Istaknuti vojnici i vojne jedinice

Marinski rejderi, elita USMC - United States Marine Corps
 
Marinski rejderi (Marine raiders) su pripadnici jedinica za specijalne operacije, osnovanih u okviru Marinskog korpusa u Drugom svjetskom ratu. Jedinice su formirane početkom 1942. godine na zahtjev predsjednika Franklina Roosevelta da i USA imaju specijalne trupe nalik britanskim komandosima. Zapovjednik Marinskog korpusa general-major Thomas Holcomb bio je skeptičan prema takvoj ideji, ali je na zahtjev zapovjednika Pacifičke flote admirala Chestera Nimitza da se formiraju ''komando-jedinice'' za prepade na lako branjene otoke u rukama Japanaca formirao dva bataljona - 1st Raider Battalion je aktiviran 16. veljače/februara, a 2nd Raider Battalion 19. veljače 1942. U jesen 1942. formirana su još dva bataljona, a 1943. i dvije regimente rejdera.
 
Amblem marinskih rejdera u Drugom svjetskom ratu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvi bataljon marinskih rejdera pod zapovjedništvom potpukovnika Merritta Edsona sudjelovao je u iskrcavanju na otok Tulagi 7. kolovoza/augusta 1942., a zatim je premješten na Guadalcanal. Izveo je desantni prepad na otok Savo, a 8. rujna/septembra desantni prepad na japansko uporišteno u Tasimboku na Guadalcanalu. Japanska posada je dijelom pobijena i dijelom pobjegla u džunglu, dok su rejderi otkrili veliko skladište hrane, municije i drugih potreba, nekoliko artiljerijskih oružja i jaku kratkovalnu radio stanicu. Hranu su ponijeli, ostalo su uništili i vratili se morskim putem na američki mostobran. Po količini otkrivenih zaliha i zaplijenjenim japanskim dokumentima Amerikanci su shvatili da su na Guadalcanalu nove velike japanske snage i da neposredno predstoji novi napad na mostobran. Edsonovi rejderi raspoređeni su zajedno s oslabljenim padobranskim bataljonom na jedan greben na južnoj strani mostobrana, gdje su dočekali japanski napad noću 12. na 13. rujna. Bitka za takozvani Edsonov greben (Edson's Ridge), zvana još i bitkom za Krvavi greben (Bloody Ridge), trajala je dvije noći i jedan dan, a rejderi i padobranci su unatoč nepovoljnom odnosu snaga uspjeli odbiti sve japanske juriše i pobiti između 700 i 850 Japanaca. Edson je odlikovan Medaljom časti i unaprijeđen u čin pukovnika te je preuzeo zapovjedništvo nad 5. marinskom regimentom. Prvi bataljon marinskih rejdera evakuiran je sa Guadalcanala u listopadu 1942., a kasnije je sudjelovao u desantnim operacijama na otočju New Georgia.
 
Merritt Edson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Desantni prepad na Tasimboko:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Marinski rejderi na Edsonovom grebenu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Drugi bataljon marinskih rejdera pod zapovjedništvom potpukovnika Evansa Carlsona izveo je 17. kolovoza 1942. desantni prepad na otok Makin u arhipelagu Gilbert, a 4. studenog/novembra iskrcan je na Guadalcanal. Poslije američkog napada na japanske trupe na rtu Koli uslijedila je legendarna akcija poznata kao Carlsonova patrola (Carlson's patrol). Gotovo punih mjesec dana, od 6. studenog do 4. prosinca/decembra 1942., Drugi bataljon rejdera slijedio je kolonu japanskih vojnika kojima je zapovijedao pukovnik Toshinari Shōji za vrijeme njihovog povlačenja kroz džunglu od rta Koli do rijeke Matanikau. Rejderi su doslovce terorizirali kolonu i pobili 488 Japanaca, dok su sami izgubili 16 poginulih i 17 ranjenih. Velik broj Japanaca poumirao je od rana ili gladi. Na kraju je Shōji od prvobitnih 2.500 vojnika doveo do japanskih položaja zapadno od rijeke Matanikau samo 700-800 preživjelih.
 
Evans Carlson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Carlsonova patrola:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ukupno osam pripadnika marinskih rejdera primilo je u Drugom svjetskom ratu najviše odlikovanje za podvige u borbi, Medalju časti (Medal of Honor) - potpukovnici Merritt Edson i Justice Chambers, major Kenneth Bailey, poručnik Jack Lummus, narednici William Walsh i Clyde Thomason, kaplar Richard Bush i redov prve klase Henry Gurke.
Bataljoni rejdera su rasformirani 8. siječnja/januara 1944. jer se smatralo da više nema potrebe za njihovim izvorno zamišljenim misijama, a vojnici su uvršteni u redovite marinske jedinice.
Marinski rejderi su obnovljeni 2014. godine kada je utemeljena Marinska rejderska regimenta (Marine Raider Regiment) kao jedinica za specijalne operacije unutar Marinskog korpusa. Regimenta broji 1.512 pripadnika, a smještena je u bazi Camp Pendleton u Kaliforniji.
 
Amblem Marinske rejderske regimente:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Fenomenalno druže Stanko. Nikada do ovog tvog posta nisam čuo za marinske rejdere, elite marinaca za specijalne operacije.
Stvarno nevjerojatno!

Sovjetska 62. armija (8. gardijska armija)
 
Sovjetska 62. armija formirana je 28. svibnja/maja 1942. pod imenom 7. rezervna armija kao dio rezerve Vrhovne komande. Mjesec dana kasnije preimenovana je u 62. armiju. U vrijeme formiranja u sastavu armije bile su 33. gardijska, 147., 184., 192. i 196. pješadijska divizija, 121. tenkovska brigada, 6 samostalnih tenkovskih bataljona, 12 artiljerijskih pukova, 1 pontonirski bataljon i 4 diviziona oklopnih vlakova. Armija je 12. srpnja/jula 1942. uvrštena u sastav Staljingradskog fronta. Zapovjednik armije u to vrijeme bio je general-major Vladimir Kolpakči, a u sastavu armije bilo je 81.000 vojnika i 42 tenka. Zapovjedništvo nad armijom preuzeo je 3. kolovoza/augusta general-lajtnant Anton Lopatin.
 
Vladimir Kolpakči:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Anton Lopatin:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Armija je u srpnju i kolovozu sudjelovala u borbama u velikoj okuci Dona i branila prilaze Kalaču, pri čemu je pretrpjela velike gubitke. Nakon što su Nijemci prešli Don kod Vertjačija i izbili na Volgu sjeverno od Staljingrada 62. armija je 2. rujna/septembra zauzela položaje na liniji Rinok - Orlovka - Gumrak - Pesčanka i prepotčinjena je novoformiranom Jugoistočnom frontu. U to vrijeme u sastavu armije bile su 33., 35.gardijska , 87., 98., 112., 193., 196., 229., 244. i 315. pješadijska divizija, 23. tenkovski korpus, 20. protutenkovska brigada, 115. utvrđeni rajon.i 12 artiljerijskih i minobacačkih pukova. Divizije su to bile samo po imenu jer su u svom sastavu većinom imale 1.000-3.000 ljudi, a samo rijetke 6.000-8.000.
General Lopatin je izrazio sumnju da se Staljingrad može obraniti i 12. rujna zamijenio ga je general-lajtnant Vasilij Čujkov.
 
Vasilij Čujkov:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Čujkov je preuzeo zapovjedništvo upravo na dan kada su Nijemci počeli svoju prvu veliku ofenzivu u sâmom gradu Staljingradu snagama 3 divizije, s namjerom da zauzmu topografsku kotu 102 Mamajev kurgan, glavnu željezničku stanicu i pristanište na Volgi. Odmah je zatražio pojačanje i noću 13./14. rujna preko Volge je prebačeno 10.000 vojnika 13. gardijske divizije generala Aleksandra Rodimceva. Vojnici su sa obale iz hoda ulazili u borbu i odbacili Nijemce na polazne položaje. Tokom rujna, listopada i studenog u Staljingradu su vođene krvave borbe pri čemu su Nijemci zauzeli 90% grada, ali nisu uspjeli likvidirati dva preostala sovjetska mostobrana.
 
Dvije fotografije vojnika 62. armije u Staljingradu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapovjedno mjesto 62. armije tokom Staljingradske bitke:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Obje strane su u borbama trpjele velike gubitke i dopremale pojačanja i popunu. Na dan 1. studenog/novembra u sastavu 62. armije bile su 13. gardijska, 37. gardijska, 39. gardijska, 45., 95., 112., 138., 193., 284. i 308. pješadijska divizija, 42., 92., 115., 124., 149. i 160. pješadijska brigada, 84. tenkovska brigada, 2. motorizirana brigada, 115. utvrđeni rajon i 20 artiljerijskih i minobacačkih pukova. Na papiru to izgleda impresivna snaga, no većina jedinica je toliko iskrvarila da je spala na ispod 5% formacijskog sastava. Pojedine divizije su u roku od 24 sata od uvođenja u borbu bile svedene na nekoliko stotina vojnika. U svakom slučaju 62. armija podnijela je najveći teret Staljingradske bitke, najsmrtonosnijeg okršaja u vojnoj povijesti.
Mnogo je knjiga napisano o Staljingradskoj bici i njenim znanim i neznanim junacima. Među ličnostima najzaslužnijim za obranu grada osim Čujkova najčešće se spominje general Rodimcev i njegova 13. gardijska pješadijska divizija, što je točno ali je i nepravedno prema drugim jedinicama. Bilo je još divizija koje su, svaka u nekom trenutku, spasila Staljingrad od pada. Tako Čujkov u svojim memoarima posebno hvali padobrance 37. gardijske divizije, a maršal Žukov kao najistaknutije u obrani grada spominje 13. gardijsku diviziju Rodimceva, 95. diviziju generala Vasilija Gorišnog, 37. gardijsku diviziju generala Viktora Žoludjeva, 112. diviziju pukovnika Ivana Jermolkina, grupu generala Sergeja Gorohova, 138. diviziju pukovnika Ivana Ljudnikova i 84. tenkovsku brigadu pukovnika Belog.
 
Viktor Žoludjev:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Spomenik vojnicima 62. armije, Volgograd, Mamajev kurgan:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije Staljingradske bitke 62. armija je povučena u pozadinu na odmor i popunu, a 5. svibnja/maja 1943. preimenovana je u 8. gardijsku armiju. Ponovo je uvedena u borbu u srpnju 1943. u Donbasu, a zatim je sudjelovala u oslobađanju Ukrajine. U lipnju/junu 1944. uvrštena je u sastav 1. bjeloruskog fronta i sudjelovala u borbama u Poljskoj i Njemačkoj. Na izričiti zahtjev Staljina sudjelovala je u bici za Berlin, a upravo je njezin zapovjednik Čujkov primio kapitulaciju berlinskog garnizona od generala Helmutha Weidlinga.

Njemački Afrički korpus - Deusche Afrika Kor (DAK)
 
Jedna od najpoznatijih i najslavnijih operativnih jedinica u Drugom svjetskom ratu bio je Njemački Afrički korpus (Deusche Afrika Kor - DAK). Formiran je 11. siječnja/januara 1941. godine sa svrhom da učvrsti obranu libijske Tripolitanije pred britanskim snagama generala Archibalda Wavela koje su teško porazile Talijane u Egiptu i Cyrenaici. Korpus je zamišljen kao ''blokadna snaga'' koja će zaustaviti britansko napredovanje u Libiji, no ubrzo će demonstrirati svoju ofenzivnu moć. Za zapovjednika korpusa izvorno je imenovan general Hans von Funck, ali je Hitler osobno odbio imenovanje zbog njegove bliskosti sa nekadašnjim zapovjednikom kopene vojske generalom Wernerom von Fritschem. Za novog zapovjednika je 11. veljače/februara 1941. imenovan general-lajtnant Erwin Rommel.
 
Amblem DAK - Deutsche Afrika Kor:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U sastavu korpusa izvorno su bile 5. laka divizija (kasnije preformirana u 21. oklopnu diviziju) i 15. oklopna divizija. Naknadno je u sastav korpusa uvrštena 90. laka divizija, a u jesen 1942. godine 164. pješadijska divizija i padobranska brigada ''Ramcke''. U sastav DAK povremeno su uvrštavane i neke talijanske divizije.
U sastavu Deutsche Afrika Kor bile su:
- na dan 27. lipnja/juna 1941. - 5. laka i 15. oklopna divizija
- na dan 15. kolovoza/augusta 1941. - 15. i 21. oklopna divizija, 90. laka divizija, talijanska pješadijska divizija ''Savona''
- na dan 26. svibnja/maja 1942. - 15. i 21. oklopna divizija, 90. laka divizija
- na dan 23. listopada/oktobra 1942. - 15. i 21. oklopna divizija, 90. laka divizija, 164. pješadijska divizija, padobranska brigada ''Ramcke'', talijanska pješadijska divizija ''Giovani Fascisti''
Rommel je zapovijedao korpusom do 1.rujna/septembra 1941., a nakon njega stalni ili privremeni (zbog odlaska na novu dužnost, zarobljavanja ili ranjavanja prethodnika) zapovjednici su bili:
- Generalmajor Philipp Müller-Gebhard od 1. do 15. rujna 1941.
- General der Panzertruppe Ludwig Crüwell od 15. rujna 1941. do 9. ožujka/marta 1942.
- General der Panzertruppe Walther Nehring od 9. ožujka do 31. kolovoza 1942.
- Generalmajor Gustav von Vaerst od 31. kolovoza do 17. rujna 1942.
- General der Panzertruppe Wilhelm Ritter von Thoma od 17. rujna do 4. studenog/novembra 1942.
- Oberst Fritz Bayerlein od 4. do 16. studenog 1942.
- General der Panzertruppe Gustav Fehn od 16. studenog 1942. do 16. siječnja  1943.
- Oberst Kurt Freiherr von Liebenstein od 16. siječnja do 17. veljače 1943.
- Generalmajor Karl Bülowius od 17. do 20. veljače 1943.
- Generalleutnant Heinz Ziegler od 20. veljače do 5. ožujka 1943.
- General der Panzertruppe Hans Cramer od 5. ožujka do 12. svibnja 1943.
 
Erwin Rommel:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ludwig Crüwell:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Walther Nehring:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Wilhelm Ritter von Thoma:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iako je nominalno bio pod zapovjedništvom talijanskog guvernera Libije generala Itala Gariboldija nestrpljivi Rommel je odmah po dolasku u Afriku ispoljio ofenzivni duh i, premda slabiji u odnosu snaga, potjerao Britance natrag na egipatsku granicu i blokirao Tobruk. Tokom iduće dvije godine taj donedavno malo poznati general i kasnije feldmaršal predstavljati će noćnu moru za britanske vojnike i njihove zapovjednike. Kao zapovjednik Panzergruppe Afrika i Panzerarmee Afrika stići će na 90 km udaljenosti od Aleksandrije, ali će mu krajnji plijen - osvajanje Egipta i Sueskog kanala - biti uskraćen zbog nedovoljne opskrbe i nerazumijevanja strateške važnosti ovog prodora od strane visoke njemačke komande. Jezgru i udarnu pesnicu Rommelovih snaga činio je upravo Deusche Afrika Kor, čiji su se vojnici iskazali kao čvrsti ali i časni borci - afričko bojište je bilo jedino u Drugom svjetskom ratu gdje su borbe vođene na ''džentlmenski'' način uz poštivanje ženevske konvencije.
 
Njemački tenk PzKpfw IV kod Tobruka 1941. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vojnici Deusche Afrika Kor:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Deusche Afrika Kor okončao je svoje postojanje predajom u Tunisu u svibnju 1943. godine. Njegove divizije su završile u zarobljeništvu, ali su kasnije ponovo formirane - 15. oklopna divizija je preimenovana u 15. oklopno-grenadirsku diviziju i stacionirana na Siciliji, 21. oklopna divizija je ponovo formirana u Francuskoj, a 90. laka divizija kao 90. oklopno-grenadirska divizija u Italiji.

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE - LAV SA SOČE

Svetozar Borojević ( ili Boroević kako se sam potpisivao) rođen je 1856. godine u selu Umetić, u blizini Kostajnice, tada u Austro -Ugarskoj.
Osnovnu školu polazio je u Zrinu, a nakon osnovne škole sa navršenih devet godina života primljen je u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. godine.


Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Kisegu, ou završava 1872.godine i postaje kadet 52. pukovnije u Pečuhu. Od 1872. do 1974. pohađa pješačku vojnu školu u Liebenau kod Graza.

U čin poručnika promaknut je izvanredno 1875, a tri godine kasnije sudjeluje sa 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega dobiva odlikovanje Križ za vojne zasluge.

Već 1880. je promaknut u natporučnika, a 1884. u Beču završava ratnu školu, nakon čega je dodijeljen zapovjedništvu vojnog zbora/korpusa u Sarajevu gdje je promaknut u čin glavnostožernog satnika.

Od 1887. do 1891. predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892.

Nakon toga, dodijeljen je za glavara stožera 27. divizije u Košicama, gdje 1985. u činu sada već potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi.

Tijekom 1896. imenovan je zapovjednikom 3.bojne/bataljona 17. kranjske pješačke pukovnije, a 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. imenovan je glavarom stožera 8 vojnog zbora/armije u Pragu, da bi 1904. bio promaknut u čin general-bojnika/majora.

Od 1905. zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu, a iste godine stječe barunat "von bojna".

General-bojnik Borojević je 17.07.1907. imenovan zapovjednikom Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII domobranskog okružnog zapovjedništva, a već sljedeće godine je promaknut u podmaršala.

Od 1912. zapovjednik je 6.vojnog zbora/armije u Košicama, na kojem je položaju promaknut u čin generala pješaštva.

1914. sa navedenom jedinicom kreće u Galiciju, te je ondje kao zapovjednik 3.armije/zbora uspio ustaliti bojište prema Rusiji povrativši 10.10.1914. tvrđavu Przemysl, za što je dobio Velekriž Leopoldova reda sa radnom dekoracijom.

Godina 1915. presudna je za Borojevića i 1.svj.rat. Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj i započele su ratne operacije za koje ratno zapovjedništvo u Beču nje našlo boljeg zapovjednika od Svetozara Borojevića, koji je bio jedan od najboljih vojnih stručnjaka koje je Monarhija imala, a uz to je potjecao iz bivše Krajine. Osim toga, stanje na srpskom bojištu/fronti prisililo je zapovjedništvo da iskoristi Borojevićevo domoljublje i srpsku nacionalnost kako bi u ratnom stroju aktivirao i Srbe koji su bili poprilično pasivizirani.

Borojević je 27.05.1915. imenovan zapovjednikom 5.armije/zbora, te je svojom obrambenom strategijom uspio odbiti 11 talijanskih napada, što je obeshrabrilo protivnika, a ojačalo svijest 1. i 2. armije o mogućnosti uspješnog ratovanja sa Talijanima, te tada dobiva naziv " Lav sa Soče ", a njegovi vojnici su ga nazivali od milja " Naš Sveto", ali i čin feldmaršala i Zapovjedni križ vojničkog Reda Marije Terezije.

I Zagrebačko sveučilište ga je iste godine imenovalo počasnim doktorom znanosti. Zbog svojih ranije opisanih zasluga na talijanskoj fronti, biva proglašen počasnim građaninom Zagreba i Ljubljane

" Svaki vojnik sočanske fronte zaslužuje zlatnu kolajnu", bila je parola Svetozara Borojevića kada je hrabrio svoje vojnike.

Na fronti je ostao do kraja studenoga 1917., a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog kaotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske.

S dužnosti je odstupio u prosincu iste godine, te je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj državi Kraljevstvu SHS, ali je kao austrougarski časnik bio odbijen i povratak zabranjen, da bi mu s druge strane, zbog podnošenja navedenog zahtjeva, bila uskraćena i vojna mirovina.

Posljednjih godina života živi vrlo skromno jer mu je jedini izvor prihoda naknada koju su dobivali svi nositelji Vojničkog reda Marije Terezije.

Umire u Klagenfurtu 23.svibnja 1920, a pokopan je na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo I.
Svečanom pokopu nazočilo je više tisuća Borojevićevih bivših vojnika i starih veterana. Govor je na grobu održao potpukovnik Stevo Duić.

Feldmaršal Svetozar Borojević iznimna je ličnost naše vojne povijesti.
Naime, njegov besprijekoran život i ratovanje po tadašnjim vojnim pravilima nisu mu osigurali nikakav život nakon rata, te je kao gubitnik snosio sve posljedice koje su pobjednici provodili nad pobijeđenima, a nije našao nikakvo razumijevanje ni kod svojih sunarodnjaka, što je posebno razočaravajuće.

Bio je prvi i jedini nositelj čina feldmaršala u Austro-Ugarskoj koji nije bio plemićkog niti njemačkog podrijetla.

Feldmaršal Svetozar Borojević za ono sto su ucinili u Galiciji rusi bi ga obesili

Što konkretno? Osim toga, Rusa se ne bojim. Bojim se samo Boga!
Borojevic se borio protiv Talijana fenomenalnom obrambenom strategijom, uzmicao je samo kad je morao i to za par metara.
O tome su pisali mnogobrojni povjesničari/istoričari.

Doktor Živago (citat):

Što konkretno? Osim toga, Rusa se ne bojim. Bojim se samo Boga!
Borojevic se borio protiv Talijana fenomenalnom obrambenom strategijom, uzmicao je samo kad je morao i to za par metara.
O tome su pisali mnogobrojni povjesničari/istoričari.

Zlocina koje su pocinili nad ruskim stanovnistvom Galicije

Od kud Rusi u Galiciji?

Sta se ibretis, isli na godisnji.

VBČ (citat):

Od kud Rusi u Galiciji?

Galicija je danasnji zapadni deo Ukrajine

Austrougarska se raspala zbog Srba, Rusko carstvo se raspalo zbog Srba, Jugoslovenska monarhija se raspala zbog Srba, komunisticka Jugoslavija se raspala zbog Srba...jbt-e bas ih treba zaobilaziti u sirokom luku.

Brkakougar (citat):

Austrougarska se raspala zbog Srba, Rusko carstvo se raspalo zbog Srba, Jugoslovenska monarhija se raspala zbog Srba, komunisticka Jugoslavija se raspala zbog Srba...jbt-e bas ih treba zaobilaziti u sirokom luku.

Nemoj samo da se i EU raspane...

Brkakougar (citat):

Austrougarska se raspala zbog Srba, Rusko carstvo se raspalo zbog Srba, Jugoslovenska monarhija se raspala zbog Srba, komunisticka Jugoslavija se raspala zbog Srba...jbt-e bas ih treba zaobilaziti u sirokom luku.

Zaboravio si Pompidua i aferu Markovic. Zamalo da i Francuska pukne.

Sloba1 (citat):

Само у српској престоници Београду у центру града има споменик Цару Николају. Руси и не морају да му дижу споменик али су Срби морали јер је ушао у рат због Срба и узгубио и царство и главу.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Onda je Nikolaj Petrović dobro prošao. I on isto, ali je izgubio samo kraljevstvo i državu... A tek nedavno dobio spomenik u Crnoj Gori. Njegov unuk je naredio da se po svaku cijenu spriječi povratak "Cara junaka"u Crnu Goru...

Naše gore list jedan od heroja bitke za Guadalcanal
 
Michael Paige, rođen kao Mihajlo Pejić, odlikovan je Kongresnom medajom časti za akciju u Bici za Henderson Field
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Michael Paige (1918.-2003.), izvornog imena Mihajlo Pejić, rođen je u gradu Charleroi, Pennsylvania, u obitelji doseljenika srpskog porijekla iz istočne Hercegovine. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u McKeesportu, Pennsylvania, prijavio se kao dobrovoljac 1. rujna/septembra 1936. u USMC - United States Marine Corps u Baltimoreu, Maryland. Nakon završetka obuke služio je na bojnom brodu USS Wyoming, a zatim u bazi Cavite na Filipinima i u Kini. Godine 1940. vraćen je u USA gdje je služio na straži u vojnim bazama u Brooklynu i Philadelphiji, a zatim u Guantanamu na Kubi i Culebri u Puerto Ricu. U proljeće 1941. sudjelovao je u izgradnji marinskog regrutnog centra Camp Lejeune, North Carolina.
 
Bojni brod USS Wyoming:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon japanskog napada na Pearl Harbor Paige je kao pripadnik 7. marinske regimente 1. marinske divizije stigao u Apiu na otočju British Samoa. Regimenta je u rujnu/septembru 1942. iskrcana na otok Guadalcanal kao pojačanje američkim snagama.
Japanci su u nekoliko navrata pokušali likvidirati američki mostobran na Guadalcanalu. Nakon poraza u bitkama na rijeci Tenaru i na Edsonovom grebenu Japanci su isplanirali novu i, po njihovom očekivanju, odlučujuću bitku kojom će slomiti američku obranu i zauzeti aerodrom Henderson Field. Bitka za Henderson Field bila je najveća kopnena bitka u vrijeme šestomjesečne kampanje na Guadalcanalu, a vođena je od 23. do 26. listopada/oktobra 1942. i u njoj su Japanci pretrpjeli najteži poraz u čitavoj kampanji - izgubili su 2.200 do 3.000 mrtvih dok je na američkoj strani poginulo 61-86 vojnika.
 
Bitka za Henderson Field, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jedna od legendarnih epizoda Bitke za Henderson Field zbila je 26. listopada kada je 1.200 japanskih vojnika iz 124. regimente, kojom je zapovijedao pukovnik Akinosuke Oka, napala američke položaje istočno od rijeke Matanikau. Položaje je držao 2. bataljon 7. marinske regimente potpukovnika Hermana Hannekena. Glavni japanski napad bio je usmjeren na položaje čete F 2. bataljona pri čemu izginuli ili ranjeni svi pripadnici mitraljeskog odjeljenja osim narednika (platoon sergeant) Paigea. On je sâm pucao iz mitraljeza na japanske vojnike, a nakon što mu je oružje bilo onesposobljeno posluživao je preostale mitraljeze. Nakon što je japanski napad bio zaustavljen Paige je osobno poveo juriš koji je otjerao preostale Japance na polazne položaje. Za svoj podvig odlikovan je najvišim američkim odlikovanjem za podvige u ratu, Kongresnom medaljom časti, koju mu je uručio zapovjednik 1. marinske divizije general Aleander Vandegrift na svečanosti u Melbourneu, Australija, u siječnuj/januaru 1943. U međuvremenu je narednik Paige promaknut na Guadalcanalu u čin potporučnika.
 
Pukovnik Akinosuke Oka sa svojim štabnim oficirima:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Amblem 2. bataljona 7. marinske regimente:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapovjednik 1. marinske divizije general Alexander Vandegrift predaje Medalju časti potporučniku Paigeu u Melbourneu, Australija, siječanj/januar 1943:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kongresna medalja časti:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Paige je u rujnu/septembru 1943. promaknut u čin poručnika. Krajem godine je sudjelovao u napadu 1. marinske divizije na rt Gloucester na otoku New Britain, a u srpnju/julu 1944. vraćen je u USA gdje je služio u garnizonima Camp Lejeune i Camp Matthews. Početkom 1945. unaprijeđen je u čin kapetana. Aktivnu službu u USMC napustio je 1946. godine. U srpnju 1950. ponovo je pozvan u aktivnu službu zbog rata u Koreji i postavljen za oficira u obuci kandidata za podoficire. Zatim je služio u raznim jedinicama USMC i centrima za obuku, a službu je definitivno napustio krajem 1959. godine kao zamjenik zapovjednika U.S. Naval Station u San Diegu, California, u činu pukovnika. Paige je umro je 15. studenog/novembra 2003. u 86.godini od srčanog udara kao posljednji preživjeli nositelj Medalje časti iz kampanje na Guadalcanalu.
 
Michael Paige kao umirovljenik:
[You must be registered and logged in to see this image.]

BOSANSKI JUNACI & 18.VII.1915

Sovražniku kljubovalo 90 bosanskih junakov

Končno razvozlali napis na spominski plošči, ki so jo našli v Štmavru

Pred časom smo v našem dnevniku že pisali o spominski plošči, ki so jo med prvo svetovno vojno na pobočjih Sabotina postavili bosanski vojaki. Posvečena je bila prvemu pehotnemu polku iz Sarajeva, čigar vojaki so v prvih mesecih vojne zasedali položaje prav na Sabotinu.

Članek izpred nekaj let je prinašal vest, da je bila med odpadnim materialom na pokopališču v Štmavru najdena kar dobro ohranjena plošča (dolga 70 in široka 50 centimetrov) z napisom Bosanski junaci . V ploščo sta bila vklesana še datum izdelave (Sabotin, 18.VII.1915) in oznaka enote, ki jo je izdelala (11. komp. BH III/1, kar pomeni 11. stotnija BH, tretji bataljon, 1. bosanskega polka). Polk je imel naborniško mesto v Sarajevu. Bosanski vojaki so se torej znašli na naših tleh že dobra dva meseca po izbruhu vojne. Zasedli so položaje na goriškem obrambnem mostišču na desnem bregu Soče, ki je poleg Sabotina obsegalo še oslavske in pevmske griče ter Kalvarijo nad Podgoro. Kar pa to ploščo napravi edinstveno, je napis v arabski pisavi na njeni zgornji polovici. Najditelji in hranitelji plošče so dolgo let zaman iskali človeka ali institucijo, ki bi znala razbrati ta napis. Fotografijo plošče so že pred leti poslali v Irak, Sirijo in Saudovo Arabijo, a odgovor je bil vedno isti: pisava je arabska, napis pa je vklesan v nepoznanem jeziku. Kasneje se je izoblikovala domneva, da je jezik pravzaprav srbohrvaščina, pisana v arabskem črkopisu, ki je bil v veljavi v Bosni do leta 1915, po prvi vojni pa so ga ukinili. In še v tem primeru je šlo za pisavo, ki so jo obvladali le višji muslimanski verski duhovni in redki izobraženci. Kot rečeno pa je šlo le za domnevo, ki je ni potrdila nobena strokovna institucija.

Turški jezik, arabska pisava

Pred kratkim pa se je vendar zgodilo, da so po daljšem iskanju članov Društva soška fronta 1915-1917 iz Šempetra (v prvi vrsti Branka Šutile, Vinka Avsenaka in Renata Podbersiča) pri strokovnih krogih v Bosni našli ljudi, ki so znali prevesti skrivnostni napis. Iz prevoda izhaja, da je napis zapisan v turškem jeziku in v arabskih črkah, ki so jih do tedaj še uporabljali v Turčiji.

»Daima şöyle’ düşman bırakmadı 90 kişi, zikryab 1342 tarih,« piše na plošči, kar se v prevodu glasi: »Njih 90 (oz. 50 – napis ni najbolj čitljiv) junakov se je zoperstavilo sovražniku v letu 1342«. Muslimani imajo svoje štetje let, ki se začne z letom 622, ki označuje pobeg Mohameda iz Meke v Medino. Letnico 1342 bi torej lahko prevedli z našo 1915.

Z območja Bosne in Hercegovine so izhajali štirje avstro-ogrski pehotni polki:
* prvi polk, ki je naborno mesto imel v Sarajevu,
* drugi polk s sedežem v Banja Luki,
* tretji polk iz Tuzle in
* četrti polk z nabornim mestom v hercegovskem Mostarju.
Njihovi vojaki so veljali za elitne enote in so jih poveljstva uporabila, kjer je bilo najbolj »vroče«. Njihova oprema je bila enaka ali vsaj podobna opremi vseh ostalih pehotnih polkov avstro-ogrske vojske, razlikovalo jih je le pokrivalo. Vsi vojaki so nosili čepico s ščitnikom (kasneje tudi jeklene čelade), bošnjaški borci pa so na glavah imeli fes, v začetku rdeče barve, kasneje pa v sivi barvi uniforme. Rdeči fes je vzbujal strah pri sovražnikih, saj si v spopadu z Bošnjaki odšel z bojišča vselej tepen, živa barva pokrivala pa je obenem bila vidna tudi na daleč in je predstavljala kar dober cilj za ostrostrelce. Fotografija s skupino bosanskih vojakov sarajevskega polka je bila posneta ob nekdanji železniški postaji Štmaver na hrbtni strani Sabotina.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
     Skupina bosanskih vojakov sarajevskega polka je bila posneta ob nekdanji
                    železniški postaji Štmaver na hrbtni strani Sabotina
[You must be registered and logged in to see this image.]
                  "Bosanski junaci" je napis s plošče v Štmavru na Sabotinu