Jedna druga tema -
Vojnik vojniku - potakla me da otvorim ovaj topic jer vjerujem da bi se u njemu moglo naći svakakvih zanimljivosti. Jer poštari su posebna vrsta ljudi. Znam to jako dobro, ta proveo sam među njima ili uz njih 35 godina radnog staža.
Za uvod fotografija snimljena u proljeće 1976. godine. Na njoj je osoblje poštanskog ureda 41090 Zagreb-Susedgrad, koji se tada nalazio u Gajnicama (Ulica Lopesa Mateosa, danas Meksička). Ja sam prvi slijeva u prvom redu:
[You must be registered and logged in to see this image.] Mnogi od njih su danas nažalost već pokojni. Ostali su u mirovini. Posljednji poštar iz ove generacije s kojom sam radio (zove se Toni i stoji prvi zdesna) otišao je u mirovinu prije nekoliko mjeseci.
Pošta ima rigorozne propise i pravila u obavljanju službe. Točno je zapisano tko, što, kada, kako, kome i na koji način.
Od stotina i stotina poštonoša koje sam u radnom vijeku sreo ne znam ni za jednog koji je svoj posao radio striktno po propisima. Pa ću navesti neke karakteristične primjere.
DOGOVOR ZLATA VRIJEDI
Jedan od starijih poštara slovio je kao uzor drugima. Po naravi miran, staložen, uljudan, pravi gospodin. I sve radi prema propisima. Onda smo saznali da svakog jutra po izlasku na dostavu ide najprije na tržnicu i u dućan, te nekoj gospođi nosi namirnice. I za to dobiva lijepu mjesečnu nagradu. A mirovinu za neku ženu koja živi negdje na moru svaki mjesec isplaćuje rodbini u Zagrebu iako nemaju propisanu punomoć. Po dogovoru koji funkcionira godinama i nitko se ne buni.
SRETAN BOŽIĆ PRED USKRS
Na takozvanom širem dostavnom području zadatak pražnjenja uložnica za pisma - to su oni sandučići na ulici ili uz cestu - pripada poštaru (obično motorist). A poštari kao poštari, tko će ići u neku zabit izvan ruke po dva-tri pisma… Pa je pošta kasnila. Nadležni u PTT-u odlučili su doskočiti tom nemaru i izmislili su žetone od kojih se po jedan stavljao u svaku uložnicu. Poštar je bio dužan pokupiti sve žetone i predočiti ih voditelju ureda kao dokaz da je sve ispraznio. Ali to nije funkcioniralo jer je žetone u uložnice vraćao jedan od poštara, pa bi samo prišapnuo kolegi: žetoni su ti u…
Onda je iskušana druga metoda. S unutarnje strane svake uložnice stavljeni su žigovi od kojih je poštar morao uzeti otisak kao dokaz da je ispraznio kovčežić. Pa su poštari i tome doskočili, na način da su dali izraditi iste takve žigove. Pa kada im je volja isprazne, a kada nije otisnu krivotvorinu/falsifikat žiga i svi zadovoljni.
Jedan poštar, koji je radio u pošti Lučko, ispričao mi je da dugo vremena nije praznio uložnicu u nekoj vukoj.bini. Jednostavno mu je bila izvan ruke i nije mu se dalo ići tamo. Jednog dana ipak se zaputio do uložnice i pokupio brdo pisama i čestitki. Kaže on meni: - Da znaš da me bilo sram, na čestitkama piše ''sretan Božić'' a već je bilo vrijeme Uskrsa.
KAJ GNJAVITE DEČKA, TO JE MOJ POTPIS!
Potpisivanje primitka knjižene (preporučene, vrijednosne) pošiljke ili isplate novčane doznake regulirano je propisima. Točno se zna tko može ili mora što potpisati, ali propis je jedno dok je praksa drugo. S time da na praksu obilato utječu i sâmi građani - korisnici poštanskih usluga.
Jednog dana (negdje krajem sedamdesetih) moj prijatelj Vlado, kontrolor dostave u pošti 41090 Zagreb-Susedgrad, krene na rajon poštara Franceka. Zaviri on u neku od uličica i vidi Franceka kako potpisuje primatelja u dostavnu knjižicu, a primatelj je bila žena koja je upravo okopavala vrt. Vjerojatno joj se nije dalo prati ruke i napuštati posao, pa je rekla poštaru neka je potpiše sâm.
Dakle, poštar je zatečen in flagranti. I onda slijedi zabavna scena. Vlado strogo pita: - Zašto vi Francek potpisujete stranku kada je to protupropisno? - Francek se ukipio, ne zna kud bi sa sobom, a onda se javi baba: - Tko ste vi i kaj gnjavite dečka, to sam ja potpisala! - Vlado ne može k sebi od čuda, pa vidio je sve vlastitim očima, ali baba se ne da: - To je moj potpis i točka!
Francek je po povratku s dostave, naravno, priznao da je sâm potpisao primatelja jer je bio zamoljen, a naučio je da ljudima na rajonu valja ugađati. Poslušna glavica - sita g.zica…
TERRA INCOGNITA: NAPOJNICA (''TRINGELT'')
Unutar firme poštari - mislim na poštonoše ili dostavljače - su najveća gunđala. Uvijek su sebe smatrali ''potlačenom klasom'', uspoređivali se sa šalterskim radnicima i tražili da se i njima prizna (interno) srednja stručna sprema. To što su u životu prištedjeli - ili izbjegli - četiri dodatne godine školovanja za njih nije nikakav protuargument.
A ti vječni bundžije imali su u prosjeku viši socijalni status od većine radnika srednje stručne spreme. Imali su ne kuće nego kućerine, mnogi i podosta zemlje, vozili su dobre automobile, među prvima su nakupovali televizore u boji… i da ne nabrajam dalje. Ne od plaće, iako je bila (i danas je) sasvim solidna za naše prilike, već od napojnice ili ''tringelta''.
Spomenuo sam u drugoj temi da je jedan od njih u jednom mjesecu (prosinac/decembar) na tringeltu natukao još četiri svoje plaće. U jednom mjesecu pet poštarskih plaća! Prosinac/decembar je i inače bio izdašan za poštare jer je tringelt curio kao iz pipe (dvije isplate mirovina, božićni i novogodišnji praznici). I najgori poštar na najgorem rajonu navukao je bar jednu dodatnu plaću.
Poštari su inače bili iznimno osjetljivi na taj dodatni prihod. Smatrali su to svojom privatnom stvari koja se nikoga ne tiče (zapravo se itekako ticalo firme jer je dobar dio napojnica proistekao iz flagrantnog kršenja propisa, ali im se gledalo kroz prste). Prodali bi dušu đavolu za 20-30 dodatnih bodova u pravilniku o plaćama, ali kada bi se spomenuo tringelt skočili bi kao opareni. Ipak se manje-više sve znalo. Osobno sam se dosta kretao među poštarima - radio sam dugo u kadrovskoj službi - i sa mnogima se družio. Jedan od njih (A.J. iz pošte u Dubravi) pri piću mi je povjerio da u prosjeku svakog mjeseca od napojnice/tringelta navuče još dvije plaće.
Pa ni mojem nekadašnjem kućnom poštaru nije bilo loše. Samo našoj obitelji donosio je tri penzije - ocu, mami i baki. I od svakog je dobio po nešto. Pri čemu je najveći škrtac bio onaj s najvećom penzijom (stari), a najviše mu je davala baka. U svakom slučaju, samo u našoj zgradi sa 104 stana i najmanje 100 penzića taj se dobro pomogao. A gdje su još ostali na dostavnom rajonu…
Dobrim rajonom poštari su smatrali područje s puno umirovljenika srednjeg socijalnog statusa, jer ti su davali najviše. Javna je tajna i da je bilo kupovanja rajona (i do 3.000 DEM), a ''prodavači'' su bili pojedini voditelji poštanskih ureda ili dostave u Branimirovoj.
Na kraju, bilo je čestih slučajeva da poštar u vrijeme poljskih radova uzme lažno bolovanje. Za jednoga od njih (P.P. iz pošte Zagreb-Susedgrad, poznavao sam ga osobno jer smo neko vrijeme radili u istom uredu) znalo se da se ''razboli'' svake godine u vrijeme žetve. Čovjek je jedini u dijelu Zagorja gdje je živio imao kombajn, pa je onako ''bolestan'' mlatio lovu skupljajući žito po poljima svojih klijenata. Ali bi u prvih pet dana mjeseca srpnja/jula naprasno ''prizdravio'' tj. prekinuo bolovanje kako bi podijelio mirovine i pokupio tringelt. Njemu lova od penzića u džep, a jadniku koji ga je zamjenjivao za vrijeme bolovanja pisma obična, pisma od suda, razglednice i novine. Svi smo za to znali, svi smo to smatrali nepoštenim, ali u ono vrijeme tako je bilo - i nije se moglo promijeniti baš ništa.
Danas su druga vremena. Poštari praktično više i ne nose mirovine ni bilo koje druge novčane doznake, od pošiljaka prevladavaju računi i poneka opomena ili ovrha, ali je torba sve teža od reklamnih materijala i drugih tiskanica. Zlatna vremena za poštare su definitivno prošla.
Godine 2002. radio sam reportažu za sindikalni časopis o pošti 10010 Zagreb-Sloboština. Zamolio sam kolegu poštara da me slika s njegovom torbom. Skoro mi je odvalila rame svojom težinom, a to je bila samo polovica materijala za dostavu. Druga polovica čekala je u depou na rajonu. U torbi su uglavnom tiskanice:
[You must be registered and logged in to see this image.] Siguran sam da i mnogi od vas imaju kakvu zgodnu crticu, kakvu zanimljivost ili možda anegdotu vezano uz poštare, jer te putujuće ambasadore pisane riječi srećemo svakodnevno. Pa ne budite škrtice, dopišite i vi nešto, a ja ću možda dodati i još poneku pričicu.
Naslov komentara: Naša iskustva s poštarima 
20.11.13 19:35
