Poetski kutak

Čamac


Noćna tišina svud se krili,
I prepun sjete topli mir,
Negdje tek stari klavir cvili
I zrakom luta netopir,
Pa buni sjetu - topli mir.

Srebrenom vodom dalje pliva
pun mjesečine čamac sam,
Kao da nojca u njem sniva,
Gdje čudan modar gori plam,
Lagano plovi čamac sam.

Šuteći pokraj žala stojim...
O, hoće l* ikad narag doć
Vozeći Sreću?...Ja se bojim
Da čarna će ga zavest noć
I nikad više neće doć...


A.B.Šimić

Ne daj se, Ines.
ne daj se godinama, moja Ines,
drugačijim pokretima i navikama,
jer još ti je soba topla;
prijatan raspored i rijetki predmeti.

Imala si više ukusa od mene.
Tvoja soba - divota - gazdarica ti je u bolnici..

Uvijek si se razlikovala
Po boji papira svojih pisama, po poklonima,
pratila me sljedećeg jutra oko devet do stanice.

I ruši se zeleni autobus
tjeran jesenjim vjetrom, kao list,
niz jednu beogradsku padinu.

U večernjem sam odijelu i
opkoljen pogledima


Ne daj se, mladosti moja,
ne daj se, Ines.


Arsen Dedić


Meni je ovo jedna od najdražih pjesama uopće, a osobito mi je draga interpretacija Rade Šerbedžije,
mojeg Vinkovčanina, koji je živio i odrastao i prve korake na kazališnim daskama napravio  u Vinkovcima...a danas...danas svi znamo gdje je...i što je sve dobra učinio.
Hvala Ti Rade!

Elegija


Veselje bujno razvejanih leta
sad ko pijanstva čemer duši smeta;
A tuga prošlih dana, slično vinu,
sve jača je što dublje dani plinu.

I nose puno umora i žali
budućnost uznemireni vali.
Al nije smrt što i srce moli,
već život, radi misli, radi boli.

Ja znam da opet bit će naslađenja
da harmonija moj će sudrug biti,
da ću nad bajkom suze liti,
i možda će na smiraj dana tajni
da pošlje ljubav osmeh oproštajni.


Alelaksandar Puškin

Ljubav čini čuda sa srcima
I zapali vatrene oči
Ukazujući kratak, prekratak put do sreće
I otkrivanje prav suštine života.

Općenito, Rade ima fenomenalne interpretacije pjesama. Ima glas i dikciju. 
A da ne ostane samo na našim riječima, evo i zvuka... 

Ja imam upravo tu njegovu ploču koju sam dobio za rođendan od pok.roditelja. Ma Rade je neponovljiv...

Procvjetalo


Procvjetalo
Propjevalo
Zablistalo
Proljeće
Sunce razdragano
Zlatno
Mirisom zamirisali
Mirisni cvjetovi
Rumeni 
Bijeli
Vesnini leptiri
Sutrašnji plodovi
Demetrini
Grlim te sunce
Proljeće
Mladosti
Rađanje rodova novih
Zagrljaja
Maslačka žutog
Suncem
Ocem i bratom
Njegovim
Vrelim


Vanja Radauš ( vinkovački pjesnik)

Svitanje iznad njiva


U očima predjutarja
samotni šumor šikarja
sa obala.

Mrmore vode nabujale
u kružnom plesu virja,
mrmore vode u san
još neprobuđenih ptica.

Ravnica. Osamljen zdenac. U daljini šume.
Silazi noć u zdenčeve dubine
da ulovi posljednji bljesak zvijezda.

Mrmore vode u san
još neprobuđenih ptica.


Đuro Šnajder

Jesenska


sve riječi
mirišu na voće
u kojem
zriju
samoće
i ljubav tiha u mraku
i zvuci se roje u zraku

igra je sunca i žena
stabala i sjena
tu
negdje
je
srce
hljeba
himna
ravnice i neba


Dionizije Švagelj

Memento


Zastala suza u oku
Na grobovima
Dva divna brata;
Što bi još srce
Moglo reći.

Kapnula suza
Na tužne istine rata...
Gdje su mi
riječi?

Dokle će suza teći?
Tko ranu da izliječi?


Ivan Vargaš

Jablani uz cestu

Vjetar im češlja zelene kose,
zelene ruke u nebo nose.

Mjesecu šapću, kad otkriva lica
i smiju se suncu iznad oranica.

Vesele se curi, kad sjedi u hladu,
zaštićuju momka, kad je grli mladu.

Dozivaju tebe krikom čežnje moje
i cestom bi pošli - al nemoćni stoje.


Ivo Fici

Zašto smo danas ptice zavoljeli


Miri Mađeru


Zašto smo danas ptice zavoljeli,
kada ih nema na granama?
Zašto bi do zvijezda ići htjeli,
a ruke nam mirišu po kavanama?

Zašto smo nekad slični oblaku, 
a s djevojkom nas združi želja nova?
Zašto smo nekad rumeni u mraku,
a pred nama, slutimo, nema snova?


Vladimir Rem

Odakle dopire


Odakle dopire glas tuge
I zove na uzbunu
Moje srce.

Vremena su pregazila moju mladost
I sjetu mi samo ostavila.

Na moje dlanove nikada ne liježe
Voljena žena.

Iz toga pravca dopire glas tuge
I zove na uzbunu 

Moje srce.

Hinko Zlomislić

U mračnoj škatuljici prebivam


U mračnoj škatuljici prebivam
nigdje ne izlazi nikoga ne diram

ništa ne činim i ništa me se ne tiče
ono što je unutra nije vani

važi i obrnuto zna se
ali kako i gdje umrijeti

ne zna se

još nisam mrtav
na meni ne leži trava.


Vladimir Reinhofer

Grad na Bosutu

Uska stazica. Bosut. Bagremovi. Šljive.
Željezne ćuprije saneni modrikasti luk.
Zvijezde u košari svoda. Blagi večernji muk.
Krnjaš Kozarca Josipa i Ive.

Sokak u tami. Lišće u snu. U granju male kuće.
Zamišljen, nujan, stupam kroz večernji hlađ.
Htio ili ne htio, u meni nešto šapuće
da sam od djetinjstva vezan za taj grad.

Tu su Lenije tihe, drvena panonska cesta
kraj koje su jablani straža nekad bili...
Tu su starci s lulama, čuje se govor mazni,
da sam od djetinjstva vezan za taj grad.

Noć budi davna lica u okrilju tmine.
Dah prolaznosti struji. Titraju sjene.
Sav sam u svemu tome što trepti pod slapom mjesečine,
i sve je - dio mene.


Iva Balentović

Pjesma za Lenije


Dozivi davnih ptica
u suton. Sve jesenije.
Sjećanje na Bosut. Na Lenije.

Bijahu dani
tkani od obećanja
Srce, u sreći, Vinkovce sanja!

A vrijeme jezdi
na gluhoj zvijezdi. I život piše.

O, dječače tužni - sni te prevariše!
Djetinjstva trube.
Sve tiše. sve usamljenije.
I jeka daleka - Lenije.

Cibalae


Bio ti Bosut ili starina Lenije
onako širok u stasu, onako rumen od birtija
bio ti izgoreni dimnjak djetinjstva, bomba rata

Ti si bio i bio
COLONIA AURELIA CIBALAE
triju krvavih rimskih careva
sura imovna općina i Reljkovićev zuj žica
danas silos kukuruznika
i raskrsnica.

Ah, kako mire jabuke iz modernog voćnjaka
da li si ti Krnjaš ili visokokatnica
u trupu jednog spomenika, smiren i tih
majka poljoprivredna oranica - 

Čudan si ti, grade
nisi ni pjesma ni propalica
i u meni ima nešto od tvog starog poprsja
i slavonskog lica.


Miroslav Slavko Mađer

U ljetne večeri postaju mreže moga djeda srebrne


Djede,
idućeg ljeta
kad kose tvoje još više posijede
i ruka otvrdne kao kora
doći ću
da zajedno bacimo mreže.
Bit će noć,
Kroz mrak će ciganska kola putovati.
I mjesec pun.
Kljun
tvoje barke parat će Savu. Zvijezde će mirovati.
Djede,
onda će i tvoje mreže biti srebrne
i ruka mlada.
I zaboravit ćeš da si siromah,
da imaš kuću od čerpića, staje bez konja i krava,
vinograd bez grožđa
i na kraju sela devet jutara bara.


Miroslav Mađer

Balada iz Predgrađa

Ilije na uglu petrolejska lampa
svijetlost crvenkastožutu
na debelo blato kraj staroga plota
i dvije, tri cigle na putu.

I uvijek ista sirotinja uđe
u njezinu svjetlost iz mraka,
 i s licem na kojem su obično brige
pređe je u par koraka.

A jedne večeri nekoga nema,
a moro bi proć;
i lampa gori,
i gori u magli,
i već je noć.

I nema ga sutra, ni prekosutra ne,
i vele da bolestan leži,
i nema ga mjesec, i nema ga dva,
i zima je već,
i sniježi.

A prolaze kao i dosad ljudi,
i maj već miriše -
a njega nema, i nema, i nema,
i nema ga više.


Dobriša Cesarić

Ponor sreće


Drhti srce, raduje se trenu,
dahom zime obzorje se dira.
Sama ruka za pogledom krenu.
Put sreće se noćas lako bira...
Tu si, došla, da sve lakše bude;
Da se srce zanosom preplavi;
Slutnjom pjeni dašak misli lude.
Još se njišu uvojci garavi...

Nedostaješ


Sjećanjem se provlačiš kroz vene,
dirneš srce, sjenom čežnje sliješ.
Toplim dahom spustiš se do mene,
tu ostaneš da se vidu skriješ...
Tad zašumiš kroz stvarnost daleku,
uzburkaš je, pa se nježno maziš;
P o licu mi prospeš kosu meku.

Jučer se navršilo 120 godina od rođenja Dobriše Cesarića. Tim povodom objavljujem njegovu pjesmu 
" Molitva".

Što htjedoh reći, davno sve sam
U djetinjstvu još reko Bogu,
Ali da nisam kakav jesam
I da vjerovat još mogu,
Za ovo dijete koje volim, 
Ovako Boga bih da molim;

Svojim si zvijezdama napiso
U prazno nebo sve sudbine
I mi smo samo tvoje mise,
Što sija zvijezdama iz tmine.

Svejedno da li ćemo stići
Na vrhove il past u bezdan,
Mi moramo tek ići, ići
Svud kud nas put vodi zvjezdan!

O dobri Bože, ako one
Zvijezde što sjaju njoj sudbinu
U nevolju i jad je gone,
u Očajanje i crninu,
Milostiv pogled na nju svrni,
Gle, ima oči kao lane,
Od budućih joj dana crnih
Učini, Bože, svijetle dane!

Sve zvijezde što joj život mrače,
O dobri Bože, ti ugasi -
Sve one zvijezde koje znače
Besanih noći sijede vlasi,
I one koje bolest nose
U svojemu sjaju blijedom
I one koje prijete bijedom.
I one koje prijete bijedom.

Al ako nećeš da ih zgasiš
I ako iskušenja treba,
Ti moraš, Bože, da je spasiš
Pred ponorima mostom neba.
I nemoj da oj život zgadiš,
Odrediv puno bola za nju,
A kada spustiš ruku na nju,
Spusti je samo da je gladiš!

[size=47]Pjesma jednom brijegu[/size]



Taj brijeg, na kojem često miruje moj pogled
dok sjedim sam u sobi! Pust je: tu ne raste ništa
Tek kamenje se golo plavi.
Mi gledamo se nijemo. Brijeg i čovjek.
Ja nikad neću znati gdje se
sastaje naš različiti smiso
Pod brijegom voda teče. I ljudi se muče radom.
Brijeg stoji, plav i visok, susjed neba.
U noći ga ne vidim. Svi smo duboko u noći
Al znadem: on je tu! Ko ćutanje je težak.
Mi rastat ćemo se tuđi jedan drugom.
Ja umrijet ću. Brijeg se neće maći,
ta plava skamenjena vječnost
Objavljeno: 1925. – 1960.ANTUN BRANKO ŠIMIĆ

IDILA

samo jedan okrajak šume
i knjiga otvorena na prvoj strani
Tišina čita stare novine
a nebom zuje aeroplani.

Miroslav. S. Mađer

Kukuruzi se njišu


Kukuruzi se njišu
Kukuruzi se njišu
sunce krije live
u sutonu dana
grudi tvoje dišu
i kose mirišu
i kose mirišu
i talasa se trava
ustalasana

I Ljubav je u nama.

Miroslav S.Mađer

Sjećanje na Simonu. 
Kolege iz Slovenije će vjerojatno znati na koju sam Simonu mislio... 
Poznanstvo je bilo kratko, ali pamti se. 

Vse, kar lepo je, hitro konča se,
vzameš trenutek, skriješ ga vase.
Droben trenutek v morju spomina
je kakor grenka čaša pelina.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Slaven (član našeg foruma)

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.

Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila
vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane
noći.

Kad umire čovjek, umire dio
svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.

Jure Franičević Pločar

milutins (citat):

Posto je(nadam se privremeno)zakljucana tema Poetsko Pitanje ovdje cu postirati jednu pjesmu posvecenu jednom mom starom poznaniku iz Sarajevskih dana,dve godine smo bili cimeri u Banjaluckoj-kojeg sam igrom sudbine sreo u Canadi,2001 godine,pa evo kako je protekao susret.

Sreo sam starog prijatelja
Koji se uctivo ne seca mene
Niti da smo u isto vreme Zagrebackom
Gledali svet

Josh mu je stran smeh
Nastao ispred Beogradske
Na Vrbanja mostu
Gde je jednoj brucoskinji otimao srce

Samo zbog jeseni

Kako da naslutimo vreme
U kome se jasno vidi
Razlika izmedju sna i jave

Na one Jarebike ispred Union Investa
Kidishe ona davno odletela chavka
I mome skolskom otima san

Ja pored jezera Pakanak
Zagledan u talase
Cekam novi dan


ps-Zagrebacka je poznata Sarajevska ulica,tu su bili Sumarstvo i Agronomija,na korneru Zg i Bg ulice je nekada bila upravna zgrada Union Investa,ispred su bile dve jarebike-Vrbanja most je tu.U Banjaluckoj je bio St dom"Vladimir Peric Valter"

Veoma sam zauzet “Od božića pa do Jovanjdana nema ljepših u godini dana “.
Dosta toga se napisalo za vrijeme odsustvovanja sa foruma. Kako proze tako i poezije.
Kasnije ću postirati.
Ovo je moja stara pjesma posvećena cimeru iz Sarajevskih dana

milutins (citat):

Evo nesto vojnicko nastalo u Skopskoj Marsalci zadnje vece pred odlazak u prekomandu na granicu tj u Stari Dojran.U blizini marsalke je bilo " veselo" Skopsko naselje Shutka.Skopje najvise pamtim po crvenom horizontu, nocu, celo nebo se crvenilo od zeljezare.

Skopju Za Rastanak

Sutra me nece biti
Vishe pored Shutke
I Rimskoga mosta
Gledacu osvit granicarske zore
I sve ce biti san
O crvenom horizontu
Nad Skopjem

Sutra ce biti topao dan
Nikada ne gresim 
U prognozi o srcu
Sanjacu novi san
O Solunu i Kajmakcalanu
Senkama Dojrana
Na juznom Suncu

Ova je moja vojnička,napisana pre skoro 43 godine u Skopju