Poetski kutak

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dobriša Cesarić

Doktor Živago (citat):

Druže Slobo jel opet autobiografski.
Ako jest, onda si ti jedan veliki veliki romantik..a takvih je danas vrlo malo, premalo rekao bih!

Moje. Zavisi od inspiracije, ako je ima onda reči lete same, ako nema, onda nema ni stihova. Ja sam vrsta ljudi koja polako izumire, i jako teško se snalazim u današnjem svetu i običajima, ponašanjima da se tako izrazim.

Isti si kao i ja...meni jako nedostaju prošla vremena...mi izumiremo...

Sloba1 (citat):

Bilo je to doba iskrenih ljubavi
na klupicama parkova
širom zemlje, svi srećni,
duše pune...


[You must be registered and logged in to see this image.]

Sad je ljepše!

Ja nikad nisam bio neki poeta. 
Kao i većina srednjoškolaca pisao sam nekakve pjesmuljke o nekoj platonskoj ljubavi... pa onda neke stihove koje ni ja nisam razumio, a kamo li ostali.
Neke moje pjesme su čak i završile u školskom listu. Sjećam se da je profesorica HJ bila oduševljena, a ja nikad nisam shvatio zašto. 
Ipak, još se sjećam stihova koji su mi donijeli najveću slavu. 
Istina, nije to bilo ništa planetarno, ali sam pomoću njih "ulovio" djevojku za kojom je uzdisalo barem 90% učenika u đakovačkom SŠC-u. 
Ostavio sam joj papirić na klupi za vrijeme odmora, a neka njena frendica me vidjela i ocinkala.
Izgleda da sam je pogodio u žicu u tom trenu, rezultat je bio osmjeh i idući odmor je došla do mene i rekla mi da sam joj popravio dan. Pa smo završili na sladoledu, pa idući dan prošetali parkom nakon škole, pa sam joj onda pokazao Radio klub (radio-amaterske stanice) i zbunio je poznavanjem telegrafije koju je tada prvi puta čula...
Onda smo otkrili da sam ja bio odličan iz Povijesti, a ona imala ozbiljan problem - pa smo jedno vrijeme zajedno učili. Čak i kod nje. I tako je to potrajalo i bilo je lijepo. 
A i ja sam radi toga jedno vrijeme bio glavna faca u sšc-u i kod muških, a pogotovo kod ženskih stvorenja. Istina, imalo je to i onu drugu stranu, a to je da smo u svemu tome najviše bili prijatelji, a ne kao što su drugi mislili - zaljubljeni par. 
Ali nisam se žalio ni onda, a ni sada kad je to samo uspomena. 

A oni stihovi koje sam spomenuo su glasili:

Kad te vidim Tamara, 
uhvati me omara. 
Uhvati me, pa me drži
sve dok sunce prži. 

Eto, to je bio najveći domet mene kao stihoklepca, ali mi je vrijedio više nego da sam izdao knjigu pjesama.
Kad sam vidio da znam i mogu pisati pjesme, da sam dostigao vrhunac u tome, ostavio sam drugima da skupljaju mrvice, a ja se okrenuo drugim stvarima. 

Pozvan dati komentar na ovu pjesmu nije lako, jer pjesma govori o čemu drugom, no o životnom iskustvu čovjeka, i mudrosti koja se pretače upravo iz tog iskustva, kojeg bi čovjek, unatoč greškama, uvijek i iznova ponovio no, sam opus autorice Suzane Šimunović je predivan, beskrajan u opisivanju ljubavi i slavonskog kolorita.
Ukratko neponovljiv...


Laički rečeno, "Šišaj čovjeka koji nema uspomene"

Možda da razmislis o otvaranju teme..NOB poezija...nije obvezujuće...nego tako..samo razmišljam..bilo je tu dobrig pisaca...Desanka Maksimović, Nazor..Kovačić, Ćopić...

Doktor Živago (citat):

Možda da razmislis o otvaranju teme..NOB poezija...nije obvezujuće...nego tako..samo razmišljam..bilo je tu dobrig pisaca...Desanka Maksimović, Nazor..Kovačić, Ćopić...

Ideja nije loša, ali nemam baš puno materijala za ovu oblast trenutno, a ne znam da li bi odziv ostalih kolega imao interesovanja da prati temu.

Nemojte tu poeziju....druze Slobo bravo za zvezdicu.

Moja prabaka bila njegova rođaka...premlad je umro, jadan, bolestan i siromašan..čak i neshvaćen od bliže obitelji. Ponos i dika Slavonije!

Njega sam dugo godina greškom smatrao kao Josipa Kozarca. 
Slučajno sam jednom naišao na bilješku kako je gornja pjesma bila posvećena (ako se ne varam) Mariji Kozarac, njegovoj rođaci. 
Znači eto, još jedna pjesma kao što je (navodno) "Što se bore, misli moje", ili "Emina" (makar tu nema krvnog srodstva). Ti pjesnici su bili nesretne duše, kao i mi obični ljudi, samo to znaju pretočiti u stihove. 
Evo, i Sloba objavljuje neke svoje stihove na temu nesretne ljubavi...
Onda se i mi obični ljudi možemo pronaći u toj poeziji. Eh!!!

Drug Sloba je ovdje od svih drugova najbolji poeta..bez sumnje. On piše iz duše i iz srca..to je velika stvar.

U osnovnoj skoli sam pis'o pismene radove u stihovima, islo mi je od ruke.
U srednjoj sam otkrio taj mracni predmet zelje.
Kao (propali) student, skont'o sam da je jedan od puteva do tog predmeta i poezija. Poceo sam da pisem curama pjesme. 
Neke su pale na to, neke (vecina) nisu.
Moja zena jos uvijek cuva svesku mojih "sabranih djela" koje sam joj napisao za nekih sest godina zabavljanja. U braku, ni jednu.
Nije da se kurcim, ali moje su pjesme zauzimale citavu stranicu, metricki i zvucno se slagali stihovi. Uzor mi je bio Jesenjin.
Ono, idem kroz maglu, ti ostajes, pored mene prolaze nepoznata lica, krci mi stomak... toga kod mene nije bilo.
A za svoju dusu, vise volim poeziju tipa "opanak mi poderan na peti".

Što se mog umjeća tiče, to čuvam za kraj. 
Kad ja počnem objavljivati svoje pjesme i stihove, ova tema će uz burno odobravanje članova biti zatvorena. 
Ako nakon toga ja opet otvorim sličnu temu, uz još burnije odobravanje bit ću baniran dva puta po šest mjeseci, a čim napišem prvo slovo nakon tih kratkih godinu dana, bit ću definitivno izbačen sa foruma. 
Oni kojima nije jasan pojam konsenzus, shvatit će ga nakon što pročitaju moje stihove. 
Eto, nije da prijetim, ali shvatite me ozbiljno  

Citat :

bit ću baniran dva puta po šest mjeseci,

Negdje krajem sedamdesetih, jedan moj podalji i postariji rodjak je na crkvenom zboru otpjevao "stihove" ne bas popularne u to vrijeme. 
Osvojio je pocasno mjesto u plavo-bijelom "tristacu" i kao nagradu sest mjeseci odmora, "all inclusive", o trosku drzave u jednoj od tada poznatih destinacija.

Da, u pravu si - iako postoji i neka teorija kako je bio zaljubljen u neku svoju rođaku, pa je njoj pisao. 
Hvala ti na podsjećanju, jer sam baš jučer sa sinom pričao o toj pjesmi, rekao mu da je u pitanju dama iz suprotne dinastije, ali se nikako nisam mogao sjetiti imena. Znao sam da je neko poznato a neobično... Kleopatra.

Olovne i teške snove snivaju
oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju
kućice i toranj; sunce u ranama
mre i motri, kako mrke bivaju
vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu
tek se slute ceste, dok ne utonu
u daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem
šapće o životu mrakom gluhijem
kao da je samac usred svemira.

A.G. Matoš

Ljubav je poput magije...
Ja kažem: "Živim s tobom!"
Dajem život i srce...
Takvoj ljubavi nema kraja.

Dan i noć su sva tamna odijela
Duša se opet ponovno rastrgala
Nažalost, telefon je tih,
Srce mi kuca
Zakuha krv u venama - 
Ovo je samo naizgled ljubav...

Notturno

Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strašna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević

Samoća


Samoća je poput kiše,
U večeri iz mora se diže,
Iz ravnica pustih i dalekih stiže,
Ide u nebo, gdje je uvijek ima.


I tek sa neba pada po gradovima.

Pada prije nego je svjetlost izašla,
kad ulice se okreću spram zore,
i kad se tijela što nisu ništa našla,
Razočarano dijele puna mora,
I kada ljudi što od mržnje gore,
U postelji jednoj moraju da noće.

Tad dolaze valovi samoće...


Rilke

Čežnja

Utkala u jezero zrake rujna zora.
Kroz zvonjavu tetrijebi jecaju sa bora.

Plače negdje žuna, u duplji se krije.
Samo ja sam veseo - do plača mi nije.

Znam, u suton ćeš doći daleko od puta,
sješćemo uz naviljak pored stoga žuta.

Ko cvijet ću te skoliti poljupcima ludim,
bezumnom od radosti nikad se ne sudi.

Ti ćeš sama baciti bluzu razdragana,
odnijet ću te opijenu u žbunje do dana.

Neka plaču tetrijebi i neka romore,
grca čežnja vesela u rumeni zore.


Jesenjin

Ljubav, vjerujte mi, nije samo riječ,
Živi u mojoj duši
Iz osjećaja nježnosti, jednostavnosti,
srce gori na zemlji.

Ja

Čekaj me
Čekaj me, i ja ću sigurno doći
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge niko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka,
čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da zaboraviši da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj. I nemoj sesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubiti neće.
Nek kaže ko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Ko čekati ne zna, taj neće shvatiti
niti će znati drugi
da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znaćemo kako
preživeh vatru kletu — naprosto, ti si čekati znala
kao niko na svetu.


Konstantin Simonov (1941)
(pisano Valentini Serovoj)

MOJ ŽIVOT


Moj život stanuje u ljubavnom moru
i ljubav mi daje kruh svakodašnji.
Vječnost su oceani bez pravoga kraja
a život je trenutak koji ih spaja.


Moj život zove se ljubav
i u mene se ugnjezdila
čim sam se rodio.


Život čini svoje
i ima puno svojih pravila
ali nema uvijek milosti 
prema našim osjećanjima.


Ne štedi nikoga
već radi po svjim pravilima
 a naše je da se služimo njima

Vladimir Provči