Zapisi sa mojih putovanja

Nastavak sa prethodne stranice

Dva motiva iz stare gradske jezgre:


 
Gradski muzej:

 
Gradski Muzej i galerija ''Vjekoslav Karas''
 
Jedno od ciljanih odredišta u Karlovcu bio je Gradski muzej, s bogatom stalnom postavom kojom je predstavljena prošlost ovog područja od miocena preko kamenog i brončanog doba, Rimljana i Srednjeg vijeka do nedavne prošlosti. Putnicima-namjernicima svakako preporučamo razgledanje karlovačkog muzeja, a jednokratna ulaznica po simboličnoj cijeni od 10 kuna (za učenike, studente i umirovljenike 5 kuna) omogućuje pristup i u galeriju ''Vjekoslav Karas'' te u stari grad Dubovac.
 
Nekoliko motiva iz muzeja:

Nakon posjeta Gradskom muzeju uputili smo se u galeriju ''Vjekoslav Karas''. Bili smo u vremenskoj stisci jer se galerija nalazi u novom dijelu grada, a nedjeljom je otvorena samo do 12 sati. Ipak smo stigli na vrijeme i bez lutanja zahvaljujući uputi jednog mještanina, kao i Darkovom dobrom snalaženju na mapi grada:

 
Umjesto stalnog postava nailazimo na tematsku izložbu:

 
Od mnoštva zanimljivih autoportreta mene je posebno privukao Tomislav Krizman (1882.-1955.). Razlog je što ime velikog umjetnika nosi zagrebačka ulica u kojoj sam stanovao 28 godina:

 
Dvije fotografije sa izložbe:


 
Na kraju smo dobili i lijepe male poklone - olovku, ogledalce i razglednicu s autoportretom Vjekoslava Karasa:

 
I evo nas ponovo na svježem zraku, a krećemo se u općem smjeru onog kumulusa:

 
Iduće odredište je bio stari grad Dubovac. Zahvaljujući planu grada i uputama nekoliko susretljivih Karlovčana nije bilo lutanja - uspjeli smo pronaći najkraći put i laganim tempom stići do cilja.
 
Čukunbaba svih platana u Marmontovoj ulici, danas panj kao spomenik hortikulture:

Sada smo već blizu, na planinarskom putu:

 
I evo nas na cilju:

 
Dubovac
 
Grad Dubovac je najstarija građevina na području Karlovca i jedan je od najljepših i najbolje očuvanih spomenika feudalnog graditeljstva u Hrvatskoj. Izgrađen je na brijegu na nadmorskoj visini 185 m/nm prije XII. stoljeća, a najstariji zapisi o njemu datiraju iz 1339. godine. Današnji izgled renesansnog kaštela s gotičkim elementima potječe iz vremena plemićke obitelji Frankopan, a osim nje Dubovcem su vladali Zrinski, Zudari i zapovjedništvo karlovačke vojske. Grad su osvojili i razorili Turci 1578. godine, nakon čega je obnovljen. Danas je turističko odredište sa stalnom muzejskom izložbom na najvišoj kuli.
 
Po dolasku smo uzeli zasluženi predah uz odgovarajuće osvježenje:

 
Dok su moji suputnici odlučili napuniti želuce lokalnom ugostiteljskom ponudom ja sam se uputio na kratku šetnju oko starog grada. Ovo je branič-kula:

 
Pogled prema vijaduktu na autocesti Zagreb - Rijeka:

 
Napokon sam ga uspio uhvatiti u cijelosti:

 
Pogled izdaleka na Karlovac i Kupu:

 
Dobar im tek:

 
Na Dubovcu smo doživjeli jedinu prijevaru na putu - izložba i vidikovac na vrhu branič-kule bili su zatvoreni, iako bi prema informacijama na internetu trebali biti dostupni posjetiteljima. Također je recepcija bila zaključana. Šteta, ali biti će valjda još prilike.

Druga šetnja gradom
 
Do polaska vlaka za povratak ostalo je više nego dovoljno vremena da se vratimo u grad i posjetimo lokacije koje u prvoj rundi nismo stigli. Odlučili smo obići Zvijezdu po vanjskim rubovima, a usput navratiti i do jedne od četiri karlovačke rijeke.
 
Jedna lijepa vila:

 
Neka i tebe:

 
Spomenik Jozefinskoj cesti i udaljenosti u austrijskim miljama:

 
Zorin dom je jedna od najpoznatijih zgrada u gradu Karlovcu. Izgrađena je u neorenesansnom stilu 1892. godine kao društveno okupljalište građanstva na inicijativu pjevačkog društva ''Zore'', a temeljito je obnovljena u razdoblju od 1987. do 2001. godine. Danas Gradsko kazalište ''Zorin dom'' organizira gostovanja kazališnih predstava, koncerata, likovnih manifestacija i ostalih događanja u cilju zadovoljavanja kulturnih potreba stanovnika grada i županije. U sklopu ustanove organizirani su Dramski studio, Baletni studio, Kazališni kotao, te Prvo hrvatsko pjevačko društvo ''Zora'' i ''Zorica'':
 
Zorin dom:

 
Zvijezda sa vanjske strane:

 
Usputno raskrižje:

 
Ostaci starog šanca:

 
I stigosmo do Korane. Rijeka duga 134 km izvire iz Plitvičkih jezera i utječe u Kupu kod Karlovca:
 

 
I tu se malo predahnulo:

 
Nekoliko fotografija sa puta prema željezničkom stajalištu Karlovac Centar:



 
Stiže nam vlak za povratak:

Šetnja Siskom, 9. rujna/septembra 2017.
 
Nakon uspješnog obilaska Karlovca Darko, Krešo i ja odlučili smo na isti način obići i Sisak, a pridružio nam se i Zdenko. Još jednom smo imali zanimljive doživljaje i nešto od njih prenosim ovdje.
 
Na kolodvoru u Sisku dočekao nas je još jedan znanac. Ime mu je Antonio i zvati ćemo ga Toni. Po zanimanju je strojovođa na željeznici i radi za jednu privatnu cargo kompaniju koja vozi po Hrvatskoj:

 
Bilješka o Sisku
 
Grad Sisak je jedinica lokalne samouprave koja obuhvaća površinu od 423 km2 s 35 naselja. Središte je Sisačko-moslavačke županije. Na području Grada prema popisu iz 2011. godine živi ukupno 47.768 stanovnika, od kojih 33.322 u samom Sisku.
 
Sisak, snimka sa Google Eartha:

 
Sisak je grad bogate povijesti i na njegovom području postoji kontinuitet urbanog življenja više od dvije tisuće godina. Jedan je od rijetkih europskih gradova kod kojega se uz kontinuitet trajanja naselja može pratiti i kontinuitet njegovog naziva - Segesta i Segestica iz predrimskog razdoblja, Siscia u vrijeme Rimskog Carstva, Siscium u ranom srednjem vijeku, Sissek, Sziszek, Sciteck, Zysek, Sziscium, Scytzyc, Zitech, Scyteck, Sziszak pa sve do hrvatskog naziva Sisak.
Sisak je naseljen je od prapovijesnih vremena. Sojeničko naselje na desnoj obali Kupe poznato je od razdoblja starijeg željeznog doba. U razdoblju mlađeg željeznog doba poznat je i oppidum Segestica kojega je 35. godine prije n.e. osvojio budući rimski car Oktavijan. Novo naselje Siscia razvilo se na lijevoj obali Kupe, najprije kao vojni logor koji se tokom I. stoljeća razvio u civilno naselje koje je car Vespazijan 71. godine proglasio kolonijom.U Sisciji se tokom III. stoljeća razvila ranokršćanska zajednica i biskupija, a u.posljednjim velikim progonima kršćana početkom IV. stoljeća stradao je siscijanski biskup Kvirin, danas štovan kao zaštitnik grada Siska. Tokom V. i VI. stoljeća uslijed sve većeg priljeva barbara nastavljeno je propadanje Siscije, a kraj antičkog grada dogodio se oko 600. godine zauzimanjem Siscije od Avara i Slavena. Život se na ovim prostorima nastavio, iako ne u dotadašnjem opsegu. Kneževina Ljudevita Posavskog, koja se prostirala u zapadnim dijelovima Panonske nizine, odigrala je bitnu ulogu u borbi protiv franačke vlasti na početku IX. stoljeća. Sisak je bio središte trogodišnjeg otpora Ljudevita Posavskog, a nakon njegovog povlačenja grad je potpao pod vlast Ludovika Njemačkog. O zbivanjima na ovim prostorima neko vrijeme nema pisanih podataka. Od 1215. godine zemaljski feudalni gospodar Siska i područja oko njega postao je Zagrebački kaptol i Sisak je u njegovom vlasništvu ostao do XIX. stoljeća. U vrijeme turskih provala Sisak je postao najvažnija obrambena točka sjeverozapadnog dijela Hrvatske. Nakon brojnih pokušaja prodora, opsjeda i razaranja, godine 1593. godine, osmanlijske snage zaustavljene su bitkom kod Siska čime je onemogućen njihov prodor prema ostalim dijelovima Hrvatske, ali i srednje i zapadne Europe.
Prestankom turske opasnosti uslijedio je oporavak naselja, a od XVII. stoljeća započeo je i ponovni razvitak gradskog načina života. Sisak je postao značajna riječna luka, a vodeni transport pokretačka snaga razvoja grada. Grad se razvijao uz rijeku Kupu kao Vojni Sisak s desne i Civilni Sisak s lijeve obale, a dva naselja ujedinila su se u jedinstveno gradsko središte koje je dobilo status slobodnog kraljevskog grada. Istodobno je počela nagla urbanizacija; gradnja infrastrukture, uređenje ulica i trgova te gradnja brojnih objekata javne namjene. Na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće razvili su se značajni industrijski pogoni, uz koje su stvorena industrijska predgrađa i nova stambena naselja.
Jedna epizoda iz povijesti grada zaslužuje poseban osvrt, a riječ je o bici kod Siska 22. lipnja 1593. godine - prvoj velikoj pobjedi ujedinjenih kršćanskih snaga srednje Europe protiv osmanske vojske. Bila je to prekretnica koja je naznačila zaustavljanje prodiranja Turaka dalje u Europu, a imala je i poseban psihološki utjecaj jer je njom prvi puta nakon bitke na Krbavskom polju uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici.
Iako je ugarsko-hrvatski kralj i njemački car Rudolf II. zaključio primirje s Turskom sultan Murat III. je poslao bosanskog beglerbega Hasan-pašu Predojevića u napad na utvrđeni Sisak. U prva dva napada (1591. i 1592.) utvrdu je obranila posada kojom je zapovijedao zagrebački kanonik Nikola Mikac. U lipnju 1593. Hasan-paša je krenuo u treći napad na Sisak s vojskom od 12.000 ljudi. Sisak je branila posada od 300 ljudi, ali je na vijest o pokretu turske vojske prikupljeno oko 5.000 vojnika hrvatske, krajiške, koruške i kranjske vojske. U toj združenoj kršćanskoj vojsci Nijemcima je zapovijedao vojvoda Ruprecht Eggenberg, Hrvatima ban Toma Bakač Erdödy, a Slovencima karlovački general Andreas Auersperg. Turci su prvi krenuli u napad ali su bili zaustavljeni i zatim potisnuti prema Kupi, dok im je posada utvrde presjekla odstupnicu. Kod Turaka je nastala panika i krenuli su spašavati se plivanjem preko Kupe, pri čemu ih se veliki broj utopio u rijeci - među njima i Hasan-paša - dok su se preživjeli razbježali. Uspjeh kršćanske vojske pohvalili su car Rudolf II., papa Klement VIII. i španjolski car Filip II.
 
Hasan-paša Predojević:

 
Toma Bakač Erdödy:

 
Andreas Auersperg:

 
Bitka kod Siska po Valvasoru:

 
Od poznatih ljudi koji su rođeni u Sisku ili okolici, ili su djelovali u Sisku, neka ovom prilikom budu spomenuti Kvirin Sisački - svetac Rimokatoličke Crkve, biskup u Sisciji, mučenik, zaštitnik Siska, Krka, Krčke i Sisačke biskupije, braća Antun i Stjepan Radić - utemeljitelji i vođe Hrvatske seljačke stranke, Vera Horvat-Pintarić - povjesničarka umjetnosti, Zrinka Tamburašev - znanstvenica i jedna od izumiteljica antibiotika sumamed, Slavko Striegl i Milan Steiner - slikari, Tea Benčić Rimay - pjesnikinja, esejistica i književna teoretičarka, te Ivica Horvat i Stjepan Lamza - nogometaši NK Dinamo i reprezentacije Jugoslavije.
 
Antun Radić:

 
Stjepan Radić:

S Tonijem u šetnji gradom
 
Imali smo okvirni plan obilaska pa smo se uputili niz ulicu Stjepana i Antuna Radića:

 
Nekada gradsko poglavarstvo, danas sjedište Sisačko-moslavačke županije:

 
Ulica Silvija Strahimira Kranjčevića pretvorena je u pješačku zonu i ugodno šetalište:

 
Darko je zavapio da mu treba kava (ja sam već u Zagrebu popio dvije) pa smo imali kraće bavljenje u kafiću Cubano:

 
Krešo se malo umusao mrvicama:

 
Na plakatu se najavljuje događaj kojem ćemo dijelom svjedočiti:

 
Prvo odredište nam je bio Arheološki park Siscia in situ:

 
Katedrala Uzvišenja Svetog Križa izgrađena u prvoj polovici XVIII. stoljeća, posvećena 1765. godine. Nakon potresa 1909. staro barokno pročelje zamijenjeno je novim, izvedenim u neoklasicističkom stilu s detaljima secesije:

Pogled na Veliki Kaptol, jedan od najvrijednijih primjeraka arhitekture klasicizma u Sisku, izgrađen 1830. Godine. U zgradi je 1839. godine izvedena prva kazališna predstava na hrvatskom jeziku štokavskog narječja, ''Juran i Sofija'' Ivana Kukuljevića Sakcinskog. Danas je u njoj sjedište Sisačke biskupije:

 
Na Tonijev prijedlog krenuli smo prema Starom mostu:

 
I evo nas iznad Kupe s pogledom nizvodno. Magla će se dići tek oko podneva:

 
Zgrada Žitnog magazina, jednog od prvih skladišta koje je u Sisku sagrađeno. Pretpostavlja se da je magazin dovršen i pušten u promet 1765. ili 1766. godine:

 
Evo nas na drugom ciljanom odredištu:


 
U muzeju su prikazani arheološki nalazi od prapovijesti na dalje:

 
SPQR = Senatus Populusque Romanus:

Još nekoliko izložaka u muzeju:

Otišli smo niz Kupu do željezničkog mosta...

 
... gdje nas je Toni morao napustiti zbog privatnih obaveza. Na rastanku nas je fotografirao:

 
Željeznički most preko Kupe služi i kao pješački:


 
Njemu se nismo morali sklanjati sa puta:

 
Sa mosta snimamo naše iduće odredište:

 
Stari grad Sisak
 
Utvrda poznata kao Stari grad Sisak izgrađena je u vrijeme borbi s Turcima, radi zaustavljanja njihovog prodora. Gradnja je započela 1544. godine, a 1550. godine bila je osposobljena za osnovnu namjenu. Za gradnju je korišten pretežno građevinski materijal ruševina rimske Siscije. Utvrdu je turski vojskovođa Hasan paša Predojević opsjedao tri puta, da bi 22. lipnja 1593. doživio konačan poraz u presudnoj bici za obranu Siska i čitavog Hrvatskog kraljevstva. Obnovljena utvrda danas je spomenik nulte kategorije i kulturno dobro nacionalnog značaja i jedan od rijetkih očuvanih primjeraka fortifikacijske arhitekture iz doba ratovanja s Turcima.

 
I ovdje je muzejska postava:




 
Prikaz bitke kod Siska 1593. godine:

 
Odjeća turskog vojnika:

 
Odjeća hrvatskog vojnika:

Sa jedne strane je Sava...

 
... a sa druge Kupa:

 
Namjeravali smo otpješačiti do mjesta gdje se Kupa ulijeva u Savu, ali nismo stigli daleko zbog gustog raslinja:

 
Vraćali smo se uz obalu Save:


 
Šikljada sa onog plakata je već bila okončana, ali smo se na licu mjesta počastili dobrim ručkom:


 
Poslije još jednog ugodno provedenog dana čekamo vlak za povratak:

Carpe Diem: Generalski Stol, 27. svibnja/maja 2017.
 
Na putovanja većinom idem s društvom, ali se ponekad uputim i sâm kada se zaželim pruge i mjesta gdje još nisam bio. Činjenica da sam penzić (penzoš, umirovljenik, upokojenc) osim znaka pooodmakle dobi ima i svoje dobre strane - HŽ mi daju popust od 50% na cijenu prijevozne karte. Stoga Carpe Diem, iskoristi dan...
Za Generalski Stol sam prvi put čuo još kao klinac. Zapravo ne čuo nego vidio ime koje mi je zvučalo zanimljivo i neobično. To je bilo na mojem prvom putovanju riječkom prugom, na povratku iz odmarališta u Baškoj 1958. godine. Prolazili smo vlakom iz Rijeke kroz neki kolodvor, ja sam po običaju visio na prozoru i opazio neobično ime - Generalski Stol. Porijeklo imena me tada naravno nije zanimalo, a kasnije sam ga naslućivao akumuliranjem znanja iz povijesti.
Ime kolodvora je zaintrigiralo i moju tada malodobnu kćer. Bilo je to 1988. kada smo se vraćali vlakom sa ljetovanja u Kraljevici. Malena je izašla iz kupea (ja sam stajao u hodniku) i rekla mi: - Tata, znaš kako se zove ova stanica? Generalski Stol, hihi-haha.
Kroz kolodvor Generalski Stol provezao sam se mnogo puta, ali u njemu nikada nisam bio pa sam odlučio iskoristiti lijep dan i obići ga. Planirao sam to putovanje već ranije, čak sam se i dogovarao o zajedničkoj akciji s jednim railfanom koji bi doputovao iz smjera Gorskog Kotara, ali je sve odloženo.
 
U odredištu sam točno po voznom redu:

 
Javio sam se dami koja je prometnica u službi i pokazao dozvolu za fotografiranje. Izdaje mi ju svake godine HŽ Infrastruktura. Začas smo uspostavili dobre diplomatske odnose:

 
Izlazak na svjež željeznički zrak:

 
Kolodvor je zasićen bujnom vegetacijom:


 
U daljini se vidi planina Klek:

 
Još poneka slika iz kolodvora:

Stijene pokazuju da smo u brdsko-planinskom području:

 
I evo nam malo živosti. Po dolasku sam pitao prometnicu očekuju li se kakvi teretnjaci i rekla mi je da bi trebao proći jedan, ali da ima vremena jer je još u kolodvoru Draganići prije Karlovca. Stigao je brže nego sam očekivao:

 
Dolazi i vlak broj 4059 iz Ogulina za Zagreb:

 
Čitatelji koji prate moje putopise znaju da imam običaj dodati poneku crticu o mjestu koje mi je odredište, pa će tako biti i sada. Moram priznati da sam i sâm ponešto novog naučio.
Naselje Generalski Stol je sjedište jedne od minijaturnih općinica kakve su iznikle po Hrvatskoj poput blagvi krajem ljeta, a na zemljovidu se traže povećalom. Površina općine je 100 km2, a 2.642 stanovnika su razasuta u 25 naselja. Najveće naselje je Generalski Stol s 589 stanovnika. Riječ je o popisu stanovništva iz 2011. godine, dok je prema popisu iz 2001. općina imala 3.177 stanovnika, a naselje Generalski Stol 650. Koliko je danas tamo ljudi ne bih znao reći, ali sam prilično uvjeren da bi svi stali u jednu od osrednjih zgrada u Novom Zagrebu.
 
Općina Generalski Stol na zemljovidu:

 
Naselje Generalski Stol, snimka sa Google Eartha:

 
Da ne ispadne kako sam zloban prema ljudima koji su jako ponosni na svoj kraj, prenosim zapis sa službene web stranice Općine Generalski Stol:
Općina Generalski Stol smještena je u središnjem dijelu Lijepe Naše, na spoju dviju različitih geografskih regija Hrvatske-Panonske Hrvatske i Gorske Hrvatske; na tromeđi između Like, Gorskog Kotara i Korduna. U sastavu je Karlovačke Županije i graniči sa sjeverne strane sa gradom Dugom Resom, na sjeveroistoku i istoku s Općinom Barilović, na zapadu s Općinom Bosiljevo, na sjeverozapadu s Općinom Netretić, a na jugu sa gradom Ogulinom. Najveći dio teritorija smješten je između rijeka Dobre i Mrežnice, na važnim prometnicama - uz povijesnu Jozefinsku cestu od Karlovca prema Senju i na pruzi Zagreb-Rijeka. U blizini (10 km) je i autocesta Zagreb-Rijeka - Zagreb-Split.
Zbog svega navedenog očito je da je Općina jako dobro povezana sa cijelom Hrvatskom. Prostire se na površini od 100 km2, te na nadmorskoj visini od 400 m. Klima je raznovrsna i posebna; prevladava umjereno kontinentalna prema planinskoj-kontinentalnoj. Količina oborina varira, ali je relativno dovoljna za uzgoj poljoprivrednih kultura ovoga područja. Srednja godišnja temperatura iznosi 15°C, najtopliji mjeseci su srpanj i kolovoz, a najhladniji prosinac i siječanj. Veliki utjecaj na tu mikroklimu imaju i vodotoci ovoga kraja. Ovdje se može uživati u sva četiri godišnja doba. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine broji 3.177 stanovnika naseljenih u 26 naselja, od kojih su brojnija Generalski Stol, Lešće na Dobri, Lipa i Bukovlje. Naziv Općine potječe još iz XVII. stoljeća kada je karlovački general Vuk II. Krsto Frankopan, otac Frana Krste Frankopana, imao u ovom mjestu sjedište (stol) gdje je sudio, pa je mjesto prema njemu i dobilo naziv Generalski Stol.
 
Vuk Krsto Frankopan:

 
Bogatstvo ovog kraja je priroda: čista, netaknuta, sačuvana; prošarana dvjema rijekama: Mrežnicom i Dobrom koje su pogodne za rafting, kanuing, kupanje i ribolov. Mirnoća, veličina i ljepota Mrežnice, te brzina i čistoća Dobre navest će svakog posjetitelja da se ponovno vrati na njihove obale. Veliki potencijal ovog kraja su ljekoviti termalni izvori u mjestu Lešću na Dobri, jedini na području ovog dijela Republike Hrvatske, a bili su poznati još u antičko doba, te u doba Napoleona, od kada datira drvored platana zasađen u obližnjem parku pored Toplica.
Općina Generalski Stol obiluje mjestima koja imaju bogatu povijest. Svakako bi trebalo posjetiti Mateško Selo, gdje se nalazi crkvica Sv. Jurja iz 13. st., jedini sačuvani sakralni spomenik iz tog vremena, koja je, prema legendi zahvaljujući svom zaštitniku, preživjela turske ratove i uspjela ostati neoštećena, zatim prevesti se skelom preko rijeke Mrežnice u Jankovom Selištu, nastaviti put prema mjestima Lipi i Protulipi, smještenih na rijeci Dobri, koja kriju brojne legende, mitove i narodne priče iz vremena burne prošlosti. Treba doći u Lešće na Dobri, te u baroknoj crkvi Sv. Jurja razgledati maleni sakralni muzej i na posljetku završiti put u samom središtu Generalskog Stola, gdje je još i danas moguće stati uz drevni kameni stol i postati ''generalom Generalskog Stola''. Kako je u ovom kraju priroda nedirnuta i čista; nezaboravan je doživljaj voziti bicikl po jednoj od ponuđenih biciklističkih staza i istinski uživati u ljepoti ovog netaknutog i jedinstvenog krajolika koji uvijek iznova otkriva nešto novo i neočekivano.
Toliko za uvod, a sada slijedi nekoliko impresija iz šetnje po naselju i okolici. Najprije moram reći da sam ugodno iznenađen ljubaznošću domaćeg stanovništva koje njeguje jedan stari lijep običaj - svakome, pa i nepoznatoj osobi, svi požele dobar dan. Mene su pozdravljali doslovce svi, od djevojčica do čovjeka koji je sjedio u automobilu. I to svi sa smješkom na licu. Naprosto se dobija dojam prisnosti i vedrine, toliko neuobičajene za gradskog čovjeka naviklog na mrzovoljna i zabrinuta lica.
 
Dvije slike naselja, od kojih mi donja malo visi:

Župna crkva Svetog Antuna Padovanskog izgrađena 1829. godine:

 
Imao sam određen terenski cilj, a domaći su me uputili da skrenem desno kod pošte. I evo me na cilju:

 
Mrežnica je kraška rijeka duljine 64 km. Izvire ispod Popovića vrha (479 m/nm) oko 7 km zapadno od Slunja, a utječe u Koranu kod Turnja nedaleko Karlovca. Od Gornjeg Zvečaja do Mrzlog Polja prati je pruga Rijeka - Zagreb, sa koje se pruža lijep pogled na rijeku. Na Mrežnici se nalaze čak 93 sedrene barijere.
 
Most:

 
Kraška ljepotica vrijedna više od jedne slike:



 
Valjalo je poći natrag na vlak i slijede neke impresije sa povratka: Recimo ovaj vrt usred livade...

 
... i jedna stara kuća:

Ovo bi moglo i na razglednicu:

 
Za starog izviđača šetnja od 3+3=6 km nije ništa:

 
Ponovo na pruzi, a ovo je pogled u smjeru Karlovca:

 
Stiže mi vlak za povratak:

 
Smještaj je udoban:

 
Adio Generalski Stol do neke iduće prilike:

 
Nisam ni ja za Bogom kamenje bacao, pa ide i jedna meni za uspomenu:

Do pakla i natrag - Brlog Grad, Kamanje i malo Kupe, 1. kolovoza/augusta 2017.
 
Prika Nenad komentirao je ovaj moj pohod riječima: ''Po ovoj vrućini???'' (bilo je 35°C u hladu). Odgovorio sam: ''Za pravog railfana nema vrućine!''. Pa sukladno tome oblikujem i naslov. Naravno da nije riječ o nikakvom paklu, naprotiv - uživao sam u vožnji i u šetnji lijepim krajolikom dok ljetnu vrućinu podnosim jako dobro.
Ciljano odredište je bio kolodvor Kamanje, a odlučio sam u dolasku otići do stajališta Brlog Grad pa se vratiti u Kamanje pješice kako bih bolje razgledao okolicu. Hodanje cca 2 km po prijepodnevnom suncu nije predstavljalo problem. Gospođa na blagajni stajališta Vrapče imala je stanovitih poteškoća s destinacijom, nikad čula, pa sam joj morao slovirati B-r-l-o-g Grad.
Prugom od Karlovca prema Sloveniji vozio sam se davnih godina u nekoliko navrata, uglavnom do Ozlja a najdalje do kolodvora Gradac-Podzemelj (1970.) kada je moje izviđačko društvo išlo na kupanje u Kupi. Pruga Ljubljana - Novo Mesto - Karlovac Izgrađena je u vrijeme Austro-Ugarske, a naročitu važnost je dobila nakon Prvog svjetskog rata kao potencijalna veza Ljubljane s lukom Sušak, tada najbližom lukom u kraljevini SHS/Jugoslaviji. Pruga ipak nije zadovoljavala jer je na hrvatskom dijelu izgrađena sa slabijim performansama, tipičnim za prugu lokalnog značaja a ne magistralu, što Slovenci znaju prigovoriti i danas.
 
Snimao sam i usputne motive, a ovaj me posebno zanimao jer sam stanovao 25 godina u Zorkovačkoj ulici:

 
Most na Kupi kod Zorkovca:

 
Ozalj:

 
Pogled na Kupu:

 
Što se ono tamo bijeli, tamo bijeli u gori?
Il' je Sunce il' je mjesec il' su sjajne zvjezdice
Nit' je Sunce nit' je Mjesec nit' su sjajne zvjezdice
Već se ono tamo bijele izviđački šatori:

 
Odredišna točka:

 
Brlog Grad i Kamanje
 
Željezničko stajalište je dobilo ime po nekadašnjoj utvrdi Brlog Grad, a danas se nalazi u selu Orljakovo. Grad Brlog prvi put se spominje u XVI. stoljeću kao vlasništvo Nikole Zrinskog Sigetskog. Nakon sloma urote Zrinskih i Frankopana grad je po zapovjedi cara Leopolda I. zaposjeo karlovački general Ivan Herbert Herberstein, a kasnije je mijenjao vlasnike. Još 1893. godine je bio čitav, a onda je postupno srušen i njegovi ostaci su poslužili seljacima kao građevinski materijal.
 
Izgled Brlog Grada 1895. godine po Radoslavu Lopašiću:

 
Dio zida Brlog Grada kao dio seoskog imanja, snimka sa web stranice lako.com.hr:

Ostatke starog grada nije mi se dalo tražiti jer ionako ne bih imao bogzna što vidjeti, pa sam se posvetio neposrednom okolišu:

 
U ovom kafiću sam se rehidrirao tj. popio voćni sok prije pržinarenja cestom. Izviđački okupatori su prodrli čak dovde i zaposjeli dva stola. Primijetio sam da respektiraju stare izviđačke zakone, naročito onaj ''izviđač se vlada kulturno i kloni se štetnih navika'' - psovali su k'o kočijaši, pušili k'o Turci i tamanili alkohol (jer je štetan pa ga treba eliminirati ):

 
Orljakovo i Kamanje su praktično spojeni pa se pješačenje pretvorilo u ugodnu šetnju:

 
Kapelica:

 
Kamanje je središte općine površine 18 km2 s 891 stanovnikom (popis 2011.) u 7 naselja - Brlog Ozaljski, Kamanje, Mali Vrh Kamanjski, Orljakovo, Preseka Ozaljska, Reštovo i Veliki Vrh Kamanjski. U samom općinskom središtu živjelo je 2011. godine 366 stanovnika. U ukupnom broju stanovnika Republike Hrvatske općina sudjeluje s 0,02% ili dvije desetine promila.
Unatoč mikroskopskim dimenzijama općina je dala dvojicu poznatih ljudi. Jedan od njih je Tadija Smičiklas (1843.-1914.), hrvatski političar i povjesničar rođen u Reštovu, a drugi Emilij Laszowski (1868.-1949.), utemeljitelj Hrvatskoga državnog arhiva i osnivač Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja rođen u Brlogu Ozaljskom.
 
Tadija Smičiklas:

 
Emilij Laszowski:

 
Do raspada Jugoslavije ovaj kraj je bio orijentiran pretežno na susjednu Sloveniju i stanovnici su većinom radili u Metliki. Radna mjesta u deželi su izgubljena, ali su zato otvorena brojna privatna poduzeća u općini Kamanje gdje je - ako je vjerovati wikipediji - zaposleno čak 90% radno aktivnog stanovništva. Osobno sam vidio nekoliko manjih i očito novijih industrijskih pogona.
 
Kamanje je malo, ali vrlo lijepo uređeno mjestašce s obiljem cvijeća:

Župna crkva Imena Marijina iz 1886. godine:

 
Nekadašnji zdenac kao odmorište:

 
Dvije stare kuće:


 
Uslijedila je kratka šetnja prema pruzi, jer zbog nje sam i došao ovamo:

 
Kupa:

 
Kolodvor i oko njega
 
Ulaz u kolodvor iz smijera Brlog Grada:

 
Polako prema prometnom uredu:

I tako sam stigao do prometnog ureda i ''predao akreditive''. Prometnik mlađe dobi, jedina živa željeznička duša u kolodvoru Kamanje, nije se htio slikati ali je bio vrlo susretljiv i udovoljavao je spremno mojoj znatiželji. Kaže da pruga nije vidjela teretnog vlaka već oho-ho godina, a ako neki i prođe taj je za željezničke potrebe. Također se i križanje obavlja ''na rijetke petke'', a u takvim slučajevima on je i skretničar.
 
Zgrada kolodvora Kamanje:

 
Ovo mi jako liči na nekadašnji blokhauz:

 
Izlaz iz kolodvora u smjeru Ozlja:

 
Zar vas i tu ima:

 
Odjednom je u kolodvoru postalo živahno - dokotrljao se motornjak iz Karlovca za Metliku. To mu dođe kao međunarodni Inter City :

 
Vruće je i treba mi još jedna rehidracija:

 
Imao sam dovoljno vremena prošetati do mosta na Kupi i baciti pogled na ovu predivnu rijeku, uz koju me vežu brojne uspomene:

 
S druge strane mosta:



 
Nekadašnji granični prijelaz:

 
Fotografija iz kolodvora Karlovac na povratku - tri lijepo posložena vlaka na zajedničkoj slici. Desno je motornjak iz Metlike kojim sam doputovao iz Kamanja. Lijevo je motornjak na liniji Duga Resa - Bubnjarci, a u sredini je Inter City broj 200 koji čeka vlak iz Duge Rese, a kojim sam doputovao u Zagreb:

 
I za kraj zemljovid mog odredišta. Između ostalog dobro su vidljiva oba željeznička službena mjesta koja sam pohodio, a ako ih netko ne prepozna neka ode u izviđače na tečaj topografije:

U Centru svijeta - Ludbreg 1. rujna/septembra 2017.
 
Motiv da podsjetim Ludbreg imao je i osobnu crtu jer je povijest moje obitelji po majčinoj strani vezana za taj gradić. Naime, tridesetih godina prošlog stoljeća deda i baka s kćerima su neko vrijeme stanovali u obližnjem selu Drenovec gdje je deda radio u šumariji, a mama je pohađala građansku školu u Ludbregu.
 
Stara zgrada škole u Ludbregu izgrađena 1899. i srušena 1976. godine:

 
Budi mi slobodno opisati u uvodu jednu epizodu iz tog vremena. Moji preci Drenovec nisu upamtili baš po dobrome jer su tamo zamalo izgubili glave, a povod su bili parlamentarni izbori (takozvani ''petomajski izbori'') 5. svibnja 1935. Politička borba vodila se između dvije glavne izborne liste - vladine s nositeljem Bogoljubom Jevtićem i Udružene opozicije s nositeljem dr. Vladkom Mačekom. Izbori su bili javni i svaki glas je bio zabilježen. Prije izbora je zaposlenima u šumariji, koja je bila u državnom vlasništvu, rečeno da moraju glasati za vladu ili slijedi trenutačni otkaz iz državne službe. Tako je izgledala demokracija u kraljevini Jugoslaviji. Dedi, premda je bio uvjereni radićevac, niije preostalo drugo nego da glasa za vladinu listu jer ako izgubi posao čime će hraniti suprugu i dvije malodobne kćeri...
Iste večeri nakon izbora prema prozorima kuće u kojoj su moji stanovali počelo je letjeti kamenje. Sva stakla su porazbijana, a ispred kuće se okupila gomila i vikala ''crni Jevtić''. Neki su u rukama imali baklje, spremni zapaliti kuću. Tako je izgledala demokracija u banovini Savskoj. Srećom je ostalo na razbijenim prozorima i gomili uvreda, a obitelj se nauživala straha - naročito ženski dio.
 
Bogoljub Jevtić - ''Crni Jevtić'':

 
Vladko Maček:

 
Nakon ovog pomalo neuobičajenog uvoda slijedi još jedan razlog posjeta Ludbregu. Kroz naselje sam prolazio više puta automobilom, ali se nikada nisam zadržavao. Kako je tamo i ''centar svijeta'' vrijedilo je pobliže upoznati ovaj lijepi podravski gradić.
 
Presjedanje u Koprivnici:

 
Ovo je drugi put da se vozim prugom Koprivnica - Varaždin pa joj valja posvetiti poneku riječ. Pruga duljine 42 km otvorena je 1937. godine i to je jedna od rijetkih pruga koje nam nije ostavila u nasljeđe K.u.K. monarhija već kraljevina Jugoslavija. Danas je u vrlo dobrom stanju i brzina vlakova je pristojnih 80-100 km/h.
 
Na svečanosti otvaranja prugu je poškropio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac:

 
Stigli smo do odredišta:

 
U vrijeme snimanja legendarne TV serije ''Gruntovčani'' Ludbreg je glumio željeznički kolodvor Srednjaki. Veći dio sadržaja devete epizode ''Na probi'' odigrava se upravo na kolodvoru i vidi se nekoliko putničkih vlakova iz onog vremena.
 
Draš Katalenić - Dudek kao pomoćni skladištar u kolodvoru Srednjaki:

 
Ne želim daviti čitatelje prevelikom dozom željeznice pa slijedi samo nekoliko fotografija iz kolodvora:

 
Ovaj stari dub valjda pamti i Belu IV:

 
Došlo je vrijeme da se uputim u grad i obiđem što je više moguće u sklopu raspoloživog vremena.
Ludbreg je jedinica lokalne samouprave u Varaždinskoj županiji sa statusom grada, s površinom od 68 km2. Sastoji se od 13 naselja: Apatija, Bolfan, Čukovec, Globočec Ludbreški, Hrastovsko, Kućan Ludbreški, Ludbreg, Poljanec, Segovina, Selnik, Sigetec Ludbreški, Slokovec i Vinogradi Ludbreški. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine područje grada je imalo 8.478 stanovnika, od čega sâm Ludbreg 3.603.
 
Satelitska snimka:

 
Ludbreg je vrlo staro naselje, jedno od najstarijih u Hrvatskoj. Zbog zemljopisnog položaja bio je raskrižje puteva na sve četiri strane svijeta. Rimljani su između 6. i 9. godine nove ere naselili ovaj prostor i podigli veliku građevinu Iovia, čiji je građevni materijal kasnije iskorišten za izgradnju utvrde Wasserburg. Ludbreško vlastelinstvo datira iz prve polovice XIII. stoljeća, kada se današnji grad spominje kao ''mjesto na prijelazu Bednje'' (Transit aquam Bugne). Prvi poznati vladar Ludbrega bio je herceg Koloman (Kálmán), brat kralja Bele IV., a poslije njega veleposjedom su vladali Ivan Chus te obitelji Thuroczy, Erdödy, Batthyany i Rukavina. Za vrijeme vladavine grofova Erdödy smjerom Graz - Varaždin - Ludbreg - Koprivnica išla je poštanska linija koja se smatra najstarijom redovitom poštanskom linijom, a Ludbreg je dobio poštansku stanicu već 1556. godine.
O porijeklu imena Ludbreg postoje dva tumačenja. Po narodnoj predaji supruga zapovjednika utvrde, noseći dijete u naručju, šetala je ispod bedema i u jednom trenutku ugledala Turčina. Žena se od straha onesvijestila, a dijete se otkotrljalo niz brijeg i Turčin ga je odnio. Kada je došla k sebi žena je povikala ''prokleti taj ludi brijeg!'' i tako je nastalo ime Ludbreg. Porijeklom imena bavili su se i povjesničari, pa je Lajos Thallóczy u arhivu kneza Edmunda Batthyanya našao mnoštvo isprava i povelja o veleposjedu Ludbreg. Po njegovom zaključku ime potječe od viteza križara Lodbringa iz Burgundije, koji se na povratku iz križarskog rata nije vratio u domovinu nego je ostao ovdje i naselju nadjenuo svoje ime. Narod je ime izgovarao Ludbring i s vremenom se premetnulo u Ludbreg
 
Lajos Thallóczy:

 
Premda nevelik brojem stanovnika Ludbreg je dao nekoliko poznatih ljudi, među kojima su konstruktor aviona Rudolf Fizir (1891.-1960.), pisac i novinar Mladen Kerstner (1928.-1991.), filozof Danilo Pejović (1928.-2007.), operni pjevač Tomislav Mužek (1976.), sveučilišni profesor Vladimir Filipović (1906.- 1984.), pjesnikinja Ružica Cindori (1961.) i atletičarka i olimpijska pobjednica Sara Kolak (1995.).
 
Rudolf Fizir:

 
Mladen Kerstner:

Sprema se neko ''spravišće'':

 
Kasnije sam saznao da je riječ o svečanosti ludbreške Svete nedjelje koja se ove godine održava od 20. kolovoza do 3. rujna. Citiram sa lokalne web stranice: ''Ova se manifestacija temelji na dugoj tradiciji hodočašća u jedinstveno svetište u Hrvatskoj, utemeljeno ukazom Pape Leona X još 1513. godine. Njegovom bulom priznata je i potvrđena čudesna pojava Krvi Kristove koja se zbila 1411. godine u kapelici današnjeg dvorca Batthyany te od tada započinju i hodočašća u ludbreško svetište, a Relikvija se i danas čuva i može razgledati. Ludbreška Sveta Nedjelja jedno je od najvećih proštenja u Hrvatskoj, a raznovrsna događanja obuhvaćaju brojne vjerske, kulturne, gospodarske i zabavne programe''.
 
Nastavljam šetnju, a do ove zgrade ću se još vratiti:

 
Bližim se centru svijeta:

 
U svijetu ima puno zemljopisnih točaka koje sebe zovu centrom svijeta, a u Hrvatskoj ih je četiri - Split, otok Rava, Oprtalj i Ludbreg. Priču o Ludbregu kao centru svijeta potvrdio je švicarski povjesničar umjetnosti dr. Erasmus Weddigen slučajnim poigravanjem šestarom i zemljopisnom kartom. Uzevši za ishodište Ludbreg opisivao je po karti krugove i uočio da se na toj zamišljenoj liniji nalaze veći gradovi, ne samo u Hrvatskoj nego i šire. Tako su u prvom krugu Varaždin, Čakovec i Koprivnica, u drugom Zagreb, Maribor i Kaposvár, u trećem Beč, Budimpešta i Trst itd. U svakom slučaju je priča o Ludbregu kao centru svijeta značajno pridonijela njegovoj afirmaciji kao turističkog odredišta.
 
Dr. Erasmus Weddigen:

 
Bilo kako bilo eto me u centru svijeta:



 
Župna crkva Presvetog Trojstva, oblikovana u razdoblju od 1640. do1680. godine u stilu ranog baroka:

Dvije gradske vizure:


 
Stižem do rijeke...

 
... koja se zove:

 
Detalj Križnog puta u Svetištu Predragocjene Krvi Kristove:

 
Željeznički most na Bednji:

 
Cestovni most:

 
Pogled izdaleka na Centar svijeta:

Najznamenitija građevina u Ludbregu - barokni dvorac Batthyany izgrađen potkraj XVIII. stoljeća na mjestu nekadašnje utvrde. Danas je u njemu smješten Restauratorski odjel Hrvatskog restauratorskog zavoda:


 
U parku obitavaju dražesna mala bića:

 
I tako sam opet dospio do pruge:


 
Usputni pogled na crkveni toranj u susjednom selu, koji se zgodno kamuflirao između dva stabla:

 
Moj vlak za povratak točan je u minutu:

 
Za kraj pozdrav od vašeg izvjestitelja, koji se ponekad pita je li luđi breg ili ovaj putopisac:

Na susretu željezničkih modelara Središnje Europe u Trstu, 11. lipnja/juna 2017.
 
Ljubitelji velikih i malih željeznica ne propuštaju prilike za druženje, pa sam tako otputovao na tradicionalni godišnji susret željezničkih modelara Središnje Europe. Domaćini su ovaj put bile modelarske kolege iz Italije, a susret je upriličen u Trstu. Putovao sam automobilom prijatelja Vjekoslava, a vozač je bio njegov sin Branimir.
 
Za dva sata vožnje već smo u Italiji, a ovo je Villa Opicina:

 
Pogled na more i na grad Trst:

 
Vjekoslav i ja iznad Trsta:

 
I evo nas u Trstu, na trgu Piazza della Libertà. Branimira i oca muči pitanje je li parkiranje nedjeljom slobodno ili se plaća. Na kraju je odlučeno glasovima dva za i jedan suzdržan da ne treba platiti, a eventualni račun, kaznu i ovrhu neka pošalju u Zaprešić:

 
Razlog bavljenja na trgu Piazza della Libertà bio je posjet željezničkom kolodvoru Trieste Centrale. Kolodvor je vrlo lijep i uredno održavan, o čemu neka govore fotografije:

Branimir i ja smo izašli na perone pogledati ima li kakvih vlakova i našli samo jedan, koji je upravo od nekuda stigao:

 
Trg ispred kolodvora:



 
Iduća stanica bila je tršćanska luka:


 
Kruzer Costa Luminosa:

 
Iduće odredište je bio Club Triestino Fermodellisti Mitteleuropa, vulgo tršćanski klub željezničkih modelara. Klub se nalazi u ulici Via Giardini koju ne bi našli ni satelitskom navigacijom. Pomogla nam je sreća - ispred željezničkog muzeja susreli smo modelare iz Hrvatske pa se vožnja nastavila u koloni:

I evo nas na cilju. Vozači su morali produžiti dalje u potrazi za parkingom, dok smo se mi ostali zadržali pred ulazom:


 
Klub ima prostorije u nekadašnjoj školi:

 
Jedan motiv iz okolice:

 
U međuvremenu je susret službeno započeo, a ovo je pozdravni govor domaćina:

 
U dvorištu nas dočekuju prve modelarske poslastice:

Željeznički modelari su vesela sorta. Vole se igrati svojim vlakićima, dotjerivati modele do detalja koji se vide jedino povećalom, izrađivati živopisne i vjerne makete, vole putovati i družiti se, a vole i pojesti i popiti. Umjereno, jer inače ne bi imali novaca za ovaj skup hobi. Uvijek sam tvrdio da ljubitelji željeznice, velike i male, ne mogu biti loši ljudi, a u tome me ne može razuvjeriti ni poneka iznimka.
U društvu modelara iz Italije, Austrije, Njemačke, Slovenije i Hrvatske proveo sam nekoliko ugodnih sati pa prenosim svoje dojmove u riječi i slici.
 
Model tramvaja sa pruge Trieste - Villa Opicina:

 
Club Triestino Fermodellisti Mitteleuropa ima na raspolaganju tri dvorane, u kojima su izložene makete različitih sustava i mjerila te dio klupske kolekcije modela:



 

 
Gianluca iz Trsta je pasionirani kolekcionar modela SŽ i HŽ:

 
Domaćin nas je počastio ručkom, a prve su stigle vegetarijanske pizze:

 
Gozba je dopunjena pečenom šunkom i ukusnim kolačima:

Birra e tedesca? No, italiana:

 
Došao je trenutak rastanka. Na oproštajnoj slici je predsjednik Club Triestino Fermodellisti Mitteleuropa Stefano Delami (drugi zdesna) u društvu čelnika gostujućih klubova:

 
Klub željezničkih modelara Zagreb nosi uspomenu na ovaj susret:

 
Imali smo na raspolaganju dovoljno vremena da još malo razgledamo grad. Evo nas ponovo na obali:

Iduće odredište je bio tršćanski željeznički muzej. Znali smo da je zatvoren još u 13 sati, ali smo odlučili okušati sreću i uhvatiti bar poneki motiv. Moji dosezi su bili skromni...

 
... jer ne treba biti profesor romanistike da se razumije što ovdje piše:

 
Slijedi nekoliko slika iz šetnje ovim lijepim gradom:

Slijedi lokacija koju pamte svi ex-jugovići stariji od 40 godina:



 
Trguje se i danas, ali ne kao u zlatna vremena za tršćanske trgovce:

 
Prije odlaska još jedna uspomena na Trst:

 
U Opicini smo zastali da razgledamo tramvajsku prugu (koja tada nije bila u funkciji) i tramvajsku remizu:



 
U Zaprešić smo stigli netom pred zalazak Sunca, a mene je odmah pokupio ZET-ov autobus. Sve u svemu vrlo zanimljivo i ugodno putovanje.

Kako me skretničar skrenuo u Ozalj, 6. studenog/novembra 2018.
 
Jednog dana krajem rujna brat i ja odveli smo naše kanadsko-britanske goste u Muzej iluzija u zagrebačkoj Ilici. Kako sam u životu odavno raskrstio s iluzijama izašao sam iz muzeja prvi. Dok sam pred zgradom čekao ostale naišlo je poznato lice i poželjelo mi dobar dan, a ja sam ga odmah prepoznao kao kolegu sa foruma zeljeznice.net s nickom skretničar. Sretali smo se na forumaškim druženjima, možda i u nekoj drugoj prilici, a tek kasnije sam se sjetio i njegovog osobnog imena. Skretničar se zove Miroslav i u plejadi stručnjaka različitih profila na našem željezničkom forumu glavni je autoritet za arheologiju. Pitao me ''kada ćete u Ozalj?'', a odgovorio sam da mi je taj lokalitet u planu ali ne znam kada. Rekao mi je da radi u muzeju na starom gradu Ozlju i pozvao me da ga posjetim, to me zaintrigiralo i načelno smo dogovorili da se uskoro vidimo. Pa sam odlučio ostvariti dogovoreno.
Vrijeme mi nije bilo baš naklonjeno jer je čitav dan bio maglovit, ali ne može se svaki put naručiti sunčan dan. Uostalom nismo u svibnju nego u studenom, a i magla ponekad zna imati svoje čari. Sve dok mogu u jednom danu promijeniti šest vlakova i prehodati 5-10 kilometara bez ikakvih posljedica, a to mi čini zadovoljstvo, moji pohodi će se nastaviti.
 
Ode on dalje u Bubnjarce, a ja ću svojim putem...

 
... prema prvom ciljanom lokalitetu:

 
Ulaz u stari grad Ozalj:

 
Jedan pogled sa mosta:

 
Ulazim u dvorište:

 
Instinktom starog izviđača nepogrešivo sam naciljao gdje ću naći Miroslava - u njegovom uredu:

 
Red je napisati nekoliko riječi o Ozlju. Po teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske Ozalj ima status grada u sastavu Karlovačke županije. Područje Grada obuhvaća 98 naselja s ukupno 6.817 stanovnika (2011.), od kojih u samom Ozlju 1.181.
Ozalj se u pisanim dokumentima prvi put spominje 1244. godine, ali je područje bilo naseljeno još od prapovijesnih vremena o čemu svjedoče tragovi zemunice smještene u prirodnom udubljenju jedne stijene. Srednjovjekovni grad Ozalj je prvobitno bio u rukama ugarsko-hrvatskog kralja, a zatim u posjedu plemićke obitelji Babonića. Od 1398. u vlasništvu je Frankopana, a od 1577. obitelji Zrinjski. U vrijeme banovanja Petra Zrinjskog bio je neslužbena prijestolnica Hrvatske, a nakon njegovog pogubljenja u Wiener Neustadtu 1671. više puta je mijenjao vlasnike. Kraće vrijeme bio je u posjedu obitelji Batthyány, a posljednji vlasnik je bila obitelj Thurn i Taxis koja je 1928. predala grad Družbi Braća hrvatskog zmaja. Danas je u dvorcu smješten Zavičajni muzej utemeljen 1971. godine, koji posjeduje vrijednu arheološku, kulturno-povijesnu, sakralnu i etnografsku zbirku. Stari grad Ozalj je kategoriziran kao zaštićeno kulturno dobro nulte kategorije.
 
Ozalj, satelitska snimka:

 
Ban Petar Zrinjski:

Dvije fotografije starog grada Ozlja sa interneta, a ovo je vjerojatno najpoznatiji motiv - dvorac i željeznički tunel:

 
Stari grad snimljen iz zraka:

 
Osim znamenitih velikaških obitelji uz Ozalj su vezana i druga istaknuta imena, a među njima su najpoznatiji slikarica Slava Raškaj (1877.-1906.) i španjolski borac i partizanski diverzant Ivan Hariš - Gromovnik (1903.-1989.).
 
Slava Raškaj, autoportret:

 
Ivan Hariš - Gromovnik:

 
S Miroslavom sam stigao razmijeniti nekoliko rečenica prije nego je stigla najavljena grupa posjetitelja, a stigli su ranije od dogovorenog termina. Moj domaćin me pozvao da se pridružim zajedničkom obilasku grada i muzeja, što sam naravno prihvatio. Miroslav zna svoj posao i vrlo dobro se snalazi u ulozi vodiča kroz povijest i znamenitosti ove prelijepe građevine:

 
Stari grad Ozalj je kroz stoljeća dograđivan i pregrađivan pa svaki objekt nosi obilježja svoje epohe. Ova kula je najstarija građevina u gradu Ozlju i potječe još iz vremena Babonića:

 
Žitnica koju je 1556. godine dao izgraditi Nikola Šubić Zrinjski:

 
Ulazna kula je nekada služila kao tamnica i prostor za smještaj ratnih zarobljenika:

Još nekoliko slika vanjskog dijela starog grada:





 
Dva maglovito-akrofobična pogleda na rijeku Kupu i željezničku prugu:


 
Spomen ploča na ulazu u zgradu muzeja:

Slijedi obilazak muzeja. Krećemo od pretpovijesti, a najstariji arheološki nalazi broje 6.000 godina:

 
Slijedi mali izbor iz prebogate muzejske zbirke:

Sve u svemu bio sam impresioniran muzejskom postavom, iako sam je zbog ograničenog vremena razgledao samo površno. Svakako preporučam posjet starom gradu Ozlju i Zavičajnom muzeju, a naš railfanovski kolega Miroslav će vam rado okrenuti sve skretnice.
 
Oprostio sam se s Miroslavom koga je čekalo vođenje novih grupa i izašao na svježi zrak. Valja malo prošetati naseljem i pronaće neku novu zanimljivost. Jedna od prepoznatljivih vizura Ozlja je i crkva Svetog Vida, zaštitnika grada. Crkva se prvi put spominje 1349., a obnovljena je 1668. godine:

 
Ovdje željeznička pruga ulazi u najatraktivniju dionicu:


 
Ozaljska Munjara, ili kako se danas službeno zove Mala hidroelektrana Ozalj 1, puštena je u pogon 18. kolovoza 1908. godine. Neorenesansna zgrada Munjare je spomenik kulture:


 
Za kraj i malo željeznice. Ozalj se nalazi na pruzi Karlovac - Novo Mesto - Ljubljana i pamti bolje dane:

 
Baš su mi se zgodno posložili...

 
... a ovaj će me povesti kući:

Carpe diem: Daruvar 12. listopada/oktobra 2018.
 
Pruga Banova Jaruga - Pčelić (Virovitica) meni je jedna od najdražih i najslikovitijih pruga u Hrvatskoj. Uz nju me vežu brojne uspomene iz mladosti, još iz vremena parne vuče. Povijest ove pruge je zanimljiva jer je građena u dva odvojena dijela. Željezničku prugu od Barcsa do Pakraca je gradilo društvo Vicinalna željeznica Barcs - Pakrac. Koncesiju je 3. ožujka 1884. dobio Heinrich Benies, koju je kasnije ugovorom od 10. svibnja 1884. preuzelo Carsko kraljevsko povlašteno društvo Južnih željeznica. Dionica pruge od Barcsa do Pakraca je otvorena 18. kolovoza 1885. godine. Nešto kasnije je dioničko društvo Parovozna (gözmozdony) lonjskopoljska željeznica počelo izgradnju pruge Banova Jaruga - Pakrac Grad koja je otvorena 29. studenoga 1897. Kasnije je produljena do kolodvora Pakrac gdje su obje dionice spojene u jedinstvenu prugu.
Čim sam saznao da je promet putničkih vlakova obnovljen odlučio sam ponovo otići u Daruvar, gradić kojeg sam posjećivao više puta, a lijepi jesenji dani pružaju idealne uvjete za takav izlet. Brinulo me samo da u Banovoj Jaruzi ne naletim na autobus umjesto vlaka i da ne završim u magli. Ni za jednu od tih bojazni nije bilo potrebe.
Od Zagreba do Banove Jaruge priuštio sam si putovanje prvim razredom, što je bio kolosalni promašaj jer vagon nije bio grijan nego hlađen (valjda zbog ''tropskih'' 7°C) pa sam se kući vratio s kihavicom. Stoga kondukteru nisam htio platiti doplatnu kartu za prvi razred jer vagon koji se u jesenje jutro rashlađuje nije luksuz koji se plaća. Izgleda da je čovjeku bilo neugodno zbog još jedne blamaže HŽ-a pa me ostavio na miru.
 
Vagon-hladnjača:

 
Nekada kolodvor, danas stajalište Poljana:

 
Dok je zgrada u Poljani čitava nekadašnje tovarište je u komatoznom stanju:

 
Do Lipika se magla razišla i pojavilo se sunce:

 
Stajalište Pakrac. Od nekada najvećeg kolodvora na pruzi preostali su samo jadni ostaci:

 
Sirač:

 
Po meni najatraktivnija lokacija na pruzi, zavoj u strmom padu prema Daruvaru:

 
Evo nas u odredištu:

 
Prijel preko prge zabrjen:

 
S obzirom na prve simptome prehlade slijedila je terapija u obliku vrućeg čaja od šumskog voća:

 
Nakon kraćeg obilaska kolodvora uputio sam se u šetnju Daruvarom. Ime grada je mađarskog porijekla (Daruvár) i znači ždralov grad (daru = ždral, vár = grad). Po teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske Daruvar je jedinica lokalne samouprave sa statusom grada u sastavu Bjelovarsko-bilogorske županije. Područje grada površine 64 km2 obuhvaća naselja Daruvar, Daruvarski Vinogradi, Doljani, Donji Daruvar, Gornji Daruvar, Lipovac Majur, Ljudevit Selo, Markovac i Vrbovac. Broj stanovnika prema popisu iz 2011. godine iznosio je 11.633, od čega u samom Daruvaru 8.567.
Na području grada Daruvara živi brojna češka manjina (2.485 stanovnika ili 21,36%), koja tradicionalno čuva svoj nacionalni i kulturni identitet. U Daruvaru izlaze češke tjedne novine Jednota i mjesečnik za školsku djecu Naš koutek, a lokalni Radio Daruvar ima svakodnevne emisije na češkom jeziku.
 
Ptica po kojoj je Daruvar dobio ime - sivi ždral (Grus Grus):

 
Daruvar, satelitska snimka:

 
Povijest Daruvara ukratko je opisana na web stranici grada:
 
Grad Daruvar je naselje s dugom urbanom povijesti, uskoro će navršiti dvije tisuće godina svojeg postojanja kao moderne cjeline, a njegova urbana jezgra mijenjala se u skladu s procesima koje su nosila različita povijesna razdoblja. Regionalno je središte županije u turizmu, te vinogradarstvu i voćarstvu.
Najstarije poznato naselje, smješteno pored ljekovitih geotermalnih izvora na prostoru daruvarske kotline datira od 4. stoljeća prije Krista, iako arheološki nalazi kazuju da su ovi krajevi bili nastanjeni već u kamenom dobu.
Za važnost koju ima kroz povijest, a i danas, neosporivu zaslugu imaju geotermalna vrela, čija je ljekovitost poznata od početka postojanja i života na ovim prostorima. Od vremena Rimljana, kada je ovdje obitavalo panonsko-keltsko pleme koje su grčki i rimski pisci nazivali Iasi, u značenju ” Topličani” ili ” Iscjelitelji”, a sve prema velikom broju geotermalnih vrela s iscjeliteljskim svojstvima. Rimljani osnivaju svoje naselje pod imenom Aquae Balissae u značenju ''Vrlo jaka vrela'', tj. današnji Daruvar. Hrvati na ovo područje doseljavaju nakon propasti Zapadnog rimskog carstva i osnivaju naselje Probatica, kasnije Podborje.
Ipak, presudno za razvoj grada i ljekovitih kupki bio je dolazak grofa Antuna Jankovića 1745. na ove prostore.
On je gradu dao oblik koji i danas ima, te ga odredio kao termalno lječilište. Antun pl. Janković mijenja hrvatsko ime naselja Podborje, u mađarsko Daruvar, u značenju Ždralov grad ili točnije Ždralov dvorac, prema prelijepom baroknom dvorcu koji je započeo graditi 1771. godine.
Grof Janković naseljava svoje vlastelinstvo poljoprivrednicima i obrtnicima iz Hrvatske, Češke, Slovačke, Njemačke i Mađarske. Ovi prostori tako ponovo bivaju napučeni, s obzirom na dotadašnju rijetku naseljenost kao posljedicu ratova s Turcima. Doseljenicima je obećana besplatna zemlja i materijal za gradnju kuća.
No ono čime su Jankovići obilježili svoje djelovanje, zasigurno je gradnja blatnih kupki na ljekovitim geotermalnim izvorima. Kaptirano je nekoliko izvora i 1772. godine izgrađena prva, Antunova kupka. Time je Daruvar postao poznato termalno lječilište sve do danas. Prirodni faktori vrela bili su presudni za taj kontinuitet lječilišta, a to je temperatura vode koja je 35-46°C te bogatstvo mineralnog blata. Djelovanje termalne vode je fizikalno, biološko i kemijsko.
Od industrijskih objekata, od 1840. god. kad je sa radom započela Daruvarska pivovara, pa do 1918. godine u Daruvaru je uz nju radila pilana i suknara, dok je glavna gospodarska grana bila šumarstvo. Mnogo brže od industrije razvijala se trgovina i ugostiteljstvo, zaslugom uspješnog rada termalnog lječilišta. Kotar Daruvar 1912. godine je imao 63 trgovca, 412 obrtnika, 68 ''sitničara'', 41 gostioničara i 92 krčmara. Takvom razvoju doprinijela je i izgradnja pruge Pakrac - Daruvar - Barcs, otvorena uz nazočnost samog cara Franje Josipa 1897. godine.
Nakon Prvog svjetskog rata u Daruvaru djeluje i ciglana, ljevaonica željeza i tvornica strojeva, pletionica, staklana, tiskara i jedna električna centrala zvana ''munjara''...
 
Grof Antun Janković:

 
Daruvar je dao i više poznatih ljudi pa spomenimo neke od njih. Jedan od poznatih Daruvarčana je umjetnički fotograf i dokumentarist Milan Pavić (1914.-1986.), uz Tošu Dabca, Marijana Szaba i Mladena Grčevića najpoznatiji pripadnik tzv. ''Zagrebačke škole''. Zagrebački pomoćni biskup Josip Salač (1908.-1975.) bio je jedini Daruvarčanin i jedini pripadnik češke manjine koji je dosegao tako visok položaj u Katoličkoj crkvi. Židov David Frankfurter (1909.-1982.), također rođeni Daruvarčanin, ubio je švicarskog nacista Vilhelma Gustloffa. Župnik Mijo Ettinger (1874.-1966.) je za vrijeme Drugoga svjetskog rata pomagao u spašavanju daruvarskih Židova i njihove djece, te spriječio rušenje pravoslavne crkve i židovske sinagoge. Tu su i istaknuti pripadnici češke manjine, intelektualci i prosvjetitelji František Burian (1888.-1958.), Josef Knytl (1898.-1963.) i Jaroslav Dittrich (1892.-1959.).
 
Milan Pavić:

Uslijedila je kraća šetnja Daruvarom. Kroz grad protječe rječica Toplica. Izvire desetak kilometara sjeveroistočno od Daruvara, duga je 35 km i najveća je lijeva pritoka rijeke Ilove:

 
Adventistička crkva izgrađena 1885. godine u neogotičkom stilu. Prvobitno je bila namijenjena vjernicima kršćanske reformatorske vjere (kalvinisti), većinom Mađarima doseljenim iz županije Somogy. Zbog osipanja vjernika reformatorska župa je ukinuta početkom sedamdesetih godina XX. stoljeća i crkva je predana vjerskoj zajednici Adventista sedmog dana (subotari):

 
Slijedi nekoliko vizura iz ovog lijepog malog grada:

Pravoslavna crkva Svetih Otaca Prvog Vaseljenskog Sabora iz 1756. godine:

 
Rimokatolička župna crkva Presvetog Trojstva iz 1764. godine:

 
Ulazim u jedan od najljepših dijelova grada - Julijev park:

 
Simbol i zaštitni znak grada Daruvara:

 
Detalj starog dijela lječilišnog kompleksa:

 
Neposredno uz park je i moje omiljeno šetalište:

 
Pošarani motornjak je već spreman za povratak:

 
Pozdrav od vašeg lutajućeg reportera:

Od grofova Erdödy do Ivana Rabuzina - Novi Marof 4. listopada/oktobra 2018.
 
Valja iskoristiti lijepe dane za još poneki izlet na prugu (i oko nje). Ovaj put sam se odlučio za Novi Marof, koji je ni kriv ni dužan postao terminalni kolodvor za putničke vlakove između Zagreba i Varaždina. Doduše samo privremeno, dok traje remont pruge oko Krušljevca.
Za neupućene, Novi Marof je naselje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj smješteno uz željezničku prugu i staru cestu Zagreb - Varaždin.
 
Moj vlak u kolodvoru Novi Marof. Tu putnici u smjeru Varaždina presjedaju na autobus zbog zatvora pruge, a motornjak će se vratiti u Zagreb s polaskom u 11:14 sati:

 
Nekoliko slika iz željezničkog kolodvora koji je džepnog formata i najkraći na pruzi Zagreb - Varaždin (najveća dopuštena duljina vlakova je samo 178 m):



 
Ne kanim previše gnjaviti željeznicom pa slijedi šetnja do naselja koje se pomalo pretenciozno naziva gradom. Kao jedinica lokalne samouprave Novi Marof ima status grada u okviru Varaždinske županije, a obuhvaća 23 naselja. Prema popisu stanovništva 2011. godine Grad je imao 13.246 stanovnika, od čega u samom naselju Novi Marof 1.956.
 
Novi Marof, snimka iz satelita:

 
Marof je riječ njemačkog porijekla, a znači zemlju s gospodarskim zgradama (majur, salaš, imanje, dobro). U povijesti Novog Marofa najistaknutiju ulogu je imao utvrđeni grad Greben, smješten na nedalekim istočnim obroncima planine Ivanščice. Prvi put se spominje u ispravi ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. Arpadovića (II. András) iz 1209. godine kojom je Varaždincima, zbog pružene pomoći prigodom njegova zatočenja u nedalekom Knegincu, podijelio povlastice te utvrdio granice gradskog posjeda. Na rubu varaždinskog gradskog posjeda bila je smještena utvrda Castrum Greben.
Vlasnici Grebengrada bile su obitelji Grebenski i Vitovec, Ivaniš Korvin, obitelj Batthyány, ban Nikola IX. Frankopan i na kraju obitelj Erdődy. Grad je bio nastanjen do požara 1710. godine, nakon kojeg ga je vlasnica Elizabeta Erdődy napustila i otada je izložen propadanju.
 
Ruševine Grebengrada (foto Darko Antolković):

 
Andrija II. Arpadović (II. András):

 
Grebengrad se već u zapisima zagrebačkog Kaptola iz XVIII. stoljeća spominje kao ruševina, no novomarofski kraj nudi druge bisere arhitekture. Među njima jnajistaknutija gotičko-barokna samostanska crkva Blažene Djevice Marije Kraljice Svete Krunice iz XV. stoljeća s kapelicom Svetog Antuna u Remetincu, spomenik nulte kategorije. Tu su još Bela, spomenički kompleks s dvorcem, perivojem i ostacima stare utvrde, gdje je sahranjen i nekadašnji vlasnik imanja i znameniti pripadnik hrvatskog narodnog preporoda Metel Ožegović, te kasnobarokno-klasicistički dvorac grofova Erdödy-Novomarofskih u Novom Marofu s početka XVIII. stoljeća, u zaštićenom perivoju površine 13,7 ha, u kojem je danas bolnica. Valja još spomenuti i baroknu kapelu Svetih Fabijana i Sebastijana iz XVIII. stoljeća u Oštricama te župnu crkva Svetih Vida i Jurja, sagrađenu 1824. godine u klasicističkom stilu, u Mađarevu.
 
Crkva Blažene Djevice Marije Kraljice Svete Krunice u Remetincu (izvor wikipedija):

 
Kroz svoju povijest Novi Marof je teritorijalno bio u sastavu Križevačke županije, a preustrojem Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1886. godine pripojen je Varaždinskoj županiji. Do 1947. bio je sjedište kotara, a od 1962. općine koja je sredinom devedesetih godina razdvojena na općine Visoko, Ljubešćica, Breznica i Breznički Hum te gradove Novi Marof i Varaždinske Toplice.

Premda nevelik brojem stanovnika Novi Marof je dao nekoliko istaknutih ljudi kao što su slikari Mirko Rački (1879.-1982.), Ivan Rabuzin (1921.-2008.) i Franjo Klopotan (1938.) te istaknuti sportaš i rukometaš Blaženko Lacković (1980.).
 
Mirko Rački:

 
Ivan Rabuzin:

 
Ivan Rabuzin, Tapiserija Takarazuka, postavljena u istoimenom kazalištu u Tokiju:

 
Blaženko Lacković:

 
U Novom Marofu sam boravio tri sata i odlučio sam osim kolodvora obići i naselje kroz koje sam bezbroj puta prošao, ali se nikada nisam zadržavao. Prvenstveno me zanimao dvorac Erdödy i njegovu lokaciju sam već prije putovanja uočio na zemljovidu.
 
Usputni pogled na planinu Kalnik:

 
Zanimljiva drvena skulptura:

 
Prvi i glavni cilj je u onoj šumici:

 
Dvorac Erdödy je izgrađen 1776. godine u kasnobarokno- klasicističkom stilu četverokuta s unutarnjim dvorištem. U XIX. stoljeću je oko dvorca uređen park s brojnim autohtonim i egzotičnim biljnim vrstama, koji je 1962. godine zaštićen kao spomenik parkovne arhitekture. Godine 1923. obitelj Erdödy je napustila Novi Marof, a dvorac je pretvoren u bolnicu i tu ulogu ima i danas.
 
Dvorac:

 
Kip božice Minerve u parku ispred dvorca:

 
Sve u svemu dvorac i park ostavljaju dojam blage zapuštenosti i oronulosti, što i ne čudi previše s obzirom na sadašnju namjenu. U Turističkom uredu su mi rekli da je Grad htio obnoviti čitav kompleks dvorca Erdódy, ali im nije dopušteno od strane nadležnih za bolnicu.
 
Uslijedila je šetnja gradićem iz koje donosim nekoliko foto-impresija:

Ovu zgradu moram posjetiti:


 
Spomenik velikanu naivnog slikarstva:

 
U vrijeme mog dolaska dječica su u velikoj dvorani imala susret s književnicom Silvijom Šesto:

 
U predvorju je izložba ''Tradicija i blago Japana'' koju je priredila fotogrupa učenika Druge gimnazije iz Varaždina:


 
U Turističkom uredu su me obdarili promotivnim materijalom:

 
Jedan pogled sa terase Kulturnog centra - obronci planine Ivanščice i selo Mađarevo:

Došlo je vrijeme za povratak:

 
Mali predah dobro dođe:

 
Vlak je na kolodvoru već spreman:

 
Stigao je autobus iz Varaždina:

 
Krenuli smo:

 
Tri sličice iz vožnje najatraktivnijim dijelom Zagorske pruge:

Carpe Diem: Krapina 2. kolovoza/augusta 2018.
 
Krapina je gradić kroz koji sam puno puta prolazio i malo od njega vidio. Stoga sam iskoristio dan da ga malo obiđem i bolje upoznam Pa koga zanima ponešto o gradu neka mi se pridruži u današnjoj šetnji.
 
Putovao sam naravno vlakom, a od željeznice samo slika kolodvora:

 
Krapina je grad u Hrvatskom Zagorju i sjedište Krapinsko-zagorske županije. Područje upravne jedinice Grada obuhvaća 23 naselja na površini 47,5 km2 s 12.480 stanovnika, od čega u samoj Krapini 4.471. Po svojem značenju Krapina daleko prelazi svoju veličinu, pa slijedi kratak povijesni osvrt sačinjen prema tekstu iz web stranice Turističke zajednice grada.
U sačuvanim pisanim dokumentima Krapina se prvi puta spominje 1193. godine. Dok su feudalni gospodari vladali krapinskim burgom s obje strane rijeke Krapinčice razvio se donji grad kojim je dominirao građanski stalež, a kojeg je osobitim pravima i povlasticama obdario kralj Ludovik I. Anžuvinac kada je boravio u Zagrebu 1347. godine.
 
Ludovik I. Anžuvinac:

 
Kraljeva povelja jamčila je Krapincima znatnu autonomiju što je ubrzalo razvoj građanstva i njegova bavljenja obrtima, trgovinom i poljoprivredom. Trgovište je samo sebi biralo suca osim za slučajeve krađe, nasilja i ubojstva. Da bi zaštitili svoja građanska i strukovna prava obrnici su se udruživali u cehove. Tako su gotovo do početka XX. stoljeća postojali cehovi: draguljara, tesara, klesara, lončara, kožara, zidara, tkalaca, češljara, graditelja, bravara, sedlara, mlinara i pekara. Godišnji sajmovi održavaju se u Krapini od 1416. godine, a na njih je dolazilo i do 10.000 ljudi iz Zagorja, Podravine, Mađarske, Štajerske i Kranjske. Frankopani i grofovi Celjski razmjenjivali su u Krapini robu, a dolazili su i dubrovački trgovci. Već 1580. godine u Krapini je sačinjen popis izučenih zanatlija po strukama, iz čega su nastali značajni cehovski staleži. Prva manufaktura u Zagorju su ''Krapinske kamenine'' koje su počele s radom 1800. godine, a proizvodile su umjetničku keramiku. Željeznica je u Krapinu stigla 1886. godine, a s njom i ugljenokop ''Mirna''. Već 1884. godine osnovana je ''Prva zagorska štedionica d.d.'', a 1898. godine počela je s radom tvornica štapova. Uoči Prvog svjetskog rata Krapina je imala tri banke, tri hotela, pedesetak registriranih ugostitelja, tvornicu kože, tvornicu masivnog namještaja, izradu kaljevih peći, tiskaru, ciglanu, pilanu, motorni mlin i klaonicu, a dobila je i vodovod kao prva u Hrvatskom zagorju. Može se reći da se Krapina još krajem 18. stoljeća gotovo ravnopravno nosila s Varaždinom i Zagrebom.
Uz Krapinu i okolicu vezani su mnogi znameniti ljudi hrvatske povijesti, među njima političar, jezikoslovac, novinar i književnik Ljudevit Gaj (1809.-1872.), učitelj i književnik Janko Leskovar (1861.-1949.), odvjetnik i političar Dragojlo Kušlan (1817.-1867.), pjesnik Dubravko Ivančan (1931.-1982.) i kipar Rudolf Valdec (1872.-1929.).
 
Ljudevit Gaj:

 
Janko Leskovar:

 
Dragojlo Kušlan:

 
Dubravko Ivančan:

 
Kipovi Rudolfa Valdeca na zgradi Etnografskog muzeja u Zagrebu:

 
Šetnja Krapinom, premda vremenski neduga, potvrdila mi je da je riječ o vrlo lijepom gradiću bogate povijesti i kulturnog nasljeđa. Šetnju sam započeo preko mosta nad rječicom Krapinicom:

Uz Krapinicu je park, a u parku spomenik zagorskim partizanima:

 
Škola:


 
Župna crkva Svetog Nikole biskupa:

 
Župa Krapina jedna je od najstarijih zagorskih župa. Da je postojala crkva u Krapini Sancti Nikolai de Crapina prvi se put spominje u spisima zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića od 6. srpnja 1311. godine. No, premda nema starijih pisanih tragova smatra se da je župa osnovana još 1225. jer je te godine u Krapini boravio ugarsko-hrvatski kralj Bela IV.
Na ovom mjestu je nekada stajala stara crkva građena u gotskom stilu. Budući da je postala premalena 1901. godine je srušena i 1903. je posvećena sadašnja, izgrađena po nacrtima arhitekta Josipa Vancaša.
 
Malo gradskih vizura:

 
Zgrada Krapinsko-zagorske županije:

 
Spomenik španjolskom borcu i partizanskom komandantu Izidoru Štroku: