britanci pripremili dva konvoja sa Malte za Aleksandriju - takozvani brzi konvoj (13 čv) od tri teretna broda i spori (9 čv) od četiri broda. Konvoji su prevozili civile - obitelji vojnih osoba - i različiti materijal za Sredozemnu flotu s obzirom da je ona prebazirana sa Malte u Egipat. Zapovjednik Sredozemne flote admiral Andrew Cunningham osigurao je konvojima jaku zaštitu, pri čemu nije isključio mogućnost sukoba s jakim talijanskim snagama ''ako bude prilike'' (if the occasion arises).
Britanski brodovi bili su po običaju podijeljeni u skupine. U sastavu Force A bile su lake krstarice HMS Gloucester, HMS Liverpool, HMS Neptune, HMS Orion i HMAS Sydney. U Force B nalazio se bojni brod HMS Warspite (zastavni brod admirala Cunninghama) u pratnji 5 razarača. U Force C bili su bojni brodovi HMS Malaya i HMS Royal Sovereign, nosač aviona HMS Eagle i 11 razarača.
Obje strane otkrile su jedna drugu 8. srpnja. Admiral Campioni krenuo je s glavninom flote u presretanje britanskih snaga kako bi zaštitio konvoj, no iz zapovjedništva Supermarine dobio je nalog da izbjegava noćni sukob. Talijani su umjesto toga napali Sredozemnu flotu iz zraka, bombarderima s kopnenih aerodroma. Nosač aviona Eagle imao je vrlo malo aviona, a od lovaca samo 4 zastarjela Gloster Sea Gladiator koji nisu uspjeli spriječiti bombardiranje flote. Talijani nisu imali bombardere za obrušavanje i napadali su sa velike visine, ali su ipak uspjeli postići jedan pogodak. Bomba je pala na zapovjedni most krstarice Gloucester i ubila zapovjednika i još 17 oficira i mornara. Unatoč tome brod je zadržao borbenu sposobnost.
U 15h 10min 8. srpnja admiral Cunningham zapovijedio je plovidbu u smjeru baze Taranto, kako bi talijanskoj floti odsjekao odstupnicu. Tokom noći smjer plovidbe je mijenjan da bi se zavarali talijanski izviđački avioni. Talijani nisu bili sigurni gdje se nalazi britanska flota, da bi izviđanjem iz zraka utvrdili kako je puno bliže nego se pretpostavljalo. U podne 9. srpnja međusobna udaljenost je bila samo 90 milja. Kako su bojni brodovi Malaya i Royal Sovereign bili prespori Cunningham je odlučio Talijanima nametnuti bitku svojim admiralskim brodom Warspite, a ostala dva bojna broda će se kasnije priključiti. U međuvremenu su torpedni avioni sa nosača Eagle napali talijanske teške krstarice. Nije postignut ni jedan pogodak, ali ovaj napad ima poseban značaj - to je bio prvi u povijesti napad torpednim avionima na brodove na otvorenom moru.
Borbu su prve započele krstarice, ali u razmjeni paljbe na velikoj udaljenosti nije postignut ni jedan izravni pogodak. Za to vrijeme se Warspite približio talijanskoj glavnini. Talijani su prvi preuzeli inicijativu i admiral Campioni zapovijedio je napad na britanske bojne brodove. Admiralski brod brod Giulio Cesare otvorio je paljbu na Warspite u 15:52 h sa udaljenosti od preko 26.000 m, dok je Conte di Cavour čekao da mu se Malaya približi na domet. Warspite je odmah odgovorio, dok je Malaya otvorio paljbu u 15:54 h unatoč tome što su ciljevi bili podalje izvan dometa topova.
Giulio Cesare ispaljuje salvu na Warspite, snimka sa bojnog broda Conte di Cavour:
U 15:59 h jedna granata sa bojnog broda Warspite pogodila je palubu bojnog broda Giulio Cesare na poziciji PZO topova 37 mm. Kako je ventilacijski sistem uvukao dim u strojarnicu neki prostori su morali biti napušteni, pa je brzina broda pala na 18 čvorova. Pogodak je pao sa udaljenosti od preko 24.000 m, što je jedna od najvećih daljina artiljerijskog pogotka u povijesti ratova na moru.
Cesare i Cavour nisu postigli ni jedan pogodak, ali je nekoliko salvi palo vrlo blizu britanskih brodova i krhotine su nanijele manja oštećenja na razaračima koji su pratili Warspite. U 16:01 h talijanski razarači položili su dimnu zavjesu da prekriju bojne brodove. U međuvremenu je Warspite prekinuo borbeni dodir kako bi pričekao Malayu da se pridruži. S obzirom da se približavao i Royal Sovereign admiral Campioni je shvatio da je suočen s premoćnom silom i odlučio je povući Cesare i Cavoura u Messinu. Bitka još nije bila završena. Talijanske teške krstarice otvorile su paljbu na britanske krstarice. U kratkotrajnoj borbi krstarica Bolzano pogođena je s tri granate kalibra 152 mm sa krstarice Neptune. Bitka je okončana u 16:50 h povlačenjem obiju strana.
Bitka se odvijala u relativnoj blizini talijanskih kopnenih aerodroma, praktično pred nosom Regia Aeronautica, pa je zrakoplovstvo moglo odigrati važnu ulogu. Međutim, ta uloga je bila potpuno beznačajna i to iz dva razloga: napadi su došli prekasno i bili su neefikasni. Talijanski bombarderi napadali su sa velikih visina kako bi izbjegli paljbu PZO topova, a osim toga pedesetak bombardera izbacilo je bombe na vlastite brodove. To je bila posljedica rivalstva pa i svojevrsne netrpeljivosti Regia Aeronautica i Regia Navale, zbog čega prije rata nisu izvođene nikakve zajedničke vježbe ni bilo kakve pripreme za suradnju između flote i zrakoplovstva. Bitka kod rta Stilo bila je prvi veliki sukob između talijanske i britanske flote na Sredozemnom moru u II. SR. Također je bila i jedan od rijetkih međusobnih sukoba između bojnih brodova u ratu, a jedini te vrste u Sredozemlju.
Zanimljivo je da su obje strane kasnije prikazivale bitku kod rta Stilo kao svoju taktičku pobjedu. Svakako bi Britanci imali više prava na takvu tvrdnju jer su gonili talijansku flotu na domaku matične obale i doslovce pred nosom talijanskih aerodroma, no u stvarnosti je rezultat bio šahovski rečeno remi. Obje strane ispunile su svoje glavne zadatke, sprovođenje i zaštitu konvoja, pri čemu nisu izgubile ni jedan brod. Ovaj pomorski sukob donio je dva iskustva koja će biti karakteristična i za nastavak pomorskog rata na Mediteranu - Britanci su pokazali izrazitu taktičku agresivnost, dok su Talijani neuspješno pokušavali organizirati suradnju flote i zrakoplovstva.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 29.05.19 15:27
Posljednji sukob bojnih brodova u povijesti - bitka u prolazu Surigao
U Drugom svjetskom ratu ulogu kapitalnih brodova (Capital Ships) preuzeli su nosači aviona, dok su bojni brodovi dobili pomoćne uloge - zaštita nosača aviona i potpora kopnenim desantima. Ipak, bilo je trenutaka kada su njihovi topovi dobro došli i za obračun s protivničkim bojnim brodovima, a posljednji takav slučaj zabilježen je 25. listopada 1944. godine u bici u prolazu Surigao - sastavnom dijelu čuvene bitke kod zaljeva Leyte.
Američko iskrcavanje na Filipine i bitka kod zaljeva Leyte
Bitka kod zaljeva Leyte (Battle of Leyte Gulf), vođena od 23. do 26. listopada 1944., bila je najveća pomorska bitka u povijesti ratova na moru. U njoj je na obje strane sudjelovalo preko 800 brodova i oko 200.000 mornara i mornaričkih avijatičara, od kojih 143.000 na strani US Navy - brojke koje nikada više neće biti dosegnute. A povod za bitku bilo je američko iskrcavanje na Filipine u zaljevu Leyte 20. listopada 1944. Za operaciju oslobađanja Filipina Amerikanci su angažirali goleme flotne snage u dvije glavne skupine - 7. floti pod zapovjedništvom admirala Thomasa Kinkaida, koja je imala izvesti desant na otok Leyte i neposredno zaštititi desantni prostor i brodovlje, te 3. floti admirala Williama Halseya koja je imala zadaću pružiti takozvanu opću potporu desantu, odnosno spriječiti očekivani japanski pokušaj protunapada. Američko zapovjedništvo u ovoj operaciji nije bilo jedinstveno - admiral Halsey bio je neposredno podređen zapovjedniku Pacifičke flote admiralu Chesteru Nimitzu u Pearl Harboru, dok je Kinkaid bio pod zapovjedništvom generala Douglasa McArthura. Ova podijeljenost u zapovjednom lancu donijeti će loše posljedice i za malo pretvoriti operaciju napada na Filipine u katastrofu.
Detaljniji opis svih faza bitke kod zaljeva Leyte prelazi okvire ovog teksta, stoga će o čitavoj bici usljediti samo opće napomene. Japanci su imali pripremljen ratni plan za slučaj američkog napada na Filipine. Plan je nosio oznaku ''Pobjednički plan 1'' (Shō-Gō 1) i predviđao je odlučujući obračun s američkom Pacifičkom flotom. Nakon američkog iskrcavanja u zaljevu Leyte zapovjednik Kombinirane flote (Rengo Kantai) admiral Soemu Toyoda izdao je nalog za njegovo provođenje.
Plan je predviđao ulazak u borbu svih snaga kojima je Japan tada raspolagao - zračnih i pomorskih. S obzirom na opći odnos snaga (ali i pogrešan izvještaj da je većina američkih nosača aviona onesposobljena u zračnim napadima) Japanci su odlučili da glavni udar bude izveden bojnim brodovima i krstaricama, koji su imali zadaću uništiti invazionu flotu. Te snage su bile podijeljene u dvije skupine - Grupu A ili središnju skupinu viceadmirala Takeo Kurite, koja je imala stići do Leyte kroz prolaz San Bernardino, te Grupu C ili južnu skupinu viceadmirala Shoji Nishimure i Kiyohide Shime koja se trebala probiti do područja desanta kroz prolaz Surigao. Da bi osigurali nesmetan prolaz svojoj bojnoj floti Japanci su pripremili mamac - sjevernu skupinu viceadmirala Jisaburo Ozawe s nosačima aviona. Ova skupina je predstavljala ostatke ostataka nekada moćnog japanskog mornaričkog zrakoplovstva i imala je u svom sastavu nosače aviona Zuikaku, Zuiho, Chitose i Chiyoda, te bojne brodove prerađene u hibridne nosače aviona Hiyuga i Ise. Na svim brodovima bilo je samo 180 aviona. Zadaća ove eskadre bila je odvući američke nosače aviona i bojne brodove prema sjeveru, kako bi se osigurao nesmetani prilaz središnjoj i južnoj skupini prema zaljevu Leyte. Grupa A imala je proći kroz tjesnac San Bernardino, a Grupa C kroz tjesnac Surigao. Na taj način bi Amerikanci bili stisnuti u ''kliješta'' odnosno napadnuti sa dvije strane. Na američkoj strani odgovornost za čuvanje prolaza San Bernardino pripala je 3. floti admirala Halseya odnosno 34. operativnoj eskadri (Task Force 34) viceadmirala Willisa Leea s novim bojnim brodovima, a nadzor nad prolazom Surigao bio je u nadležnosti 7. flote admirala Kinkaida. Avioni s američkih nosača napali su Grupu A admirala Kurite u Sibuyanskom moru i potopili bojni brod Mushashi, a nekoliko drugih oštetili. Nakon toga je Kurita okrenuo u protukurs kao da kreće u povlačenje. Prevaren ovim manevrom i uvjeren da je uništio glavninu japanske eskadre admiral Halsey je uputio sve brodove 3. flote, uključivo bojne brodove, na sjever u potjeru za nosačima aviona admirala Ozawe, ostavljajući prolaz San Bernardino nebranjenim. Povlačenje admirala Kurite bio je samo privid. Kroz San Bernardino su prema desantnom prostoru krenuli bojni brodovi Yamato, Nagato, Kongo i Haruna, 10 teških i 2 lake krstarice i 15 razarača. Sve što im je stajalo na putu bila je borbena grupa (Task Unit) 77.4.3 kojom je zapovijedao kontraadmiral Clifton Sprague, a sastojala se od eskortnih nosača aviona i razarača. Nakon vijesti o pojavi japanske bojne flote admiral Kinkaid je uputio poruku Halseyu: - Brzi bojni brodovi su žurno potrebni, odmah, u zaljevu Leyte (Fast Battleships are Urgently Needed Immediately at Leyte Gulf!). - Međutim, admiral Lee je bio predaleko da na vrijeme stigne u pomoć. Usljedila je jedna od najslavnijih epizoda u povijesti US Navy, poznata kao bitka kod Samara. Unatoč nemjerljivom odnosu snaga Amerikanci su napali brodove admirala Kurite svime što su imali na raspolaganju. Njihovi avioni i razarači potopili su tri japanske teške krstarice, a oštetili još tri krstarice i jedan razarač. Na američkoj strani su potopljena dva eskortna nosača aviona i dva razarača. Impresioniran američkim otporom admiral Kurita odlučio se za prekid napada i povratak u baze. Time je propustio priliku da obavi zadaću zbog koje je Japan stavio na kocku cjelokupnu svoju ratnu mornaricu. Nosači aviona 38. operativne eskadre (Task force 38) u međuvremenu su u bici kod rta Engano dokrajčili ostatke ostataka japanskih nosača aviona. U bici kod zaljeva Leyte Amerikanci su se izvukli za dlaku iz goleme nevolje, zahvaljujući neodlučnosti admirala Kurite i hrabrosti i umješnosti slabašnih snaga osiguranja desanta. Admiral Halsey je nakon bitke bio podvrgnut žestokoj kritici, sasvim opravdano, no zahvaljujući moćnim zaštitnicima prošao je bez posljedica.
Bitka kod Leyte, opći prikaz. U sklopu jedinstvene operacije zbile su se četiri velike bitke - kod rta Engano (gornji dio slike), u Sibuyanskom moru (sredina), kod Samara i u prolazu Surigao (sasvim dolje):
Grupa C ili južna skupina bila je zapravo sastavljena od dva dijela. Jedan je činila eskadra iz sastava 2. flote iz Singapura pod zapovijedništvom viceadmirala Nishimure s bojnim brodovima Yamashiro i Fuso, teškom krstaricom Mogami i 4 razarača.
Sastavni dio Grupe C bila je i 5. flota iz Japana. Zapovjednik je bio viceadmiral Shima, a flotu su činile teške krstarice Nachi i Ashigara, laka krstarica Abukuma i 4 razarača.
Obje eskadre trebale su se sastati i ploviti kao jedinstvena Grupa C prema prolazu Surigao. Međutim, to se nije dogodilo - Shima je plovio oko 25 nm iza Nishimure. Razlozi za ovo odvajanje nisu nikada razjašnjeni, a postoje bar dva tumačenja. Po povjesničaru Samuelu Morrisonu između dva admirala vladalo je rivalstvo, a kako su obojica imali isti čin ni jedan se nije htio podrediti onom drugom. Po drugoj verziji razlog je bio prozaičniji - zbog striktne radio-šutnje nisu mogli uspostaviti međusobnu vezu i uskladiti pokrete. Bez obzira koji je razlog u pitanju, Shima je prošao daleko bolje od Nishimure.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 29.05.19 15:30
U 2:00 h 25. listopada skupina admirala Nishimure uplovila je u tjesnac Surigao i ušla ravno u propast. Naime, Amerikanci su očekivali japanski pokušaj prodora ovim prolazom i pripremili su stupicu koju je izvela taktička grupa (Task group) 77.2 kontraadmirala Jesse Oldendorfa. Admiral Oldendorf rasporedio je duž prolaza razarače i torpedne čamce, a na izlazu je Japance čekala borbena linija s bojnim brodovima USS West Virginia, USS Maryland, USS Mississippi, USS Tennessee, USS California i USS Pennsylvania, 4 teške i 4 lake krstarice i većim brojem razarača. Svi navedeni bojni brodovi osim Mississippi bili su preživjele žrtve japanskog napada na Pearl Harbor 7. prosinca 1941. U međuvremenu su ne samo popravljeni već i modernizirani, a sada im se neočekivano pružila prilika za revanš.
Eskadru admirala Nishimure primijetio je ispred ulaza u tjesnac torpedni čamac PT-131 u 22:36 h i o tome odmah poslao izvještaj. Japance su prvi napali torpedni čamci, ali nisu postigli ni jedan pogodak. Zatim je uslijedio napad razarača, koji su torpedirali oba japanska bojna broda. Dok je Yamashiro zadržao plovnost i nastavio plovidbu prema sjeveru, pogodak s razarača USS Melvin na bojnom brodu Fuso izazvao je sekundarnu eksploziju od koje se brod prepolovio. Obje polovice plutale su neko vrijeme da bi potonule do 3:50 h. Od oko 1.800 ljudi posade preživjelo je tek nekoliko desetaka, ali ih se u Japan vratilo samo 10 - ostale preživjele pobili su Filipinci čim su izašli na obalu.
Ostatak Nishimurine eskadre s bojnim brodom Yamashiro nastavio je beznadno napredovanje prema izlazu iz tjesnaca, gdje je čekala linija američkih bojnih brodova. Bio je to ulazak u klasično križanje T, koje se nije moglo izbjeći jer su sa obje strane bile obale. U 3:16 h radar s bojnog broda West Virginia registrirao je japanske brodove na udaljenosti od 38.000 m. U 3:53 h, kada je udaljenost pala na 20.000 m, West Virginia je otvorio paljbu, a zatim su se pridružili i ostali američki bojni brodovi (osim bojnog broda Pennsylvania koji nije mogao pronaći ciljeve). Ukupno su američki bojni brodovi ispalili 141 granatu kalibra 406 mm i 144 granate 356 mm. U paljbi su također sudjelovale američke 4 teške i 4 lake krstarice s topovima kalibra 203 i 152 mm. Bojni brod Yamashiro pretvoren je u zapaljenu ruševinu i potonuo je u 4:20 h, a s njim i admiral Nishimura. Oštećena krstarica Mogami pokušala se povući, ali je kasnije stradala u zračnom napadu. Od čitave skupine admirala Nishimure preživio je samo razarač Shigure.
U međuvremenu se eskadra admirala Shime, koja je sada zaostala oko 35 nm iza Nishimure, približavala prolazu Surigao. Na ulazu u tjesnac američki torpedni čamci pogodili su krstaricu Abukuma, koja je onesposobljena za plovidbu i sutradan potopljena u zračnom napadu. Tada se Shima susreo s ostacima Nishimurine eskadre - krstaricom Mogami i razaračem Shigure. Shvativši da je pokušaj napada propao Shima se odlučio na povlačenje. Njegov zapovjedni brod krstarica Nachi sudario se s krstaricom Mogami, koja je zaostala iza formacije i kasnije je potopljena od američkih aviona.
Bitka u prolazu Surigao bila je druga od samo dvije bitke između bojnih brodova na pacifičkom ratištu (prva se zbila u bici kod Guadalcanala 15. studenog 1942.). Ujedno je bila posljednja bitka u povijesti gdje su se ovi golemi ratni strojevi međusobno sukobili - njihova era je bila završena.
Povjesnu posljednju salvu sa bojnog broda na drugi bojni brod ispalio je USS Mississippi:
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 29.05.19 15:55
Zapis o bojnim brodovima klase Nelson
Bojni brodovi klase Nelson bili su prvi britanski bojni brodovi građeni nakon Prvog svjetskog rata i prvi bojni brodovi u svijetu koji su građeni prema odredbama Washingtonskog ugovora o ograničenju pomorskog naoružanja. Bili su po mnogo čemu jedinstveni i Britanci su na njima primijenili mnoga nova tehnološka i konceptualna rješenja. Standardna istisnina iznosila je 34.000 tona, a vršna brzina 23 čvora. Debljina oklopnog pojasa iznosila je do 356 mm, palubnog oklopa 171 mm, topovskih kula 406 mm i zapovjednog tornja 343 mm. Glavno naoružanje bojnih brodova klase Nelson činilo je 9 topova BL 16 inch Mk I kalibra 406 mm u tri trocjevne kule. Ovi topovi su projektirani 1920. godine za planirane bojne krstaše klase G-3, koji nisu građeni zbog ograničenja Washingtonskog ugovora, a u usavršenoj varijanti BL 16 inch Mk II trebali su biti ugrađeni u nove bojne brodove klase Lion - nasljednike klase King George V - koji također nisu izgrađeni. Topovi BL 16 inch Mk I imali su granatu težine 930 kg, najveći domet od 36.400 m i brzinu paljbe od 1,5 granate po cijevi u minuti.
Topovi BL 16 inch Mk I kalibra 406 mm na bojnom brodu Rodney:
Brodovi su imali specifičan raspored naoružanja, kakav je na bojnim brodovima koristila samo Francuska i na nekim krstaricama Japan. Glavno naoružanje je smješteno na pramčanom dijelu, a nadgrađe i pomoćno naoružanje na krmenom. Ovakav raspored topovskih kula imao je svojih prednosti, ali i nedostataka. Prednost je bila u boljoj koncentraciji paljbe na cilju, a mana u mogućnosti da se s dva-tri pogotka izbace iz borbe sve tri glavne kule. Pomoćno naoružanje činilo je 12 topova BL 6 inch Mk XXII kalibra 152 mm, 6 PZO topova QF 4.7 inch Mk VIII kalibra 120 mm, 48 PZO topova QF 2-pounder kalibra 40 mm i 2 torpedne cijevi kalibra 622 mm.
Topovi BL 6 inch Mk XXII kalibra 152 mm na bojnom brodu Rodney:
Izgrađena su dva broda ove klase - HMS Nelson, uvršten u flotu 15. kolovoza 1927., te HMS Rodney, uvršten u flotu 7. prosinca 1927. godine. Ono čime se brodovi klase Nelson zasigurno nisu mogli pohvaliti bila je ljepota i elegancija. Dapače, riječ je o jednima od najružnijih bojnih brodova u povijesti. Kako su izdaleka podsjećali na tankere Britanci su im dali podrugljive nadimke Nelsol i Rodnol. Ružni ili ne, brodovi klase Nelson su u trenutku uvođenja u flotu bili najjači bojni brodovi u svijetu, a njihova snaga se i te kako pokazala u Drugom svjetskom ratu.
Bojni brod Nelson bio je u početnom razdoblju II. S.R. uglavnom na dužnostima pratnje konvoja na Atlantiku i zaštite od očekivane njemačke iznvazije britanskog otočja. Dne 30. listopada 1939. pogođen je s tri torpeda podmornice U-56, ali ni jedan nije eksplodirao. Sredinom 1941. premješten je u Gibraltar odakle je pratio konvoje za Maltu. Dne 27. rujna 1941. oštećen je torpedom iz talijanskog aviona. Sudjelovao je u savezničkim invazijama na Sjevernu Afriku i Siciliju, a na njegovoj palubi su 29. rujna 1943. general Eisenhower i maršal Badoglio potpisali akt o kapitulaciji Italije. U zaštiti invazije na Normandiju oštećen je s dvije mine, a nakon popravka u Philadelphiji sudjelovao je u završnim operacijama protiv Japana u Indijskom oceanu. Poslije rata je služio kao školski brod, a 1948. je otpisan i razrezan. HMS RODNEY je dobio ime po admiralu Georgey Rodneyu (1718.-1792.) koji se istakao u pomorskim operacijama u vrijeme Američkog rata za nezavisnost.
HMS Rodney pri gađanju ciljeva na kopnu, Normandija 1944.:
Bojni brod Rodney bio je u početnom razdoblju II. S.R. uglavnom na dužnostima pratnje konvoja na Atlantiku, a sudjelovao je i u neuspjelom lovu na njemačke bojne brodove Scharnhorst i Gneisenau. Proslavio se u najuzbudljivijoj epizodi rata na Atlantiku, lovu na njemački bojni brod Bismarck - i to zapravo slučajno. Rodney je u svibnju 1941. isplovio zajedno s 4 razarača u pratnju putničkog broda Brittanic, preuređenog za transport trupa, za Halifax u Kanadi. Sâm Rodney je nakon toga trebao otploviti u Boston na veliki remont, koji bi potrajao dvije godine. Stoga je na brodu osim posade bilo i putnika, a također je prevozio i neke rezervne dijelove koji će se koristiti tokom remonta. Nakon bitke u Danskom prolazu 24. svibnja u pratnji Brittanica ostavljen je samo razarač HMS Eskimo, dok su Rodney i razarači HMS Somali, HMS Tartar i HMS Mashona uključeni u potjeru za Bismarckom. Dne 27. svibnja Rodney je zajedno s bojnim brodom HMS King George V sudjelovao u završnoj bici s Bismarckom, gdje su upravo njegovi topovi kalibra 406 mm odigrali odlučujuću ulogu u uništenju njemačkog broda (procjenjuje se da je između 100 i 130 granata pogodilo cilj). Nakon remonta u Bostonu (koji je trajao kraće od planiranog) Rodney je uvršten u Force H u Gibraltaru, odakle je pratio konvoje za Maltu. Sudjelovao je u savezničkim invazijama na Sjevernu Afriku, Siciliju i Salerno. Godine 1944. bio je dio invazijske flote i bombardirao njemačke položaje u Normandiji. Nakon toga je ostao neaktivan u Scapa Flowu, a 1948. je otpisan i razrezan.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 29.05.19 16:34
Zapis o bojnim brodovima klase King George V
U toku Drugog svjetskog rata Velika Britanija je uvela u flotu seriju bojnih brodova klase King George V, nazvanu po prvom brodu u nizu. Brodovi su bili HMS King George V (u službi od 1940.), HMS Prince of Wales (1941.), HMS Duke of York (1941.), HMS Howe (1942.) i HMS Anson (1942.). Brodovi su projektirani i građeni u skladu s Washingtonskim (1922.) i Londonskim (1930.) ugovorom o ograničenju naoružanja na moru - za bojne brodove bila je određena maksimalna standardna istisnina od 35.000 t i kalibar topova na 406 mm.
Kontroverze i sporovi oko dizajna
Ni jedna zemlja potpisnica nije se pridržavala ograničenja iz Washingtonskog i Londonskog ugovora i svi su malo ''lažirali'' istisninu. Tako je ona kod klase King George V iznosila 36.700 t umjesto propisanih 35.000 t. Veći problem za Britance bio je kalibar i broj topova. Britanski političari nametnuli su vlastitoj mornarici kalibar od 14 palaca ili 356 mm, pozivajući ostale zemlje potpisnice ugovora da učine to isto - naravno bez uspjeha jer su se Talijani i Francuzi odlučili za kalibar 381 mm, Amerikanci za 406 mm i Japanci za 457 mm. Tako je Britanija sâmu sebe ograničila u odnosu na ostale pomorske sile, a uz to je nove topove tek trebalo projektirati jer je Royal Navy tada koristila kalibre 381 i 406 mm.
U početku je planirano na brodove klase King George V postaviti 12 topova 356 mm u tri četverocijevne kule. Međutim, proračuni su pokazali da bi to značajno povećalo istisninu, pa je učinjen kompromis - pramčana nadvišena kula je dobila samo dva topa umjesto četiri. U britanskoj stručnoj javnosti vodila se velika polemika oko dizajna novih bojnih brodova. Jedan od najžešćih kritičara bio je Winston Churchill, tada političar bez većeg utjecaja, koji je u svojim memoarima detaljno opisao ''žalosnu povijest treće kule'' na brodovima klase King George V. Dizajn bojnih brodova klase King George V opsjedao je Churchilla i kao predsjednika vlade za vrijeme rata. Tako je 22. rujna 1941. uputio pismo prvom pomorskom lordu (First Sea Lord) i lordu kontroloru (Third Sea Lord and Controller of the Navy) u kojem je tražio usporedbu bojnih brodova klase King George V i američke klase North Carolina. Churchill nije mogao prežaliti problem treće kule na britanskom brodu, prigovarao je zbog napuštanja provjerenih topova 381 mm u korist manjeg kalibra i napisao je da je ''stvar od akademskog značaja i nepopravljiva'', ali je upozorio da se iste pogreške ne smiju ponoviti na bojnim brodovima klase Lion koji su se trebali izgraditi. Churchill je također prigovarao ''izgradnji aerodroma u sredini broda'' (mislio je na hangar za hidroavione) što je po njemu značilo ''trošenje 1.500 tona oklopa na pogrešnom mjestu''. Admiralitet je odgovorio da taj oklop štiti i pogonske strojeve. No jedna Churchillova primjedba čini se opravdanom - postavljanje pomoćnih topova kalibra 133 mm koji su bili inferiorni u odnosu na američke topove dvostruke namjene 127 mm.
Pomoćni topovi QF 5.25 kalibra 133 mm na bojnom brodu klase King George V:
Bez obzira na primjedbe oko dizajna bojni brodovi klase King George V odigrali su zapaženu ulogu u Drugom svjetskom ratu.
Imena
HMS KING GEORGE V je dobio ime po Georgeu V., kralju Velike Britanije od 1911. do 1936. Izvorno je trebao dobiti ime King George VI. po tadašnjem kralju, jer je britanska tradicija bila da jedan od velikih brodova Royal Navy nosi ime aktualnog vladara, no George VI. je inzistirao da se brod imenuje po njegovom ocu koji je vodio zemlju u Prvom svjetskom ratu.
HMS King George V je bio tri godine zapovjedni brod Domovinske flote (Home Fleet), a posebno se istakao u potapanju njemačkog bojnog broda Bismarck.
HMS PRINCE OF WALES nije dobio ime po određenoj osobi već po plemićkoj tituli koju tradicionalno nosi britanski prijestolonasljednik - najstariji sin kralja ili kraljice.
HMS Prince of Wales je bio jedini bojni brod iz klase koji je izgubljen u ratu, potopljen od japanskih aviona uz obalu Malaje. U kratkoj ratnoj karijeri najzapaženija mu je bila uloga u pomorskoj bici s Bismarckom u Danskom prolazu, kada je postigao tri pogotka i primorao admirala Lütjensa da potraži utočište u Francuskoj - do koje nikada nije stigao.
Stanko1: komentar modifikovan dana: 29.05.19 16:38; prepravljeno ukupno 1 puta
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 29.05.19 16:37
HMS DUKE OF YORK također nije dobio ime po određenoj osobi već po plemićkoj tituli koju tradicionalno nosi mlađi brat britanskog prijestolonasljednika - drugi po starosti sin kralja ili kraljice.
HMS Duke of York je bio neko vrijeme zapovjedni brod Domovinske flote, a istakao se potapanjem njemačkog bojnog broda Scharnhorst u bici kod Sjevernog rta.
HMS HOWE je dobio ime po admiralu Richardu Howeu (1726.-1799.) koji se posebno istakao u Američkom revolucionarnom ratu i Francuskim revolucionarnim ratovima.
HMS ANSON je dobio ime po admiralu Georgeu Ansonu (1697.-1762.), prvom lordu Admiraliteta koji se posebno istaknuo u Ratu za austrijsko nasljeđe i u Sedmogodišnjem ratu.
Bojni brodovi Howe i Anson uvršteni su u flotu prekasno da bi sudjelovali u nekoj pomorskoj bici. Sudjelovali su kao pratnja nosača aviona u napadima na njemački bojni brod Tirpitz, u zaštiti arktičkih konvoja za SSSR i u pomorskim akcijama u Sredozemlju, a potkraj rata su bili dio Dalekoistočne flote (Far East Fleet) u Indijskom oceanu i na Pacifiku.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 29.05.19 17:04
Zapis o bojnim brodovima klase Littorio
Talijanska ratna mornarica se u Drugom svjetskom ratu nije baš proslavila, a uzroci tome su mnogostruki i složeni pa izlaze iz okvira ove teme. Ipak su Talijani imali i brodove koji su bili pri vrhu kvalitete u svojoj klasi, a među njima su i bojni brodovi tipa Littorio.
Koncept
Washingtonskim ugovorom o ograničenju pomorskih snaga iz 1922. godine Italiji i Francuskoj je dopuštena izgradnja dodatnih 70.000 tona brodovlja u razdoblju od 1927. do 1929. Talijani su namjeravali ustrojiti mornaricu koja bi bila ravna po snazi britanskoj i francuskoj sredozemnoj floti. Tako su temeljito rekonstruirali i modernizirali stare bojne brodove iz Prvog svjetskog rata klasa Conte di Cavour i Andrea Doria, ali i pristupili izgradnji nove klase takozvanih superdrednota. Pri tome su se vodili namjerom da novi brodovi budu jači od francuske klase Dunkerque. Razmatrano je više projekata da bi na kraju bio izabran dizajn bojnog broda standardne istisnine 40.000 t naoružanog s 9 topova kalibra 381 mm u tri trocjevne kule. Topove je projektirala i izgradila tvornica Ansaldo pod oznakom Cannone da 381/50 Ansaldo M1934.
Topovi Cannone da 381/50 Ansaldo M1934 na bojnom brodu Roma:
Osim glavnih topova brodovi su naoružani s 12 pomoćnih topova kalibra 152 mm, a od PZO oružja s 12 topova 90 mm, 20 od 37 mm i 16 od 20 mm. Pogonski strojevi od 128.000 ks davali su vršnu brzinu od 30 čvorova. Oklopna zaštita je također bila zadovoljavajuća. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 356 mm, oklopa palube 162 mm i topovskih kula 356 mm. Gradnja brodova trajala je od 1934. do 1942. godine.
U klasi su bila četiri broda - Littorio (uvršten u flotu 1940. godine), Vittorio Veneto (1940.), Roma (1942.) i Impero (nedovršen).
LITTORIO, poslije pada Mussolinija preimenovan u ITALIA, dobio je ime po liktoru iz antičkog Rima. Liktori su bili pratitelji visokih dužnosnika i svećenika, a u ruci su nosili fasces - svežanj pruća sa sjekirom u sredini kao simbol vrhovne vlasti. Taj amblem je preuzeo pokret Benita Mussolinija pa otuda naziv fašizam.
Na početku rata sudjelovao je u bezuspješnim operacijama protiv britanskih konvoja za Maltu. U napadu na Taranto 10./11. studenog 1940. pogođen je s tri torpeda i teže oštećen. U flotu se vratio 11. ožujka 1941. i ponovo sudjelovao u akcijama protiv britanskih konvoja za Maltu. U pokušaju napada na konvoj Vigorous 14. lipnja 1942. pogođen je bombom iz aviona B-24 Liberator i torpedom iz aviona Wellington. Nakon popravka je ostao neaktivan u bazama Taranto i La Spezia, kao i ostatak talijanske bojne flote, zbog oskudice goriva. U La Speziji je 19. lipnja 1943. pogođen s tri bombe iz aviona USAAF. Poslije kapitulacije Italije, u plovidbi prema Malti, pogođen je navođenom bombom Fritz-X njemačke Luftwaffe. Poslije rata je pripao USA kao ratni plijen, ali nikada nije preuzet već je 1948. razrezan u La Speziji.
VITTORIO VENETO je dobio ime po bici kod Vittorio Veneta vođenoj od 24. studenog do 3. prosinca 1918., kojom je Italija postigla odlučujuću pobjedu nad Austro-Ugarskom u Prvom svjetskom ratu.
Na početku rata sudjelovao je u bezuspješnim operacijama protiv britanskih konvoja za Maltu. U napadu na Taranto 10./11. studenog 1940. ostao je neoštećen. Sudjelovao je u bici kod Matapana 28. ožujka 1941. kada je pogođen torpedom iz aviona Albacore. Nakon popravka se vratio u flotu i u prosincu 1941. ponovo je pogođen torpedom iz podmornice HMS Urge. Sudjelovao je u akcijama protiv britanskih konvoja za Maltu 1942. godine, a zatim je ostao neaktivan u bazama Taranto i La Spezia zbog oskudice goriva. Poslije kapitulacije Italije otplovio je na Maltu i poslije rata je pripao Velikoj Britaniji kao ratni plijen, ali nije preuzet već je prodan i razrezan. I jedna zanimljivost - 12 topova kalibra 90 mm sa Vittorio Veneta preuzela je JNA i koristila ih u obalnoj bateriji na otoku Žirje u Šibenskom arhipelagu.
Top 90 mm sa Vittorio Veneta u obalnoj bateriji Žirje:
Roma nikada nije isplovio u borbenu misiju zbog oskudice goriva. U lipnju 1943. u dva napada je oštećen od bombardera USAAF. Nakon kapitulacije Italije isplovio je kao admiralski brod prema Malti, ali je u prolazu Bonifacio potopljen navođenim bombama Fritz-X sa bombardera Do-217.
IMPERO je dobio ime po talijanskoj imperiji koja je u to vrijeme obuhvaćala Italiju, Dodekanez, Libiju, Etiopiju i Talijansku Somaliju.
Kao što se ''imperija'' na staklenim nogama raspala tako ni Impero nikada nije zaplovio. U more je porinut u studenom 1939. godine. Nakon ulaska Italije u rat oskudni resursi su preusmjereni u gradnju eskortnih brodova tako da je opremanje Impera obustavljeno. Poslije kapitulacije Italije nedovršeni brod su zaplijenili Nijemci u Trstu i koristili ga za vježbe gađanja. Potopljen je u veljači 1945. od savezničkih bombardera, a poslije rata je podignut i razrezan u Veneciji.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 30.05.19 8:45
Francuski bojni brodovi klasa Dunkerque i Richelieu
Francuska je između dva svjetska rata smatrana jednom od pomorskih velesila iako je po mnogo čemu zaostajala za Velikom Britanijom, USA, Japanom i Italijom. Naročito se to odnosi na bojnu flotu koja se oslanjala na pet zastarjelih bojnih brodova klasa Bretagne i Courbet. Tek potkraj tridesetih godina francuska ratna mornarica je uvela u flotu dva nova bojna broda klase Dunkerque i započela gradnju tri bojna broda klase Richelieu, od kojih su u more porinuta samo dva.
Klasa Dunkerque
Bojni brodovi klase Dunkerque su bili izravni francusku odgovor na njemačke džepne bojne brodove (Panzerschiff) klase Deutschland. Stoga su bili manji, lakše naoružani i slabije oklopljeni od bojnih brodova koje su istodobno gradile ili planirale druge pomorske velesile (britanska klasa King George V, USA North Carolina, talijanska Littorio i japanska Yamato), ali su bili brži pa su najčešće svrstavani u kategoriju bojnih krstaša. Brodovi klase Dunkerque imali su standardnu istisninu od 27.000 tona i vršnu brzinu od 31 čvora. Debljina glavnog oklopnog pojasa iznosila je 225-283 mm, oklopa palube do 127 mm, topovskih kula do 360 mm i zapovjednog tornja 270 mm.
Naoružanje je bilo raspoređeno po uzoru na britanske bojne brodove klase Nelson - topovi glavne artiljerije u pramčanom dijelu, a pomoćne artiljerije na krmenom. Glavno naoružanje je činilo 8 topova 330 mm/50 Modèle 1931 u 2 četverocijevne kule, a pomoćno 10 topova 130 mm/45 DP Mle 1931 u dvije četverocijevne i jednoj dvocijevnoj kuli, 10 PZO topova 37 mm/50 CAD Mle 1933 i 8 PZO mitraljeza 13.2 mm/76 CAQ Mle 1929.
Izgrađena su dva bojna broda ove klase, koji su dobili imena po francuskim gradovima. Zajedno su formirali takozvanu Prvu linijsku diviziju (1ère Division de Ligne). Oba su sudjelovala u pomorskim operacijama prve faze Drugog svjetskog rata.
DUNKERQUE je u flotu uvršten 1. svibnja 1937. godine. Početkom II. S.R. bio je baziran u Brestu i sudjelovao je u potjeri za njemačkim džepnim bojnim brodom Admiral Graf Spee i bojnim brodovima Scharnhorst i Gneisenau.
Poslije francuske kapitulacije u Compiègneu 22. lipnja 1940. Dunkerque je zajedno s glavninom francuske flote premješten u pomorsku bazu Mers El Kébir u Alžiru. U napadu britanske flote 3. srpnja 1940. (operacija Catapult) oštećen je i nasukan. Francuzi su od njemačke Komisije za nadzor primirja (njem. Waffenstillstandskommission - WAKO, franc. La Commission allemande d'armistice) 1941. godine dobili dopuštenje za premještanje broda u Toulon radi popravka. Tome su se energično usprotivili Britanci koji su se bojali da brod ne padne Nijemcima u ruke, pa su zatražili posredovanje predsjednika USA. Dunkerque je ipak premješten u Toulon, ali nikada više nije zaplovio - prilikom njemačkog napada na Toulon 27. studenog 1942. miniran je i onesposobljen u suhom doku.
STRASBOURG je u flotu uvršten 24. travnja 1939. godine. Početkom II. S.R. bio je baziran u luci Dakar i sudjelovao je u potjeri za njemačkim džepnim bojnim brodom Admiral Graf Spee. Zatim je na kratko bio u Sredozemlju i u Brestu, odakle je u travnju 1940. premješten u pomorsku bazu Mers El Kébir u Alžiru.
U napadu britanske flote 3. srpnja 1940. Strasbourg je lakše oštećen krhotinama od bliskih promašaja. Uspio se izvući sa sidrišta, izmaći britanskoj potjeri i uploviti u Toulon. Nikada više nije sudjelovao u borbenoj akciji, a prilikom njemačkog napada na Toulon 27. studenog 1942. potopljen je odlukom admirala Jeana de Labordea zajedno s ostatkom francuske flote.
Klasa Richelieu
Pojava bojnih brodova klase Dunkerque izravno je potakla novu utrku u pomorskom naoružanju između susjednih velesila i potencijalnih protivnika u budućem ratu. Njemačka je odgovorila izgradnjom dva bojna broda klase Scharnhorst, a Italija izgradnjom četiri bojna broda klase Littorio. Dok njemački brodovi nisu smatrani realnom prijetnjom klasi Dunkerque talijanski bojni brodovi su bili veći, bolje oklopljeni i naoružani, a jednaki po brzini. Stoga su Francuzi 1935. godine položili kobilice za tri nova bojna broda klase Richelieu koji bi mogli parirati klasi Littorio, od kojih su u more porinuta samo dva. Brodovi su dobili imena po istaknutim osobama iz francuske povijesti. Bojni brodovi klase Richelieu imali su standardnu istisninu od 35.000 tona i vršnu brzinu od 30 čvorova. Debljina glavnog oklopnog pojasa iznosila je 330 mm, oklopa palube do 170 mm, topovskih kula do 430 mm i zapovjednog tornja 340 mm.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 30.05.19 8:48
Pomoćno naoružanje bilo je smješteno na krmi. U početku je glavni kalibar pomoćnih topova bio 152 mm (9 topova u 3 trocijevne kule) da bi bio zamijenjen s 12 topova dvostruke namjene 100 mm Modèle 1931. Protuzračno oružje se izvorno sastojalo od 16 topova 37 mm Modèle 1933 i 28 mitraljeza 13.2 mm Hotchkiss Modèle 1929. Jean Bart je kod poslijeratne rekonstrukcije (1953.) dobio 24 topa dvostruke namjene 100 mm Modèle 1946 i 28 PZO topova 57 mm Bofors Modèle 1948. U trenutku izbijanja Drugog svjetskog rata oba broda su još bila u fazi opremanja i tek simbolično sposobna za borbu. Stoga su po njemačkom napadu na Francusku sklonjeni u Dakar i Casablancu.
RICHELIEU je dobio ime po kardinalu Armandu Jeanu du Plessis de Richelieu (1686.-1642.), ministru u vladi Francuske i glavnom savjetniku kralja Louisa XIII.
Richelieu je 27. lipnja 1940. uplovio u Dakar gdje je u dva navrata izložen napadu Britanaca. Nakon prelaska francuske flote na stranu Saveznika upućen je u USA gdje je potkraj 1943. dovršen i opremljen radarskim uređajima, kao i novim PZO topovima Bofors kalibra 40 mm i Oerlikon kalibra 20 mm. Početkom 1944. pridružen je britanskoj Dalekoistočnoj floti (Far East Fleet) i sudjelovao je u završnim operacijama protiv Japana.
Poslije rata je neko vrijeme bio zastavni brod francuske Force d'Intervention, da bi 1952. bio preklasificiran u trenažni brod za artiljeriju. Godine 1958. stavljen je u rezervu, a 1968. izbrisan iz flotne liste i razrezan.
JEAN BART je dobio ime po Jeanu Bartu (1650.-1702.), francuskom pomorskom zapovjedniku i licenciranom gusaru.
Po njemačkom napadu na Francusku Jean Bart je premješten iz baze St. Nazaire u Casablancu. Tu je dočekao iskrcavanje Amerikanaca u studenom 1942. i otvorio paljbu na napadače iz jedina raspoloživa 4 topa kalibra 381 mm. Na to je napadnut i oštećen avionima sa nosača USS Ranger, a zatim je onesposobljen topovima sa bojnog broda USS Massachussetts. Jedna granata je probila palubni oklop i eksplodirala u skladištu municije za pomoćne topove 152 mm, no kako su skladišta bila prazna i topovi nisu bili instalirani nije došlo do katastrofalne eksplozije koja bi uništila brod.
Za razliku od svog blizanca Jean Bart poslije prelaska na stranu Saveznika nije sudjelovao u ratu. Topovske cijevi 381 mm su skinute i prevezene u USA kako bi se kompletirao Richelieu, a razmatrane su kombinacije da se Jean Bart pretvori u hibridni nosač aviona. Radovi na dovršenju broda protegnuli su se sve do 1957. godine, iako je u međuvremenu (1956.) sudjelovao u Anglo-francusko-izraelskom napadu na Egipat. U toj operaciji mogao je pucati iz samo 2 topovske cijevi kule broj 2. Već 1957. je stavljen u rezervu, a iz flotne liste je izbrisan 1968. godine i razrezan.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 30.05.19 13:24
Talijanski bojni brodovi klasa Cavour i Duilio
Neposredno pred Drugi svjetski rat talijanska ratna mornarica je imala na raspolaganju četiri aktivna bojna broda klasa Conte di Cavour i Caio Duilio, koji su bili vrlo slični po dizajnu. Riječ je o brodovima koji su u flotu uvršteni još prije ili za vrijeme Prvog svjetskog rata, ali su tridesetih godina tako temeljito rekonstruirani i modernizirani da se može govoriti o gotovo novim brodovima. Trupovi brodova su produljeni s povećanom istisninom, promijenjena su pogonska postrojenja i naoružanje i pojačan je oklop, a od stare strukture zadržano je tek 40%. Između ostalog stari topovi kalibra 305 mm zamijenjeni su novima kalibra 320 mm OTO/Ansaldo 320/44 Modello 1934.
Topovi OTO/Ansaldo 320/44 Modello 1934 na bojnom brodu Giulio Cesare:
Standardna istisnina brodova nakon rekonstrukcije povećana je od 23.000 t na 29.000 t, a brzina od 21,5 na 27 čvorova. Uz 10 topova 320 mm u 2 trocijevne i 2 dvocijevne kule brodovi su nosili po 12 pomoćnih topova kalibra 120 mm i 8 od 100 mm. Oklopna zaštita nije bila impresivna - glavni pojas 250 mm, paluba 135-166 mm i kule 230 mm.
U klasi su bila tri broda - Conte di Cavour, Giulio Cesare i Leonardo da Vinci.
CONTE DI CAVOUR je dobio ime po Camillu Bensu grofu Cavouru, predsjedniku vlade Pijemonta i vrhovnom vođi Risorgimenta - ujedinjenja Italije pod savojskom dinastijom.
Ratna karijera broda u II. S.R. trajala je relativno kratko. Sudjelovao je u pomorskoj bici kod rta Stilo, a u napadu Britanaca na Taranto je torpediran i potopljen. Popravak se oduljio i brod je poslije kapitulacije Italije pao u ruke Nijemaca i pretvoren u hulk (plutajući trup broda nesposoban za plovidbu, koji služi za različite pomoćne namjene). Potopljen je u zračnom napadu USAAF u veljači 1945., a 1946. je podignut i razrezan.
GIULIO CESARE je dobio ime po rimskom vojskovođi i državniku Gaju Juliju Cezaru.
Giulio Cesare je kao zapovjedni brod admirala Campionija sudjelovao u bici kod rta Stilo, kojom prilikom je oštećen pogocima sa bojnog broda HMS Warspite. Kasnije je sudjelovao u neuspješnim akcijama protiv britanskih konvoja. Godine 1942. pretvoren je u brod za obuku, a poslije kapitulacije Italije prebjegao je na Maltu. Poslije rata je pripao kao ratni plijen SSSR-u gdje je pod imenom Novorosijsk služio do 1955. godine.
LEONARDO DA VINCI je dobio ime po glasovitom umjetniku i izumitelju Leonardu da Vinciju. Potonuo je 2. kolovoza 1916. nakon eksplozije magazina s municijom i poslije rata je izvađen i razrezan.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 30.05.19 13:27
Caio Duilio je u II. S.R. sudjelovao u pratnji nekoliko konvoja za Libiju i u neuspjelim akcijama protiv britanske Mediterranean Fleet. Poslije kapitulacije Italije je prebjegao na Maltu i ostavljen je na raspolaganje talijanskoj ratnoj mornarici, gdje je služio do 1953. godine.
ANDREA DORIA je dobio ime po đenovskom kondotijeru (condottiero), admiralu i državniku Andrei Doriji koji se istakao u pomorskom ratu protiv Turaka u XVI. stoljeću.
Andrea Doria u II. S.R. nije vidio puno akcije - 1941. i 1942. sudjelovao je u pratnji nekoliko konvoja za Libiju. Poslije kapitulacije Italije je prebjegao na Maltu i ostavljen je na raspolaganje talijanskoj ratnoj mornarici, gdje je kao školski brod služio do 1956. godine. Neka imena opisanih bojnih brodova Marina Militare Italiana zadržala je i poslije II. S.R. U razdoblju 1958.-1992. u službi su bile krstarice - nosači helikoptera Andrea Doria i Caio Duilio naoružane između ostalog PZO projektilima RIM-2 Terrier.
Najveći brod Marina Militare Italiana danas je nosač aviona Conte di Cavour:
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 30.05.19 14:07
Prodor brodova Kriegsmarine kroz La Manche 1942.
''Viceadmiralu Ciliaxu uspjelo je ono što nije postigao vojvoda Medina-Sidonia. Još od sedamnaestog stoljeća nismo imali manje razloga da se ponosimo svojom pomorskom moći… To je kraj legende da u ratno doba ni jedna neprijateljska bojna flota ne može proći kroz ono što ponosno zovemo Engleski kanal.'' (londonski The Times)
Plan
Nakon uspješnog dvomjesečnog krstarenja Atlantikom (operacija Berlin), u kojem su potopili ili zaplijenili 22 trgovačka broda, njemački bojni brodovi Scharnhorst i Gneisenau usidrili su se 22. ožujka 1941. u francuskoj pomorskoj bazi Brest. Dne 1. lipnja pridružila im se teška krstarica Prinz Eugen koja je preživjela potjeru za Bismarckom.
Britanci su odmah započeli zračne napade na njemačke brodove u Brestu. Unatoč vrlo jakoj PZ obrani i velikim gubicima uspjeli su u nekoliko navrata pogoditi i oštetiti oba njemačka bojna broda, tako da se nisu mogli pridružiti Bismarcku u operaciji Rheinübung. Poslije propasti bojnog broda Bismarck Nijemci su odustali od vođenja krstaričkog rata na Atlantiku velikim ratnim brodovima, kako zbog gubitka opskrbnih brodova tako i zbog općenite sumnje u uspjeh. Stoga je Adolf Hitler osobno zapovijedio da se brodovi iz Bresta vrate u domaće luke. Zapovjedništvo Kriegsmarine favoriziralo je povratak u Njemačku kroz Danski prolaz, ali je razmatralo i mogućnost prodora najkraćim putem - kroz kanal La Manche. Na kraju je Hitler zapovijedio da se brodovi vrate kroz La Manche. Operacija će dobiti ime Unternehmen Cerberus (= kerber, mitološki troglavi pas) i biti će jedan od najsmjelijih podviga u povijesti pomorskog ratovanja. Za planiranje operacije Cerberus bio je odgovoran admiral Alfred Saalwächter, zapovjednik mornaričke skupine Zapad (Marinegruppenkommando West), dok će eskadru voditi viceadmiral Otto Ciliax na bojnom brodu Scharnhorst. Operacija je pripremljena vrlo pažljivo i detaljno. Za osiguranje teških brodova dodijeljeni su razarači, torpiljarke, minolovci i torpedni čamci, dok je Luftwaffe pripremila 250 lovaca za zračnu zaštitu. Također su poduzete različite mjere da se postigne iznenađenje, od ometanja britanskih radarskih stanica do podjele posadama tropskih odijela i šljemova kako bi se prevarili britanski agenti u Brestu. Najveće iznenađenje prirediti će tajming operacije - brodovi će iz Bresta isploviti noću, a kroz najopasniji dio rute, Doverski tjesnac, ploviti će usred dana. Britanci su La Manche držali pod nadzorom i gotovo svakodnevno vodili borbe s njemačkim lakim pomorskim snagama. Iako nisu otklonili mogućnost da se njemački brodovi iz Bresta pokušaju probiti kroz La Manche, takvu soluciju smatrali su malo vjerojatnom. Uz to su pretpostavljali da će Nijemci, ako pokušaju prodor, isploviti danju kako bi kroz Doverski tjesnac prošli noću i da će biti na vrijeme otkriveni. Britanskim snagama u La Mancheu zapovijedao je viceadmiral Bertram Ramsay, koji je raspolagao s 6 razarača u Harwichu, 32 torpedna čamca i oko 450 aviona.
Prodor
Njemački brodovi isplovili su iz Bresta 11. veljače 1942. u 22:45 h. Otkrio ih je tek idućeg dana u 11:45 h jedan Spitfire u zračnoj patroli, ali pilot zbog striktne radio šutnje nije izvijestio o tome sve dok nije sletio.
Scharnhorst i Gneisenau za vrijeme operacije Cerberus, snimka sa krstarice Prinz Eugen:
Reagiranje Britanaca bilo je zakašnjelo, tromo i neefikasno. Oko podne 12. veljače njemački brodovi prošli su kroz najopasnije područje, Doverski tjesnac, gdje su ih Britanci gađali dalekometnim obalnim baterijama. Zbog loše vidljivosti i radarskih smetnji nisu postigli ni jedan pogodak.
Britanski obalni top ''Winnie'' kalibra 356 mm kod sela St. Margaret's at Cliffe u grofoviji Kent:
Nakon izlaska iz Doverskog tjesnaca njemačke brodove napali su britanski torpedni čamci, ali bez uspjeha. Jednako neefikasan bio je i kasniji napad razaračima. U međuvremenu, u 12:45 h, brodove je napalo 6 torpednih aviona Fairey Swordfish kojima je zapovijedao kapetan korvete Eugene Esmonde, veteran potjere za Bismarckom. Hrabrost pilota zastarjelih i sporih aviona zadivila je i samog admirala Ciliaxa. Svih šest aviona je srušeno, a da nisu postigli ni jedan pogodak. Među poginulima je bio i Esmonde, čiji Swordfish je dobio izravni pogodak granatom 105 mm.
Napad Swordfisha na njemačke brodove, umjetnički prikaz:
Posljednji pokušaj da zaustave njemačke brodove učinili su bombarderi RAF-a ispred obale Nizozemske iza 16 sati, ali bez uspjeha. Najveću opasnost za Nijemce predstavljale su morske mine u koje je Scharnhorst udario dvaput, a Gneisenau jednom. Poslije drugog naleta Scharnhorsta na minu admiral Ciliax prekrcao se na razarač Z-29. Noću 13. veljače njemački brodovi uplovili su u baze - Scharnhorst u Wilhelmshaven, a Gneisenau i Prinz Eugen u Brunsbüttel.
Prodor njemačkih brodova kroz La Manche, Britancima doslovce ispred nosa, značio je za Veliku Britaniju ne samo taktički poraz već i veliko poniženje. Londonski list The Times napisao je: ''Viceadmiralu Ciliaxu uspjelo je ono što nije postigao vojvoda Medina-Sidonia. Još od sedamnaestog stoljeća nismo imali manje razloga da se ponosimo svojom pomorskom moći… To je kraj legende da u ratno doba ni jedna neprijateljska bojna flota ne može proći kroz ono što s ponosom zovemo Engleski kanal. (Vice Admiral Ciliax has succeeded where the Duke of Medina-Sidonia failed. Nothing more mortifying to the pride of our seapower has happened since the seventeenth century… It spelled the end of the Royal Navy legend that in wartime no enemy battle fleet could pass through what we proudly call the English Channel)''. Operacija Cerberus bila je veliki taktički uspjeh Nijemaca, ali u konačnici - po mišljenju njemačkog admiraliteta - strategijski poraz. Povlačenjem iz Bresta onemogućen je neometani izlazak tri moćna ratna broda na Atlantik, pa su prestali biti realnom prijetnjom savezničkom pomorskom prometu. Bojni brod Scharnhorst je popravljen u roku od tri mjeseca, a zatim je upućen u Norvešku radi obrane te okupirane zemlje i napada na savezničke arktičke konvoje. U bici kod Sjevernog rta 26. prosinca 1943. potopio ga je bojni brod HMS Duke of York. Bojni brod Gneisenau više nikada nije postao operativan. U veljači 1942. teško je oštećen u zračnom napadu na Wilhelmshaven i raspremljen je početkom 1943. godine. Topovi su mu demontirani i iskorišteni za obalsku obranu u području Trondheima, dok je trup otegljen u Gottenhaven (Gdinya) gdje je dočekao kraj rata neslavno - kao potopljeni blokadni brod.
Najsretnije je prošla krstarica Prinz Eugen. U operaciji Cerberus nije zadobila nikakva oštećenja. Preživjela je rat i korištena je u dva američka nuklearna pokusa 1946. godine - Able i Baker. Nakon pokusa Baker potonula je 22. prosinca 1946. kod atola Kwajalein.
Usputnica
I za kraj: tko je bio Medina-Sidonia i zašto usporedba s njim? U vrijeme Anglo-španjolskog rata, u ljeto 1588. godine, španjolski kralj Filip II. poslao je golemu flotu zvanu Velika armada (la Gran Armada ili la Armada de Inglaterra) s namjerom da zauzme Englesku. Napadu su se trebale pridružiti trupe iz Flandrije kojima je zapovijedao Alejandro Farnesio, vojvoda od Parme. Armada je imala ukupno 130 naoružanih brodova, od čega 22 velika galijuna iz Kastilje i Portugala. Velikom armadom zapovijedao je Alonso Pérez de Guzmán y de Zúñiga-Sotomayor, sedmi vojvoda od Medina-Sidonije.
Alonso Pérez de Guzmán y de Zúñiga-Sotomayor de Medina-Sidonia:
Engleska flota bila je u to vrijeme slabija, ali su njezini brodovi imali veću manevarsku sposobnost. Do odlučujuće bitke došlo je 28. srpnja 1588. blizu flandrijske luke Graveline. Englezi su prema Armadi poslali 8 brodova natovarenih zapaljivim materijalom, koji su svjesno žrtvovani kako bi se razbila španjolska formacija. Brodovi Armade su se rasuli i nisu mogli doći u povoljni borbeni položaj zbog jakog vjetra, dok su Englezi puno lakše manevrirali i pucali iz topova dok nisu potrošili svu municiju (na kraju su iz topova ispucavali sve čega su se dohvatili, čak i lance). Potopili su ili zaplijenili 5 brodova, dok su poraženu Armadu vjetrovi otpuhali daleko u Sjeverno more. Medina-Sidonia je neko vrijeme kružio oko Škotske i Irske boreći se s ćudljivim vjetrovima koji su mu potopili ili nasukali podosta brodova, da bi se na kraju vratio u Španjolsku samo s polovicom nekadašnje Velike armade.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 04.06.19 7:24
Osveta Amerikanaca za Pearl Harbor - Midway 1942.
Doolittle Raid kao povod za japansku akciju
Dne 18. travnja 1942. Amerikanci su izveli jedan od najpoznatijih podviga u Drugom svjetskom ratu - zračni napad na teritorij Japana poznat kao Doolittle Raid. Glavni cilj bio je Tokyo, a napadnuti su još Yokohama, Yokosuka, Nagoya i Kobe. Za napad su korišteni srednji bombarderi North American B-25 Mitchell iz sastava USAAF, koji su prvi i jedini put u povijesti poletjeli sa nosača aviona.
Bombarder North American B-25 Mitchell u polijetanju s nosača aviona USS Hornet:
Zbog malog broja angažiranih aviona (16) napad je nanio zanemarivu materijalnu štetu, ali je imao iznimno psihološko značenje. Amerikancima je podigao moral nakon katastrofe u Pearl Harboru, dok su Japanci bili šokirani bombardiranjem njihovog teritorija. Zapovjednik Kombinirane flote (Rengo Kantai) admiral Isoroku Yamamoto dobio je ono što je tražio - povod da ostvari svoje zamisli o konačnom obračunu s američkom Pacifičkom flotom. Za to je bilo potrebno osigurati prikladnu bazu u blizini Havajskog otočja i Pearl Harbora, a takva baza mogao je biti Midway. Midway je mali atol u sjevernom Tihom oceanu ukupne površine 6,2 km2. Nalazi se otprilike na sredini puta između Sjeverne Amerike i Japana, otuda mu i ime. Pripada arhipelagu Havajskih otoka i nalazi se na njegovom krajnjem sjeverozapadnom dijelu. Na atolu su Amerikanci imali malu kopnenu, zrakoplovnu i mornaričku bazu.
Japanski operativni plan pod imenom Mi predviđao je napad u dva smjera - glavni na Midway i pomoćni ili diverzioni na zapadne Aleute. Smatralo se da će Amerikanci prepoznati Aleute kao glavni cilj i tamo će uputiti glavninu svoje flote. Nakon što shvate da je glavni cilj bio već zauzeti Midway Pacifička flota će se uputiti prema jugu i biti će uništena. Amerikanci su dešifriranjem radio poruka spoznali da se priprema veliki japanski napad, ali nisu bili sigurni gdje će biti izveden jer su Japanci spominjali neki ''objekt''. Sumnjalo se na Midway, ali je to tek trebalo potvrditi. Stoga je mornaričkoj radiostanici na atolu upućena poruka da prijavi nešifriranom radio porukom kvar na uređaju za desalinizaciju morske vode. Kada je dešifrirana japanska radio poruka da ''objekt'' ima teškoća u opskrbi vodom cilj je bio definitivno potvrđen. Zapovjednik Pacifičke flote admiral Chester Nimitz odlučio je Japancima namjestiti stupicu - američki brodovi biti će raspoređeni sjeveroistočno od Midwaya i tamo dočekati japanske brodove. Za operaciju Mi Japan je pripremio goleme flotne snage od 11 bojnih brodova, 4 teška i 2 laka nosača aviona, 3 nosača hidroaviona, 10 teških i 4 lake krstarice, 46 razarača, 16 podmornica i veći broj desantnih i pomoćnih brodova. Brodovi su bili raspoređeni u nekoliko skupina:
1. FLOTA
- Glavne bojne snage pod neposrednim zapovjedništvom admirala Yamamota - bojni brodovi Yamato, Mutsu i Nagato, laki nosač aviona Hosho, nosači hidroaviona Chiyoda i Nisshin, laka krstarica Sendai i 9 razarača - Udarna skupina nosača aviona pod zapovjedništvom viceadmirala Chuichi Naguma - flotni nosači Akagi, Kaga, Hiryu i Soryu, bojni brodovi Haruna i Kirishima, teške krstarice Tone i Chikuma, laka krstarica Nagara i 12 razarača. Na nosačima su bila ukupno 222 aviona - 69 A6M Zero, 81 B5N1 Kate i 72 D3A1 Val.
2. FLOTA (SKUPINA ZA INVAZIJU NA MIDWAY)
- Glavne snage za potporu desanta pod zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Kondoa - bojni brodovi Kongo i Hiei, laki nosač aviona Zuiho, teške krstarice Atago, Chokai, Myoko i Haguro, laka krstarica Yura i 8 razarača - Desantne snage pod zapovjedništvom kontraadmirala Raiza Tanake - laka krstarica Jintsu, nosači hidroaviona Chitose i Kamikawa Maru, 10 razarača i 12 transportnih brodova s 5.000 vojnika - Snage neposredne potpore desanta pod zapovjedništvom viceadmirala Takeo Kurite - teške krstarice Kumano, Suzuya, Mogami i Mikuma i 2 razarača
5. FLOTA (SKUPINA ZA NAPAD NA ALEUTE)
- Glavne snage sjevernog područja pod zapovjedništvom viceadmirala Boshira Hosogaye - bojni brodovi Hyuga, Ise, Fuso i Yamashiro, laki nosači aviona Ryujo i Junyo, teške krstarice Nachi, Takao i Maya, lake krstarice Kitakami i Oi, te 17 razarača - Invaziona skupina za Attu - laka krstarica Abukuma, 4 razarača i 1 transportni brod s 1.200 vojnika - Invaziona skupina za Kisku - lake krstarice Kiso i Tama, 3 razarača i 2 transportna broda s 1.250 vojnika
Osim navedenih snaga Japanci su raspolagali brojnim minolovcima, minopolagačima i pomoćnim brodovima, te zrakoplovstvom sa otoka Wake, Jaluit, Kwajalein, Aur i Wotje.
Na američkoj strani admiral Nimitz nije raspolagao ni približno tolikom snagom. Procijenio je da će odlučujuću ulogu imati zračne snage i nosači aviona, pa je bojne brodove poslao u San Diego. Za suprotstavljanje Japancima Pacifička flota je imala na raspolaganju dva nosača aviona - USS Enterprise i USS Hornet. Oštećeni USS Yorktown je nakon suludog 72-satnog remonta također osposobljen za akciju, čime je zrakoplovna snaga na nosačima aviona povećana za 50%. Brodovi su bili podijeljeni u dvije operativne eskadre:
- Task Force 16 pod zapovjedništvom viceadmirala Williama Halseya - nosači aviona Enterprise i Hornet, teške krstarice USS Minneapolis, USS New Orleans, USS Northampton, USS Pensacola i USS Vincennes, laka krstarica USS Atlanta i 9 razarača
- Task Force 17 pod zapovjedništvom viceadmirala Franka Fletchera - nosač aviona Yorktown, teške krstarice USS Astoria i USS Portland i 6 razarača.
Ukupno su Amerikanci na nosačima imali 232 aviona - 79 F-4F Wildcat, 109 SBD-3 Dountless i 44 TBD-1 Devastator. Također su mogli računati i na zrakoplovstvo iz sastava US Navy, USAAF i USMC bazirano na atolu Midway, ukupno 99 aviona - 7 F-4F Wildcat, 21 F-2A Buffalo, 6 TBF-1 Avenger, 4 B-26 Marauder, 17 B-17 Flying Fortress, 27 SBD-2 Dountless i 17 SB2U Vindicator.
Bombarder za obrušavanje Chance-Vought SB2U Vindicator:
Dva dana prije isplovljavanja iz Pearl Harbora Amerikance je zadesila nevolja - zapovjednik Task Force 16 viceadmiral Halsey razbolio se od teškog oblika dermatitisa i morao je biti hospitaliziran u mornaričkoj bolnici u Pearl Harboru. Gubitak iskusnog i agresivnog zapovjednika bio je težak udarac, ali tu nije bilo pomoći - zamjena se morala naći odmah, a Izbor je prepušten samom Halseyu. Na opće iznenađenje Halsey je zaobišao nekolicinu admirala koji su imali iskustva s nosačima aviona i odredio je da ga zamijeni kontraadmiral Raymond Spruance, zapovjednik divizije krstarica (Cruiser Division Five) iz sastava Task Force 16.
Opće zapovjedništvo nad obje operativne eskadre bilo je u rukama viceadmirala Fletchera kao starijeg po činu, međutim on je Spruanceu dao punu slobodu akcije.
Bitka 4.-7. lipnja
Japanske brodove (iz sastava desantnih snaga) otkrio je 3. lipnja izviđački avion PBY Catalina na udaljenosti od oko 500 milja zapadno od Midwaya. Odmah su u napad upućeni bombarderi B-17 sa Midwaya, koji nisu pričinili nikakvu štetu. Noću su napad ponovili PBY Catalina torpedima i pogodili jedan tanker. To je ujedno bio jedini uspješan američki torpedni napad iz zraka u toku čitave bitke. Japanci su u oba slučaja bili iznenađeni jer nisu očekivali da će biti napadnuti tako daleko od cilja.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 04.06.19 7:29
U 4:30 h ujutro 4. lipnja admiral Nagumo uputio je skupinu od 108 aviona u napad na Midway. Formacija je otkrivena radarom i upućeni su lovci da presretnu napadača. U zračnoj bici Amerikanci su pretrpjeli teške gubitke - samo 2 od 28 lovaca su ostala sposobna za akciju. Gubitke su pretrpjeli i Japanci, u zračnim borbama i od djelovanja PZO topova. Zračni napad na Midway postigao je tek djelomičan uspjeh - uzletište nije onesposobljeno - pa se admiral Nagumo odlučio za ponavljanje napada na kopnene ciljeve. Ova odluka će se pokazati sudbonosnom za Japance. U 5:34 h Amerikanci su otkrili japanske nosače aviona i primijetili da su letne palube prazne. Fletcher i Spruance su odmah uputili u napad jake zračne snage - torpedne avione TBD-1 Devastator i bombardere SBD-3 Dountless. Prije toga su japanske brodove napali torpedima avioni TBF Avenger i B-26 Marauder sa Midwaya, ali bez rezultata. U međuvremenu je Nagumo zapovijedio da se bombarderi B5N Kate, koji su bili naoružani torpedima i čuvani kao rezerva za eventualni napad na američke brodove (ako budu otkriveni), preoružaju bombama za novi napad na Midway. No oko 8 sati dobio je vijest da je hidroavion s krstarice Tone otkrio američki nosač aviona, pa je nakon poduljeg razmišljanja zapovijedio da se bombe uklone i torpeda vrate. Avioni za napad na američke brodove nisu mogli odmah uzletjeti jer su palube nosača morale biti slobodne za povratak aviona iz napada na Midway. Upravo s time su Amerikanci i računali - njihov je cilj bio da udare prvi i to prije nego japanski avioni uopće polete u napad na njihove brodove. Admiral Spruance poslao je u napad sve raspoložive avione sa nosača Enterprise i Hornet, bez obzira što radi različite brzine nisu mogli stvoriti kompaktnu formaciju. Bili su razdvojeni u nekoliko skupina i time ranjivi na napade lovaca, tim prije jer praktično nisu imali lovačku zaštitu (avioni F-4F Wildcat morali su se vratiti zbog nedovoljnog akcionog radijusa), ali je to bio rizik koji je Spruance svjesno prihvatio.
Japanske brodove prvi je pronašao skvadron od 15 torpednih bombardera Devastator sa nosača Enterprise u 9;20 h i krenuo u napad. Bez lovačke zaštite svih 15 aviona je srušeno, a od svih posada preživio je samo jedan čovjek - zastavnik George Gay. Nije puno bolje prošao ni skvadron Devastatora sa nosača Yorktown, jer su japanski lovci srušili 10 od 14 aviona pri čemu nije postignut ni jedan pogodak na japanskim brodovima. Dok su Japanci masakrirali torpedne avione približavala im se puno veća opasnost, koje nisu bili svjesni jer nisu imali radarski uređaj. U 10:25 h iznad njihovih brodova pojavilo se 37 bombardera za obrušavanje Dountless sa nosača Enterprise. Uvjeti za napad su bili idealni - avioni nisu primijećeni i nije bilo PZO paljbe, japanski lovci su bili na malim visinama zauzeti torpednim avionima, a palube nosača su bile krcate avionima koji su se vratili iz napada na Midway. Zapovjednik skupine kapetan fregate Wade McClusky rasporedio je ciljeve i naredio napad.
Trebalo je samo šest minuta da tri japanska nosača aviona budu pretvorena u zapaljene ruševine. Kaga je pogođen s 4 do 5 bombi koje su izazvale više velikih požara, dok je Akagi dobio samo jedan pogodak no bomba je eksplodirala u hangaru među avionima napunjenim gorivom i oružjem. Ubrzo nakon toga bombarderi Dountless sa nosača Yorktown pogodili su nosač Soryu s najmanje tri bombe. Sva tri broda su morala biti napuštena, a Naguma su navodno silom odvukli sa nosača Akagi.
Japancima je ostao neoštećen samo jedan nosač aviona - Hiryu kojeg je od napada zaklonio tropski pljusak. Zapovjednik 2. divizije nosača aviona (Hiryu i Soryu) kontraadmiral Tamon Yamaguchi nije oklijevao s protunapadom. U 12:05 h prva skupina od 18 bombardera za obrušavanje Val napala je Yorktown i pogodila ga s 3 bombe. Sat vremena kasnije skupina od 10 torpednih bombardera Kate izvela je novi napad i pogodila Yorktown s 2 torpeda. Admiral Fletcher prenio je zapovjedni znak na krstaricu Astoria. Amerikanci su pokušali spasiti Yorktown i vjerojatno bi u tome uspjeli da ga idućeg dana nije torpedirala japanska podmornica I-168. Tom prilikom potopljen je i razarač USS Hammann. Nije trebalo dugo čekati na američki protuudar. U 13:30 h 24 bombardera Dountless napala su Hiryu i pogodila ga s 4 do 5 bombi. Japanci su se nadali da mogu spasiti jedini preostali nosač, ali je idućeg dana i on potonuo.
Nakon napuštanja Yorktowna, budući da nije mogao efikasno zapovijedati sa krstarice, admiral Fletcher je prenio sve zapovjedne ovlasti na admirala Spruancea. Iako je već bio svjestan velike pobjede Spruance je zapovijedio povlačenje prema istoku kako bi izbjegao eventualni japanski noćni napad površinskom flotom, da bi iza ponoći ponovo okrenuo u suprotnom smjeru. Yamamoto je zaista namjeravao napasti Amerikance bojnim brodovima, ali nije mogao uspostaviti kontakt.
Dne 5. lipnja japanska flota krenula je u opće povlačenje prema bazama, odustavši od desanta na Midway. Yamamoto je jedino zapovijedio admiralu Kuriti da svojim krstaricama bombardira atol, ali ni to nije bilo moguće izvesti - prilikom manevra došlo je do sudara i oštećenja krstarica Mogami i Mikuma. Obje krstarice napadnute su 7. lipnja iz zraka pri čemu je Mikuma potopljena, a Mogami teže oštećena.
U bici za Midway Japanci su izgubili četiri od šest svojih najvećih nosača aviona i jednu tešku krstaricu. Također su izgubili 248 aviona i 3.057 poginulih mornara i avijatičara. Među poginulima je bio i admiral Yamaguchi, koji je stradao na nosaču Hiryu. Gubitak ovog sposobnog admirala bio je težak udarac za Japance jer je smatran budućim nasljednikom samog Yamamota. Ipak, najgori je bio gubitak iskusnih i najbolje uvježbanih mornaričkih avijatičara koji su sudjelovali, između ostalog, u napadu na Pearl Harbor.
U bici za Midway Japanci su pretrpjeli tako strašan poraz da o njemu javnost nije obaviještena do kraja rata, a tajio se i pred imperatorom Hirohitom. Čak je bilo zabranjeno spominjanje i samog imena Midway. Amerikanci su izgubili nosač aviona Yorktown, jedan razarač, 150 aviona US Navy, USAAF i USMC i 307 poginulih - mala cijena za postignuti strategijski uspjeh. Također su dobili novog istaknutog mornaričkog zapovjednika. Admiral Raymond Spruance je bio čovjek topova i prije rata je bio zapovjednik bojnog broda USS Mississippi, no u bici kod Midwaya je izvrsno obavio svoj zadatak. Kasnije je postao zapovjednikom 5. flote s kojom je uspješno izveo operacije zauzimanja Gilbertovih, Marshallovih i Marijanskih otoka, te Okinawe. Bitka za Midway označila je kraj japanske ekspanzije na Tihom oceanu. Nastavili su još ofenzivne operacije na Novoj Gvineji, ali se ubrzo pojavilo novo ključno ratište - Guadalcanal gdje su Amerikanci izveli svoju prvu protuofenzivu na Pacifiku.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 04.06.19 15:42
Bojni brodovi klase North Carolina
Nakon potpisivanja Drugog londonskog ugovora o pomorskom naoružanju 1938. godine USA su započela gradnju novih bojnih brodova u okviru ugovorenih ograničenja. Poput Velike Britanije (klasa King George V) i Amerikanci su premašili zadanu standardnu istisninu od 35.000 tona. Standardna istisnina nove klase North Carolina iznosila je 37.000 tona a vršna brzina 28 čvorova. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 305 mm, oklopa palube 180 mm, topovskih kula 406 mm i zapovjednog tornja 406 mm.
Bojni brod klase North Carolina u dvije projekcije:
Glavno naoružanje činilo je 9 topova 16"/45 caliber Mark 6 kalibra 406 mm u tri trocjevne kule. Težina pancirne granate je iznosila 1.200 kg, domet 37.000 m, a brzina paljbe 2 granate u minuti po cijevi.
Topovi 16"/45 caliber Mark 6 kalibra 406 mm na bojnom brodu USS South Dakota:
Pomoćno naoružanje činilo je 20 topova dvostruke namjene Mark 12 5"/38 kalibra 127 mm u 10 dvocjevnih kula, te nekoliko desetaka PZO topova (broj je varirao po brodu) Bofors MK 12 kalibra 40 mm i Oerlikon 20 mm cannon kalibra 20 mm.
Topovi dvostruke namjene Mark 12 5"/38 kalibra 127 mm na bojnom brodu USS New Jersey:
Izgrađena su dva broda u klasi - USS North Carolina i USS Washington, oba uvrštena u flotu 1941. godine.
USS NORTH CAROLINA je 1942. godine sudjelovao u osiguranju desanta na Guadalcanal i Tulagi, te u pomorsko-zračnoj bici kod Istočnih Solomonovih otoka gdje je njegova PZO artiljerija srušila 14 japanskih aviona. Dne 15. rujna u pratnji konvoja za Guadalcanal pogođen je torpedom iz japanske podmornice, a nakon popravka u Pearl Harboru nastavio je djelovati u širem području Solomonovih otoka. Kasnije je sudjelovao u operacijama zauzimanja pacifičkih otoka i završnim operacijama protiv Japana. North Carolina je 1947. godine preveden u rezervu, a 1. lipnja 1960. izbrisan je iz flotne liste. Brod je izbjegao sudbinu većine drugih bojnih brodova koji su razrezani - u kolovozu 1961. je prodan saveznoj državi North Carolina za 250.000 USD. Izložen je u Wilmingtonu kao brod-muzej i spomenik građanima North Caroline koji su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Zaveden je u National Register of Historic Places (nacionalni registar povjesnih mjesta) i upisan kao National Historic Landmark (nacionalno povjesno obilježje). Brigu o njegovom održavanju vodi udruga USS North Carolina Battleship Commission.
USS North Carolina kao brod-muzej i spomenik u Wilmingtonu, North Carolina:
USS WASHINGTON je u proljeće 1942. zajedno s nosačem aviona USS Wasp, 2 krstarice i razaračima pridružen kao pojačanje britanskoj Home Fleet u Scapa Flowu. Zajedno s bojnim brodom HMS Duke of York bio je u zaštiti zlosretnog konvoja PQ-17, ali nije borbeno djelovao zbog odluke admirala Pounda da se pratnja povuče. U srpnju je povučen iz Britanije i uvršten u flotu Južnog Pacifika. Washington se naročito istakao u pomorskoj bici kod Guadalcanala u studenom 1942., kada je potopio japanski bojni brod Kirishima. Do kraja rata je sudjelovao u operacijama zauzimanja pacifičkih otoka i završnim operacijama protiv Japana. Godine 1947. preveden je u rezervu, a 1. lipnja 1960. izbrisan je iz flotne liste i iduće godine razrezan.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 04.06.19 16:06
Bojni brodovi klase South Dakota
Gradnja bojnih brodova klase North Carolina planirana je u fiskalnoj godini 1937., a za fiskalnu 1939. godinu planirana je izgradnja četiri broda klase South Dakota. U to vrijeme već su postojali planovi za izgradnju nove klase Iowa od 45.000 tona, ali je Kongres USA tada inzistirao na pridržavanju ograničenja iz Drugog londonskog ugovora. Brodovi su bili vrlo slični ranijoj klasi North Carolina, s tim da su uklonjeni neki nedostaci poput preslabe podvodne zaštite. Brodovi su kao obično dobili imena po saveznim državama USA - USS South Dakota, USS Indiana, USS Massachussetts i USS Alabama. Svi su u flotu uvršteni 1942. godine. Standardna istisnina brodova klase South Dakota iznosila je 36.000 tona a vršna brzina 28 čvorova. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 310 mm, oklopa palube 152 mm, topovskih kula 406 mm i zapovjednog tornja 406 mm.
Bojni brodovi klase South Dakota u dvije projekcije:
Glavno naoružanje činilo je 9 topova 16"/45 caliber Mark 6 kalibra 406 mm u tri trocjevne kule. Težina pancirne granate je iznosila 1.200 kg, domet 37.000 m, a brzina paljbe 2 granate u minuti po cijevi. Pomoćno naoružanje činilo je 20 topova dvostruke namjene Mark 12 5"/38 kalibra 127 mm u 10 dvocjevnih kula, do 48 PZO topova Bofors MK 12 kalibra 40 mm i do 52 PZO topa Oerlikon 20 mm cannon kalibra 20 mm.
USS SOUTH DAKOTA je nakon pokusnih plovidbi i uvježbavanja posade uvršten u flotu Južnog Pacifika. Prvi put je sudjelovao u borbenoj akciji krajem listopada 1942. u pomorsko-zračnoj bici kod otoka Santa Cruz gdje je pogođen bombom u topovsku kulu broj 2, ali bez posljedica. U bici se istakao brojem srušenih japanskih aviona - službeno priznatih 26 dok je posada prijavila 32. South Dakota je zajedno s bojnim brodom USS Washington sudjelovao u pomorskoj bici kod Guadalcanala 14.-15. studenog, gdje je pretrpio teža oštećenja nadgrađa u sukobu s japanskim bojnim brodom Kirishima i teškim krstaricama Atago i Takao.
Nakon popravka sudjelovao je u napadima na pacifička otočja i u završnim operacijama protiv Japana. Godine 1947. preveden je u rezervu, a iz flotne liste je izbrisan 1962. godine i kasnije razrezan.
USS INDIANA je u floti Južnog Pacifika u studenom 1942. zamijenio South Dakotu koji je morao na popravak u brodogradilište. Sudjelovao je u napadima na pacifička otočja i u završnim operacijama protiv Japana. Godine 1947. preveden je u rezervu, a iz flotne liste je izbrisan 1962. godine i kasnije razrezan.
USS MASSACHUSSETTS je uvršten u Atlantsku flotu i sudjelovao je u invaziji na Sjevernu Afriku u studenom 1942. (operacija Torch) pri čemu je onesposobio nedovršeni francuski bojni brod Jean Bart u luci Casablanca. Nakon toga je prebačen na Pacifik gdje je sudjelovao u napadima na otočja pod japanskom okupacijom i u završnim operacijama protiv Japana. Godine 1947. preveden je u rezervu, a iz flotne liste je izbrisan 1962. godine. Massachussetts je izbjegao sudbinu prethodna dva broda jer je nakon otpisa ustupljen udruzi Massachussetts Memorial Comitee kao muzejski brod na rijeci Fall, na lokaciji koja nosi ime Battleship Cove.
USS ALABAMA je početkom 1943. pridružen britanskoj Home Fleet s kojom je štitio konvoje za SSSR. U kolovozu iste godine je prebačen na Pacifik gdje je sudjelovao u napadima na otočja pod japanskom okupacijom i u završnim operacijama protiv Japana. Godine 1947. preveden je u rezervu, a iz flotne liste je izbrisan 1962. godine. Alabama je također spašen od rezališta - ustupljen je udruzi USS Alabama Battleship Comission i otegljen u Mobile, Alabama, gdje je usidren kao brod-muzej i glavna atrakcija Battleship Memorial Park.
USS Alabama u Battleship Memorial Park, Mobile, Alabama:
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 04.06.19 17:01
Indo-pakistanski rat 1971. - Operacija Trident
Najmanje poznato, a u biti najzanimljivije i po posljedicama najznačajnije, je djelovanje raketnih čamaca ratne mornarice Indije u Trećem Indo-pakistanskom ratu 1971. godine. Rat je trajao od 3. do 16. prosinca 1971., a završio je porazom Pakistanaca i odvajanjem Istočnog Pakistana koji je postao nezavisna država Bangladesh. Na relativno kratko trajanje rata i njegov brzi završetak značajno je utjecala indijska ratna mornarica, koja je ostvarila premoć na moru i kontrolirala komunikaciju između zapadnog i istočnog Pakistana, čime je spriječila eventualnu dopremu pojačanja u Bengalski zaljev. Ujedno je potpuno blokirala glavnu pakistansku luku Karachi i time spriječila dopremanje bilo kakve pomoći iz drugih zemalja, kao i dopremu nafte i drugih potreba od strateške važnosti.
Glavni zapovjednik RM Indije u Indo-pakistanskom ratu 1971. admiral Sardarilal Mathradas Nanda:
Protudbrodski projektili prvi put su operativno korišteni u III. Izraelsko-arapskom ratu 21. listopada 1967. godine. Tada su dva egipatska raketna čamca sovjetske klase Komar lansirala četiri projektila tipa P-15 Termit (NATO oznaka SS-N-2 Styx) i potopila izraelski razarač Eilat.
Protubrodski projektil P-15 Termit ili SS-N-2 Styx (težina 2.300 kg, bojna glava s 450 kg eksploziva, mlazni pogon, brzina leta 0,9 macha):
RM Indije imala je u svojoj floti 8 raketnih čamaca klase Vidyut, neznatno modificirane sovjetske klase Osa I. Svaki čamac imao je standardni deplasman od 170 t brzinu od 38 čv, a nosio je četiri lansera s raketama P-15 (10 takvih čamaca imala je u svom sastavu i ex JRM). Ratna mornarica Pakistana u to vrijeme nije imala plovila naoružana protubrodskim projektilima.
Odmah po izbijanju rata RM Indije izvela je ofenzivnu operaciju pod nazivom Trident (Trozub). Cilj je bila glavna pakistanska luka Karachi, odnosno pakistanski brodovi koji su patrolirali Arapskim morem ispred luke ili su plovili prema luci. Operacija je izvedena 4. prosinca 1971. Indijci su odlučili upotrijebiti svoje tada najsuvremenije pomorsko oružje - raketne čamce. U sastav napadne skupine uvršteni su čamci INS Nipat, INS Nirghat i INS Veer, a za njihovu pratnju i zaštitu dodijeljene su dvije fregate sovjetske klase Petya - INS KiltanINS Katchall. Za popunu goriva pridružen je tanker INS Poshak. Skupinom je zapovijedao kapetan fregate Babru Bhan Yadav na INS Nipat.
S obzirom na veliku udaljenost od baze u Bombayu do Karachija i mali operativni domet raketni čamci su neko vrijeme bili u teglju kako bi se uštedjelo gorivo za povratak. Preko dana indijska skupina zadržala se na udaljenosti od 250 nm (460 km) južno od Karachija kako bi ostala izvan dosega pakistanskog zrakoplovstva. Padom mraka započelo je približavanje i traženje ciljeva. Fregata Kiltan i sva tri raketna čamca približila su se na 70 nm od Karachija, a u 22 h 30 m detektirali su dva cilja - jedan 45 nm sjeverozapadno i drugi 42 nm sjeveroistočno. Nirghat se približio sjeverozapadnom cilju, pakistanskom razaraču PNS Khaibar (bivši britanski HMS Cadiz), te lansirao jedan Styx, Na razaraču su primijetili svjetleći mlaz i zaključili da je riječ o avionu, te su otvorili paljbu iz topova bofors 40 mm. Projektil je udario u brod u 22:45 h, eksplodirao i izazvao požar. Kako Khaibar nije odmah potonuo Nirghat je u 22:49 h lansirao drugi Styx koji je potopio brod.
U 23 h Nipat je lansirao dva projektila na dva cilja koja su plovila prema Karachiju. Jedan je bio teretni brod Venus Challenger koji je od pogotka eksplodirao (po indijskim tvrdnjama prevozio je municiju iz Saigona u Karachi), a drugi razarač PNS Shah Jahan, ex HMS Charity, koji nije potopljen ali je zbog prevelikog oštećenja naknadno otpisan.
U 23:20 h Veer je naciljao pakistanski minolovac PNS Muhafiz koji je od udara Styxa doslovce dezintegriran. Istodobno, Nipat se približio se na 14 nm od luke Karachi i lansirao dva Styxa na spremnike goriva. Jedan je promašio, dok je drugi pogodio cilj i izazvao veliki požar i značajan gubitak goriva. Operacija Trident bila je vrlo dobro isplanirana i perfektno izvedena. Svi indijski brodovi vratili su se u Bombay bez oštećenja i bez i jedne žrtve. Dan 4. prosinca danas se slavi kao dan RM Indije. Indijska RM kasnije je izvela raketni napad i na sâmu luku Karachi (operacija Python). Djelovanje RM Indije imalo je strategijski značaj i dalo je iznimno važan doprinos ukupnoj pobjedi Indije u ratu.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 04.06.19 17:23
Pomorska bitka kod Latakie 1973.
Izraelska ratna mornarica dobro je svladala lekciju iz Trećeg Izraelsko-arapskog rata 1967. i započela je s temeljitom modernizacijom (iako su prvi planovi potjecali još od početka šezdesetih godina). Zastarjeli razarači britanskog porijekla povučeni su iz flote, a u naoružanje su uvedeni mali i brzi čamci koji su klasificirani kao raketne topovnjače. Oznake tipova bile su Sa'ar 1, Sa'ar 2, Sa'ar 3 i Sa'ar 4 (Reshef, izvorne izraelske konstrukcije). Čamci su bili naoružani projektilima brod-brod tipa Gabriel izraelske proizvodnje i topovima kalibra 76, 40 i 20 mm.
Zanimljivo je kako su Izraelci došli do svojih prvih raketnih topovnjača. Tražili su odgovarajuću platformu za svoje rakete Gabriel i odlučili su se za njemački dizajn klase Jaguar. Kako tadašnja Zapadna Njemačka nije bila voljna isporučivati oružje zaraćenim stranama na Bliskom Istoku Izrael je naručio 12 brodova - po nacrtima klase Jaguar - u francuskom brodogradilištu u Cherbourgu. Isporučeno je ukupno 7 brodova, a onda je predsjednik De Gaulle uveo embargo na isporuku bilo kakvog vojnog materijala na Bliski Istok. Međutim, Izraelci se nisu dali prevesti žedni preko vode - preostalih 5 brodova su jednostavno ''kidnapirali'', isplovili iz Cherbourga i nastavili put do Izraela. Za opskrbu gorivom rasporedili su duž plovidbene rute svoje trgovačke brodove. Nakon izbijanja IV. Izraelsko-arapskog rata (Yom Kippur War) 6. listopada 1973. izraelska ratna mornarica izvela je idućeg dana prepad na RM Sirije ispred luke Latakia, kako bi je eliminirala kao potencijalnu prijetnju svojim pomorskim komunikacijama. Sirijska RM bila je opremljena brodovima sovjetskog porijekla - raketnim čamcima klasa Komar i Osa I, torpednim čamcima klase P-6, minolovcima i različitim pomoćnim brodovima. S obzirom da su sirijski raketni čamci nosili projektile tipa P-15 Termit (SS-N-2 Styx) koji su imali dvostruko veći domet od raketa Gabriel, Izraelci su pripremili opsežne elektroničke protumjere.
Izrael je u napad poslao 4 broda klase Sa'ar 3 i 1 brod klase Sa'ar 4 (Reshef). Brodovi su bili podijeljeni u dvije kolone - u lijevoj su bili Miznak, Ga'ash i Hanit, a u desnoj Mivtach i Reshef. Skupinom je zapovijedao kapetan Michael Barkai.
U 22:28 h izraelski brodovi susreli su sirijski torpedni čamac K-123. Mivtach i Hanit potopili su ga paljbom iz topova 76 mm. Odmah zatim uočili su minolovac klase T-43 i potopili ga raketama Gabriel. U 23:30 h izraelski brodovi uspostavili su radarski kontakt s dva sirijska raketna čamca klase Komar i jednim klase Osa I. Sirijci su prvi lansirali projektile s velike udaljenosti, a za vrijeme njihovog približavanja Izraelci su aktivirali elektroničke protumjere i lansirali radarske mamce (takozvane chaffove) te izbjegli pogotke. Nakon toga izraelski brodovi približili su se sirijskima i raketama Gabriel potopili dva raketna čamca, a trećeg oštetili. Taj oštećeni se nasukao u plićaku pa su ga dokrajčili topovima 76 mm. Sirijski raketni čamci koji su se nalazili u luci Latakia također su lansirali projektile Styx na izraelske brodove, a sve što su pogodili bili su jedan grčki i jedan japanski trgovački brod na sidrištu ispred luke.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 05.06.19 14:26
Njemačko osvajanje Danske i Norveške 1940. - operacija Weserübung
Dne 9. travnja 1940. godine prekinut je takozvani Sitzkrieg (sjedeći rat, lažni rat) na zapadu Europe. Njemačka je pripremala napad na Francusku, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg, ali je prije toga odlučila osvojiti skandinavske zemlje Dansku i Norvešku. Posebni značaj imala je Norveška radi osiguranja prijevoza željezne rude iz Švedske preko Narvika i kao potencijalna baza za lakši izlazak njemačkih brodova i podmornica na Atlantik. Prvi planovi rađeni su još u prosincu 1939. godine, a temeljiti plan je dovršen u veljači 1940. Teškoće vezane uz Norvešku bile su goleme jer je trebalo zaposjesti planinsku zemlju koja se proteže smjerom sjever-jug u duljini od 2.500 km, uz to ''pred nosom'' premoćne britanske ratne mornarice. Plan je dobio ime Weserübung (vježba Weser) i sadržavao je dva dijela - Weserübung Nord za osvajanje Norveške i Weserübung Süd za osvajanje Danske. Za zapovijedanje kopnenim snagama je određen general Nikolaus von Falkenhorst koji je imao iskustva u ratovanju u arktičkim uvjetima. Navodno je bio toliko zatečen ovom zadaćom da je u nekoj knjižari kupio Baedekerov turistički vodič kako bi se detaljnije upoznao sa zemljama koje će napasti.
Operacija Weserübung Süd jedva je vrijedna spomena. Danci su preko obavještajne službe saznali na vrijeme za njemački napad, ali su odustali od obrane. Kao mala zemlja s više nego skromnim oružanim snagama ionako ne bi imala izgleda pred tako jakim susjedom bez strane pomoći, tim prije što je najveći dio teritorija - poluotok Jutland - naslonjen na njemačku granicu i kao ravnica idealan za oklopne snage. Glavni grad København zauzeo je jedan jedini njemački bataljon, koji se krio u usidrenom teretnom brodu u luci. Simbolični otpor Danaca trajao je samo dva sata i u njemu je poginulo 16 danskih vojnika. Kralj Christian X. izrazio je Nijemcima divljenje na njihovim vojničkim uspjesima, a za uzvrat mu je dopušteno da zadrži svoju osobnu gardu.
Za razliku od Danske, Norveška se u operaciji Weserübung Nord pretvorila u značajno bojište - prvo u Europi nakon Sitzkriega na zapadu.
Weserübung Nord - obostrane pripreme, planovi i snage
Zbog izduženosti teritorija i planinskog karaktera zemljišta frontalni napad na Norvešku sa nekog mostobrana nije dolazio u obzir - trebalo je zauzeti ključne točke poput luka i aerodroma, a zatim postupno dopremati pojačanja i razvijati operacije u dubinu. Odlučeno je da se desantnom sa mora zauzmu Oslo, Kristiansand, Bergen, Trondheim i Narvik, a zračnim desantom aerodromi Fornebu kod Osla i Sola kod Stavangera. Također će se sa mora zauzeti i dvije kablovske stanice sa kojih su vodile podmorske komunikacije prema Velikoj Britaniji - Arendal i Egersund. Za operaciju Weserübung Nord angažirana je cjelokupna njemačka ratna mornarica, a pomorske operacije nadzirati će zapovjednik operativne flote (Flottenscheff) admiral Alfred Saalwächter.
Njemačke pomorske snage raspoređene su u nekoliko operativnih skupina: · Desantna skupina OSLO - Teške krstarice Blücher i Lützow, laka krstarica Emden, 3 torpiljarke i 8 minolovaca s 2.000 vojnika
· Desantna skupina KRISTIANSAND/ARENDAL - Laka krstarica Karlsruhe, 3 torpiljarke, 7 torpednih čamaca i matični brod za torpedne čamce Tsingtau s 1.100 vojnika · Desantna skupina EGERSUND - 5 minolovaca sa 150 vojnika · Desantna skupina BERGEN - Školska krstarica Bremse, matični brod za torpedne čamce Karl Peters i 5 torpednih čamaca s 1.900 vojnika · Desantna skupina TRONDHEIM - Teška krstarica Admiral Hipper i 4 razarača s 1.700 vojnika
· Desantna skupina NARVIK - bojni brodovi Scharnhorst i Gneisenau i 10 razarača s 2.000 vojnika
U međuvremenu su Britanci i Francuzi planirali operaciju pod nazivom Wilfred radi miniranja plovnog puta u norveškim teritorijalnim vodama, kao i Plan R-4 po kojem je trebalo okupirati Narvik radi sprečavanja transporta željezne rude iz Švedske u Njemačku. Za to su pripremljene i odgovarajuće snage - bojni krstaš HMS Renown, laka krstarica HMS Birmingham, 1 minopolagač i 16 razarača od kojih je većina nosila mine. Također su u pomorsku bazu Rosyth upućene krstarice HMS Berwick, HMS York, HMS Devonshire i HMS Glasgow da ukrcaju trupe Royal Lincolnshire Regiment za slučaj da bude potrebna kopnena operacija. Britanski brodovi isplovili su iz svojih baza 5. travnja. Međutim, Nijemci su bili brži.
Napad
Neposredno pred napad norveškim vlastima je uručen ultimatum sa zahtjevom za kapitulaciju pred njemačkim trupama koje dolaze ''da zaštite Norvešku od Engleza''. Kralj Haakon VII. odlučno je odbio ultimatum i nagovijestio norveškoj vladi da će abdicirati u slučaju ako se prihvate njemački zahtjevi. Kralj je ostao u Norveškoj uz svoje trupe i vladu sve do evakuacije 7. lipnja iz luke Tromsö, krstaricom Devonshire.
Za napad na OSLO Nijemci su osim mornaričkih pripremili i zračnodesantne jedinice, koje će zauzeti aerodrom Fornebu. Zadaća njemačkih vojnika bila je da zaposjednu norvešku prijestolnicu i uhvate ili ubiju kralja i članove vlade. Zaljev Oslofjord je dugačak i bio je branjen utvrdama i obalnom artiljerijom. Njemačka eskadra uspjela je proći uz vanjsku bateriju Horten bez smetnji, no kada je ušla u tjesnac Drøbak (Drøbaksundet) događaji su se odvijali drugačije. Tamo se nalazila utvrda Oscarsborg s topovima kalibra 280 mm i lanserima torpeda. Mala i na brzinu prikupljena norveška posada pružila je otpor, a cilj je bila krstarica Blücher. Pogođena s nekoliko topovskih granata i dva torpeda Blücher se prevrnula i potonula. Stradalo je između 600 i 800 Nijemaca, dok se preostalih 1.400 spasilo plivanjem do obale. Tu ih je zarobila mala norveška jedinica, no veliki dio njemačkih vojnika uspio se razbježati, izbiti na cestu i uputiti se u Oslo. Ostali njemački brodovi morali su se vratiti i iskrcati trupe na udaljenom mjestu. Time je osigurano dovoljno vremena da norveški kralj i vlada napuste glavni grad.
Desanti u KRISTIANSANDU, ARENDALU, EGERSUNDU i BERGENU izvedeni su bez većih poteškoća. Na povratku iz Kristiansanda krstaricu Karslruhe potopila je podmornica HMS Truant.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 05.06.19 14:31
Skupina za TRONDHEIM imala je u plovidbi prema cilju 8. travnja neočekivani susret s britanskim razaračem HMS Glowworm. Ovaj razarač bio je u potrazi za jednim nestalim mornarom kada je naišao na njemačku eskadru. Nakon kratke razmjene paljbe i neuspjelog lansiranja torpeda Glowworm se zaletio u krstaricu Admiral Hipper i potonuo uz gubitak 109 od 146 članova posade. Krstarica je zadobila lakše oštećenje trupa i prodor vode koji je ubrzo zaustavljen.
Udar razarača Glowworm u krstaricu Admiral Hipper, umjetnički prikaz:
Njemački brodovi uplovili su u Trondheim predstavljajući se kao britanski i bez većih teškoća zauzeli luku. Najgore su se Nijemci proveli kod najudaljenijeg cilja - NARVIKA. Bojni brodovi Scharnhorst i Gneisenau pod zapovjedništvom viceadmirala Günthera Lütjensa imali su zadaću krstariti zapadno od Narvika, kako bi spriječili eventualnu akciju britanske flote. I imali su priliku voditi prvu bitku između bojnih jedinica u Drugom svjetskom ratu, poznatu kao sukob kod Lofotskih otoka (Action off Lofoten) 9. travnja 1940. Njemačke bojne brodove otkrila je eskadra viceadmirala Williama Whitwortha s bojnim krstašem Renown i 9 razarača. Unatoč nepovoljnom odnosu snaga (6 topova 381 mm prema 18 topova 280 mm) i činjenici da je Renown u odnosu na klasu Scharnhorst bio zastarjeli brod, admiral Whitworth je bez oklijevanja zapodjenuo bitku.
U međusobnoj razmjeni paljbe oštećena su oba njemačka broda, a na Gneisenau su privremeno onesposobljene obje prednje topovske kule. Admiral Lütjens odlučio se na povlačenje i zahvaljujući superiornoj brzini povećavao udaljenost, a Renown je na kraju morao prekinuti progon zbog snježne mećave i vjetra od 10 bofora.
Njemački razarači susreli su na ulazu u Narvik dvije stare norveške obalne oklopnjače - Norge i Eidsvold. Norvežani su zapriječili ulaz, a dok su trajali pregovori Nijemci su počinili rijetko viđenu podlost - čim je njihov pregovarač stupio u motorni čamac obje topovnjače su potopili torpedima. Razarači su u Narviku iskrcali 2.000 vojnika 3. planinske divizije (3 Gebirgs-Division), a zatim se rasporedili po fjordu. Britanci su 10. travnja izveli prvi protuudar - u Narvik je upućena flotila razarača (2nd Destroyer Flotilla) s razaračima HMS Hardy, HMS Hotspur, HMS Havock, HMS Hunter i HMS Hostile. Flotilom je zapovijedao komodor Bernard Warburton-Lee.
U kratkoj i žestokoj bici potopljeni su njemački razarači Wilhelm Heidkamp i Anton Schmidt, dok su još tri razarača bila oštećena. Britanci su izgubili razarače Hunter i Hardy, dok je oštećeni Hotspur bio spašen. U bici su poginula oba zapovjednika sukobljenih strana - komodor Warburton-Lee i njemački komodor Bonte.
Britanski razarači su presreli u povlačenju njemački transportni brod Rauenfels koji je prevozio municiju za 3. planinsku diviziju i potopili ga. Prava Nemeza stigla je Nijemce 13. travnja, kada se pojavila eskadra viceadmirala Williama Whitwortha s bojnim brodom HMS Warspite i 9 razarača. Warspite i razarači potopili su sve preostale njemačke brodove, a vojnici 3. planinske divizije ostali su u Narviku s nedovoljno municije čekajući eventualni protudesant. On je ubrzo i usljedio - 14. travnja Britanci su se iskrcali u nedalekom Harstadu, a s juga se pridružila norveška 6. divizija. U međuvremenu su i Nijemcima stigla pojačanja - preživjeli mornari sa potopljenih razarača, trupe spuštene i zraka i vojnici koji su stigli preko teritorija neutralne Švedske maskirani kao medicinsko osoblje. Borbe na kopnu prelaze okvire ove teme, no valja naglasiti da su Saveznici uspjeli izbaciti Nijemce iz Narvika i potisnuti ih prema švedskoj granici gdje su se uporno branili sve do norveške kapitulacije. Zapovjednik 3 Gebirgs-Division general Eduard Dietl odlikovan je za uspješno vođenje bitke Viteškim križem.
Odgovor Britanaca bio je brz i u početku efikasan - potopljeni su njemački razarači u Narviku i krstarica Karlsruhe, a 10. travnja mornaričkim avionima u luci Bergen i krstarica Königsberg. To je bio prvi brod takve veličine koji je potopljen iz zraka u Drugom svjetskom ratu. Britanci su pokušali potopiti i krstaricu Admiral Hipper u Trondheimu topovima sa bojnog broda Warspite, ali je krstarica uspjela na vrijeme isploviti iz luke i povući se u Njemačku. Saveznici su izveli i protunapad kopnenim snagama u namjeri da zauzmu Trondheim. Dne 12. travnja iskrcali su prethodnicu svojih trupa u maloj luci Andalsnes južno od Trondheima, a 14. travnja trupe u luci Namsos sjeverno od grada. Usljedile su borbe na kopnu koje su trajale do početka lipnja 1940. Okončane su porazom Norvežana i povlačenjem kopnenih snaga Saveznika, dobrim dijelom zbog njemačke premoći u zraku. Uz to je 10. svibnja započeo njemački napad na Francusku i zemlje Beneluxa, pa je donesena odluka da se Norveška napusti. Norveške oružane snage kapitulirale su 10. lipnja, a vlast u zemlji je preuzeo pronjemački političar Vidkun Quisling. Njegovo će prezime ostati u povijesti zapisano kao sinonim za izdajicu svoje zemlje i naroda, a Norvežani u domovini i egzilu nastavili su borbu na strani Saveznika sve do kraja rata. Za vrijeme norveške kampanje Saveznici su angažirali velike flotne snage - bojne brodove Resolution, Rodney, Valiant i Warspite, bojne krstaše Renown i Repulse, nosače aviona Ark Royal, Furious i Glorious, teške krstarice Berwick, Devonshire, Effingham, Suffolk i York, 17 lakih krstarica (od kojih 2 francuske - Emile Bertin i Montcalm) i veliki broj razarača i drugih manjih brodova. Prilikom povlačenja iz Norveške nosač aviona Glorious u pratnji razarača HMS Acasta i HMS Ardent plovio je u Britaniju najkraćim putem i doživio nesreću da naiđe na bojne brodove Scharnhorst i Gneisenau. Ono što je usljedilo nije bila pomorska bitka već vježba artiljerijskog gađanja na pokretne ciljeve - sva tri britanska broda su potopljena uz gubitak 1.519 poginulih mornara i oficira. Ukupni gubici Nijemaca u norveškoj kampanji bili su oko 3.700 poginulih i nestalih, te oko 1.600 ranjenih vojnika i mornara. U materijalnim gubicima najteže je stradala Kriegsmarine koja je izgubila 1 tešku i 2 lake krstarice, 10 razarača, 6 podmornica, 2 torpiljarke, 15 torpednih čamaca i minolovaca i 21 transportni brod, uz određeni broj oštećenih brodova. Gubici Luftwaffe procjenjuju se od 90 do 240 aviona. Na strani Saveznika - Velike Britanije, Francuske, Norveške i Poljske - gubici su iznosili oko 5.700 poginulih, ranjenih i nestalih, 1 nosač aviona, 2 krstarice, 9 razarača, 3 podmornice i preko 100 aviona. Kompletna norveška ratna mornarica je potopljena ili zaplijenjena, kao i 70 trgovačkih brodova.
Na britanskoj strani račun za neuspjeh je platio admiral Charles Forbes, zapovjednik Domovinske flote (Home Fleet), a na njegovo mjesto je postavljen admiral John Tovey. Da su Saveznici reagirali pravodobno i efikasnije rezultat norveške kampanje je lako mogao biti potpuno drugačiji. Na kraju su Nijemci zaposjeli čitavu Norvešku i držali je u svojim rukama sve do kapitulacije 9. svibnja 1945.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 06.06.19 6:50
Britanska Sredozemna flota u evakuaciji Grčke i Krete
''Mornarici su potrebne tri godine da izgradi brod. Trebati će tristo godina da se izgradi nova tradicija. Evakuacija će se nastaviti'' (Admiral Andrew Cunningham, zapovjednik Mediterranean Fleet)
Ratovi se ne dobivaju evakuacijama, ali se u njima stječe slava i potvrđuje pomorska tradicija. Tako je bilo i u proljeće 1941. godine, kada je britanska Sredozemna flota (Mediterranean Fleet) uspješno evakuirala veliki dio kopnenih snaga poraženih u bitkama u Grčkoj i na otoku Kreti. Taj pothvat je ostvaren u najtežim mogućim okolnostima, u uvjetima apsolutne premoći njemačke Luftwaffe u zračnom prostoru, što je dovelo do velikih gubitaka Sredozemne flote. Ali mornarica nije nikada napustila svoje drugove iz kopnene vojske.
Grčka
Nakon napada Italije na Grčku 28. listopada 1940. godine napadnuta zemlja uspostavila je saveznički odnos Velikom Britanijom. U proljeće 1941. u Grčku su stigle ekspedicijske snage britanskog Commonwealtha od 62.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Henryja Maitlanda Wilsona. U sastavu ovih snaga, poznatih kao W Force, bile su 6. australska i 2. novozelandska divizija te britanska 1. oklopna brigada.
Talijani su u početku očekivali laganu pobjedu, no namjerili su se na tvrdog protivnika koji ih je protuofenzivom odbacio duboko unutar teritorija Albanije. Nes(p)retnog saveznika morali su iz neprilika vaditi Nijemci. Talijani su u početku razmišljali da zatraže primirje s Grčkom posredstvom Njemačke, što bi bilo krajnje ponižavajuće za samoproglašenu ''velesilu'' pa je ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano zapisao u svoj dnevnik: ''Ja ću si prije prosvirati kuglu kroz glavu nego da molim Ribbentropa za posredovanje''. Nije bilo nikakvog diplomatskog posredovanja već je nastupila vojna intervencija Njemačke. Operacija Marita je započela istog dana kada i operacija 25 (napad na kraljevinu Jugoslaviju) - 6. travnja 1941. Grčku je napala njemačka 12. armija pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma von Lista. Unatoč jakom otporu grčkih i britanskih trupa Nijemci su prodirali kroz teritorij Grčke, a presudni značaj imala je premoć u zraku. Glavni zapovjednik grčkih oružanih snaga general Alexandros Papagos preporučio je Britancima da evakuiraju svoje trupe i sačuvaju ih za buduće bitke. U Velikoj Britaniji još uvijek je bilo volje za nastavak rata u Grčkoj, međutim je prevladala spoznaja o beznadnosti situacije na bojištu. Stoga je izdana zapovijed za evakuaciju trupa morskim putem, a to je bila zadaća Sredozemne flote i grčke ratne mornarice. Najveća grčka luka Pirej bila je teško razorena u zračnom napadu Luftwaffe noću 6. na 7. travnja, kada je bomba pogodila teretni brod Clan Fraser na kojem se nalazilo 350 tona eksploziva TNT. Detonacija je bila tako jaka da se osjetila na udaljenosti od 25 km, a u susjednoj Ateni razbijena su prozorska stakla i mnoga kućna vrata su izbačena iz ležišta.
Nijemci su 27. travnja ušli u Atenu, a evakuacija britanskih trupa na otok Kretu započela je još 24. travnja iz luka Rafti, Nafplio, Megara i Kalamata.
Prve teške gubitke na moru Britanci su pretrpjeli 27. travnja. Iz Argolidskog zaljeva isplovio je nizozemski putnički brod preuređen za transport trupa Slamat na kojem je bilo oko 500 vojnika, u pratnji razarača HMS Diamond i HMS Wrineck. Brodovi su isplovili sa zakašnjenjem od 75 minuta, što se pokazalo fatalnim jer do jutra nisu uspjeli izaći iz dosega bombardera Ju-87 Stuka. U zračnim napadima potopljena su sva tri broda uz gubitak od gotovo 1.000 poginulih.
Do 30. travnja Britanci su uspjeli evakuirati oko 50.000 vojnika, koji su prevezeni na otok Kretu. Tokom evakuacije Luftwaffe je potopila 26 plovila različitih veličina.
Opasnosti evakuacije iz Grčke bila su tek uvod u još gora iskušenja za Sredozemnu flotu u bici za otok Kretu. Nakon pada kopnenog dijela Grčke bilo je pitanje vremena kada će Nijemci napasti i Kretu, strateški važan otok koji nadzire istočni dio Sredozemlja. Britanci su znali za njemačke namjere zahvaljujući sustavu za dešifriranje radio poruka Ultra i pripremili su jaku obranu. Glavninu snaga činile su trupe koje su evakuirane iz Grčke - 2. novozelandska divizija i 19. australska brigada, kojima su pridružene britanska 14. pješadijska brigada, Pokretna skupina za obranu baze (Mobile Base Defence Organization) i neke jedinice grčke vojske. Ukupna jačina savezničkih snaga iznosila je oko 50.000 vojnika koji su raspolagali relativno jakom zemaljskom artiljerijom i s 10 lakih tenkova, dok je zrakoplovstvo u bazama na Kreti imalo 24 lovca. Obrana je bila koncentrirana u zonama pomorske baze Soudha i tri aerodroma - Maleme, Rethymno i Iraklion, a glavni zapovjednik snaga Commonwealtha na Kreti bio je novozelandski general-major Bernard Freyberg.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 06.06.19 6:54
Napad na Kretu Nijemci su nazvali operacija Merkur. S obzirom na britansku prevlast na moru i nepouzdanost ratne mornarice Italije Nijemci su odustali od pomorskog desanta i odlučili su napasti Kretu iz zraka - padobranskim trupama. Za desant je određen XI. zračni korpus (XI. Fliegerkorps) pod zapovjedništvom generala Kurta Studenta.
U sastavu XI. zračnog korpusa bile su 7. padobranska divizija (7. Flieger Division) i 22. zračnodesantna divizija (22. Luftlande-Division). Međutim je ova druga bila previše udaljena zbog priprema za napad na SSSR, pa je umjesto nje angažirana 5. brdska divizija (5. Gebirgs Division) koju su Nijemci namjeravali dopremiti morskim putem. Ukupna snaga XI. zračnog korpusa iznosila je 29.000 ljudi. Operacija Merkur je započela u 8.00 sati 20. svibnja 1941. spuštanjem njemačkih padobranaca kod Chanie na zapadnom dijelu otoka. Nijemci su naišli na neočekivano jak otpor i nekoliko dana bitka je bila na rubu da prevagne na britansku stranu, ali je odlučila njemačka prevlast u zračnom prostoru. Dana 27. svibnja britanski ratni kabinet je odlučio da se Kreta napusti i da se pristupi evakuaciji što je moguće većeg broja vojnika.
Među padobrancima koji su izveli desant na Kretu bio je i gefreiter (kaplar) Max Schmeling, bivši svjetski boksački prvak u teškoj kategoriji:
Britanska Sredozemna flota pružala je potporu kopnenim snagama od prvog dana bitke. Dio snaga odvojen je radi sprečavanja eventualne intervencije talijanske flote, dok je dio krstario vodama oko Krete i sprečavao iskrcavanje Nijemaca morskim putem. Snage Sredozemne flote djelovale su u više skupina, koje su povremeno mijenjale sastav. Najjača je bila Force A pod zapovjedništvom kontraadmirala Bernarda Rawlingsa s bojnim brodovima HMS Warspite i HMS Valiant u pratnji 5 razarača.
U sastavu Force B bile su lake krstarice HMS Gloucester, HMS Fiji, HMS Orion i HMS Dido te 6 razarača. Force C činile su krstarice HMS Naiad, HMAS Perth i HMS Calcutta te 4 razarača. Naknadno su formirane Force D s krstaricama HMS Dido, HMS Orion i HMS Ajax te 4 razarača, Force E s 9 razarača te skupina za evakuaciju iz Sfakije (Sphakia evacuation force) s krstaricama HMS Phoebe, HMAS Perth, HMS Coventry i HMS Calcutta te 5 razarača. S obzirom na činjenicu da su Nijemci imali u rukama luke na sjeveru, kao i na opasnost od duljeg boravka u Kretskom moru, glavni dio evakuacije se morao izvesti iz male luke Sfakiá na južnoj obali Krete. To je značilo da su se britanske trupe morale povlačiti kozjim stazama kroz težak planinski teren. Vojnici su se uglavnom kretali noću, dok su se danju sakrivali koliko su mogli od njemačkog ratnog zrakoplovstva. Ostali su zajedno s grčkim trupama završili u zarobljeništvu, dok se nekoliko stotina vojnika pridružilo lokalnim partizanima i kasnije su se pojedinačno ili u manjim skupinama prebacivali u Sjevernu Afriku. Ukupno je sa Krete evakuirano oko 19.000 od 32.000 vojnika Velike Britanije i Commonwealtha.
Sredozemna flota je djelovala u najtežim mogućim uvjetima, uz njemačku apsolutnu prevlast u zraku i pod stalnim napadima bombardera Luftwaffe. Pri tome je bila bez zračne zaštite jer su Nijemci vrlo brzo uništili malobrojne lovce na Kreti, a nosač aviona HMS Formidable bio je angažiranm na drugim zadaćama. U takvim okolnostima brodovi su se morali osloniti na vlastitu PZO artiljeriju, a zbog stalnih zračnih napada događalo se da brodovi ispucaju svu municiju. Prvi gubitak Sredozemne flote zabilježen je 21. svibnja kada su talijanski bombarderi Savoia-Marchetti SM 79 potopili razarač HMS Jumo. Idući dan je bio još gori - potopljene su krstarice Gloucester i Fiji te razarač HMS Greyhound, a oštećen je bojni brod Warspite.
Dne 23. svibnja u napadu obrušavajućih bombardera Junkers Ju-87 Stuka stradali su razarači HMS Kashmir i HMS Kelly. Razaračl Kelly je bio zapovjedni brod 5. flotile razarača (5th Destroyer Flotilla) kojom je zapovijedao kapetan bojnog broda Louis Mountbatten - kasnije vrhovni zapovjednik savezničkih snaga za jugoistočnu Aziju, vicekralj Indije i prvi pomorski lord. U napadu je poginula polovica posade Kellya. Gubici su se nastavili 27. svibnja, kada su u zračnim napadima oštećeni nosač aviona Formidable i bojni brod HMS Barham u pokušaju napada na zračnu bazu na otoku Karpathos. Dva dana kasnije, 29. svibnja, potopljeni su razarači HMS Imperial i HMS Hereward, a listu gubitaka je zaključila 1. lipnja krstarica Calcutta.
Rezultat
U bici za Kretu trupe Velike Britanije, Commonwealtha i Grčke izgubile su 4.123 poginula, neutvrđeni broj ranjenih i gotovo 18.000 zarobljenih. Ukupni gubici Nijemaca iznosili su 6.700 ljudi i 284 borbena i transportna aviona. Golemi gubici u bici za Kretu naveli su Hitlera da u buduće odustane od velikih zračnodesantnih operacija, pa su se padobranci do kraja rata borili kao kopnene trupe. Karakteristično je da u pomorskim operacijama oko Grčke i Krete praktično nije bilo traga još uvjek jakoj ratnoj mornarici Italije, premda su uvjeti bili iznimno povoljni zbog njemačke apsolutne prevlasti u zraku. Međutim, Talijani su bili previše demoralizirani nakon katastrofe u bici kod rta Matapana 28. ožujka da bi bili sposobni za akciju. Britanska Sredozemna flota je časno ispunila svoju zadaću i nije napustila kopnenu vojsku ni u najtežim okolnostima. Zahvaljujući Royal Navy za vrijeme trajanja bitke ni jedan Nijemac nije stigao na Kretu morskim putem, a evakuirano je više od polovice vlastitih snaga. To je plaćeno golemom cijenom - potopljene su 4 krstarice (uključivo HMS York koja je ranije onesposobljena u napadu talijanskih diverzanata na zaljev Soudha) i 6 razarača, dok su 1 nosač aviona, 2 bojna broda, 4 krstarice i 2 razarača oštećeni. Do 1. lipnja snaga Sredozemne flote bila je svedena na 2 bojna broda i 3 krstarice, dok je Italija imala na raspolaganju 4 bojna broda i 11 krstarica.
Prikaz britanskih gubitaka na moru i njihovih lokacija:
Nakon prvih gubitaka neki mornarički oficiri su predlagali da se evakuacija obustavi jer je rizik bio prevelik, no zapovjednik Sredozemne flote admiral Andrew Cunningham odlučno je reagirao poznatim riječima: ''Mornarici su potrebne tri godine da izgradi brod. Trebati će tristo godina da se izgradi nova tradicija. Evakuacija će se nastaviti (It takes the Navy three years to build a ship. It will take three hundred years to build a new tradition. The evacuation will continue.)''. Kreta će ostati u njemačkim rukama sve do povlačenja grupe armija E iz Grčke 1944. godine, a u međuvremenu će postati nepotopivi nosač aviona koji dominira istočnim Sredozemljem i zadati će puno nevolja Britancima u Sjevernoj Africi i njihovim konvojima za Maltu.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 11.06.19 9:16
Njemački gusarski brodovi (hilfskreuzer) u Drugom svjetskom ratu
Za razliku od piratstva koje spada u kategoriju pljačke i razbojništva, dakle kaznenog djela, gusarenje se smatra legitimnim načinom pomorskog ratovanja. Riječ je o napadima na trgovačke brodove druge zaraćene strane, pri čemu se moraju poštivati pravila o ratu na moru. Napadi se mogu izvoditi isključivo pod vlastitom ratnom zastavom, brod koji se napada mora biti prethodno upozoren, oružje se smije koristiti samo u krajnjem slučaju, a posadi napadnutog broda mora se omogućiti preživljavanje. Hitac upozorenja kao znak za zaustavljanje mora se ispaliti pred pramac broda, a paljba se može otvoriti samo ako napadnuti brod ne sluša zapovjed, koristi radio-stanicu ili pruža oružani otpor. Njemačka ratna mornarica (Kriegsmarine) je u prvoj polovici Drugog svjetskog rata intenzivno djelovala gusarskim brodovima na Atlantiku, Indijskom oceanu i Pacifiku. Poznata su krstarenja džepnih bojnih brodova Admiral Graf Spee i Admiral Scheer, krstarice Admiral Hipper i bojnih brodova Scharnhorst i Gneisenau, kao i neuspjeli pokušaj bojnog broda Bismarck. Za opskrbu na otvorenom oceanu Nijemci su razvili čitavu mrežu namjenskih brodova. Osim klasičnih ratnih brodova Kriegsmarine je koristila i naoružane trgovačke brodove kategorizirane kao pomoćne krstarice (hilfskreuzer), dok su ih Britanci zvali rejderima (raiders). Za tu ulogu su odabrani i preuređeni već prije rata najpogodniji brodovi s obzirom na čvrstoću konstrukcije, brzinu i doseg plovidbe. Brodovi su naoružani topovima kalibra 150 mm, nizom topova manjih kalibara i torpednim cijevima, a nosili su i hidroavione te morske mine.Svoje hilfskreuzer rejdere Nijemci su slali u akcije pod kamuflažom. Svaki brod je imao album sa slikama brodova slične siluete kako bi se mogao lažno predstavljati, a oružja su bila maskirana kao teret na palubi. Neposredno pred napad kamuflaža je skidana i isticana je ratna zastava Kriegsmarine. U ovom osvrtu ukratko se opisuju djelovanja i sudbina njemačkih rejdera. Uz ime svakog broda navode se njegova njemačka i britanska oznaka.
ATLANTIS (Schiff 16, Raider C)
Preuređeni teretni brod Goldenfels od 7.900 brt, brzine 17,5 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 1 top 75 mm, 4 topa 37 mm, 4 topa 20 mm i 4 torpedne cijevi 533 mm. Brod je nosio 2 hidroaviona Heinkel He-114 i 92 morske mine. Zapovjednik rejdera je bio kapetan bojnog broda (Kapitän zur See) Bernhard Rogge.
U svoju gusarsku misiju isplovio je 31. ožujka 1940. godine. U idućih 19 mjeseci u Atlantiku i Indijskom oceanu potopio je 16 trgovačkih brodova i zaplijenio 6 (među njima i jugoslavenski brod Durmitor) s ukupno 146.000 brt, po čemu je drugi najuspješniji rejder Kriegsmarine. Atlantisovo sretno vrijeme isteklo je 22. studenog 1941. kada ga je sjeverno od otoka Ascension otkrila britanska krstarica HMS Devonshire. Atlantis je upravo punio gorivom podmornicu U-126, koja je zaronila čim je vidjela krstaricu ostavljajući svog zapovjednika na palubi rejdera.
Kapetan Rogge je iskušao zadnji trik - legitimirao se kao nizozemski brod Polyphemus. Na krstarici su odmah obavili provjeru putem radija i saznali da je predstavljanje lažno. Tada je Devonshire otvorila paljbu iz topova 203 mm s udaljenosti od 15 km i pogodila Atlantis drugom i trećom salvom, na što je Rogge zapovijedio napuštanje broda. Svi članovi posade osim 7 poginulih smjestili su se u podmornicu i čamce za spašavanje koje je podmornica uzela u tegalj. Uspjeli su stići do Brazila, odakle su postupno njemačkim i talijanskim podmornicama prevezeni u St. Nazaire. Za svoje uspjehe u pomorskom ratu Bernhard Rogge je po povratku odlikovan Viteškim križem sa hrastovim lišćem i promaknut u čin kontraadmirala, kao jedan od samo dvojice zapovjednika gusarskih brodova koji su dobili admiralski čin. Poslije II. SR služio je kao kontraadmiral u novoutemeljenoj Bundesmarine.
Preuređeni teretni brod Steiermark od 8.700 brt, brzine 18 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 2 topa 37 mm, 5 topova 20 mm i 6 torpednih cijevi 533 mm. Brod je nosio 2 hidroaviona Arado Ar-196 i 300 morskih mina. Zapovjednik rejdera je bio kapetan fregate (Fregattenkapitän) Theodor Detmers.
U svoju misiju je isplovio 3. prosinca 1940. Za vrijeme krstarenja Atlantikom i Indijskim oceanom potopio je 11 trgovačkih brodova (među njima i jugoslavenski brod Velebit). Na kraju se uputio u Pacifik, u namjeri polaganja mina pred australskom lukom Fremantle. Dne 19. studenog 1941. Kormoran je na oko 100 nm od otoka Dirk Hartog Island na zapadnoj obali Australije sreo krstaricu HMAS Sydney pod zapovjedništvom kapetana Josepha Burnetta. Na poziv za legitimiranje Kormoran se predstavio kao nizozemski trgovački brod Straat Malakka. Nakon međusobnog nadmudrivanja koje je trajalo gotovo sat vremena zapovjednik krstarice zatražio je tajne znakove raspoznavanja.
U međuvremenu je kapetan Burnett počinio kardinalnu pogrešku - približio se Kormoranu na samo 1.300 m čime je izgubio prednost oklopa i većeg dometa topova. Također brod nije bio u potpunosti spreman za borbu. Na poziv da priopći tajne znakove raspoznavanja kapetan Detmers je zapovijedio demaskiranje i isticanje ratne zastave Kriegsmarine, te otvaranje paljbe. U intenzivnoj i konfuznoj razmjeni paljbe oba broda su teško oštećena, a Sydney između ostalog i torpedima. Dok je posada napuštala Kormoran krstarica je oteturala prema pučini i izgubila se iz vidika. Nitko više nije vidio Sydney - nestao je zajedno sa svih 645 članova posade. Na Kormoranu su poginula 82 člana posade, dok ih je 317 preživjelo i kasnije zarobljeno. HMAS Sydney je bio najveći saveznički ratni brod koji je izgubljen s cjelokupnom posadom u Drugom svjetskom ratu.
THOR (Schiff 10, Raider E)
Preuređeni teretni brod Santa Cruz od 3.800 brt, brzine 17 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 2 topa 37 mm, 4 topa 20 mm i 4 torpedne cijevi 533 mm. Brod je nosio 1 hidroavion Arado Ar-196. Prvi zapovjednik rejdera je bio kapetan bojnog broda (Kapitän zur See) Otto Kähler, a drugi Kapitän zur SeeGünther Gumprich.
Thor je bio u gusarskoj misiji dva puta. U prvoj, koja je započela 6. lipnja 1940. i trajala 329 dana, potopio je ili zaplijenio 12 brodova. U drugoj, koja je započela 30. studenog 1941. i trajala je 328 dana potopio je ili zaplijenio daljih 10 brodova. Za vrijeme prvog krstarenja imao je dva artiljerijska sukoba s britanskim pomoćnim krstaricama HMS Alcantara i HMS Carnarvon Castle, u kojima je bio oštećen. Također je bio nekoliko puta presretnut od britanskih ratnih brodova, ali se izvukao pod lažnim imenom. Dne 9. listopada 1942. Thor je uplovio u Jokohamu u namjeri obavljanja remonta i pripreme za treće krstarenje. Usidrio se uz tanker Uckermark (bivši Altmark), na kojem je izbila eksplozija i požar pri čemu su stradala oba broda, kao i još jedan njemački i jedan japanski brod.
ORION (Schiff 36, Raider A)
Preuređeni teretni brod Kurmark od 7.000 brt, brzine 15 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 1 top 75 mm, 2 topa 37 mm, 8 topova 20 mm i 6 torpednih cijevi 533 mm. Brod je nosio 1 hidroavion Arado Ar-196 i 228 morskih mina. Zapovjednik rejdera je bio kapetan fregate (Fregattenkapitän) Kurt Weyher.
Bio je jedan od prvih rejdera koji su isplovili u krstarički rat, 6. travnja 1940. Na moru je proveo 510 dana i djelovao je većinom na Pacifiku. Između ostalog položio je mine pred Aucklandom na Novom Zelandu. Ukupno je potopio ili zaplijenio 10 trgovačkih brodova, a zajedno s rejderom Komet još 2. Vratio se u Bordeaux 23. kolovoza 1941. i završio je karijeru kao pomoćni brod Kriegsmarine.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 11.06.19 9:22
STIER (Schiff 23, Raider J)
Preuređeni teretni brod Cairo od 4.800 brt, brzine 14 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 1 top 75 mm, 2 topa 37 mm, 4 topa 20 mm i 2 torpedne cijevi 533 mm. Brod je nosio 1 hidroavion Arado Ar-231. Zapovjednik rejdera je bio kapetan fregate (Fregattenkapitän) Horst Gerlach.
Isplovio je 10. svibnja 1942. u južni Atlantik i potopio ukupno četiri broda, a taj četvrti mu je dokrajčio kratku gusarsku karijeru. Dne 27. rujna 1942. Stier je presreo trgovački brod Stephen Hopkins klase Liberty. Zapovjednik Gerlach ponadao se lakom plijenu, ali se prevario - Stephen Hopkins je na krmi nosio top kalibra 102 mm i uz to još nekoliko mitraljeza. Unatoč velikom nesrazmjeru u snazi oružja američki brod je prihvatio borbu na udaljenosti od oko 3.800 m. Stephen Hopkins je potopljen uz gubitak 45 članova posade, dok je 15 preživjelih doseglo Brazil nakon mjesec dana na moru. Kapetan Paul Buck posthumno je odlikovan najvišim odličjem za pomorce-civile Merchant Marine Distinguished Service Medal.
Zbog prevelikih oštećenja Stier je morao biti napušten. Eksplodirao je i potonuo, a posadu je pokupio opskrbni brod Tannenfels.
KOMET (Schiff 45, Raider B)
Preuređeni teretni brod Ems od 3.280 brt, brzine 16 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 1 top 75 mm, 1 top 37 mm, 4 topa 20 mm i 6 torpednih cijevi 533 mm. Brod je nosio 2 hidroaviona Arado Ar-196 i 30 morskih mina. Zapovjednik rejdera je bio kapetan bojnog broda (Kapitän zur See) Robert Eyssen.
Isplovio je iz luke Gotenhaven (Gdinya) 3. srpnja 1940. sa zadaćom da otplovi u Tihi ocean. Pri tome je koristio neuobičajen pomorski put - kroz Sjeverno ledeno more. U probijanju do Pacifika pomogao je SSSR koji je osigurao ledolomce. Na Pacifiku se Komet susreo s rejderom Orion, s kojim je zajednički djelovao. Između ostalog bombardirali su 27. prosinca 1940. instalacije za proizvodnju fosfata na otoku Nauru. Zajedno s Orionom ili samostalno Komet je potopio 7, a zaplijenio 1 trgovački brod. Nakon 516 dana i prijeđenih 100.000 nm vratio se 30. studenog 1941. u Hamburg. Komet je isplovio u drugu gusarsku misiju početkom listopada 1942. pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda (Kapitän zur See) Ulricha Brocksiena. Ovog puta nije daleko stigao - kod rta Cap de la Hague uz obalu Normandije presreo ga je britanski torpedni čamac MTB 236 i pogodio ga s dva torpeda iz male udaljenosti. Komet je eksplodirao i potonuo uz gubitak svih 251 članova posade.
WIDDER (Schiff 21, Raider D)
Preuređeni teretni brod Noumark od 7.850 brt, brzine 14 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 1 top 75 mm, 2 topa 37 mm, 4 topa 20 mm i 4 torpedne cijevi 533 mm. Brod je nosio 2 hidroaviona Heinkel He-114 i 92 morske mine. Zapovjednik rejdera je bio kapetan korvete (Korvettenkapitän) Hellmuth von Ruckteschell.
Za vrijeme krstarenja u Atlantiku koje je trajalo od 6. svibnja do 31. listopada 1940. Widder je potopio 9 i zaplijenio 1 trgovački brod. Po povratku je odlučeno da se više ne koristi kao rejder - dobio je staro ime Noumark i stacioniran je u Norveškoj kao brod-radionica. Poslije rata zapovjednik Widderavon Ruckteschell optužen je za ratni zločin jer je zapovijedio da se puca mitraljezima na čamce za spašavanje s teretnog broda Anglo Saxon. Osuđen je na 7 godina zatvora, ali je već 1948. godine umro.
PINGUIN (Schiff 33, Raider F)
Preuređeni teretni brod Kandelfels istisnine 17.600 t, brzine 17 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 1 top 75 mm, 2 topa 37 mm, 4 topa 20 mm i 2 torpedne cijevi 533 mm. Brod je nosio 2 hidroaviona Heinkel He-114 i 300 morskih mina. Zapovjednik rejdera je bio kapetan fregate (Fregattenapitän) Ernst-Felix Krüder.
Pinguin je bio najuspješniji gusarski brod Drugog svjetskog rata, a ujedno i prvi rejder Kriegsmarine koji je potopljen. Također je bio među prvim rejderima koji su krenuli u svoju gusarsku misiju - isplovio je 15 lipnja 1940. Na moru je boravio 357 dana i potopio ili zaplijenio 28 brodova s ukupno 137.000 brt, a još četiri broda su potonula od mina koje je postavio. Pinguin se nije vratio sa svog krstarenja. Dne 8. svibnja 1941. presrela ga je krstarica HMS Cornwall. Krüder je legitimirao brod kao norveški teretnjak Tamerlane, ali su Britanci prozreli varku. U razmjeni paljbe koja je s prekidima trajala 37 minuta Pinguin je potopljen, pri čemu su stradali 341 član posade i 214 zarobljenih pripadnika trgovačke mornarice
Preuređeni poljski teretni brod Bielsko od 4.750 brt, brzine 16 čv. Naoružanje: 6 topova 150 mm, 1 top 105 mm, 2 topa 37 mm, 4 topa 20 mm i 6 torpednih cijevi 533 mm. Brod je nosio 2 hidroaviona Arado Ar 196 i mali torpedni čamac LS 4. Zapovjednik rejdera je bio kapetan fregate (Fregattenkapitän) Hellmuth von Ruckteschell, koji je ranije zapovijedao rejderom Widder.
Michel je obavio dvije misije. U prvoj, koja je trajala od ožujka 1942. do ožujka 1943., potopio je 15 trgovačkih brodova. Nakon manjih popravaka isplovio je 21. svibnja 1943. iz Jokohame pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda (Kapitän zur See) Günthera Gumpricha, ranijeg zapovjednika rejdera Thor, i u idućih pet mjeseci potopio 3 broda. Na povratku u Japan presrela ga je i potopila s 3 torpeda podmornica USS Thorn pri čemu je poginulo 290 članova posade - među njima i Gumprich - dok ih je 116 spašeno. Potapanjem Michela okončano je djelovanje njemačkih rejdera u Drugom svjetskom ratu.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 12.06.19 10:34
Kako su završili japanski bojni brodovi iz Drugog svjetskog rata
U Drugi svjetski rat japanska ratna mornarica je ušla s deset bojnih brodova - Mutsu, Nagato, Kongo, Haruna, Hiei, Kirishima, Hyuga, Ise, Fuso i Yamashiro. Neposredno po ulasku Japana u rat u flotu su primljena još dva bojna broda - Yamato i Musashi. Tih dvanaest bojnih brodova bilo je svrstano u pet različitih klasa. Rat je preživio samo jedan, a i taj ne za dugo. Valja naglasiti da su japanski bojni brodovi sve do pojave klase Yamato - s djelomičnom iznimkom klase Nagato - bili slabiji od sličnih brodova drugih velikih mornarica, naročito US Navy. Jedina prednost im je bila nešto veća brzina. Brodovi klase Kongo su dobivali imena po planinama, a ostali po japanskim provincijama.
Klasa Nagato
U klasi su bila dva broda - Nagato i Mutsu. U trenutku ulaska u rat bili su najjači i najnoviji bojni brodovi japanske ratne mornarice. U flotu su uvršteni 1920. i 1921. godine i bili su prvi ratni brodovi s topovima od cca 16 palaca (inča) - pomalo neuobičajenog kalibra od 410 mm. Topova je bilo 8 u 4 dvocijevne kule. Vršna brzina brodova bila je 26 čvorova, a oklop debljine do 376 mm. Pojava ovih brodova potakla je US Navy na izgradnju tri bojna broda klase Maryland s topovima 406 mm.
NAGATO je jedini japanski bojni brod koji je preživio rat. Amerikanci su ga koristili za nuklearne pokuse na atolu Bikini (Operation Crossroads), gdje je potopljen 30. srpnja 1946.
MUTSU je potopljen 8. lipnja 1943. na sidrištu Hashirajime pod nikada razjašnjenim okolnostima. Došlo je do eksplozije skladišta municije ispod kule broj 3, od čega se brod prepolovio. Od 1.474 člana posade preživjela su samo 353. Kako bi se gubitak broda zadržao u tajnosti preživjeli su raspršeni po garnizonima širom Pacifika.
Brodovi klase Kongo bili su prvi moderni bojni brodovi u sastavu japanske ratne mornarice. U sastav flote uvršteni su u razdoblju od 1913. do 1915. godine. Izvorno su građeni po britanskom projektu i to kao bojni krstaši. U klasi su bila četiri broda - Kongo, Haruna, Hiei i Kirishima. Prvi brod u nizu, Kongo, izgrađen je u brodogradilištu Vickers u Barrow-in-Furness, dok su ostala tri izgrađena u Yokosuki, Nagasakiju i Kobeu. Između dva svjetska rata brodovi ove klase temeljito su modernizirani i rekonstruirani, te su prekategorizirani u brze bojne brodove. Istisnina im je povećana na 32.000 tona, glavno naoružanje sastojalo se od 8 topova kalibra 356 mm u 4 dvocijevne kule, oklop je pojačan do 343 mm, a vršna brzina je iznosila 29-30 čvorova. Zbog brzine i ostalih osobina poneki ih još uvijek svrstavaju u bojne krstaše, a brodovi ove klase bili su redoviti pratioci borbenih skupina nosača aviona.
HIEI i KIRISHIMA potopljeni su u pomorskoj bici kod Guadalcanala, kao prvi japanski bojni brodovi koji su izgubljeni u Drugom svjetskom ratu. Hiei su 13. studenog 1942. potopili avioni US Navy, USMC i USAAF, a Kirishimu 15. studenog bojni brod USS Washington.
Brodovi ove klase stavljeni su u službu 1915. i 1917. godine. U klasi su bila dva broda - Fuso i Yamashiro. Bili su prvi japanski bojni brodovi s naoružanjem od 12 topova kalibra 356 mm u 6 dvocijevnih kula. Nakon rekonstrukcije istisnina je iznosila 34.000 tona, oklop je bio debljine do 305 mm, a vršna brzina je iznosila 24 čvora. Zbog zastarjelosti, relativno male brzine i slabe oklopne zaštite brodovi ove klase rijetko su korišteni u značajnijim pomorskim operacijama. FUSO je uglavnom korišten za transport trupa i materijala u udaljene garnizone, a YAMASHIRO je neko vrijeme služio kao školski brod.
Oba broda potopljena su 25. listopada 1944. u bici u prolazu Surigao brodovima US Navy.
Klasa Ise
Klasu Fuso slijedila je klasa Ise približno istih karakteristika i jednakog glavnog naoružanja, s neznatnim poboljšanjima. U klasi su bila dva broda - Ise i Hyuga. Nakon prve rekonstrukcije istisnina brodova je iznosila 42.000 tona, oklop debljine do 305 mm, a vršna brzina 25 čvorova. Početkom 1943. Japanci su pristupili drugoj rekonstrukciji, odnosno pretvaranju brodova klase Ise u hibridne brodove s djelomičnom funkcijom nosača aviona. U tu svrhu uklonjene su stražnje topovske kule (broj 5 i 6) i na njihovom mjestu izgrađeno je uzletište duljine 70 m s dva katapulta. Svaki brod je nosio 11 bombardera za obrušavanje Yokosuka D4Y ''Judy'' i 11 izviđačkih aviona Aichi E16A ''Paul''. Avioni su mogli poletjeti uz pomoć katapulta, ali se nisu mogli spuštati na brodove.
Izgled brodova klase Ise prije i nakon rekonstrukcije u hibridne nosače aviona:
ISE je potopljen 28. srpnja 1945. na sidrištu Ondo Seto gdje je služio kao plutajuća baterija za PZ obranu, avionima sa nosača US Navy (Task Force 38).
HYUGA je u zračnom napadu avionima sa nosača US Navy (Task Force 38) 28. srpnja 1945. na bazu Kure nasukan u plitkoj vodi od strane vlastite posade i poslije rata je izrezan.
U klasi su bila dva broda - Yamato (primljen u flotu 16. prosinca 1941.) i Musashi (primljen 5. kolovoza 1942.). Treći brod Shinano je tokom gradnje konvertiran u nosač aviona. Brodovi klase Yamato bili su najveći bojni brodovi u povijesti. Dapače, sve do pojave nosača aviona na nuklearni pogon USS Enterprise (1961.) bili su najveći ratni brodovi ikada izgrađeni. Standardna istisnina iznosila je 68.000 tona, a glavno naoružanje činilo je 9 topova kalibra 457 mm u 3 trocijevne kule. Debljina oklopa bila je do 650 mm, a vršna brzina 27 čvorova.
Ove nemani nisu imale prilike sudjelovati u pomorskim bitkama s protivničkim bojnim brodovima, pa tako ni iskušati svoju snagu. Uglavnom su služili kao fleet in being ili kao potencijalna opasnost, a Yamato i kao zapovjedni brod Komibinirane flote (Rengo Kantai). I jednom i drugom presudilo je novo oružje u pomorskom ratu - zrakoplovstvo.
YAMATO je potopljen 7. travnja 1945. godine sjeverno od Okinawe avionima sa nosača US Navy, pri čemu je pogođen s najmanje 11 torpeda i 6 bombi. Od oko 2.800 članova posade preživjelo je samo nekoliko ljudi.
MUSASHI je potopljen 24. listopada 1944. u bici u Sibuyanskom moru avionima sa nosača US Navy. Pogođen je s 19 torpeda i 17 bombi. Preživjelo je 1.376 od 2.399 članova posade.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 12.06.19 13:23
Američki bojni brodovi klase Maryland
Najveći kalibar topova na bojnim brodovima US Navy tokom i neposredno nakon Prvog svjetskog rata bio je 356 mm. Nakon što se doznalo da Japan gradi dva bojna broda (Mutsu i Nagato) s topovima od 16 palaca ili 406 mm - točnije u japanskom slučaju 410 mm - Amerikanci su odlučili izgraditi brodove s topovima istog kalibra. U razdoblju od 1917. do 1920. položene su kobilice za četiri bojna broda klase Maryland. Brodovi su sukladno praksi US Navy nosili imena saveznih država - Maryland, Colorado, Washington i West Virginia. Bojni brod Washington nikada nije dovršen, iako je bio izgrađen 76%. Zbog ograničenja tonaže iz Washingtonskog ugovora razrezan je na navozu, a ime je potkraj tridesetih godina nasljedio novi bojni brod klase North Carolina. Maryland, Colorado i West Virginia uvršteni su u flotu u razdoblju od 1921. do 1923. godine. Brodovi klase Maryland ujedno su bili posljednji bojni brodovi koji su izgrađeni za US Navy tokom i neposredno nakon I. S.R. Usljedio je prekid u gradnji sve do 1937. godine kada je položena kobilica za novi bojni brod USS North Carolina. To razdoblje prekida u gradnji novih bojnih brodova Amerikanci zovu Holliday of Battleships. Brodovi klase Maryland bili su vrlo slični prethodnoj klasi Tennessee (USS Tennessee i USS California s po 12 topova 356 mm) pa su zajedno dobili nadimak The Big Five (velika petorka). Standardna istisnina brodova klase Maryland iznosila je 33.000 tona, a vršna brzina 21 čvor. Glavno naoružanje činilo je 8 topova 16 inch 45 caliber Mark 5 kalibra 406 mm u četiri dvocijevne kule. Težina granate je bila 1.016 kg, domet 36.700 m, a brzina paljbe 1,5 granata u minuti po cijevi.
Topovi 16 inch 45 caliber Mark 5 kalibra 406 mm na bojnom brodu USS Colorado:
Pomoćno naoružanje je bilo 12 topova 127 mm, 8 topova 76 mm i 2 torpedne cijevi kalibra 533 mm. Tokom II. S.R. brodovi su dobili veliki broj PZO topova kalibra 40 i 20 mm. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 343 mm, oklopa palube 89 mm, topovskih kula 457 mm i zapovjednog tornja 292 mm.
Bojni brodovi klase Maryland prije rekonstrukcije, opći izgled:
Sva tri broda klase Maryland su bila na početku II. S.R. u sastavu Pacifičke flote (Pacific Fleet) s bazom u Pearl Harboru.
USS MARYLAND je u japanskom napadu na Pearl Harbor bio zaklonjen od torpeda s jedne strane otokom Ford Island i s druge trupom bojnog broda USS Oklahoma. Bio je jedan od prvih brodova koji je otvorio paljbu iz PZO topova i srušio jedan japanski torpedni avion. Uz to je njegova posada pomagala u spašavanju preživjelih s Oklahome. Maryland je pogođen s dvije bombe iz visokog leta, ali bez većih oštećenja i uz gubitak 4 poginula člana posade. Japanci su mislili da su potopili Maryland, međutim to je bio prvi bojni brod - žrtva napada na Pearl Harbor koji se vratio u aktivnu službu lipnja 1942. Kasnije je sudjelovao u napadima na Tarawu, Kwajalein, Saipan, Filipine i Okinawu. U bici za Leyte sudjelovao je u potapanju japanskog bojnog broda Yamashiro u prolazu Surigao. Poslije rata je stavljen u rezervu. Otpisan je i razrezan 1959. godine.
USS COLORADO je izbjegao japanski napad na Pearl Harbor jer se nalazio na remontu u brodogradilištu Puget Sound. Od studenog 1942. do rujna 1943. patrolirao je oko otočja Fiji i New Hebrids kako bi spriječio eventualni japanski napad. Kasnije je sudjelovao u napadima na Tarawu, Kwajalein, Eniwetok, Saipan, Guam, Tinian i zaljev Lingayen. Poslije rata je stavljen u rezervu. Otpisan je i razrezan 1959. godine.
USS WEST VIRGINIA je u napadu na Pearl Harbor pogođen sa 7 torpeda i 2 bombe. Da se spriječi prevrtanje izvedeno je protuplavljenje nakon čega je brod sjeo na plitko dno luke.
USS West Virginia (u prvom planu) za vrijeme napada na Pearl Harbor. U pozadini bojni brod USS Tennessee:
Opsežna rekonstrukcija i moderniziranje broda trajali su sve do 1944. godine. Prva borbena akcija je bila bitka za Leyte, gdje je sudjelovao u potapanju japanskog bojnog broda Yamashiro u prolazu Surigao. Kasnije je sudjelovao u bitkama za Iwo Jimu i Okinawu. Poslije rata je stavljen u rezervu. Otpisan je i razrezan 1959. godine.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 12.06.19 14:05
Bojni brodovi klase Iowa
Nakon brodova klasa North Carolina i South Dakota Amerikanci su 1939. godine pristupili gradnji nove klase brodova kategoriziranih kao brzi bojni brodovi (Fast Battleships), namijenjenih prije svega pratnji i zaštiti nosača aviona. Klasa Iowa je po istisnini, dimenzijama i brzini obilato nadmašila sve ranije klase US Navy. Položene su kobilice za 6 brodova, od kojih su dovršena 4. Poput ostalih američkih bojnih brodova dobili su imena po saveznim državama USA.
Bojni brodovi klasa North Carolina, South Dakota i Iowa, usporedni prikaz:
Brodovi standardne istisnine 45.000 tona s pogonom na parne turbine General Electric snage 212.000 ks postizali su vršnu brzinu od 33 čvora. Glavno naoružanje je bilo 9 topova 16"/50 caliber Mark 7 kalibra 406 mm u 3 trocijevne kule, koji su projektirani specijalno za klasu Iowa. Pancirnu granatu težine 1.225 kg mogli su ispaliti do daljine od 38.000 m.
Topovi 16"/50 caliber Mark 7 kalibra 406 mm u krmenoj kuli:
Pomoćno naoružanje činilo je 20 topova dvostruke namjene Mark 12 5"/38 kalibra 127 mm, 80 PZO topova Bofors kalibra 40 mm i 49 PZO topova Oerlikon kalibra 20 mm. Nakon rekonstrukcije osamdesetih godina naoružanje je dijelom promijenjeno, o čemu će biti više govora u nastavku ovog prikaza. Debljina oklopnog pojasa iznosila je do 310 mm, oklopa palube 190 mm, topovskih kula 500 mm i zapovjednog tornja 430 mm.
Bojni brodovi klase Iowa su najdugovječniji brodovi ove vrste u povijesti, u službi (s prekidima) od 1943. do 1992. godine. Ujedno su jedina klasa bojnih brodova koja je bila naoružana raketnim oružjem.
Brodovi u klasi
USS IOWA je u flotu uvršten 22. veljače 1943. U rezervnu flotu je stavljen 24. ožujka 1949. i ponovo reaktiviran 25. kolovoza 1951. zbog rata u Koreji. Ponovo je stavljen u rezervu 24. veljače 1958. Po drugi put je reaktiviran 28. travnja 1984., a iz službe je izašao 19. travnja 1986. nakon katastrofalne eksplozije u topovskoj kuli broj 2 pri čemu je poginulo 47 članova posade. Definitivno je izbrisan iz flotne liste 17. ožujka 2006. Sačuvan je u Pacific Battleship Center u luci Los Angeles, California, kao muzejski brod.
USS NEW JERSEY je u flotu uvršten 23. svibnja 1943. U rezervnu flotu je stavljen 30. lipnja 1948. i ponovo reaktiviran 21. studenog 1950. zbog rata u Koreji. Ponovo je stavljen u rezervu 21. kolovoza 1957. Po drugi put je reaktiviran 6. travnja 1968. zbog rata u Vijetnamu i ponovo stavljen u rezervu 17. prosinca 1969. Po treći put je reaktiviran 28. prosinca 1982., a definitivno je izbrisan iz flotne liste 4. siječnja 1999. Sačuvan je kao muzejski brod u Battleship New Jersey Museum and Memorial u Campdenu, New Jersey.
USS MISSOURI je u flotu uvršten 11. lipnja 1944. U rezervnu flotu je stavljen 26. veljače 1955. i ponovo reaktiviran 10. svibnja 1986. Definitivno je izbrisan iz flotne liste 12. siječnja 1995. Sačuvan je kao muzejski brod u zoni Battleship Row u Peral Harboru, Hawaii.
USS WISCONSIN je u flotu uvršten 16. travnja 1944. U rezervnu flotu je stavljen 1. srpnja 1948. i ponovo reaktiviran 3. ožujka 1951. zbog rata u Koreji. Ponovo je stavljen u rezervu 8. ožujka 1958. Po drugi put je reaktiviran 22. listopada 1988., a definitivno je izbrisan iz flotne liste 17. ožujka 2006. Sačuvan je kao muzejski brod u National Maritime Center u Norfolku, Virginia.
Stanko1: komentar modifikovan dana: 12.06.19 14:13; prepravljeno ukupno 1 puta
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 12.06.19 14:09
USS ILLINOIS i USS KENTUCKY su u vrijeme završetka Drugog svjetskog rata bili u gradnji. Nakon što je gradnja otkazana razmišljalo se o njihovoj konverziji u nosače aviona, ali se od toga odustalo i nedovršeni trupovi su razrezani.
Drugi svjetski rat, rat u Koreji i epizoda Vijetnam
Bojni brod Iowa je kraće vrijeme nakon ulaska u službu bio u sastavu Atlantske flote, kao mjera predostrožnosti za slučaj isplovljavanja njemačkog bojnog broda Tirpitz, da bi u veljači 1944. bio premješten na pacifičko ratište. New Jersey, Missouri i Wisconsin djelovali su isključivo na Pacifiku. Brodovi su djelovali u ofenzivnim operacijama u sklopu borbenih skupina nosača aviona, te samostalno u artiljerijskom bombardiranju uporišta na otocima i ciljeva na japanskom kopnu kao i u progonu razbijenih japanskih pomorskih formacija. Između ostalog sudjelovali su u napadima na Marshallove i Marijanske otoke, Filipine, Iwo Jimu i Okinawu. U napadu na Truk Iowa i New Jersey potopili su krstaricu Katori. Na bojnom brodu Missouri u Tokijskom zaljevu potpisan je 2. rujna 1945. godine akt o bezuvjetnoj kapitulaciji Japana, čime je Drugi svjetski rat definitivno okončan.
Potpisivanje akta o kapitulaciji Japana na bojnom brodu USS Missouri 2. rujna 1945.:
Sva četiri bojna broda klase Iowa sudjelovala su u ratu u Koreji (1950.-1953.), gdje su izvodili blokadu obale pod nadzorom Sjeverne Koreje i pružali paljbenu potporu jedinicama UN na kopnu. U ratu u Vijetnamu (1965.-1972.) USA su obilato koristile pomorsku moć, pri čemu su brodovi s topovskim naoružanjem pružali artiljerijsku potporu kopnenoj vojsci u priobalnom području i gađali ciljeve u Sjevernom Vijetnamu. U tu svrhu su korišteni krstarice i razarači, a u razdoblju 1968.-1969. korišten je i privremeno reaktivirani bojni brod New Jersey. Između ostalog gađao je kolone vozila, koncentracije trupa i utvrde vojske Sjevernog Vijetnama, uništio je veći broj malih plovnih objekata i pružao paljbenu potporu 3. marinskoj diviziji.
USS New Jersey gađa ciljeve uz obalu Vijetnama, 1969. godina:
Dolaskom na vlast predsjednika Ronalda Reagana (1981.) u USA je pokrenut program pod imenom ''Mornarica od 600 brodova'' (600 Ship Navy). Program je obuhvačao rekonstrukciju i reaktivaciju bojnih brodova klase Iowa, ubrzavanje gradnje nosača aviona klase Nimitz, zadržavanje u službi postojećih brodova predviđenih za rashod i pokretanje programa izgradnje novih ratnih i pomoćnih brodova US Navy. Kao glavni razlog ponovnog aktiviranja bojnih brodova klase Iowa navedena je pojava sovjetskih bojnih krstaša klase Kirov (Киров).
Bojni brodovi klase Iowa opsežno su rekonstruirani i modernizirani u razdoblju od 1981. do 1986. godine. Predviđeno je da svaki bojni brod bude jezgro jedne operativne skupine pod nazivom Battleship Battle Group, u kojoj bi se još nalazila 1 krstarica klase Ticonderoga, 1 razarač klase Kidd ili Arleigh Burke, 1 razarač klase Spruance, 3 fregate klase Oliver Hazard Perry i 1 logistički brod.
Borbena skupina nosača aviona USS Midway, na čelu bojni brod Iowa:
Od postojećeg naoružanja zadržani su topovi kalibra 406 mm i 12 topova 127 mm. PZO topovi Bofors i Oerlikon su uklonjeni i umjesto njih svaki je brod za blisku PZ i proturaketnu obranu dobio po 4 šestocijevna topa Vulcan Phalanx kalibra 20 mm brzine gađanja 4.500 granata u minuti. Najvažnije novosti u naoružanju, koje su osjetno povećale borbene mogućnosti bojnih brodova klase Iowa, bili su krstareći projektili BGM-109 Tomahawk i protubrodski projektili RGM-84 Harpoon. Svaki brod je dobio po 8 lansera Mk 143 za projektile Tomahawk (32 projektila) i 4 lansera Mk 141 za projektile Harpoon (16 projektila). Brodovi su također dobili suvremenu elektroničku opremu.
Lanser Mk 143 za projektile Tomahawk i PZO top Vulcan Phalanx kalibra 20 mm:
Posljednja borbena djelatnost bojnih brodova klase Iowa zbila se u Zaljevskom ratu 1991. godine, u kojem su sudjelovali Missouri i Wisconsin. Brodovi su gađali kopnene ciljeve - u dubini krstarećim raketama Tomahawk, a u zahvatu do cca 30 km od obale topovima 406 mm. Ukupno je Missouri ispalio 28 projektila Tomahawk i 759 topovskih granata 406 mm, a Wisconsin 24 projektila Tomahawk i 319 topovskih granata 406 mm. Poslije Zaljevskog rata i raspada SSSR-a bojni brodovi više nisu bili potrebni i postupno su prevedi u rezervu, a zatim definitivno izbrisani iz flotne liste.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 13.06.19 12:12
Prvi superdrednoti - britanska klasa Queen Elizabeth
Pojava prvog suvremenog bojnog broda HMS Dreadnought (po kojem su bojni brodovi nazvani drednotima) 1905. godine izazvala je bjesomučnu utrku u pomorskom naoružanju među velesilama, naročito između Velike Britanije i Njemačke. Britanski bojni brodovi imali su glavne topove kalibra 305 i 343 mm, da bi se početkom Prvog svjetskog rata pojavila nova klasa brodova Queen Elizabeth s topovima kalibra 15 palaca ili 381 mm. Bili su jači, bolje oklopljeni i brži od ranije klase Iron Duke pa su nazvani superdrednotima (superdreadnoughts). Po mišljenju stručnjaka bili su najuspjelija klasa bojnih brodova svog vremena. Započeta je izgradnja 6 brodova - Queen Elizabeth, Warspite, Valiant, Barham, Malaya i Agincourt. U razdoblju od 1914. do 1916. godine uvedeno je u službu prvih pet brodova ove klase, dok je gradnja šestog prekinuta zbog izbijanja Prvog svjetskog rata. Warspite, Valiant, Barham i Malaya sudjelovali su u bici kod Jutlanda 1916. godine. Između dva svjetska rata brodovi su su temeljito rekonstruirani i modernizirani pa su uz jedinice klase Nelson i bojni krstaš HMS Hood smatrani najjačim bojnim jedinicama Royal Navy u međuratnom razdoblju. Standardna istisnina brodova klase Queen Elizabeth nakon rekonstrukcije iznosila je 31.000 tona, a vršna brzina 24-25 čvorova. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 330 mm, oklopa palube 127 mm, topovskih kula 330 mm i zapovjednog tornja 279 mm.
Bojni brodovi klase Queen Elizabeth, opći izgled prije rekonstrukcije:
Glavno naoružanje činilo je 8 topova BL 15 inch Mark I kalibra 381 mm u četiri dvocjevne kule. Težina granate iznosila je 880 kg, domet 31.000 m, a brzina paljbe 2 granate u minuti.
Topovske cijevi BL 15 inch Mark I kalibra 381 mm, Imperial War Museum u Londonu. Lijeva cijev je sa monitora HMS Roberts, a desna sa bojnog broda HMS Ramillies:
Pomoćno naoružanje činilo je 8 topova BL 6 inch Mk XII kalibra 152 mm, 8 topova dvostruke namjene QF 4 inch Mk XVI kalibra 102 mm, 32 PZO topa QF 2-pounder kalibra 40 mm i 16 PZO mitraljeza Vickers .50 machine gun kalibra 12,7 mm.
Pomoćni kazematski top BL 6 inch Mk XII kalibra 152 mm na bojnom brodu HMS Malaya:
Rekonstrukcija i osuvremenjivanje bojnog broda Queen Elizabeth potrajali su sve do siječnja 1941., nakon čega je prebačen u Sredozemnu flotu (Mediterranean Fleet) i sudjelovao u evakuaciji Krete. Dne 19., prosinca 1941. oštećen je minom koju su postavili talijanski diverzanti i upućen na popravak u Norfolk, Virgina, USA. Potkraj 1943. upućen je u Dalekoistočnu flotu (Far East Fleet) s kojom je sudjelovao u napadima na japanske baze u Indoneziji, a u kolovozu 1945. je stavljen u rezervu. Poslije rata je razrezan.
HMS WARSPITE je nosio ime koje znači ''ratnik koji se inati''.
Warspite je vjerojatno najslavniji britanski bojni brod Drugog svjetskog rata jer je sudjelovao i istakao se u brojnim najvažnijim pomorskim operacijama. U bici za Narvik 1940. sudjelovao je u potapanju njemačkih razarača u fjordu Narvika i bombardiranju obale koju su držali Nijemci. Nakon Norveške operacije prebačen je u Mediterranean Fleet i postao zapovjedni brod admirala Cunninghama. U bici kod rta Stilo 9. srpnja 1940. postigao je pogodak s najveće udaljenosti na pokretni cilj u povijesti brodske artiljerije - pogodio je talijanski bojni brod Giulio Cesare sa 24 km. Sudjelovao je u napadu na Taranto u studenom i u bici kod Matapana u ožujku 1941. gdje je zajedno s Valiantom i Barhamom potopio talijanske krstarice Zara i Fiume. Također je sudjelovao u pratnji konvoja za Maltu, u bombardiranju luke Tripolis i u evakuaciji iz Grčke i Krete gdje je pogođen avio-bombom i upućen na popravak u USA. Nakon kraćeg djelovanja u Dalekoistočnoj floti vratio se 1943. u Sredozemlje gdje je sudjelovao u desantu na Siciliju i Salerno. Kod Salerna je teže oštećen i upućen na popravak u Rosyth. Nakon toga je sudjelovao u paljbenoj potpori desantu na Normandiju i u priobalnim borbama. Posljednje hice njegovi topovi ispalili su na otok Walcheren 1. studenog 1944. Neposredno poslije rata bilo je inicijativa da se Warspite sačuva kao brod-muzej, međutim Admiralitet je odlučio da bude razrezan.
HMS VALIANT je nosio ime koje znači ''hrabar, odlučan''.
Valiant je početkom Drugog svjetskog rata bio u Eskadri H (Force H) viceadmirala Sommervillea u Gibraltaru, s kojom je sudjelovao u napadu na francusku flotu u Mers El Kebiru. Zatim je prebačen u Mediterranean Fleet u Aleksandriji s kojom je sudjelovao u bici kod Matapana. Dne 19., prosinca 1941. oštećen je minom koju su postavili talijanski diverzanti i upućen u Durban na popravak. Godine 1943. vraćen je na Sredozemlje i sudjelovao je u desantima na Siciliju i Salerno. Godine 1944. upućen je u Far East Fleet gdje je sudjelovao u napadima na japanske baze u Indoneziji. U kolovozu iste godine oštećen je u raspadu doka u kojem se nalazio na remontu u bazi Trinconmalee i upućen na popravak u Aleksandriju, ali je stigao samo do Crvenog mora. Nikada više nije sudjelovao u pomorskim operacijama i odmah poslije rata je razrezan.
HMS BARHAM je dobio ime po admiralu Charlesu Middletonu, prvom barunu Barhamu (1726.-1813.).
U početku II. S.R. Barham je bio u sastavu Domovinske flote (Home Fleet). Sudjelovao je u neuspjelom napadu na Dakar (Operation Menace), a zatim je prebačen u Mediterranean Fleet u Aleksandriji s kojom je sudjelovao u bici kod Matapana. Dne 25. studenog 1941. potopila ga je njemačka podmornica U-331 i Barham je bio jedini brod iz klase Queen Elizabeth koji je izgubljen u ratu.
HMS MALAYA dobio je ime po britanskoj koloniji Malaji ili Malajskoj federaciji (Federated Malay States).
Malaya je imao kratku ratnu karijeru u II. S.R. Bio je u sastavu Mediterranean Fleet u bici kod rta Stilo, a zatim je prebačen u Force H u Gibraltaru i sudjelovao u bombardiranju Genove u veljači 1941. Nakon toga je pratio konvoje na Atlantiku, a krajem 1943. je preveden u rezervu. Privremeno je reaktiviran kao brod-cilj za pokuse s bombama i kao rezervni brod za bombardiranje obale pri desantu na Normandiju. Poslije rata je razrezan.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 13.06.19 14:19
Osim kontrole mora pomorske snage imale su i imaju još uvijek važnu ulogu u napadima na zemaljske ciljeve, bilo kao potpora kopnenim trupama ili u svrhu uništavanja važnih objekata na kopnu ili u lukama. U napadu na kopnene ciljeve brodska artiljerija dokazala je svoju efikasnost, a zbog velike vatrene moći često postiže veći učinak od najtežih napada zrakoplovstva. Za primjer težina granate kalibra 406 mm ovisno o modelu topa iznosila je 1.020 do 1.225 kg, kalibra 381 mm 880 kg, kalibra 356 mm 650 do 720 kg, kalibra 203 mm 130 do 152 kg i kalibra 152 mm 51 kg. Nekada su se napadi na kopnene ciljeve izvodili brodskim topovima teškog i srednjeg kalibra, a danas se izvode sa velike udaljenosti ''pametnim'' oružjem poput projektila AGM-109 Tomahawk. Za potporu pomorskog desanta i dalje se koriste brodski topovi srednjeg kalibra, što je uspješno demonstrirala britanska flota u ratu za Falklandsko otočje 1982. godine. Za ilustraciju neka budu spomenuta dva primjera iz Drugog svjetskog rata.
Genova 1941. - Operation Grog
Da bi što više narušili ionako nizak moral Talijana, koji se posebno srozao nakon uspješnog napada na Taranto u studenom 1940., Britanci su odlučili napasti Genovu i okolne ciljeve brodskom artiljerijom. Genova je izabrana jer se smatralo da se tamo nalaze na popravci bojni brodovi Littorio i Giulio Cesare. Operacija nazvana Operation Grog bila je vrlo smjela i vrlo rizična jer je od Gibraltara do ligurske obale trebalo preploviti 700 milja kroz vode koje je nadzirala protivnička strana, u neposrednoj blizini zračnih baza Regia Aeronautica na Sardiniji i talijanskom kopnu. Dne 6. veljače 1941. iz Gibraltara je isplovila Eskadra H (Force H) kojom je zapovijedao viceadmiral James Somerville. U eskadri su se nalazili bojni brod HMS Malaya, bojni krstaš HMS Renown, nosač aviona HMS Ark Royal, krstarica HMS Sheffield i 10 razarača.
Talijani su saznali da Britanci spremaju neki napad Eskadrom H, pa su iz Napulja pod zapovjedništvom admirala Angela Iachina isplovili bojni brodovi Vittorio Veneto, Giulio Cesare i Andrea Doria, teške krstarice Trieste, Trento i Bolzano i 10 razarača, ali nisu uspjeli locirati britanske brodove.
Britanska eskadra neprimijećena je stigla pred Genovu 9. veljače i u 8:15 h započela bombardiranje koje je trajalo 30 minuta. Malaya je pucao na dokove, dok su Renown i Sheffield gađali industrijsku zonu. Bojne jedinice ispucale su ukupno 272 granate kalibra 381 mm i preko 400 granata 114 mm, dok je Sheffield ispalila 782 granate 152 mm. Avioni Swordfish s nosača Ark Royal vršili su korekciju topovske paljbe, bombardirali pojedine ciljeve i položili mine ispred ligurske obale. U luci su potopljena 4 teretna broda i jedan školski brod, dok ih je 18 oštećeno. Poginula su 144 Talijana, među kojima i stanovnici Genove. U jednom od dokova nalazio se bojni brod Caio Duilio, oštećen u napadu na Taranto, ali nije bio pogođen. Njegovi PZO topovi ispalili su 8.000 granata na britanske avione.
Neeksplodirana granata 381 mm s bojnog broda HMS Malaya kao spomenik u đenovskoj katedrali Svetog Lovre (Cattedrale di San Lorenzo):
Talijanska eskadra mogla je lako presjeći Britancima put za povratak, a kako je bila jača predstavljala bi veliku opasnost po britanske brodove. Međutim, zbog pogrešno dojavljene pozicije krenula je u krivom smjeru što je omogućilo Eskadri H da se bez smetnji vrati u Gibraltar. Sve što su Britanci izgubili u Operaciji Grog bio je jedan avion Swordfish.
Britanski prepad na Genovu bio je za Talijane još jedno u nizu poniženja i dodatno je narušio ugled Mussolinijevog fašističkog režima.
Bombardiranje luke Tripolis 1941.
Proljeće 1941. godine nije bilo sretno razdoblje za Britance u istočnom Sredozemlju i Sjevernoj Africi. Glavnina tzv. Nilske armije upućena je u pomoć Grčkoj, dok je u Libiji ostao novoformirani 13. korpus pod zapovjedništvom generala Richarda O'Connora s 6. australskom i tek prispjelom i neiskusnom 2. oklopnom divizijom. Od tih snaga očekivalo se da brane takozvani ''bok u pustinji'', što nakon sloma talijanske 10. armije ne bi trebala biti teška zadaća. Britanci su doduše znali da se u Tripolisu iskrcavaju njemačke trupe, ali se smatralo da će proći nekoliko mjeseci prije nego one postanu ozbiljnom prijetnjom. Na iznenađenje Britanaca, ali i Talijana pa i same njemačke Oberkomando der Wehrmacht, zapovjednik Afričkog korpusa general Erwin Rommel pokrenuo je 24. ožujka ofenzivu protiv britanskih trupa. Njegov formalni pretpostavljeni, general Italo Gariboldi, zabranio je ofenzivne akcije pa je Rommel operaciju prikazao kao tzv. nasilno izviđanje. Do 15. travnja njemačko-talijanske trupe izbile su na libijsko-egipatsku granicu, dok je 6. australska divizija ostala blokirana u Tobruku. Njemački napad zatekao je Britance nespremnima i doveo je do rasula njihovih trupa. Nekoliko britanskih generala palo je u zarobljeništvo, među njima O'Connor i zapovjednik 2. oklopne divizije Gambier-Parry. Bok u pustinji srušio se gotovo preko noći. Neočekivano brzi slom boka u pustinji toliko je zabrinuo premijera Churchilla da je inzistirao da se luka Tripolis onesposobi za dopremu pojačanja snagama Osovine. Jedna od opcija je bila da Sredozemna flota bombardira Tripolis bojnim brodovima, no Churchill se više zalagao za drugu mogućnost - da se jedan bojni brod žrtvuje kao blokadni brod ili takozvani brander, a to znači da doplovi pred Tripolis sa nužnom posadom i djeluje topovima do krajnjih mogućnosti. Konkretno je Churchill predložio da se u tu svrhu žrtvuje HMS Barham.
Admiralitet se žestoko usprotivio ideji da se ''jedan bojni brod najviše klase žrtvuje za takav zadatak'', što je dovelo do prepiske s Churchillom i zapovjednikom Sredozemne flote admiralom Andrewom Cunninghamom. Na kraju je postignuta suglasnost da se izvede napad Sredozemnom flotom. Bojni brodovi HMS Warspite, HMS Valiant i HMS Barham, u pratnji nosača aviona HMS Formidable, krstarice HMS Gloucester i skupine razarača, bomardirali su luku Tripolis u zoru 21. travnja 1941. U 42 minute Britanci su ispalili ukupno 530 tona granata na dokove, lučke uređaje i usidrene brodove. Uništena su tri od četiri teretna broda i brojni objekti u luci, a kapacitet pretovara je pao na 50%. Talijani i Nijemci bili su potpuno iznenađeni i obalne baterije otvorile su paljbu tek nakon 20 minuta. Ni jedan britanski brod nije bio pogođen. Na povratku je flota napadnuta iz zraka, ali ni jedan brod nije pretrpio oštećenja dok su lovci sa nosača Formidable srušili četiri bombardera i četiri transportna aviona s trupama.
Centralno i istočno Sredozemlje, dolje lijevo Tripolis i desno Aleksandrija:
Po povratku iz ove akcije, koliko uspješne toliko smjele i rizične, admiral Cunningham poslao je opširan izvještaj Admiralitetu uz opasku: ''Želim potpuno jasno izraziti da sam i dalje odlučno protiv te politike bombardiranja Tripolisa pomoću Sredozemne flote. Jednom smo dobro prošli, ali samo zato jer je njemačko zrakoplovstvo bilo zauzeto na drugoj strani. Tako smo postigli iznenađenje. Cijeloj Sredozemnoj floti bilo je potrebno pet dana da bi postigla ono što bi jedna eskadrila teških bombardera iz Egipta mogla izvršiti za nekoliko sati''. Premijer Churchill osobno je čestitao admiralu Cunninghamu na izvedenoj akciji i upozorio ga da je na neki način podcijenio svoj rezultat: ''Istu težinu bombi koju ste vi ispalili granatama na Tripolis tj. 530 tona mogla bi baciti jedna eskadrila Wellingtona sa Malte za deset i pol tjedana, ili jedna eskadrila Stirlinga iz Egipta za trideset tjedana''. Napad od 21. travnja 1941. ipak je ostao jedini pokušaj bombardiranja Tripolisa sa mora - ubuduće je to bila zadaća ratnog zrakoplovstva.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 13.06.19 17:36
Tokyo Express ili ''štakorski transport'' (nezumi yusō)
Šestomjesečne borbe za otok Guadalcanal u Solomonovom otočju donijele su mnogo kopnenih, zračnih i pomorskih bitaka, mnogo iskustava i mnogo doživljaja, a upravo tamo se rodio i pojam ''Tokyo Express''. Ime su dali marinci 1. divizije USMC, a označavao je specifičan logistički pothvat Japanaca koji su ga zvali ''štakorski transport'' (nezumi yusō). Riječ je o dopremanju i opskrbi kopnenih snaga noću ratnim brodovima, koji bi po iskrcavanju ljudi i tereta usput bombardirali artiljerijom aerodrom Henderson Field i druge položaje Amerikanaca na Guadalcanalu. To noćno uznemiravanje bilo je tako redovito da su ga ojađeni marinci nazvali Tokyo Express. Taktička situacija na moru oko Guadalcanala bila je specifična - danju je kontrola područja bila u rukama američkog zrakoplovstva sa aerodroma Henderson Field, a noću japanskih lakih pomorskih snaga. Za transport trupa i lako prenosivog materijala Japanci su koristili uglavnom razarače jer su bili dovoljno brzi da tokom jedne noći stignu do Guadalcanala, iskrcaju vojnike i teret i do jutra izađu iz opasne zone američke zračne premoći. Ponekad su koristili lake krstarice i podmornice, a iznimno i veće ratne brodove poput nosača hidroaviona koji su imali dizalice za pretovar teških tereta i korišteni su za dopremanje tenkova, teške artiljerije, motornih vozila i inženjerijske mehanizacije.
Ponekad su vojnici i teret prevoženi na Guadalcanal i konvojima transportnih brodova, koji su imali jaku pratnju. Dok bi transportni brodovi iskrcavali teret brodovi pratnje obavezno bi gađali američke položaje na otoku, a glavna meta je bio aerodrom Henderson Field. Radi osiguranja najvažnijih konvoja Japanci su prethodno izvodili - ili nakanili izvoditi - bombardiranje aerodroma najtežim topovima sa ratnih brodova. Najgori takav slučaj za Amerikance zbio se noću 14. listopada 1942. kada su bojni brodovi Kongō i Haruna ispalili na Henderson Field 973 granate kalibra 356 mm i onesposobili oba uzletišta, uništili 48 od 90 aviona i gotovo sve zalihe avionskog benzina. To je omogućilo konvoju od 6 transportnih brodova s 4.500 vojnika da bez smetnji stigne na Guadalcanal.
Sličan pothvat Japanci su kanili ponoviti u studenom 1942. kada su uputili konvoj s 38. divizijom, ali su spriječeni pomorskom bitkom kod Guadalcanala 12.-15. studenog. Nakon te presudne bitke prestalo je noćno uznemiravanje Amerikanaca sa mora. Noć su za opskrbu koristili i Amerikanci, ali prvenstveno za nesmetano približavanje svojih konvoja Guadalcanalu. Brodovi bi u pravilu stigli u jutro, tokom dana iskrcali vojnike i teret te na večer otplovili prepuštajući Japancima da po volji krstare Ironbottom Soundom. Amerikanci su za logistiku koristili desantne transportne brodove velikog kapaciteta, ali su u pojedinim kritičnim situacijama koristili i razarače. Tako je primjerice razarač USS Landsdowne 7. studenog 1942. dopremio marincima 90 tona municije. Ponekad su američki brodovi, prateći vlastite konvoje na Guadalcanal, usput pokušavali napadati japanske noćne transporte što je dovelo do većih pomorskih bitaka kod rta Esperance i kod Tassafaronge. Također je dolazilo i do manjih noćnih sukoba lakih pomorskih snaga, pri čemu su se japanski razarači redovito pokazali superiorni američkima - njihove posade su bile bolje uvježbane za noćnu borbu, a mačje oči njihovih promatrača bile su efikasnije od radara. Tako je noću 21. kolovoza 1942. razarač USS Blue iznenada pogođen torpedom i morao je biti napušten, a nevidljivi protivnik je bio razarač Kawakaze koji je upravo iskrcao trupe.
Osim granata brodske artiljerije Amerikance su noću uznemiravali i japanski avioni, koji bi obično dolijetali pojedinačno i bacali sa velike visine takozvane ''bombe praskalice''. U tu svrhu su korišteni hidroavioni i bombarderi sa kopnenih aerodroma. Kod nekih bombardera, uglavnom Mitsubishi G4M Betty, Japanci su namjerno podesili motore da rade nesinkronizirano pa su stvarali nepodnošljivu buku. Ove avione su marinci nazvali Washing Machine Charlie (perilica rublja Charlie).
Tokyo Express je svoju posljednju plovidbu na Guadalcanal imao noću 7. veljače 1943., kada je evakuirao posljednje japanske trupe sa otoka. Toga dana je general Alexander Patch, zapovjednik američkog 14. korpusa, poslao radio poruku svom pretpostavljenom admiralu Halseyu: ''Tokyio Express više nema odredište na Guadalcanalu'' (Tokyo Express no longer has terminus on Guadalcanal).
Uobičajena ruta Tokyo Expressa između Bougainvillea i Guadalcanala:
Međutim je Tokyo Express nastavio djelovati u Solomonovom moru i Bismarckovom moru sve do završetka kampanje u Solomonovom otočju i na Novoj Gvineji. Amerikanci su u međuvremenu uspostavili važnu operacijsku pomorsku bazu na otoku Tulagi u koju su smjestili torpedne čamce, minolovce, patrolne brodove i lovce podmornica, a flotne snage su pojačali novopristiglim krstaricama i razaračima. Također su izvukli pouke iz bitaka oko Guadalcanala i usavršili su taktiku u noćnim sukobima uz pomoć radarskog uređaja. Za noćne napade na Tokyo Express Amerikanci su često koristili torpedne čamce. Jedan od takvih čamaca bio je i PT-109 kojim je zapovijedao poručnik John Kennedy, kasniji predsjednik USA. U napadu 2. kolovoza 1943. čamac je stradao u sudaru s razaračem Amagiri, a preživjeli članovi posade su doplivali na jedan otočić i nekoliko dana preživljavali od kokosovih oraha dok im nisu pomogli lokalni stanovnici, a kasnije ih je drugi torpedni čamac izvukao iz područja pod japanskim nadzorom.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 15.06.19 14:50
Najveći sukob bojnih jedinica u povijesti - bitka kod Jutlanda (Skagerrak) 31. svibnja - 1. lipnja 1916.
Najveći sukob između bojnih jedinica (bojnih brodova i bojnih krstaša) u povijesti, kao i drugi najveći pomorski sukob uopće nakon bitke kod Leyte 1944., zbio se 31. svibnja 1916. godine nedaleko obale Danske. Britanci ga zovu bitka kod Jutlanda (Battle of Jutland), a Nijemci bitka kod Skagerraka (Seeschlacht vor dem Skagerrak). Poluotok koji Danci zovu Jylland, Nijemci Jütland a Englezi Jutland nalazi se na sjeveru Europe i većim dijelom pripada Danskoj. Svojim položajem razdvaja Sjeverno i Baltičko more, a od Norveške i Švedske dijele ga morski prolazi Skagerrak i Kattegat.
Ukupno je na britanskoj strani sudjelovalo 28 bojnih brodova, 9 bojnih krstaša, 8 oklopnih krstaša, 26 krstarica i 79 razarača., a na njemačkoj 16 bojnih brodova-drednota, 6 bojnih brodova-preddrednota, 5 bojnih krstaša, 11 krstarica i 61 torpiljarka.
Uzajamna priprema stupice
Pred početak Prvog svjetskog rata Velika Britanija i Njemačka vodile su trku u pomorskom naoružanju i izgradile goleme flote bojnih brodova i bojnih krstaša. Britanci su imali prednost u broju bojnih jedinica i općenito ratnih brodova pa su efikasno provodili pomorsku blokadu Njemačke. Glavnina britanske Velike flote (Grand Fleet) nalazila se u bazi Scapa Flow na otočju Orkney, dok su se dijelovi pomorskih snaga nalazili u Rosythu u Harwichu. Njemačka Flota visokog mora (Hochseeflotte) je bila bazirana na ušću rijeke Jade kod Wilhelmshavena. Nakon gotovo dvije godine neaktivnosti Nijemci su odlučili isploviti i nametnuti Britancima bitku kako bi oslabili blokadu, a namjera je bila namamiti britanske bojne krstaše koji su nadzirali Sjeverno more na glavninu Hochseeflotte i uništiti ih. Britanci su prisluškivanjem radio-prometa saznali za njemačke planove i odlučili su sâmi pripremiti stupicu - namamiti Hochseeflotte na odlučujuću bitku s Grand Fleet. U bici će na obje strane sudjelovati praktično svi raspoloživi bojni brodovi i bojni krstaši, uz jaku pratnju krstarica, razarača i torpiljarki te uz sudjelovanje podmornica i zračnih brodova. Na čelu Grand Fleet bio je admiral John Jelicoe na bojnom brodu HMS Iron Duke.
Bojni brodovi Grand Fleet bili su raspoređeni u četiri bojne eskadre: · bojna eskadra (1st Battle Squadron) - viceadmiral Cecil Burney 5. divizija - HMS Colossus, HMS Colingwood, HMS St. Vincent i HMS Neptune 6. divizija - HMS Marlborough, HMS Revenge, HMS Hercules i HMS Agincourt · 2. bojna eskadra (2nd Battle squadron) - viceadmiral Thomas Jerram 1. divizija - HMS King George V, HMS Ajax, HMS Centurion i HMS Erin 2. divizija - HMS Orion, HMS Monarch, HMS Conqueror i HMS Thunderer · 4. bojna eskadra (4th Battle Squadron) - viceadmiral Frederick Sturdee 3. divizija - HMS Royal Oak, HMS Superb i HMS Canada 4. divizija - HMS Benbow, HMS Bellerophon, HMS Temeraire i HMS Vanguard · 5. bojna eskadra (5th Battle Squadron) - kontraadmiral Hugh Evan-Thomas - HMS Barham, HMS Valiant, HMS Warspite i HMS Malaya Bojni krstaši su bili u sastavu Flote bojnih krstaša (Battlecruiser Fleet) pod zapovjedništvom viceadmirala Davida Beattyja na HMS Lion, a sastav je bio: · eskadra bojnih krstaša (1st Battlecruiser Squadron) - HMS Princess Royal, HMS Queen Mary i HMS Tiger · 2. eskadra bojnih krstaša (2nd Battlecruiser Squadron) - HMS New Zealand i HMS Indefatigable · 3. eskadra bojnih krstaša (3rd Battlecruiser Squadron) - HMS Invincible, HMS Inflexible i HMS Indomitable
Treća eskadra bojnih krstaša kontraadmirala Hooda bila je privremeno izuzeta iz sastava Battlecruiser Fleet i stavljena u prethodnicu glavnine Grand Fleet. Također je 5. bojna eskadra admirala Evan-Thomasa prredviđena kao pojačanje floti bojnih krstaša admirala Beattyja. Na čelu njemačke Hochseeflotte bio je admiral Reinhard Scheer na bojnom brodu SMS Friedrich der Grosse.
U sastavu Hochseeflotte bile su tri eskadre bojnih brodova i jedna skupina bojnih krstaša: · bojna eskadra (I. Geschwader) - viceadmiral Erhard Schmidt 1. divizija - SMS Ostfriesland, SMS Helgoland i SMS Oldenburg 2. divizija - SMS Posen, SMS Rheinland, SMS Nassau i SMS Westfalen · 2. bojna eskadra (II. Geschwader) - kontraadmiral Franz Mauve 3. divizija - SMS Deutschland, SMS Hessen i SMS Pomern 4. divizija - SMS Hannover, SMS Schlesien i SMS Schleswig-Holstein · 3. bojna eskadra (III. Geschwader) - kontraadmiral Paul Behncke 5. divizija - SMS König, SMS Grosser Kurfürst, SMS Kronprinz i SMS Markgraf 6. divizija - SMS Kaiser, SMS Prinzeregent Luitpold i SMS Kaiserin · Izvidnička skupina (Aufklärungsstreitkräfte) ili skupina bojnih krstaša- viceadmiral Franz von Hipper - SMS Lützow, SMS Derfflinger, SMS Seydlitz, SMS Moltke i SMS Von der Tann
Sukob bojnih krstaša - There seems to be something wrong with our bloody ships today (admiral David Beatty)
U 15:48 h njemački bojni krstaši su otvorili paljbu sa udaljenosti od 14.000 m, na što su Britanci odmah odgovorili. Nijemci su bili u prednosti zbog bolje vidljivosti sa njihove strane pa su ubrzo postigli pogotke na tri britanska bojna krstaša. Britancima je pak trebalo sedam minuta da postignu prvi pogodak. U 16:02 h salva sa Von der Tanna pogodila je bojni krstaš Indefatigable koji je eksplodirao i potonuo s cjelokupnom posadom osim dvojice preživjelih.
U 16:25 h usljedio je novi šok za Britance - bojni krstaš Queen Mary pogođen je kombiniranom salvom sa Derfflingera i Seydlitza, eksplodirao i potonuo s cjelokupnom posadom osim 9 preživjelih. Nakon ovog događaja admiral Beatty je rekao zapovjedniku svog admiralskog broda: - Chatfield, there seems to be something wrong with our bloody ships today (čini se da danas nešto nije u redu s našim prokletim brodovima).
Dok su njemački bojni krstaši mamili Britance na glavninu HochseeflotteBeatty je u 16:40 h primijetio prethodnicu njemačke glavnine na udaljenosti od 19.000 m i okrenuo svoju formaciju za 180°, kako bi namamio Nijemce na bojne brodove admirala Jelicoea. Na nesreću, 5. bojna eskadra admirala Evan-Thomasa koja je plovila iza bojnih krstaša nije primijetila signal za zaokret tako da je upala u paljbu njemačke glavnine. Barham, Warspite i Malaya dobili su po nekoliko pogodaka s njemačkih bojnih brodova i bojnih krstaša.
Dvije bojne flote sada su se približavale jedna drugoj punom brzinom i bilo je jasno da je bitka glavnina neizbježna.
Bitka glavnina
Admiral Scheer još nije znao da je Grand Fleet na moru kada je došlo do sudara prethodnica. U isto vrijeme Jelicoe je imao teškoća u prestrojavanju svoje formacije iz četverostruke kolone u glavnu borbenu liniju. Ipak se uspio postaviti u povoljan položaj, pri čemu su njegovi brodovi bili sjeveroistočno u području slabe vidljivosti dok se Hochseeflotte jasno vidjela na obzorju pri zalasku sunca. Bitka glavnina je započela novom razmjenom paljbe između bojnih krstaša. U 18:30 h Invincible je pogođen više puta sa bojnih krstaša Lützow i Derfflinger, a jedan pogodak je prouzročio eksploziju municije. Brod je potonuo za manje od dvije minute uz gubitak cjelokupne posade osim šestorice spašenih. Među poginulima je bio i kontraadmiral Hood.
Bez gubitaka nisu prošli ni Nijemci. Lützow je u kratkom vremenu dobio 10 pogodaka sa bojnih krstaša Lion, Inflexible i Invincible te je kasnije morao biti napušten, a admiral Hipper se prekrcao na torpiljarku SMS G39. Početak bitke glavnina je bio kaotičan jer su britanski bojni brodovi, krstarice i razarači intenzivno manevrirali kako bi zauzeli svoja mjesta u borbenom poretku, pa je u nekoliko navrata jedva izbjegnut sudar. Jelicoe je uspio dovesti protivnika u takozvano križanje T kada je zapanjeni Scheer shvatio da je pred njim čitava Grand Fleet. Paljbu je otvorilo 10 britanskih bojnih brodova i zapovjedni brod JelicoaIron Duke je ubrzo pogodio bojni brod König sa 7 granata. Scheer je u 18:33 h izdao zapovjed za zaokret od 180° i povlačenje.
Brodovi njemačke 3. bojne eskadre (III. Geschwader) u bici kod Jutlanda:
Za pokrivanje povlačenja Scheer je uputio torpiljarke i bojne krstaše, koji su upali u koncentriranu paljbu bojnih brodova Grand Fleet. Svi bojni krstaši osim Moltkea pogođeni su i teže oštećeni. Na britanskoj strani je bojni brod Marlborough oštećen pogotkom torpeda. Pod zaštitom torpednih napada i paljbe bojnih krstaša glavnina Hochseeflotte kretala se punom brzinom prema svojoj bazi. Jelicoe je mogao i planirao presjeći put za povlačenje njemačkoj glavnini, no padom mraka situacija se izmijenila. Britanci su znali da su Nijemci bolje uvježbani za noćnu borbu pa je Jelicoe kanio voditi odlučujuću bitku sutradan. Ali je sutradan već bilo kasno. Tokom noći redali su se sukobi manjih jedinica - krstarica, razarača i torpiljarki - u kojima je bilo više potopljenih brodova na obje strane. U noćnoj gužvi oklopni krstaš HMS Black Prince je dospio u njemački borbeni poredak i potopljen koncentriranom paljbom iz neposredne blizine uz gubitak cjelokupne posade od 857 mornara i oficira. Bitka je potrajala do 5:20 h 1. lipnja kada je Hochseeflotte bez smetnji plovila prema ušću rijeke Jade.
Bitka kod Jutlanda, grafički prikaz. Lijevo opći smjer kretanja snaga obiju strana pred bitku, desno gore sukob bojnih krstaša, desno dolje sukob glavnih snaga:
Britanski nepovratni gubici u bici kod Jutlanda bili su 3 bojna krstaša, 3 oklopna krstaša i 8 razarača uz 6.094 poginula mornara i oficira. Nijemci su izgubili 1 bojni krstaš, 1 bojni brod-preddrednot, 4 krstarice i 5 torpiljarki uz 2.551 poginulog mornara i oficira. Zanimljivo je da nije potopljen ni jedan bojni brod-drednot, iako ih je veći broj zadobio oštećenja koja su iziskivala dulji popravak u brodogradilištu.
Oštećena topovska kula na bojnom krstašu HMS Lion, posljedica pogotka sa bojnog krstaša SMS Lützow:
Premda su gubici britanske flote bili veći od njemačkih rezultat bitke smatra se taktički neodlučenim. U strategijskom pogledu nema dvojbe - riječ je o pobjedi Britanaca jer se Hochseeflotte više do kraja rata nije usudila isploviti iz svojih baza. Umjesto izazivanja Grand Fleet velikim bojnim jedinicama Nijemci su se opredijelili za podmornički rat, u kojem su imali puno više uspjeha.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 16.06.19 10:18
Evakuacija preživjelih Japanaca sa Guadalcanala - operacija Ke
Prijelom u ratu na Pacifiku u II. SR dogodio se u bici za otok Guadalcanal. Japanci su pretrpjeli težak poraz u borbama na kopnu, na moru i u zraku, ali je šestomjesečna krvava kampanja - ironično - okončana njihovim operativnim uspjehom.
Odluka
Već u studenom 1942. kod Japanaca su se pojavile prve sumnje u svrsishodnost daljeg nastavka kampanje radi ponovnog zauzimanja Guadalcanala. Prvi japanski oficiri koji su došli do takvog zaključka bili su pukovnici iz Imperijalnog generalštaba Takushiro Hattori i Masanobu Tsuji. Obojica su posjetili otok i kasnije govorili kolegama da je Guadalcanal ''izgubljen slučaj''.
Do istog zaključka došli su kapetan fregate Yuji Yamamoto i major Takahiko Hayashi, koji su 11. prosinca 1942. izvijestili Imperijalni generalštab o stanju trupa i preporučili da se Guadalcanal napusti. U razgovoru s generalštabnim pukovnikom Joichiro Sanadom general Hitoshi Imamura, zapovjednik 8. armije u Rabaulu, nije izravno predložio povlačenje ali je istakao sve poteškoće s kojima se suočavaju snage na Guadalcanalu, naročito u pogledu opskrbe. Ujedno je naglasio - ako se donese odluka o napuštanju Guadalcanala potrebno je evakuirati maksimalno mogući broj vojnika.
Sanada se vratio u Tokyo s preporukom da se otok napusti i da se sve snage usmjere na kampanju u Novoj Gvineji, s time da se spasi što je moguće veći broj vojnika sa Guadalcanala. Imperijalni generalštab je prihvatio prijedlog i 26. prosinca donio odluku da se Guadalcanal napusti, te da se uspostavi nova obrambena linija u području središnjih Solomonovih otoka. Također je izdana zapovijed da se pristupi planiranju evakuacije. Dne 28. prosinca 1942. ministar rata general Hajime Sugiyama i načelnik admiralštaba admiral Osami Nagano posjetili su cara Hirohita i izvijestili ga o odluci o napuštanju Guadalcanala. Imperator je formalnu zapovjed potpisao 31. prosinca.
Američke kopnene snage na Guadalcanalu u to vrijeme su dosegle jačinu od 50.000 ljudi u sastavu XIV. korpusa pod zapovjedništvom generala Alexandera Patcha, U sastavu korpusa bile su divizija Americal, 25. pješadijska divizija, 2. marinska divizija i samostalna 147. pješadijska regimenta. Jedinica koja je podnijela najveći teret kopnenih borbi na Guadalcanalu, 1. marinska divizija, evakuirana je sa otoka tokom prosinca 1942.
General Patch je upravo započeo pripreme za završnu ofenzivu kojom će definitivno očistiti otok od japanskih trupa, međutim su Japanci preduhitrili njegove planove. Odmah iza Nove godine 8. armija i Kominirana flota (Rengo Kantai) započele su planiranje operacije koja je dobila kodni naziv Ke. Plan je predviđao zračnu kampanju radi slabljenja američkih snaga, te koncentraciju raspoloživih snaga ratne mornarice. Zračne udare imala je izvesti Jugoistočna zrakoplovna flota pod zapovjedništvom viceadmirala Jinichi Kusake. Zračna kampanja započela je sredinom siječnja 1943. noćnim napadima manjim skupinama aviona na aerodrom Henderson Field. Ovi napadi nisu nanijeli zamjetniju štetu. Jedan od jačih napada izveli su 27. siječnja bombarderi Kawasaki Ki-48 Lilly na američke položaje uz rijeku Matanikau, ali bez većeg uspjeha. Japanci su također stavili u pokret i jake snage ratne mornarice. Za opću zaštitu operacije Ke određena je eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Nobutake Konda, grupirana u području Ontong Jave, s nosačina aviona Junyo i Zuiho, bojnim brodovima Kongo i Haruna te pratnjom krstarica i razarača. Operaciju će neposredno izvesi 8. flota viceadmirala Gunichi Mikawe iz Rabaula s teškim krstaricama Chokai i Kumano, lakom krstaricom Sendai i 21 razaračem. Sâmu evakuaciju obaviti će razarači pod zapovjedništvom kontraadmirala Shintaro Hashimota.
Amerikanci su izviđanjem otkrili koncentraciju japanskih pomorskih snaga, a radio-prisluškivanjem i dešifriranjem poruka saznali da Japanci spremaju neku veću operaciju pod nazivom Ke - što su protumačili kao mogući napad u području Solomonovih otoka ili na Novoj Gvineji. Zapovjednik Južnopacifičkog područja viceadmiral William Halsey bio je uvjeren da Japanci namjeravaju izvesti novu ofenzivu kako bi zauzeli aerodrom Henderson Field, stoga je general Patch privremeno obustavio pripreme za završni napad i koncentrirao je glavninu snaga unutar obrambenog perimetra. Samo je jedna kombinirana regimenta, sastavljena od pripadnika kopnene vojske i marinaca, dobila zapovjed da vrši nasilno izviđanje prema zapadu s time da ne prelazi više od jedne milje dnevno. U međuvremenu su Japanci izvodili završne pripreme za evakuaciju. Izvijestili su generala Hiyakutake o odluci o povlačenju i koncentraciji preživjelih vojnika u zoni rta Esperance, a na Guadalcanal su iskrcali jednu svježu jedinicu kopnene vojske, takozvani Yano bataljon, koji će preuzeti ulogu zaštitnice.
Bitka kod otoka Rennel i evakuacija
Halsey je 29. siječnja 1943. uputio na Guadalcanal novi konvoj s ratnim materijalom i aktivirao sve raspoložive flotne snage - 2 flotna i 2 eskortna nosača aviona, 3 bojna broda, 12 krstarica i 25 razarača. Neposrednu zaštitu konvoja činila je Task Force 18 pod zapovjedništvom kontraadmirala Roberta Giffena s teškim krstaricama USS Wichita, USS Chicago i USS Louisville, lakim krstaricama USS Montpelier, USS Cleveland i USS Columbia, eskortnim nosačima aviona USS Chenango i USS Suwanee, te 8 razarača. Task Force 18 je otkrila jedna japanska podmornica u području između Gudalcanala i otoka Rennel. Pred večer 29. siječnja brodove je napalo torpedima 16 japanskih aviona Mitsubishi G4M Betty i 16 Mitsubishi G3M Nell, pri čemu je krstarica Chicago primila dva pogotka i ostala nepokretna. U novom zračnom napadu 30. siječnja dobila je nove torpedne pogotke i potopljena.
Japanci su započeli evakuaciju trupa s Guadalcanala noću 31. siječnja, a završili je 8. veljače 1943. povlačenjem zaštitnog Yano bataljona. Jedan dio vojnika, do kojih se nije moglo doprijeti u džungli ili su bili nesposobni za iscrpljujući marš do rta Esperance, ostavljen je da se bori do kraja. Operacija Ke je nesumnjivo bila operativni uspjeh Japanaca, jer su evakuirali puno više svojih vojnika nego su se nadali, a pretrpjeli su puno manje gubitke od očekivanih (sâm admiral Yamamoto predviđao je gubitak 50% razarača). No, kako je 1940. rekao Winston Churchill nakon Dunkerquea: ratovi se ne dobivaju evakuacijama. Ukupni japanski gubici u operaciji Ke bili su 1 razarač, 1 podmornica i 56 aviona. Amerikanci su pak izgubili 1 tešku krstaricu, 1 razarač, 3 torpedna čamca i 53 aviona.
Epilog
Tokom operacije Ke Japanci su uspjeli evakuirati 10.650 vojnika od ukupno 36.000 koliko je stiglo na Guadalcanal za vrijeme čitave kampanje. Ostali su izginuli u borbama ili umrli od rana, iscrpljenosti i epidemija. Japanski mornari bili su zaprepašteni i potreseni kada su vidjeli svoje uboge drugove iz kopnene vojske koje su došli evakuirati. Izgledali su kao hodajući kosturi sa kojih su visjele krpe kao ostaci vojničke uniforme, a mnogi su patili od nekontroliranih izljeva dijareje. Od evakuiranih vojnika naknadno ih je još oko 600 poumiralo od posljedica ranjavanja ili bolesti, dok ih je preko tri tisuće upućeno na dugotrajno bolničko liječenje i oporavak. Oni koji su bili u boljem stanju raspoređeni su po različitim garnizonima na Solomonovim otocima. Amerikanci su bili zatečeni japanskim povlačenjem, ali ih to nije činilo nezadovoljnima. General Patch poslao je 9. veljače 1943. u 16:50 min poruku admiralu Halseyu: - Potpuni poraz japanskih snaga na Guadalcanalu zbio se danas u 16.25 (Total and complete defeat of Japanese forces on Guadalcanal effected 16:25 today).
Bitka za Guadalcanal trajala je šest mjeseci i pamti se kao jedna od najkrvavijih, ali i strateški najvažnijih, u II. SR. U bici je poginulo 7.100 američkih vojnika, mornara i avijatičara, uz gubitak 23 ratna broda i 615 aviona. Japanski gubici bili su puno veći - 31.000 poginulih, 38 ratnih brodova i 700-900 aviona.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 19.06.19 9:26
Bitka kod Trafalgara 21. listopada 1805.
Jedno od poglavlja Napoleonovih ratova bio je i takozvani Rat treće koalicije (eng. War of the third coalition, njem. Dritter koalitionskrieg, rus. Bойна третьей коалиции ili Pусско-австро-французская война), vođen od 1803. do 1806. godine između Francuske s jedne strane i koalicije Velike Britanije, Austrije, Rusije, Napuljske kraljevine i Švedske s druge strane. Dok je rat na kopnu odlučen velikom pobjedom Napoleona u bici kod Austerlitza 2. prosinca 1805., što je rezultiralo raspadom koalicije i mirom u Pressburgu, na moru je rat donio pobjedu Velike Britanije koja je imala strategijske razmjere.
Preludij
Napoleon je još od mira u Amiensu 1802. godine planirao invaziju na Veliku Britaniju. Godine 1805. rasporedio je vojsku od 90.000 vojnika u širem području Boulognea. Svojim admiralima je u kolovozu zapovijedio da doplove u kanal La Manche i, po njegovim riječima, Britanija će biti svladana za 24 sata. To je bilo lakše reći nego učiniti, jer je glavnina francusko-španjolske flote bila blokirana u španjolskim lukama. Osim toga je stanje flote bilo loše - posade brodova su bile nedostatne i slabo uvježbane, a opskrba vrlo slaba. Što je najgore, Francuzi su još uvijek trpjeli posljedice teškog poraza u bici kod Nila 1798. godine. U toj bici je sudjelovao i admiral Pierre-Charles de Villeneuve, koji je sada zapovijedao udruženom francusko-španjolskom flotom u Cadizu.
Admiral Pierre-Charles-Jean-Baptiste-Silvestre de Villeneuve:
U travnju 1805. Napoleon je zapovijedio Villenevueu da otplovi u Karibe i odvuče britansku flotu iz domaćih voda, a nakon toga da se pridruži floti u Boulogneu i sudjeluje u invaziji britanskog otočja. Nakon ne baš uspješnog krstarenja Villeneuve je odlučio vratiti se u Cadiz, unatoč zapovjedi Napoleona da otplovi u Boulogne i pridruži se invazijskoj floti. U povratku ga je presrela britanska eskadra kod rta Finisterre i u konfuznoj bici pri slaboj vidljivosti zaplijenila dva španjolska broda. U rujnu 1805. Villeneuve je dobio zapovjed da otplovi u Napulj i povede rat protiv pomorskog prometa Britanaca i njihovih saveznika u Sredozemlju, ali je stalno odgađao isplovljavanje. Napoleon je bio nezadovoljan admiralom Villeneuveom i optuživao ga je da nema odlučnosti ni moralne hrabrosti, te da nije dorastao zapovijedati ni fregatom. U studenom ga je smijenio s dužnosti, a na njegovo mjesto zapovjednika francusko-španjolske flote imenovan je admiral François de Rosily. Međutim, glasnik je stigao prekasno - flota je već isplovila u susret sudbini.
Bitka
Francusko-španjolska eskadra isplovila je iz Cadiza 20. listopada 1805. u namjeri da prođe kroz Gibraltarski prolaz i uplovi u Sredozemlje. Pred Cadizom se međutim nalazila britanska eskadra koju je vodio admiral lord Horatio Nelson, pobjednik u bici kod Nila.
Do sudara dviju eskadri došlo je 21. listopada 1805. kod rta Trafalgara. Odnos snaga je bio na strani francusko-španjolske eskadre. Villeneuve je raspolagao s 33 linijska broda (18 francuskih i 15 španjolskih), od kojih su neki bili među najvećima na svijetu i naoružani sa 112 do 136 topova. Španjolskim dijelom eskadre je zapovijedao admiral Federico Gravina.
Britanska eskadra je imala 27 linijskih brodova. Francusko-španjolska eskadra je raspolagala s 30.000 ljudi i 2.568 topova, a britanska 17.000 ljudi i 2.148 topova. Međutim su Britanci imali ključnu prednost - imali su na zapovjednom mjestu genija pomorskog ratovanja, admirala Nelsona. Prije bitke kod Trafalgara doktrina pomorskog rata predviđala je vođenje bitke na način da su se suparničke flote postavile usporedno, u liniji, i gađale jedna drugu topovima. Međutim je Nelson imao drugačiji plan - prići okomito na protivničku bojnu liniju i napasti centar i zalaznicu, čime će se linija protivnika raspasti. U takvim okolnostima voditi će se bitka u ''melleu'' ili mješavini, gdje će do izražaja doći bolja uvježbanost britanskih mornara, brža paljba njihovih topova i superiorni borbeni moral brodskih posada. Napad će se izvesti u dvije skupine - centar će napasti kolona pod izravnim zapovjedništvom Nelsona, dok će zalaznicu napasti kolona koju će predvoditi admiral Cuthbert Collingwood.
U 11:45 h Nelson je signalizirao svojim posudama čuvenu poruku: ''Engleska očekuje od svakog čovjeka da ispuni svoju dužnost'' (England expects that every man will do his duty). Do sudara dviju flota došlo je pod gotovo pravim kutem. Nelsonov admiralski brod HMS Victory ušao je u borbu s linijskim brodom Santissima Trinidad. U jednom trenutku brodovi su se sudarili i na Victory se iskrcao francusko-španjolski odred, no tada su iz potpalublja izašli skriveni britanski vojnici i pobili sve napadače. Neki francuski mušketir je primijetio Nelsona i opalio hitac koji je smrtno ranio legendarnog admirala. Poživio je toliko da sazna kako se već 14 protivničkih linijskih brodova predalo. Bitka je okončana potpunom katastrofom francusko-španjolske eskadre.
Ukupni gubici francusko-španjolske flote u bici kod Trafalgara iznosili su 1 potopljen i 21 zaplijenjeni brod, 3.243 poginula, 2.538 ranjenih i preko 8.000 zarobljenih članova posada. Britanci nisu izgubili ni jedan brod, a gubici među posadama su iznosili 458 poginulih i 1.208 ranjenih. Admiral Villeneuve je zarobljen i otpremljen u Britaniju, ali je ubrzo pušten da se vrati u Francusku gdje je nastojao bez uspjeha nastaviti vojničku karijeru. U travnju 1806. je pronađen mrtav u hotelu u Rennesu. Službena verzija je bila da je počinio samoubojstvo, no vjeruje se da je ubijen po zapovjedi samog Napoleona. Admiral Gravina je umro od rana poslije bitke. Bitka je označila i kraj Napoleonovih planova za invaziju Velike Britanije. Velika vojska kod Boulognea bez očekivanih pojačanja nije se mogla upustiti u napad preko kanala La Manche, a ubrzo je opozvana i pridružena glavnini francuske vojske u kopnenim operacijama rata protiv Treće koalicije. S druge strane, briljantna taktička pobjeda admirala Nelsona kod Trafalgara učvrstila je strategijsku superiornost Velike Britanije na svjetskim morima kroz idućih stotinu godina. Uz to se smatra i odlučujućom bitkom Napoleonovih ratova, jer je dokrajčila Napoleonov san da zavlada svijetom - bez prevlasti na moru to nije bilo moguće. Britanci čuvaju uspomenu na najveću pobjedu u njihovoj bogatoj pomorskoj povijesti. U Londonu je izgrađen trg Trafalgar Square kojim dominira spomenik admiralu Nelsonu, a nekoliko brodova i podmornica ratne mornarice je nosilo ime Trafalgar.
Trafalgar Square i spomenik admiralu lordu Nelsonu:
I za kraj jedna zanimljivost. Nelsonov zapovjedni brod Victory je očuvan i nalazi se i danas - još od 1778. godine! - na listi aktivnih brodova Royal Navy. Služi kao titularni zapovjedni brod prvog pomorskog lorda (First Sea Lord) i kao muzejski brod.
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 19.06.19 16:09
Bitka kod Akcija 31. p.n.e.
Jedan od znamenitih pomorskih sukoba antičkog doba zbio se u bici kod Akcija 31. godine p,n.e. Akcij (Actium) je današnja Preveza (Πρέβεζα) u Grčkoj. Ova pomorska bitka ujedno je odlučila konačni ishod rata Antonija i Oktavijana, također poznatog pod nazivima Ptolemejski rat, Antonijev građanski rat, Rat Istoka i Zapada i Završni rat Rimske Republike.
Ah, te žene…
Nakon ubojstva Gaja Julija Cezara 44. godine p.n.e. njegov posinak Oktavijan (Gaius Octavius), Marko Antonije (Marcus Antonius) i Marko Lepid (Marcus Aemilius Lepidus) osnovali su takozvani Drugi trijumvirat i porazili zavjerenike protiv Cezara Gaja Kasija (Gaius Cassius Longinus) i Marka Bruta (Marcus Junius Brutus). Nakon toga su međusobno podijelili nadzor nad Rimskim imperijem i svaki je dobio svoje područje.
Lepid je ubrzo iščezao iz rimske visoke politike dok su odnosi između Oktavijana i Marka Antonija bili sve napetiji. Oktavijan je nastojao održati savez i dao je svoju sestru Oktaviju (Octavia Minor) Marku Antoniju za suprugu. Međutim, ovome se osladila egipatska kraljica Kleopatra pa je i s njom sklopio brak, što ni jednom od njih dvoje nije baš dobro zabilježeno u Rimu.
Kako su obojica pokazivala naznake da bi im se dopalo biti prvi čovjek Rimskog imperija došlo je do međusobnog rata i presudnog obračuna kod Akcija u Grčkoj. Marko Antonije je sa svojim trupama zauzeo položaje na kopnu i brodovima blokirao ulaz u zaljev, dok je Oktavijan iskrcao trupe na kopno na sjevernoj strani i opkolio protivničku flotu premoćnim brojem brodova. Vrijedi dodati jednu pojedinost, uvjetno rečeno tehničko-tehnološke naravi. Ratni brodovi obiju strana koristili su specifično oružje koje se smatra jednim od predaka suvremene artiljerije. Oružje se zvalo balista i moglo je izbacivati teška koplja, kamenje i vatrene kugle. Služilo je prije svega za opsadu utvrđenih gradova. Rimske baliste imale su više kalibara, a kalibri su se mjerili prema težini ispaljene municije i to u talentima (1 talent = 26 kg). Najveći poznati kalibar je bio 3 talenta ili 78 kg.
Floti Marka Antonija pritekla je u pomoć Kleopatra sa 60 svojih brodova. Kada je bilo očito da su Oktavijanove snage premoćne dvoje supružnika je zaključilo da je najpametnije zbrisati iz te gužve, pa je Kleopatrina flota uz pomoć vremenskih prilika elegantno prošla kroz središte protivničkog rasporeda i otplovila za Egipat. S Kleopatrom je pobjegao i MarkoAntonije ostavljajući svoju vojsku na cjedilu, tako da je Oktavijan brzo završio posao s demoraliziranim trupama i flotom svog nekadašnjeg saveznika.
Bitka kod Akcija i bijeg Marka Antonija i Kleopatre:
Bijeg Marka Antonija i Kleopatre iz Akcija nije bio od dugoročne pomoći jer je Oktavijan, sada superioran u vojnoj sili, potražio mladence u njihovom gnjezdašcu u Egiptu. Vojska Marka Antonija je masovno dezertirala i njihov general bez vojske je bio primoran na samoubojstvo. Na isti način je završila i Kleopatra - nakon što je čula da je Oktavijan namjerava pokazivati gomili u Rimu kao ratni plijen stavila je ruku u onu famoznu košaru s životinjom latinskog imena Naja haje (po naški egipatska kobra) i pridružila se svom draganu u nebeskim visinama. A Oktavijan je zavladao Rimom i proglasio se carem s titulom Imperātor Caesar Dīvī Fīlius Augustus:
Oktavijan kao Imperātor Caesar Dīvī Fīlius Augustus:
Ova crtica nema veze s pomorskim ratovima ali ima s Oktavijanom pa budi spomenuta. Riječ je o njegovoj čuvenoj izreci, za koju je većina nas čula još u osmogodišnjoj školi, a najčešće se pogrešno prevodi. Godine 9. vojska ujedinjenih germanskih plemena pod vodstvom Arminija (Hermann) dočekala je u zasjedi u Teutoburškoj šumi tri rimske legije koje je vodio vojskovođa i prokonzul Kvintilije Var (Publius Quinctilius Varus). Rimljani su bili hametice potučeni i pobijeni, a poginuo je i sâm Var. Kada je vijest o katastrofi stigla u Rim, kako navodi povjesničar Svetonije (Suetonis), car Oktavijan je pretrpio živčani slom. Trgao je sa sebe odjeću, udarao glavom u zidove palače i mrmljao: Quintili Vare, legiones redde! (Kvintilije Vare, vrati legije). Navodno se mjesecima od tuge nije htio ošišati. Rimski povjesničari spominjali su bitku u Teutoburškoj šumi kao ''Varijansku katastrofu'' (clades Variana).
Bitka u Teutoburškoj šumi, slika Friedricha Gunkela iz 1864. godine:
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 19.06.19 17:17
Japanski napad na Pearl Harbor 7. prosinca 1941.
Odnosi između Japana i USA bili su napeti još od dvadesetih godina XX. stoljeća da bi zapali u prvu ozbiljnu krizu 1931., kada je Japan izvršio invaziju na Mandžuriju. Japanski ekspanzionistički planovi doveli su 1937. do napada na Kinu i 1940. do okupacije Francuske Indokine. Dalje su japanske aspiracije proširene na Malaju i Nizozemsku Istočnu Indiju (Indoneziju) gdje su Japanci težili prema izvorima sirovina (kaučuk i nafta) za svoje potrebe.
Preludij
U siječnju 1941. predsjednik USA Franklin Roosevelt zapovijedio je utvrđivanje američkih baza na Filipinima kako bi obeshrabrio japanske aspiracije prema ovom otočju. U srpnju iste godine USA su uvele trgovinski embargo s Japanom. I jednoj i drugoj strani bilo je jasno da je rat neizbježan. Japanci su bili svjesni industrijske moći USA, kojoj ne bi mogli parirati dok ne ostvare svoje neposredne ciljeve i ne osiguraju zamišljenu zonu tzv. ''Azijskog prosperiteta''. Stoga su odlučili napasti prvi, nadajući se da će jednim odlučnim udarcem neutralizirati američku Pacifičku flotu i osigurati dovoljno vremena za učvršćivanje obrambenog perimetra oko svoje interesne zone. Idejni tvorac napada na Pacifičku flotu u Pearl Harboru bio je admiral Isoroku Yamamoto, zapovjednik japanske Kominirane flote (Rengo Kantai), nekada student na Harvardu i dobar poznavatelj Amerikanaca i njihovog načina života. Detaljan plan napada razradili su kontraadmiral Ryūnosuke Kusaka i kapetan bojnog broda Minoru Genda. Pri tome su koristili iskustva iz napada britanske Mediterranean Fleet na talijansku bazu u Tarantu u studenom 1940. godine.
S obzirom da je dubina mora u bazi Pearl Harbor relativno plitka Japanci su svoja zrakoplovna torpeda opremili dodatnim stabilizatorima kako ne bi udarala o dno, a pokusi su pokazali da taj izum dobro funkcionira. Ujedno su izvodili intenzivnu obuku zrakoplovaca sa nosača aviona u zaljevu Kagoshima. Japanci su se pobrinuli za dobre obavještajne podatke, pri čemu su se koristili špijunskim uslugama brojne japanske manjine na Havajima. Između ostalog spoznali su da je najbolje izvesti napad u nedjelju ujutro kada su svi glavni brodovi Pacifičke flote u bazi, a veći dio posada i zapovjednog kadra nalazi se na kopnu. Za dan napada određen je 7. prosinca 1941. po havajskom, a 8. prosinca po japanskom vremenu. Za napad su određeni najveći japanski nosači aviona, ukupno šest svrstanih u tri divizije - Akagi (admiralski brod), Kaga, Hiryu, Soryu, Shokaku i Zuikaku. Na njima je bilo ukrcano ukupno 414 aviona, od kojih je dio predviđen za zaštitu flote. Za pratnju nosača aviona u eskadru su uvršteni bojni brodovi Hiei i Kirishima, teške krstarice Tone i Chikuma, laka krstarica Abukuma i 9 razarača. Zapovjednik eskadre bio je viceadmiral Chuichi Nagumo.
Pacifičku flotu pod zapovjedništvom admirala Husbanda Kimmela činilo je 9 bojnih brodova, 3 nosača aviona, 7 krstarica i 28 razarača, te niz brodova pomoćne namjene. U trenutku japanskog napada u Pearl Harboru se nisu nalazili bojni brod USS Colorado, koji je bio u Kaliforniji na remontu, te nosači aviona USS Lexington, USS Enterprise i USS Saratoga koji su bili na različitim lokacijama i zadacima. Bojni brodovi u Pearl Harboru bili su usidreni na uobičajenom mjestu uz otok Ford Island, zvanom Battleship Row. Tu se u trenutku japanskog napada nalazilo sedam bojnih brodova - USS Nevada, USS Arizona, USS Tennessee, USS West Virginia, USS Maryland, USS Oklahoma i USS California. Bojni brod USS Pennsylvania nalazio se u suhom doku. Također se u bazi nalazio veći broj krstarica, razarača, minolovaca i raznih pomoćnih brodova. U zračnim bazama Hickam Field, Wheeler Field, Bellows Field i Kaneohe na otoku Oahu bilo je oko 390 različitih aviona USAAF, US Navy i USMC (United States Marine Corps).
Zapovjednik Pacifičke flote admiral Husband Kimmel:
Ironično, prvi hitac u ratu na Pacifiku ispalili su upravo Amerikanci. Naime, Japanci su u napad na brodove u Pearl Harboru dopremili i pet malih (tzv. džepnih) podmornica tipa ''A'' sa po dva člana posade. U 3:42 h po havajskom vremenu minolovac USS Condor primijetio je periskop podmornice i oglasio uzbunu. Na to je reagirao razarač USS Ward koji je u 6:37 h primijetio i potopio drugu džepnu podmornicu. Na kraju je izgubljeno svih 5 džepnih podmornica, a njihov stvarni učinak nikada nije do kraja razjašnjen.
Podmornica HA-19 se nasukala na obalu. Jedan član posade je poginuo, dok je drugi - Kazuo Sakamaki - zaronio ispod podmornice da provjeri može li se ona pokrenuti. Pri tome je izgubio svijest, a iz vode ga je izvukao jedan havajski vojnik. K svijesti je došao u mornaričkoj bolnici u Pearl Harboru i saznao da je prvi zarobljeni Japanac u Drugom svjetskom ratu. U Japanu se saznalo za Sakamakijevo zarobljavanje, što se smatralo sramotnim pa je izbrisan iz svih popisa i službeno je prestao postojati. U zarobljeničkom logoru dobivao je pak neugodna pisma pojedinih američkih Japanaca, koji su mu predbacivali što nije počinio samoubojstvo. Godine 1991. Sakamaki je bio prisutan na jednom skupu o Drugom svjetskom ratu u USA, gdje se prvi put sreo sa svojom podmornicom (sačuvana je kao muzejski primjerak) nakon 50 godina.
Tora! Tora! Tora!
Japanska eskadra nosača aviona isplovila je 25. studenog sa Kurilskih otoka. Smjer plovidbe određen je krajnjim sjevernim dijelom Pacifika, izvan uobičajenih plovnih puteva, kako bi se izbjeglo prerano otkrivanje. Za usputnu popunu gorivom raspoređeno je 7 tankera. Ako bi eskadra bila otkrivena dva dana prije predviđenog datuma napada on bi trebao biti obustavljen. Ako bi pak bila otkrivena dan prije napada odluka bi bila prepuštena admiralu Nagumu. Međutim, eskadra nije otkrivena ni prije ni poslije napada. Dana 2. prosinca admiral Nagumo je dobio poruku ''popnite se na brdo Niitaka'' (Niitaka yama nobore), što je bio dogovoreni signal za izvršenje napada na Pearl Harbor. Poruku je registrirao bojni brod Hiei u pratnji grupe nosača aviona i prosljedio je signalima admiralskom brodu Akagi. Poruku je također registrirala britanska prislušna služba u Singapuru. Noću 6. na 7. prosinca japanska eskadra je neprimijećena stigla na položaj za napad 230 milja sjeverno od otoka Oahu. U 6:15 h upućen je u napad prvi val od 183 aviona - 51 bombarder za obrušavanje Aichi D3A Val, 40 torpednih aviona i 49 bombardera za napad iz vodoravnog leta Nakajima B5N Kate, te 43 lovca Mitsubishi A6M Zero. Zapovjednik napadne skupine bio je kapetan bojnog broda Mitsuo Fuchida.
Planom napada predviđeno je da bombarderi za obrušavanje Val napadnu aerodrome i avione na stajankama, hangare i položaje PZ obrane. Bombarderi Kate napasti će torpedima i probojnim bombama sa visine, a lovci Zero štititi će bombardere i napadati mitraljezima zemaljske ciljeve i brodske posade.
Japanski avioni primijećeni su u dolasku u radarskoj stanici na sjevernoj strani otoka Oahu. Poslužitelji George Elliot i Joseph Lockard odmah su o tome javili dežurnom oficiru, no dobili su odgovor da je riječ o bombarderima B-17 koji su upravo stizali na Havaje iz USA. Valja naglasiti da je radarski uređaj za US Navy bio novost i da se na njegovu efikasnost još uvijek gledalo s nepovjerenjem. Japanska formacija bez smetnji se približila otoku Oahu i Pearl Harboru. Primijetivši da nema nikakvih znakova obrane Fuchida je poslao dogovoreni signal admiralu Nagumu: Tora! Tora! Tora! (Tora = tigar). To je značilo ''protivnik je potpuno iznenađen''. Napad je počeo u 7:48 h po lokalnom vremenu. Reagiranje Amerikanaca bilo je konfuzno, ali su posade ratnih brodova odmah počele djelovati PZO paljbom.
Raspored brodova US Navy u Pearl Harboru i smjerovi naleta japanskih aviona:
Među bojnim brodovima najteže je stradao Arizona, zapovjedni brod 1. divizije bojnih brodova (1. battleship division). Od torpeda ga je štitio brod radionica USS Vestal, no pogođen je s 4 bombe i eksplodirao. Poginulo je 1.177 mornara i oficira, među njima i zapovjednik divizije kontraadmiral Isaac Kidd.
Teško je stradao i bojni brod Oklahoma, koji je pogođen s 5 torpeda, prevrnuo se i zabio jarbolima i nadgrađem o dno, uz gubitak 415 poginulih članova posade. Također su potonuli - zapravo sjeli na plitko dno - bojni brodovi West Virginia (pogođen s 7 torpeda i 2 bombe) i California (2 torpeda i 2 bombe). Bojni brod Nevada, pogođen jednim torpedom i s 6 bombi, jedini je uspio isploviti iz sidrišta ali je zbog prodora vode morao biti nasukan.
Lakše su oštećeni bojni brodovi Tennessee i Maryland, pogođeni svaki sa po 2 bombe, te Pennsylvania koji se nalazio u doku i pogođen je jednom bombom i krhotinama sa razarača USS Shaw. Od ostalih brodova potopljen je stari bojni brod (preuređen u trenažni brod) USS Utah, dok su oštećeni krstarice USS Helena, USS Raleigh i USS Honolulu, razarači USS Cassin, USS Downes i USS Shaw, te pomoćni brodovi USS Oglala, USS Vestal i USS Curtiss. Drugi val napada sastojao se od 167 aviona - 78 bombardera za obrušavanje Aichi D3A Val, 54 bombardera za napad iz vodoravnog leta Nakajima B5N Kate i 35 lovaca Mitsubishi A6M Zero. Ciljevi su ovog puta bili prvenstveno aerodromi, te krstarice i drugi manji ratni brodovi. Napad je okončan 90 minuta nakon početka prvog napadnog vala. Japanski plan predviđao je i treći val napada. Kapetani Mitsuo Fuchida i Minoru Genda nagovarali su admirala Naguma da ga izvede, kako bi se uništile zalihe goriva i skladište torpeda kao i suhi dok. Genda je čak bio zagovornik ideje da se Havaji što prije zauzmu, a za to je trebalo potpuno onesposobiti pomorsku bazu. Međutim, Nagumo je odustao od trećeg vala napada i za to je naveo dobre razloge: američka PZ obrana je bitno ojačala, što se vidjelo u gubicima aviona drugog vala; položaj nosača aviona US Navy je bio nepoznat, a oni su bili potencijalna prijetnja eskadri; priprema trećeg vala zahtijevala bi puno vremena što bi značilo da bi se avioni morali spuštati noću; zalihe goriva nisu dopuštale predugo zadržavanje. Osim toga Nagumo je zaključio da su Amerikancima već naneseni dovoljno ozbiljni gubici i da Pacifička flota više ne predstavlja prijetnju. Admiral Yamamoto je odobrio Nagumovu odluku, ali je kasnije govorio kako žali što treći napad nije izveden.
Rezultat
Ukupni ljudski gubici Amerikanaca iznosili su 2.340 poginulih i 1.341 ranjeni mornar, avijatičar ili pripadnik kopnene vojske. Također je uništeno 188 aviona USAAF, US Navy i USMC, dok ih je 159 oštećeno. Gubici u ratnim brodovima bili su teški, ali ne tako značajni kako su Japanci predviđali. Od bojnih brodova nepovratno je izgubljen samo jedan - Arizona, dok su ostale Amerikanci podigli sa plitkog dna luke i uputili na popravak. Bojni brod Oklahoma izvađen je iz vode i provizorno pokrpan u suhom doku, ali se odustalo od njegove obnove pa je 1944. otpisan iz flotne liste i poslije rata je prodan u rezalište. Potonuo je u teglju 1947. godine na putu za Kaliforniju. Od ostalih bojnih brodova Pennsylvania je bio spreman za akciju praktično odmah, a Tennessee i Maryland su vraćeni u službu u veljači 1942. U listopadu iste godine u flotu se vratio i bojni brod Nevada, dok su California i West Virginia vraćeni u službu 1944. godine. Svi brodovi su tokom popravka ili redovitog održavanja temeljito modernizirani. Nepovratno je izgubljen i stari bojni brod Utah, a oštećene krstarice Helena, Raleigh i Honolulu, razarači Cassin, Downes i Shaw te pomoćni brodovi Oglala, Vestal i Curtiss popravljeni su i vraćeni u službu. Japanski gubici u napadu na Pearl Harbor iznosili su ukupno 29 aviona, 5 džepnih podmornica, 64 poginula avijatičara i mornara i 1 zarobljen. Unatoč velikim ljudskim i materijalnim gubicima US Navy Japanci nisu uspjeli ostvariti svoj glavni cilj - neutralizirati američku Pacifičku flotu što potvrđuju činjenice: 1. Amerikanci nisu izgubili ni jedan nosač aviona, a upravo će ta vrsta broda preuzeti ulogu capital ships tj. glavnog oružja pomorskog ratovanja. 2. Japanci su propustili uništiti mornaričke instalacije u Pearl Harboru (remontno brodogradilište, dokove, spremišta oružja i municije, zalihe goriva) čime bi baza postala neupotrebljiva i Pacifička Flota bi morala biti prebazirana u Kaliforniju. 3. Stari bojni brodovi koji su uništeni ili oštećeni u Pearl Harboru ionako su postupno gubili svoju ulogu jer su u službu već ulazili novi brzi bojni brodovi klasa North Carolina i South Dakota, a veći broj je bio u gradnji. Od nosača aviona Pacifičke flote Saratoga je u vrijeme napada na Pearl Harbor bio u San Diegu gdje je ukrcavao avione. Enterprise je bio u plovidbi prema Pearl Harboru i uputio je 6 lovaca Wildcat da slete na kopneni aerodrom pri čemu je jedan srušen od PZ obrane. Lexington je bio na putu za Midway gdje je trebao dostaviti mornaričke avione. Nakon napada na Pearl Harbor oba nosača dobila su zapovjed da pronađu i unište (search and destroy) japanske brodove, za koje se vjerovalo da se povlače u smjeru Jaluita na Marshallovim otocima. Međutim, japanska eskadra je plovila znatno dalje na sjeveru i nesmetano se povlačila prema Japanu.
Propust Japanaca da unište nosače aviona Pacifičke flote pokazati će se vrlo značajnim za dalje odvijanje ratnih operacija na Tihom oceanu. Poslije napada na Pearl Harbor admiral Kimmel je razriješen dužnosti zapovjednika Pacifičke flote. Privremeno ga je zamijenio viceadmiral William Pye, a od početka 1942. zapovjedništvo flote je preuzeo admiral Chester Nimitz. Također je smijenjen i zapovjednik kopnenih snaga na Havajima general Walter Short. Napadom na Pearl Harbor Japanci su sâmi sebi učinili medvjeđu uslugu jer su ujedinili američku naciju i jednim potezom pokopali izolacionizam koji je bio snažno prisutan u javnosti USA.
Predsjednik Franklin Roosevelt potpisuje deklaraciju o objavi rata Japanu:
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 22.06.19 12:30
Za vrijeme Rusko-japanskog rata (1904.-1905.), tokom plovidbe ruske Druge tihooceanske eskadre iz Baltika prema Dalekom Istoku, zbila se jedna epizoda o kojoj se relativno malo zna, a koja je zamalo izazvala rat između Rusije i Velike Britanije. Poznata je kao:
Incident kod Dogger Banka ili Halski incident (Dogger Bank incident, Incident of Hull)
Po naredbi cara Nikolaja II. ruska Baltička flota isplovila je u pomoć opsjednutoj tvrđavi Port Arthur na Dalekom Istoku. Formacija je preimenovana u Drugu tihooceansku eskadru (Вторая Тихоокеанская эскадра) pod zapovjedništvom viceadmirala Zinovija Rožestvenskog. Admiral je prije odlaska bio upozoren da bi ga putem mogli napasti japanski brodovi. Iako je teško zamislivo da bi Japanci poslali ratne brodove u Sjeverno More, kod Rusa je zavladala prava psihoza - svugdje su ''vidjeli'' minska polja, a zamalo su otvorili paljbu na jedan švedski teretni brod za kojeg su mislili da je japanski - pa su napregli oči na sve strane i držali prste na okidaču. Noću 22. listopada 1904. u zoni plićine (pješčanog spruda) Dogger Bank naišli su na skupinu britanskih ribarskih brodova. Nekome je palo na pamet da su to Japanci i da lansiraju torpeda - i onda je nastao kaos koji je osim tragičnih imao i komičnu stranu.
Sjeverno more i Dogger Bank (označen crvenom linijom):
Rusi su otvorili bjesomučnu paljbu, a kako su bili međusobno pomiješani i neosvijetljeni pucali su i jedni na druge. Neki brodovi javljali su da su pogođeni torpedima(!), a neki da su se na njih ukrcali Japanci(!). Naime, dio ruskih mornara navukao je pojaseve za spašavanje pa su se razlikovali od drugih, a ti drugi su ih smjesta prepoznali kao Japance. Nakon dvadesetak minuta gužva se smirila i Rusi su nastavili plovidbu. Međutim, u Britaniji je nastala prava uzbuna i ozbiljno se pomišljalo da se Rusiji objavi rat. Britanija je uputila Rusiji oštru notu tražeći odštetu i kaznu za admirala Rožestvenskog. Britanci su smjesta stavili u pokret 28 ratnih brodova, a njihove krstarice pratile su Drugu tihooceansku eskadru sve do obala Portugala. U incidentu su poginula trojica ribara i više ih je ranjeno, dok su na ruskim brodovima od takozvane ''prijateljske paljbe'' poginuli jedan mornar i jedan svećenik.
Britanci su se ne samo zgrozili nad ovim incidentom nego su se i propisno narugali Rusima, pa je londonski Times napisao: ''Gotovo je nezamislivo da ljudi koji sebe zovu pomorcima, ma koliko bili prestrašeni, mogu dvadeset minuta bombardirati flotu ribarskih brodova a da ne prepoznaju u što gađaju (It is almost inconceivable that any men calling themselves seamen, however frightened they might be, could spend twenty minutes bombarding a fleet of fishing boats without discovering the nature of their target.''). Rata ipak nije bilo jer su se obje strane suglasile da slučaj stave na raspravu pred međunarodnom komisijom u Haagu. Rusija je uputila ispriku i isplatila odštetu od 66.000 funti, a admiral Rožestvenski je oslobođen odgovornosti jer je zapovijedao obustavu paljbe čim bi primijetio da je cilj ribarski brod. Incident kod Dogger Banka ili Halski incident danas je školski primjer mirnog rješavanja sporova u međunarodnom pomorskom pravu.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 22.06.19 13:06
Plićini u Sjevernom moru, koja je spomenuta u prethodnoj objavi, izgleda da je bilo suđeno biti svjedokom gadne pucnjave na površini. U Prvom svjetskom ratu iznad nje se zbio jedan pomorski sukob poznat kao:
Bitka kod Dogger Banka 1915.
Početak Prvog svjetskog rata zatekao je u području Sjevernog mora dva velika protivnika - britansku Veliku flotu (Grand Fleet) i njemačku Flotu visokog mora (Hochseeflotte) s velikim brojem bojnih brodova, bojnih krstaša i manjih plovnih jedinica. Međusobni sukobi velikih bojnih jedinica su bili rijetki, a prvi od njih zbio se 24. siječnja 1915. godine u zoni plićine Dogger Bank. Nakon bitke u Helgolandskom zaljevu 28. kolovoza 1914. njemačka Hochseeflotte je ostala ''začepljena'' u svojim bazama i morem su vladali Britanci, koji su povremeno upućivali eskadru bojnih krstaša u Sjeverno more radi demonstracije snage i obeshrabrivanja Nijemaca da isplove. Da bi flota pokazala aktivnost zapovjednik njemačke ratne mornarice admiral Friedrich von Ingenohl uputio je eskadru bojnih krstaša viceadmirala Franza Hippera u napad na britansku obalu. Tako su 16. prosinca 1914. bojni krstaši bombardirali Scarborough, Hartlenpool i Whitby pri čemu je poginulo 108 civila dok ih je preko 500 ranjeno. Britanci su bili ogorčeni činjenicom da se njemačka flota šeće ispred obala i da Grand Fleet to nije u stanju spriječiti. Ipak, idući njemački pokušaj završio je drugačije. Dne 24. siječnja 1915. Hipper je isplovio u namjeri da napadne britansku ribarsku flotilu u zoni plićine Dogger Bank. U eskadri su bili bojni krstaši SMS Seydlitz, SMS Moltke i SMS Derfflinger, oklopni krstaš SMS Blücher, krstarice SMS Kolberg, SMS Stralsund, SMS Rostock i SMS Graudenz te 18 torpiljarki. Uvrštenje u eskadru oklopnog krstaša Blücher, koji je bio slabiji od bojnih krstaša i sporiji od ostatka eskadre, pokazati će se lošom odlukom.
Zapovjedni brod admirala Hippera bojni krstaš SMS Seydlitz:
Britanci su ovaj put brzo reagirali na pokret njemačkih brodova i iz Rosytha im je isplovila u susret eskadra bojnih krstaša pod zapovjedništvom viceadmirala Davida Beattyja. Također su u pokret stavljene lake snage iz Harwicha. Britanske snage činili su bojni krstaši HMS Lion, HMS Tiger, HMS Princess Royal, HMS New Zealand i HMS Indomitable, krstarice HMS Southampton, HMS Birmingham, HMS Lowesoft, HMS Nottingham, HMS Aurora, HMS Arethusa i HMS Undaunted, te 35 razarača.
Zapovjedni brod admirala Beattyja bojni krstaš HMS Lion:
Hipper je primijetio na obzorju dim britanske eskadre i pokušao se povući prema jugoistoku, međutim Britanci su bili brži - Nijemce je usporavao oklopni krstaš Blücher na začelju. U 8:52 h Lion je otvorio paljbu sa udaljenosti od 18.000 m, a ubrzo su uslijedili i ostali britanski bojni krstaši. Nijemci su odgovorili tek u 9:11 h jer su njihovi topovi imali manji domet. Britanci su koncentrirali paljbu na čelni i začelni njemački brod - Seydlitz i Blücher. U 9:43 h granata kalibra 340 mm sa Liona pogodila je barbetu krmene kule na Seydlitzu, a pogodak je izbacio iz borbe obje kule na krmi i izazvao požar barutnih punjenja. To je izgledalo tako opako da je jedan oficir na bojnom krstašu Moltke rekao drugima: - Dobro pogledajte Seydlitza jer ga više nećete vidjeti. - Srećom po Nijemce zamjenik zapovjednika Seydlitza je brzo reagirao i zapovijedio plavljenje municijskih komora, te spriječio sekundarnu eksploziju koja bi uništila brod. Nijemci su uzvratili u 10:18 h kada je Derflinger pogodio bojni krstaš Lion s više granata 305 mm. Ubrzo nakon toga jedna granata pogodila je prednju topovsku kulu na Lionu i prouzročila situaciju sličnu onoj na Seydlitzu - prijetnju eksplozije municijskih komora. Britanci su uspjeli na vrijeme ugasiti požar, ali se Lion nakon 16 primljenih pogodaka morao povući iz akcije.
U 10:30 h granata sa bojnog krstaša Princess Royal pogodila je oklopni krstaš Blücher i smanjila mu brzinu na 17 čvorova. Admiral Hipper je zbog oskudice municije morao donijeti odluku da napusti Blüchera i spasi ostatak eskadre. Beatty je zapovijedio progon, međutim zbog nesporazuma u signalizaciji britanski brodovi su se okupili oko Blüchera. Unatoč beznadnoj situaciji Blücher je pucao do kraja i uspio je dva puta pogoditi britanske bojne krstaše, te oštetiti razarač HMS Meteor. Pogođen s više od 50 granata Blücher se prevrnuo i potonuo u 13:13 h uz gubitak 792 člana posade.
Britanci su spasili i zarobili 234 njemačka mornara, a onda su prekinuli potragu za preživjelima zbog zračnog napada. Naime, nad bojištem se pojavio njemački cepelin LZ-28 i bombardirao britanske brodove malim bombama za žive ciljeve. Iako nije pričinjena nikakva šteta Britanci su napustili bojište.
Bitka je završena taktičkim porazom njemačke eskadre, nakon čega je admiral von Ingenohl smijenjen s dužnosti i za zapovjednika ratne mornarice imenovan je admiral Hugo von Pohl. Također je Kaiser Wilhelm II. zabranio da se kapitalni brodovi izlažu riziku i dopustio je da Hochseeflotte ponovo isplovi tek u bitku kod Jutlanda 1916. godine. Bitka je donijela određena iskustva i pouke. Bila je to prva bitka u povijesti gdje su brodovi pucali jedni na druge na velikim udaljenostima, pri čemu su veću točnost u gađanju pokazali Nijemci - pogodili su Lion 16 puta i Tiger 6 puta, dok su Britanci postigli samo 7 pogodaka na njemačkim bojnim krstašima. Također su Nijemci nakon bitke kod Dogger Banka poboljšali oklopnu zaštitu magazina s municijom i uveli sigurniju proceduru rukovanja eksplozivnim sredstvima na brodovima.
Stanko1 Podporučnik
JM JM PV BROJ POSTOVA: : 1885 ČLAN OD: : 2013-02-24 DOB : 75 Zagreb
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi 22.06.19 18:37
Prvi napad na japansko kopno - Doolittle Raid 1942.
Nakon japanskog napada na Pearl Harbor i ulaska USA u rat predsjednik Franklin Roosevelt je pozvao pripadnike Združenog generalštaba (The Joint Chiefs of Staff) i u razgovoru 21. prosinca 1941. zatražio od njih da nađu načina za bombardiranje Japana. To bi, kako je naglasio Roosevelt, učvrstilo moral u USA i opomenulo Japance da nisu neranjivi.
Tehničke teškoće su bile ogromne. Ni jedan bombarder USAAF nije imao dovoljni dolet iz raspoloživih baza do Japana, a napad sa nosača aviona bi bio prerizičan jer bi se brodovi morali približiti suviše blizu japanskom kopnu. I onda je mornarički kapetan Francis Law predložio neobično rješenje - korištenje bombardera USAAF sa nosača aviona. Ideja je prihvaćena i počela je priprema za akciju. Za početak je trebalo izabrati odgovarajući bombarder, a u obzir su uzeti North American B-25 Mitchell, Martin B-26 Marauder, Douglas B-18 Bolo i Douglas B-23 Dragon. Na kraju je odabran B-25 Mitchell.
Planiranje i vođenje operacije povjereno je potpukovniku Jamesu Doolittleu, poznatom civilnom avijatičaru koji se reaktivirao kao rezervni oficir USAAF 1940. godine.
Nakon odabira posada Doolittle je vodio treninge skraćenog uzlijetanja u zračnim bazama Eglin Field i Wagner Field na Floridi, nakon čega su avioni i posade prebačeni u McClellan Field u Kaliforniji radi potrebnih modifikacija na letjelicama. Sa aviona je poskidana sva suvišna oprema, uključivo repne mitraljeze, kako bi se smanjila težina i dobio prostor za dodatne spremnike goriva. Također su uklonjene supertajne nišanske sprave Norden i zamijenjene provizorijem koji je izradio jedan od avijatičara. Doolittle je također izradio plan napada. U početku je predložio da se avioni poslije napada spuste u Vladivostoku, što bi skratilo let za 600 nm, ali je ta mogućnost otpala jer se SSSR pridržavao pakta o nenapadanju s Japanom. Stoga je odlučeno da avioni uzlete na poziciji 450 nm od japanskog kopna i po okončanju napada spuste se u Kini, na teritoriju pod nadzorom Chiang Kai Sheka od koga je zatraženo da pripremi aerodrome za slijetanje. Od 16 bombardera koliko stane na palubu nosača 10 će bombardirati Tokyo, 2 Yokohamu i po jedan Nagoyu, Kobe, Osaku i pomorsku bazu Yokosuka. Svaki bombarder nositi će po četiri bombe od 225 kg. Napad će kasnije dobiti ime Doolittle Raid i Tokyo Raid. Pomorsku skupinu pod zapovjedništvom viceadmirala Williama Halseya činili su nosači aviona USS Hornet i USS Enterprise, krstarice USS Salt Lake City, USS Northampton, USS Vincennnes i USS Nashville, razarači USS Balch, USS Fanning, USS Benham, USS Ellet, USS Gwin, USS Meredith, USS Grayson i USS Monseen, te tankeri USS Cimarron i USS Sabine. Bombarderi B-25 ukrcani su na palubu nosača Hornet, dok su u hangarima zadržani lovci za eventualnu obranu eskadre nakon što bombarderi polete. Nosač Enterprise imao je potpunu borbenu zračnu skupinu za slučaj sukoba s japanskom mornaricom.
Posada bombardera broj 7 serijskog broja 40-2261 na palubi Horneta prije polijetanja - navigator poručnik Charles McClure, pilot poručnik Ted Lawson, ciljatelj bombi poručnik Robert Clever, kopilot poručnik Dean Davenport, mehaničar-strijelac narednik D.J. Thatcher:
Pomorska skupina isplovila je 2. travnja iz luke Alameda. U jutro 18. travnja, dok je eskadra bila udaljena još 650 nm od Japana, iznenada je susrela japanski patrolni brod Nittō Maru. Brod je odmah potopljen topovima krstarice Nashville, ali je stigao poslati radio-poruku o pojavi američkih brodova. Zapovjednik Horneta kapetan Marc Mitscher i potpukovnik Doolittle odlučili su da bombarderi odmah polete, iako su se nalazili 170 nm dalje nego je bilo planirano. To je značilo da će se u Kini morati spustiti po mraku. Iako ni jedan pilot nije imao nikakvog iskustva u polijetanju sa nosača aviona i unatoč vrlo lošem vremenu svih 16 aviona uspjelo je uzletjeti sa Horneta.
Kasnije je eskadra naišla i na druge japanske patrolne i ribarske brodove. Ovdje valja dodati jednu zanimljivost. U operaciji Doolittle Raid sudjelovao je i 17-godišnji mornar-torpedist Rod Steiger, kasnije slavni filmski glumac i dobitnik nagrade Oscar za glavnu ulogu u filmu In the Heat of the Night 1967. godine. U dokumentarnoj TV seriji Hell In The PacificSteiger je opisao epizodu potapanja japanskog ribarskog broda, koje je promatrao iz neposredne blizine. Na brodu je osim muškaraca bilo žena i djece, ali milosti nije bilo - prislušna služba je registrirala radio-poruku ''dva američka nosača aviona na poziciji…'' i brod je zasut topovskim granatama kalibra 40 mm. Nitko od posade i putnika nije preživio. Bombarderi su prema Japanu letjeli na vrlo maloj visini kako bi izbjegli preranu detekciju. Napad je postigao potpuno iznenađenje - primjerice u Tokyu je upravo završavala vježba PZ obrane i civilne zaštite, pa je stanovništvo mislilo da je riječ o japanskim avionima. Nakon početne zbunjenosti protuzračna artiljerija je otvorila paljbu pa je nekoliko bombardera oštećeno, ali ni jedan nije srušen. Strijelci na bombarderima srušili su tri japanska lovca. Poslije napada jedan B-25 se zbog manjka goriva uputio na teritorij SSSR i spustio u Vladivostoku gdje su avion i posada internirani, dok su se ostali uputili prema Kini. Jedan je prinudno sletio u more zbog gubitka goriva dok su posade ostalih bombardera iskočile iznad kineskog teritorija jer aerodromi nisu bili pripremljeni za slijetanje.
Obostrani gubici su bili relativno mali, a počinjena šteta kopnenim ciljevima tek simbolična. USAAF je izgubilo svih 16 bombardera, dok su većinu članova bombarderskih posada spasili Kinezi. Trojica avijatičara su poginula i 8 je zarobljeno. Od zarobljenih avijatičara trojicu su Japanci pogubili, jedan je umro od bolesti dok su četvorica preživjela rat. Japanci su imali oko 50 poginulih i oko 400 ranjenih, uključivo civile. Potopljeno im je 5 patrolnih i ribarskih brodova. Materijalna šteta koju su prouzročili zračni napadi bila je zanemariva, ali je psihološki učinak na obje strane bio golem - to je bio prvi američki udarac u glavu neprijatelja. Moral stanovništva i oružanih snaga USA, koji je nakon Pearl Harbora bio na niskom stupnju, osjetno je porastao na vijest o bombardiranju japanskog kopna. O napadu na Tokyo izvijestili su svi mediji.
Nisu izostale ni karikature - pacijent je okusio svoju vlastitu medicinu:
Na japanskoj strani zračni napad je izazvao pravo zaprepaštenje, pa i strah za sigurnost sâmog imperatora Hirohita. Japanci nisu nikako mogli dokučiti odakle su doletjeli bombarderi i zaključili su da bi polazna točka mogao biti atol Midway. Doolittle Raid je bio izravni povod odluci da se Midway okupira, a kako je taj pokušaj završio već je opisano u ovoj temi.
Doktor Živago voli ovaj upis
Sponsored content
Naslov komentara: Re: Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi