Sjećanje vojnika PREKOMANDA IZ BILEĆE U NEGOTIN Kada sam 15.04.1980. godine došao u gradić Negotin, centar Timočke krajine, grad Hajduk Veljka i Stevana Mokranjca te grad vina „crne tamjanike i kadarke“, odmah sam spoznao da je to sredina koja je drugačija od Bilećkog ljutog krša, mirna i uljuđena, kombinacija obradivih površina, sa brežuljcima punih vinograda, najljepši spoj srpske i vlaške duše. Nisam ni slutio da ću često, šetajući od kasarne do grada, uživati u opojnom mirisu rascvetalih lipa i izlascima u uređenom gradiću. Uživao sam u ponudi hrane i pića u tamošnjim restoranima i hotelu u centru grada/mislim da se zvao Beograd/ iz kojih se čula pretežno vlaška narodna glazba a koja ima onaj poseban štih.
Negotin se nalazi na tromeđi Jugoslavije sa Bugarskom i Rumunjskom, a u blizini Rumunjskog, Turnu Severina i Bugarskog Vidina te hidrocentrale Đerdap. Zauvijek sam upamtio lokalitete na kojima sam izvodio vojničke vježbe i terensku obuku. Tako sam upoznao mjesta poput Karbolovo, Kobišnica, Vražji Vir, Bukovo, Badnjevo, Štubik, Mokranje ,Prahovo i Kladovo te uz Dunav selo Sip i Brzu Palanku kao i mjesta koja su južnije, prema Zaječaru.
Kasarna Hajduk Veljko je tada imala pješadiju te oklopne i minobacačke jedinice. Tu sam upoznao komadanta kasarne, majora Dušana Bogdanovića i komandira čete, Kapetana Nikolića. Komandiri vodova su bili poručnik Veseli Sali iz Peći sa Kosova, koji je vodio prateći vod, te potporučnika Petrovića koji je, kao i ja, komandovao vodom. Sjećam se prvog šoka nakon prve prespavane noći u kasarni, u spavaonici pratećeg voda, kada su mi ukrali čizme, uprtač, mačeve... za mene je to bila katastrofa. Za isto se saznalo sutra, nastala je uzbuna, procedura „vraćaj ukradeno“ te se na kraju sve pronašlo. Ali prvi dojam i pogled na izgled vojnika i oficira te njihovo opušteno, da ne kažem nevojničko ponašanje, za mene je bilo čudno i pomalo frustrirajuće. Imao sam dobre desetare, te dva odlična vojnika po imenu Stojanović Mirko iz mjesta Babina Greda, istočna Slavonija i Petkov Atanasa iz gradića Strumice u Makedoniji, koji mi je bio kurir i moja vjerna sjenka.
Titova smrt me zatekla ucentru grada, hotel Beograd, odmah po dolasku uz stalne uzbune, teren te kontrole iz Niške armijske oblasti, a posebno nekog kapetana Andrića. Tada se u nekim segmentima mogao osjetiti početak nekakvih nacionalnih raslojavanja, a to su pojačali ispadi nekih vojnika sa Kosova što je stvaralo lošu atmosferu s kojom se trebalo nositi. Zapamtio sam neke vojnike iz tog doba poput Kulić Naser, Djinkokaj Ismail, Keljmendi Bajram, Vojković Goran, Perišić Nediljko, te jednog iz Kuršumlije kojem sam zaboravio ime.
Ljeto početkom srpnja mjeseca, donijelo mi je veliko pješačenje uz vježbe u pokretu od Negotina pokraj Zaječara i Boljevca pa do vrha planine Rtan. Rtanj mistična planina na vrhu Šiljka se nalazi mala crkvica , koju je sagradio židov Julius Ming. U to vrijeme se pričalo i o bojkotu Olimpijskih igara u Moskvi te intervenciji Rusije u Afganistanu. Sa planine Rtanj pješice sam sišao na cestu koja vodi do Paračina, kod jednog motela gdje sam našao prijevoz do Beograda, i onda se uputio kući prvi put nakon 11 mjeseci.
Krajem ljeta i početkom jeseni, počela je berba grožđa u okolici Negotina a posebno na obroncima Bukova, sjećam se Mokranjčevih dana i jesenjeg vašara. Prolaskom predivne Krajinske jeseni, došli su prvi hladni sjeverni vjetrovi, a ja sam 22.10.1980., napustio vojnički život i Timočku krajinu, te zauvijek zadržao lijepa sjećanja koje mi nitko ne može ukrasti. Došlo je vrijeme kada sam okrenuo jednu novu stranicu života u mojem Splitu.