Poetski kutak

Poezija iz pera poznatih (i manje poznatih) pjesnika:

JESENJIN

Pismo majci

Jesi l živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

S. S. Kranjčević

Moj dom

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim mûkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Sve cvjetno kopno ovo i veliko joj more
Posvećuje mi grud;
Ko zvijezda sam na kojoj tek njeni dusi zbore,
I... lutam kojekud.

Te kad mi jednom s dušom po svemiru se krene,
Zaorit ću ko grom:
O, gledajte ju divnu, vi zvijezde udivljene,
To moj je, moj je dom!

Miroslav Mika Antić

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znači živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

Boske, hajde ti nama iskreno priznaj, jesi li to iz poezije dobio par jedinica u školi pa si morao sve napamet naučiti tako da ni dan danas nisi zaboravio?!
PS. oprosti na malo šale

FOSIL (citat):

Boske, hajde ti nama iskreno priznaj, jesi li to iz poezije dobio par jedinica u školi pa si morao sve napamet naučiti tako da ni dan danas nisi zaboravio?!
PS. oprosti na malo šale

Ha,ha...na krivom si tragu. Volim poeziju odmalena a i literaturu općenito, samo što u ovim poznijim godinama puno manje čitam. Razloga je puno: nedostatak vremena, internet a pomalo i komotnost (iliti lijenost)...Inače sam iz tadašnjeg srpsko-hrvatskog/ hrvatsko-srpskog jezika imao najčešće peticu, samo sam na maturi u srednjoj školi malo zabrljao i dobio tricu. Zadana tema, nešto o liku i djelu druga Tita! Slobodni umjetnici ne vole zadane teme

OBIČNA PJESMA

Sve je neobično ako te volim,
vrtuljak što se okreće igračke i djeca.
Veče koje silazi spava u mojoj duši.
Znam, veče koje silazi, stepenice, vjetar,
sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
jer smrt se ne ponavlja, ni ti se ne ponavljaš u meni.
Sve je neobično ako te volim:
more skida i svlači svoje plašljivo tijelo,
zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.
Ja više nisam isti, slušajuć' glas
na nekoj samotnoj stanici dok me obilazi kiša
mijenjam te u sebi. Samo ruže što tonu.
Tjeskoba, obična pjesma, plači ponovo
dok svoje teške vjeđe zaboravljaš u snu
poput marame na licu koje bdije.
Sve je neobično ako te volim,
ako te volim. Zagledana u nebo
ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

Zvonimir Golob

Evo jos malo legendarnog Mike Antica........MOSTOVIU meni večeras jedna reka
razbija ogromna brda daleka,
muči se,
urliče,
razmiče klance
i kida svoje zelene lance
i rije kroz moje srce
i peče
i kroz oči mi kipi i teče.

U tebi večeras ista reka
čudno je meka.
Sva je od mleka.
I čas je srebrna.
I čas je plava.
U njoj se tišina odslikava.

Svako u sebi reke druge
pod istim mostovima sretne.

Zato su naše srece i tuge
uvek drugačije istovetne.

Pohvale za temu Boske...!

Hvala Aco! Nadam se da ima još poezijoljubaca na forumu. Samo naprijed drugovi, nije to sramota a ni nedostatak muškosti

Pero Zubac

MOSTARSKE KIŠE

U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
Jedne jeseni
Jao kad bih sada znao sa kim sada spava
Ne bi joj glava, ne bi joj glava
Jao kad bih znao ko je sada ljubi
Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
Jao kad bih znao ko to u meni bere
Kajsije još ne dozrele

Govorio sam joj
Ti si derište, ti si balavica
Sve sam joj govorio
I plakala je na moje ruke, na moje reči
Govorio sam joj
Ti si anđeo, ti si đavo
Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
A padale su svu noć neke modre kiše
Nad Mostarom

Nije bilo sunca, nije bilo ptica
Ničeg nije bilo
Pitala me je imam li brata,
Šta studiram
Jesam li Hrvat, volim li Rilkea
Sve me je pitala
Pitala me je da li bi mogao sa svakom
Tako sačuvaj Bože
Da li je volim tiho je pitala
A padale su nad Mostarom neke modre kiše
Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
Ali nije htela to da čini, nije htela
Ili nije smela, vrag bi je znao

Jesen je ta mrtva, jesen na oknima
Njene oči ptica, njena bedra srna
Imala je mladež, mladež je imala
Ne smem da kažem
Imala je mladež mali, ljubičasti
Ili mi se čini
Pitala me je da li sam Hrvat
Imam li devojku
Volim li Rilkea, sve me je pitala
A na oknu su ko Božićni zvončići moga detinjstva
Zvonile kapi
A noćna pesma tekla tihano niz donju mahalu
Ej, Sulejmana othranila majka

Ona je prostrla svoje godine po parketu
NJene su oči bile pune kao zrele breskve
NJene su dojke bile tople kao mali psići
Govorio sam joj da je glupava
Da se pravi važna
Svetlana, Svetlana
Znaš li ti da je atomski vek
De Gol, Gagarin i koještarije
Sve sam joj govorio
Ona je plakala, ona je plakala

Vodio sam je po kujundžiluku, po aščinicama
Svuda sam je vodio
U pećine je skrivao, na čardak nosio
Pod mostovima se igrali žmurke
Neretva žderbica
Pod starim mostom crnjanskog joj govorio
Što je divan, šaputala je, što je divan

Kolena joj crtao u vlažnom pesku
Smejala se tako vedro, tako nevino
Ko prvi ljiljani
U džamije je vodio
Karađoz beg mrtav, premrtav
Pod teškim turbetom
Na grob Šantićev cveće je odnela
Malo plakala kao i sve žene.

Josip Pupačić

MORE

I gledam more gdje se k meni penje
I slušam more dobro jutro veli
I ono sluša mene i ja mu šapćem
O dobro jutro more kažem tiho
Pa opet tiše ponovim mu pozdrav
A more sluša pa se smije
Pa šuti pa se smije pa se penje
I gledam more i gledam more zlato
I gledam more gdje se k meni penje
I dobro jutro kažem more zlato
I dobro jutro more more kaže
I zagrli me more oko vrata
I more i ja i ja s morem zlatom
Sjedimo skupa na žalu vrh brijega
I smijemo se i smijemo se moru

Matko Abramić

SPARINA

Baci me u more
Plutat ću sa smiješkom
Gledati zadnji zalazak sunca
Ohladit se u vrućini tropskih dana
Zvati upomoć na pučini
Glas promukao u slanoći postat će tih
Bespomoćno utopit ću se...
Svirat će mi moja zadnja lira

Vladimir Nazor

TITOV NAPRIJED

I Drug Tito jaše na čelu kolone
Uz usku stazu planinsku.
Visoko,
Na vrhu led. Krš, blato naokolo.
Dolje, u klancu, mutan potok šumi.
Oblaci tmasti vuku se po nebu,
A pramen magle kao div se diže
Iz šume jela, bukvi i omorika.
On jaše, sve to ne vidi, ne čuje.
Kamo ga miso prenjela? U kom svijetu živi?
Od čega je bora na čelu i grč oko tvrdih usta?
Al najednom je stao, trgnuo se.
Avet je pred njim, sva je od blata smrznuta,
Od snijega i mraza. Stoji, studen širi, i veli:
"Kud ćeš drzniče, ja vladam u toj planini.
Okreni se, gledaj te jadne momke koje ovud vodiš.
Oni su bosi, bijedno ljudsko meso.
Nevoljna krv, što moj je dah smrzava,
Kamo ih vodiš u patnju i u smrt?
Kipove od leda, napravit ću od vas.
I stajat ćete, kruti, nepomični,
U tami noćnoj i u svjetlu danjem.
Na ovim gorskim stazama, znamenje
Velje mi moći, ljudima opomena
Da čovjek ne smije preko nekih granica.
Okreni se, i vrati u nizine,
Da kosti griješ kod ognjišta svoga,
Pokoran i tih; - najveći je zakon Čovječji:
Živjet, ma i kako bilo!"
To avet reče, on očima bljesne
I vatru prospe iz plamenih zjenica;
Ošinu konja i neman pregazi,
Pa viknu s visa:
"NAPRIJED!"

Ova je sjajna, iz ranog djetinjstva:

Grigor Vitez

KAKO ŽIVI ANTUNTUN

U desetom selu
Živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.

On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.

Kad se jako smrači
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.

Da l' je jelo slano
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.

Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi
On zatvori prase.

Guske sijenom hrani
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.

Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
Živi Antuntun.

I ja se dobro sjećam Antuntuna Nije ni čudo, u osnovnoj smo morali ove pjesmice napamet učiti. Evo i jedne od mene iz tih vremena koju još uvijek znam naizust:

LJUTITO MEČE

Mesec obukao čizmice žute,
oblaci obukli plave kapute
pa cele noći nebom jezde.
Dole u šumi, jedno meče
zamišljeno, već treće veče,
gleda u zvezde.

Meče se ljuti već treći dan
što ga teraju u zimski san
i zamišljeno stalno ćuti.

Tata se ljuti, mama se ljuti
i svi mu vele:
- Otkad postoji med i pčele,
otkad postoji sunce i veče,
nismo videli takvo meče.

-"Šta ćeš da radiš - mama ga pita -
kad lišće sasvim, sasvim požuti
i sneg napada iznad rita?"
A meče ćuti.

-"Šta ćeš da radiš - baka mu veli -
kad svet od snega sasvim pobeli?"
Tata se ljuti, mama se ljuti,
a meče ćuti.

Odjednom meče ljutito reklo
šta ga je peklo:
-"Neću da spavam, neću i tačka.
Zašto ne spavaju zec i mačka?
I ptica iznad naših glava
zašto ne spava?"

A oda tiho, tiho reče:
-"Baš mi je krivo što sam meče."

Sad mama ćuti, i tata ćuti,
i svi su strašno zabrinuti.

Meče se ljuti:
-"Uzeću - kaže - trotinet,
idem međ' decu, među svet.
Neću da spavam. Neću i tačka!
što ne spavaju zec i mačka?"

Mesec obukao čizmice žute,
oblaci obukli plave kapute
pa cele noći nebom jezde.
A jedno meče već treće veče
Neće da spava. Gleda u zvezde.

Brana Crnčević

Druže desetaru Boske, čestitam na unapređenju! Evo i poklona za tebe. Pitao sam kćer, a ona ide u vrtić i jako voli pjesmice, koju da stavim za poklon, a ona mi je rekla ovu:

Gustav Krklec

LUDI DAN

Pijetao mi jutros reče,
- Kume dragi, dobro veče!
- Je li ovo san il' java?
S miševima mačka spava.
Krezub jarac puši lulu,
siv magarac svira frulu.
Za rep liju guska vuče,
šaran leti iznad kuće...
S torbom punom majmun stran,
čestita mi - ludi dan!

Darova je puna torba,
od bunike, u njoj čorba,
posoljene tu su šljive,
na roštilju lude gljive,
od trnjina šljivovica,
od kopriva gibanica,
od paprika med u zdjeli,
od kukolja hljebac bijeli...
Rep podvinu majmun tad,
- Pij i jedi - bit ćeš mlad!

Gledam jadan što se zbiva,
sjekira u vodi pliva!
Koza vijenac stavlja na se,
u pidžami zijeva prase,
potkovana žaba rza,
uz brijeg teče rijeka brza,
vjeverica pjesmu piše,
u maramu mjesec kiše...
- Jao ljudi, što je to?
U rog rođen duva vo!

Obratih te tad na pijetla,
- Obraza ti, rekoh svijetla,
kakve li su ovo stvari?
A meni će kokot stari:
- Gle, u Mudroj Knjizi piše:
"Čarolija nema više.
Tek istina jedna živa,
u ovoj se knjizi skriva,
da još ima ludu čar,
t r i d e s e t i f e b r u a r
za kog ne zna kalendar!"

Hvala na čestitkama i simpa pjesmici Nadam se da će ti kćerkicu držati ljubav prema poeziji i da će postati prava pjesnikinja.

MALA KAVANA

Mala kavana. Treperenje sunca
I stol u kutu za dvoje –
Pa ti me ljubiš, zbilja me ljubiš,
Drago, jedino moje?!

Mjesece ljubav je ù meni rasla,
Al nikom to ne htjedoh reći.
Bio sam sâm, ispijen od čežnja,
A tako blizu sreći.

Da l' mogo sam slutiti ovoga jutra,
Blijed još od probdite noći,
Da ću ti šaptati riječi,
Sanjanje u samoći?

I da ću tog jutra, što će se vječno
U riznici srca da zlati,
Naić na ruku toplu i spremnu
Da stisak mi dršćući vrati?

Dobriša Cesarić

evo jedna moja ali hoću iskrenu kritiku :
 
MOJA ISPOVIJED
 
U OVO SUMORNO JUTRO
TEŠKO MI JE DA RIJEČI PIŠEM
VRIJEME JE HLADNO I SUHO
TJERAM SEBE DA NORMALNO DIŠEM
 
JA NIKOME REĆI NE MOGU
ŠTO BOL MI ZADAJE U DUŠI
ISPOVIJED KAZAĆU BOGU
DA SE KULA OD KARATA RUŠI
 
TEŠKO JE ŽIVJETI TAKO
JER PATNJA U MENI DRIJEMA
SVI MISLE MENI JE LAKO
A SVJETLO JE NEGDJE
NA KRAJU TUNELA
 
PROĆI ĆU VJERUJEM LABIRINT SVOJ
I PROĆI ĆE OVO ČUDNO VRIJEME
IZLIJEČIT ĆU DUŠU I NJEN BOL
SKINUĆU SA SEBE TEŠKO BREME
 
I NEKA NIKADA SUZA U MOM OKU
OD TUGE VIŠE NE ZABLISTA
A JEDNA KLUPA U PARKU DUBOKU
OSTAĆE DRAGA VJEČITA BISTA

Goran Bare

MRŠAVI PAS

Ja sam mršavi pas
ostavljen od gospodara
poznam svakog od vas
moja sjećanja su bolna i stara

Svakoga dana ona navrati
da me kroz san vodi
tad počinjem u groznici drhtati
i novo prokletstvo se rodi

Bio sam vezan lancem od bola
svakoga dana lizao rane
a ona se pojavi ružna i gola
i sva bol tad mi stane

Ne želim više da pričam o sebi
ionako me nitko ne razumije
čuvaj se zato beštije ove
beštija se život zove

Ne traži me
iako želim da me nađeš
ne spašavaj me
iako želim da me spasiš


Pjesmu 'Mršavi pas' izvodi rock grupa 'Majke' iz Vinkovaca.

FOSIL (citat):

evo jedna moja ali hoću iskrenu kritiku:

 
 
FOSIL, nisam književni kritičar, ali LIJEPO...

Max Blitz (citat):

FOSIL (citat):

evo jedna moja ali hoću iskrenu kritiku:

FOSIL, nisam književni kritičar, ali LIJEPO...

 
Hvala u svakom slučaju, biće još koja!

A. Clayton, D. Evans, P.Hewson, L. Mullen

WITH OR WITHOUT YOU

See the stone set in your eyes
See the thorn twist in your side
I wait for you

Sleight of hand and twist of fate
On a bed of nails she makes me wait
And I wait without you

With or without you

Through the storm we reach the shore
You give it all but I want more
And I'm waiting for you

With or without you
I can't live
With or without you

And you give yourself away
And you give
And you give yourself away

My hands are tied
My body bruised, she's got me with
Nothing to win and
Nothing to left to lose

And you give youself away
And you give
And you give yourself away

With or without you
I can't live
With or without you


Pjesmu izvodi irska rock grupa U2

FOSIL, naravno da nitko od nas nije književni kritičar ali to nas ne spriječava da pjesmu "doživimo" na neki svoj način. Evo ja ću pokušati iskreno iznijeti moje utiske i način na koji me se pjesma dojmila. Prvo da ti čestitam na hrabrosti jer nije jednostavno svoju pjesmu pustiti u svijet i izložiti je svim mogućim rizicima. U trenutku kad pjesmu pustimo u svijet ona postaje potrošna roba izložena kritikama ali isto tako i pohvalama.
Moj prvi dojam nakon prvog čitanja je da imaš pjesničkog dara (vrlo često i ljudi bez pjesničkog dara pokušaju pisati poeziji). Naravno taj dar od Boga se mora brusiti i usavršavati. Pjesmu si naslovio sa "Moja ispovijed" ali ipak nisi do kraja otvorio dušu, ostalo je na naznakama da si doživio jedno veliko razočarenje (vjerojatno ljubavno na što asocira klupa u parku). Pjesma je protkana bolom ali i nadom u bolje sutra, nisi se predao.
A sada malo o tehnici pisanja. Poslije površnog, prvog čitanja stječe se dojam da je pjesma pisana u formi dvostruke, unakrsne rime ali brzo postaje očito da se toga nisi striktno držao. Prva strofa odstupa od toga u drugoj si ispoštovao normu. U trećoj nije ni rima a ni broj stihova ispoštovan itd.
U pjesništvu postoji puno normi i stilova pisanja; dvostruka, unakrsna rima, jednostavna rima, soneti, pisanje u osmercu, desetercu, dvanaestercu i naravno postoji slobodni stil koji je i najlakši. U slobodnom stilu pišeš kako hoćeš (bez rime, strofa ili bilo kojih drugih ograničenja) i tu se moraš osloniti samo na svoju maštu i poetičnost pa kako ispadne Naravno da se stilovi i norme mogu i kombinirati ali uvijek treba paziti da stihovi i drugi elementi čine estetsku cjelinu jer poezija je umjetnost a umjetnost živi od ljepote i snage izričaja.
Ako Pogledaš pjesmu ispod tebe od Gorana Bare onda ćeš vidjeti, u prve tri strofe, kako se piše u unakrsnoj, pravilnoj rimi.
Ah da...još da napomenem i da je ritam važan i u poeziji (a ne samo glazbi) i da si ga prilično dobro pogodio. Jedino bi možda u četvrtom stihu prve strofe bilo bolje napisati "tjeram se" umjesto "tjeram sebe"!
Puno uspjeha u pisanju i već sam znatiželjan kakva je sljedeća

PS:" kazaću" i "skinuću" nije po normi hrvatskog jezika (koji ti je, koliko primjećujem, materinjski), pravilno bi bilo "kazat ću" i "skinut ću"!

Boske, je li ti zarađuješ za život pišući ovakve kritike? Mislim da bi mogao...

Max Blitz (citat):

Boske, je li ti zarađuješ za život pišući ovakve kritike? Mislim da bi mogao...

Ha,ha...ma ni govora. Nisam siguran može li se od toga uopće živjeti. Poezija je jednostavno jedan od mojih hobija, to je nešto što je u meni. Nemam nikakvu izobrazbu u tom pravcu

MAŠTOVITA NOĆ

Gle! barut slovke sasuti u ponoć,
ko rujan plamsaj besne željeznice,
sagorjeti će noćas - o, Noć, o Noć! -
ostatak moje pozemljarske tmice;

evo sam spaljen u zublju kupine,
ja, Novi Čovjek, takmac Svetog Duha.
Vrcaju za mnom tla i domovine,
a loza moja biva luča suha.

Strahoto moje beskrajne lomače!
Izmakoše mi prirodna kraljevstva,
već nema zjene da me bratski plače,
u ruci štap je, u snu sveta ljestva.

Vidici zemlje pucaju pred čulom
sa razgaljenom napasnom svježinom
i evo tonem, utapam se u lom
samoga sebe sa divskom težinom.

Misli što zveče kao suho zlato,
sanja što sjaju ko najčišća srma;
o da se vrati Sveto Nepoznato!
na nužnoj lađi gostoprimna krma!

- S prozora tuđeg zurila je na me,
u mojem ognju, kamenita glava;
i dok ispijah medne dojke tame,
varala mene maštom molitava;

no moje Sutra čeka me na putu
gdje bi da kroči stopom gorostasnom:
i grozničavo vrebam tu minutu
zavjetovanu čistom Danu Jasnom.

Točite, svijetla vrela blagozvučna!
zvučite, vruci u zvonkoj ponoći!
da s mene spane ova mora mučna
i da se gluho okupam u noći.

Ja evo čekam zoru svoje Nade,
kad ću da kriknem svijetu Lična Prava.
Ja evo sanjam raskošne arkade
a dotle, mrtvi, blago tom što spava.

Blagoslovljeni dakle zdravi! Glupi!I
proslavljeni bez kičme, bez mozga!
Građani! Dripci! Bolničari tupi,
jer, gle, ja slušam kako svira rozga.

Sa slikom plesa usred šedrvana
moj danak evo blista se u mraku
ko carski biser rujnih đulistana
što Istok draga u jutarnjem haku;

bliješti kroz bdenje grimiz obećanja,
strasna se želja ćutanjem veliča.
O smrti noći! o dosado spanja!
razderat će vas buna moga kriča.

Lijepe su basne što u vrelom dahu
pjanost ih duha brokatno izvezla;
no još su žarča, u sunčanom strahu,
sva moja ljudska i božanska žezla,

svi snovi krvi i biserna plašta
između Crnih ili Žutih Mora;
sve što se ljubi; i sve što se mašta
dušom ljubavi i ljubavi pora.

Teci, o Noći! Sveta, budi gluha!
I struji mračno, i stremi duboko
u ponor moga izgubljenog uha,
i svladaj moje zapaljeno oko;

otkrij mi nove vedre pokrajine
na onu stranu jučerašnjih međa;
i ljubav stvari od kojih se gine,
što ne ču uho i ne vidje vjeđa.

Plamsaj crveno, a na mome mesu
izgori sitne dnevne nečistoće,
i daj mi vrati, u tom urnebesu,
oganj zanosa i zvijezdu samoće.

Tin Ujević

Boske (citat):

PS:" kazaću" i "skinuću" nije po normi hrvatskog jezika (koji ti je, koliko primjećujem, materinjski), pravilno bi bilo "kazat ću" i "skinut ću"!

Točno, ali se u načelu poezija ne mora striktno držati gramatike, dozvoljene su pjesničke slobode na tom polju. Kojim jezikom je npr. Krleža pisao?

Max Blitz (citat):

Boske (citat):

PS:" kazaću" i "skinuću" nije po normi hrvatskog jezika (koji ti je, koliko primjećujem, materinjski), pravilno bi bilo "kazat ću" i "skinut ću"!

Točno, ali se u načelu poezija ne mora striktno držati gramatike, dozvoljene su pjesničke slobode na tom polju. Kojim jezikom je npr. Krleža pisao?

Postoje izvjesne pjesničke slobode ali u načelu se treba držati pravopisa. Bezvezno je da u istoj pjesmi jednom stoji "izliječit ću" a jednom "skinuću"! Leksika je nešto sasvim drugo (kao recimo ubacivanje turcizama, preobličavanje riječi zbog rime ili naglašavanja pjesničkog izričaja).
Jezik je, vremenom, podložan promjenama i naravno da su književnici u ranijim vremenima pisali malo drugačije nego što nalaže današnji književni jezik. Krleža je, osim toga, bio pobornik jugoslavenstva i samim tim stapanja hrvatskog i spskog jezika u jedan jezik. Sukladno ovim svojim stavovima je i pisao. Čak je jedno vrijeme pisao i ekavicom (do Radićeva ubojstva mislim).

Boske (citat):

Postoje izvjesne pjesničke slobode ali u načelu se treba držati pravopisa. Bezvezno je da u istoj pjesmi jednom stoji "izliječit ću" a jednom "skinuću"!).

Da, to si u pravu, definitivno.

Evo i jedne hotentotske pjesme

PJESMA ZA SUNCEM ŠTO JE NESTALO IZA KIŠNIH OBLAKA

Vatra tamni, drvo postaje crno.
Plamen se gasi, nad nama je nesreća.
Bog odlazi u potragu za Suncem.
U ruci mu bliješti duga,
luk božanskog lovca.
Čuo je jadikovke svoje djece.
Prolazi Kumovskom slamom, skuplja zvijezde.
Brzim ih rukama gomila u košaru,
gomila ih brzim rukama,
poput žene što skuplja guštere
i gomila ih u svoj lonac, gomila ih
sve dok se lonac ne prelijeva gušterima,
sve dok se košara ne prelijeva svjetlom.


Hotentoti - domorodačko stanovništvo u jugozapadnim djelovima Afrike.

Dubravko Ivančan - evo neke njegove haiku pjesme


CVIJEĆE

Proljeće je... na livadi
kleči
sitno cvijeće.


PLAMEN

Sav u plamenu
visoko se diže
- list papira.


ZID

S visoka kata visi
zid
u noć.

Evo još haiku poezije, al prave, japanske


Listovi stabla
što jutros padoše - sa
sinoćnjom kišom.


O, perunike!
Mislite na putovanja
ljudi što vas gledaju!


Na tom se svijetu
sklanjamo kako znamo
od zimske kiše.


Ne zna mu se ni
za ime: Korov cvjeta
pored potoka.


Dodaj Mjesecu
ručku - dobit ćeš
dobru lepezu.


Hladna li vjetra!
Kroz rastrgan prozorski papir
Mjesec listopada.


Otpali cvijet
vratio se na granu?
- Ne, to je leptir!

Za one koji možda ne znaju što je haiku poezija. Nije baš moj omiljeni poetski pravac ali primjećujem da je ova vrsta poezije u zadnje vrijeme sve popularnija

Malo o haiku poeziji:
-------------------------
Haiku je trostih, stihovi imaju redom približno 5, 7 i 5 slogova.
Haiku bi trebao imati ukupno 12 do 20 slogova.

Haiku često sadrži riječ koja upućuje na godišnje doba u kojem je nastao.

Haiku je neposredni izraz pjesnikova doživljaja, pri ćemu nije sudjelovalo razmišljanje, zaključivanje, poučavanje i slično.

Haiku pjesnik uranja u predmet svoje pjesme i ne istice svoje “ja”

Tema haiku pjesme najčešće je priroda i covjek u njoj.
Ljubav u značenju erosa općenito nije predmet haiku poezije.

Da bi neki doživljaj bio zabilježen kao haiku, mora imati i svoju poetsku vrijednost kojom se izdiže iznad bilo kakvog doživljaja bez posebnog značenja.

Ljepota haiku poezije je u njegovoj istinitosti, neposrednosti i posebno u tome što je njime nešto, možda, već otprije poznato, doživljeno na nov način - čistije, jače, dublje.

Vrijeme u kojem se haiku događa je obično prezent - haiku je poezija “ovdje i sada”.

Haiku nije aforizam, nije poslovica, nije minijatura, nije “pjesmicak”.
Haiku ne smije biti kićen.
Haiku ne trpi rime jer je to prejako sredstvo koje bi prigušilo nijanse.
U pravilu, haiku nema naslov.

Boske (citat):

U pravilu, haiku nema naslov.

Tako je, pravi, japanski nema.

Haiku, zar je ti poezija??, ili detreministički kaos!!!

Haiku je vrhunska poezija bez nepotrebnog razvodnjavanja i mudrovanja. Cista esencija.

PJESMA KIPA

Tko je taj,koji me ljubi toliko,
Da za moj će život svoj život ugasit?
Ako se tko iz ljubavi same
U moru utopi za me,
U život iz kamena mene će spasit.

Ja žudim,da tijelom poteče mi krv,
Jer kamen je samo kamen.
Ja čekam i čeznem u hladnoj samoći.
Zar ne može nitko smjelosti smoći,
Da život mi vrati i plamen?

A kad mi tko život jedanputa vrati,
Što zamamno sja se i zlati,
Onda ću plakat,
Plakat ću sama,
Što nisam više kip od kamna;
Jer šta će mi krv,što vri poput vina,
Kad ne mogu dozvat iz morskih dubina
Svog ljubljenog,jedinog moga.

Reiner Marija Rilke

gayvojnik (citat):

Haiku je vrhunska poezija bez nepotrebnog razvodnjavanja i mudrovanja. Cista esencija.

Drago mi je da ti se sviđa, evo onda još malo

Eto proljeća.
Bezimeni brežuljak
u jutarnjoj sumaglici.


Proljetna kiša.
Uz osinjak voda s krova
što prokišnjava.


"Dosadna djeca" -
onome tko to veli
cvijet ne cvjeta.


Na ječmenoj riži
smršala od ljubavi
gospođa mačka.


Hej leptiriću,
Probudi se, probudi -
budimo drugovi.


Kad pirne vjetrić
leptirić se premješta
na stablu vrbe.


Polje repice -
k'o da gleda cvjetove
maleni vrapčić.


Prastari ribnjak...
jedna žaba uskoči:
- zvuk vode.


Usred bresaka
što povod su cvatu -
procvala trešnja.


U mirisu cvijeta šljive
granulo je Sunce
na brdskom puteljku.

Sad sasvim nešto drugačije. Inače volim tekstove meni nekih dragih pjesama koje inače slušamo, i pročitati kao poeziju. Stvar dobije još jednu, dodatnu dimenziju...

AC/DC

HIGHWAY TO HELL

Living easy, living free
Season ticket on a one-way ride
Asking nothing, leave me be
Taking everything in my stride
Don't need reason, don't need rhyme
Ain't nothing I would reather do
Going down, party time
My friends are gonna be there too
I'm on the highway to hell
No stop signs, speed limit
Nobody's gonna slow me down
Like a weel, gonna spin in
Nobody's gonna mess me round
Hey Satan, payed my dues
Playing in a rocking band
Hey Momma, look at me
I'm on my way to the promised land
I'm on the highway to hell
(Don't stop me)
And I'm going down, all the way down
I'm on the highway to hell

Boske zahvaljujem na iskrenosti svega što si gore napisao.Otvorio si mi oči u pogledu nekih stavki koje sam možda pogrešno napisao tj pogrešno se izrazio ali  to se dogodilo iz razloga što je tekst napisan u momentu inspiracije i nije bilo prekida,znači što mi je u tom momentu palo na um to sam i napisao a zbog samog osjećaja koji se tada zadesio u meni nisam htio bilo što da mijenjam jer onda to ne bi bilo autentično bar za mene jer bih onda pokvario svoj prvi dojam onoga što sam napisao.Možda bi čitateljima to djelovalo malo sređenije i ukusnije sročeno ali cilj mi je bio da to bude iz prve ruke bez prerađivanja i sa momentalnom emocijom i osjećajem. Pozdrav Forumaši ma gdje bili!

Fosil nije ništa neobično da pjesnici svoje pjesme malo dotjeraju i u sitnicama izmjene, naravno bit pjesme treba sačuvati. Bilo je poznatih pjesnika koji su na jednoj pjesmi mjesecima radili i dotjerivali je tako dugo dok sami nisu bili zadovoljni. Ja držim da je to pretjerano ali sigurno nije loše napisanu pjesmu dva puta pročitati, zatim noć prespavati i možda još dva puta pročitati jer onda se najčešće uoče neke sitnice koje se mogu ispraviti i malo "izglancati" pjesmu.
Ne odustaji i samo dalje piši. Vidjećeš da ćeš od pjesme do pjesme biti sve bolji!

UTJEHA KOSE

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

A. G. Matoš

FOSIL (citat):

FOSIL (citat):

evo jedna moja ali hoću iskrenu kritiku :


FOSIL, nisam književni kritičar, ali LIJEPO...

Hvala u svakom slučaju,biće još koja !

Zdravo Fosil, ja se već pobojao da ćeš odustati jer te Boske previše iskritizirao... Čekamo još tvojih pjesama... al' polako, ima vremena, kad ti budeš spreman. Usput, postavio sam ti jedno pitanjce na temi 'kuhinja - oficiri i vojska', pa te molim za komentar.

VOŽNJA


Vozimo se. Pokraj puta
razasuta
sela leže.
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, beže.

Vrh potoka i šipraga
topla, blaga
večer pada.
Vozimo se. Sanja cveće;
miris sleće
sa livada.

Gle, seoske kuće bele
kao strele
tek prolete.
Pored puta stabla vita,
šiblje, žita,
lete, lete.

Gle, počinju i svetlaci,
lete znaci,
da se pale,
i iz magle trepte sive
kao zive
zvezde male.

Po beskrajno nežnom, mekom
i dalekom
nebu plavu
nasmejani mesec bludi,
što na ljudi
liči glavu.

Vozimo se. Pokraj puta
razasuta,
sela leže
Ko potoci posle bure
konji jure,
lete, beže.

Desanka Maksimović

Miroslav Krleža

JESENJA PJESMA

Nepoznat Netko donio je Jesen
u Sjevernu Sobu.
O, sada,
kad sve je boja, berba i miris vina,
i kad se čuje pjesma Stvari i Živina,
i kad mrtvaci viču od čežnje u grobu,
Nepoznat Netko donio je Jesen
na srebrnom pladnju
u sobu:
grožđe i kruške, jabuke i smokve.

A vani se puše sunčanog soka lokve,
i čuje se kroz prozor
gdje u svili dana
pjeva neka žena,

I cvrkuću ptice.

Drago Gervais

TRI NONICE

Tri nonice stare
prid kućun su stale
i kritikale.
I Katu, i Pepu, i Jelu,
i Toncu debelu.
Jedna da j' takova,
druga onakova,
jedna bi se rad ženit,
druga se zna lenit,
treća sve zafraja
četrta da ne vaja.
A svet da se j' pokvaril,
i prvo da j' boji bil.
Tri nonice stare
su kritikale
od osme do polna.
A kad je polne zvonilo,
jednoj je doma poć bilo.
Su dve ustale,
i nju kritikale.

BOSNA

Bosna je zemlja prepuna čari,
Trepeta šuma i bljeska vode,
Brda joj kite gradovi stari,
Nad njima sinji oblaci brode.
Čini se, to je začaran kraj
Kroz koji vilu progoni zmaj.

Duboke gore svečano ćute
U mirnoj sjenci bez ljudskog zova,
Tu medo tapa niz tajne pute,
A obnoć huče premudra sova.
Na proplancima, sve ti se čini,
Igraju vile na mjesečini.

A vjeverice – uz trku mnogu -
repova trista, hiljadu nogu!-
Na glavu Bosnu staviti mogu.

I duh rudarski s punom paradom:
S pijukom, lampom i dugom bradom,
U kristal kucka, kamenje para,
Kroz Bosnu traži rudišta stara,
Pod zemljom brdo gvozdeno buši,
Uz vreli izvor obojke suši.

U gori stijena trepti k’o živa,
Niz nju se voda studena sliva,
Biserom gori najmanja kap.
A već u klancu, blještav k’o srma,
Potok se ruši s kamena strma
I pravi prvi pjenušav slap.

Na kraju – gledaj – rijeka se vije,
Matica brza sredinom bije…
pospana Sava.

Branko Ćopić

Lijepo i osjećajno Bojniče, samo nastavi! Već se radujemo novim djelima