Zapisi sa mojih putovanja

U životu sam se puno naputovao. Uglavnom po bivšoj zajedničkoj domovini, a ponekad i preko granice. Kao ljubitelj željeznice najradije sam putovao vlakom, ali sam koristio i druga prijevozna sredstva - automobil, brod i avion. U ovoj temi osvrnuti ću se na neka od mojih brojnih putovanja.
 
Zagreb - Moskva - Lenjingrad i natrag, proljeće 1968.godine
 
Od 1965. do 1968. godine djelovao je Mješoviti pjevački zbor učenika Prve i Četvrte gimnazije u Zagrebu. Utemeljitelj i voditelj Zbora bio je profesor Vladimir Kranjčević, istaknuti muzički pedagog i svojedobno, između ostalog, ravnatelj Opere HNK u Zagrebu.
 
Profesor Vladimir Kranjčević:

 
Maestro Kranjčević je u to vrijeme bio profesor muzičke umjetnosti na obje gimnazije, koje su dijelile zajednički prostor u Srednjoškolskom centru na Rooseveltovom trgu (danas Muzej Mimara). Imao sam zadovoljstvo i privilegiju biti članom Zbora od samog utemeljenja 1965. do vrhunca naše ''karijere'' - nastupa na Svjetskom kongresu muzičkih pedagoga u Moskvi u proljeće 1968. godine.
Poziv nam je stigao nakon nastupa u Hrvatskom glazbenom zavodu u jesen 1967., kojem je prisustvovala i jedna od organizatorica budućeg Kongresa. Bili smo jedini pjevački zbor iz inozemstva koji je dobio poziv da nastupi na ovoj velikoj manifestaciji, a u program su bili uključeni i nastupi u Sankt Petersburgu - tadašnjem Lenjingradu.
Dodajem još nekoliko riječi o našem Zboru. Bilo nas je ukupno oko 120. Zapanjiti će vas koliko je među našom raspjevanom gimnazijskom mlađarijom danas poznatih ljudi. Nabrajam samo neke: Krunoslav Cigoj, moj kolega iz razreda, operni pjevač s bogatom međunarodnom karijerom; Josipa Lisac, u to vrijeme članica VIS-a ''O'Hara'', Čedo Prodanović, također kolega iz razreda, danas poznati advokat; Mladen Pleše, kasnije poznati novinar (između ostalog bio glavni urednik magazina START), Gradimir Agbaba, TV novinar i urednik... Bilo je i drugih koji su se u nadolazećim godinama okušali na estradi i/ili u show-bussinessu, među njima Mladen Katanić (nastupao kao solo pjevač na festivalu ''Kajkavske popevke''), Marin Škrgatić i Damir Štefan (rockeri), a neki su nastavili pjevati u kazalištima, na TV Zagreb ili u drugim zborovima kao profesionalci.
 
Krunoslav Cigoj:


 
Josipa Lisac:

 
Čedo Prodanović:

 
Mladen Pleše:

 
Gradimir Agbaba:

 
Eto, u takvom društvu krenuo sam krajem ožujka 1968., kao žgoljavi maturant, na daleki put vlakom u Moskvu & Lenjingrad i natrag.
 
Zagreb - Moskva
 
Godine 1968. nije bilo izravne željezničke veze Zagreb - Moskva, već se putovalo preko Beograda. Iz Zagreba smo krenuli popodnevnim brzim vlakom i u Beograd stigli na večer. U Beogradu smo se ukrcali u noćni brzi vlak za Budimpeštu. Sve do granice moje društvo uglavnom je prostajalo i brbljalo na hodniku, a ja sam se bezuspješno pokušavao udvarati jednoj curi iz trećeg razreda.
U pograničnom kolodvoru Kelebia mađarski policajac pokupio nam je putne isprave i počeo brbljati nešto nerazumljivo, pokazujući čas na mene i čas na moju putovnicu. Na kraju se pokazalo da nedostaje potpis, što smo riješili za koji trenutak. Ostao sam na nogama dok nismo stali u prvom MAV kolodvoru iza pogranične Kelebie (Kiskunhalas), gdje sam sebe počastio prizorom lokalne parnjače koja je prolazila susjednim kolosijekom.
Već se razdanjivalo kada smo stigli u Budapest Keleti p.u. Na kolodvoru smo se zadržali nekoliko sati, upravo dovoljno da malo prošećemo okolnim ulicama i da po prvi put vidim budimpeštanske tramvaje. U Budapest Keleti p.u. vidio sam puno vlakova u dolaku i polasku. Posebnu pažnju privukao mi je ''Tokaj Express'' koji je imao plave vagone. Tada je još bilo parne vuče, pa se sjećam i dugačke garniture pri ulasku u kolodvor, a polazni kolodvor bio je Békéscsaba.
Presjeli smo u vlak Budapest - Csop (tako je pisalo na vagonu). Za neupućene, Csop/Čop je ukrajinski ili ex-SSSR pogranični kolodvor na rijeci Tisi. Dio putovanja proveo sam sa prijateljima Mladenom i Zoranom zvanim Čombe u mađarskom vagon-restoranu gdje smo popili pivo i platili ga u ex-Yu dinarima (primali su samo kovanice). Mađarsku smo napustili u pograničnom kolodvoru Zahony, prešli most na Tisi i upali u novu vremensku zonu +2 sata - moskovsko vrijeme.
U Čopu smo presjeli u vlak za Moskvu, u zelene vagone s ležajevima.
Za cimera sam dobio kolegu koji se zvao Branko, a nas dvojica bili smo ''visuljci'' koji su morali dijeliti dva ležaja viška u kupeu s domaćim ljudima. U početku smo bili sami, a negdje usput, u Užgorodu ili Mukačevu, upala nam je dama s djetetom koja je putovala u Lavov (''Ljvof'', ukrajinski L'viv). Kasnije smo dobili nove cimere, oca i kćer od nekih 17-18 godina, koja je nam je putem pjevala i bila je prava ljepotica. Stari je skužio da smo stranci i držao se u početku napadno hladno i suzdržano, a kada je shvatio da nismo agenti CIA-e postao je ugodan suputnik.
Iz tog dijela putovanja najviše pamtim (osim ove cure) prelazak pruge preko Karpata i iznimno lijepu, pomalo divlju, okolicu. Kijev smo prespavali i probudili se u beskrajnoj ravnici, još uvijek djelomice prekrivenoj snijegom. Putem smo viđali radnike koji krampaju po pruzi i iznenadili se kad smo vidjeli da je riječ uglavnom o ženama. Hvala lijepa na takvoj ''ravnopravnosti spolova'', ali nečem takvom u ono doba nije se trebalo čuditi - ex-SSSR je u I. SR, u građanskom ratu 1918. -1922., pod Staljinovim terorom i u II. SR pretrpio toliko strašne demografske gubitke, naročito u muškoj populaciji, da je krampao tko je bio na raspolaganju.
Prije Moskve stali smo na kolodvoru u jednom većem gradu. Netko je pitao gdje smo, a ja sam s prozora odgovorio: - Piše Brrnsk. - Tada nisam znao da se rusko preokrenuto slovo R čita kao ''ja''. Tu se zatekla moja profesorica engleskog Jasna Bilinić i odmah me ispravila: - Stanček, to nije Brrnsk nego Brjansk!
Putem smo stalno dobivali besplatni čaj koji je stjuardesa raznosila po kupeima. Hraniili smo se u vagon-restoranu i to očajno. Od dva obroka dnevno (doručak nije vrijedan spomena) najmanje jedan je bio šči, varivo od slatkog kupusa s nekoliko kapi vrhnja. Taj šči izašao mi je i na nos i na uši, a ''prisiljeno zelje'' moje majke činilo se u tim trenucima kao nedostižni gastronomski užitak.
Pred Moskvu smo stigli u sumrak. Svi smo se natisnuli na prozore da gledamo ulazak u glavni grad ex-SSSR. Na obzorju se isticala ogromna i raskošno osvijetljena građevina koju smo već izdaleka prepoznali kao Univerzitet Lomonosov.
 
Moskva
 
Odsjeli smo u hotelu koji se zvao Gostinica Turist. Smještaj kako-tako, hrana loša i po količini i po kvaliteti. U Moskvi sam prvi put vidio i morao jesti zelenu salatu prelivenu malinovim sirupom, a sve što smo jeli tijekom boravka u prvoj zemlji socijalizma uglavnom je bilo oskudno i manje-više bljutavo, tako da smo se u Zagreb vratili olakšani svaki za po nekoliko kilograma.
Na mene osobno Moskva u to vrijeme nije ostavila bogzna kakav dojam. Dapače, učinilo mi se kako je riječ o glomaznoj i arhitektonski neuravnoteženoj aglomeraciji, ne baš privlačnom mjestu za življenje u usporedbi s mojim Zagrebom. Zapravo je šteta što smo u ex-SSSR putovali u vrijeme dok je tamo još trajala zima (doduše na izmaku). Vrijeme je za čitavog našeg putovanja bilo oblačno, tmurno i prohladno, a sunce nam se samo jedanput ukazalo na sat-dva i to u Lenjingradu. Takve vremenske prilike neminovno utječu na opće dojmove, pa i osobno raspoloženje. Drugo je vidjeti osunčani i ozelenjeli grad, kada i boje dobivaju drugačije nijanse.
Naravno da mi je puno toga već nestalo iz pamćenja. Moskva mi se tada jednostavno učinila glomaznom, a primijetio sam i nesklad u arhitektonsko-urbanističkom smislu - s jedne strane građevine ogromnih dimenzija, a uz njih uličice s potleušicama valjda iz carskog doba. Sve mi je to djelovalo kao nabacano zbrda-zdola. Moguće je da je riječ samo o površnom dojmu, ta Moskvu smo vidjeli samo u malom dijelu. Nismo došli kao turisti, bili smo zauzeti probama i nastupima, a ono malo slobodnog vremena koristili smo uglavnom za lov na suvenire, fotoaparate, satove, šubare i druge predmete od krzna (sve to je bilo za naše pojmove jeftino). Zasigurno je u gradu bilo kvartova koji su bili lijepi i privlačni za obilazak u pojedinačnoj šetnji. Organizatori su nas vodili tamo gdje su mislili da treba, pa smo među ostalim razgledali Tretjakovsku galeriju, Univerzitet Lomonosov, spomenik astronautima i Crveni trg s Kremljom i crkvom Vasilija Blaženog.
Lenjingrad je druga priča. Možda zbog toga jer je zadržao izvornu arhitekturu i nije bio nagrđen ogromnim zgradurinama (bar u dijelu koji smo vidjeli) kakve su karakteristične za Staljinovo pa i kasnije doba. Posebno napominjem da su oba grada bila vrlo čista i uredna. Nije bilo na ulicama papira, čikova i sličnih otpadaka. Je li to postignuto razinom ekološke svijesti ili strahom od rigoroznih sankcija u konačnici nije ni važno.
Tada smo bili jednodušni u želji da ponovo posjetimo kao turisti Moskvu i Lenjingrad, dakako za ljepših vremenskih prilika - krajem proljeća ili ljeti. Ne znam koliko je od mojih gimnazijskih kolega opet vidjelo Rusiju, ali meni se ta želja nije ostvarila.
Ako izuzmem nastupe našeg Zbora, što je bio doživljaj za sebe i izvan ove teme (ostavili smo izvanredan dojam i bili smo doslovce obasuti pohvalama), iz Moskve najviše pamtim posjet Tretjakovskoj galeriji. Forumaši koji su imali priliku posjetiti glavni grad Rusije znaju o čemu govorim, a onima koje će put tek nanijeti u Moskvu preporučam da obavezno posjete ovaj bogati hram likovne umjetnosti.
Iz Moskve pamtim jednu epizodu koja je na mene ostavila dubok dojam. Čombe i ja uzeli smo taksi i krenuli u potragu za fotoparatom Zorki 4 (na kraju ga nismo našli). Put nas je vodio preko Krasnaje plošče ili Crvenog trga. Pred trgom smo naišli na policijsku blokadu. U pozadini, na trgu, vidjeli smo ogromnu masu ljudi. Pitali smo vozača taksija o čemu je riječ, nekako smo se sporazumjeli i saznali da se upravo sprema Gagarinov pogreb. Tada sam čuo žalosnu vijest da je u avionskom udesu na trenažnom letu poginuo Jurij Gagarin, prvi čovjek koji je poletio u Svemir 12. travnja 1961. Naš taksi bio je jedno od posljednjih vozila koje je dobilo dopuštenje za prolazak Crvenim trgom neposredno prije Gagarinove sahrane.
 
Grupa pripadnika zbora u Moskvi s profesoricom Jasnom Bilinić. Moja malenkost (označena strelicom) s Krunoslavom Cigojem i Mladenom Plešeom. U stražnjem redu prvi zdesna je Gradimir Agbaba, a do njega Čedo Prodanović:

 
Lenjingrad
 
Iz Moskve u Lenjingrad i natrag putovali smo noćnim ekspresom koji se zvao, koliko se sjećam, ''Crvena strijela''. S ovih putovanja ne pamtim ništa, osim da smo se dobro naspavali u udobnom spavaćem vagonu.
Za razliku od, po mojem tadašnjem dojmu, tmurne i pomalo dosadne Moskve grad na Nevi me istinski fascinirao. Iz obilja kulturno-povijesnih znamenitosti koje smo imali priliku obići u ovom prelijepom gradu izdvajam muzej Ermitaž. Posjetili smo ga jednog prijepodneva na nekoliko sati. Gospođa koja nam je bila vodič rekla je da bi za razgledavanje svih umjetnina koje su čuvaju u muzeju trebala godina dana! Najbolji komentar nakon obilaska dao je maestro Kranjčević: - Alzo, deca, Versailles je prema Ermitažu najobičnija špajza!
Osim Ermitaža posjetili smo Petropavlovsku tvrđavu i Piskarevsko groblje gdje počiva nekoliko stotina tisuća žrtava njemačke blokade 1941.-1944,, a sjećam se i jedne crkve koja je imala krov i kupolu na tornju od zlata. U Petropavlovskoj tvrđavi, u dvorištu bivšeg zatvora, grupa obješenjaka na čelu sa Čedom priredila je mali show. Dečki su stavili ruke na leđa, sagnuli glave i kretali se u krugu kao robijaši u šetnji. Ne znam koliko se to dopalo našim domaćinima...
 
Moskva - Budimpešta
 
Putovali smo na isti način kao i u dolasku: Moskva - Čop u ruskom vlaku u vagonu za spavanje, zatim presjedanje u MAV garnituru Csop - Budapest.
Opet sam bio s kolegom Brankom u istom kupeu, a društvo su nam do granice pravili naši vodiči po Moskvi i Lenjingradu Volođa i Jurka. Volođa se punim imenom zvao Vladimir Surnjin, a Jurka je bio Jurij Litvinov. Upućenijima u političku povijest biti će zanimljivo da je Jurka bio rođeni unuk bivšeg sovjetskog ministra vanjskih poslova Litvinova (dao je ostavku 1939. godine zbog protivljenja namjeri sklapanja pakta s Hitlerovom Njemačkom, zamijenio ga je Molotov).
Bilo bi jako uputno da neke epizode s ovog dijela putovanja prešutim, ali...
Lokanje na ruski način počelo je već u Moskvi, čim smo sjeli u vlak.
Bila je to tortura na koju sam, žalibože, dobrovoljno i naivno pristao. Sjećam se da me po jednom povratku iz WC-a dočekala čaša od 2 dcl puna svjetloružičaste tekućine sumnjivog porijekla. Pitao sam dečke koji mi to vrag nude, a netko od ''naših'' Rusa rekao je (otprilike): - Eta Polarnoje svjetlo. Nu, davaj!
Polarnoje svjetlo je bila mješavina od 1 dcl šampanjca i 1 dcl votke. Davaj! Kome smo sve nazdravljali, kako smo ujutro izgledali i kakvi su bili komentari naših kolega i profesora zaista ne kanim pričati.
Dodajem da je s nama u vlaku putovalo puno ruskih vojnika, koji su se vjerojatno vraćali s dopusta u svoje baze u Mađarskoj. Svi su imali zelene šubare i bili su općenito puno ljepše odjeveni od vojske pokojne nam zajedničke države.
 
Budimpešta - Zagreb
 
Dolaskom u Suboticu osjetili smo se kao preporođeni. Ta stigli smo kući! Za razliku od tmurnog i hladnog SSSR-a, gdje nam se Sunce ukazalo samo na sat-dva u Lenjingradu, dočekalo nas je prekrasno, sunčano i toplo, travanjsko jutro u poznatom nam podneblju. Cijeli put od Subotice do Beograda prostajao sam na prozoru i uživao u vojvođanskoj ravnici. U Beograd smo stigli u ranim jutarnjim satima.
Čombe i ja sačuvali smo dovoljno domaćih dinara da propisno napunimo želuce nakon sustavnog izgladnjivanja u rajskim dverima Varšavskog pakta. Ja sam se sjetio jedne dobre ćevapdžinice u Ulici Džordža Vašingtona, nedaleko Bajlonove pijace, gdje sam prethodne jeseni večerao s mojim beogradskim prijateljima. Sjeli smo u tramvaj broj 2, stigli na odredište i naručili svaki po duplu porciju.
Pojeli smo po 20 komada velikih i ukusnih ćevapa i zaključili da smo još uvijek gladni. Bilo nam je neugodno ostati u ovom lokalu, gdje su s čuđenjem gledali spodobe koje u sedam sati ujutro tamane hranu kao da su utekle od gladi, pa sam odveo Čombea na Skadarliju. Sjeli smo u ''Tri šešira'' i potamanili svaki još po 20 ćevapa. Da nam tih 40 ćevapa ne ostanu usamljeni putem prema Glavnoj željezničkoj stanici natrpali smo izmučene želuce još i povećom porcijom sladoleda.
 
Na Kalemegdanu po povratku u Beograd. Čombe je slikao mene, a ja njega:

 
Nakon prisjećanja na ovako obilatu gozbu više ne pamtim detalje s povratka u Zagreb.
U nastavku se osvrćem na neke epizode iz ovog putovanja.
 
Crtice iz Moskve i Lenjingrada
 
TRGOVANJE
 
U SSSR smo otputovali pristojno ''potkoženi''. U to vrijeme kod nas nije bilo slobodnog tržišta devizama, a svatko je pri putovanju u inozemstvo imao pravo na putovnicu podići tj. otkupiti iznos od 30 USD. To smo ponijeli sa sobom na put, plus ekstra devize koje su neki imali kod sebe i prošvercali (ja nisam).
Službeni tečaj bio je turbo-bezobrazan: 90 kopjejki (0,9 rubalja) za dolar. Stoga smo svi mijenjali devize na crno, išlo je kao halva, a dobivalo se i po 4,5 rublje za 1 USD. Postojao je i drugi način da dopunimo osobni budžet: prodaja najlon-košulja.
U to vrijeme kod nas su se još uvijek nosile košulje od sintetike (najlon) koje su polako izlazile iz mode, a u SSSR-u su bile pravi hit. Većina od nas ponijela je po nekoliko komada da imamo čiste košulje za nastupe. Kako je koja zaprljana, tako je odmah ''utapana'' spremačicama u hotelu i to za lijepe novce.
Nakupovali smo puno suvenira i kojekakvih drangulija, a većina nas je kupila i fotoaparate. U to vrijeme najkvalitetniji ruski aparat bio je Zorki 4, ali ga nismo uspjeli nigdje naći - ni u Moskvi ni u Lenjingradu, iako su nas ljubazni vozači taksija vozili od dućana do dućana.
Dodajem da su taksiji bili državni, automobili marke Volga, cijena bagatelna, a ni jedan vozač nije htio ni čuti za napojnicu.
Kad već spominjem trgovanje, moram naglasiti da je u ono vrijeme u SSSR-u vladala nestašica različitih potrošnih dobara. Imali smo dojam da stanovništvo ne oskudijeva toliko u novcu koliko ga nema gdje i na što potrošiti. Primjerice, pred zgradom GUM-a (Glavni univerzalni magazin, velika robna kuća na Crvenom trgu) redovito smo viđali ogromne redove građana, što je bio znak da je stigla neka deficitarna roba.
 
NESTAŠLUCI U PROMETU
 
Jednog dana u Lenjingradu šetali smo Mladen, Čombe i ja nekom velikom ulicom (bulevarom). Prohtjelo nam se prijeći na drugu stranu, što smo i učinili, naravno na zagrebački način - na mjestu gdje nije bilo pješačkog prijelaza i k tome još ležerno i u dijagonali, kao da šećemo Zrinjevcem.
Na drugoj strani ulice naletjeli smo ravno na policajca. Prije nego smo se uspjeli snaći, lik nas je obasuo bujicom pogrda. Ni jedan od nas nije znao ruski, ali nije bilo teško skužiti naš grijeh. - Nu, eta njet pjerehod! Pjerehod tam... - brbljao je pokazujući gdje pristojni građani prelaze ulicu.
U početku smo bili malo ustrašeni, ali smo se brzo pribrali. Hebal te pjerehod, mislili smo u sebi, to je na jednu i na drugu stranu pol kilometra, a auto ide svake prijestupne godine. Pustili smo ga da viče i maše rukama dok mu ne bude dosta, a onda smo mu mrtvo-hladno rekli: - Ne ponjimajemo! Mi njet Rusi, mi Jugoslavi!
Pogledao nas je pomalo blesavo, odmjerio nas od glave do pete i samo odmahnuo rukom: - Padjite...
Drugu anegdotu prenosim iz podzemne željeznice. Čombe i ja već smo se vozili metroom, dok je Mladenu to bilo prvi put. I, naravno, odlučili smo ga nasaditi. Rekli smo mu neka na šalteru razmijeni novce i neka ubaci pet kopjejki u otvor na jednoj strani prolaza. Mi smo prije njega prošli kroz prolaz (ubacivši kovanicu na drugu tj. pravu stranu), okrenuli se prema Mladenu i podmuklo se cerekali. Na to se počeo cerekati i on, ne znajući što mu se sprema.
Ubacio je kovanicu, zakoračio kroz prolaz, kad odjednom - tres! Fotoćelija je reagirala na neovlašteni upad i aktivirala automatsku pregradu, otprilike u visini pojasa. Mladen se najprije prepao, a onda je htio propasti u zemlju od stida jer je mnoštvo ljudi buljilo u njega.
Što nam je nakon toga izgovorio bolje je ne ponavljati.
 
POLICIJSKA UNIFORMA I ''DIPLOMATSKO'' NATEZANJE U ČOPU
 
Ovo mi je definitivno ''mrak'' epizoda, pa sam je ostavio za kraj.
Jedne večeri u Lenjingradu ustanovilo se da u hotelu nema Radačića. Taj dečko, kome sam zaboravio osobno ime, bio je moj gimnazijski kolega i susjed s Trešnjevke. Digla se strka, krenula je potraga, da bi se duboko u noći pojavio Radačić u tamnoplavoj policijskoj uniformi, s plavom šubarom na glavi i s ljubičastom ''šljivom'' ispod oka. A što se dogodilo?
Vrag ga je nosio da poslije večere izađe sâm u šetnju uličicama oko hotela. Na sebi je imao tzv. tankericu, odjevni predmet koji je kod nas u to vrijeme bio hit i mogao se kupiti jedino u inozemstvu. Putem su ga pograbili neki tipovi, uvukli ga u mračni haustor, zaštemali ga onako po trešnjevački, svukli mu tankericu i zbrisali.
Radačić je u pratnji profesora otišao u policiju i tamo dao izjavu. S obzirom da je bilo hladno doba od policije je u zamjenu za tankericu dobio kompletnu novu plavu uniformu, uključivo šubaru, sa službenim znakovljem, a na šinjelu su bila dva reda žute metalne dugmadi.
Nije teško dokučiti kakav je cirkus nastao oko te policijske uniforme. Radačić se šepurio kao paun i govorio: - Ko j.be tankericu! To kod nas ima svaki drek, a recite mi tko je vidio u Zagrebu ruskog policajca!?
Sve je bilo dobro dok nismo izašli iz vlaka u Čopu. Tada je izbio mali ''diplomatski incident'', jer su sovjetski pogranični policajci i carinici kategorički inzistirali da državna imovina mora ostati u SSSR-u i ne dolazi u obzir da policijska uniforma ode preko granice.
Profesor Kranjčević, koji nas je dobrih mjesec-dva prije putovanja sustavno strašio NKVD-om i upozoravao da u SSSR-u držimo jezik za zubima, reagirao je energično. Upozorio je da njegov učenik ne može putovati bez zaštite od hladnoće, da se otuđenje tankerice dogodilo na teritoriju SSSR-a i da je država dužna kompenzirati štetu. Nakon kraćeg natezanja postignut je kompromis: šinjel i šubara mogu preko granice, ali službeno znakovlje mora dolje. I onda su proradile škare, dugmad je ''odfikarena'', a sa šubare je skinuta zvijezda.
Radačić je najavio da će u Zagrebu nabaviti novu žutu dugmad i zvijezdu, pa će se jednog dana pojaviti u gimnaziji u zimskoj odori ruskog policajca i sa šubarom na glavi. Ne sjećam se je li najavu i ostvario (u Zagrebu je temperatura već bila na cca 15-18° C).
 
Nakon 40 godina
 
Dana 30. svibnja/maja 2008. imali smo u zagrebačkom restoranu ''Vinodol'' proslavu 40. godišnjice mature. Iako smo rasuti po svijetu od Australije preko Cipra i Njemačke do Kanade, od nekadašnjih 37 učenika IVd razreda Prve gimnazije u Zagrebu skupilo se nâs 15. Lijepi broj, a najljepše je da smo svi živi i zdravi, osim jednog kolege koji je poginuo sedamdesetih u prometnoj nesreći. A cure se se opako dobro držale za našu dob.
Razrednik nam je umro prije više godina, a od nekadašnjih profesora gost nam je bio maestro Vladimir Kranjčević. Bilo nas je i nekoliko iz bivšeg zbora, pa smo između ostalog oživjeli i uspomene na putovanje o kojem govori ova tema. Što da kažem, bilo je fenomenalno i ne sjećam se kada sam se zadnji put toliko nasmijao.

Već sam na drugom mjestu na forumu spomenuo da sam veliki ljubitelj željeznice, na koju sam se navukao još od malih nogu u Ivanić Gradu. Stoga će se putopisi koji slijede odnositi prije svega na moja railfanovska putovanja
 
S prijateljem Nenadom u Vojvodini, lipanj/juni 2007.
 
(U sjećanje na prijatelja Nemanju Bojanića)
 
Odmah na početku napominjemo da u Vojvodinu nismo putovali kako bi radili reportaže, već iz sasvim privatnih razloga. Iskoristili smo produljeni praznični vikend da posjetimo rodbinu u Apatinu (Nenad) i da ponovo, nakon osam godina, sretnemo stare somborske prijatelje (ja). Naime, ja sam somborski zet i u ovom legendarnom gradu imam puno prijatelja i znanaca. Putovali smo Nenadovim automobilom.
Stoga i nismo imali puno vremena za željeznicu. Međutim, kud će suza neg' na oko pa smo izdvojili dan i pol za šalabazanje prugama po Bačkoj - što aktivnim, što ukinutim.
Društvo nam je pravio somborski forumaški prijatelj Nemanja, a u Subotici smo se družili i s prijateljima sa foruma zeljeznice.net Josipom i Matijom. Unatoč kratkom vremenu uspjeli smo obići dosta lokacija i pamtimo puno zanimljivih doživljaja.
Nemanja je bio pasionirani ljubitelj željeznice i veliki drugar. Nažalost je umro premlad 2016. godine.
 
Nemanja i ja na putu iz Kotoribe sa proslave godišnjice prve željezničke pruge u Hrvatskoj 2010. godine:

 
Željeznički kolodvor Sombor
 
Željeznički čvor Sombor razvio se zahvaljujući dobrom prometnom položaju grada i to u vrijeme kada su svi željeznički smjerovi vodili u istu državu - Austro-Ugarsku. Iz kolodvora je na sve strane vodilo sedam željezničkih pruga. I nakon 1918. iz somborskog čvora kretale su, ili kroz njega prolazile, pruge: Vinkovci - Bogojevo - Sombor - Subotica, Sombor - Vrbas - Bečej, Sombor - Odžaci - Novi Sad, Sombor - Apatin - Sonta - Karavukovo, Sombor - Bački Breg i Sombor - Riđica.
Sombor je imao i vlastitu Vuču vozova, u kojoj su bile parne i dizelske lokomotive i šinobusi. Danas je depo Sombor spao na podružnicu VV Subotica, a i nema baš puno toga za vuču. Od svih pruga još su koliko-toliko aktivni smjerovi prema Subotici, Bogojevu i Vrbasu, a pričalo se da i ovu treću prugu namjeravaju ukinuti.
Nekada iznimno prometni kolodvor (tri para brzih vlakova, izravni vagon Sombor - Split, putničkih vlakova doslovce gomila, a teretni promet da ne spominjemo) danas je tuga i jad.
Na kolodvoru smo razgovarali s iznimno susretljivim prometnikom i saznali dosta podataka o današnjem stanju i ne baš ružičastim perspektivama.
Nemanja nas je odveo u depo i radionicu. Tu smo prvi i jedini put za vrijeme čitave ''turneje'' naišli na malo zaguljeniju osobu. Neki somborski lik nikako nije mogao shvatiti da postoje ljudi koje zanima željeznica i koji šalabazaju po prugama, a ne moraju. Ipak smo uspjeli upasti u radionicu i podvući se pod vagon, a Nenad je napravio spektakularne snimke (od kojih nažalost nemam ni jednu).
 
Tragovima pruge Sombor - Bački Breg
 
Ova pruga izvorno je vodila do Baje u Mađarskoj, a povlačenjem državne granice 1918. godine ostala je dionica Sombor - Bački Breg. Za putnički promet ukinuta je 1979., a još neko vrijeme vozili su teretni vlakovi. Danas je pruga potpuno zapuštena, prekrivena je gustim raslinjem i teško da će opet vidjeti vlakove, iako je bilo govora o obnovi trase.
Pruga počinje u kolodvoru Sombor, cca 2 km ide usporedno s magistralnom prugom Subotica - Sombor - Bogojevo - Vinkovci, a u rasputnici Strilić odvaja se od lokalne pruge koja vodi prema Apatinu. Obišli smo tragove ove pruge i sva nekadašnja službena mjesta (kolodvori i stajališta).
Bivši kolodvor Bački Monoštor ne postoji više ni kao građevina, jer je zgrada srušena. Po dolasku na bivši kolodvor Bezdan primijetili smo da je pretvoren, zapravo, u privatni posjed. Gazda iz obližnje kuće se raširio i preko pruge napravio vlastitu ''avliju''. Dok je Nenad mamio jednu kozu bagremovom granom, a ja ciljao prizor njegovim fotićem, Nemanja je preuzeo ulogu pregovarača sa znatiželjnim domaćinima. Jer, trebalo je objasniti kakvi se ovo uljezi motaju po dvorištu.
Početna ideja nije bila loša. Nemanja je rekao da smo inspekcija koja je došla snimiti stanje prije moguće obnove pruge. To je stari trik i obično ''pali'', imali smo već sličnih iskustava.
A koliko su nam ti ljudi povjerovali, možete si misliti. Inspekcija Železnica Srbije s autom zagrebačke registracije, koja slika koze...
Nije bilo nikakvih problema, ali smo i mi i domaćini odahnuli kada smo sjeli u auto i otprašili s kolodvora.
U Bezdanu smo ručali u jednoj čardi na obali Dunava, a usput obišli i ustavu na Velikom bačkom kanalu.
 
Subotica
 
Za razliku od jada i čemera u Somboru kolodvor Subotica ne da vrvi od vlakova već je praktično zagušen. Iz mađarskog pograničnog kolodvora Kelebia stalno dolaze dugački teretnjaci, a jednako gusti promet odvija se i u suprotnom smjeru. I putnički promet je, koliko smo vidjeli, na sasvim pristojnoj razini.
Subotica je pogranični kolodvor na magistralnom koridoru Budimpešta - Novi Sad - Beograd, a ujedno i željezničko raskrižje. Od nje polazi magistrala prema Bogojevu i Vinkovcima, pruga prema Horgošu i Szegedu u Mađarskoj, te pruga prema Senti i Kikindi. Postojala je i pruga Subotica - Crvenka . Odžaci, u starim voznim redovima označena je kao Subotica - Karavukovo - Bogojevo, ali je ukinuta 1979. godine.
Na kolodvoru smo se sastali s forumskim prijateljima Josipom i Matijom. Josip je strojovođa u Vuči vozova Subotica i, koliko vidim na Facebooku, još uvijek je aktivan. Od njega smo čuli puno zanimljivih priča, između ostalog kako je na brzom vlaku Subotica - Split krenuo s dvadesetak minuta zakašnjenja, a do Splita je ne samo nadoknadio zakašnjenje nego je stigao deset minuta ranije. Nakon druženja uz piće Josip nas je odveo u Vuču vozova. Razgledali smo aktivni vozni park i još više antikviteta, a naročiti doživljaj bile su parna lokomotiva serije 01 i dizelka serije 662.
Izdvajamo još jednu zanimljivost. Dosjetljivo osoblje VV Subotica je od bivše okretaljke napravilo ribnjak! Usput, imali smo priliku družiti se i popričati s ovim simpatičnim ljudima uz kavu i dobru domaću rakiju.
Stigli smo i malo prošetati kroz ovaj veliki i prekrasno uređeni grad, a usput smo razgledali i nekadašnji subotički tramvaj koji je izložen u jednoj od ulica.
 
Dvije slike iz Subotice:


 
Jedna pikanterija sa putovanja: tri puta ''krštene'' hlače
 
Bijele hlače i željeznica definitivno ne idu zajedno. U to sam se uvjerio još 1973., kada sam se švercao na teretnjaku Ivanić Grad - Zagreb Borongaj.
Prije polaska na ovo putovanje obukao sam svježe oprane i izglačane bijele hlače, jer su lagane i praktične za vrućinu koja nas je pratila cijelim putem.
Po dolasku u Vojvodinu najprije smo svratili u Apatin kod Nenadove rodbine. Na ulazu u dvorište obiteljske kuće dočekao nas je Medo. A Medo je pas veličine teleta. Dobroćudna, vesela životinja koja se raduje gostima, maše repom i voli se penjati po hlačama. Što je vrlo praktično, naročito ako su hlače bijele i dvorište upravo poliveno vodom.
To je bilo prvo krštenje hlača. Uz pomoć domaćice nekako sam uspio otkloniti vidljive dragove pseće dobrodošlice.
Poslije ručka produžili smo u Sombor, gdje nas je čekao Nemanja. Sjeli smo u debeli hlad na terasi jednog kafića i naručili Jelenka. Nenad se konačno izvukao iz stupice zvane ''nula promila'' (tada je u Hrvatskoj vladala nulta tolerancija prema alkoholu u promet), pa je u oduševljenju uspio proliti stanovitu količinu piva po mojoj desnoj nogavici. U Čardi na obali Dunava Nemanja se pobrinuo za simetriju, tj. opalio je laktom i prevrnuo bocu piva pri čemu je dobar dio sadržaja završio na mojoj lijevoj nogavici.
Imao sam u kovčegu rezervne hlače, ali nisam htio još i njih podvrgnuti torturi. A bijele hlače su preživjele i po povratku u Zagreb završile u pranju.
 
Piće u Somboru s Nemanjom i Nenadom prije drugog ''krštenja'' hlača:

 
Dok je Nenad boravio kod rodbine u Apatinu ja sam iskoristio priliku da se prisjetim starih dobrih somborskih dana. Prijatelj Pišta me počastio ribljim paprikašem, a priuštio sam si i vožnju legendarnim somborskim prometalom:

Ovaj putopis premješten je iz teme ''Naše uspomene iz izviđača'', podforum Kantina:
 
Pohod na Sutjesku 29. travnja/aprila - 5. svibnja/maja 1971.
 
Od 1961. do 1973. godine bio sam član Saveza izviđača Jugoslavije. Bio sam na jedanaest taborovanja i prešao s izviđačima našu bivšu domovinu od Žumberka i Petrove gore do Užica i Rudog. Od mnoštva doživljaja posebno mi je u sjećanju pohod na Sutjesku 1971. godine.
 
Luda ideja
 
Jednog popodneva neposredno pred praznik 1. svibnja 1971. godine kod mene se sastalo malo izviđačko društvo: Čangi, Gro, Pap, Pedro i ja. Razglabali smo o svemu i svačemu, a onda je netko predložio da odemo nekamo za Prvi maj. To je bila buba u uho. Prvo pitanje - što s curama (tko je imao) - riješili smo odmah: neka se strpe dok se ne vratimo. Na početku se kao odredište spominjao Klek, no tamo smo već bili više puta. I onda je netko izvalio: - A da odemo na Sutjesku?
Prva reakcija bila je: - Sutjeska? Jesi li ti normalan, jel' znaš gdje je to i koliko nam treba do tamo? - Od nas petorice samo smo Gro i ja koliko-toliko poznavali teren kojim bi se trebali kretati, jer smo ga prešli s izviđačima 1968. godine.
Nakon kratke rasprave dogovoreno je: idemo, pa što bude! Itinerer: Zagreb - Sarajevo (vlakom normalnog kolosjeka), Sarajevo - Ustiprača - Foča (uskotračnom željeznicom), Foča - Šćepan Polje (autobusom), Šćepan Polje - Tjentište (pješice preko planinskog platoa Vučevo), Tjentište - Foča (autobusom), Foča - Ustiprača - Sarajevo (uskotračnom željeznicom) i Sarajevo - Zagreb (vlakom normalnog kolosjeka). Noćenja: Šćepan Polje, Vučevo i Tjentište.
Dogovor smo završili na brzaka. Krećemo sutra navečer. Dogovorena je logistika i podijeljena su zaduženja - tko će preuzeti šator, tko će kupiti prijevozne karte, koliko kupujemo kruha, konzervi i drugih namirnica…
Probajte zamisliti u kakvu smo se avanturu doslovce preko noći upustili nas petorica mladića, pa gotovo bih rekao i dječaka. Ja sam sa svoje 22 godine bio najstariji, dok je najmlađi Čangi imao tek 15 godina. I odvažili smo se na put od cca 1.200 km u oba smjera, ne računajući dva dana hoda planinskim stazama po jednom od najpustijih i najsurovijih - ali i najljepših - terena u bivšoj državi.
 
Vlakom Zagreb - Sarajevo - Ustiprača - Foča
 
Na večer 29. travnja ukrcali smo se u izvanredni brzi vlak Zagreb - Sarajevo. Bio je sastavljen od posuđenih njemačkih vagona i to onih za lokalni promet. Unatoč ne baš udobnim sjedištima i popriličnoj gužvi uspjeli smo malo ubiti oko. Uostalom, navikli smo naspavati se i u puno gorim uvjetima.
Po jutarnjem dolasku u Sarajevo - sjećam se da je bio lijep dan - odmah smo se uputili na obližnji kolodvor uskotračne pruge gdje je već bio postavljen vlak za Višegrad. Gotovo cijelo putovanje do Ustiprače bili smo na prozorima, a ja kao ljubitelj željeznice pogotovo. Pa bila bi božja grehota propustiti ovu legendarnu prugu (iako sam se vozio na istoj relaciji i 1968.) koja je prolazila kroz prekrasne krajeve Istočne Bosne. Već pred polazak načičkali smo se na prozore u hodniku vagona i promatrali Sarajevo za vrijeme uspona prema Bistriku.
Tu sam zamalo ostao bez oka, kao i moj prijatelj Čangi, a možda bi i gore prošli. Naime, negdje na Grbavici neka klinčadija zabavljala se bacanjem kamenja na vlak (nažalost i danas popularan ''sport''), a jedan kamen je prošišao između naših glava i tresnuo o vrata kupea. Ni danas mi nije jasno kako nije pogodio ni jednoga od nas, zaista smo imali ludu sreću.
Gledali smo s prozora kanjon Miljacke, Pale i planinu Romaniju, a zatim je pruga prešla najvišu kotu i počeli smo se spuštati prema Stambulčiću i dolini rijeke Prače. Tu rijeka pravi kanjon kroz koji je prolazila trasa pruge.
U Ustiprači smo presjeli na vlak za Foču. Trasa ove pruge išla je obalom Drine i nije bila toliko atraktivna kao dio od Sarajeva do Ustiprače. U Foču smo stigli rano popodne i doživjeli prvu nepriliku. Cilj nam je bio Šćepan Polje do kojeg cestom ima 23 km, ali nas nisu pustili u autobus jer je već bio prepun. A idući vozi sutradan ujutro. I što sad?
Ako smo željeli ostvariti vremenski plan, a jesmo, morali smo idućeg jutra - i to rano - krenuti na uspon iz Šćepan Polja na planinski plato Vučeva. Ništa drugo nije dolazilo u obzir. Stoga smo se uputili pješice cestom, pa kad stignemo - stignemo. Cesta je bila makadamska, a promet vrlo slab. Već se bilo smračilo kad se pojavio spas - ljubazan čovjek u ruskom džipu GAZ koji nas je odvezao do Šćepan Polja.
Tu smo, usred ničega osim nekoliko seoskih kuća, morali prenoćiti. Pokucali smo na vrata jedne kuće u kojoj je gorjelo svjetlo, kako bi zamolili dozvolu da u dvorištu podignemo šator. Nismo imali volje po mraku tražiti prikladan teren u potpunoj divljini. Baba koja nam je otvorila vrata očito je imala smisla za biznis jer nas je pozvala u kuću, udomila nas na drvenom podu sobe gdje je već spavao neki muški lik (koji je cijelu noć kašljao i pljuvao u praznu konzervu) i sve to nam još i naplatila, doduše neki simbolični iznos. A mi smo bili zadovoljni što smo se koliko-toliko naspavali i što nismo pokupili buhe i klice tuberkuloze.
 
Vučevo. Koritnik, Hadžića Ravan i Dragoš Sedlo
 
Za početak nekoliko zemljopisnih podataka. Šćepan Polje je malo naselje u Crnoj Gori, neposredno uz granicu BiH (danas je tamo granični prijelaz). Kod Šćepan Polja sastaju se rijeke Piva i Tara, koje sjedinjene dalje čine tok rijeke Drine. Od Šćepan Polja vodi pješačka staza na Vučevo, koju koriste samo pastiri, planinari i poneki luđak poput nas petorice.
Vučevo je planinski plato omeđen kanjonima rijeka Drina, Piva i Sutjeska, te planinskim masivom Maglića. Nad rijekama tvori kanjone visine 1.000 - 1.200 m. To veliko područje nema stalnih naselja već samo takozvane katune (privremene nastambe za pastire). Vučevo je, osim ljetnjih mjeseci, uglavnom pokriveno maglom i oblacima gdje se čuje samo zavijanje vukova, pa je po tome dobilo i ime.
Iznad Šćepan Polja, s lijeve obale Pive, uzdiže se golema klisura uz koju vodi cik-cak staza na Vučevo. Prosječno vrijeme za penjanje na planinski plato je oko 6 sati, a nama je trebalo oko 8 sati.
Rano ujutro 1. svibnja krenuli smo na najteži dio naših putešestvija - uspon na Vučevo. Prešli smo preko visećeg mosta iznad Pive i zaputili se uzbrdo. Gro i ja poznavali smo stazu i znali smo kakvo iskušenje nas čeka, Pap i Pedro su strpljivo išli za nama, a jedino je najmlađi Čangi počeo gunđati: - A u qrac, zakaj nisam ostal u Zagrebu!? Bilo bi mi bolje da sam otišel na sudar! - I tome slično i tako nekoliko sati…
Dragi moj, kasno ti je za kajanje. Zbog Čangija se uspon malo oduljio, ali smo se na plato Vučeva popeli u pristojno vrijeme. Gore, na rubu kanjona, mogli smo uživati u prekrasnom pogledu na okolne planine. Negdje oko katuna Koritnik naišli smo na raskrižje puteva pa smo se Gro i ja (jedini koji smo već prolazili ovuda 1968.) stali nadmudrivati treba li ići lijevo ili desno jer nije bilo nikakvog putokaza. Prihvatili smo njegov prijedlog i to se pokazalo dobrim izborom.
 
Prelazak preko visećeg mosta na Pivi:

 
Već je bio sumrak i počeli smo razmišljati gdje bi razapeli šator, kad se pred nama ukazao planinarski dom na lokaciji zvanoj Hadžića Ravan. Šator je šator no krevet je krevet kakav bio da bio, pa smo odlučili pokucati na vrata. Iznutra nam se javilo veselo društvo nekih planinara iz Foče, koji su nas pozvali da uđemo i to kroz prozor jer su vrata bila zaključana. I tako smo prespavali još jednu noć u relativno udobnom smještaju.
Večerali smo vani konzerve i ostalo iz ranaca uživajući u krajoliku. Ja sam sa sobom nosio burazov mali tranzistor Sanyo. Vjerovali ili ne, ali u ovoj divljini cca 500-600 km zračne linije od Zagreba uhvatio sam tada popularnu emisiju ''Taksi za Babilon''.
Idućeg dana kretali smo se lagano i opušteno kroz Vučevo prema Tjentištu. Za vrijeme hoda znali smo se istodobno sresti s tri godišnja doba: zimom (ostaci snijega), proljećem (visibabe na metar-dva od snijega) i ljetom (hodali smo u košuljama zavrnutih rukava). No planinska klima je varljiva, pa smo morali svaki čas mijenjati odjeću. Oblačili smo se i svlačili prema potrebi, stavljali na sebe ili skidali šatorska krila, pržili se na suncu ili se pokrivali pred naglim pljuskom kiše ili snijega.
Dragoš-sedlo je lokacija neposredno iznad doline Sutjeske, odakle se pruža fantastičan pogled na prašumu Perućica i slap istoimene rječice. Tu se nalazi grob Nurije Pozderca, člana prvog predsjedništva AVNOJ-a. Ujedno se pruža pogled i na Tjentište, krajnje odredište našeg putovanja. Već izdaleka tj. odozgora vidjeli smo da u Tjentištu i oko njega vlada gužva. Ljude nismo mogli vidjeti, ali smo uočili gomilu autobusa. Bila je to karavana mladih iz općine Novo Sarajevo, s kojom će nas sudbina neočekivano udružiti.
U Tjentište smo se spustili stazom kroz šumu Ravno Borje, praćeni izmjenom sunca, kiše i povremenih pljuskova snijega.
 
Dvije slike sa Vučeva:


 
Sve je dobro što se s Ibrom svrši ili kako smo oduševili druga potpukovnika JNA
 
Spuštanjem u Tjentište završena je druga faza našeg puta. Tu smo namjeravali prespavati u šatoru, idućeg dana malo prolunjati okolišem, a dan nakon toga krenuti natrag za Foču - Sarajevo - Zagreb. I onda se dogodilo nešto što ni u snu ne bi očekivali.
Dok smo sjedili na terasi kafića oko nas se motao jedan potpukovnik JNA i mjerkao nas naročitim pogledom. Onda nam je pristupio i pitao nas: - Momci, vi ste izviđači? - Potvrdili smo. Pitao nas je odakle smo, a kad smo rekli da smo iz Zagreba zinuo je od čuda. Zatim je pitao kojim smo prijevoznim sredstvom došli, a kada smo mu ispričali da smo dopješačili od Šćepan Polja preko Vučeva naprosto se raspametio od oduševljenja. Onda nam se predstavio i ispalo je da smo u neku ruku znanci: - Ja sam Ibro Emrić, koji je hranio vas izviđače 1968. godine. A da nije koji od vas podigao onaj spomenik prvoj žrtvi prehrane?
Naime, 1968. na Tjentištu je održana smotra Saveza izviđača Jugoslavije. Bilo nas je na tisuće, a hranu nam je pripremala vojska u poljskim kuhinjama. Glavni intedant bio je taj isti Ibro Emrić. Koliko smo bili oduševljeni menijem govori zgoda da su neki fakini napravili provizorni spomenik i na njemu napisali: prvoj žrtvi prehrane. A neki general, vidjevši ''spomenik'', našalio se: - E moj Ibro, pazi da ti ne budeš ta prva žrtva!
Tako je završio naš prvi susret. Malo smo šetali, brbljali, usput zgazili čizmama malog poskoka koji plazio po šetalištu, kad evo opet našeg Ibre: - Momci, a gdje vi noćite? - Rekli smo da ćemo negdje podići šator. - Ne dolazi u obzir! - bio je odrešit. - Sada ćete samnom, netko vas želi upoznati.
Pa nas je odveo u hotel, u neki salon, gdje nas je dočekao glavom predsjednik općine Novo Sarajevo okružen brojnom svitom. - Dakle vi ste ti momci koji ste došli čak iz Zagreba i to pješice od Šćepan Polja. A ovim mojim Sarajlijama ne da se prošetati ni do kosturnice, nego samo vise po šankovima - potužio se i zapovijedio: - E, od sada ste naši gosti! - Pa nam je rekao da ćemo imati smještaj u hotelu, hranu i prijevoz do Sarajeva, sve o trošku općine Novo Sarajevo.
Mi smo se pogledavali u čudu, jer takvu počast zaista nismo očekivali. I što sad? Problem je bio u tome što bi morali ostati dulje, a Pap i Pedro bi izostali s posla dan-dva. No takva ponuda se ne odbija, pa su ova dvojica odlučila riskirati (nije bilo nikakvih posljedica). I tako smo se smjestili kraljevski udobno, a ispalo je da smo šator badava teglili jer ga cijelim putem nismo stigli ni raspakirati. A koliko nam je jada zadao, naročito pri usponu na Vučevo… Nosili smo ga na smjenu, a onaj tko ga je uprtio psovao je i sunce i sunčevu majku.
Iz tog produljenog boravka na Tjentištu sjećam se da smo bili među počasnim gostima na nekom primanju, a čini mi se da je tu bio i sarajevski gradonačelnik plus brojna svita. Uglavnom, bilo je društva, ića i pića.
 
Na grobu Save Kovačevića. Moj izviđački odred zvao se ''Komandant Sava'' i djelovao je na području tadašnje zagrebačke općine Trnje. Ja sam na slici krajnji desno, onaj koji je najviši po stasu a bogami i po činu - načelnik odreda:

 
Kod spomen-kosturnice palih boraca:

 
Tri slike sa boravka u Tjentištu:



 
U Sarajevo smo se dovezli jednim od autobusa one karavane mladih. Unatoč kraljevskom tretmanu od strane gostoljubivih Sarajlija meni je bilo pomalo žao što se nismo vraćali vlakom. Prema prvobitnom planu i redu vožnje trebali smo se ukrcati u šinobus, što bi ljubitelju željeznice poput mene bio poseban doživljaj.
U Zagreb smo se vratili brzim vlakom iz Sarajeva noću 4./5. svibnja. Iz tog putovanja pamtim da je bila velika gužva (mi smo srećom uspjeli ugrabiti mjesta u kupeu). Negdje između Siska i Zagreba uhvatila me potreba za ispuštanjem viška tekućine, pa sam krenuo na WC. Povukao sam ručicu za otvaranje vrata kupea, ali ni makac. Onda sam povukao malo jače, otvorio vrata i iz hodnika se čula nekakva buka. Kad sam izašao imao sam što vidjeti. Na podu je ležala neka žena, gledala me prijekorno i rekla (ovo prenosim doslovce): - Što nis' kuco, jebo ga ti?!
I tako smo prepuni dojmova stigli u Zagreb.
 
Iskrcavanje na Glavnom kolodvoru u Zagrebu:

S prijateljem Nenadom u Vojvodini, svibanj/maj 2008.
 
Nenad je ponovo putovao rodbini u Apatin i pitao me da li bi mu pravio društvo. Naravno, teško je žabu natjerati u vodu i somborskog zeta u opjevani grad. Na put smo krenuli ujutro 22. svibnja.
 
Jedna usputna - Nenad i ja kod spomenika Batinskoj bici:

 
Contusio cruris dex, 22. svibnja
 
U Somboru nas je dočekao Nemanja, a s njim još jedan railfanovski drugar - Pera iz Zemuna. Nakon runde pića (dobro, nekoliko rundi) u Gradskoj kavani uputili smo se u noćnu željezničku avanturu na relaciji Sombor - Bogojevo.
 
Prvo odredište je bio kolodvor Prigrevica:

 
U Sonti smo se već toliko obezobrazili da smo upali u prometni ured i prilično izbezumili ''crvenkapu''. Prometnik je za svaki slučaj pozvao policiju, no Pera je plavcima objasnio da nismo nikakvi špijuni ni diverzanti nego pomalo ćaknuti ljubitelji željeznice.
 
Tri slike iz Sonte:



 
Krajnje odredište bilo je Bogojevo, točnije željeznički most preko Dunava koji spaja Bogojevo s Erdutom na hrvatskoj strani. Začudo nije bilo u blizini nikakve policije ni granične kontrole pa smo mogli komotno, da smo htjeli, prijeći preko mosta u Hrvatsku. Što nam naravno nije padalo na pamet.
Tu sam imao još jedan doživljaj za pamćenje, a sve je počelko od moje krive procjene kakvu obuću nositi. Prethodnog dana padala je kiša i bilo mi je žao zablatiti tenisice pa sam obuo obične cipele. Koje imaju glatki đon i to se pokazalo lošim potezom. Neposredno pred mostom sišli smo sa željezničkog nasipa da siđemo do obale i slikamo most odozdola. Bolje rečeno drugi su sišli, a ja sam sletio. Stao sam na skliski drveni rubnjak stepenica usječenih u nasip, našao se u zraku, a zatim otkotrljao do dna i na kraju lupio desnom potkoljenicom o stablo. Srećom nisam ništa slomio i nisam osjetio neku jaču bol.
Posljedice sam primijetio tek kada sam došao kod mojih domaćina Irene i Joške. Desna potkoljenica bila mi je duplo deblja od lijeve i sva crvena. Suprotno savjetima nisam potražio liječničku pomoć i tek po povratku u Zagreb otišao sam za svaki slučaj na hitan prijem u bolnicu. Dobio sam dijagnozu Contusio cruris dex i bolovanje od tjedan dana, te recept za neke masti kojima sam sanirao oteklinu. Liječniku sam rekao da sam pao na izletu, taman posla da mu objašnjavam što su luđaci radili na željezničkom mostu kod Bogojeva.
 
Tri fotografije snimljene na mostu nakon pada, a na prvoj sam ja u društvu Nemanje i Nenada:

 
Nemanja i ja:

 
Pera, ja i Nemanja:

Švercanje na teretnom vlaku od Ivanić Grada do Zagreba, rujan/septembar 1973.
 
U jesen 1973. godine dobio sam poziv za vojsku: VP 9650/52, Prizren. Pokojna mati rekla mi je da ću saznati zašto se one planine tamo zovu Prokletije.
Kako je kod nas bio red i običaj, uputio sam se jednog toplog rujanskog dana u Ivanić Grad da se oprostim od brojne rodbine, prijatelja, bivših susjeda dede i bake... Sa sobom sam poveo prijatelja (kasnije vjenčanog kuma) koji se zove Dubravko ili skraćeno Dudo.
Krenuli smo rano ujutro iz Zagreba, naravno vlakom. Obišli smo mnogo kuća, a moram priznati i mnogo birtija koje su se nevoljom zatekle usput i remetile nam planove da se vratimo u Zagreb u pristojno vrijeme i u pristojnom stanju.
Popili smo toga lijepog i toplog rujanskog dana, što u kućama što usput, lijepu količinu C2H5OH. Bili smo mladići u punoj snazi, puno smo dobroga pojeli tijekom dana (gdje god dođeš, hoćeš-nećeš, moraš nešto prigristi da ne uvrijediš domaćina), a bili smo i vrlo dobro raspoloženi. Sve to nas je spasilo da ne završimo neslavno u nekoj grabi.
Već se spuštao suton kada sam odlučio potražiti još i starog prijatelja i nekadašnjeg susjeda ''po gruntu'' Zlatka. Znao sam da je strastveni kuglaš, pa smo ga vrebali na kuglani u Sportskom centru. Dok smo ga čekali, a dočekali ga nismo, zapili smo zadnje novce osim nekoliko dinara sitniša.
Dudo je mislio da ja još imam novaca, a ja sam mislio da ih ima on. U međuvremenu je otišao zadnji vlak i zadnji autobus za Zagreb. I što sad?
Predložio sam da odemo kod Zlatka kući i skrušeno zamolimo prenoćište, a dalje ćemo vidjeti. To nam je ostalo kao zadnja opcija. Putem je trebalo prijeći prugu na cesti Ivanić Grad – Kloštar Ivanić. Došli smo do pruge i vidjeli da je rampa spuštena, ali smo se provukli kroz pješački prolaz.
Usput sam bacio pogled na kolodvor i vidio na trećem ili četvrtom kolosijeku teretni vlak s parnom lokomotivom, okrenut u smjeru Zagreba. Odmah sam ga prepoznao kao tzv. sabirno-manipulativni, jer su u to doba na elektrificiranoj pruzi samo takvi vlakovi imali parnjače. Vlak je izgledao spreman za polazak, ali je ulazna skretnica bila u položaju ''ravno'', što je značilo da se čeka križanje. Ideja mi je sinula u trenutku: - Dudo, našao sam prijevoz do Zagreba!
Došuljali smo se do stražnjeg dijela garniture i popeli se na vagon-cisternu koji je imao kućicu za kočničara. Zatvorili smo se unutra dok vlak nije krenuo. Nakon toga je uslijedila nezaboravna vožnja u lijepoj i toploj rujanskoj noći - most na Lonji, Prečec, Ostrna... a sve uz iskrenje i huktanje lokomotive daleko na čelu vlaka...
Vlak je usput imao ''bavljenje'' tj. manevar u Dugom Selu i Sesvetama. U Dugom Selu navalila nam je potreba za eliminacijom suvišne tekućine iz organizma i sišli smo izbaciti iz sebe preostale gemište. Nismo htjeli obeščastiti i zagaditi gostoljubivi vagon-cisternu koji nam je pružio utočište i spas u očajničkom nastojanju da se dokopamo Zagreba. Željezničari su primijetili uljeze i počela je potraga, uz pomoć baterijskih lampi i dovikivanjem ''netko je na vlaku''. A mi smo se stisnuli među neke čičke i čekali. Nisu nas pronašli, uskočili smo u naš vagon kada je vlak već polako kretao, a u Sesvetama smo već bili dovoljno pametni (i dovoljno trijezni) da odmah zbrišemo u najbliže grmlje i čekamo polazak.
Nakon dva i pol sata putovanja stigli smo u ranžirni kolodvor Zagreb-Borongaj. Za divno čudo, iako je oko nas sve vrvilo od željezničara, nitko nije pitao tko smo i što tu radimo. Dudo je uzeo preostali sitniš za noćni tramvaj, jer se ujutro morao ukazati na poslu, a ja sam kao polu-propali student i kandidat za SMB sudbinu otpješačio iz Borongaja na Trešnjevku...
Eh, da mi je isto ponoviti i danas!

Tri vlaka od Novske do Zagreba
 
Spomenuo sam mog prijatelja i kuma Dubravka pa ću ispričati jedan njegov doživljaj. Priča nema veze samnom i mojim putovanjima, a zorno prikazuje što se zbiva kada se čovjek ne razumije u željeznicu. Negdje 1972. ili 1973.godine imao je puno muke da doputuje iz Novske u Zagreb, razdaljina od stotinjak kilometara.
Bio je u Novskoj kod neke cure. Namjeravao se vratiti predvečer, ali su otišli na plesnjak, pa neplanirano druženje u intimi... Cura mu je rekla da ima noćni brzi za Zagreb i on se u gluho doba noći ukazao na kolodvoru. Iz smjera Slavonskog Broda ulazio je neki vlak i Dudo je pitao prometnika: - Je li to brzi?
Prometnik je odgovorio potvrdno, pa se Dudo fino smjestio i zadrijemao. Kad se probudio, vlak je stajao na nekom kolodvoru. Na mjesečini su se vidjela brda, nekako veća i bliža od onih uz prugu Novska - Zagreb, pa je Dudo pitao suputnike: - Koja je ovo stanica?
- Bosanski Novi!
- Bos...! Benti, kak? Pa kaj ovo ne ide u Zagreb?
- Ne, ovo je vlak Beograd - Split!
Dudo je brže-bolje istrčao van i raspitao se za vezu prema Zagrebu. Rekli su mu da uskoro kreće putnički vlak. I opet je napravio istu glupu grešku. Ušao je u neki vlak i pitao: - Je li ovo putnički?
Nakon potvrdnog odgovora sjeo je na klupu, ali je već bio dovoljno oprezan da primijeti kako vlak ne kreće u očekivanom smjeru i pitao je suputnike: - Kam ide ovaj vlak?
- U Banja Luku!
Vlak je vukla parnjača i uspio je iskočiti a da se ne razbije. Na kolodvoru je vidio još jedan vlak i uspio je u zadnji čas utrčati u njega. Naletio je ravno na konduktera i, sav zadihan, konačno je postavio pravo pitanje:
- Kam ide ovaj vlak?
- U Zagreb.
- Jeste vi sigurni?
- Pa rekao sam vam da ide u Zagreb.
- Jel sigurno ide u Zagreb?
- Čovječe, govorim vam da ide u ZAGREB!
- A jel to sigurno...?...

S prijateljem Nenadom u Vojvodini, praznik 1. maja 2009.
 
Treću godinu za redom Nenad i ja uputili smo se iz Zagreba u Vojvodinu, on rodbini u Apatin i ja prijateljima u Sombor. Iskoristili smo dane prvomajskih praznika, a na put smo krenuli 30. travnja/aprila. Usput smo se zadržali u Osijeku gdje su nas dočekali lokalni ljubitelji željeznice i poveli u razgledavanje nove trase tramvajske pruge za Bikaru, tada još u izgradnji.
 
Nenad i ja s osječkom ekipom:

 
Detalj trase nove pruge:

 
I malo ''živog'' prometa'':

 
Od Subotice preko Sente do Bečeja
 
Dan 1. svibnja Nenad i ja proveli smo svatko na svojoj strani, on u Apatinu i ja u krugu somborskih prijatelja. Idućeg dana krenuli smo s Nemanjom u obilazak novih željezničkih pruga, kako sadašnjih tako i bivših.
U Somboru smo se zadržali kod spuštene brklje i čekali dolazak putničkog vlaka iz Subotice. Bila je to prilika da uhvatimo uživo dizel lokomotivu serije 661, popularnu ''kenedijevku'' koja je u Hrvatskoj odavno prestala prometovati. Dok smo snimali dolazak vlaka iz kućice je istrčao brkljačar/ramponja izbezumljene face i izderao se na nas u stilu ONO i DSZ: - Nema fotografisanja, zabranjeno! - Samo ti viči, mislili smo u sebi, a nije bilo svrhe objašnjavati mu da se iz satelita vidi što njegova žena kuha za ručak - kakva vražja konspiracija u XXI. stoljeću, vlak na pruzi, mo'š mislit' vojne tajne. Jednostavno smo čovjeka ignorirali, a ako hoće neka zove policiju. Ali se zadovoljio galamom, valjda sretan što nam je ukazao da činimo kazneno djelo.
 
Putnički vlak iz Subotice na ulazu u kolodvor Sombor. Vagoni su Danke Deutschland, poklon Železnicama Srbije od Njemačke:

 
Za razliku od pomalo tmurnog stanja u Somboru, nekada jednom od najvećih željezničkih raskrižja u Jugoslaviji, u Subotici je vrlo živahno:


 
U Subotici smo popili Jelenka sa starim prijateljem Josipom:

 
Zatim smo krenuli trasom pruge Subotica - Senta, a ovo je nekadašnji kolodvor (danas stajalište) Bikovo. S obzirom na stanje pruge zvuči pomalo nevjerojatno da je ovuda nekada prometovao Orient Express:

Kolodvor Orom:

 
U Oromu se nalazi jedna od rijetkih preživjelih vjetrenjača u Vojvodini:

 
Dva usputna stajališta:


 
I evo nas u Senti:

 
I ovdje je nekada bilo željezničko raskrižje, a danas je samo prolazni kolodvor na pruzi prema Banatskom Miloševu i Kikindi:

 
Moj prvi susret s rijekom Tisom nakon 1968., kada sam je prešao na granici Mađarske i Ukrajine:

 
Željezničko-cestovni most koji povezuje Bačku i Banat:

Tragom pruge od Sente do Bečeja
 
Pruga je izgrađena u vrijeme Austro-Ugarske i nekada je povezivala Novi Sad i Szeged via Bečej - Senta - Kanjiža - Horgoš. Nazvana je Potiskom prugom jer trasa uglavnom slijedi obalu rijeke Tise. Pruga Novi Sad - Bečej - Senta je, poput mnogih vojvođanskih lokalnih pruga, za putnički promet ukinuta 1979. Godine, a dionica od Sente do Kanjiže ukinuta je još ranije. Neko vrijeme bio je obnovljen putnički promet na dionici Novi Sad - Čurug, a u kraćem razdoblju i do Bečeja. Kasnije je održavan teretni promet manjeg opsega. U voznom redu 1978./1979. pruga je označena brojem 103 i relacijom Novi Sad - Bečej - Senta. Na pruzi su bila službena mjesta (kolodvori i stajališta) Novi Sad, Rimski Šančevi, Bački Jarak, Temerin, Gospođinci, Žabalj, Čurug, Bačko Gradište, Bečej, Bačko Petrovo Selo, Mol, Ada i Senta.
Nenad, Nemanja i ja smo pasionirani istraživači ostataka nekadašnjih željezničkih pruga. Krenuli smo u obilazak obratnim smjerom tj. sa sjevera, od Sente prema Bečeju. Pruga je 2009. bila u cijelosti sačuvana, a kako je danas ne bi znao reći.
 
Pruga izvan naselja većinom prati cestu:

 
Kolodvor Ada:


 
Ovaj bunker je bio vjerojatno dio utvrđene linije koju je gradila vojska Kraljevine Jugoslavije za obranu iz smjera Mađarske:

 
Kolodvor Mol:

 
Ova brklja kao da je živa:

 
Kolodvor Bačko Petrovo Selo:

 
I kolodvor Bečej je nekada bio željezničko raskrižje jer su od njega vodile pruge u smjeru Novog Sada, Sente i Vrbasa - Sombora:

 
O tome svjedoče jama za čišćenje vatre iz parnih lokomotiva i ložionica:

Novi Sad i Petrovaradin
 
U Bečeju smo napustili Potisku prugu i spustili se preko Srbobrana u Novi Sad. Nismo nažalost imali vremena za razgledavanje grada, stoga iz Novog Sada samo nekoliko fotografija.
 
Željeznički kolodvor:


 
Za mene najprivlačniji motiv:

 
Jedan gradski autobus:

 
Sunce se već polako spuštalo prema obzorju kada smo se popeli na Petrovaradinsku tvrđavu:

 
Pogled sa tvrđave na Dunav:



 
Uspjeli smo uhvatiti i vlak sa druge strane brda:

Guštanja dima i pare
 
Mi ranijih godina proizvodnje dobro pamtimo nekadašnje vlakove s parnim lokomotivama. Kao zaljubljeniku u željeznicu od malih nogu ti moćni strojevi i danas mi predstavljaju njen simbol iz vremena kada je dominirala u transportu ljudi i roba. Parna vuča je potpuno nestala sa pruga u Jugoslaviji krajem osamdesetih godina. Lokomotive su uglavnom pretopljene u željezarama i samo mali broj ih je ostao po muzejima kao spomenici tehnološkog razvoja željeznice. Određen broj parnih lokomotiva serije JŽ 33 ostavljen je u strateškoj rezervi JNA, ali su i one ubrzo kasirane. Nažalost, brojne serije parnih lokomotiva nestale su bez traga, a i ono što je ostalo nije baš u blistavom stanju. Najviše serija sačuvano je u Sloveniji i smješteno pod krov bivše ložionice Ljubljana-Šiška gdje je danas Slovenski železniški muzej.
Slovenci su prvi došli na ideju da ostave nekoliko parnih lokomotiva aktivnim i pretvore ih, zajedno sa prastarim ali obnovljenim vagonima, u turističku atrakciju. Muzejski vlakovi su u Sloveniji počeli voziti još potkraj osamdesetih godina, a za njihovu vuču osposobljeno je nekoliko parnih lokomotiva.
Nešto slično pokušavale su i druge željezničke uprave na području bivše Jugoslavije. U Hrvatskoj je godinu-dvije vozio turistički vlak s parnom vučom od Zagreba do Gornje Stubice, a u Srbiji vozi ''Romantika'' - u početku s parnom vučom, a danas sa dizel ili električnom vučom (što je po meni neslana šala). Srbija ima i atraktivnu ''Šargansku osmicu'' na nekadašnjoj uskotračnoj pruzi Beograd - Višegrad - Sarajevo, dok u BiH vozi turistički vlak s parnom vučom na uskotračnoj pruzi rudnika Banovići.
Prvi moj susret s parnom lokomotivom nakon dugog vremena bio je upravo u Banovićima 2010. godine, gdje sam se s prijateljem Lukom vozio 2-3 kilometra u kabini. A najviše užitaka pružio mi je slovenski Muzejc kojim sam se vozio ravno šest puta na šest različitih relacija.
 
Jesenice - Nova Gorica - Jesenice e un pezzo di Italia, 9. svibnja/maja 2015.
 
Prijatelj Vjekoslav predložio mi je da se provozamo u slovenskom muzejskom vlaku s parnom vučom između Jesenica i Nove Gorice i(n) obratno. Naravno da sam pristao. Nekoliko dana prije putovanja pomno sam pratio vremensku prognozu. Pri tome sam sigurnosti radi koristio tri izvora - naš DHMZ, slovenske vremenske napovedi i talijanske previsioni meteo Gorizia. Slovenci su predviđali djelomice sunčano uz posamezne nevihte in krajevne plohe (mjestimično nevrijeme i pljuskovi), a Talijani pak kažu nubi sparse (razasuti oblaci), zatim sereno (vedro) i na kraju poco nuvoloso (oblačno). Iz svega sam zaključio da će vrijeme biti udrobljeno, ali i dovoljno toplo da se ne moram pretovariti odjećom. Na kraju je dan ispao ljepši nego smo se mogli nadati - sunčano i toplo uz malo oblaka da uljepšaju vidokrug, a kišica se pojavila tek pri kraju puta.
Do Jesenica smo se dovezli brzim vlakom iz Dobove, a zatim presjeli na Muzejca. Slijedi nekoliko foto zapisa sa putovanja.
 
Izlazimo iz Jesenica, voziiiii Miško:

 
Zabavlja nas veseli harmonikaš:

 
Prvo zadržavanje bilo je u kolodvoru Bled Jezero:

 
U vlaku su s nama bili nadvojvoda Franz Ferdinand i njegova Sofija. Na kolodvoru Bled Jezero šetali su uz vlak, a ja sam inicirao jednu malu predstavu. Uzviknuo sam ''jaz se kličem Gavrilo'', na što je nadvojvoda pozvao svog vjernog oružnika da ga spasi od atentata:

 
U vlaku smo uspostavili dobre diplomatske odnose:

 
Naš vlak u stopu je pratila vatrogasna drezina, zlu ne trebalo:

 
Vožnja na platformi je najveći užitak:

 
Pred ulaskom u Bohinjski tunel:

 
Čekanje na ulaznom signalu kolodvora Most na Soči. Vlak se nalazi sa mostu preko rijeke Idrijce:

 
U kolodvoru Most na Soči čekamo križanje. Prilika da majstor koristi mazalicu za žedne ležajeve:

I evo nas na odredištu:


 
Jedna od prednosti članstva u Europskoj Uniji - praktično brisanje granica. Lijeva noga mi je u Sloveniji, a desna u Italiji:

 
Nekada je ovdje bila granice Italije i Jugoslavije:

 
Malo se prošetalo talijanskom Gorizijom:




 
Vrijeme je za povratak, a moćna ljepotica SŽ 33-037 već je spremna za povratnu vožnju:

Božičkovim muzejskim vlakom od Celja do Ljutomera, 23. prosinca/decembra 2015.
 
Prijatelj Vjekoslav, nekadašnji zaposlenik željeznice, poznat je velikom broju djece i roditelja kao Sveti Nikola & Djed Božićnjak na dječjem vlaku Tin Express. Iskoristio je svoje veze na Sjevernom polu i omogućio nam još jedan lijep doživljaj - vožnju Božičkovim muzejskim vlakom. Božiček je slovenska varijanta Djeda Mraza ili, kako ga danas u Hrvatskoj zovu, Djeda Božićnjaka.
Božičkov muzejski vlak je slovenski pandan HŽ-ovom Tin Expressu, ali za razliku od Končarevog tehnološkog čuda ne vozi na struju nego na paru. To je dalo naslutiti još jedno uzbudljivo putovanje, tim prije jer prugom Pragersko - Ormož - Ljutomer nisam nikada ranije putovao. A dan je bio kao izmišljen za putovanje - sunčano i toplo kao da je kraj veljače, a ne drugi dan kalendarske zime.
Treći član zagrebačko-zaprešićke ekipe bio je Mladen, alfa i omega logistike jer smo od Zagreba do Celja i natrag putovali njegovim automobilom.
 
Stara dama SŽ 33-037 je već dobro podložena:

 
Prije polaska vlaka imali smo vremena prošetati Celjem:




 
Vraćamo se na kolodvor gdje počinje ukrcavanje u vlak:


 
I evo nas na otvorenoj pruzi:

Božiček se demaskirao i odmara:

 
Putnike primamo i usput:

 
Prašimo 80 km/h:

 
Mariborsko Pohorje u daljini:

 
U Pragerskom se odvajamo od pruge Zidani Most - Maribor:



 
Na pruzi Pragersko - Hodoš:

Kidričevo:

 
Prelazimo Dravu:

 
I evo nas u Ptuju:

 
Stara dama je ožednjela, a kako više nema vodonapojnika u pomoć priskaču vatrogasci:

 
Vjekoslav i ja na kolodvoru Ptuj:

 
I stigosmo u Ljutomer:


 
Prelazak lokomotive na čelo vlaka je prava atrakcija:

 
Božičkovim muzejskim vlakom vratili smo se u Ptuj, gdje smo mi Zagrepčani/Zaprešićani presjeli na brzi vlak do Celja:

 
U Celju smo razgledali kolodvor i staru postavnicu koja je danas muzej:

 
Nije nam promakla ni stara parnjača:


 
I za kraj moji suputnici Mladen i Vjekoslav uz obalu Savinje:

Muzejskim vlakom SŽ od Celja do Imenog i(n) obratno, 14. svibnja/maja 2016.
 
Dobri duh vožnji muzejskim vlakovima sosedne dežele Vjekoslav organizirao je 14. svibnja 2016. još jedan railfanovski užitak, vožnju vlakom s parnom vučom na relaciji Celje - Imeno - Celje. To je bila moja treća vožnja slovenskim ''muzejcem'' i prva gdje je vlak vukla lokomotiva SŽ 06-018. Ujedno sam pod stare dane osobno doživio prvo putovanje prugom Grobelno - Stranje - Imeno. U putovanju su mi društvo pravili Vjekoslav, njegov sin Branimir i kolega iz Kluba željezničkih modelara Zagreb Berislav.
Vrijeme je bilo loše i većim dijelom puta nas je prala kiša, ali to nije ni malo ometalo užitak putovanja. Berislav i ja smo doputovali prigradskim vlakom do Zaprešića, gdje smo se ukrcali u Branimirov automobil. Put pod gume i via Dobova.
 
U Zidanom Mostu smo presjeli na motorni vlak za Celje:

 
Muzejc je već čekao na peronu:

 
Pogled na moćnu ljepoticu. Lokomotive serije 06 bile su najjače parne lokomotive na prugama u Sloveniji (1.700 ks):

 
Radoznalcima je bilo omogućeno da se popnu u kabinu:

 
Naša ekipa smjestila se u vagon-bircuz:

 
Krenuli smo:

 
U Grobelnom se odvajamo od magistralne pruge Zidani Most - Maribor:

 
Kar naprej:

Ulazimo u tunel Šmarje:

 
Šmarje pri Jelšah:

 
Stranje:

 
Sada smo na Kumrovečkoj pruzi:


 
Kiša nas i dalje prati:

 
Stajalište Podčetrtek Toplice:

 
Naša parnjača dimi kao u stara dobra vremena:

Krajnje odredište - Imeno:

 
Prilika da se lokomotiva pobliže razgleda:






 
Ekipa nakon povratka u Celje:

Ljubljana - Verd - Ljubljana 14. travnja/aprila 2018.
 
Naš dobri duh Vjekoslav opet nam je iskemijao jedan lijep doživljaj - vožnju muzejskim vlakom Slovenskih železnica na relaciji Ljubljana - Verd in obratno. Verd je kolodvor na pruzi Ljubljana - Sežana između Borovnice i Logateca, a Muzejski vlak je prevozio sudionike 39. tradicionalnog planinarskog pohoda ''Štampetov most'' koji se održava u sjećanje na opći štrajk željezničara kraljevine SHS 15. travnja 1920. godine. U zagrebačkoj ekipi su bili Ivica, Vjekoslav, Zdenko i moja malenkost.
Muzejski vlak je imao polazak iz Ljubljane u 8:30 sati pa je valjalo ustati vrlo rano. Ja sam se dovezao prvim jutarnjim vlakom do Zaprešića gdje me dočekao Ivica s automobilom. Zatim smo pokupili Slaveka i Zdenka pa punim gasom do Dobove, gdje smo uspjeli stići na brzi vlak za Ljubljanu s polaskom u 5:40.
 
Muzejc je već spreman za polazak:

 
Naša ekipa pred starim poštanskim vagonom...

 
... u kojeg ćemo se ukrcati:

 
Krenuli smo:

 
Gužva na kolodvoru Borovnica:

 
U pozadini se vidi stup kao ostatak starog Borovniškog vijadukta, srušenog od strane vojske Kraljevine Jugoslavije u Aprilskom ratu 1941. godine:

 
Stara dama SŽ 33-037 vuče kao u zlatno doba pare:

 
I evo nas u Verdu:

Odavde planinari odlaze na svoj pohod dugačak 22 km. Prva kontrolna točka biti će im spomenik kod Štampetovog mosta udaljen od kolodvora Verd 30 minuta hoda. Štampetov most je željeznički vijadukt na pruzi Ljubljana - Sežana između kolodvora Verd i Logatec. Izgrađen je 1857. godine, a ime je dobio po inženjeru koji ga je projektirao. Dugačak je 155 m s radijusom zavoja 285 m. Bio je teško oštećen u Drugom svjetskom ratu, najprije od vojske kraljevine Jugoslavije koja ga je minirala u travnju 1941. godine. S obzirom na strateški značaj pruge Ljubljana - Trst Nijemci su oko vijadukta izgradili bunkere i zaposjeli ih jakim snagama, ali su ga slovenske partizanske jedinice srušile u tri navrata - 14. listopada 1943. te 12. lipnja i 26. rujna 1944. Štampetov most je obnovljen u razdoblju od 1945. do 1946. godine.
 
Porušeni Štampetov most 1944. godine:

 


 
Nekoliko fotografija sa kolodvora Verd:




 
Došlo je vrijeme za povratak, ali najprije treba propustiti teretni vlak u smjeru Postojne:

 
Nagari majstore:

Nekoliko slika iz povratne vožnje:




 
I evo nas opet u Ljubljani:

 
Čađava garda:

 
Parnjača ide kući, u ložionu u Šiški:

Imali smo dovoljno vremena do vlaka za povratak da prošetamo Ljubljanom...

 
... i usput se malo okrijepimo:

 
Rijeka Ljubljanica:

 
Tromostovje:

 
Zmajski most:

 
Popeli smo se i na stari Ljubljanski grad. Prvi dvorac na ovom mjestu spominje se u dokumentu iz 1234. godine, a 1256. se navodi kao castrum capitalis Laybach. Kao prvi vlasnici spominju se članovi obitelji Spenheim, a 1269. preuzeo ga je češki kralj Otokar II. Přemysl. Kasnije je mijenjao vlasnike sve dok 1335. pokrajinu Kranjsku nisu naslijedili Habsburgovci. U XV. stoljeću izvedeno je utvrđivanje dvorca zbog opasnosti od turskih provala i potpuno je promijenjen njegov izgled. Iz tog razdoblja potječe kapela svetog Jurja, jedan od najstarijih sačuvanih dijelova dvorca, posvećena 1489. godine i kasnije barokizirana. Ostale zgrade u kompleksu dvorca, osim obodnih zidova, dvorske kapele i kutnih kula, podignute su u XVI. i XVII. stoljeću. Uzduž zidina su bili boravišni dijelovi za pokrajinskog guvernera, a dvorište je služilo za okupljanje pokrajinske plemićke vojske. Građevinsku djelatnost vodili su pokrajinski guverneri i poznati vojskovođe Lenković, Lamberg, Auersperg, Kacijaner i Thurn.
Ulogu utvrde i rezidencije dvorac je izgubio sredinom XVII. stoljeća prestankom turske opasnosti, a time je počelo njegovo propadanje. Najprije je služio kao skladište baruta, a krajem XVIII. stoljeća bečka administracija ga je namjeravala srušiti i građevinski materijal rasprodati čemu su se usprotivili kranjski pokrajinski staleži. U vrijeme Napoleonovih Ilirskih provincija 1809.-1813. u dvorcu su se nalazili kasarna i vojna bolnica, a od 1815. u njemu je smješten zatvor. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u dvorcu je najprije bio zatvor za političke osuđenike, među kojima je bio i poznati slovenski književnik Ivan Cankar. Od 1915. do 1918. godine tu je bila karantenska postaja za talijanske ratne zarobljenike, a za vrijeme Drugog svjetskog rata talijanski i zatim njemački zatvor. Potpuna rekonstrukcija dvorca započeta je nakon 1964. godine i danas je jedna od glavnih turističkih atrakcija grada Ljubljane.
 
Gore smo išli uspinjačom:

 
Detalj grada:

 
Za kraj užitak u prekrasnom pogledu na Kamniške Alpe:

Božičkov muzejski vlak i Dravograd, 6. prosinca/decembra 2018.
 
Vjekoslav je pozvao zagrebačku ekipu na vožnju Božičkovim muzejskim vlakom na relaciji Maribor - Dravograd i(n) obratno. Prijedlog je naravno prihvaćen, tim prije jer se nitko od nas ranije nije vozio tom atraktivnom prugom. U ekipi smo bili petorica - Vjekoslav, Nenad, Berislav, Dragec i ja. Putovali smo automobilom i tako si omogućili elastičnost u kretanju. Bilo je dogovoreno da nas Nenad i Vjekoslav dočekaju u Zaprešiću gdje ćemo se prekrcati u Nenadov auto, a Berislav je u Zagrebu pokupio Drageca i mene.
 
Vlak je imao polazak tek u 12:55 pa smo imali vremena na pretek. Odlučili smo obaviti uviđaj radova na pruzi Maribor - Šentilj, gdje je u toku bio kapitalni remont. Fotografije su snimljene u Šentilju:




 
Skoknuli smo preko crte i u austrijski pogranični kolodvor Spielfeld-Strass:

Evo nas u Mariboru:

 
Božičkov vlak je na peronu...

 
... a stiže i lokomotiva, opet stara znanica SŽ 33-037:




 
Prelazimo Dravu:

 
Vožnja kroz Maribor:

Prvo stajanje - Maribor Studenci:

 
Nagari majstore:

 
Putnike smo primali i usput:


 
Gospođica kondukterka:

 
Vožnja uz Dravu:

 
Nenad i Berislav nešto raspravljaju s Božičekom:

 
Stigli smo na odredište:

 
Domaćini su nam priredili dobrodošlicu:


 
Božiček daje izjavu za lokalnu televiziju:

 
Naše stare dame nikada dosta:

Ima i jedna još starija dama, a ona je u statusu spomenika:

 
Dočekali smo i putnički vlak iz Prevalja za Maribor:

 
Zavirili smo i u prometni ured:

 
Malo smo prošetali uz prugu u smjeru Prevalja:

 
Ni moja malenkost nije imuna na slikanje:

 
Odvajanje nekadašnje pruge Dravograd - Velenje - Celje. Dionica Dravograd - Velenje je davno ukinuta:

 
Rijeka Meža u Dravogradu utječe u Dravu:

 
Napuštamo Dravograd, a ispraća nas Teta Mraz:

Čokoladnim vlakom od Ljubljane do Jesenica i natrag, 13. travnja/aprila 2019.
 
Šestu po redu i do sada posljednju vožnju muzejskim vlakom Slovenskih železnica s parnom vučom imao sam 13. travnja 2019. godine. Ovaj put je na ''štoku'' bila lokomotiva SŽ 25-026, a vlak je prevozio izletnike na Festival čokolade u Radovljici. U društvu su mi bili Vjekoslav, Nenad i gospodin Božo iz Zagreba, umirovljeni strojovođa koji je nekada vozio parnjače i dizelke u ŽTP Sarajevo. Božo je putovao brzim vlakom Mimara sa Glavnog kolodvora u Zagrebu, a nas trojica iz zaprešićko-prigorskog domicila ukrcali smo se u isti vlak u Dobovi.
 
U Ljubljani smo morali čekati da se Muzejc vrati iz Verda:


 
Lokomotiva mora u ložionu Ljubljana-Šiška na namirivanje:


 
Evo je ubrzo natrag:


 
Umirovljeni majstor Božo uživa u podsjećanju na mlade dane:

 
Oko lokomotive se začas okupila gomila znatiželjnika:

Krenuli smo:

 
U kolodvoru Škofja Loka:

 
Kranj:

 
Vozimo 60 km/h, serija 25 ne može brže:

 
Iskrcavanje ljubitelja čokolade u Radovljici:


 
Vlak će nastaviti vožnju do Jesenica, gdje će se lokomotiva okrenuti na okretaljki:

 
A u vlaku ostajemo i mi, ne zanima nas čokolada nego užitak u vožnji:

Ulazimo u Jesenice:

 
Čađava garda i ja:

 
Lokomotiva odlazi u ložionu:

 
Svjedoci starih vremena:

 
Nekoliko dojmova iz kolodvora Jesenice, gdje su u davna vremena Jugovići trtarili od carinika:

Našu SŽ 25-026 uhvatili smo u okretanju:


 
Čišćenje dimnice:

 
Valja dopuniti zalihu ugljena:

 
Zavirili smo u ložionu iz koje su nas domaćini ljubazno otjerali:


 
Ogladnjelo se pa smo potražili nešto za pojesti:

 
Valter brani Jesenice:

Ima i svoje pivo, koje navodno puni u Austriji. Isprobano, nije loše:

 
Ponuda hrane je domaća, po recepturi Sjedinjenih Bosanskih Država:

 
Vraćamo se na kolodvor gdje naš vlak čeka vuču:

 
Garavuša se vraća:



 
Čokoladni putnici ponovo se ukrcavaju u Radovljici:

 
I evo nas opet u Ljubljani:

Guštanje dima i pare - zapisi iz Austrije
 
U prethodnim prilozima opisao sam putovanja muzejskim vlakom s parnom vučom po Sloveniji. Sličan užitak imao sam u dva navrata i u Austriji, pa vrijedi spomenuti i te doživljaje.
 
Vožnja uskotračnom prugom Stainzerbahn, 26. studenog/novembra 2017.
 
Stainz je lijep mali gradić od oko 2.600 stanovnika u pokrajini Deutschlandsberg u sastavu austrijske savezne države Styria. Povezan je uskotračnom željezničkom prugom imena Stainzerbahn kolosiječnog razmaka 760 mm s kolodvorom Preding-Wieselsdorf na pruzi normalnog kolosijeka imena Wieserbahn. Pruga Stainz - Preding-Wieselsdorf duga je 11 km i 300 m, a otvorena je točno na dan našeg posjeta - 26. studenog 1892. To znači da smo stigli upravo na proslavu 125. obljetnice otvaranja pruge.
Prema onome što sam zapamtio iz pričanja našeg domaćina Tone putnički promet na pruzi Stainz - Preding-Wieselsdorf odvijao se do početka pedesetih godina i to mješovitim vlakovima, s jednim poštanskim i jednim putničkim vagonom te teretnim vagonima. Javni teretni promet je obustavljen osamdesetih godina, ali se i danas povremeno obavlja po narudžbi.
Mještani Stainza nisu dopustili nestanak pruge i pretvorili su je u turističku atrakciju. Pruga je danas u vrlo dobrom stanju, vozni park je više nego solidan, a kolodvor u Stainzu je pretvoren u muzej. O svemu više u riječi i slici u nastavku.
 
Karta željezničke mreže južno od Graza, pruga Stainz - Preding-Wieselsdorf je u sredini slike:

 
Jednog dana nazvao me prijatelj Vjekoslav i pitao jesam li zainteresiran za vožnju muzejskim vlakom na uskotračnoj pruzi Stainzerbahn u Austriji. Priznajem da sam oklijevao s obzirom na za penziće ''visoki datum'', no kada sam čuo da nam je prijateljev prijatelj Tono sredio vožnju gratis (cijena je inače 25 €), da idemo četvorica i dijelimo troškove goriva i autoceste te da se vraćamo istog dana dileme više nije bilo. U ekipi smo bili naš vozač Nenad, Darko, Vjekoslav i ja. Sastali smo se u 9.30 h u Zaprešiću. Nije bilo žurbe jer je vožnja vlakom bila zakazana tek za 14 sati, a Stainz je blizu slovensko-austrijske granice. Ukrcali smo se u Nenadov automobil i zaprašili prema odredištu.
 
Prvo odredište bio je kolodvor Spielfeld-Strass na magistralnoj pruzi Beč - Trst. Moram priznati da sam pod stare dane tada prvi put kročio na tlo Austrije. Slijedi nekoliko impresija iz ovog pograničnog kolodvora:
 




 
Lokalna pruga za Bad Radkersburg:

 
Putnički vlak iz Graza:

 
Našu ekipu snimio je jedan susretljivi slovenski strojovođa:

I evo nas na kolodvoru u Stainzu:

 
Spomen ploča:

 
Na kolodvoru je vrlo živahno:




 
Mlada dama nije imala ništa protiv mog društva:

Nekoliko fotografija iz kolodvora:






 
Parnjača dolazi na vlak:

Svečani vlak je spreman za polazak:


 
Govor gradonačelnika prije polaska:

 
Uvalili smo se na mjesta koja nam je odredio Tono:

 
Vlak je pun veselih putnika:

 
Krenuli smo:

 
I stigosmo na kolodvor normalnog kolosijeka Preding-Wieselsdorf:


 
Pruga jest lokalna, ali je u izvrsnom stanju i prometa ne manjka:

 
Tu nas je dočekala bogata ponuda ića i pića. Ja nisam ništa kupovao jer su cijene bile genocidne za moj penzionerski džep:

 
Žedna parnjača je uzela vodu:

 
Lokomotive su prešle na drugi kraj vlaka:

 
I za kraj slika sa povratne vožnje - mlada dama nas zabavlja sviranjem harmonike:

Graz-Köflacher Bahn, 1. svibnja/maja 2019.
 
Naš mađioničar Vjekoslav opet je iskemijao jednu lijepu railfanovsku turu. U austrijskom Liebochu svake godine na praznik 1. svibnja održava se tradicionalni susret modelara sa burzom modela. Za nas modelare i to je dovoljno privlačno, a kada se doda vožnja muzejskim vlakom s parnom vučom i to po lijepom i sunčanom danu užitak je potpun. S nama je bio i prijatelj Lucijan koji nas je na odredište vozio svojim automobilom.
Lieboch se nalazi u austrijskoj Štajerskoj, na pruzi kojom upravlja željeznička kompanija Graz-Köflacher Bahn und Busbetrieb GmbH (GKB), utemeljena davne 1859. godine. Tvrtka održava promet na 91 km željezničke pruge i 26 autobusnih linija.
 
Mreža pruga Graz-Köflacher Bahn označena je crvenom bojom:

 
Nakon manje od dva sata vožnje stigli smo na odredište. Lieboch je odvojni kolodvor za smjerove prema Kóflachu i Gleinstättenu - Wies Elbiswaldu:



 
Prometnik je rado dopustio da se slikamo s njim:

 
Iz Graza stiže glavna atrakcija dana:

 
Lokomotiva GKB 671 je najstarija aktivna parna lokomotiva u svijetu. Proizvedena je pradavne 1860. godine za potrebe austrijskih Južnih željeznica (Österreichische Südbahn). Ovakve lokomotive su prometovale i na području Jugoslavije kao serija JŽ 124:

 
Ljepotica je vrijedna više od jedne fotografije:

 
Stigao je i lokalni putnički vlak:

 
U hangaru gdje se održava burza modela izložena je stara parna lokomotiva 56-3115. U JŽ je takva lokomotiva bila poznata kao serija 24 i vozila je u Sloveniji:

 
Tri sličice sa burze modela:

Lucijan je ostao na burzi dok smo Vjekoslav i ja krenuli na vožnju muzejskim vlakom do Graza i natrag. Vlak je spreman za pokret:

 
Nekoliko impresija iz vožnje:





 
Stigli smo na odredišni kolodvor Graz-Koflacher:

 
Lokomotiva odlazi na namirivanje vodom:

Imali smo gotovo sat vremena do povratne vožnje pa smo se uputili do obližnjeg glavnog kolodvora Graz Hbf:






 
Prema kolodvoru Graz Hbf zagrebački Glavni kolodvor je obična špajza:

Nekoliko slika sa povratne vožnje:







 
Stigli smo:

U tunelu usred mraka ili pješice kroz planinu Kobla, 26. prosinca/decembra 2018.
 
U Sloveniji postoji grupa ljudi koja svake godine organizira proslavu Božića i Nove godine pješačkim pohodom kroz željeznički Bohinjski tunel, a glavni organizator je gospodin koji se zove Štefan Stepič. Obično to bude na dan svetog Stjepana, 26. prosinca. Na Štefanje 2018. održan je jubilarni 25. pohod kojem se pridružila i šestočlana ekipa iz Hrvatske.
 
Naša ekipa - Nenad, Ivan, Vjekoslav, ja, Ivica i Berislav:

 
Na put smo krenuli Nenadovim automobilom koji prima sedam putnika, a usput smo malo razgledali željeznički kolodvor Novo Mesto. Ove fotografije je snimio Ivica:

Na jednom odmorištu između Ljubljane i Kranja dočekali smo slovenski dio grupe:

 
Bohinjski tunel dug je 6.327,4 metara i najdulji je željeznički tunel u Sloveniji, a bio je najdulji i u bivšoj Jugoslaviji ispred tunela Sozina (6.170 m) i Zlatibor (6.160 m) na Barskoj pruzi. Nalazi se na pruzi Jesenice - Nova Gorica - Sežana između željezničkih kolodvora Bohinjska Bistrica i Podbrdo, a prolazi kroz planinu Kobla. Građen je između 1900. i 1906. godine i 19. lipnja/juna 1906. otvorio ga je austrougarski prijestolonasljenik Franz Ferdinand.
Nakon Prvog svjetskog rata u tunelu je bila talijansko-jugoslavenska granica. Njemačka vojska je pri povlačenju iz Italije 1945. godine minirala sjeverni portal tunela i kada je portal obnovljen tunel je skraćen za cca 12 metara.
Tunel je sagrađen kao dvokolosječni, ali je zbog stalnog prodiranja vode zapadni kolosijek 1937. uklonjen te je na njegovom mjestu položen betonski kanal za oticanje vode. Na 2.700 m od ulaza iz smjera Bohinjske Bistrice nalazi se okno iz kojeg teče prvi, bujični potok koji ponekad poplavi tunel te potpuno onemogući promet, a na 1.800 m i drugi potok koji teče cijele godine konstantnim tokom.
 
Sjeverni portal Bohinjskog tunela nakon otvaranja...

 
... i nakon miniranja od strane njemačke vojske 1945. godine:

 
Polazna točka našeg pohoda - kolodvor Bohinjska Bistrica:

 
Pohod kroz Bohinjski tunel ima svoja pravila. U jednom smjeru se ide pješice, a u drugom vlakom. Redoslijed se određuje na način da se na ulazu u tunel od strane Bohinjske Bistrice provjeri iz kojeg smjera puše vjetar. Ako puše sa sjevera kreće se odmah pješice i vraća se vlakom, a ako puše sa juga ide se vlakom do kolodvora Podbrdo, a zatim natrag pješice kroz tunel do Bohinjske Bistrice. Prije polaska vođa grupe javlja se prometniku i priopćava brojno stanje. Isto tako, po izlasku iz tunela javlja se prometniku da su svi izašli. Obavezno je kretanje po trasi uklonjenog kolosijeka.
Kada se začuje vlak obavezno se gase baterijske svjetiljke. To pravilo je uvedeno nakon jednog izvanrednog događaja prije nekoliko godina. Strojovođa vlaka je primijetio svjetlo u tunelu, pomislio da mu u susret dolazi drugi vlak i zaveo brzo kočenje.
 
Vjetar je puhao sa juga pa smo pričekali vlak za vožnju do Podbrda. U međuvremenu smo razgledali kolodvor i ulaz u Bohinjski tunel:

 
Malo smo se ugrijali u obližnjoj gostilni:

 
Stiže autovlak Most na Soči - Bohinjska Bistrica. Njime cestovna vozila izbjegavaju prijevoj Vršič i značajno skraćuju put:

 
Lokomotiva odlazi na drugi kraj vlaka:

Spreman za polazak:

 
Vožnja od deset minuta košta 1€:

 
I evo nas na drugom kraju:

 
Odavde krećemo u mračnu avanturu dugu 6,3 km:




 
U tunelu se nalazi predsignal kolodvora Podbrdo:

Ovako je to izgledalo unutra:

 
Otprilike u sredini tunela nalazi se velika niša sa stolom i klupama i tu je uslijedio odmor...

 
... uz malo krkanja raznih delicija:

 
A našao se i šampanjac:

 
Valja sve za sobom pospremiti, pa i novine koje su služile kao stolnjak:

 
Jedan usputni izvor:

U okno u kojem je izvor ulaze samo najhrabriji...

 
... a jedan od njih bio je Ivica, koji je snimio unutrašnjost:



 
Bližimo se izlazu, što najavljuje predsignal kolodvora Bohinjska Bistrica:


 
I za kraj moje uspomene na Bohinjski tunel:

Šetnja Karlovcem, 14. svibnja/maja 2017.
 
Railfanovski kolega Darko i ja dogovorili smo se još krajem prethodne godine da ćemo na proljeće posjetiti Karlovac i proći ciljanom trasom, u kojoj željeznica neće biti u prvom planu. Nismo kanili ponavljati odavno poznate jeremijade i filipike o dobrim starim i lošim novim željezničkim vremenima nego smo odlučili u središte pozornosti staviti sâm grad. A Karlovac svakako zaslužuje da bude pobliže predstavljen (i) na ovom forumu. Ekipa koju smo namjeravali okupiti svela se na trojicu, a treći član je bio Krešo. Oni koji prate kviz ''Potjera'' na HTV-u iznenaditi će se kada saznaju da je poznati lovac na neznalice također i veliki ljubitelj željeznice.
 
Moji suputnici Krešo i Darko na Glavnom kolodvoru u Zagrebu:

 
Bilješka o Karlovcu
 
Grad Karlovac je jedinica lokalne samouprave koja obuhvaća površinu od 402 km2 s 53 naselja. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine na području Grada živi 55.705 stanovnika, od kojih 46.833 u samom Karlovcu. Grad je upravno središte Karlovačke županije.
Evo što o Karlovcu kaže službena web stranica grada:
Grad Karlovac jedan je od rijetkih gradova koji zna točan datum svog nastanka, 13. srpnja 1579. godine, a dobio je ime po svom osnivaču nadvojvodi Karlu Habsburškom. To je ujedno početak gradnje karlovačke krajišne vojne utvrde zbog protuturske obrane. Svake godine 13. srpnja slavi se Dan grada Karlovca koji je upriličen rođendanskim balom na Trgu bana Josipa Jelačića te svečanom sjednicom Gradskog vijeća i dodjelom javnih priznanja. Zaštitnik grada je sveti Josip čiji se blagdan slavi 19. ožujka, a središnja svečanost održava se u crkvi sv. Josipa na Dubovcu - nacionalnom svetištu.
Prvu gradsku upravu Karlovac je dobio 1778. godine, a 1781. godine car Josip II dao mu je Povelju slobodnog kraljevskog grada. Karlovac je primjer grada zasnovanog prema vodećim graditeljskim zamislima svog vremena; renesansni, geometrijski pravilan lik šesterokrake zvijezde. Po obodu tvrđave je, prema urbanom rješenju sa 19. na 20. stoljeće odlučeno podići gradske palače, urediti parkove i perivoje. Tako je Karlovac tada postao i do danas očuvan kao idealni renesansni grad i istovremeno heksagonalna bastionska tvrđava s pravokutnim rasterom ulica. Upravo takvim izgledom Karlovac je rijedak u Europi.
Od svog osnutka do danas Karlovac se uvijek razvijao usmjeren cestama što povezuju Europu s jadranskim lukama. Tomu svjedoče i povijesne ceste Karolina, Jozefina i Lujzijana koje su omogućile Karlovcu u prošlosti, ali i danas da postane važno trgovačko odnosno prometno središte. Od Zagreba, glavnog grada Hrvatske, udaljen manje od 50 km, a od glavne hrvatske luke Rijeke 90-ak kilometara. Vrlo povoljan geoprometni položaj o gradu Karlovcu govore i udaljenosti do glavnih gradova šire regije. Ljubljanu i Karlovac povezuje 104 km zračne udaljenosti, do Sarajeva udaljenost iznosi 386 km, a od Budimpešte oko 400 km. Vrlo blizu nalazi se i glavni grad Austrije, Beč na udaljenosti od samo 410 km.
Karlovac je građen i osmišljen po mjeri čovjeka: u zelenim dolinama četiriju rijeka, ispod Starog grada Dubovac, u stoljetnim perivojima i promenadama, biciklističkim stazama, u tradiciji kulture, športa, obrtništva i trgovine. Neminovno, Karlovac je s takvim parametrima europska formula za ugodno življenje i poslovno ulaganje. Karlovac je jedinstven u poslovnim i razvojnim mogućnostima. Položajem na raskrižju najvažnijih hrvatskih i europskih autocesta i velikom blizinom dvjema susjednim državama, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, Karlovac ima veliki potencijal. Uz prometna čvorišta na rubu grada položene su poslovne zone, a istovremeno gradska jezgra ostala je sačuvana za ulaganja u čitavu lepezu turističko-uslužnih, stambenih i sportsko rekreacijskih mogućnosti razvoja.
Gradnju utvrde Karlovac, koju su se koruški i kranjski staleži obavezali financirati radi obrane Hrvatske krajine od Turaka Osmanlija, nadzirao je je barun Georg von Khevenhüller (1533.-1587.), austrijski aristokrat i vojni zapovjednik, zemaljski kapetan (landeshauptmann) Koruške i vlasnik dvoraca Hochosterwitz i Wernberg.
 
Prvi poznati tlocrt utvrde Karlovac:

 
Georg von Khevenhüller:

 
Khevenhüllera je počastio veliki knjiiževnik Miroslav Krleža stavljanjem u naslov vjerojatno najpoznatije pjesme iz Balada Petrice Kerempuha:
 
Khevenhiller


SERENISSIMUSA ARCHIDUXA CAROLUSA TABORNJIK GENERALKVARTIRMAJSTER KHEVENHILLER NA TLAKI ZIDA NOVI BANSKI FESTUNG CAROLOSTADIUM
A. D. 1579
 
Nigdar ni tak bilo
da ni nekak bilo,
 
pak ni vezda nebu
da nam nekak nebu.
 
Kajti: kak bi bilo da nebi nekak bilo,
nebi bilo nikak, ni tak kak je bilo.
 
Ar je navek bilo da je nekak bilo,
kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo.
 
Tak i vezda bude da nekak vre bude
kak biti bude bilo da bi biti bilo.
 
Ar nigdar ni bilo da ni nišče bilo,
pak nigdar ni nebu da niščega nebu.
 
Kak je tak je, tak je navek bilo,
kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! (...)
 
Uz Karlovac su rođenjem ili djelovanjem vezani brojni istaknuti ljudi. Među rođenim Karlovčanima spomenimo samo neka poznata imena: zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, slikari Vjekoslav Karas i Josip Vaništa, povjesničar Radoslav Lopašić, književnici Dragojla Jarnević, Slavko Mihalić i Oto Šolc, filozof Gajo Petrović, arhitekt Milan Lenuci, istraživači Mirko i Stjepan Seljan, književni teoretičar i povjesničar Stanko Lasić, operna pjevačica Ivanka Boljkovac i mnogi drugi.
 
Biskup Maksimilijan Vrhovac:

 
Vjekoslav Karas, Djevojka s lutnjom:

 
Braća Mirko i Stjepan Seljan:

 
Prva šetnja gradom
 
Prvo odredište bilo je povijesno središte grada, znamenita karlovačka Zvijezda. Evo što o Zvijezdi piše na web stranici Turističke zajednice grada Karlovca:
Karlovačka povijesna jezgra koju Karlovčani zovu Zvijezda okružena je dubokim šančevima u koje se za opasnosti puštala voda iz obližnje rijeke Kupe. Središnji Trg Josipa bana Jelačića tada je bio najvažnije okupljalište i mjesto svih značajnih zbivanja. Bunar koji se nalazio u geometrijskom središtu trga zamjenila je česma ukrašena alegorijskim prikazima rijeka, koja je crpila vodu sa borlinskih zdenaca. Na trgu se nalaze crkva Presvetog Trojstva i franjevački samostan. Crkva, najstarija građevina Karlovca i prva civilna zgrada, izgrađena je u isto vrijeme kad i tvrđava. Izgorjela je 1692., a na istom mjestu izdignuta je nova crkva sa zvonikom visokim 44 metra. Arhitektonska cjelina crkve i pripadajućeg franjevačkog samostana s muzejom sakralne umjetnosti nacionalni je spomenik kulture.
Na trgu se također nalaze parohijska crkva Svetog Nikole iz 1787. godine, učenički dom, kao i zgrada gradskog Poglavarstva te dvije vojarne. Najstarija zgrada koja datira iz 1630. je kurija karlovačkog generala Vuka Frankopana na Strossmayerovom trgu, gdje su se vjenčali Katarina Frankopan i Petar Zrinski, kasnije ban Hrvatske. Danas je ovdje smješten gradski muzej sa bogatim fundusom od 18.000 vrijednih predmeta. U blizini je i najstarija glazbena škola u Hrvatskoj, koja je otvorena davne 1804. godine.
 
Karlovačka Zvijezda snimljena iz zraka:

 
Ulazak u povijesnu jezgru grada:

 
Crkva Presvetog Trojstva, najstarija građevina Karlovca podignuta istovremeno s tvrđavom. Uz crkvu je franjevački samostan:


 
Pravoslavna crkva Svetog Oca Nikolaja iz 1787. godine, obnovljena 2007. godine:

 
Stari zdenac:

 
Na bivšoj kasarni još se vide tragovi rata devedesetih

 
Zgrada Gradskog poglavarstva: