Zapisi o oklopnim vozilima i ratovanju oklopnih snaga

Oklopne snage u bici u Ardenima 1944.-1945.

Pokraj 1944. i početkom 1945. godine na zapadnoj bojišnici zbila se epizoda koju mnogi nazivaju ''Hitlerov posljednji očajnički ulog''. Riječ je njemačkoj protuofenzivi poznatoj pod nazivom Bitka u Ardenima, a Amerikanci je zovu Battle of Bulge (bitka za izbočinu). To je ujedno bila najveća i najkrvavija bitka koju su vodile vojne snage USA u Drugom svjetskom ratu. Istaknutu ulogu u bici imale su oklopne snage obiju strana.

Obostrane pripreme, planovi i snage

Nakon savezničkog proboja iz normandijskog mostobrana i izbijanja na njemačku granicu, kao i sovjetskog napredovanja u Poljskoj, Rumunjskoj i Mađarskoj, Nijemci su se našli u kritičnom položaju. Jedinu nadu su polagali u snažan protuudar na zapadu, kako bi Saveznike izbacili iz ravnoteže i primorali ih da pristanu na mirovne pregovore. Operativni cilj protuofenzive pod nazivom Unternehmen Wacht am Rhein (operacija straža na Rajni) bio je forsiranje rijeke Meuse i izbijanje u Antwerpen, kako bi se savezničke snage razdvojile, onemogućila njihova opskrba preko velike luke i britanskoj 21. grupi armija zaprijetilo izolacijom i uništenjem. Kao i 1940. godine Nijemci su za područje operacije izabrali šumovite Ardene kako bi postigli operativno iznenađenje i napali najslabije branjeno područje, računajući da će loše vrijeme eliminirati prijetnju savezničke premoći u zraku.
Čitavu jesen 1944. godine Hitler je ''strugao po bačvi'' da bi okupio dovoljnu snagu za protuofenzivu. Za početak operacije prikupljeno je 340 tenkova i 280 drugih oklopnih vozila, dok je tokom same operacije pridruženo još preko 400 tenkova i preko 400 drugih oklopnih vozila. Napad će izvesti Grupa armija B feldmaršala Waltera Modela snagama dviju armija - 5. oklopne armije kojom je zapovijedao general Hasso von Manteuffel i 6. oklopne armije kojom je zapovijedao SS Oberst-Gruppenführer Josef ''Sepp'' Dietrich.

General Hasso von Manteuffel:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ukupna snaga njemačkih trupa u početnoj fazi napada iznosila je 5 oklopnih i 8 pješadijskih divizija, a kasnije su pridružene još 4 oklopne i 12 pješadijskih divizija.
Najveći problem koji su Nijemci imali bila je oskudica goriva. Nakon gubitka naftonosnih polja u Rumunjskoj i razaranja industrije sintetičkog benzina u zračnim napadima zalihe su bile vrlo male i nedostatne za pokrete velikih razmjera. Stoga su Nijemci računali s zauzimanjem američkih pozadinskih skladišta goriva, a uvjet da se to postigne bio je visoki tempo operacija.
Na strani Saveznika tempo napredovanja je značajno opao radi izduženih komunikacijskih linija i logističkih poteškoća, kao i sve jačeg otpora njemačke vojske koja se čudesno oporavila od katastrofe u Francuskoj.
Saveznici su potkraj 1944. godine na fronti imali već tri grupe armija - 21. pod zapovjedništvom feldmaršala Bernarda Montgomeryja (1. kanadska i 2. britanska armija), 12. pod zapovjedništvom generala Omara Bradleya (1., 3. i 9. američka armija) i 6. pod zapovjedništvom generala Jacoba Deversa (7. američka i 1. francuska armija). Glavni njemački udar pasti će na 1. američku armiju kojom je zapovijedao general Courtney Hodges i desno krilo 9. armije generala Williama Simpsona.

General Courtney Hodges:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Najslabije branjena saveznička zona bila je u šumovitim Ardenima gdje nije očekivana nikakva borbena aktivnost. Stoga je ovdje raspoređen američki 8. korpus generala Troya Middletona iz sastava 9. armije jačine tri pješadijske divizije, od kojih su se 4. i 28. oporavljale od teških gubitaka u Hürtgenskoj šumi dok je novopridošla 106. divizija imala tek četiri dana borbenog iskustva. Korpus je držao liniju široku oko 130 km.

Početno njemačko napredovanje i operacija Greif

Glavni njemački udar bio je usmjeren upravo na područje 8. korpusa. Neiskusna 106. divizija se praktično raspala i Nijemci su već prvog dana priveli 6.700 zarobljenika, dok je ostatak korpusa krenuo u povlačenje.

Napredovanje njemačke vojske u Ardenima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Silina i masovnost njemačke ofenzive bila je potpuno iznenađenje za Saveznike, s obzirom da je Unternehmen Wacht am Rhein bila pripremljena u najstrožoj tajnosti i uz minimalno korištenje radio-komunikacije, tako da nije bilo moguće prisluškivanje i dešifriranje preko sustava Ultra. Stoga je u savezničkim redovima nastala pometnja, ali su odmah poduzete protumjere i otpor je jačao. S druge strane Nijemci su se suočili s problemom slabe prohodnosti cesta, zbog čega su se vozila u kolonama gomilala i nije bilo moguće dostaviti gorivo do prednjih jedinica. Stoga je tempo operacije bio sporiji od očekivanog.
U okviru Unternehmen Wacht am Rhein Nijemci su osmislili i specijalnu operaciju pod imenom Unternehmen Greif. Riječ je o infiltriranju Nijemaca koji govore engleski, u američkim vojnim uniformama, u pozadinu protivnika gdje bi unosili pometnju i olakšali napredovanje glavnih snaga. Zadaća tih preobučenih njemačkih vojnika bila je osigurati pojedine važne mostove, okretati putokaze na cestama u pogrešnom smjeru, prenositi lažne glasine i izazivati paniku, te ubijati visoke američke zapovjednike. Za pripremu operacije bio je zadužen SS Standartenführer Otto Skorzeny.

SS Standartenführer Otto Skorzeny:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Skorzeny je imao rok od samo nekoliko tjedana da pronađe njemačke vojnike koji govore engleski i uvježba ih za akciju. Pronašao je oko 400 ljudi, od kojih je samo desetak perfektno govorilo engleski u američkoj varijanti dok su ostali imali znanje u rasponu od solidnog do onoga što su zapamtili iz škole. Svi su uvršteni u sastav 150. SS-Panzer-Brigade i opskrbljeni zaplijenjenim američkim vojnim uniformama i oružjem, a neki i američkim vozilima.
Saveznici su prisluškivanjem radio-komunikacija saznali za operaciju Greif i poduzeli su protumjere. Naročitu zabrinutost pobudila je sumnja (kasnije se pokazala neutemeljenom) da grupa Nijemaca u američkim uniformama, koju će voditi osobno Skorzeny, namjerava likvidirati sâmog generala Dwighta Eisenhowera - vrhovnog zapovjednika SHAEF-a. Stoga je Eisenhower bio primoran idućih nekoliko tjedana, uključivo božićne blagdane, provesti u izolaciji i pod jakom stražom.
Druga mjera opreza je bila razmještanje vojne policije duž glavnih cesta i na raskrižjima, pri čemu je vršena rigorozna provjera kretanja u oba smjera. Američki vojnik ili oficir koji nije čuo za ime novog muža Betty Grable ili nije znao objasniti pojedine termine iz baseballa bio je odmah stavljen u pritvor dok se ne provjeri njegov identitet. Među onima koje je zaustavila vojna policija bio je i sâm general Bradley. Nije znao odgovor na postavljeno pitanje, ali ga je policajac prepoznao i propustio.
Operacija Greif je izazvala dosta strke i panike u američkim redovima, ali nije značajno utjecala na tok bitke. Zarobljeni Nijemci iz operacije Greif, ukupno njih 23, po kratkom postupku su stavljeni pred zid i postrijeljani. Po međunarodnom ratnom pravu sudjelovanje u borbenim aktivnostima u odori protivničke strane smatra se nedopuštenim ratnim lukavstvom ili perfidijom, a nositelji odore špijunima. A za to se gubi glava bez puno ceremonija.
Njemački napad u Ardenima doveo je do najgore krize u odnosima među Saveznicima tokom čitavog rata. Britansko javno mnijenje, mediji i dio vojnog establishmenta odmah su rastrubili kako Montgomery mora biti imenovan vrhovnim zapovjednikom svih savezničkih kopnenih snaga u Europi. Za Amerikance je to bilo neprihvatljivo, kako zbog činjenice da su dali uvjerljivu većinu vojnih snaga - četiri armije prema jednoj britanskoj, jednoj kanadskoj i jednoj francuskoj - tako i zbog prestiža američkog vojnog vodstva. Eisenhower je morao uložiti puno truda i diplomatske vještine da održi koliko-toliko podnošljive odnose među savezničkim zapovjednicima.
Vrhunac krize izbio je kada je Bradley morao predati dvije od svoje tri armije (1. i 9.) pod privremeno zapovjedništvo Montgomeryjeve 21. grupe armija. To je učinjeno iz praktičnih razloga, radi prekinutih komunikacija sa zapovjednim mjestom 12. grupe armija. Bradley je došao Eisenhoweru i zaprijetio ostavkom jer ne želi trpjeti ponižavanje američkih zapovjednika predavanjem armija pod britanski nadzor, ali je na kraju morao prihvatiti gotov čin. Prva armija je vraćena 12. grupi armija u veljači, a 9. armija tek u travnju 1945. nakon forsiranja donjeg toka Rajne od strane 21. grupe armija.

Feldmaršal Montgomery i generali Eisenhower i Bradley:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Točku na međusaveznički spor stavio je britanski premijer Winston Churchill u svojoj izjavi za javnost, u kojoj je stavljanje dijela američkih trupa pod britansko zapovjedništvo objasnio privremenim operativnim potrebama i ujedno odao priznanje američkim vojnicima i zapovjednicima naglašavajući da su oni izdržali glavni teret njemačke ofenzive. ''To je bila američka bitka'' - rekao je Churchill - ''i pamtiti će se kao velika američka pobjeda''.

Bastogne i 101st Airborne Division

Jedna od najslavnijih epizoda vojske USA u Drugom svjetskom ratu - u prilično neslavnoj početnoj bježaniji kroz Ardene - zbila se u belgijskom gradiću Bastogne, važnom raskrižju cesta koje su Nijemci morali pošto-poto zauzeti kako bi nastavili brzo napredovanje. Bastogne su branili ostaci 28. američke pješadijske divizije pojačani jednom borbenom grupom 10. oklopne divizije. Amerikanci su bili svjesni važnosti obrane Bastognea pa su prema fronti uputili kamionima 101. zračnodesantnu diviziju (101st Airborne Division) koja se nalazila u strateškoj rezervi u Reimsu. Zapovjednik 101. divizije general-major Maxwell Taylor nalazio se u to vrijeme u USA pa je divizijom privremeno zapovijedao njegov zamjenik, brigadni general Anthony McAuliffe.

General Anthony McAuliffe:

[You must be registered and logged in to see this image.]

101. divizija je stigla u Bastogne 20. prosinca, u zadnji čas i upravo na vrijeme da smijeni 28. diviziju (koja je povučena u pozadinu radi reorganizacije), te zaustavi njemački XLVII Panzerkorps jačine 2 oklopne i 2 pješadijske divizije. Padobranci su formirali kružnu obranu oko grada i odbijali sve njemačke napade.
Nijemcima se vraški žurilo da uđu u Bastogne i domognu se raskrižja dobrih cesta, pa su 22. prosinca poslali parlamentarce s ultimatumom: ''Američkom zapovjedniku u opkoljenom gradu Bastogne. Ratna sreća se okrenula. Ovaj put su američke snage u Bastogneu i okolici opkoljene jakim njemačkim oklopnim jedinicama. Druge njemačke oklopne jedinice su prešle rijeku Ourthe kod Ortheuvillea, zauzele Marche i dosegnule St. Hubert kroz Hompre-Sibret-Tillet. Libramont je u njemačkim rukama. Postoji samo jedna mogućnost za spas opkoljenih trupa USA od potpunog uništenja, a to je časna predaja grada. Dajemo vam dva sata za razmišljanje počevši od vremena uručenja ove poruke. Ako ovaj prijedlog bude odbijen njemački artiljerijski korpus je spreman za uništenje trupa USA u Bastogneu. Zapovjed za otvaranje paljbe će biti izdana čim istekne rok od dva sata. Civilne žrtve artiljerijske paljbe neće biti u skladu s dobro poznatom američkom humanošću. Njemački zapovjednik''.

Faksimil njemačkog ultimatuma Amerikancima u Bastogneu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada je pročitao ultimatum general McAuliffe je u prvi mah pobjesnio, zgužvao papir s porukom i bacio ga na pod, a kasnije je izdiktirao svoj legendarni odgovor:
December 22, 1944
To the German Commander,
NUTS!
The American Commander
Ili u prijevodu: ''Njemačkom zapovjedniku, KOJEŠTA! Američki zapovjednik''.
(Riječ ''nuts'' u doslovnom prijevodu znači orah ili orašasto voće. U slobodnom prijevodu znači ''koješta'', ''šipak'', ''bez veze'', ''ništa od toga'' i slično).
Opkoljene američke snage u Bastogneu nastavile su s upornim otporom uz opskrbu iz zraka, sve dok 26. prosinca kasno popodne grad nije deblokirala prethodnica 3. armije generala George Pattona.

Opsada Bastognea, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Protuudar Saveznika

Nijemci su do 24. prosinca stigli pred Dunant na rijeci Meuse, ali ga nisu uspjeli dosegnuti. To je ujedno bila i najdalja točka njihovog napredovanja, a onda je uslijedio protuudar Saveznika. Glavnu ulogu je imala 3. američka armija generala George Pattona koja je napala izbočinu s juga. Brzina kojom je 3. armija pregrupirana i uključena u bitku još jednom je potvrdila iznimnu zapovjednu sposobnost generala Pattona. Saveznički protunapad je započeo 23. prosinca 1944. kada se vrijeme razvedrilo i omogućilo lovcima-bombarderima P-47 Thunderbolt da masovno napadaju njemačke trupe.
Eisenhower je zatražio od Montgomeryja da se pridruži protuofenzivi sa sjevera, no Britanac se izgovarao tvrdnjom da njegove trupe ''nisu pripremljene''. Početkom siječnja 1945. udaljenost između 21. grupe armija i američke 3. armije iznosila je samo 40 km i postojala je mogućnost da se njemačke snage u izbočini odsijeku od pozadine i unište, no Nijemci su se uspjeli pod borbom povući. Bitka je završena 25. siječnja 1945. povlačenjem njemačkih snaga na polazne položaje.

Američki vojnici razgledaju onesposobljeni PzKpfw VII Königstiger:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ratni zločini

U pripremi Unternehmen Wacht am Rhein Hitler je osobno zapovijedio krajnju brutalnost prema protivničkim vojnicima i bezobzirnost prema civilnom stanovništvu. Cilj je bio unijeti strah u redove Amerikanaca i održati visoki tempo operacija. Mnogi zapovjednici njemačkih jedinica su izvršavali tu suludu naredbu. U ukupno 12 zabilježenih incidenata Nijemci su pobili 362 ratna zarobljenika i 111 civila, a najgori takav slučaj zbio se kod Malmedyja.
Na lijevom krilu 6. SS oklopne armije nalazila se kao prethodnica borbena skupina Kampfgruppe Peiper, kojom je zapovijedao SS Obersturmbannführer (potpukovnik) Joachim Peiper. Već 17. prosinca njegovi vojnici pobili su nekoliko desetaka zarobljenih Amerikanaca kod Büllingena, a još gori masakr dogodio se istog dana kod raskrižja Baugnez nedaleko Malmedyja - Peiperovi vojnici su pobili mitraljezima 86 američkih ratnih zarobljenika. Nekoliko ih je uspjelo pobjeći i donijeti vijest o zločinu, a nekoliko sati kasnije za ovaj događaj je saznao i zapovjednik američke 1. armije general Hodges. Vijest o masakru kod Malmedyja brzo se proširila i toliko razbjesnila američke vojnike da je idućih dana rijetko koji pripadnik SS-a preživio zarobljavanje.

SS Obersturmbannführer Joachim Peiper:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Žrtve masakra kod Malmedyja pronađene su 14. siječnja 1945. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije rata su počinitelji masakra kod Malmedyja izvedeni pred sud. Dne 16. srpnja 1946. njih 43 na čelu sa Peiperom osuđeno je na smrt vješanjem. Tada je američki vojni odvjetnik potpukovnik Willis Everett pokrenuo kampanju protiv presude tvrdeći da su priznanja okrivljenih iznuđena torturom, stoga je izvršenje presude odgođeno. U aferu se umiješao i američki Senat koji je poslao u Europu posebnu istražnu komisiju. Na kraju su smrtne kazne zamijenjene zatvorskima, a Peiper je pušten u prosincu 1956. nakon odsluženih 11 godina u zatvoru Landsberg. Poslije toga se zaposlio u tvornici Porsche i održavao je kontakte s bivšim pripadnicima SS-a. Ruka pravde ipak ga je stigla. Posljednje godine zivota proveo je u Francuskoj pod lažnim imenom i radio kao prevoditelj. Godine 1976. je ubijen, a počinitelj ubojstva nikada nije pronađen. Vjeruje se da ga je prepoznao i ubio netko od francuskih komunista ili bivših članova pokreta otpora.

Epilog

Ukupni njemački gubici u bici u Ardenima iznosili su oko 67.000 do 100.000 poginulih, ranjenih i zarobljenih. Također su izgubili između 600 i 800 tenkova i jurišnih topova. Gubici Amerikanaca iznosili su 89.000 ljudi, od kojih 19.000 poginulih, dok su Britanci imali oko 1.400 poginulih, ranjenih i nestalih. Gubici Saveznika u tenkovima bili su približno isti kao i njemački - između 700 i 800.

Tok bitke u Ardenima do zaustavljanja njemačkog napada, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Unternehmen Wacht am Rhein je bila pretposljednja velika njemačka ofenziva u čitavom Drugom svjetskom ratu (posljednja će biti u Mađarskoj u proljeće 1945.) i posljednja takve vrste na zapadnoj fronti. U joj je praktično izgubljena krema oklopnih snaga Wehrmachta. Od siječnja 1945. Nijemci će se na zapadu postupno povlačiti pred premoćnim snagama Saveznika, vodeći upornu borbu do samog kraja.

Tenkovi u Korejskom ratu 1950.-1953.

O ratu u Koreji (25. lipnja 1950. - 27. srpnja 1953.) već je pisano na forumu, pa valja ukratko ponoviti tek najvažnije podatke. Rat je izbio invazijom Sjeverne Koreje na Južnu Koreju, a okončan je nakon tri godine i 2 dana primirjem u Panmunjomu. Granica između dviju država ostala je, uz minimalna odstupanja, gdje je i bila - oko 38. paralele.
Sudionici rata bili su na sjevernoj strani Demokratska Narodna Republika Koreja (DNRK), Kina i (samo dijelom) SSSR, a na strani juga Republika Koreja (RK), USA i još 15 država pod zastavom UN.
U Korejskom ratu obje zaraćene strane koristile su oklopne snage. Premda nije bilo velikih tenkovskih bitaka ipak je dolazilo do povremenih sukoba. U početnom razdoblju rata tenkovi su donijeli prevagu na stranu Sjeverne Koreje, ali ne za dugo.

Početni odnos snaga

Sjeverna Koreja angažirala je u prvoj fazi napada 5 divizija, od kojih 2 u smjeru Seoula, 2 prema središnjem gorju i 1 (pojačana) duž obale u smjeru Samchoka. Ukupan broj tenkova kojima je raspolagala sjevernokorejska vojska procjenjuje se na 350-500. Glavni sjevernokorejski borbeni tenk bio je sovjetski T-34/85, a uz njega su korišteni samohodna otružja SU-76 i oklopni transporteri BTR-40.

BTR-40:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U sastavu snaga koje su napale prema Seoulu nalazila se 105. oklopna regimenta jačine 6.000 vojnika i 120 tenkova. Početkom srpnja pojačana je na razinu divizije i odigrala je značajnu ulogu u napredovanju smjerom Seoul - Taejon i kasnijim borbama za Pusanski mostobran.
Oružane snage Južne Koreje, premda brojčano gotovo jednake sjevernokorejskim, nisu imale tenkove ni drugo teško oružje pa su se raspale i krenule u bijeg prema jugu. Sjevernokorejsku plimu zaustavio je tek dolazak kopnenih, zračnih i pomorskih snaga USA.

Intervencija USA, Task Force Smith i bitka za Osan

Sjevernokorejci i njihovi mentori iz SSSR očekivali su da će osvojiti jug na prepad i staviti svijet pred svršen čin, ali su se prevarili u računu. Vijeće sigurnosti UN - bez predstavnika SSSR koji je bojkotirao sjednicu - donijelo je 27. lipnja 1950. Rezoluciju broj 83 kojom se Sjeverna Koreja proglašava agresorom, a članice UN pozivaju da pruže vojnu pomoć Južnoj Koreji. Jedina zemlja koja je mogla odmah priskočiti u pomoć bile su USA - najprije zračnim snagama iz Japana i sa nosača aviona USS Valley Forge, a zatim i kopnenim jedinicama. USA su u Japanu imale na raspolaganju 24. i 25. diviziju kopnene vojske, koje su obavljale dužnost okupacijskih trupa.
Prva američka kopnena snaga koja je stigla u Koreju bila je Task Force Smith, jedinica jačine pola bataljona - oko 400 vojnika - pod zapovjedništvom potpukovnika Charlesa Smitha. S pridodanom baterijom haubica 105 mm brojala je oko 540 vojnika.
Do prvog sukoba američkih vojnika sa Sjevernokorejcima došlo je 6. srpnja kod grada Osana južno od Seoula. Dok su vojnici Južne Koreje uglavnom bježali prema jugu zajedno s masom civila, Task Force Smith je zauzela položaje na prilazima Osanu i čekala sjevernokorejsku kolonu. Snage DNRK brojale su oko 5.000 ljudi i 36 tenkova.
Amerikanci su bili slabo opremljeni za protuoklopnu borbu. Glavno oružje bila im je bazuka M9A1 iz II. svjetskog rata, koja se pokazala neefikasnom protiv tenkova T-34.
Unatoč jakom otporu Task Force Smith nije uspjela zadržati sjevernokorejsko napredovanje i na kraju se morala povući. U bici je imala gubitke od 60 poginulih, 21 ranjenog i 82 zarobljena, a također je uništeno ili onesposobljeno 7 haubica. Pri tome je uspjela uništiti samo jedan tenk, a još 3 privremeno onesposobiti. Jedan dio zarobljenika Sjevernokorejci su odmah pobili, a još 32 ih je naknadno pomrlo u zarobljeništvu.

Bitka za Osan, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Spomenik vojnicima Task Force Smith, Osan, Republika Koreja:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U kaosu povlačenja prema jugu jedino efikasno sredstvo za uništavanje sjevernokorejskih tenkova bilo je američko ratno zrakoplovstvo. Avioni USAF P-80 Shooting Star i US Navy F-4U Corsair i AD-4 Skyraider sustavno su gađali kolone DNRK i uništavali tenkove i druga vozila. Sjevernokorejci su pribjegavali različitim oblicima kamuflaže, pa su avioni napadali sve što se našlo na cesti. Primjerice, jedan pilot je primijetio cilj koji je ličio na seoska kola sa sijenom, a kada je na njega ispalio rakete ispod sijena se pojavio zapaljeni T-34.

Pusanski mostobran i premoć T-34 nad Shermanom

Do kraja srpnja 1950. vojska Sjeverne Koreje zauzela je gotovo čitavu Južnu Koreju i pritisla američke, južnokorejske i britanske (u međuvremenu pristigle) snage na krajnji jugoistok poluotoka. Tu su snage UN uspostavile obrambeni perimetar, poznat kao Pusanski mostobran. Širina mostobrana iznosila je oko 230 km.

Prikaz napredovanja sjevernokorejske vojske, desno dolje Pusanski mostobran:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U međuvremenu se odnos snaga polako mijenjao u korist UN. Na Pusanski mostobran su se stalno prebacivale nove američke trupe objedinjene u 8. armiju, južnokorejska vojska se oporavljala i reorganizirala, a pristizale su i trupe iz drugih zemalja. U nastavku rata osim USA svoje vojne snage poslalo je u Koreju još 15 država - Velika Britanija ekvivalent jedne divizije, a Australija, Belgija, Etiopija, Filipini, Francuska, Grčka, Južna Afrika, Kanada, Kolumbija, Luksemburg, Nizozemska, Novi Zeland, Tajland i Turska od bataljona do brigadne borbene grupe. Danska, Indija, Italija, Izrael, Norveška i Švedska poslali su sanitetske jedinice.
U početku bitke za Pusanski mostobran kopnene snage UN brojale su već oko 92.000 vojnika, dok je vojska Sjeverne Koreje imala oko 70.000 u 9 pješadijskih i 1 oklopnoj diviziji. No 105. oklopna divizija imala je samo 3.000 vojnika i 40 tenkova T-34 u prvoj liniji - ostali su izgubljeni u borbama i zračnim napadima.
Na strani UN također su dominirali tenkovi iz Drugog svjetskog rata. Glavni američki borbeni tenk bio je M-4 Sherman, a također su korišteni i laki tenkovi M-24 Chaffee i M-41 Walker Buldog. Britanci su u početku koristili tenk iz II. S.R. Cromwell, a zatim su na bojište dopremili i novi tenk Centurion koji se pokazao najboljim tenkom Korejskog rata.

M-24 Chaffee:

[You must be registered and logged in to see this image.]

M-41 Walker Buldog:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zbog osobina ratišta (brdoviti teren) obje strane su tenkove koristile prvenstveno za potporu pješadije, pa nije bilo velikih tenkovskih bitaka poput onih, primjerice, na Sinaju ili Golanskoj visoravni. Ipak je bilo međusobnih sukoba manjih tenkovskih jedinica, u kojima se T-34/85 pokazao superiornim američkom Shermanu. Stoga su Amerikanci bili primorani dopremiti novije i jače tenkove, a također su i pješadiju naoružali novim i efikasnijim bazukama.

Masa protiv tehnologije

Bitka za Pusanski mostobran okončana je 15. rujna 1950. protuofanzivom snaga UN. Trupe UN doprle su sve do rijeke Yalu koja dijeli Sjevernu Koreju od Kine, ali su u međuvremenu u rat stupile kineske trupe i preokrenule situaciju - ponovo su zauzele Seoul i prodrle u dolinu rijeke Han, gdje se fronta početkom 1951. privremeno stabilizirala.
U ožujku 1951. su usljedile operacije snaga UN pod imenom Killer i Ripper, kojima su kinesko-sjevernokorejske snage izbačene iz Seoula i potjerane preko 38. paralele.
U tim operacijama masovno su korišteni tenkovi kao potpora pješadiji, uključivo nove američke tenkove M-26 Pershing i M-46 Patton.

M-46 Patton:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenkovi M-26 Pershing na nepoznatoj lokaciji u Koreji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kineske snage oslanjale su se na masu pješadije i artiljeriju. Zbog premoći snaga UN u zraku tenkovi su rijetko korišteni, a po nekim podacima Kina je u Korejskom ratu angažirala određen broj teških sovjetskih tenkova JS-2. Podaci o njihovoj upotrebi u borbama nisu poznati.
Kada je rat došao u pat-poziciju pokrenuti su pregovori o primirju, najprije u Kaesongu i zatim u Panmunjomu, pa su borbe okončane 27. srpnja 1953. Mirovni ugovor između dvije zemlje nikada nije potpisan.

Izraelski tenk Super Sherman

Izraelska država je još od osnutka 1948. godine u permanentnom poluratnom ili ratnom stanju s neprijateljski raspoloženim arapskim susjedima, stoga danas ima jednu od najjačih i najsuvremenije opremljenih kopnenih vojski koja se može mobilizacijom u najkraćem vremenu popuniti do ratne formacije. Također Izrael ima vrlo razvijenu vojnu industriju i predstavlja značajnog izvoznika na svjetskom tržištu oružanih i pratećih sustava.
U kopnenoj vojsci Izraela izrazito naglašenu ulogu imaju oklopno-mehanizirane snage, koje danas broje 2.020 tenkova u aktivnoj službi i 1.060 u rezervi, te nekoliko tisuća borbenih vozila pješadije i oklopnih transportera. No razvoj tih snaga dugi niz godina nije bilo ni malo lagan, prije svega zbog čitavog niza okolnosti u međunarodnim odnosima i posljedičnog embarga na izvoz/uvoz oružja.
Jedno od prvih borbenih oružja koja su činila temelj izraelskih oklopnih snaga bio je M-4 Sherman, američki tenk iz Drugog svjetskog rata. Izraelci su u razdoblju od 1948. do 1967. godine nabavili ukupno 620 primjeraka i to na različite - ponekad i egzotične - načine. Prve Shermane su jednostavno ukrali, zatim su ih nabavljali na vojnom otpadu Velike Britanije, Italije i Filipina te kupili od Francuske, a stanoviti broj su zaplijenili.
Do takozvane Tripartitne agresije na Egipat 1956. godine Sherman je činio kičmu izraelskih oklopnih snaga. U tom ratu su Izraelci zaplijenili određen broj egipatskih Shermana i uvrstili ih u sastav svoje vojske.
Još 1953. godine izraelska vojna delegacija je posjetila Francusku jer je bila zainteresirana za kupnju francuskih tenkova. Ponuđeni laki tenk AMX-13 činio im se preslab, ali ih je impresionirao njegov top CN 75-50 kalibra 75 mm izvrsnih balističkih osobina (navodno razvijen iz topa na njemačkom tenku Panther!). Izrael je na kraju kupio 400 tenkova AMX-13, a njegov top je ugradio u 50 svojih Shermana koji su dobili oznaku M-50. Tenkovi su također opremljeni dizel motorima Cummins umjesto benzinskih Continental R-975.

M-50:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon uvođenja u sastav kopnenih vojski Egipta i Sirije sovjetskih tenkova T-54, T-55 i JS-3 Izraelcima je trebao tenk s jačim topom. Problem su riješili uvozom britanskih tenkova Centurion i američkih M-48 Patton, ali su istodobno preoružali 180 Shermana novom kupolom s topom kalibra 105 mm. Riječ je o francuskom topu 105 mm Modèle F1 kojim su bili naoružani tenkovi AMX-30, a koji su Izraelci skratili na duljinu od 44 kalibra i izveli još neke modifikacije kako bi se mogao ugraditi u već zastarjeli tenk. Ovako preinačen tenk, označen kao M-51, inozemni vojni analitičari su nazvali Super Sherman (Izraelci nisu nikada koristili taj naziv).
Unatoč zastarjelosti Super Sherman je uspješno korišten u Arapsko-izraelskim ratovima 1967. i 1973. godine, gdje se pokazalo da top 105 mm može kumulativnom granatom uništiti i modernije tenkove poput T-54, T-55 i T-62.

M-51 Super Sherman:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izrael je povukao Super Shermane iz naoružanja ubrzo nakon Yom-kippurskog rata 1973. i stavio ih u rezervu. Dio tenkova je kasnije ustupljen proizraelskim snagama u Libanonu, dok je 100 primjeraka prodano osamdesetih godina Čileu. U kopnenoj vojsci Čilea Super Shermani su služili sve do 1999. godine kada su zamijenjeni njemačkim tenkovima Leopard 1.
Super Sherman je primjer kako se potpuno zastarjelo i uglavnom odbačeno oklopno oružje može odgovarajućim preinakama i u pravim rukama pretvoriti u još uvijek upotrebljivo borbeno sredstvo.

Tenkovska bitka kod sela Oględów u Poljskoj 1944.

U trodnevnoj borbi sovjetski tenkovi T-34/85 i JS-2 uništili su 7 Königstigera, dok ih je 6 zaplijenjeno

Oględów je selo u Poljskoj, u vojvodstvu Świętokrzyskie i pedesetak kilometara udaljeno od grada Kielce. Za vrijeme sovjetskog napredovanja kroz Poljsku nakon takozvane Bjeloruske operacije u kolovozu 1944. nedaleko ovog naselja došlo je do zanimljivog sukoba između njemačkih Königstigera i sovjetskih tenkova T-34/85 i JS-2.
Među njemačkim jedinicama koje su trebale zaustaviti sovjetsko napredovanje kroz Poljsku bio je i 501. bataljon teških tenkova (Schwere Panzerabteilung 501) s 20 Königstigera i 20 tenkova PzKw IV. Tenkovi Königstiger su upravo stigli u jedinicu i nisu ih poznavali ni mnogi njemački vojnici - zbog relativne sličnosti prema tenku PzKw V Panther smatrali su da je riječ o nekoj usavršenoj verziji Panthera. Isto su u početku mislili i sovjetski tenkisti.
Noću 11. kolovoza 1944. prethodnica sovjetske 6. gardijske tenkovske armije, tenkovi T-34/85 iz 53. gardijske tenkovske brigade od kojih je jednim zapovijedao potporučnik Aleksandr Oskin, približila se selu Oględów. Na tenkovima se vozilo i nešto pješadije. Od zarobljenog Nijemca saznali su da se u blizini nalaze tenkovi ''Panther''. Oskin i njegova posada maskirali su tenk kao stog sijena, a kako je ''stog'' bio visine 3 metra razlikovao se od ostalih stogova visine jedva metar. Stoga su sovjetski tenkisti ostatak noći proveli prikupljajući male stogove sijena u velike, visine 3 metra.
Jutro 13. kolovoza bilo je maglovito i išlo je na ruku sovjetskoj zasjedi. U 7 sati iz magle se pojavilo 11 divovskih tenkova praćenih s nekoliko oklopnih transportera. Zapovjednik 53. gardijske tenkovske brigade zapovijedio je preko radija: - Ne žurite! Otvorite paljbu sa udaljenosti od 400 metara! - U tom trenutku se ''stog sijena'' koji je skrivao tenk potporučnika Oskina počeo micati. T-34 je otvorio paljbu i uskoro su se na boku jednog Königstigera pojavile crne rupe, a drugi se zapalio. Treći Königstiger se pokušao okrenuti prema Oskinovom tenku ali je pogođen u gusjenicu i odmah nakon toga uništen.

Aleksandr Oskin:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapovjednik 53. gardijske tenkovske brigade zatražio je zatim artiljerijsku paljbu, uz pomoć koje je u 8 sati zauzeto selo Oględów. U selu su Sovjeti zatekli 2 napuštena Königstigera, a njihove posade su pobjegle u takvoj žurbi da su u tenkovima ostavile i osobne dokumente. Tek tada su Sovjeti shvatili da imaju posla s potpuno novim tipom njemačkog tenka.
Bitka još nije bila završena. Sovjetska pješadija koja je napredovala prema selu Zarez bila je zaustavljena paljbom iz tenkova. Tada je u pomoć priskočio vod tenkova JS-2 iz 52. gardijske tenkovske brigade pod zapovjedništvom starijeg poručnika (ста́рший лейтена́нт) Klimenkova. JS-2 Klimenkova najprije je s dvije granate srušio zgradu iza koje se krio jedan Königstiger, a zatim je pogodio i zapalio njemački tenk. Nakon toga je pogotkom u gusjenicu zaustavio drugog Königstigera čija se posada razbježala, a sovjetski pješaci su ušli u tenk i pucali iz njega na njemačke položaje.
JS-2 pod zapovjedništvom starijeg poručnika Udalova pucao je na kolonu od 7 Königstigera i uništio 2. Njemački tenkovi su se povukli i pregrupirali, pa pokušali napredovati iz drugog smjera. Naišli su na zasjedu JS-2 poručnika Beljakova koji je otvorio paljbu sa udaljenosti od 1.000 m i zapalio jednog Königstigera, nakon čega su se ostali povukli.
U borbama koje su trajale tri dana Sovjeti su uništili 7 Königstigera, a dodatnih 6 zaplijenili neoštećene ili malo oštećene. Te podatke su potvrdili i Nijemci. Prema zaključcima povjesničara temeljem usporedbe podataka konačni rezultat izbacivanja iz borbe potvrđuje potporučniku Oskinu (T-34/85) 3 Königstigera, starijem poručniku Klimenkovu (JS-2) 2 Königstigera, starijem poručniku Udalovu (JS-2) 3 Königstigera i poručniku Beljakovu (JS-2) 1 Königstiger.

Königstiger uništen kod sela Oględów:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zaplijenjeni Königstiger kod sela Oględów:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Skica koja prikazuje položaj onesposobljenih Königstigera. Brojevi prikazuju tenkove koji se pripisuju pojedinim sovjetskim tenkovskim zapovjednicima - Oskin 8, 9 i 10, Klimenkov 14 i 15, Udalov 2, 6 i 7 te Beljakov 16. Brojevi 11, 12 i 13 prikazuju zaplijenjene Königstigere (neki nedostaju na mapi):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potporučnik Aleksandr Oskin je poslije ove akcije dobio orden Heroja Sovjetskog Saveza, a ciljatelj njegovog tenka Abubakir Merhajdarov Orden Lenjina. Odlikovana su i ostala trojica članova posade Oskinovog tenka T-34.

Kako su Izraelci ukrali svoje prve tenkove

U vrijeme početka Arapsko-izraelskog rata 1948. godine izraelske oružane snage (tada paravojne skupine Haganah, Palmach, Irgun i Lehi, 26. svibnja objedinjene u IDF - Israel Defence Forces) nisu imale ni jedno oklopno vozilo. Pa su se Izraelci poslužili izvorom koji im je bio najbliži - britanskom vojskom koja je upravo napuštala Palestinu. To je morao biti inside job tj. trebali su pomoć britanskih vojnika, a našli su ga u liku Mike Flanagana. Ovaj Britanac je u Drugom svjetskom ratu sudjelovao u oslobađanju koncentracionog logora Bergen-Belsen i suosjećao je s patnjama židovskog naroda.
Dne 29. lipnja 1948. Flanagan i njegov prijatelj Harry McDonald provalili su u britansku vojnu bazu kod aerodroma u Haifi, ukrali dva tenka Cromwell, odvezli ih u Tel Aviv i predali ih operativcima Haganaha. Tenkovi su sklonjeni u Givatayim i poslužili su kao temelj za osnivanje izraelskih oklopnih snaga.
Flanagan i McDonald su dezertirali iz britanske vojske i pridružili se oružanim snagama Izraela.

Izraelski Cromwell u muzeju Latrun:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mike Flanagan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mladji Vodnik PV BROJ POSTOVA: : 323 ČLAN OD: : 2016-02-29

Stanko1 (citat):: Kada je pročitao ultimatum general McAuliffe je u prvi mah pobjesnio, zgužvao papir s porukom i bacio ga na pod, a kasnije je izdiktirao svoj legendarni odgovor:
December 22, 1944
To the German Commander,
NUTS!
The American Commander
Ili u prijevodu: ''Njemačkom zapovjedniku, KOJEŠTA! Američki zapovjednik''.
(Riječ ''nuts'' u doslovnom prijevodu znači orah ili orašasto voće. U slobodnom prijevodu znači ''koješta'', ''šipak'', ''bez veze'', ''ništa od toga'' i slično).
Opkoljene američke snage u Bastogneu nastavile su s upornim otporom uz opskrbu iz zraka, sve dok 26. prosinca kasno popodne grad nije deblokirala prethodnica 3. armije generala George Pattona.

Zanimljiva je i reakcija pripadnika 101. vazduhoplovno desantne divizije nakon oslobodenja iz obruca.

                                                                        [You must be registered and logged in to see this image.]


   nasitak na ramenu, oznaka Trece, Pattonove, armije

                                                              [You must be registered and logged in to see this image.]

"Kriza", konkurencija, muski ponos,... je postojao i izmedu samima americkim jedinicama. Kada su se jedinice generala Pattona probile u Bastogne i razbile obruc, vojnici 101. su ih primili onako nonsalantno, stoicno. "Niste nas spasili! Mi se drzimo sasvim dobro! " Tu je 101. dobila i nadimak Battered bastards (pretucena, pohabana,... kopilad) of Bastogne.
Navodno ni jedan pripadnik 101 divizije nikad nije rekao, tvrdio, da su bili spaseni sa strane Pattonovih trupa.

- Patton je bio i politicar, volio je biti na "crvenom tepihu", pa je iskoristio priliku, da se predstavi kao osloboditelj
- navodno padobranci, kada krenu u akciju, uvijek se nadu u okruzenju, pa se spasavaju sami ili ginu
- Nijemcima se je zurilo dalje, prema mostovima na rijeci Maas, pa su oko Bastogne ostavili slabije snage, koje nisu mogle slomiti otpor, a i Nijemci sami su imale probleme sa
zalihama
- do tada je bilo tvrdo ali kada se otvorilo nebo, 101. divizija je mogla prezivjeti, nakon Bastogne ih nisu povukli u zalede, nego su morali odmah u ofenzivu, u pozadinu su maknuti
tek tri tjedna kasnije

101. divizija je tih dana izgubila oko 350 ljudi, skoro 1700 je imala ranjenika, a preko 500 vojnika je nestalo.

Slovačke oklopno-motorizirane snage na Istočnoj fronti 1941.-1943.

Nakon predaje Sudeta Njemačkoj od strane zapadnih saveznika Münchenskim sporazumom iz 1938. godine Nijemci su u ožujku 1939. okupirali ostatak Čehoslovačke. U Pragu su proglasili Protektorat Češke i Moravske (Protektorat Böhmen und Mähren) dok su Slovačkoj podarili nezavisnost. Tako je 14. ožujka 1939. u Bratislavi proglašena Slovačka država (Slovenský štát), a predsjednikom je postao katolički svećenik monsinjor Jozef Tiso.
Ta i takva Slovačka je svoju sudbinu vezala za Treći Reich i sudjelovala je već u njemačkom napadu na Poljsku s 4 divizije.

Jozef Tiso:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rýchla brigáda

Slovačka je za napad na SSSR pripremila armijsku grupu jačine oko 45.000 ljudi. Zbog slabe mobilnosti uglavnom pješadijskih trupa Slovaci su svoja borbena i neborbena vozila koncentrirali u takozvanu Brzu brigadu (Rýchla brigáda) s tenkovskim bataljonom, bataljonom motorizirane pješadije, izviđačkim bataljonom, regimentom artiljerije i 2 protuoklopne baterije. Pješadijske jedinice su ostavljene u pozadini i obavljale okupacijske dužnosti.
Oklopnu komponentu brigade činili su laki tenkovi češkog porijekla LT-35 i LT-38 te oklopni automobili Tatra OA vz. 30.
Rýchla brigáda je prešla granicu 25. lipnja 1941. i stavljena je pod zapovjedništvo njemačke 17. armije. Prošla je kroz Lavov i napredovala u smjeru Vinice. Krajem srpnja je pretrpjela jaki sovjetski protunapad i zadobila osjetne gubitke. Zatim je preusmjerena na Kijev.

Tenkovi LT-38:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oklopni automobil Tatra OA vz. 30:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rýchla divízia

U kolovozu 1941. slovačke jedinice su reorganizirane i Rýchla brigáda je 22. kolovoza prerasla u 1. motoriziranu pješadijsku diviziju ili Brzu diviziju (Rýchla divízia). U sastavu divizije su bile dvije pješadijske regimente (20. i 21. peší pluk), regimenta artiljerije (11. delostrelecký pluk), bataljon veze (2. spojovací prápor), inženjerijski bataljon (11. ženíjny prápor), izviđačka grupa (11. priezvedná skupina), baterija brdske artiljerije (11. horská batéria), protuoklopna baterija (11. protitanková rota) i protuavionski divizion (protilietadlová skupina). U sastavu divizije bilo je samo 12 lakih tenkova LT-38 i LT-40. Prvi zapovjednik divizije bio je general Jozef Turanec.
Nakon njemačkog zauzimanja Kijeva divizija je preusmjerena na jug i uvrštena u sastav njemačke 1. oklopne armije (1. Panzerarmee) s kojom je sudjelovala u teškim borbama istočno od Dnjepra i izgubila gotovo sve tenkove. Zatim je premještena u područje Taganroga gdje je provela zimu. Ljeti 1942. sudjelovala je u velikoj njemačkoj ofenzivi i istakla se u zauzimanju Rostova na Donu, ali je u sovjetskoj zimskoj protuofenzivi 1942./1943. bila okružena i gotovo potpuno uništena. Dio vojnika je evakuiran zračnim putem. Divizija je u ljeto 1943. popunjena i preformirana u pješadijsku diviziju, te je korištena za obranu obale i zajedno s ostalim slovačkim jedinicama za inženjerijske radove. Nijemci su Slovake smatrali nepouzdanim i politički sumnjivim te ih više nisu koristili na fronti.
Imali su za to i razloga. Nekadašnja Rýchla divízia je prokrijumčarila nešto tenkova PzKw III i samohodnih topova Marder (koje su im dali Nijemci) u Slovačku pod izgovorom da ih voze na popravak, te su korišteni u Slovačkom narodnom ustanku (Slovenské národné povstanie) u jesen 1944. godine. Ustanak je u početku bio uspješan, ali je ugušen od premoćnih njemačkih snaga.

General Jozef Turanec:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Relativno malobrojne (naročito u odnosu na Rumunje, Mađare i Talijane), loše opremljene i slabo mobilne slovačke trupe na Istočnoj fronti nisu predstavljale značajan faktor, a nakon okretanja ratne sreće u korist SSSR-a uklonjene su sa bojišta kao politički nepouzdane i prožete defetizmom.
Točni gubici Slovaka na Istočnoij fronti nisu poznati, a broje se u petocifrenim brojkama i svakako su bili osjetni za tako malu zemlju.
Poslije rata je Slovačka, odlukom mirovne konferencije u Parizu, ponovo ujedinjena s Češkom u Čehoslovačku Republiku. Nakon sporazumnog razlaza s Češkom ponovo je samostalna država od 1. siječnja 1993.
Monsinjor Tiso nije dugo nadživio svoju Slovenský štát. U lipnju 1945. uhapsili su ga Amerikanci i predali Čehoslovačkoj, gdje je izveden pred sud zbog veleizdaje i suradnje s nacizmom i obješen u Bratislavi 18. travnja 1947.

Zaboravljena epizoda Drugog svjetskog rata - okruženje kod Monsa 3.-4. rujna 1944.

Američka 3. oklopna divizija presjekla je put za povlačenje ostacima 20 njemačkih divizija, koji su opkoljeni i uništeni

Poslije uništenja njemačke 7. armije i glavnine 5. oklopne armije u takozvanom ''džepu'' kod Falaisea, u kolovozu 1944., razbijeni ostaci njemačke vojske u Francuskoj povlačili su se preko rijeke Seine prema Njemačkoj. Tokom progona Nijemaca zbila se i jedna zanimljiva i neopravdano zaboravljena epizoda - bitka za takozvani ''džep kod Monsa''. Tom događaju značajan doprinos je dao i sustav za prisluškivanje radio-poruka Ultra.

Mons je grad u Belgiji uz granicu s Francuskom:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dok su se savezničke oklopno-motorizirane kolone valjale preko Seine progoneći ostatke njemačke vojske američki 8. korpus generala Troya Middletona opsjedao je daleko u pozadini lučki grad Brest u Bretagni. Hitler je vojnicima u opkoljenim lučkim garnizonima zapovijedio da se bore do kraja, a da bi održao moral branitelja Bresta poslao im je avionom pun sanduk željeznih križeva. Nijemci su se još uvijek služili sustavom za šifriranje Enigma ne sluteći da je odavno provaljen, pa je njihova služba veze iskoristila priliku i u sanduk ubacila kodove za šifriranje za iduća tri mjeseca. Posada aviona Heinkel 111 izbacila je sanduk na pogrešnom mjestu i pao je u ruke Amerikanaca. Dok su vojnici uzimali željezne križeve kao suvenire obavještajni oficir 8. korpusa preuzeo je debeli svežanj papira i odmah shvatio vrijednost ovog neočekivanog plijena. Kodovi su odmah upućeni u Bletchley Park, sjedište Ultre, gdje su omogućili da se radio poruke Wehrmachta dešifriraju praktično odmah.
Iz jedne uhvaćene njemačke radio poruke general Omar Bradley, zapovjednik američke 12. grupe armija, saznao je da se velika skupina njemačke vojske povlači preko Laona u smjeru belgijskog grada Monsa. Raspored jedinica na vojnoj karti pokazao je mogućnost da se Nijemcima brzim pokretom presječe odstupnica i Bradley je odmah izdao odgovarajuću zapovjed. VII. korpus generala Lawtona Collinsa uputio je 3. oklopnu diviziju kojom je zapovijedao general Maurice Rose da odmah zaposjedne Mons i blokira Nijemcima prolaz.

General Maurice Rose:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vozila 3. oklopne divizije u Monsu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Istodobno su trupe američkih V. I XIX. korpusa vršile pritisak na Nijemce sa zapada, juga i istoka. U klopci su se našli ostaci njemačkih LVIII. oklopnog, II. SS i LXXIV korpusa iz sastava 5. oklopne armije. Nijemci nisu bili svjesni što se događa dok nisu bili napadnuti iz neočekivanih smjerova, a na nekim mjestima su se i izmiješali s Amerikancima. U toj zbrci među američkim vozilima na cesti našlo se i jedno štabno vozilo s njemačkim generalom. Nijemci su strpljivo čekali da se ''gužva raščisti'', a general je zinuo u čuda kada se pojavio američki vojni policajac s uperenim pištoljem i rekao mu: - Stari, da ti nisi pogriješio put?
U džepu kod Monsa zarobljeno je 25.000 njemačkih vojnika dok ih je oko 500 poginulo. Napadima iz zraka uništeno je 50 oklopnih vozila, 850 drugih motornih vozila i 650 vozila s konjskom vučom. Time je spriječeno konsolidiranje njemačke obrambene linije na rijeci Meuse i značajno je smanjen broj potencijalnih branitelja Siegfriedove linije.

Bitka za džep kod Monsa, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oklopne snage u Zaljevskom ratu 1991.

Iračke snage izvode Majku svih povlačenja (Dick Cheney)

Rat za oslobađanje Kuwaita od iračke okupacije poznat kao Zaljevski rat ili Gulf War, vođen početkom 1991. godine, bio je posljednji veliki oružani sukob u XX. stoljeću (balkanski ratovi se ne računaju).
Povod ratu je bila okupacija Kuwaita od strane Iraka. Naime, pod pritiskom golemih vanjskih dugova nastalih zbog rata s Iranom predsjednik Iraka Saddam Hussein odlučio se na jednostavno rješenje - opljačkati banku u susjedstvu. Irak je ionako smatrao Kuwait svojom odmetnutom provincijom koja se pretvorila u samostalnu državu.

Saddam Hussein:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iračka okupacija Kuwaita i ''Majka svih bitaka''

Iračka vojska ušla je u Kuwait 2. kolovoza 1990. godine i za dva dana okupirala čitav teritorij. Vojska i vlada Kuwaita povukle su se pred premoćnom silom u susjednu Saudijsku Arabiju, a Iračani su odmah počeli s pljačkom i maltretiranjem stanovništva.

Irački tenkovi T-72 u Kuwaitu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U strahu da Irak ne napadne i Saudijsku Arabiju predsjednik USA George H. Bush odmah je zapovijedio raspoređivanje američkih vojnih snaga u tu zemlju. Operacija je dobila ime Pustinjski štit (Desert Shield), a prebacivanje kopnenih trupa zračnim putem počelo je već 7. kolovoza. Također su prema Perzijskom zaljevu, Crvenom moru i istočnom Mediteranu upućene borbene grupe nosača aviona, a u Saudijsku Arabiju borbeni avioni USAF.
Vijeće sigurnosti UN je rezolucijom broj 660 od 2. kolovoza 1990. zatražilo trenutačno povlačenje iračkih trupa iz Kuwaita, a rezolucijom broj 678 od 29. studenog dalo je Iraku rok za povlačenje do 15. siječnja 1991. Ako se tako ne postupi Vijeće ovlašćuje zemlje članice UN da upotrebe sva nužna sredstva kako bi se provela rezolucija 660 (all necessary means to uphold and implement Resolution 660).
Irački režim ni Vijeće sigurnosti UN ni poziv Arapske lige nisu natjerali da povuče trupe iz Kuwaita. Aneksiju svoje odmetnute provincije smatrali su svršenim činom. Predsjednik Saddam Hussein je bio uvjeren da će eventualni rat s međunarodnim snagama biti dugotrajan i iscrpljujući, te da će se američko javno mnijenje brzo umoriti od rata kao što je bio slučaj s Vijetnamom. Bude li rata, prijetio je Saddam, to će biti ''Majka svih bitaka''.
Prijetnja nije bila bez temelja. Iračke oružane snage su u ono vrijeme bile među najjačima u svijetu, a uz to i s bogatim iskustvom iz osmogodišnjeg rata s Iranom. Ono čega se koalicija posebno plašila bila je ''nuklearna bomba siromašnih'' - kemijsko oružje koje je Irak već koristio protiv Irana.
U međuvremenu su snage Koalicije na čelu sa USA u Saudijskoj Arabiji neprekidno rasle. Za vrhovnog zapovjednika je imenovan američki general-pukovnik Norman Scwarzkopf.

General Norman Schwarzkopf:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odnos snaga

Na početku kopnenih operacija IRAK je imao 43 divizije s 336.000 vojnika, oko 3.500 tenkova, oko 3.000 borbenih vozila pješadije i oklopnih transportera, 2.800 artiljerijskih oružja kalibra 100 mm i većeg, te oko 800 borbenih aviona i 500 helikoptera. Oklopno oružje je bilo većinom sovjetskog porijekla - glavni borbeni tenkovi T-72, T-62, T-55 i kineski Type 69, borbena vozila pješadije BMP-1, BMP-2 i BMD-1, te oklopni transporteri BTR-50, BTR-60 i BTR-152.
Ratno zrakoplovstvo nije došlo do izražaja u kopnenim borbama jer je većim dijelom uništeno u zračnim napadima, a čak 104 borbena aviona su prebjegla u susjedni Iran.

BMP-1:

[You must be registered and logged in to see this image.]

KOALICIJSKE SNAGE su imale ekvivalent od 14 divizija s 472.000 vojnika, preko 3.000 tenkova, oko 4.800 borbenih vozila pješadije, oklopnih transportera i oklopnih automobila, oko 2.800 artiljerijskih oružja kalibra 105 mm i većeg, te 1.600 borbenih aviona i preko 1.700 helikoptera.
Glavninu koalicijskih snaga - ekvivalent 10 divizija s 334.000 vojnika, preko 2.000 tenkova, 2.425 borbenih vozila pješadije, 784 artiljerijska oružja, 1.215 borbenih aviona i preko 1.500 heklikoptera - dale su USA. Glavni američki borbeni tenkovi bili su M-1 Abrams i M-60 Patton, a uz njih su bila borbena vozila pješadije M-2 Bradley i Lav-25 Piranha, te oklopni transporteri M-113.
Amerikanci su u sastavu svoje artiljerije imali novo oružje - višecjevni bacaš raketa M270 MLRS (Multiple Launch Rocket System). Oružje ima 12 lansirnih cijevi s raketama kalibra 240 mm dometa 60+ km, a svaka raketa nosi po 644 granate koje se raspršuju iznad ciljeva i djeluju protiv pješadije i oklopa.

M-1 Abrams:

[You must be registered and logged in to see this image.]

M270 MLRS:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanija je u Koaliciji sudjelovala jednom oklopnom divizijom s tenkovima Challenger I i borbenim vozilima pješadije Warrior.

Challenger I:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Warrior:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Francuska je angažirala jednu laku oklopnu diviziju s tenkovima AMX-30 i oklopnim automobilima AMX-10RC.

AMX-30:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U sastavu snaga Koalicije su također bile i oklopne snage Saudijske Arabije, Egipta, Sirije, Qatara i Kuwaita (koji je, usput rečeno, imao 250 tenkova M-84 proizvedenih u Jugoslaviji).

Khafji, 73 Easting i Norfolk

Ratne operacije započele su kampanjom zračnih napada Koalicije 17. siječnja 1991. Avioni Koalicije izveli su preko 100.000 borbenih letova, izbacili oko 90.000 tona bombi i ozbiljno razorili vojnu i civilnu infrastrukturu Iraka. Iračkom akcijom srušena su samo 44 aviona ili 0,044% u odnosu na broj letova, što je iznenađujuće mala stopa gubitaka s obzirom na jačinu iračke PZO.
Irak je na zračne napade odgovorio lansiranjem dalekometnih raketnih projektila zemlja-zemlja tipa SCUD. U jednom takvom napadu SCUD je pogodio američki vojni kamp u Dahranu pri čemu je poginulo 28 vojnika. Ipak, glavni cilj je bio Izrael jer su Iračani namjeravali uvući ovu zemlju u rat i time odvratiti arapske zemlje od sudjelovanja u Koaliciji. Amerikanci su za presretanje projektila koristili proturaketni sustav MIM-104 Patriot, koji su rasporedili i na izraelskom teritoriju. Podaci o efikasnosti tog oružja su proturječni, no sigurno je da je sustavom Patriot srušen određeni broj iračkih raketa.
Borbe na kopnu započele su 29. siječnja 1991. neočekivanim napadom jedne iračke oklopne i dvije mehanizirane divizije na saudijski pogranični grad Khafji, koji su uspjeli na kratko zauzeti. Glavni teret bitke su na strani Koalicije nosile jedinice Saudijske Arabije i Qatara, te manja jedinica USMC - United States Marine Corps. Irački napad je ubrzo odbijen, a najveće gubitke Iračanima je nanijelo zrakoplovstvo USAF.

Ubojica tenkova (Tank Killer) A-10 Thunderbolt:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Opći napad snaga Koalicije započeo je 24. veljače 1991. Iračani su glavni napad koalicijskih snaga očekivali s juga, duž granice Saudijske Arabije i Kuwaita. Također su očekivali i desant sa mora. Stoga su u tom području koncentrirali glavninu svojih snaga - u prvoj liniji 2., 3., 4. i 7. korpus, a u rezervi elitni 1. i 2. korpus Republikanske garde s ukupno 8 oklopno-mehaniziranih divizija. Sve iračke jedinice bile su dobro ukopane.
Vojni stratezi Iraka nisu očekivali kopneni napad sa zapada, preko iračkog teritorija, jer je teren potpuno ravna pustinja gdje desecima kilometara nema ni jednog jedinog orijentira. Nisu slutili da će koalicijske snage koristiti potpuno novu tehnologiju zvanu GPS - Global Positioning System. A glavni napad Koalicije uslijediti će upravo preko pustinjskog krila, u kopnenoj operaciji koja je dobila ime Pustinjska sablja (Operation Desert Sabre).
Udarne snage Koalicije raspoređene su na lijevom krilu bojišta, u okviru američke 3. armije. Sasvim lijevo nalazio se XVIII zračnodesantni korpus (XVII. Airborne Corps) s francuskom 6. lakom oklopnom divizijom, 82. i 101. zračnodesantnom divizijom te 24. pješadijskom divizijom. Glavni udar izvesti će VII. korpus pod zapovjedništvom general-lajtnanta Fredericka Franksa s američkom 1. i 3. oklopnom divizijom, 1. mehaniziranom divizijom i 1. konjičkom divizijom, te britanskom 1. oklopnom divizijom. Koaliciji je bilo posebno stalo da ne dopusti bijeg iračke Republikanske garde iz Kuwaita.

General Frederick Franks:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oklopne snage Koalicije nastupale su bez smetnji preko iračkog teritorija, koristeći GPS i za otkrivanje ciljeva termoviziju. Do velikih sukoba s oklopnim snagama Republikanske garde došlo je 26. i 27. veljače na lokacijama 73 Easting i Norfolk (točke imenovane prema GPS-u), u kojima su Amerikanci i Britanci uništili na stotine iračkih oklopnih vozila uz zanemarive vlastite gubitke.

Kopneni napad koalicijskih snaga, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog: Majka svih povlačenja

Suočen s tehnološki i taktički premoćnom silom kojoj se nije mogao oduprijeti, a također i unutarnjim pobunama, irački režim je počeo povlačiti svoje vojne snage iz Kuwaita nakon samo dva dana kopnenih borbi - 26. siječnja 1991. Pri tome se veliki dio iračkih trupa razbježao ili predao bez ispaljenog metka.

Napušteni irački tenkovi u Kuwaitu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prijetnjama Saddama Husseina o ''Majci svih bitaka'' propisno se narugao američki sekretar za obranu Dick Cheney svojom čuvenom izjavom: The Iraqi forces are conducting the Mother of all retreats (iračke snage izvode Majku svih povlačenja).

Dick Cheney:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iračke vojne snage nisu ostavljene na miru ni u povlačenju. Na cesti broj 8 koja vodi iz Kuwaita prema Iraku američki avioni sustavno su napadali motorizirane kolone i uništili preko 2.000 oklopnih i drugih vozila, a procjene broja poginulih u zračnim napadima kreću se od nekoliko stotina do nekoliko tisuća. Cesta je dobila nadimak Highway of Death (autocesta smrti).
Iračani su u povlačenju za sobom ostavljali pustoš. Između ostalog zapalili su izvore nafte u Kuwaitu, što je izazvalo ekološku katastrofu.
U Zaljevskom ratu po prvi put je demonstriran koncept takozvane kopneno-zračne bitke, u kojoj je pobjedu donijela superiorna tehnologija i umijeće da se ona iskoristi.

Dodatak: kako se irački bataljon predao bespilotnoj letjelici

Vojnici jednog iračkog bataljona ukopanog duž granice Kuwaita i Saudijske Arabije primijetili su iznad sebe neku čudnu malu letjelicu koja je kružila iznad njihovih položaja. Počeli su zbijati šale na račun tog zujećeg čuda, a smijeh im je prisjeo kada je na njih palo 9 granata kalibra 406 mm. Ta neobična naprava bila je izviđačka bespilotna ketjelica sa bojnog broda USS Wisconsin, koja je tražila unosne ciljeve za brodsku artiljeriju i prenosila podatke u realnom vremenu.
Iračani su shvatili da je ta mala letjelica zapravo belaj-ptica, pa su Amerikanci zabilježili jedinstven slučaj u povijesti ratova - da se protivnik preda malom avionu bez pilota.
Operater na bojnom brodu Wisconsin koji je daljinski upravljao bespilotnom letjelicom primijetio je na ekranu da se irački vojnici čudno ponašaju. Zumirao je sliku i primijetio da Iračani mašu prema letjelici svime što je imalo približno bijelu boju. Valjda su i gaće poskidali. Operater je poslao obavijest najbližoj kopnenoj jedinici, koja je uputila jedan vod da pokupi zarobljenike. Bio ih je čitav bataljon.

Oklopne snage u Francuskoj 1940. godine

Francuska je iz Prvog svjetskog rata izašla kao pobjednica, ali je za to platila golemu cijenu - oko 1,7 milijun poginulih (4,3% od ukupne populacije) i preko 4 milijuna ranjenih. Demografski gubici kao posljedica I. S.R. bili su uzrok da su većinu francuskih rezervista 1939. godine činili vojni obveznici srednjih i starijih godišta.
Samo dvadesetak godina kasnije Francuska će se ponovo naći pod njemačkim napadom, no ovog puta s potpuno drugačijim rezultatom.

Dvije ratne doktrine

Tenk kao borbeno sredstvo pojavio se prvi put u Prvom svjetskom ratu. U međuratnom razdoblju strategiju korištenja oklopnih snaga razrađivali su eminentni teoretičari poput Britanaca Johna Charlesa Fullera i Basila Liddell Harta, Nijemca Heinza Guderiana i Rusa Mihaila Tuhačevskog. U praktičnoj primjeni načela pokretnog ratovanja prednjačila je Njemačka doktrinom munjevitog rata (Blitzkrieg), pri čemu glavnu ulogu imaju oklopno-mehanizirane snage i taktičko zrakoplovstvo. Taktika korištenja tenkova u bliskoj suradnji s jurišnim avionima nazvana je Panzer-Stuka.
Francuska vojna misao bila je konzervativna i oslanjala se na iskustva I. S.R. Povijest francusko-njemačkih antagonizama i ratnih sukoba je bogata dramatičnim zbivanjima, no njezin opis prelazi okvire ove teme. Valja tek naglasiti da Francuzi nisu vjerovali Nijemcima ni kada su bili razoružani mirovnim ugovorom u Versaillesu, stoga su još prije dolaska Hitlera na vlast poduzeli mjere opreza prema neugodnom susjedu.
U razdoblju od 1930. do 1938. godine duž francusko-njemačke granice izgrađen je sustav utvrda nazvan Maginot linija, po ministru rata André Maginotu koji je osigurao sredstva za njezinu izgradnju. Glavni dio linije protezao se od švicarske granice do Metza, a predviđen je i nastavak izgradnje do kanala La Manche - ali su radovi na tom sektoru do početka rata izvedeni tek djelomično.
Svrha Maginotove linije bila je višestruka - da spriječi iznenadni napad, da zadrži napadača kako bi se osigurala mobilizacija i koncentracija francuske vojske, da sačuva živote francuskih vojnika, da bude polazište za protuofenzivu i da primora Belgiju na savezništvo jer je ostala nezaštićena.

Prostiranje Maginot linije. Debelom crtom prikazano je područje jakog utvrđivanja, a isprekidanom crtom slabijeg:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Maginot linija, utvrda (ouvrage) Schoenebourg:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izgradnja Maginot linije bila je posljedica zastarjelih gledišta francuskog vojnog establishmenta i primjene takozvane doktrine vatre, pri čemu je protivnika trebalo nadjačati statičnom obranom i snagom paljbe. Iako se već u I. S.R. pojavilo novo revolucionarno borbeno sredstvo - tenk, francuska vojna teorija ga je promatrala isključivo kao pomoćno sredstvo pješadije.
Među Francuzima je bilo i onih koji su točno predvidjeli karakter budućeg rata. Godine 1934. potpukovnik Charles de Gaulle - tada generalštabni oficir - izdao je knjigu pod naslovom ''Prema profesionalnoj vojsci'' (Vers l'Armée de Métier), u kojoj se zalagao za profesionalno ustrojenu vojsku baziranu na oklopno-mehaniziranim jedinicama. Temelj tako organizirane vojne sile činile bi oklopne divizije s oko 400 tenkova svaka i mehaniziranom pješadijom, a takva sila bi omogućila brzu pobjedu i sačuvala živote vojnika. De Gaulleove teze prošle su u Francuskoj nezapaženo - knjiga je prodana u samo 700 primjeraka - ali su je zapazili Nijemci gdje je prodano 7.000 primjeraka, a knjigu je proučio i săm Hitler. Ironično, de Gaulleov koncept primijeniti će Nijemci i to upravo na Francuskoj.
De Gaulleove radikalne teze nisu mu pribavile simpatije među francuskim vojnim establishmentom pa je sporo napredovao - njemački napad 1940. dočekao je kao pukovnik i zapovjednik jedne tenkovske regimente. Tek nakon njemačkog prodora kod Sedana dobio je zapovjedništvo nad ad-hoc formiranom 4. oklopnom divizijom (4e Division cuirassée), ali se propušteno više nije moglo nadoknaditi.

Pukovnik Charles de Gaulle i francuski predsjednik Albert Lebrun:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fall Gelb i Dyle plan

Izbijanjem Drugog svjetskog rata Francuska je provela opću mobilizaciju i koncentrirala preko 100 divizija, a pridružile su se i snage BEF - British Expeditionary Force s 10 divizija i nekoliko samostalnih brigada. Belgija i Nizozemska nastojale su očuvati neutralnost i nisu se pridružile savezničkim snagama, čak su odbijale bilo kakve razgovore o zajedničkom planu obrane, dok će Luksemburg s oružanom silom od 178 vojnika i 229 žandara biti tek fusnota u slijedu zbivanja.
Nakon pada Poljske usljedilo je zatišje koje je trajalo sve do njemačkog napada na Dansku i Norvešku u travnju 1940. godine. To razdoblje Britanci zovu Phoney War (lažni rat) i Bore War (dosadan rat, igra riječi od Boer War - burski rat), Nijemci Sitzkrieg (sjedeći rat) a Francuzi Drôle de guerre (čudan rat).
Bilo kako bilo lažnom, dosadnom, sjedećem i čudnom ratu bližio se kraj jer se Hitler nakon okupacije Poljske okrenuo prema zapadu i obračunu s Francuskom i Velikom Britanijom, pri čemu će Belgija, Nizozemska i Luksemburg biti kolateralne žrtve.
Nijemcima nije bilo na kraj pameti da usmjere glavni napad na Maginotovu liniju, već su se odlučili za masovni prodor oklopnim snagama preko nizozemskog i belgijskog teritorija prema modificiranom Schliffenovom planu iz 1914. godine. Međutim, generalleutnant Erich von Manstein predložio je puno smjeliji plan - glavni udar kroz Ardene u smjeru Sedana.

General Erich von Manstein:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tokom zime 1939./1940. Manstein je napisao nekoliko memoranduma, ali je vrhovno zapovjedništvo odbilo njegovu ideju. Preokret se zbio 10. siječnja 1940. kada se jedan Messerschmitt BF-108 prisilno spustio na belgijski teritorij Mechelena. Jedan od putnika je bio major Hellmuth Reinberger, koji je kod sebe imao plan napada na Francusku, Belgiju i Nizozemsku. Plan je pao u ruke belgijskoj obavještajnoj službi i iz njega su se jasno vidjele njemačke namjere.
Stoga je OKW - Oberkommando der Wehrmacht prihvatio Mansteinov prijedlog i izrađen je novi plan pod imenom Fall Gelb (slučaj žuto). Po njemu će glavnina snaga - 45 divizija od kojih 7 oklopnih - biti koncentrirana u Grupi armija A feldmaršala Gerda von Rundstedta, koja će izvesti glavni udar kroz Ardene u smjeru Sedana i Dinanta. Udarnu snagu Grupe armija A činiti će Panzergruppe Kleist s XIV., XIX. i XXXXI. korpusom.

General Ewald von Kleist, zapovjednik Panzergruppe Kleist:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon forsiranja rijeke Meuse njemačke oklopne snage skrenuti će prema zapadu i zaći u pozadinu francusko-britanskih snaga u Belgiji i sjevernoj Francuskoj. Ovaj dio operacije nazvan je Sichelschnitt (otkos srpom).
Francusko-britanska strategija zasnivala se na očekivanju glavnog njemačkog udara kroz Belgiju. Stoga je glavni zapovjednik savezničkih snaga, francuski general Maurice Gustave Gamelin, izradio plan po kojem će glavnina francusko-britanske vojske ući u Belgiju i zauzeti obrambene položaje duž rijeke Dyle (takozvani Dyle plan ili D plan).

General Maurice Gustave Gamelin:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ostale francuske snage bile su raspoređene na Maginot liniji i duž rijeke Meuse. Sektor na kojem će Nijemci izvesti glavni napad bio je najslabije branjen.
Posebno valja naglasiti da francuska vojska nije imala spomena vrijedne operativne rezerve po dubini. Kada je Churchill 15. svibnja 1940. upitao generala Gamelina na francuskom jeziku gdje je operativna rezerva (Où est la masse de manoeuvre?) Gamelin je odgovorio ''nema je'' (Aucune!).

Oklopne snage Njemačke i Saveznika

Prema dostupnim podacima Nijemci su u napadu na Francusku, Belgiju i Nizozemsku koristili ukupno 2.582 tenka - od toga 554 PzKpfw I, 920 PzKpfw II, 349 PzKpfw III, 280 PzKpfw IV, 118 PzKpfw 35(t), 207 PzKpfw 38(t) i 154 zapovjedna tenka raznih tipova.
Kao što se vidi iz ovog pregleda, čak 57% njemačkih oklopnih snaga činili su laki tenkovi PzKpfw I i PzKpfw II, dok je najjačih tenkova PzKw III i PzKw IV bilo samo 24%.

Laki tenk PzKpfw I s mitraljezima 7,92 mm:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na strani Saveznika Francuska je na sjeverozapadnom (glavnom) dijelu bojišta angažirala 3.254 tenka (od ukupno oko 5.800), Velika Britanija 310 (plus još 330 na putu), Belgija 270 i Nizozemska 40 tenkova. Ukupno su Saveznici angažirali 4.204 tenka.
Uz izrazitu brojčanu premoć mnogi od savezničkih tenkova bili su ravnopravni pa i superiorni najjačim njemačkim tenkovima. To se posebno odnosi na francuske tenkove Char B i SOMUA S35, te britanske tenkove Matilda. Osim spomenutih korišteni su i brojni drugi lakši tipovi, naročito na francuskoj strani.

Tenk Renault R35 s topom 37 mm:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenk Matilda s topom 40 mm:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Da su Saveznici znali iskoristiti svoju premoć u oklopnim snagama Fall Gelb bi se vjerojatno pretvorio u Fall Falsch. Razlog što nije bilo tako bio je u doktrini primjene oklopnih snaga. Dok su za Saveznike (s djelomičnom iznimkom Britanaca) tenkovi bili sredstvo za pomoć pješadiji i stoga su bili raspršeni po različitim jedinicama, za Nijemce su bili sredstvo koje se koncentrira u velikim oklopnim formacijama i odlučuje rat. Ili kako bi rekao legendarni tenkovski general Heinz Guderian: Klotzen, nicht kleckern! (u slobodnom prijevodu: ne kucaj nego udari šakom).

Njemački prodor i reagiranje Saveznika

Njemački napad na Francusku, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg počeo je ujutro 10. svibnja 1940. Prema očekivanju, glavnina francusko-britanskih snaga odmah je prešla belgijsku granicu i žurila prema liniji rijeke Dyle.
Glavni njemački napad iz smjera Ardena zatekao je Saveznike potpuno nespremnima. Nijemci su brzo svladali slabu obranu i postavili pontonske mostove preko Meuse, preko kojih je pokuljala rijeka tenkova i drugih oklopnih vozila. Pri tome im je potporu pružala Luftwaffe koja je ostvarila punu premoć u zraku. Brzina napredovanja bila je tolika da njemački tenkovi nisu čekali vlastitu opskrbu već su uzimali gorivo na usputnim francuskim benzinskim postajama.
Čak je i Hitler bio zapanjen brzinom napredovanja vlastitih oklopnih jedinica. U jednom trenutku je izgubio živce, prestrašio se mogućeg poraza i zapovijedio da se oklopni klin zaustavi. No dovitljivi tenkovski zapovjednici su uspjeli ishoditi dopuštenje za takozvano nasilno izviđanje, pa su pod tom izlikom nastavili napredovanje prema kanalu La Manche.
Do prve i najveće tenkovske bitke u toku operacije Fall Gelb ipak je došlo na drugoj strani - u Belgiji gdje su se sukobile 2 francuske lake mehanizirane divizije (division légère mécanique) i 2 njemačke oklopne divizije pod zapovjedništvom generala Ericha Hoepnera. Bitka za Hannut trajala je od 12. do 14. svibnja i završena je njemačkom pobjedom zahvaljujući superiornoj taktici i činjenici da francuski tenkovi nisu imali radio-uređaje.

Uništeni francuski tenkovi SOMUA u bici za Hannut:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dana 19. svibnja 7. oklopna divizija generala Erwina Rommela izbila je na obalu kanala La Manche i time odsjekla glavninu savezničkih snaga u Belgiji i sjevernoj Francuskoj. General Gameline skovao je plan dvostrukog protuudara na njemački oklopni klin, ali ga nije uspio provesti - bio je smijenjen. Njegov nasljednik general Maxime Weygand najprije je opozvao protunapad, a zatim je zapovijedio da se ima izvesti.
U tenkovskoj bici kod Arrasa 21. svibnja. britansko-francuske oklopne snage ostvarile su prodor i ozbiljno ugrozile bok njemačkog oklopnog klina, pri čemu su se britanski tenkovi Matilda pokazali superiornima njemačkim i otpornima na pogotke kalibra 37 mm. SS regimenti Totenkopf naneseni su ozbiljni gubici, a napad je zaustavljen tek djelovanjem PZO topova 88 mm kao protuoklopnih oružja.
Na belgijsko-francuskom bojištu bilo je još sukoba oklopnih snaga, ali one nisu bile od većeg značaja. Francuska je na kraju bila primorana potpisati kapitulaciju, dok je glavnina britanskih ekspedicijskih snaga - bez teškog oružja - evakuirana preko luke Dunkerque. Taj uspjeh je na veliko slavljen u Britaniji, no kako je upozorio Churchill ratovi se ne dobivaju evakuacijama.

Operacija Fall Gelb 1940., grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Umjesto zaključka

U bici za Francusku je njemačka doktrina Blitzkriega i taktike Panzer-Stuka spektakularno nadjačala zastarjelu i statičnu francusku doktrinu vatre.
Ako Francuzi nisu znali koristiti svoje - u mnogo čemu superiorno - oružje znali su Nijemci. Iz goleme količine zaplijenjene tehnike iskoristili su sve što bi im moglo biti od koristi. Tako su neke tenkove upotrebljavali za obuku svojih vojnika, a veliki broj podvozja adaptirali su za različite borbene namjene i koristili ih sve do kraja rata.

Primjer modifikacije zaplijenjenog francuskog oružja - 4,7cm PaK auf Panzerkampfwagen 35R(f):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na kraju, francuski tenk Char B je toliko impresionirao Hitlera da je zapovijedio neka se odmah pristupi razvoju novog njemačkog teškog tenka koji će dominirati na bojištima do kraja rata. Rezultat je bio PzKpfw VI Tiger, najzloglasnija zvijer u povijesti oklopnog ratovanja.

Oklopne snage u ratovima u Čečeniji 1994.-2000.

Čečenija je republika u sastavu Ruske federacije, u području sjevernog Kavkaza. Do 1991. je bila u sastavu Čečensko-Inguške autonomne republike u sastavu RSFSR, koja je raspadom SSSR-a podijeljena na republike Čečeniju i Ingušetiju.
Od vremena aneksije od strane carske Rusije Čečeni su, kao i drugi kavkaski narodi, težili prema nezavisnosti. U Drugom svjetskom ratu, kada su Nijemci izbili na Kavkaz, podigli su ustanak i pravili velike smetnje sovjetskoj vojsci ali su na kraju bili svladani i pacificirani.

Sjeverni Kavkaz, politička karta:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi čečenski rat 1994.-1996.

Dne 6. rujna 1991. vođa političke stranke Svenarodni kongres Čečenije Džohar Dudajev, bivši general sovjetskog ratnog zrakoplovstva, upao je sa svojim pristašama na sjednicu Vrhovnog sovjeta Čečensko-Inguške ASSR i proglasio nezavisnost Čečenije. Pri tome je lokalni šef komunističke partije Vitalij Kučenko izbačen kroz prozor i poginuo. Ubrzo su uslijedili i progoni ne-čečenskog stanovništva.

Džohar Dudajev:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Moskva je reagirala upućivanjem policijskih snaga, ali su one opkoljene na aerodromu u glavnom gradu Čečenije Groznom i primorane na povlačenje. Incidenti, napetost i pregovaranje trajali su do 1994. godine kada je ruski predsjednik Boris Jeljcin donio odluku o vojnoj intervenciji. Ministar obrane maršal Pavel Gračev uvjeravao je Jeljcina da će zauzeti Grozni ''jednom zračnodesantnom regimentom u roku od dva sata''. Ali se događaji nisu odvijali kako je Gračev predvidio.

Boris Jeljcin i maršal Pavel Gračev:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ruski napad je započeo 11. prosinca 1994. U sastavu njihovih snaga bilo je 230 tenkova T-72 i T-80, dok su čečenski pobunjenici imali na raspolaganju oko 50 tenkova T-62 i T-72.

Tenk T-80:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dana 31. prosinca ruska 131. motorizirana brigada je ušla u Grozni da bi bila gotovo kompletno uništena. U tri dana borbi Rusi su izgubili 20 od 26 tenkova, 102 od 120 borbenih vozila BMP i svih 6 PZO samohotki ZSU-23/4.
Suprotno očekivanjima ruskih zapovjednika Čečeni se nisu uplašili ruske premoći i ruskog oklopa i nisu se razbježali, kako se predviđalo. U njihovim oružanim snagama bilo je mnogo iskusnih i vještih veterana iz rata u Afganistanu, koji su se pokazali premoćnim pred loše uvježbanim ruskim regrutima. Čečeni su vrlo vješto koristili vlastito dobro poznavanje grada - za razliku od Rusa koji su se oslanjali na zastarjeli plan Groznog - te su primjenjivali vrlo dobru taktiku uličnih borbi. Pri tome im je na ruku išla i neshvatljiva ruska taktika da tenkove sâme šalju u grad, bez potpore pješadije, gdje su bili lake mete za obranu.
Svoje borce Čečeni su podijelili u skupine od 15 do 20 ljudi, od kojih je svaka bila podijeljena u borbene timove od 3-4 čovjeka. U pravilu je svaki tim imao jednog strijelca s prijenosnim PT oružjem, jednog puškomitraljesca i jednog do dva snajperista. Borac s PT oružjem je napadao oklopno vozilo, dok su ostali gađali prateću pješadiju. Pri tome su se Čečeni skrivali u podrumima ili na vrhovima zgrada gdje ih tenkovski top nije mogao doseći. U pravilu su najprije gađali prvi i zadnji tenk ili oklopno vozilo u koloni, a zatim su postupno uništavali preostale. Ponekad je isti tenk istodobno napadalo 5-6 timova, a nakon njegovog uništenja progonili su i ubijali preživjele ruske vojnike. Zbog straha od snajperske i mitraljeske paljbe ruski vojnici se nisu usuđivali izaći iz oklopnog vozila pa su najčešće izgorjeli nakon njegovog uništenja.

Uništena ruska oklopna vozila u Čečeniji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

U uličnim borbama u Groznom Rusi su prvi put uz T-72 koristili svoj najnoviji i najmoderniji tenk T-80. Prva borbena upotreba tog tenka je prošla neslavno iz čitavog niza razloga. Prije svega, tenkovske posade su bile vrlo loše uvježbane zbog općenite krize u kojoj se našla Rusija tih godina. S druge strane vladala je konfuzija na zapovjednoj razini pa se događalo da posade trenirane za T-72 budu stavljene u T-80 i obratno. Uz to tenkovi nisu bili opremljeni dodatnim reaktivnim oklopom protiv PT raketnih projektila. Također su se pokazale i loše strane konstrukcije tenka T-80 jer je ih je veliki broj eksplodirao nakon pogotka u automatski punjač granata (u teoriji je punjač trebao biti zaštićen potpornim kotačem, ali se to pokazalo netočnim). Na kraju, Čečeni su gađali prvenstveno gornji dio i bočne strane tenka gdje je oklop bio slabiji - prednji oklop nije nikada bio probijen.
Tenkovi kojima su raspolagali Čečeni nisu došli do izražaja u ratu zbog ruske apsolutne premoći u zračnom prostoru i općenito nepovoljnog odnosa snaga. Još u ljeto 1994. ruski avioni su uništili 15 čečenskih tenkova, dok su tokom zime uništeni ili zaplijenjeni i preostali (preko 30). Do međusobnog tenkovskog sukoba došlo je samo u dva navrata i to u prvom tjednu rata - u jednom od njih čečenski T-72 je uništio T-62 proruskih Čečena, a u drugom je ruski T-72 uništio čečenski tenk istog tipa.
Borbe za Grozni su okončane 8. veljače 1995., kada su grad zauzele ruske snage, a borbe su nastavljene u drugim dijelovima Čečenije. Činilo se da su Rusi na pragu pobjede - sâm Dudajev je ubijen u zračnom napadu 21. travnja 1996. - ali je uslijedio obrat. Javno mnijenje u Rusiji je sve više prosvjedovalo protiv rata, a Čečeni su 6. kolovoza povratili Grozni i zarobili ruske vojnike koji su bili u gradu. Prvi pokušaj protunapada završio je fijaskom - u tri dana Rusi su izgubili 18 tenkova, 69 drugih oklopnih vozila i 23 kamiona, te 3 srušena helikoptera. Stoga je ruska vojska gađala grad artiljerijom.
Ruski general Aleksandar Lebed započeo je 20. kolovoza pregovore s pobunjenicima o prekidu vatre, a 30. kolovoza je s novim čečenskim vođom Aslanom Mashadovom potpisao sporazum o primijrju čime je Prvi čečenski rat bio završen. Ruske snage su se do kraja godine povukle iz Čečenije, koja je formalno i dalje bila u sastavu Ruske federacije ali je de facto imala status nezavisne države.

Drugi čečenski rat 1999.-2000.

Primirje nije donijelo i mir jer su uslijedili razni incidenti i napadi čečenskih terorista na civilne ciljeve, uključivo Moskvu. Nakon napada islamističkih militanata - mudžahedina na Dagestan 26. kolovoza 1999. predsjednik Ruske federacije Vladimir Putin zapovijedio je opći napad na separatiste u Čečeniji.
Ovog puta su Rusi sa operativnog i vojno-taktičkog stajališta pokazali da su naučili lekciju iz prvog rata. Umjesto loše uvježbanih regruta glavnu ulogu su većinom imale elitne padobranske trupe i takozvana Unutarnja vojska ministarstva unutarnjih poslova (Внутренние войска Министерства внутренних дел), kao i golema vatrena moć ruske vojske i zrakoplovstva. U kolovozu i rujnu Rusi su izveli masovnu zračnu kampanju s preko 1.700 borbenih letova, u kojima je uništeno oko 150 čečenskih baza, 30 mostova, 80 vozila, svi kapaciteti stacionarne i mobilne telefonije i čečenska TV. Također je Grozni gađan projektilima zemlja-zemlja srednjeg dometa. Rusi su objavli da će zračni napadi biti nastavljeni ''sve dok u gradovima ne ostanu samo civili''.
Ruska kopnena vojska je napredovala postupno, zauzimajući jedno po jedno čečensko uporište i prekidajući strateški važne cestovne komunikacije. U borbama za naseljena mjesta promijenjena je taktika postupnog nastupanja - tenkovi više nisu srljali u zasjede već je naprijed poslana pješadija koju su tenkovi podržavali paljbom sa sigurne udaljenosti, nakon što je obrana prethodno ''omekšana'' napadima višecjevnih bacača raketa TOS-1. Istodobno su iznad cilja kružili helikopteri-topovnjače Mi-24 spremni da pruže vatrenu podršku u realnom vremenu.

Višecjevni raketni bacač TOS-1:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Početkom listopada 1999. vođa čečenskih pobunjenika Mashadov zatražio je pomoć od NATO, ali bez rezultata. Ruske snage su opkolile Grozni, ali ovog puta nisu ulazile u grad već su započele opsadu uz intenzivno gađanje artiljerijom i iz zraka. Kopneni napad na grad je započeo u prosincu, a okončan je 2. veljače 2000. godine. Dne 29. veljače zapovjednik združenih kopnenih snaga Rusije general Genadij Trošev objavio je da je ''protuteroristička operacija u Čečeniji okončana i da će trebati nekoliko tjedana da se unište preostale raspršene skupine''.

UN su Grozni proglasile ''najrazrušenijim gradom u Europi poslije Drugog svjetskog rata'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Podaci o žrtvama čečenskih ratova po običaju su proturječni. Po nekim procjenama na strani Ruske federacije poginulo je oko 9.500 vojnika, oko 2.500 pripadnika Unutarnje vojske MUP-a i oko 1.100 pripadnika čečenske policije lojalne Moskvi, dok se gubici čečenskih pobunjenika procjenjuju na 16.000-30.000 poginulih. Procjene o broju smrtno stradalih civila kreću se od 160.000 do 250.000, a veliki broj ih je napustio svoje domove i potražio sklonište većinom u susjednoj Ingušetiji.
Ratovi u Čečeniji bili su prljavi i krajnje okrutni. Prema podacima međunarodnih humanitarnih organizacija obje strane su držale taoce, podvrgavale zarobljenike torturi i vršili masovna ubojstva. Čečenski borci su često ispred svojih položaja postavljali tijela poginulih i ranjenih ruskih vojnika, u koja su Rusi morali pucati ako su htjeli onesposobiti čečenski položaj. Događalo se da Čečeni poginulima ili zarobljenima odsijeku glave i postave ih u nizu po ulici odakle se očekivao ruski napad. Zabilježeni su i slučajevi da su ruski tenkovi namjerno gazili vlastite ranjenike koje nisu mogli evakuirati, da ne padnu živi u ruke Čečenima.
Borbena iskustva i veliki gubici u Čečeniji ozbiljno su narušili reputaciju tenka T-80, koji je smatran najboljim borbenim tenkom Rusije i potencijalno opasnim protivnikom suvremenih zapadnih tenkova. Stoga su Rusi razvili novu i poboljšanu varijantu T-80U i novi tenk T-90, dok je Ukrajina razvila vlastitu varijantu T-84 koju je opremila dizel-motorom.
Otpor čečenskih snaga koje bi se uvjetno mogle nazvati regularnom vojskom Rusi su svladali, ali su Čečeni nastavili gerilski rat u planinama koji sporadično traje i danas.

Oklopne snage u Aprilskom ratu 1941.

U Drugom svjetskom ratu jedno od ratišta gdje su oklopne snage došle do izražaja bilo je na području Kraljevine Jugoslavije. Zbog nesrazmjera snaga nije bilo međusobnih sukoba tenkova osim manjih okršaja na nekim mjestima, ali su to bile tek minorne epizode. Njemačke oklopne formacije imale su glavni vojni i psihološki učinak te su u kratkom roku odlučile ishod rata.

Obostrane pripreme, planovi i snage

KRALJEVINA JUGOSLAVIJA - Generalštab vojske Kraljevine Jugoslavije pripremio je u toku tridesetih godina nekoliko ratnih planova. Ti planovi su bili modificirani sukladno strateškim promjenama u okruženju.
Do prve temeljne revizije ratnih planova došlo je zbog njemačkog priključenja Austrije u ožujku 1938. godine. Revidirani plan je potpisao general Milutin Nedić, načelnik Glavnog generalštaba 17. rujna 1938. Nekoliko tjedana kasnije Nedića je zamijenio armijski general Dušan Simović, pod čijim rukovodstvom je izrađen novi ratni plan - takozvani plan S (S za sjever) - temeljen na pretpostavci da će napad doći iz Italije, Njemačke i Mađarske, te da će Nijemci napasti također s mađarske zapadne granice. Prema tom planu oko 50% svih jugoslavenskih snaga trebalo je u cilju početne obrane rasporediti na zapadnim i sjevernim granicama, dijelom na liniji fronta i dijelom u utvrdama. Ostalih 50% je trebalo držati u rezervi. Budući da se dugotrajnija uspješna obrana tih granica smatrala nemogućom, plan je predviđao postupno i uredno povlačenje svih snaga u jugoistočnom smjeru, kroz brdovito središte zemlje prema Grčkoj, gdje se pretpostavljalo da će u pomoć stići jake snage saveznika. Najvažniji zadatak je bio spriječiti pojedinačno razbijanje jedinica i gubitak oružanih snaga, te održati otvorenim linije opskrbe i put povlačenja.
Strateška pozicija Jugoslavije radikalno se promijenila talijanskom okupacijom Albanije u travnju 1939. godine, jer je talijanska prisutnost u Albaniji ugrožavala odstupanje prema Solunu. Zbog promijenjenih uvjeta ratni plan S je napušten i tokom prvih mjeseci 1940. godine pripremljen je novi ratni plan R-40. Taj plan je uzeo u obzir prisutnost talijanskih snaga u Albaniji, ali je slijedio je plan S u općoj ideji početne obrane zapadnih i sjevernih granica, te postupnog povlačenja svih snaga u jugoistočnom pravcu prema Grčkoj. Novosti u planu predviđale su brz napad na talijansko uporište u Zadru kako bi se smanjila ugroženost središnjeg dijela zemlje iz tog smjera. Također je predviđeno držanje fronta prema Albaniji, aktivno izviđanje prema Rumunjskoj, te koncentrični napad na Bugarsku svih članica Balkanskog saveza (ako bi Bugarska napala jednu od zemalja članica). Snage određene za operacije na granicama trebalo je pojačati do 70% ukupnih snaga.
Ali je razvoj događaja uskoro pretekao i plan R-40, pa je u veljači 1941. izrađen plan R-41 koji je uzeo u obzir prisutnost njemačkih trupa u Mađarskoj i Rumunjskoj i vjerojatnost njihovog ulaska u Bugarsku. Planom R-41 bilo je predviđeno stvaranje obrambenog pojasa uzduž čitave jugoslavenske kopnene granice u ukupnoj dužini od skoro 3.000 km, s iznimkom granice prema Albaniji gdje se predviđala kombinirana grčko-jugoslavenska ofenzivna akcija sa ciljem da se eliminira talijanska vojska u Albaniji i tako zaštiti povlačenje prema Grčkoj. Predviđena je velika koncentracija trupa prema bugarskoj granici, osobito na području jugoslavenske Makedonije, da bi se zaštitila komunikacija Skopje - Solun i put povlačenja glavnine vojske. Time su trupe Kraljevine Jugoslavije trebale zauzeti uglavnom kordonski raspored, te su još više smanjene rezerve u odnosu na ukupne efektive na liniji fronte (1:7). Iz različitih razloga plan R-41 nije bio poslan zapovjednicima grupa armija sve do 31. ožujka, zbog čega je ostalo malo vremena da se u danima neposredno prije invazije prestroje oružane snage. Tako je stari plan R-40 ostao u travnju 1941. operativni plan za praktičnu upotrebu.
Svi su navedeni planovi su imali zajedničku pretpostavku da će napad doći od strane sila Osovine, te da će Jugoslavija biti saveznik zapadnih demokracija. Po karakteru su bili defanzivni, a glavni je cilj bio da se spasi što je više moguće žive sile te da se na kraju bude na pobjedničkoj, savezničkoj strani. Početna obrana granica i upotreba pograničnih utvrđenja, te nekoliko dijelom spremnih drugih linija obrane, dozvolile bi postupno povlačenje u brdovito središte zemlje, gdje je, smatralo se, bila moguća dugotrajnija obrana. Put u Grčku trebalo je sačuvati otvorenim, kao liniju opskrbe i kao eventualni put za evakuaciju.

Skupina visokih oficira vojske Kraljevine Jugoslavije tridesetih godina XX. stoljeća - s lijeva na desno generali Milan Nedić i Miloš Jovanović, vojvoda Petar Bojović, generali Ljubomir Maksimović, Đura Dožić, Emilo Belić i Milivoje Dimitrijević, te admiral Viktor Vikerhauzer:

[You must be registered and logged in to see this image.]

NJEMAČKA - Njemci su računali na pridobivanje Kraljevine Jugoslavije diplomatskim putem, stoga su nakon puča i smjene vlasti 27. ožujka morali pribjeći improvizacijama. Za napad na jugu odvojili su dio snaga 12. armije predviđene za napad na Grčku, dok su za napad na sjeveru angažirali 2. armiju predviđenu za napad na SSSR koja je još bila u fazi prikupljanja.
Operacija napada na Kraljevinu Jugoslaviju dobila je ime Pothvat 25 (Unternehmen 25). Zbog brzog slijeda događaja vrhovno zapovjedno mjesto bilo je smješteno u Hitlerovom specijalnom vlaku (Führersonderzug) u kolodvoru Mönichkirchen nedaleko Wiener Neustadta u Donjoj Austriji. Za tu priliku vlak je dobio ime Frühlingssturm (proljetna oluja).
Temeljna ideja njemačkog plana bila je izvesti napad iz Bugarske prema dolini Vardara radi presjecanja puta za povlačenje jugoslavenske vojske prema Grčkoj i spajanja s Talijanima u Albaniji, te izvesti trostruki prodor u smjeru Beograda - sa juga preko Niša dolinom Morave, iz Rumunjske preko Banata te iz južne Mađarske preko Slavonije.
Neke od temeljnih slabosti jugoslavenske vojske bile su sustav vrlo velikih jedinica i ovisnost o stočnoj vučnoj snazi (često o volovima) i tovarnim životinjama za transport. To je bio uzrok sporosti i nedostatka manevarske pokretljivosti - naročito velikih formacija. Pješadijska divizija je u ratnom sastavu imala 26.000 ljudi, a konjička divizija 7.000 ljudi. Prema planu bi potpuno mobilizirana vojska imala oko 900.000 vučnih i tovarnih životinja. Vojni vrh je bio svjestan tih nedostataka i u lipnju 1940. proučavana je mogućnost da se smanje i poboljšaju vojne formacije, te smanji ovisnost o stočnoj vuči. Ali osim motorizacije četiri artiljerijske regimente i formiranja 6 automobilskih bataljona do Aprilskog rata praktično ništa nije postignuto u tom pogledu.
Još je ozbiljniji problem bila nedovoljna opremljenost automatskim oružjem i oružjem specijalne namjene što je bio uzrok slabe vatrene moći jugoslavenskih jedinica, te nemogućnost popune oružjem i opremom. Oružje pješadijskih i artiljerijskih jedinica bilo je po porijeklu i starosti vrlo raznoliko - od teškog naoružanja uključujući teške mitraljeze preostale iz prvog svjetskog rata i naoružanja uvezenog u međuratnom razdoblju iz Čehoslovačke i Francuske do lakog naoružanja koje se sastojalo od oko 1.000.000 pušaka tipa Mauser i 20.000 puškomitraljeza, dijelom uvezenih ali većinom proizvedenih po stranoj licenci. Samo je ovo lako naoružanje bilo moderno i za njega je bilo dovoljno rezervnih dijelova. Jedinice rezervista bile su naoružane austrijskim puškama iz Prvog svjetskog rata.

Vezisti vojske Kraljevine Jugoslavije na vježbi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Od oko 7.000 artiljerijskih oružja 4.000 je bilo relativno moderno, uključivo i 800 protuoklopnih topova. Takjođer je vojska raspolagala s 1.900 modernih minobacača i oko 250 protuavionskih topova. Sve to oružje bilo je uvezeno sa raznih strana, što je značilo da su razni modeli oružja često bili bez municije i bez mogućnosti da se odgovarajuće popravljaju i održavaju. Nakon izbijanja rata u Europi 1. rujna 1939. postalo je mnogo teže i često nemoguće upotpuniti oružje stranog porijekla.
Početkom travnja 1941. jugoslavenska vojska imala je na raspolaganju municiju samo za 75 dana za pješadijsko naoružanje, 100 dana za artiljeriju i samo za 2-7 dana za protuavionsko oružje. Vojska je imala samo 110 tenkova, od kojih su 60 bili Renault FT iz Prvog svjetskog rata, a 50 moderni tenkovi Renault R-35 kupljeni u Belgiji 1940. godine. Posade za tenkove su bile malobrojne i loše uvježbane, dok je za protuoklopne operacije vježbanje bilo minimalno.

Tenk Renault FT vojske Kraljevine Jugoslavije u Vojnom muzeju u Beogradu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenkovi Renault R-35 vojske Kraljevine Jugoslavije na vježbi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ratno zrakoplovstvo je imalo ukupno 459 aviona britanske, francuske, njemačke, talijanske i jugoslavenske proizvodnje. Čak ni za avione domaće proizvodnje nije bilo moguće osigurati rezervne dijelove i zamjenu. Ukupno se zrakoplovstvo sastojalo od 125 lovaca (38 zastarjelih), 173 bombardera i 161 izviđačkog aviona (150 zastarjelih).
Planovima R-40 i R-41 predviđeno je formiranje 3 štaba grupe armija, 7 štabova armija s dijelovima izvan divizijskog sastava, 28 pješadiskih divizija, 3 konjičke divizije, 1 gardijske konjaničke brigade, 2 planinska odreda (sastava po 1 pješadijska regimenta i 1 artiljerijski divizion), 16 združenih odreda (1 do 3 pješadijske regimente i 1 do 3 artiljerijska diviziona), 16 posadnih regimenti za granične utvrde i 2 tvrđavske komande (Boka i Šibenik), Komande zrakoplovstva s jedinicama i ustanovama, Komande ratne mornarice s jedinicama i ustanovama, specijalnih jedinica izvan armijskog sastava - 4 regimente teške motorizirane artiljerije, 2 tenkovska bataljona, 1 bataljon veze, 3 željezničke regimente (prometna, tehnička i radnička) i 6 automobilskih bataljona. Također je predviđeno formiranje Komande pozadine i trupa za zaštitu i zatvaranje granica i za osiguranje unutarnjeg djela teritorije, jačine 48 pješadiskih regimenti (u njihov sastav su ulazile žandarmerija i granične trupe) te Komande teritorijalne protuzračne odbrane s jedinicama i ustanovama.
Vrhovni zapovjednik oružanih snaga Kraljevine Jugoslavije bio je 17-godišnji kralj Petar II. Karađorđević, a njegov zamjenik 83-godišnji vojvoda Petar Bojović - obojica samo nominalne ličnosti jer je stvarni zapovjednik bio armijski general Dušan Simović.

General Dušan Simović:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema planu R-41 trupe su raspoređene na slijedeći način:

·         3. grupa armija pod zapovjedništvom armijskog generala Milana Nedića s 3. armijom (Zetska, Hercegovačka, Kosovska i Vardarska divizija, Komski odred) i trupama Treće armijske oblasti (Bregalnička, Moravska i Šumadijska divizja, Strumički odred, 7. konjička regimenta i 2 čete tenkova) te Ibarskom divizjom u rezervi imala je napasti talijanske trupe u Albaniji, te držati obranu granice s Bugarskom na sektoru od Dojranskog jezera do Krive Palanke
·         5. samostalna armija pod zapovjedništvom armijskog generala Vladimira Cukavca (Toplička, Timočka, Krajinska i Drinska divizija, Vlasinski i Kalnski odred) imala je braniti granicu prema Bugarskoj i Rumunjskoj na sektoru od Krive Palanke do Golupca na Dunavu
·         6. samostalna armija pod zapovjedništvom armijskog generala Dimitrija Živkovića (Sremska, Dunavska i 2. konjička divizija, Braničevski, Smederevski, Požarevački, Banatski i Savski odred) imala je držati obranu prema Rumunjskoj na sektoru od Golupca do Begejskog kanala
·         2. grupa armija pod zapovjedništvom armijskog generala Milutina Nedića s 1. armijom (Potiska i 3. konjička divizija, Senćanski, Subotički i Somborski odred, 6 posadnih regimenti) i 2. armijom (Osječka, Vrbaska i Bosanska divizja, 1 posadna regimenta) imala je braniti granicu prema Rumunjskoj i Mađarskoj od Begejskog kanala do Donjeg Miholjca
·         grupa armija pod zapovjedništvom armijskog generala Milorada Petrovića s 4. armijom (Savska, Slavonska i Murska divizija, Ormoški odred, 1 pješadjska, 1 konjička regimenta, 9 posadnih regimenti, 1 bataljon tenkova) i 7. armijom (Dravska i Triglavska divizija, Risnjački i Lički odred) bila je zadužena za obranu granice s Italijom, Njemačkom i Mađarskim na sektoru od Donjeg Miholjca do Karlobaga
·         Trupe primorske armijske oblasti pod zapovjedništvom armijskog generala Milojka Jankovića (Jadranska divizija, Čapljinski i Trebinjski odred, tvrđavske komande Boka i Šibenik) imale su braniti primorsku frontu od Karlobaga do Budve; Jadranska divizija imala je prepadom zauzeti Zadar
Strategijsku rezervu činile su Dinarska divizija u Sarajevu, Lička divizija oko Modriče, Unska divizija oko Stare Pazove i Cerska divizija s 2 čete tenkova oko Mladenovca

NJEMAČKE trupe sastojale su se od jedne armije i dijelova drugih operativnih jedinica

·         2. armija (2. Armee Oberkommando) pod zapovjedništvom general-pukovnika Maximiliana von Weichsa s XLVI. motoriziranim korpusom (8. i 14. oklopna divizija, 16. motorizirana divizija) u širem području Nagykanizse, XLIX. brdskim korpusom (1. brdska divizja, 79. pješadijska divizija, 538. divizija granične zaštite) u širem području Klagenfurta i LI. korpusom (101. laka divizija, 132., 183. i 125. pješadijska divizija) u širem području Leibnitza

General Maximilian freiherr von Weichs:

[You must be registered and logged in to see this image.]

·         Dijelovi 12. armije (12. Armee Oberkommando) pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma von Lista s XL. motoriziranim korpusom (9. oklopna divizija, 73. pješadijska divizija, motorizirana brigada Leibstandarte SS Adolf Hitler) u širem području Kjustendila i XLI. motoriziranim korpusom (2. SS motorizirana divizija Das Reich, motorizirana pukovnija Großdeutschland) u širem području Timișoare
·         Dijelovi 1. oklopne grupe (Panzergruppe 1) pod zapovjedništvom general-pukovnika Ewalda von Kleista s XIV. motoriziranim korpusom (5. i 11. oklopna divizija, 60. motorizirana divizija, 294. pješadijska divizija, 4. brdska divizija) u širem području Sofije

TALIJANSKE trupe angažirane u Travanjskom ratu činile su dvije armije:

·         2. armija (2° Armata) pod zapovjedništvom generala Vittorija Ambrosija s korpusom Celere (brzi korpus - konjičke divizije Eugenio di Savoia, Emanuele Filiberto Testa di Ferro i Amedeo Duca d' Aosta), V. korpusom (pješadijske divizije Bergamo i Lombardia), VI. korpusom (pješadijske divizije Friuli, Sassari, Ravenna i Assietta), XI. korpusom (pješadijske divizje Isonzo i Re) i Motoriziranim korpusom (oklopna divizija Littorio, motorizirane divizije Torino i Pasubio) u području Friuli-Venezia Giulia

General Vittorio Ambrosio:

[You must be registered and logged in to see this image.]

·         9. armija (9° Armata) pod zapovjedništvom generala Alessandra Pirzija Birolija s XIV. korpusom (pješadijska divizija Puglie i planinska divizija Cuneense), XVII. korpusom (pješadijske divizije Messina i Marche, oklopna divizija Centauro) i snagama sektora Librahzd (pješadijske divizije Arezzo, Firenze i Pinerolo) u sjevernoj Albaniji
·         Trupe Zadra pod zapovjedništvom brigadnog generala Emilija Gigliolija s 2 pješadijske pukovnije, 2 mitraljeska bataljona, 1 bataljonom bersaljera, 1 artiljerijskom regimentom i četom lakih tenkova L3/35

MAĐARSKE trupe činila je 3. armija (3. magyar hadsereg) pod zapovjedništvom general-lajtnanta Eleméra Gorondy-Novaka s Brzim krpusom (Gyorshadtest - 2 motorizirane i 1 konjička brigada), I. korpusom (3 pješadjske brigade), IV. korpusom (3 pješadijske brigade), V. korpusom (2 pješadijske i 1 konjička brigada) i 2 samostalne pješadijske brigade

Tok operacija

Ratne operacije započele su noću 5. na 6. travnja njemačkim zauzimanjem Sipskog kanala na Dunavu, a u jutarnjim satima djelovi njemačke 12. armije prešli su granicu na sektoru od Krive Palanke do planine Belasice. Istog jutra je započelo masovno bombardiranje Beograda iz zraka, iako je bio proglašen otvorenim gradom. Također su izvedeni napadi na ratne baze ratnog zrakoplovstva, čij je raspored Nijemcima otkrio prebjeg kapetan Vladimir Kren.
U trenutku napada vojska Kraljevine Jugoslavije je imala pod oružjem samo oko 700.000 ljudi. Od toga su više od 400.000 bili loše uvježbani regruti, s manje od mjesec dana u uniformi. Većina jedinica bila je još uvijek na zbornom mjestu, a ne na fronti ili na položajima u blizini fronte gdje im je prema planu bio raspored. Niti jedna divizija nije bila spremna za akciju, iako neke pješadijske i konjičke regimente i neke pionirske jedinice jesu. Ni jedan viši zapovjedni štab, ni jedna jedinica veze, artiljerijska, pogranična, pozadinska, sanitetska ili opskrbna jedinica nije bila popunjena do svoje planirane ratne jačine, odnosno potpuno mobilizirana u trenutku napada. Tako ni one jedinice koje su bile spremne, ili gotovo spremne, a ovisile su o podršci drugih jedinica, nisu mogle biti valjano iskorištene. Opća mobilizacija nije namjerno proglašena da se ne izazovu Nijemci i do 3. travnja nije ni zapovijeđena. A kada je bila izdana zapovjed o općoj mobilizaciji vrlo mnogo rezervista, vlasnika stoke te vučnih i motornih vozila nije se odazvalo pozivu - osobito u područjima koja nisu simpatizirala režim.
Vojna kampanja Osovine protiv Jugoslavije može se podijeliti u dvije faze: prvi odlučni napad u trajanju od 6. do 10. travnja, a nakon toga u razdoblju od 11. do 17. travnja zauzimanje vitalnog prostora i predaja jugoslavenske vojske.
U prvoj fazi izvedeni su veliki ofenzivni pokreti u Makedoniju, Srbiju i Banat, te od 8. do 10. travnja u Sloveniju i sjevernu Hrvatsku što je dovelo do sloma svih jugoslavenskih fronti obrane. Ključni događaji u Aprilskom ratu zbili su se već u prva dva dana rata na jugu, u području Makedonije. Unatoč mjestimičnom jakom otporu njemački XL. motorizirani korpus ušao je 7. travnja u Skopje, čime je presječena glavna linija za povlačenje prema Grčkoj.

Tenk PzKpfw IV XL. motoriziranog korpusa u Aprilskom ratu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Do 10. travnja jugoslavenske su snage već bile u potpunom neredu, predajući se i odstupajući u svim područjima osim uzduž albanske granice. Toga dana je Vrhovna komanda vojske Kraljevine Jugoslavije izdala Operativnu direktivu broj 120 kojom je zapovijedila opće povlačenje svih jedinica prema brdovitoj unutrašnjosti zemlje, gdje bi se mogla uspostaviti jaka linija obrane dok ne stigne pomoć od zapadnih saveznika. Vrhovna komanda je preko radija također obavijestila sve jedinice da tuku neprijatelja na svoju vlastitu inicijativu gdje god bude moguće. Takva zapovijed je bila nerealna s obzirom na potpuno rasulo vojske i brojne pobune u jedinicama.

Predaja visokih oficira vojske Kraljevine Jugoslavije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osim vojske raspala se i država. U Dravskoj banovini je već 6. travnja formiran Slovenski narodni savjet koji se nekoliko dana kasnije proglasio suverenom vlašću koja jedina predstavlja slovenski narod. Savjet se kasnije predao Talijanima koji su ušli u Ljubljanu. Desetog travnja u Zagrebu je proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

Ulazak njemačke vojske u Zagreb 10. travnja:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oklopne snage vojske Kraljevine Jugoslavije u Travanjskom ratu praktično nisu došle do izražaja. Ionako malobrojne, bile su disperzirane po višim jedinicama duž čitave fronte. Tenkovske čete koje su upotrebljene u sastavu združenih odreda kod Kumanova i Strumice bile su uništene bez ozbiljnijeg otpora; 1. tenkovski bataljon nije se uspio ni okupiti; četa u Zagrebu se predala bez borbe; pomoćna četa u Beogradu uništena je u bombardiranju; tenkove iz čete u Sarajevu onesposobile su vlastite posade. Drugi bataljon s tenkovima Renault R-35 sudjelovao je u borbama kod Doboja gdje je izgubio 26 od 37 tenkova. Jedini koliko-toliko uspješan otpor pružio je eskadron brzih bornih kola (oklopnih automobila) u borbama u Topoli, ali je i on uništen u toku borbi.

Uništeni tenk Renault FT:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na strani Kraljevine Jugoslavije jedini dio oružanih snaga koji se dobro borio i imao uspjeha je ratno zrakoplovstvo. Prema nekim (nepotvrđenim) podacima piloti lovci su srušili 43 njemačka i talijanska aviona. Bombardersko zrakoplovstvo je napadalo njemačke i talijanske kolone te ciljeve na teritoriju Austrije, Mađarske, Bugarske i Albanije (između ostalog bombardirani su željeznički kolodvor u Grazu, zračne baze kod Szegeda, Pécsa, Radomira i Sofije i luka u Draču).
Ofenzivni dio plana R-41 proveden je samo djelomice. Jadranska divizija, koja je imala zauzeti Zadar prepadom, rasula se prje nego je prikupljena na polaznim položajima. Napad 3. armije i trupa Treće armijske oblasti na Talijane u Albaniji bio je u početku uspješan - primjerice Zetska divizija je napredovala 50 km - ali je zaustavljen da bi bio okončan raspadom cjelokupne obrane.

Talijanski bersaljeri u Aprilskom ratu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dok su snage Osovine ubrzano napredovale svim frontama, predsjednik vlade i načelnik štaba Vrhovne komande general Simović prenio je 13. travnja svoje ovlasti na armijskog generala Danila Kalafatovića, zapovjednika Komande pozadine, i dao mu instrukcije da zatraži primirje s obrazloženjem da je daljnji otpor nemoguć ''zbog događaja u Hrvatskoj i Dalmaciji''.

General Danilo Kalafatović:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pod ''događajima u Hrvatskoj i Dalmaciji'' Simović je mislio na djelovanje frankovačke pete kolone i nekih hrvatskih oficira u jugoslavenskoj vojsci, te dijela poluvojnih organizacija Hrvatske seljačke stranke. Međutim je to djelovanje, kao i aktivnost slovenskih političara u Sloveniji, u stvari bilo od malog vojnog značenja. Ono je teško moglo biti uzrok potpunog sloma, ali je predstavljalo prikladan izgovor - što je Simović kasnje i priznao - da se protumači potpuno rasulo oružanih snaga Kraljevne Jugoslavije na svim frontovima i neuspjeh jugoslavenskih visokih oficira da pokažu borbenu inicijativu i odlučnost protiv neprijatelja.
Kralj Petar II., general Simović, veći dio kraljevske vlade, oficiri koji su organizirali puč od 27. travnja i još neki dužnosnici s obiteljima pobjegli su 15. travnja iz Nikšića avionima u Grčku. Nijemci pak nisu htjeli razgovarati o nikakvom primirju već su inzistirali na bezuvjetnoj kapitulaciji, koja je potpisana 17. travnja u Beogradu. U ime Kraljevine Jugoslavije akt o kapitulaciji potpisali su bivši ministar vanjskih poslova Aleksandar Cincar-Marković i general Radivoje Janković.

Aprilski rat, prikaz ratnih operacija:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog - ''potporučnički rat'' i komadanje zemlje

General (kasnije feldmaršal) von Weichs je u svom posljeratnom iskazu u Nürnbergu ovako ocijenio kampanju na Balkanu: - Sa vojno-zapovjednog gledišta ja mogu reći da je to bio potporučnički rat. - Njemački gubici u Travanjskom ratu na tlu Jugoslavije bili su neznatni - 151 poginuo, 393 ranjena i 15 nestalih. Tako je XLI. motorizirani korpus prilikom osvajanja Beograda imao samo jednog poginulog, koga je ustrijelio civil-snajperist, a neke jedinice su marširale od Mađarske i Rumunjske do Grčke a da cijelim putem nisu ispalile ni jedan metak. Jedine osjetnije gubitke je pretrpjela Luftwaffe - 43 aviona. Talijani su imali oko 3.000, a Mađari oko 350 poginulih i ranjenih.
Podaci o gubicima Kraljevine Jugoslavije nisu nikada prikupljeni, a riječ je o tisućama poginulih vojnika i civila. Prema njemačkim podacima zarobljeno je 6.298 oficira i 337.864 vojnika. Pripadnici njemačke, hrvatske i makedonske nacionalnosti su odmah pušteni iz zarobljeništva tako da ih je u logorima ostalo oko 200.000.
Poslije okupacije Jugoslavija je privremeno prestala postojati kao država. Teritorij Slovenije je podijeljen između Njemačke i Italije, Mađarska je anektirala Bačku, Baranju, Međimurje i Prekomurje, Banat je pripao Njemačkoj, Dalmacija Italiji, Kosovo i dio Makedonije su pripojeni talijanskoj Velikoj Albaniji, veći dio Makedonije i dio Srbije su pripojeni Bugarskoj, ostatak Srbije je postao njemački protektorat, dok je na ostatku Hrvatske i BiH proglašena Nezavisna država Hrvatska.
Uzroci tako brzog sloma vojske Kraljevine Jugoslavije i danas su predmet rasprava među povjesničarima. Jedni okrivljuju izdaju pojedinih nacija i nacionalnih manjina, drugi upozoravaju na nesposobnost, kapitulantsko držanje pa i germanofilstvo višeg zapovjednog kadra, treći upozoravaju na ukupni odnos snaga... Činjenica je u konačnici da se Kraljevina Jugoslavija u onakvom geostrateškom položaju, s onakvim unutarnjim problemima i s onakvom vojskom nije mogla obraniti ni u kom slučaju.

Prodor izraelske vojske na zapadnu obalu Sueskog kanala 1973.

Četvrti izraelsko-arapski rat, poznat i kao Listopadski rat i Yom Kippurski rat, vođen od 6. do 28. listopada 1973. godine, vojnički je okončan protunapadom izraelske vojske i prodorom na egipatski teritorij zapadno od Sueskog kanala.
U početnom razdoblju rata razvoj događaja nije išao na ruku Izraelcima. Egipatsko forsiranje Suseskog kanala i lako osvajanje utvrđene Bar-Lev linije potpuno ih je iznenadilo, a vojna snaga i vještina Egipćana zaprepastila. Početne reakcije izraelske vojske na Sinaju bile su smušene, brzoplete i neefikasne te je do 9. listopada u bezglavim protunapadima izgubila preko 500 tenkova. U Izraelu je stanje bilo na rubu panike jer nitko nije očekivao tako opasnu prijetnju od protivnika koji je s lakoćom poražen u Šestodnevnom ratu 1967. godine. Zapovjednik Južnog bojišta general Shmuel Gonen je 10. listopada smijenjen sa dužnosti i na njegovo mjesto je postavljen umirovljeni general Haim Bar-Lev, dok je Gonen ostao njegov zamjenik.

Izraelska predsjednica vlade Golda Meir i načelnik generalštaba David Elazar:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Punom mobilizacijom vojske i koncentracijom oklopnih jedinica, kao i smjenom u zapovjedništvu, Izrael je uspostavio ravnotežu na sinajskoj fronti. U međuvremenu su Izraelci obračunali sa Sirijom na Golanskoj visoravni, a sirijski predsjednik Hafez el-Assad obratio se egipatskom predsjedniku Anwaru el-Sadatu zahtjevom da se odmah poduzme velika ofenziva na Sinaju kako bi se smanjio pritisak na Siriju. Tada je Sadat izdao zapovijed za masovni napad oklopno-mehaniziranim snagama u smjeru strateški važnih prolaza Mitla i Ghidi. Načelnik egipatskog generalštaba general Saad el-Shazly usprotivio se tom napadu i premještanju oklopnih rezervi na istočnu obalu Sueskog kanala, ali njegovo upozorenje nije imalo učinka. S obzirom na pokret egipatskih snaga 14. listopada je došlo do najveće bitke oklopnih snaga u Listopadskom ili Yom-Kippurskom ratu - 800 do 1.000 egipatskih tenkova sukobilo se s 700-750 izraelskih. Bitka je završila porazom Egipćana koji su izgubili oko 250 tenkova prema 40 na izraelskoj strani.
Došlo je vrijeme da Izraelci preuzmi inicijativu na sinajskom bojištu. Zahvaljujući podacima dobivenim od izviđačkog aviona USAF SR-71 otkriven je slabo branjeni prostor na spoju između egipatske 2. i 3. armije u području Velikih gorkih jezera. Tu su Izraelci noću 15. na 16. listopada prešli Sueski kanal i prenijeli ratne operacije na tlo Egipta.

Prelazak Izraelaca preko Sueskog kanala i Kineska farma

Izraelski general Ariel Sharon predlagao je već 9. listopada, nakon što je Sirija poražena na Golanskoj visoravni, prenošenje operacija na zapadnu obalu Sueskog kanala. Toga dana je izviđačka grupa oklopne brigade pukovnika Amnona Reshefa otkrila prazan prostor između egipatskih 2. i 3. armije u području Deversoira na sjevernom rubu Velikog gorkog jezera, što je potvrdio i izvještaj izviđačkog aviona USAF. Načelnik generalštaba general David Elazar i general Bar-Lev složili su se da je to idealno mjesto za protunapad, ali su ih zabrinjavale jake egipatske oklopne rezerve iza druge obale kanala. Problem su im riješili sami Egipćani, koji su te rezerve premjestili na Sinaj gdje su velikim dijelom stradale u bici 14. listopada. Ipak su Egipćani imali još uvijek dovoljno tenkova, artiljerije i vojnika da budu opasan protivnik i da forsiranje Sueskog kanala bude visokorizičan pothvat.
U sastavu izraelskih snaga za forsiranje kanala bile su:
·         143. oklopna divizija (general Ariel Sharon) s 14. i 600. oklopnom brigadom te pješadijskom brigadom ''Haim''
·         162. oklopna divizija (general Abraham Adan) s 217., 460. i 500. oklopnom brigadom te 243. padobranskom brigadom
·         252. oklopna divizija (general Kalman Magen) s 8.i 401. oklopnom brigadom te 11. mehaniziranom brigadom
U sastavu egipatskih snaga u širem području Deversoira bile su:
·         21. oklopna divizija (general Ibrahim Oraby) s 1. i 14. oklopnom brigadom te 18. mehaniziranom brigadom
·         16. pješadijska divizija (general Abd Rab el-Nabi Hafez) s 16. i 116. pješadijskom te 3. mehaniziranom brigadom
·         25. oklopna brigada
Između linija 2. i 3. egipatske armije ostavljen je prazan prostor duljine 35 km. Egipćani su smatrali da taj prostor ne treba braniti jer je iza njega prirodna zapreka, Veliko gorko jezero, a područje je bilo izvan efikasnog dometa egipatskih PZO projektila. Izraelci su nakon odbijanja egipatskog tenkovskog napada poslali 15. listopada u tom smjeru tri oklopne divizije. Sharonova 143. oklopna divizija pojačana 243. padobranskom brigadom imala je zadaću osigurati mostobran s obje strane kanala, a 162. i 252. oklopna divizija su kroz tako stvoreni prolaz imale izvesti prodor na drugu stranu, u pozadinu egipatske vojske, te zatim skrenuti prema jugu i odsjeći egipatsku 3. armiju na Sinaju.
Noću 15. na 16. listopada 750 izraelskih padobranaca prešlo je gumenim čamcima Sueski kanal sjeverno od Velikog gorkog jezera. Uskoro im se pridružilo nekoliko tenkova i oklopnih transportera, od kojih su neki prevezeni skelama dok su neki bili amfibijski - zaplijenjeni sovjetski PT-76 i BTR-60. Po prelasku kanala izraelski padobranci nisu naišli na nikakav otpor i odmah su počeli uništavati sve što je predstavljalo vojnu vrijednost, od položaja PZO projektila do skladišta i opskrbnih konvoja. Uništenje velikog broja PZO položaja stvorilo je rupu u egipatskom protuzračnom sustavu i omogućilo aktivno djelovanje izraelskom zrakoplovstvu bez velikog rizika. Do jutra je 20 tenkova i 7 oklopnih transportera pod zapovjedništvom pukovnika Haima Ereza prodrlo 12 km daleko od kanala i opustošilo sve oko sebe. Egipćani su bili potpuno iznenađeni i nisu pružali spomena vrijedan otpor sve do 17. listopada, kada su uputili u protunapad 23. oklopnu brigadu. Erezova grupa je taj protunapad uz pomoć zrakoplovstva uspjela odbiti.
U međuvremenu su Izraelci postavili pontonski most preko Sueskog kanala i počeli s masovnim prebacivanjem oklopnih snaga na drugu obalu Istodobno je Sharonova 143. oklopna divizija vodila teške borbe na osiguranju bokova nastupajućih kolona. Iznimno žestoke borbe vođene su u području takozvane Kineske farme na istočnoj obali kanala nedaleko mjesta izraelskog prijelaza (riječ je o istraživačkom poljoprivrednom centru za koji su opremu donirali Japanci, a Izraelci su ga pogrešno označili na vojnim kartama kao ''kinesku farmu''). Da bi osigurali koridor do mjesta prijelaza Izraelci su 16. listopada napali Kinesku farmu i ukopanu egipatsku pješadiju. Egipćani nisu odmah shvatili prave izraelske namjere. Smatrali su da je napad usmjeren na desni bok mostobrana 2. armije, stoga su i odgovarajuće reagirali. Da su odmah prepoznali opasnost spriječili bi prodor Izraelaca na drugu obalu Sueskog kanala, jer su za to imali dovoljno snaga.
Ali su pružili otpor kakav Izraelci nisu očekivali. Bitka za Kinesku farmu trajala je tri dana i bila je iznimno žestoka, uz visoke obostrane gubitke. U samo jednom sukobu egipatski pješaci su protuoklopnim projektilima RPG-7 i granatama RPG-43 uništili 27 izraelskih tenkova. Egipćani su u bitku uključili i zrakoplovstvo pa su jurišni avioni Su-7 uništili kod sela al-Galaa' veliki broj tenkova i drugih oklopnih vozila. Jedna izraelska oklopna brigada izgubila je 16. listopada 70 od 97 svojih tenkova.
Borbe su se odvijale i na drugim mjestima na prilazima Sueskom kanalu. Iako prave namjere Izraelaca još nisu bile poznate (Egipćani su zaključili da je prelazak kanala samo diverzioni manevar kako bi se otklonila pozornost od napada na desni bok 2. armije) general Shazly je 16. listopada zapovijedio protunapad na izraelske oklopne snage iz dva smjera. Sa sjevera je imala napasti 21. oklopna divizija, a sa juga 25. oklopna brigada opremljena tenkovima T-62. Protunapad nije bio međusobno koordiniran i završio je katastrofom - 21. oklopna divizija izgubila je preko 50 tenkova i morala se povući, dok je 25. oklopna brigada praktično uništena - izgubila je 86 od 96 tenkova i sve oklopne transportere.
Pod udarom je bilo i samo mjesto prijelaza Sueskog kanala. Egipćani su gađali pontonske mostove artiljerijom i jurišnim avionima, pa čak i helikopterima koji su ispuštali bačve s napalmom. Mostovi su više navrata oštećeni i popravljani. Također su Egipćani potopili više skela zajedno s tenkovima koje su prevozili. Ali to nije omelo Izraelce da ostvare svoj plan i prenesu težište ratnih operacija zapadno od Sueskog kanala.

Kolona izraelskih tenkova M-60 Patton u pokretu prema Sueskom kanalu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izraelski tenkovi Centurion prelaze Sueski kanal preko pontonskog mosta:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Generali Moshe Dayan i Ariel Sharon na zapadnoj strani Sueskog kanala:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prijelaz izraelske vojske preko Sueskog kanala, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izraelski prodor u dubinu egipatskog teritorija, Rezolucija UN broj 338 i DEFCON 3

Egipćani su postali svjesni ozbiljnosti izraelskog prodora tek 18. listopada. Toga dana su Sovjeti pokazali Sadatu satelitske snimke položaja i rasporeda izraelskih snaga. Sadat je odmah pozvao Shazlyja i zapovijedio mu da procijeni situaciju i preuzme neposrednu kontrolu nad vojnim snagama i aktivnostima zapadno od Sueskog kanala. Egipatski predsjednik više nije vjerovao svojim vojnim zapovjednicima na terenu. Shazly je potvrdio da se zapadno od kanala nalazi najmanje jedna izraelska oklopna divizija i zatražio da se odmah sa Sinaja premjesti glavnina oklopnih snaga u područje izraelskog prodora. Sadat je taj zahtjev odlučno odbio i zaprijetio Shazlyju vojnim sudom.
General Shazly je bio u to vrijeme vjerojatno najsposobniji egipatski vojni strateg. Upravo on je bio glavni planer uspješnog forsiranja Sueskog kanala i prodora na Sinaj. Shazly je u planiranju ratnih operacija imao na umu i mogući nepovoljan razvoj događaja, stoga je zadržao jaku oklopnu rezervu zapadno od Sueskog kanala. Ta je rezerva dobrim dijelom potrošena u besmislenom i politički motiviranom napadu na Sinaju 14. listopada, ali je ostalo više nego dovoljno tenkova i drugih oklopnih vozila da se parira prodoru Izraelaca. Političkom odlukom ostavljeni su na pogrešnoj obali kanala.

General Saad el-Shazly:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U međuvremenu su Izraelci, unatoč stalnim egipatskim napadima na pontonske mostove pri čemu je poginulo preko 100 izraelskih inženjeraca, prebacili na zapadnu obalu glavne snage tri oklopne divizije. Egipatske snage iza zapadne obale kanala bile su relativno slabe i raštrkane, mnogi vojnici su se predavali bez borbe, ali su na mnogim mjestima pružali jak otpor. Također je vrlo aktivno djelovalo izraelsko ratno zrakoplovstvo, sada oslobođeno straha od egipatskih PZO baterija jer su ih oklopne snage većinom uništile. Sharonova 143. oklopna divizija krenula je 18. listopada u napad na Ismailiju, ali je u četverodnevnoj bici pretrpjela poraz. Istodobno je Adanova 162. oklopna divizija krenula na jug u smjeru Sueza i odsjekla egipatsku 3. armiju na Sinaju, dok je Magenova 252. oklopna divizija upućena na zapad u smjeru Kaira.
Egipatski predsjednik Sadat je shvatio kako je vrijeme da se zatraži prekid borbenih djelovanja. U svojim memoarima je zapisao: - Bilo je jasno da smo u ratu ne samo s Izraelom nego i Amerikom (aluzija na velike isporuke oružja i najsuvremenije opreme Izraelu od strane USA tokom rata). - Vijeće sigurnosti UN je 22. listopada donijelo Rezoluciju broj 338 (sastavljenu dogovorom USA i SSSR) kojom se od zaraćenih strana traži trenutačno obustavljanje vojnih operacija i početak pregovora. Prekid vatre je službeno nastupio navečer 22. listopada po lokalnom vremenu. Nekoliko minuta prije nastupa prekida vatre Egipćani su lansirali nekoliko projektila zemlja-zemlja tipa SCUD - bila je to prva borbena upotreba ovog oružja - na ciljeve pod kontrolom izraelske vojske i između ostalog pogodili jedan opskrbni konvoj, pri čemu je poginulo 7 izraelskih vojnika.
Kako je u to vrijeme već bio mrak nije bilo moguće nadzirati prekid vatre pomoću satelita. Stoga su zaredali incidenti uz međusobno optuživanje obiju strana za povredu prekida vatre. Ono što je sigurno jest pokušaj egipatske 3. armije da probije blokadu (koji su Izraelci zaustavili) i izraelski lokalni napadi na više mjesta. Stručnjak za Bliski Istok William Quandt, u to vrijeme član Vijeća za nacionalnu sigurnost USA, kasnije je ustvrdio: - Bez obzira tko je ispalio prvi hitac Izrael je bio taj koji je napredovao iza linija od 22. listopada.
Kršenje prekida vatre od strane Izraela odrazilo se i na širem međunarodnom planu te je opasno ugrozilo odnose USA i SSSR-a. Na večer 24. listopada sovjetski vođa Leonid Brežnjev uputio je dramatično pismo predsjedniku USA Richardu Nixonu s upozorenjem na ponašanje Izraelaca i zahtjevom da dvije supersile zajednički osiguraju prekid vatre ''silom i bez odlaganja''. Ako se USA ne pridruže, stajalo je u pismu, ''SSSR će poduzeti potrebne korake za jednostranu akciju''. Pismo nije bilo isprazna prijetnja - Sovjeti su mobilizirali i u južnom dijelu SSSR koncentrirali 7 zračnodesantnih divizija te jake zračne snage.
Nixon je u to vrijeme bio nesposoban za aktivno djelovanje. Afera Watergate ga je toliko uzdrmala da je bio duševno rastrojen i permanentno pripit, stoga je opunomoćio savjetnika za nacionalnu sigurnost Henry Kissingera da djeluje u njegovo ime. Kissinger je odmah sazvao sastanak najodgovornijih državnih dužnosnika, kojem su prisustvovali između ostalih ministar obrane James Schlesinger, direktor CIA-a William Colby i šef osoblja Bijele kuće general Alexander Haig. Prema zajedničkom dogovoru upućen je - u predsjednikovo ime - odgovor Brežnjevu u kojem se otklanja mogućnost zajedničkog djelovanja i preporuča suzdržano ponašanje. Također je upućeno pismo Sadatu sa zahtjevom da odustane od traženja sovjetske pomoći i prijetnjom vojne intervencije USA. Istodobno je pripravnost oružanih snaga USA podignuta na razinu DEFCON 3 (defense readiness condition 3).
Sovjeti su razumjeli poruku. DEFCON 3 značio je prijetnju općim nuklearnim ratom i to je bilo najopasnije razdoblje u odnosima dviju supersila još od Kubanske krize. Sovjetska strana je odmah detektirala podizanje pripravnosti oružanih snaga USA, a predsjednik države Nikolaj Podgorni je komentirao: - Tko bi rekao da se USA mogu tako lako zastrašiti. - Premijer Aleksej Kosigin i šef KGB Jurij Andropov složili su se u zaključku da nema smisla riskirati Treći svjetski rat zbog Egipta i Sirije, što je na kraju bio i službeni stav sovjetskog rukovodstva.

Ratne operacije zapadno od Sueskog kanala:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izraelski (lijevo) i egipatski vojni pregovarači na 101. kilometru ceste Kairo - Suez:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Richard Nixon i Henry Kissinger:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka za Suez - ''Izlazite van!''

Prije nastupanja novog prekida vatre Izraelci su poduzeli još jedan ofenzivni korak, koji su pravdali tumačenjem da se ''vojne akcije koje su započete prije prekida vatre mogu voditi do kraja''. General Gonen upitao je Adana može li u roku dva do dva i pol sata, prije jutra i početka prekida vatre, zauzeti grad Suez. Adan je odgovorio da može, a Gonen mu je rekao: - Ako to bude Beersheba idi, a ako bude Staljingrad ne idi (aluzija na bitku za Beershebu koju su Izraelci s lakoćom dobili u ratu 1948. godine i na ulične borbe u Staljingradu).
Izraelski generali su se ovaj put prevarili u računu. Očekivali su da će se preostali egipatski vojnici predati i da će njihove trupe ući u grad u paradnom poretku. Nastupanje je vodila oklopna brigada pukovnika Aryeha Kerena, a na čelu je bilo 7 zaplijenjenih egipatskih oklopnih transportera BTR-60. Izraelska kolona je ušla u grad i na trgu Al-Arba'een upala u zasjedu egipatskih vojnika i lokalne milicije naoružane ručnim PT lanserima RPG-7 i granatama RPG-43. Pripadnici milicije Ibrahim Suleiman i Mohamed Sarhan uništili su tenk i oklopni transporter, a nakon toga su se na trgu našli i drugi borci s protuoklopnim oružjem. Izraelska kolona je zastala i odmah je bila izložena jakoj paljbi s obje strane ulice. Izraelci su se uspaničili i napuštali vozila skrivajući se po kućama, gdje su ih Egipćani progonili uz borbu prsa o prsa i veliki dio pobili. Istodobno su vojnici egipatske 19. divizije zaustavili izraelsko tenkovsko pojačanje kod džamije Sidi Al-Arba'een i prisilili ga na povlačenje. Da spase napadnutu kolonu Izraelci su u grad poslali padobransku brigadu pukovnika Yosi Yoffea, ali je i ona upala u stupicu pri čemu je ranjen i sâm Yoffe. U 14 sati Gonen je izdao zapovjed Adanu: - Izlazite van! Izvijestite o izvršenju u roku od deset minuta. Van! - Povlačenje je dijelom izvedeno kroz glavnu ulicu, a dijelom duž obale Sueskog zaljeva
Bitka za grad Suez nije za Izraelce bila baš Staljingrad, ali su iz nje izašli propisno razbijenog nosa - izgubili su najmanje 80 poginulih i 120 ranjenih vojnika, te 40 tenkova. Gubici na egipatskoj strani nisu poznati.

General Abraham Adan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pripadnici lokalne milicije u Suezu s raketnim lanserima RPG-7:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Kissinger je u svojim memoarima zapisao da je ''Izrael očito namjeravao okončati rat ponižavanjem Egipta''. USA to nisu htjele dopustiti i stoga su Izraelcima potkresale krila kombinacijom strpljivog uvjeravanja i uvijenih prijetnji. Izrael je konačno prihvatio prekid vatre 28. listopada.
Prema Izraelsko-egipatskom sporazumu o razdvajanju snaga iz 1974. godine, koji su potpisali načelnici generalštabova Izraela i Egipta generali David Elazar i Mohamed Abdel Ghani el-Gamasy, obje strane su se obavezale na poštivanje Rezolucije UN broj 338 i na suzdržavanje od vojnih i paravojnih aktivnosti. Izraelska vojska je povučena iz područja zapadno od Sueskog kanala, dok je egipatska vojska zadržala pojas teritorija na Sinaju. Određen je maksimalni broj vojnika te vrsta i količina oružja koje oružane snage obiju strana mogu držati na Sinaju. Određene su granice njihovih prednjih položaja, između kojih je uspostavljena tampon zona zaposjednuta od mirovnih snaga UN (United Nations Emergency Forces - UNEF) pod zapovjedništvom finskog generala Ensija Siilasvua.

Teritorij zauzet od obiju strana na dan prekida vatre:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izrael je smjelom i vješto izvedenom vojom operacijom - uz značajnu pomoć USA i sâmog Egipta - uspio preokrenuti u svoju korist do tada nepovoljni tok rata i završiti ga taktičkom pobjedom. No posljedice Listopadskog ili Yom Kippurskog rata bile su dalekosežnije. Egipat je vojnom akcijom uspio povratiti bar mali dio Sinaja i pokrenuti bliskoistočno pitanje sa mrtve točke, dok se Izrael riješio najopasnijeg neprijatelja među arapskim susjedima što je potvrđeno mirovnim sporazumom u Camp Davidu 1978. godine.

Rumunjske oklopno-motorizirane snage na Istočnoj fronti 1941.-1944.

Od svih njemačkih satelita Rumunjska je poslala najviše oružanih snaga u ratu na teritoriju na SSSR - više nego svi ostali saveznici zajedno.
Rumunjska je pred rat po društvenom uređenju bila ustavna monarhija. Dne 6. rujna 1940. maršal Ion Antonescu izveo je državni udar, svrgnuo kralja Karola II. (Carol al II-lea al României) i primorao ga na emigraciju, te je na prijestolje doveo njegovog 18-godišnjeg sina Mihaila I. (Mihai I al României). Antonescu je zaveo fašistički režim i vladao Rumunjskom kao diktator (conducător) do 1944. godine.
Rumunjska je bila neposredni susjed SSSR-a. Krajem lipnja i prvih dana srpnja 1940. SSSR je vojno okupirao i anektirao područja Besarabije i sjeverne Bukovine, a kako je Drugom bečkom arbitražom izgubila veći dio Transilvanije u korist Mađarske Rumunjska je bila teritorijem značajno smanjena. No to smanjenje teritorija nije bilo dugotrajno. U studenom 1940. Rumunjska je pristupila Trojnom paktu, a u pripremi njemačkog napada na SSSR obećan joj je povrat Besarabije i sjeverne Bukovine kao i teritorijalna ekspanzija iza rijeke Dnjestar uključivo Odesu.

Ion Antonescu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Od Besarabije i Odese do Staljingrada

Pred napad na SSSR Rumunjska je pod uružjem imala 686.000 vojnika, od kojih je većina sudjelovala u operaciji ''Barbarossa''.
U napad na SSSR Rumunjska je poslala dvije armije:
· 3. armija (zapovjednik general Petre Dumitrescu) s 6. i 7. pješadijskom divizijom, 5. i 8. konjaničkom brigadom te 1., 2. i 4. planinskom brigadom
· 4. armija (zapovjednik general Nicolae Ciupercă) s 15., 21. i 35. pješadijskom divizijom, pograničnom divizijom i 2 tvrđavske brigade.
U rezervi je bio 2. armijski korpus s 9., 10. i 11. pješadijskom divizijom i 7. kojnjaničkom brigadom. Sve rumunjske snage uvrštene su u sastav Grupe armija jug (Heersgruppe Süd) pod zapovjedništvom feldmaršala Gerda von Rundstedta.

General Petre Dumitrescu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rumunjske oružane snage su pred rat raspolagale s oko 300 tenkova. Glavnu snagu je činilo 75 tenkova Renault R-35 (75 primjeraka) i 126 tenkova Škoda R-2 (Lehký tank vzor 35). Osim toga je u naoružanju bilo 36 tanketa R-1 (ČKD AH-IV) i 76 prastarih tenkova Renault FT. Također je u naoružanju bilo nekoliko desetaka oklopnih automobila Tatra OA vz. 27, Tatra OA vz.30 i Autoblinda Fiat-Ansaldo AB 41. Tokom rata Rumunjska je dobila određeni broj tenkova i samohodnih topova od Njemačke.
Vodstvo rumunjske vojske je dosta rano pokazalo zanimanje za motorizaciju svojih trupa. Već 1934. godine formiran je prvi motorizirani bataljon koji je za vježbe koristio civilne autobuse. No zbog slabo razvijene automobilske industrije vojska je u rat ušla sa samo 3.000 kamiona, od kojih je većina bila češke i austrijske proizvodnje.
U travnju 1941. Rumunji su od mehaniziranih dijelova drugih jedinica formirali 1. oklopnu diviziju pod imenom ''Velika Rumunjska'' (Diviziile 1 Blindată România Mare). U sastavu divizije bilo je 11.700 ljudi, 126 tenkova R-2, 75 tenkova R-35, 28 oklopnih automobila, 66 artiljerijskih oružja raznih kalibara, 30 PZO topova 20 mm, 36 minobacača, 1.000 kamiona i 124 automobila. Divizija je formirana na brzinu i do početka rata nije bilo vremena za uvježbavanje.

Tenk Škoda R-2:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenk Renault R-35:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oklopni automobil Tatra OA vz.30:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nijemci i Rumunji su 2. srpnja 1941. započeli operaciju pod imenom ''München'' (Operaţiunea München), kojom su za 24 dana povratili Rumunjskoj Besarabiju i sjevernu Bukovinu. U toj operaciji rumunjska 1. oklopna divizija je zauzela glavni grad Besarabije Chișinău (Kišinjev), pri čemu je pretrpjela velike gubitke.
U dvomjesečnoj opsadi Odese, koja je započela 8. kolovoza i okončana 16. listopada, Rumunji su uz pomoć dijelova njemačke 11. armije zauzeli grad ali su pretrpjeli teške gubitke - 93.000 poginulih i ranjenih. Njihova 1. oklopna divizija vraćena je u Rumunjsku na odmor i popunu gdje se zadržala deset mjeseci. Tenkovi Renault R-35 su zbog slabe pokretljivosti izbačeni iz upotrebe te su premješteni u trenažne jedinice, a divizija je popunjena njemačkim tenkovima PzKw IV, PzKw III i Pz 38(t), samohodnim jurišnim topovima StuG III, oklopnim transporterima SdKfz i njemačkim kamionima.
Nakon popune i preformiranja divizija je imala u svom sastavu 11.800 ljudi, 100 tenkova R-2, 26 tenkova Pz 38(t), 10 tenkova PzKw III, 10 tenkova PzKw IV, 42 oklopna transportera SdKfz, 136 artiljerijskih oružja raznih namjena i kalibara, 30 PZO topova 20 mm, 36 minobacača, 1.150 kamiona i 135 automobila. Osim već spominjanih oklopnih vozila Rumunji su koristili i zaplijenjene sovjetske tenkove T-60 koje su naoružali sovjetskim topovima 76 mm i pretvorili ih u samohodne lovce tenkova.
Besarabija, sjeverna Bukovina i područje iza rijeke Dnjestar s Odesom uključeni su u državni teritorij Rumunjske, novoosvojena područja kao pokrajina Transdnjestrija (Guvernământul Transnistriei).
Diviziile 1 Blindată România Mare vratila se na ratište u rujnu 1942., kada su se već vodile ulične borbe u Staljingradu, te je uvrštena u sastav 3. armije koja je bila raspoređena duž rijeke Don kao prvi susjed njemačke 6. armije.

TACAM T-60 (Tun Anticar pe Afet Mobil), modifikacija zaplijenjenog sovjetskog tenka T-60:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Granice Rumunjske 1942. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Promjena ratne sreće i okretanje kaputa

Sovjetska protuofenziva kod Staljingrada pod imenom Operacija Uran, započeta 19. studenog 1942., udarila je upravo na rumunjske 3. i 4. armiju te ih potpuno razbila. Stradala je i 1. oklopna divizija od koje su praktično ostali samo pozadinski dijelovi. Preživjeli su povučeni u Rumunjsku i divizija je bila izvan akcije više od godinu dana.
Poslije novog preformiranja i preoružavanja divizija je imala u svom sastavu 11.870 ljudi, 90 tenkova PzKw IV, 22 jurišna topa StuG III, 10 PT samohotki TACAM T-60, 50 oklopnih transportera SdKfz, 69 artiljerijskih oružja raznih namjena i kalibara, 24 PZO topa 20 mm, 47 minobacača, 780 kamiona i 140 automobila. Divizija više nikada nije korištena kao cjelovita borbena jedinica već je po dijelovima pridodavana pješadijskim snagama.
U ljeto 1944. rat se približio granicama Rumunjske. Nakon što su sovjetske trupe probile njemačku i rumunjsku obranu u području Iaşi - Kišinjev kralj Mihail I. je 23. kolovoza izveo državni udar, uz potporu opozicionih političara i većine vojske, te objavio stupanje u rat na strani Saveznika. Njemačkom ambasadoru Manfredu von Killingeru ponudio je neometano povlačenje njihovih trupa uz uvjet da ne djeluju neprijateljski, što Nijemci nisu prihvatili. Na večer istog dana kralj je objavio savezništvo s Velikom Britanijom, USA i SSSR, a Sovjeti su priznali njegovu vlast.

Kralj Mihai I. al României:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Rumunji su se odmah sukobili s mađarskim trupama u pograničnom području Transilvanije, a zatim su sudjelovali u borbama s Nijemcima i njihovim saveznicima u Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj do kraja rata. Neki povjesničari smatraju da je prelazak Rumunjske na stranu Saveznika skratio rat za nekoliko mjeseci i uštedio mnogo ljudskih žrtava.
Ratna avantura je Rumunjsku skupo koštala. Izgubila je oko 300.000 poginulih vojnika i oko 200.000 smrtno stradalih civila (uključivo žrtve fašističkog terora), ukupno pola milijuna ili 3,13% stanovništva. Poslije rata, mirovnim ugovorom u Parizu, Rumunjskoj je vraćen teritorij Transilvanije izgubljen Drugom bečkom arbitražom, dok su Besarabija i sjeverna Bukovina ostale u SSSR-u kao dio Moldavske Socijallističke Republike (danas nezavisna država Moldavija). Zemlja je ušla u interesnu sferu SSSR-a sa svim popratnim posljedicama.
Rumunjski ratni vođe nisu se dobro proveli. Antonescu je neposredno poslije rata izveden pred sud, osuđen na smrt i strijeljan 1. lipnja 1945. General Ciupercă je 1948. osuđen na vremensku kaznu i 1950. je umro u zatvoru. Dumitrescu je bio pod istragom, ali je oslobođen odgovornosti i umro je prirodnom smrću 1950. godine.

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Heinz Guderian

Smatraju ga ''ocem blitzkriega'', a njegovi vojnici zvali su ga Der schnelle Heinz

[You must be registered and logged in to see this image.]

Heinz Guderian (1888.-1954.) bio je porijeklom iz zapadne Pruske, rođen u Kulmu (danas poljsko Chełmno). Vojničko obrazovanje počeo je stjecati u raznim vojnim školama već 1901. godine, a 1908. je nakon završene vojne akademije u Metzu promaknut u čin poručnika.

Heinz Guderian 1908. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Achtung - Panzer!

U Prvom svjetskom ratu služio je kao oficir-vezist u 5. konjičkoj diviziji, da bi 28. veljače 1918. bio premješten u generalštab. Tu je po prvi put imao priliku dobiti pregled cjelokupnog stanja na fronti, što je značajno utjecalo na njegov dalji razvoj kao vojnog zapovjednika.
Poslije rata je njemačka kopnena vojska (Reichswehr) bila svedena na 100.000 pripadnika, a među 4.000 oficira koji su zadržani u službi bio je i Guderian. Godine 1927. u činu majora raspoređen je u zapovjedništvo za transport i motorizaciju. Idućih godina je pažljivo proučavao literaturu vezanu uz tenkovsko i manevarsko ratovanje, naročito britanskih teoretičara Johna Fullera, Giffarda Martela i Basila Lidell Harta. Godine 1935. imenovan je za zapovjednika novoformirane 2. oklopne divizije, a 1936. je promaknut u čin general-majora. Dvije godine kasnije bio je gemeral-lajtnant i zapovjednik XVI. armijskog korpusa.
Godine 1937. izdao je knjigu pod naslovom ''Achtung - Panzer!'' (pažnja - tenkovi!), u kojoj je razradio operativna i taktička načela upotrebe oklopnih snaga i koja je poslužila kao temelj za organizaciju njemačkih oklopnih jedinica.

Jedan od prijevoda knjige ''Achtung - Panzer!'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Guderiana smatraju ''ocem blitzkriega'' (munjevitog rata). Bio je tvorac čuvene krilatice Klotzen, nicht Kleckern! (ne kucaj nego razvali!), koja simbolizira važnost jakog i brzog udara oklopnih snaga u pozadinu protivnika s ciljem da ga se ošamuti i dovede u stanje rasula. Da bi se to postiglo bila je nužna dobra koordinacija jedinica pa je Guderian inzistirao da se njemački tenkovi opreme radio-uređajima.

Guderian sa skupinom njemačkih generala:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Drugom svjetskom ratu

U njemačkom napadu na Poljsku 1. rujna 1939. godine zapovijedao je XIX. korpusom u okviru 4. armije generala Günthera von Kluge, koji se sastojao od 1 oklopne i 2 motorizirane divizije. Potukao je poljsku vojsku u bitkama kod Wizne i Kobryńa, a kod Brest-Litovska se sastao s prednjim dijelovima sovjetskih trupa koje su prodrle u Poljsku sa istoka.
U invaziji na Francusku 10. lipnja 1940. godine Guderian je zapovijedao istim XIX. korpusom, sada u sastavu od 3 oklopne divizije, u sklopu Oklopne grupe Kleist (Panzergruppe Kleist) pod zapovjedništvom generala Ewalda von Kleista. Njegov je korpus probio frontu kod Sedana što je rezultiralo potpunom kolapsom francuske obrane.

Guderian u zapovjednom vozilu Sd.Kfz 251 u bici za Francusku:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za nekoliko dana Panzergruppe Kleist je izbila na obale kanala La Manche i time odsjekla savezničke snage u sjevernoj Francuskoj i Belgiji od snaga u središnjoj Francuskoj. Belgijska vojska je kapitulirala, dok su Britanci evakuirali iz Dunkerquea svoj ekspedicijski korpus i dio francuskih vojnika. U nastavku operacija Guderianov XIX. korpus je 17. lipnja izbio na švicarsku granicu čime je Maginot-linija bila odsječena od pozadine. Zbog vještine kojojm je vodio svoje oklopne snage u brzim prodorima kroz protivnički raspored Guderianovi vojnici dali su mu nadimak ''Brzi Heinz'' (Der schnelle Heinz).
Francuska je kapitulirala u Compiègneu, a primirje stupilo na snagu 25. lipnja.
U napadu na SSSR (operacija Barbarossa) Guderian je zapovijedao 2. oklopnom grupom (Panzergruppe 2), u listopadu 1941. preimenovanom u 2. oklopnu armiju (2. panzerarmee), koja je 16. srpnja 1941. zauzela Smolensk.

Guderian sa svojim oficirima u vrijeme operacije Barbarossa:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Guderian i general Luftwaffe Werner Mölders:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon bitke kod Smolenska njemački generali su se zauzimali za nastavak prodora prema Moskvi pri čemu bi se uništile preostale snage sovjetskog Zapadnog fronta, međutim je Hitler osobno zapovijedio da se glavnina snaga orijentira na druge ciljeve - Lenjingrad na sjeveru te Krim, Donbas i Kavkaz na jugu. Guderian je osobno odletio u glavni stan u Rastenburgu ne bi li Hitleru objasnio važnost napada na Moskvu i odgovorio ga od disperzije snaga na druge sektore, ali bez uspjeha. Pri tome se posvađao s načelnikom generalštaba kopnene vojske generalom Franzom Halderom, koga je optužio da je ''neodgovorno promijenio mišljenje''.
Hitlerova zapovijed se morala izvršiti i Guderianova 2. oklopna grupa je 25. kolovoza krenula u napad prema jugu, u pozadinu sovjetskog Jugozapadnog fronta. Nakon forsiranja rijeka Desna i Sejm zauzela je 7. rujna Konotop, 11. rujna Romni i 15. rujna Lohvicu, te se idućeg dana sastala s prednjim dijelovima 1. oklopne grupe generala von Kleista. U Kijevskoj bici, najvećem okruženju u povijesti ratova, Nijemci su uništili 4 armije sovjetskog Jugozapadnog fronta i priveli 665.000 zarobljenika.

Guderian u vrijeme bitke kod Kijeva:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon uspješnog okončanja operacija u Ukrajini Guderianova 2. oklopna grupa (od 5. listopada 2. oklopna armija) uključena je u napad na Moskvu na južnoj strani bojišta. U početku je napredovala brzo i na prepad zauzela Orel, no ubrzo se suočila sa sve jačim sovjetskim otporom. Doprla je do Tule, ali grad nije mogla zauzeti čime su propali pokušaji da se Moskva opkoli i odsječe od ostatka SSSR-a. Guderian u svojim ratnim uspomenama priznaje: ''Pretrpjeli smo bolan poraz''.
I ne samo to - Sovjeti su 6. prosinca pokrenuli protuofenzivu i odbacili napadača podalje od Moskve, što je bio povod za masovno smjenjivanje visokih njemačkih zapovjednika sa njihovih položaja. Sâm Guderian je smijenjen 24. prosinca i preveden u rezervu, te je odlučujuće događaje 1942. godine pratio tek izdaleka i temeljem izvještaja sa fronte.
Još u toku operacije Barbarossa Guderian je imao nekoliko sukoba i nesuglasica s feldmaršalom Güntherom von Kluge, njegovim neposredno nadređenim. U jednom susretu 1943. godine raspravljali su o odgovornosti za poraz kod Moskve i tako se posvađali da su jedan drugog izazvali na dvoboj. Kluge je čak odredio i sekundanta - sâmog Hitlera - ali od duela nije bilo ništa jer su dvoboji među oficirima bili službeno zabranjeni.
Nakon katastrofe kod Staljingrada Hitler se sjetio da bi mu dobro došlo znanje i iskustvo generala Guderiana, te ga je 1. ožujka 1943. imenovao za glavnog inspektora oklopnih jedinica. U toj ulozi Guderian je vodio brigu o proizvodnji i usavršavanju njemačkog oklopnog oružja.

Guderian kao glavni inspektor oklopnih jedinica s oficirima uz tenk PzKw VI Tiger:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon atentata na Hitlera imenovan je 21. srpnja 1944. načelnikom Generalštaba kopnene vojske (Chef des Generalstabs des Heeres). Titula je bila gotovo simbolična jer je Hitler sve ključne vojne odluke preuzeo na sebe, pa je Guderian u stvarnosti bio zadužen za Istočnu frontu. U toj ulozi je mnogo puta ulazio u rasprave s Hitlerom koji je tvrdio da je ''Istočna fronta čvrsta'', dok je Guderian govorio da je ''Istočna fronta kuća od karata koje se svakog časa može srušiti''.
Jedan od povoda za sukob bilo je imenovanje reichsführera SS Heinricha Himmlera za zapovjednika novoformirane Grupe armija Wisla (Heeresgruppe Weichsel) 28. siječnja 1945. Guderian je upozorio kako je nedopustivo povjeriti tako odgovornu dužnost čovjeku bez ikakvog vojničkog znanja, ali je Hitler bio nepopustljiv. Takav zapovjednik grupe armija se naravno pokazao nedoraslim zadaći i 20. ožujka Himmlera je zamijenio general Gothard Heinrici.
Ali je za sve bilo kasno. Potkraj siječnja, kada su Sovjeti prodrli već do Odre, Guderian je zatražio od Hitlera suglasnost da povuče morskim putem nekoliko divizija koje su bile blokirane u Kurlandiji kako bi se pojačala obrana na Odri, a reakcija je bila eksplozivna. ''Stajao je preda mnom podignutih šaka'' - piše Guderian u svojim memoarima - tako da se moj dobri načelnik štaba Thomale smatrao primoranim da me uhvati za kaput i povuče natrag kako ne bih postao žrtvom fizičkog napada''.
Guderian je konačno otjeran sa dužnosti 28. ožujka, a na položaj načelnika generalštaba kopnene vojske imenovan je general Hans Krebs. Guderian se predao Amerikancima 10. svibnja 1945.

Poslije rata

U zarobljeništvu je ostao do 17. lipnja 1948. Istraga nije pokazala nikakve elemente za podizanje optužbe za ratne zločine, pa je pušten na slobodu.

Heinz Guderian poslije rata:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Godine 1950. objavio je memoare pod naslovom ''Uspomene jednog vojnika'' (Erinnerungen eines Soldaten). U njima potanko opisuje svoju vojničku karijeru, porijeklo teorije i prakse blitzkriega, nastanak i razvoj njemačkih oklopnih snaga te njihovo sudjelovanje u ratu. Ograđuje se od njemačkih ratnih zločina i tvrdi da je za njih saznao tek poslije rata, te objašnjava zašto nije podržao puč protiv Hitlera 20. srpnja 1944. Ujedno daje opis pojedinih istaknutih ličnosti Trećeg Reicha. Knjiga je pobudila veliko zanimanje i prevedena je u brojnim zemljama, između ostalih i kod njegovih bivših ratnih protivnika (knjigu je objavio i Vojnoizdavački zavod JNA).
U poslijeratnom razdoblju je bio jedan od zagovornika obnavljanja njemačke oružane sile. Preminuo je 14. svibnja 1954. u svojoj kući u Schwangau u Bavarskoj i sahranjen je u Goslaru.
Guderian je imao dva sina i obojica su sudjelovala u ratu kao oficiri Wehrmachta. Stariji sin Heinz Günther Guderian (1914.-2004.) je poslije rata služio u oklopnim jedinicama novoosnovanog Bundeswehra i umirovljen je 1974. kao general-major, dok je Kurt Bernhard Guderian (1918.-1984.) bio kapetan i poslije rata se posvetio civilnoj službi.

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - George Patton

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ono što je za Nijemce bio Heinz Guderian za Amerikance je bio general George Patton (1995.-1945.) - simbol vojskovođe koji brzo i agresivno prodire duboko u teritorij protivnika i unosi paniku i rasulo u njegove jedinice.
Kao dječak je imao problema s čitanjem i pisanjem, ali je s vremenom postao ljubitelj literature i bio je jedan od načitanijih vojskovođa svog vremena. Naročito ga je zanimala vojna povijest, a od vojskovođa Hanibal, Scipion Afrički, Julije Cezar, Jeanne d'Arc i Napoleon. Stoga nije čudo da se zainteresirao za vojnu karijeru i 1909. godine je završio vojnu akademiju West Point, nakon čega je postao potporučnik u konjici. Kao vješt mačevalac sudjelovao je na Olimpijskim igrama 1912. godine u Stockholmu.

Patton (na slici desno) na Olimpijskim igrama 1912. u Stockholmu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Prvom svjetskom ratu Patton je upućen u Francusku kao kapetan u štabu generala Pershinga. Zainteresirao se za novo borbeno sredstvo - tenk - i posjetio je tvornicu Renault gdje je promatrao proces proizvodnje, a i osobno je vozio nekoliko tenkova FT. U kolovozu 1918. je kao pukovnik postavljen za zapovjednika tenkovske brigade koja je sudjelovala u bici kod Saint Mihiela. U rujnu je njegova brigada sudjelovala u ofenzivi u Argoni, gdje je bio ranjen.

Uz francuski tenk Renault FT u Francuskoj 1918. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Po okončanju rata Patton je vraćen u USA gdje mu je dodijeljen njegov stalni čin kapetana (vojska USA je u to vrijeme imala dvije kategorije činova - stalni i privremeni, koji se dodjeljivao samo za trajanja ratnih operacija i sukladno trenutačnom zapovjednom položaju). Između dva svjetska rata službovao je na različitim dužnostima u raznim garnizonima, uglavnom u konjici. Poznati dizajner Walter Christie dodatno ga je zainteresirao za tenkove, čiju je ulogu i važnost u budućem ratu vrlo dobro shvaćao.
Nakon njemačkog napada na Poljsku 1939. i početka Drugog svjetskog rata započelo je i jačanje oružanih snaga USA. Između ostalog formirane su i prve dvije oklopne divizije, a zapovjednik oklopnih snaga USA general Adna Chaffee odredio je Pattona za zapovjednika 2. oklopne brigade u sastavu 2. oklopne divizije. Nakon manevara u Karolini, gdje se istakao svojom zapovjednom vještinom, Patton je 4. travnja 1940. unaprijeđen u stalni čin general-majora i dobio je zapovjedništvo nad 2. oklopnom divizijom, a početkom 1942. i nad 1. oklopnim korpusom.
Prva ratna operacija u kojoj je sudjelovao bila je invazija Francuske sjeverne Afrike (operacija Torch) u kojoj je zapovijedao Zapadnom operativnom skupinom (Western Task Force) i zaposjeo Maroko. Kada je započela bitka za Tunis i kada je američki 2. korpus teško poražen u bici za prolaz Kasserine Patton je zamijenio generala Lloyda Fredendalla na dužnosti zapovjednika korpusa.

Na sjevernoafričkom ratištu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prva briga mu je bila da podigne borbeni duh kod američkih trupa i u tome je uspio. Kako je zapisao u svojim memoarima general Omar Bradley ''vojnici su kipjeli od borbenosti, ali ne protiv Nijemaca nego protiv samog Pattona''. Naime, Patton je zatekao prilično ležernu atmosferu gotovo na rubu rasula i odmah je zaveo strogu disciplinu. Naročito je inzistirao na urednoj uniformi i obaveznom nošenju zaštitne opreme, pa su šljemove morali imati na glavi i mehaničari dok popravljaju vozila. Patton je svakodnevno obilazio jedinice i hvatao prekršitelje discipline, a kažnjavao ih je na najefikasniji način i tamo gdje su bili najosjetljiviji - novčanom globom. Nesumnjivo je da su ove mjere, ma koliko nepopularne, učvrstile disciplinu i povratile borbeni duh korpusa koji se istakao u završnim operacijama u Tunisu.
U invaziji Sicilije u srpnju 1943. Patton je, sada u činu general-lajtnanta, zapovijedao američkom 7. armijom. Osvajanjem Sicilije smjestio je svoj štab u Palermu.
Prijeka narav u više navrata je ugrozila Pattonovu vojnu karijeru, a najozbiljniji incidenti su se zbili na Siciliji u kolovozu 1943. Tako je pri obilasku jedne poljske bolnice 3. kolovoza upitao vojnika Charlesa Kuhla zbog čega se ovdje nalazi, a Kuhl mu je odgovorio da je pretrpio živčani slom. Na to ga je Patton ošamario, nazvao ga kukavicom, uhvatio ga za okovratnik i udarcem u stražnjicu izbacio iz šatora bolnice vičući: ''Čuješ li me, ti kukavičko xxx? Vraćaš se natrag na frontu (You hear me, you gutless bastard? You're going back to the front)''.
Sličan ali još ozbiljniji incident zbio se 10. kolovoza. U bolnici se nalazio vojnik Paul Bennett kome je dijagnosticirana groznica, dehidracija, iscrpljenost i poremećaj pažnje. Iako je Bennett osobno tražio da ga vrate u jedinicu liječnici mu to nisu dopustili. Kada je čuo zbog čega se nalazi u bolnici Patton ga je išamarao, a zatim je izvadio pištolj i rekao mu: ''Trebao bih te ubiti, ti prokleta cvileća kukavico (I ought to shoot you myself, you goddamned whimpering coward)''.
Šef poljske bolnice je prijavio incident nadređenima, a glavni vojni liječnik 2. korpusa pukovnik Richard Arnest prenio je izvještaj zapovjedniku generalu Omaru Bradleyu i štabu generala Eisenhowera. Dok je Bradley zaključao izvještaj u sef Eisenhower je pozvao Pattona i zapovijedio mu da se ispriča išamaranim vojnicima. Patton je to i učinio, ali očito preko volje i na način kao da opravdava svoje postupke.
Možda bi sve ostalo na tome da se priče o šamaranju nisu proširile među vojnicima, a tako dospjele i do ušiju novinara - ratnih dopisnika. Četvorica novinara su intejvuirala Kuhla i neke svjedoke, no general Eisenhower im je zabranio da objavljuju vijest o incidentu ''radi interesa savezničke ratne kampanje''. Vijest je izbila u javnost 21. studenog u radio programu preko novinara Drewa Pearsona, koji je priču još dodatno dramatizirao - Patton je tobože nokautirao oba vojnika - i sugerirao da takav general ne može voditi trupe u borbi. Ubrzo su američki Kongres i vlada bili zasuti pismima građana u kojima se Patton većinom osuđivao, ali i od nekih i hvalio.
Cijeli slučaj je bio vrlo neugodan za vrh američkog vojnog establishmenta, ali je Patton zadržan na europskom ratištu. Njegova agresivnost i operativna sposobnost bile su previše dragocjene za predstojeće odlučujuće operacije u zapadnoj Europi. Ali će u početku dobiti ulogu koja mu se neće ni malo dopasti.
Za zapovjednika američke 1. armije, koja će se prva iskrcati u Normandiji, imenovan je general Omar Bradley. Naknadno će se iskrcati 3. armija kojom će zapovijedati Patton, dok će Bradley postati zapovjednikom 12. grupe armija. Time će dvojica generala zamijeniti uloge koje su imali u Tunisu i na Siciliji - Bradley će biti nadređen Pattonu, a prije je bilo obratno. Pattonu to nije smetalo jer je bio zadovoljan što ga nisu otjerali iz službe, a ionako mu je bilo stalo prije svega da sudjeluje u borbama na bilo koji način.
No do tada će morati biti strpljiv. Saveznička obavještajna služba mu je namijenila ulogu koju nije očekivao - da glumi ''zapovjednika'' nepostojeće američke 1. grupe armija (FUSAG) koja se tobože sprema izvesti glavni desant u području Pas de Calaisa. Bila je to briljantna varka koja je držala podalje njemačke rezerve dok se vodila bitka za mostobran u Normandiji. Pattonova zadaća je bila da obilazi nepostojeće trupe i pojavljuje se u javnosti na mjestima gdje se tobože okuplja njegova grupa armija. Nijemci su poznavali i cijenili Pattona te su zaključili - gdje je on tu je i središte akcije. Sâm Patton nije bio najsretniji zbog takve uloge i pribojavao se da će rat biti odlučen prije nego on stupi u akciju, te da će ratnu slavu pokupiti drugi. Pratio je sa velikim zanimanjem borbe u Normandiji i u krugovima SHAEF-a (Supreme Headquarters Allied Expeditionary Force) pričao kako bi ''sve bilo lakše da zapovjedništvo nije u rukama onog šupka (asshole) Montgomeryja''. Općenito je Pattonu jezik i dalje bio predugačak pa je često izazivao incidente i činio takve indiskrecije da je i vrhovnom savezničkom zapovjedniku Eisenhoweru u jednom trenutku prekipjelo i nakanio je brbljavog generala vratiti u USA, ali je odustao.
Pattonov trenutak napokon je došao 1. kolovoza 1944. kada je njegova 3. armija uvedena u borbu kroz otvor u fronti koji je probila 1. armija kod St. Loa. U sastavu 3. armije su bili VIII. korpus generala Troya Middletona, XII. korpus generala Mantona Eddyja, XV. korpus generala Wade Haislipa i XX. korpus generala Waltona Wlakera. Tu je Pattonova ratnička agresivnost došla do punog izražaja - namjeravao je brzim prodorom spriječiti Nijemce da organiziraju nove linije obrane i tjerao je bjesomučno svoje jedinice kroz otvor u fronti, pa je čak i sâm na nekim raskrižjima regulirao promet. Njegova je armija bila kompletno motorizirana s velikim brojem tenkova i oklopnih transportera, a napad je podržavalo izviđačko i lovačko-bombardersko zrakoplovstvo. Da se održi tempo napredovanja, operativne jedinice su slijedili konvoji s logistikom. U munjevitim prodorima Pattonove jedinice su dnevno prelazile i 80 km, a napad je zaustavljen tek 31. kolovoza na rijeci Moselle kod Metza zbog nedostatka goriva.

Prodor angloameričkih snaga nakon probijanja iz mostobrana u Normandiji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tada su počeli problemi oko opskrbe koji će zadržavati Pattona puno dulje nego je mislio i zbog čega je stalno negodovao. Naime, savezničke linije opskrbe su se jako oduljile od luka za iskrcaj - Cherbourg još nije dosegao puni kapacitet pa su se Saveznici i dalje oslanjali uglavnom na umjetne luke koje su dopremili sa sobom - dok su kopnene komunikacije bile porušene ranijim zračnim napadima. Na navaljivanje Montgomeryja da se prednost u opskrbi dâ njegovoj 21. grupi armija Eisenhower je popustio, dok je Patton dobivao tek male količine goriva i municije koju je trošio na manje lokalne napade.
Pattonova zapovjedna sposobnost i vojnička agresivnost ponovo su došle do izražaja za vrijeme njemačke protuofanzive u Ardenima u prosincu 1944. (Battle of Bulge), kada je velikom brzinom pregrupirao svoju 3. armiju i udario u bok njemačkog oklopnog klina. U daljem napredovanju prešao je 22. ožujka 1945. rijeku Rajnu kod Oppenheima i napredovao do Elbe, da bi se 8. svibnja po zapovjedi Eisenhowera zaustavio u Čehoslovačkoj ispred Praga.

Vojnici 3. armije u Koblenzu 1945. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Od 1. kolovoza 1944. do 9. svibnja 1945. Pattonova 3. armija je bila u borbi 281 dan. U tom razdoblju je prešla 24 veće rijeke i zaposjela 211.000 km2 teritorija i 12.000 gradova i drugih naselja. Pri tome je ubila 47.500, ranila 116.000 i zarobila 1.280.000 njemačkih vojnika. Vlastiti gubici su bili 2.102 poginula, 7.954 ranjena i 1.590 nestalih vojnika.
Po završetku rata Patton je neko vrijeme boravio u USA, da bi se vratio u Njemačku kao vojni guverner Bavarske gdje je provodio denacifikaciju.

Patton na pobjedničkoj paradi u Los Angelesu 9. lipnja 1945.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U društvu maršala Georgija Žukova:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 8. prosinca 1945. bio je pozvan da sudjeluje u lovu koji su organizirali lokalni seljaci kod Speyera. Putem se njegov Cadillac sudario s vojnim kamionom GMC. Vozač i suputnici pretrpjeli su samo lake ozljede, no Patton je udario glavom u staklenu pregradu koja je dijelila vozača od putnika, pretrpio frakturu vratne kralježnice i ostao paraliziran. Odmah je prevezen u bolnicu u Heidelbergu gdje je 21. prosinca preminuo od edema pluća. Po vlastitoj želji pokopan je među svojim poginulim vojnicima na groblju Luxembourg American Cemetery and Memorial u Luxembourgu.
Poslije rata su se pojavile takozvane teorije konspiracije po kojima je Patton zapravo ubijen u dobro organiziranom atentatu. Jedna od varijanti ove teorije prikazana je u filmu Johna Hougha Brass Target iz 1978. godine, a ulogu atentatora je igrao Max von Sydow. Ratni put Georgea Pattona u Drugom svjetskom ratu prikazan je u filmu Franklina Schaffnera Patton 1970. godine s Georgeom Scottom u glavnoj ulozi.
Svijet je odao zasluženu počast proslavljenom vojskovođi. Njegovo ime nose 4 muzeja, 6 škola, 11 građevinskim kompleksa i 22 ulice - osim u USA još i u Francuskoj, Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj. Podignuto je 6 njegovih statua u USA, Francuskoj, Belgiji i Češkoj, a po njemu je između ostalog nazvan most preko rijeke Mže u Plzeňu i serija glavnih borbenih tenkova vojske USA M-46, M-47, M-48 i M-60.

Tenkovi u Sovjetsko-finskom ratu 1939.-1940.

Na forumu je već nešto pisano o Sovjetsko-finskom ratu ili Zimskom ratu, ili Ratu od 105 dana koji Finci zovu Talvisota, a Rusi Зи́мняя война́. Rat je izbio zbog sovjetskih teritorijalnih zahtjeva prema Finskoj, a trajao je od 30. studenog 1939. do 13. ožujka 1940. godine. Slijedi detaljniji osvrt na korištenje oklopnih snaga u tom ratu.
Za razliku od drugih ratišta II. S.R. i poslije njega, u Sovjetsko-finskom ratu nije bilo spektakularnih sukoba oklopnih snaga i to iz jednostavnog razloga - tenkova je bilo praktično samo na jednoj strani.

Nesrazmjer u odnosu snaga

Odnos snaga zaraćenih strana izgledao je upravo groteskno. Samo u početnom razdoblju rata - koji su Sovjeti kanili okončati za 10-12 dana - prema 9 finskih divizija i nekoliko samostalnih brigada i regimenti stajalo je 26-28 sovjetskih divizija, preko 1.000 tenkova i 800 aviona, a te brojke su tokom rata višestruko povećane.
Sovjeti su u napadu na Finsku koristili gotovo sve tipove tenkova koje su imali u naoružanju - T-26, T-28, T-37, T-38, BT-2, BT-5 i BT-7. Kada su stvari krenule naopako uveli su u borbu novi teški tenk KV, pa i neke eksperimentalne tenkove poput SMK.

Tenk T-28, Panssarimuseo Parola, Finska:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sovjetski eksperimentalni tenk SMK:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U usporedbi sa sovjetskima finske oklopne snage djelovale su kao loš vic - tek šezdesetak tenkova, od kojih 32 Vickers Mark E i ostalo Renault FT model 1917. U stvarnosti su korišteni samo tenkovi Vickers, dok su Renault FT zbog zastarjelosti upotrebljeni kao statične vatrene točke.

Vickers Mark E s topom 37 mm Bofors, Panssarimuseo Parola, Finska:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ni s protuoklopnim oružjem Finci nisu stajali ništa bolje. Imali su tek nekoliko desetaka PT topova i stanovitu količinu PT pušaka.

PT top Bofors PstK 36 kalibra 37 mm:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U nevolji su Finci koristili i danski PZO top Madsen kalibra 20 mm, koji su adaptirali za PT borbu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Slabašna finska vojska ipak je imala dobar obrambeni oslonac - sustav utvrda pod imenom Mannerheimova linija, koji je štitio najkraći, najvažniji i najopasniji prilaz njihovom teritoriju - Karelijsku prevlaku između Finskog zaljeva i jezera Ladoga.

Mannerheimova linija, bunker broj 25 kod Simenkäite, suvremena fotografija:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za товарищa Molotova i njegovo zimogrožljivo društvo

Glavnina sovjetskih oklopnih snaga bila je koncentrirana u sastavu 7. armije na Karelijskoj prevlaci i djelomice u sastavu 8. armije u Ladoškoj Kareliji, dok su na ostalim dijelovima fronte tenkovi bili raspoređeni tek sporadično, kao formacijski dio pješadijskih divizija.
Najteže borbe sa sovjetskim tenkovima Finci su vodili na Karelijskoj prevlaci, odnosno Mannerheimovoj liniji.

Početni sovjetski napad na Mannerheimovu liniju:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenkovi T-26 u bici za Tolvajärvi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zanimljivo je da većina finskih vojnika prije ovog rata nikada nije vidjela tenk, a kamo li da bude uvježbana za protuoklopnu borbu. I sada su se suočili s masovnim tenkovskim napadima. No Finci su bili snalažljivi i imali su sisu (hrabrost, čvrstoću i psihološku moć da svladaju stres), pa su brzo našli načine kako se boriti sa sovjetskim oklopom.
U tome im je pomogla i loša sovjetska taktika. Naime, njihovi tenkovi su nastupali odvojeno i bez ikakve koordinacije s pješadijom, artiljerijom i zrakoplovstvom - kao da je riječ o odvojenim vojskama. Masovne pješadijske napade na Mannerheimovu liniju Finci su svladavali paljbom iz mitraljeza, dok su tenkove puštali da uđu u njihov obrambeni raspored, uvukli ih u stupicu i onda ih pojedinačno uništavali.
U nedostatku PT topova Finci su koristili jednostavno i dokazano efikasno sredstvo - boce sa zapaljivom tekućinom koje je masovno proizvodila tvornica alkoholnih pića Alko. Takvo oružje korišteno je već u Španjolskom građanskom ratu, a upravo Finci su mu dali ime Molotov koktel (Molotovin koktaili, коктейль Молотова).

Molotov koktel:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mnogi finski vojnici dočekivali bi tenkove na prikladnom mjestu, izlazili iz šume i imobilizirali ih eksplozivom ili umetanjem debelih grana između gusjenice i pogonskog kotača. Nakon toga bi posadu pobili ili primorali na predaju, a tenk bi zaplijenili ili uništili. Na Mannerheimovoj liniji i na ostalim dijelovima ratišta Finci su uništili ili zaplijenili golemi broj sovjetskih tenkova i drugih oružja i vozila.

Onesposobljeni tenkovi BT-5:

[You must be registered and logged in to see this image.]

O uspjesima Finaca izvještavali su brojni mediji u svijetu - finski vojnici uz zaplijenjeni T-28:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na kraju - častan poraz & Pirova pobjeda

Taktički uspjesi Finaca ipak nisu mogli utjecati na konačni rezultat rata. Nije bilo nikakve šanse da se slabašna zemlja s 3,7 milijuna stanovnika odupre sovjetskom kolosu bez strane vojne intervencije, a ona je izostala.
U SSSR-u su već nakon početnih neuspjeha shvatili da su jako podcijenili obrambenu sposobnost Finske i osobitosti zemljišta i klime, te su već u prosincu 1939. počeli dopremati pojačanja - između ostalog veliki broj teških tenkova i artiljerijskih oružja najvećih kalibara. Odlučili su rat riješiti na Karelijskoj prevlaci, gdje su 7. i novopridošla 13. armija objedinjene u Sjeverozapadni front pod zapovjedništvom generala Semjona Timošenka.

Semjon Timošenko:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sovjetske snage probile su 13. veljače 1940. prvi obrambeni pojas Mannerheimove linije istočno od sela Summa, 28. veljače drugi i 29. veljače iz pokreta i treći obrambeni pojas, čime je rat bio odlučen.
Rat se već bližio kraju kada se zbila jedina tenkovska bitka u Zimskom ratu. Bilo je to 26. veljače kod mjesta HONKANIEMI na Karelijskoj prevlaci. Zapovjednik oslabljene finske 23. divizije pukovnik Voldemar Oinonen tražio je pomoć u zaustavljanju sovjetskog prodora prema gradu Viipuri, pa mu je zapovjednik II. korpusa general Öhquist poslao u pomoć jedan lovački bataljon i 11 tenkova Vickers Mark E.

General Harald Öhquist:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iznimno težak teren ometao je finske tenkove u prilaženju sovjetskoj oklopnoj koloni. Jedan tenk je zaglibio i morao je biti napušten, dok je još 5 uništeno od strane sovjetskih tenkova i PT topova. Sovjeti su izgubili 3 tenka.

Bitka za Honkaniemi, grafički prikaz. Brojka 1 označava sovjetske tenkove, 2 finske tenkove, 3 položaje sovjetske pješadije, 4 položaje finske pješadije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Finska je na kraju izgubila rat, ali je napadaču propisno razbila nos. Zaplijenjena sovjetska oružja - uključivo tenkove - uvrstila je u sastav svoje vojske i koristila ih protiv bivših vlasnika, dijelom već u Zimskom ratu i dijelom u ratu 1941.-1944. koji Finci zovu Jatkosota, a Rusi Война-продолжение.
Neke tenkove su poput Nijemaca adaptirali za drugačije uloge, pa su npr. na šasiju tenka BT-5 usadili britansku haubicu kalibra 114 mm. Tako prerađeno oružje dobilo je oznaku BT-42.

BT-42, Panssarimuseo Parola, Finska:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Olupina tenka T-26 na Karelijskoj prevlaci kao spomen na legendarnu Talvisotu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dodatak: uništenje sovjetske 44. motorizirane divizije u bici za Suomussalmi

Slijedi osvrt na jednu epizodu Sovjetsko-finskog rata, a riječ je o bici za Suomussalmi (Suomussalmen taistelu) - točnije o konačnici te bitke poznatoj kao bitka na cesti za Raate (Raatteen tien taistelu).
Među sovjetskim jedinicama koje su 1939. upućene u napad na Finsku bila je i 44. motorizirana divizija, uvrštena u sastav 9. armije. Divizija je bila sastavljena uglavnom od vojnih obveznika iz Ukrajine, a imala je zadaću zajedno sa 163. divizijom izbiti na vrh Botničkog zaljeva kod grada Oulu i presjeći finski teritorij na dva dijela. U sastavu divizije bile su 25., 146. i 305. pješadijska regimenta, dvije artiljerijske regimente, tenkovski bataljon (oko 80 tenkova) te izviđačke, protuavionske i razne pomoćne jedinice - ukupno oko 17.000 ljudi.

Sovjetsko-finski rat, početni raspored i smjerovi napada sovjetskih armija:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U napad je prva krenula 163. pješadijska divizija iz smjera sjeveroistoka. Vrlo slabe finske snage granične zaštite efektivne jačine jednog bataljona morale su se povući i 163. divizija je 7. prosinca 1939. ušla u Suomussalmi koji su Finci u povlačenju zapalili. Finsko vrhovno zapovjedništvo nije očekivalo napad na ovom području jer je teren smatralo neprikladnim, ali je odmah prepoznalo prijetnju sovjetskog prodora do Botničkog zaljeva. Stoga je u pomoć poslao iz rezerve 9. diviziju kojom je zapovijedao pukovnik Hjalmar Siilasvuo.

Pukovnik Hjalmar Siilasvuo (desno) u vrijeme bitke za Suomussalmi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čim su prikupljene trupe pukovnik Siilasvuo je pokrenuo protunapad, unatoč i dalje nepovoljnom brojčanom odnosu snaga. Finci su 27. prosinca povratili Suomussalmi i praktično uništili 163. diviziju, čiji su ostaci natjerani u bijeg preko zaleđenog jezera Kjantajärvi ostavljajući teško oružje i opremu.
U pomoć teško pritisnutoj 163. diviziji kretala se 44. motorizirana divizija cestom Raate - Suomussalmi. Njeni prednji dijelovi zaustavljeni su od finske borbene grupe ''Kontula'', a zbog dubokog snijega i šumovitog zemljišta divizija se nije mogla razviti u borbeni poredak već se razvukla u koloni duž ceste. Fincima je upravo to odgovaralo.
Nakon uništenja 163. divizije pukovnik Siilasvuo je odmah organizirao napad na 44. diviziju. Poslao je jedan bataljon naprijed da blokira Sovjetima put za povlačenje dok je glavninu 9. divizije podijelio u četiri borbene skupine, nazvane po imenima njihovih zapovjednika "Mandelin", "Mäkiniemi", "Kari" i ''Fagernäs''. Po dvije skupine raspoređene su s obje strane ceste i 5. siječnja 1940. izvele su opći napad. Finci su napadima iz šume pronalazili slaba mjesta u sovjetskoj obrani, ispresijecali kolonu i okružili sovjetske trupe u izolirane skupine, a zatim ih pojedinačno uništavali. Sovjeti nisu mogli razviti svoje oklopne snage jer su sa obje strane ceste bile šume. Naročito žestoke borbe vođene su 6. siječnja, a 7. je bitka okončana potpunim uništenjem sovjetske 44. divizije.

Ostaci 44. motorizirane divizije na cesti za Raate:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka za Suomussalmi, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U bici na cesti za Raate Finci su izgubili 400 poginulih, dok je 44. motorizirana divizija bila potpuno uništena. Od prvobitnih 17.000 vojnika zarobljeno ih je 1.300, oko 700 je uspjelo pobjeći dok su ostali izginuli ili se pri pokušaju bijega smrznuli u šumama. Među rijetkima koji su uspjeli stići do sovjetskih linija bio je zapovjednik divizije, kombrig (комбриг - kratica od командир бригады, odgovara činu brigadnog generala) Aleksej Vinogradov. Odmah je stavljen pred ratni sud i strijeljan 11. siječnja, a zajedno s njim su smaknuti načelnik štaba divizije pukovnik Volkov i politički komesar Pahomov. Službeno su rehabilitirani od strane Lenijgradskog vojnog okruga 1990. godine.

General Aleksej Vinogradov:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Finci su zadobili i golemi ratni plijen - 43 tenka, 10 oklopnih automobila, 101 artiljerijsko oružje, 296 mitraljeza, 4.822 puške, 260 kamiona, 20 traktora za vuču i 1.170 konja. Sve iskoristivo oružje, vozila i opremu odmah su uvrstili u sastav svoje vojske.
Bitka za Suomussalmi, a naročito uništenje 44. motorizirane divizije na cesti za Raate, ogledni je primjer kako dobro uvježbane i vješto vođene snage mogu poraziti brojčano i tehnički puno jačeg protivnika. Sovjetska strana je pak dobila pouku kako ne smije koristiti oklopno-motorizirane jedinice s obzirom na prirodno okruženje.

Spomenik sovjetskim vojnicima izginulim u bici za Suomussalmi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Uništen sovjetski tenk T-26 u spomen području Suomussalmi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

I za kraj kratak film o bici na cesti za Raate:

[You must be registered and logged in to see this link.]

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Konstantin Rokosovski

Drugi svjetski rat je proslavio mnoge vojskovođe, a na strani oružanih snaga SSSR najčešće se ističu četiri imena - Georgij Žukov, Aleksandar Vasiljevski, Ivan Konjev i Konstantin Rokosovski.

Konstantin Rokosovski 1945. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Porijeklom je Poljak, rođen u Varšavi 21. prosinca 1896. godine. Otac mu je bio inspektor na takozvanoj Varšavskoj željeznici ili Željeznici Varšava - Beč (Kolej Warszawsko-Wiedeńska). Varšava je tada bila dio Ruskog imperija, a početkom Prvog svjetskog rata Rokosovski se prijavio kao dobrovoljac u 5. dragunsku pukovniju i u njoj proveo tri godine. Godine 1917. pridružio se boljševicima i sudjelovao u građanskom ratu gdje je zapovijedao 35. konjičkom pukovnijom Crvene garde.
Poslije rata je ostao u vojnoj službi i postupno napredovao te je početkom tridesetih godina bio je zapovjednik 7. samarske konjičke divizije. Zanimljivo, njegov neposredni potčinjeni kao zapovjednik konjičke brigade bio je Georgij Žukov, a neposredni nadređeni budući ministar obrane Semjon Timošenko. Tu je, po nekim izvorima, bio začetak svojevrsnog rivalstva između Žukova i Rokosovskog - najprije je drugi bio nadređen prvom, zatim je prvi nadvisio drugog za čak četiri čina (general armije prema pukovniku), da bi rat obojica završila kao maršali Sovjetskog saveza.

Diplomci lenjingradske Visoke škole za konjicu 1924./1925., među kojima su i četiri buduća maršala - u drugom redu sjede prvi zdesna Ivan Bagramjan i treći zdesna Andrej Jerjomenko; u trećem redu stoje prvi zdesna Georgij Žukov, peti zdesna Konstantin Rokosovski:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Staljinove ''velike čistke'' nisu poštedjele ni Rokosovskog. Godine 1937. uhapšen je pod optužbom da je poljski i japanski špijun, a stvarni razlog je bilo njegovo ''sumnjivo'' nacionalno porijeklo i činjenica da je bio pristalica teorije mehaniziranog rata maršala Tuhačevskog. Strpan je u zatvor Krestij (Кресты) u Lenjingradu i izložen pritisku da prizna krivicu. Kako je odbijao potpisati priznanje izložen je torturi pri čemu su mu izbijeni svi zubi, ali je i dalje odbijao staviti potpis na nepostojeću krivicu.
Rokosovskog je od strijeljanja spasila nespretnost istražitelja NKVD - kao glavnog svjedoka optužbi naveli su nekog čovjeka za kojeg se pokazalo da je poginuo još u građanskom ratu 1920. godine. Stoga su ga pustili iz zatvora 22. ožujka 1940. bez ikakvog objašnjenja. Vratio se u vojnu službu kao pukovnik, da bi ubrzo bio promaknut u general-majora i postavljen za zapovjednika 9. mehaniziranog korpusa u Ukrajini, u okviru 5. armije generala Mihaila Potapova. Valja spomenuti da je Rokosovski bio jedan od konjičkih zapovjednika koji su vrlo brzo shvatili važnost oklopno-mehaniziranih jedinica u budućem ratu i naučili kako njima upravljati.
Mehanizirane korpuse, koji su po sastavu zapravo bili oklopni, Sovjeti su počeli formirati 1940. godine nakon iskustava ratnih operacija u Francuskoj. Propisani frormacijski sastav bio je 2 tenkovske i 1 motorizirana divizija, 1 pukovnija motociklista, 2 motorizirane artiljerijske pukovnije, motorizirani bataljon inženjerije i bataljon veze. Ukupna snaga mehaniziranog korpusa u punoj formaciji bi iznosila 37.000 vojnika i 1.031 tenk.
Zbog žurbe u organiziranju i nedostatne proizvodnje do početka rata ni jedan mehanizirani korpus nije dosegao puni formacijski sastav, a neki ni približnu jačinu. Tako je 9. mehanizirani korpus generala Rokosovskog na dan 22. lipnja 1941. imao samo 300 tenkova i to isključivo zastarjelih tipova - gotovo polovicu su činili laki tenkovi T-26 (144), a od ostalih tipova su najviše bili zastupljeni BT-5 i BT-7 (134).

Tenk T-26:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenkovi BT-5:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Neki izvori spominju zanimljivu epizodu vezanu uz prvi dan rata na Istočnoj fronti, 22. lipnja 1941. Rokosovski je osobno krenuo s opskrbnim kamionima do jednog skladišta municije kako bi preuzeo granate za tenkove i artiljeriju. Međutim, stražari su odbili otvoriti skladište. Uslijedila je kraća rasprava sa zapovjednikom straže koji je i dalje odbijao pristup - bez obzira što je pred njim stajao general - s obrazloženjem da ''nema dozvolu od nadređenih''. Shvativši da nema smisla nastaviti raspravu, a naokolo se pucalo ne sve strane, Rokosovski je otišao do svoje jedinice, vratio se s kamionom punim naoružanih vojnika i zapovjedniku straže izrekao ultimatum: ili će smjesta otvoriti skladište ili će ih sve postrijeljati, a zatim provaliti i uzeti što mu treba. Zapovjednik je pod prijetnjom popustio, a ova epizoda zorno prikazuje opću konfuziju i nesnalaženje na sovjetskoj strani u prvim satima rata.
9. mehanizirani korpus je odmah angažiran u borbama oklopnih snaga u trokutu Luck - Dubno - Brodi. Sudjelovao je u kombiniranom - ali na brzinu i nespretno organiziranom - protunapadu 5 sovjetskih mehaniziranih korpusa na bokove njemačke 1. oklopne grupe generala von Kleista. Sovjeti su uspjeli privremeno povratiti Dubno i odsjeći vrh njemačkog oklopnog klina, ali su ubrzo odbačeni uz velike gubitke. Rokosovski je svojim zastarjelim tenkovima učinio što je mogao, ali je zapovjed generala Kirponosa da obnovi napad odlučno odbio: ''Već smo jednom pokušali protuudar ali je neprijatelj bio brojčano puno jači. Stoga uzimam na sebe punu odgovornost da uspostavim obranu samo na unaprijed pripremljenim položajima''.
Neposluh nije donio nikakve posljedice jer se pokazalo da je Rokosovski bio u pravu, a protunapad mehaniziranih korpusa je završio neuspjehom i golemim gubicima. Ipak je napredovanje Nijemaca zadržano na nekoliko dana.
Iako se njegovo nepoštivanje subordinacije pročulo Rokosovski je 13. srpnja 1941. imenovan zapovjednikom 4. armije, točnije njenih ostataka nakon katastrofe kod Bijalistoka i Minska. Dan kasnije je promaknut u čin general-lajtnanta. Njegova jedinica je popunjena i nazvana ''Armijska grupa Rokosovski'', te je pod tim imenom sudjelovala u Smolenskoj bici. A u bici za Moskvu je po osobnoj Staljinovoj zapovjedi imenovan zapovjednikom 16. armije, koja je branila ključni prilaz gradu preko Volokolamska.
U ožujku 1942. Rokosovski je teško ranjen od krhotine granate, ali se oporavio i vratio na dužnost. Tokom njemačke ljetne ofenzive 1942. dobio je po prvi put zapvjedništvo nad grupom armija - Brjanskim frontom koji je branio Voronjež. Zatim je po Staljinovoj zapovjedi (i njegovom osobnom izboru) pozvan u Moskvu radi priprema operacije Uran - protuofanzive kod Staljingrada. U toj operaciji zapovijedao je Donskim frontom i koordinirao uništenjem njemačke 6. armije u Staljingradu. Dne 15. siječnja 1943. promaknut je u čin general-pukovnika, a 28. travnja u čin generala armije.

Rokosovski kao general armije proučava kartu bojišta:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U bici kod Kurska u ljeto 1943. Rokosovski je zapovijedao Centralnim frontom koji je branio sjeverni dio kurske izbočine. Zahvaljujući dobro organiziranoj obrani njemački prodor je iznosio samo do 12 km, a zatim su Sovjeti pokrenuli protuofenzivu i potisnuli njemačke jedinice daleko na zapad od Moskve. U jesen 1943. Centralni front je preimenovan u 1. bjeloruski front s kojim je Rokosovski sudjelovao u oslobađanju Bjelorusije (operacija Bagration) i izbio na Wisłu. U studenom 1944. imenovan je zapovjednikom 2. bjeloruskog fronta koju je vodio kroz Istočnu Prusku, sjevernu Poljsku i sjevernu Njemačku, gdje se kod Wismara 3. svibnja 1945. sastao s britanskim snagama feldmaršala Bernarda Montgomeryja.

Maršali Žukov i Rokosovski u razgovoru s feldmaršalom Montgomeryjem kod Brandenburških vrata u Berlinu, srpanj 1945. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 22. lipnja 1945. Rokosovski je zapovijedao Paradom pobjede u Moskvi. Jedan je od najodlikovanijih vojskovođa SSSR s 2 ordena Heroja Sovjetskog Saveza, Ordenom pobjede, 7 Ordena Lenjina, 6 Ordena crvene zastave, Ordenom Suvorova, Ordenom Kutuzova, britanskim Order of The Bath, francuskim Ordre national de la Légion d'honneur te poljskim Order Krzyża Grunwaldu i Order Wojenny Virtuti Militari.
Poslije rata je zapovjedao sovjetskim jedinicama u Poljskoj, takozvanom Sjevernom grupom armija (Се́верная гру́ппа во́йск). U listopadu 1949. je zamijenio maršala Michała Rola-Żymierskog kao minstar obrane Poljske i glavni zapovjednik poljskih oružanih snaga. U Poljskoj nije bio baš popularan pa se znao potužiti: ''Ovdje me zovu Rusom, a u SSSR-u Poljakom''.
Godine 1956. je na zahtjev novog poljskog partijskog vođe Władysława Gomułke smijenjen s dužnosti, a na njegovo mjesto je imenovan Marian Spychalski. Nakon povratka u Moskvu Rokosovski je imenovan zamjenikom ministra obrane, zatim zapovjednikom Transkavkaskog vojnog područja i glavnim inspektorom u Ministarstvu obrane. Iz aktivne vojne službe povukao se u travnju 1962. godine. Preminuo je 3. kolovoza 1968. u 72. godini, a urna s njegovim pepelom je položena u nekropolu kremaljskog zida.

Počasna straža na sahrani maršala Rokosovskog:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Ewald von Kleist

Među njemačkim zapovjednicima oklopnih snaga jedan od najpoznatijih i najistaknutijih je bio general i kasnije feldmaršal Paul Ludwig Ewald von Kleist (1881.-1954.). Bio je čovjek konjice i davao je prednost konju pred tenkom, ali je u ratu vrlo uspješno vodio krupne oklopne formacije.

Ewald von Kleist:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Porijeklom je iz aristokratske obitelji s bogatom vojničkom tradicijom, koja je dala četiri feldmaršala i 31 nositelja odlikovanja Pour le Mérite - jednog od najviših odličja Pruske i carske Njemačke. U mladosti se posvetio vojnoj karijeri i 1901. je dobio čin konjičkog potporučnika. U Prvom svjetskom ratu je sudjelovao u borbama na Istočnoj fronti, između ostalog u bici kod Tannenberga, a zatim na zapadu. Poslije rata je ostao u Reichswehru i obavljao različite štabne i zapovjedne dužnosti. Čin general-majora dobio je 1932., čin general-lajtnanta 1935., a čin generala konjice (General der Kavallerie) 1936. godine. Do 1938. je bio zapovjednik vojnog okruga u Šleskoj, da bi se po zahtjevu zapovjednika kopnene vojske generala Waltera von Brauchitscha povukao u mirovinu.

Poljska, Francuska i Balkan

Kleist je reaktiviran u kolovozu 1939., neposredno pred njemački napad na Poljsku. Dobio je zapovjedništvo nad XXII. korpusom kojim je izveo duboki prodor u poljski teritorij i spojio se s oklopnim snagama generala Guderiana, čime je Poljska presječena na dva dijela.
U ratu s Poljskom Kleist se pokazao kao vrlo sposoban vojskovođa te je pred napad na Francusku 1940. imenovan zapovjednikom oklopne skupine koja je činila udarnu snagu Grupe armija A generala Gerda von Rundstedta. U sastavu Panzergruppe Kleist bila su tri korpusa - XIX. korpus generala Heinza Guderiana s 3 oklopne divizije, XXXXI. korpus generala Georga-Hansa Reinhardta s 2 oklopne divizije i XIV. korpus generala Gustava von Wietersheima s 3 pješadijske divizije.
Panzergruppe Kleist je probila francusku obranu na rijeci Meusi i u brzom napredovanju izbila na kanal La Manche, čime su se kombinirane francusko-britansko-belgijske snage na sjeveru našle odsječene od pozadine i primorane na kapitulaciju ili na evakuaciju u Britaniju.

Nijemci na pontonskom mostu preko Meuse kod Sedana:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Aprilskom ratu 1941. godine Kleist je zapovijedao 1. oklopnom grupom (Panzergruppe 1) u okviru 12. armije feldmaršala Wilhelma von Lista. Grupu si činili XIV. i XLI. motorizirani korpus, od kojih je prvi određen za osvajanje Niša i Kragujevca te za prodor dolinom Morave do glavnog grada Beograda. XIV. motorizirani korpus pod zapovjedništvom generala Wietersheima sastojao se od 2 oklopne divizije, 1 motorizirane divizije, 1 pješadijske divizije i 1 brdske divizije.
XIV. korpus je 9. travnja osvojio Niš i zatim ubrzano napredovao prema Beogradu. Među čelnim jedinicama nalazio se i Kleist koji je namjeravao ući u grad kao osvajač, ali je zakasnio - Beograd se 13. travnja službeno predao skupini od 2 oficira, 2 narednika i 5 vojnika SS divizije Das Reich iz smjera Pančeva pod zapovjedništvom hauptsturmführera (kapetana) Fritza Klingenberga.

Kleist na paradi njemačkih trupa u Beogradu travnja 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Istočna fronta

Nakon okončanja operacija na Balkanu Panzergruppe 1 je premještena na istok radi sudjelovanja u napadu na SSSR (operacija Barbarossa) i uvrštena u sastav Grupe armija Jug feldmaršala Rundstedta. U sastavu Panzergruppe 1 bili su III. korpus generala Eberharda von Mackensena s 2 oklopne i 1 pješadijskom divizijom, XIV. korpus generala Wietersheima s 1 oklopnom divizijom i 2 SS oklopno-grenadirske divizije i XXXXVIII. korpus generala Wernera Kempfa s 2 oklopne i 1 pješadijskom divizijom.
Zadaća Panzergruppe 1 bila je prodrijeti do Kijeva i rijeke Dnjepar. Međutim, već prvog dana rata njemačke trupe su naišle na vrlo jaki otpor jer su sovjetske snage na jugu bile najjače i najbolje pripremljene. Od 23. do 30. lipnja 1941. vođene su žestoke tenkovske bitke u području Brodi - Dubno gdje su se Nijemci suočili s protunapadom 5 sovjetskih mehaniziranih korpusa. Vrh njemačkog oklopnog klina čak je bio kraće vrijeme odsječen od ostatka snaga, ali je na kraju pobjedu Nijemcima donijela superiorna taktika i premoć u zraku. Panzergruppe 1 je nastavila napredovanje i stigla 10. srpnja do Žitomira, udaljenog samo 120 km od Kijeva.

Onesposobljeni sovjetski tenk T-35:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sve jači otpor sovjetskih snaga usporavao je njemačko napredovanje prema Kijevu. Stoga su Nijemci orijentirali dio snaga, uključivo Panzergruppe 1, na jugoistok i u bici kod Umanja do 8. kolovoza okružili i uništili sovjetsku 6. i 12. armiju. Jedinice Panzergruppe 1 prodrle su čak do Nikolajeva na Crnom moru, gdje su njemački tenkovi potpuno iznenadili obranu i čak potopili topovskom paljbom jednu podmornicu.
Krajem kolovoza Kleist je dobio zapovjed da vrati svoje oklopne snage na sjever, gdje se pripremalo okruženje sovjetskih snaga koje su branile kijevsku izbočinu. Panzergruppe 1 je 10. rujna krenula u napad sa mostobrana kod Kremenčuga i spojila se 16. rujna s Panzergruppe 2 generala Guderiana kod Lohvice, čime je čitav sovjetski Jugozapadni front odsječen od pozadine i kasnije uništen.
Po okončanju kijevske bitke Panzergruppe 1 je nastavila prodor kroz Ukrajinu prema Harkovu, Donbasu i Rostovu na Donu. Nakon zauzimanja Harkova Kleistove snage su zauzele 12. listopada Taganrog na Azovskom moru, prešle rijeku Mius i 20. studenog zauzele Rostov na Donu.

Njemačke trupe u bici kod Kijeva:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenkovi Panzergruppe Kleist u Harkovu, listopad 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kleist s oficirima talijanske 9. motorizirane divizije Pasubio u Ukrajini 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iscrpljena i oslabljena Panzergruppe 1 - sada preimenovana u 1. oklopnu armiju (1. Panzerarmee) - nije mogla zadržati Rostov i morala se povući na liniju rijeke Mius oko 80 km u pozadini.
U proljeće 1942. Kleist je zapovijedao s Heersgruppe Kleist koja je u svibnju odigrala glavnu ulogu u operaciji Fredericus - odsjecanju i uništenju sovjetskih snaga u Barvenkovskoj izbočini. U operaciji Blau, njemačkoj ljetnoj ofenzivi, 1. Panzerarmee je bila u sastavu Grupe armija A feldmaršala Lista koja je imala zadaću osvojiti Kavkaz i naftonosna polja kod Majkopa, Groznog i Bakua.
Njemački napad je započeo 28. lipnja 1942. Nijemci su probili sovjetsku obranu i 23. srpnja osvojili Rostov na Donu - ''vrata Kavkaza''.

Napredovanje njemačkih oklopnih snaga prema Kavkazu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za manje od dva tjedna, do 9. kolovoza, 1. Panzerarmee je napredovala 480 kilometara i zauzela Majkop. Sovjeti su na vrijeme zapalili naftonosna polja i povlačili se prema jugoistoku. Zbog jako izduženih linija opskrbe njemačke snage su morale zastati na neko vrjeme, a za dopremu zaliha do prednjih trupa korištene su uglavnom deve. Dne 25. kolovoza Nijemci su zauzeli Mozdok i prodrli u dolinu rijeke Terek, ali su zadržani nedaleko Groznog i tu je došao kraj napredovanju. Na crnomorskoj obali zauzeli su 10. rujna Novorosijsk i to je bio posljednji uspjeh Grupe armija A.
Hitler je bio bijesan na feldmaršala Lista i smijenio ga je s dužnosti, te je osobno preuzeo zapovijedanje Grupom armija A. Dne 21. studenog na taj položaj je imenovao Kleista, koji je zapovjedništvo nad 1. Panzerarmee predo generalu Mackensenu.
Sovjetska protuofenziva koja je započela 19. studenog prijetila je odsjecanjem ne samo 6. armije u Staljingradu već i čitave Grupe armija A u području Kavkaza. Kleist je uporno branio takozvani Kubanski mostobran koji se održao nekoliko mjeseci, a za uspješno rukovođenje obrambenim bitkama unaprijeđen je 1. veljače 1943. u čin feldmaršala.
Nijemci su ipak morali napustiti Kubanski mostobran i povući se početkom listopada 1943., pri čemu su uspjeli evakuirati na Krim glavninu snaga, oružja i opreme. Kleist je nakon toga zatražio da se evakuira i Krim jer su Sovjeti napredovanjem poslije bitke kod Kurska zaprijetili odsjecanjem poluotoka, što se na kraju i dogodilo.
U nastavku ratnih operacija u Ukrajini i stalnog povlačenja njemačkih snaga dolazilo je do sve češćih nesuglasica između Kleista i Hitlera. Dne 30. ožujka je zajedno s feldmaršalom Erichom von Mansteinom razriješen dužnosti i umirovljen.
Poslije atentata na Hitlera uhapšen je od Gestapoa i osumnjičen da je sudjelovao u zavjeri, ali je ubrzo pušten na slobodu i dočekao je završetak rata u Donjoj Bavarskoj.

Poslije rata

Poslije rata Kleist je završio u ratnom zarobljeništvu. Godine 1946. je izručen Jugoslaviji gdje je zbog kršenja ratnog prava osuđen na 15 godina zatvora. Po nekim izvorima njegova majka je napisala pismo Josipu Brozu Titu s molbom da posjeti sina u zatvoru, što joj je omogućeno. Godine 1948. je izručen SSSR-u gdje je 1950. osuđen na 10 godina zatvora zbog ''huškanja neruskih naroda protiv komunizma i poticanja na odvajanje od Sovjetskog Saveza''.
Mišljenja o Kleistovoj krivici za ratne zločine i nepoštivanje pravila i običaja ratovanja su podijeljena. Mnogi ističu njegov humani odnos prema Azerbejdžancima, Uzbecima, Osetima, Ingušima Kalmicima, Kozacima i drugim kakvkaskim narodima koje je njemačka rasna teorija smatrala ''podljudima''. Kleist se prema njima odnosio s poštovanjem i zalagao se za njihovo uključivanje u ROA generala Vlasova. Također nije dopuštao da SS na njegovom teritoriju izvodi operacije ''čišćenja'' zbog čega je često dolazio u sukobe s gauleiterom Ukrajine Erichom Kochom.
Preminuo je 13. studenog 1954. u 74. godini života u zatvoru u Vladimiru sjeveroistočno od Moskve, kao najviše rangirani njemački oficir koji je umro u sovjetskom zarobljeništvu.

Bitka za Rostov na Donu 1941. - prvo povlačenje Nijemaca na Istočnoj fronti

U sjeni divovske bitke za Moskvu ostali su događaji na jugu Rusije, gdje su Nijemci bili po prvi put primorani na veće povlačenje. Riječ je o borbenoj operaciji poznatoj kao bitka za Rostov 1941. (Schlacht um Rostow 1941., Ростовская операция 1941.), koja je vođena od 21. studenog do 2. prosinca 1941. godine.

Njemačko napredovanje poslije bitke kod Kijeva

Poslije uništenja glavnine snaga sovjetskog Jugozapadnog fronta u bici kod Kijeva (25. kolovoza - 26. rujna 1941.) njemačka Grupa armija Jug (Heeresgruppe Süd) pod zapovjedništvom feldmaršala Gerda von Rundstedta nastavila je napredovanje prema istoku. Udarnu snagu grupe armija činila je 1. oklopna armija (1. Panzerarmee, do 6. listopada Panzergruppe 1) pod zapovjedništvom generala Ewalda von Kleista, a.u sastavu armije bili su 3. i 14. oklopni korpus i 49. brdski korpus.

Feldmaršal Gerd von Rundstedt:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njemačka 6. armija je zauzela Harkov, 17. armija Poltavu i Vorošilovgrad i 11. armija poluotok Krim, dok je 1. oklopna armija napredovala duž obale Azovskog mora prema Rostovu na Donu. Rumunjska 3. armija se pridružila naknadno, nakon osvajanja Odese.
Unatoč povremenim protunapadima sovjetskih snaga i teškim vremenskim prilikama 1. oklopna armija ušla je 21. studenog u Rostov na Donu, koji su sovjetske snage nakon jakog otpora morale napustiti.

Njemačke trupe u Rostovu 1941. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Istočna fronta i napredovanje Nijemaca do kraja 1941. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sovjetski protunapad i povlačenje na rijeku Mius

Nakon pada Rostova njemačka propaganda je odmah rastrubila osvajanje ''vrata Kavkaza'', ali je Rundstedtu i Kleistu bilo jasno da ta ''vrata'' neće moći održati. Naime, prodorom 1. oklopne armije do Rostova opasno je izdužen lijevi bok jer njemačke i rumunjske pješadijske jedinice nisu mogle pratiti napredovanje oklopnih snaga. Sâma 1. oklopna armija je bila iscrpljena i značajno oslabljena, dok su dubina prodora i vremenske prilike uzrokovale logističke probleme. Uz to je obavještajna služba javljala o velikim koncentracijama svježih sovjetskih snaga.
Nasuprot njemačkoj 1. oklopnoj armiji stajala je sovjetska grupa armija pod imenom Južni front (Южный фронт), pod zapovjedništvom generala Jakova Čerevičenka. U sastavu fronta bile su 9., 18., 37. i 57. armija.

General Jakov Čerevičenko:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sovjetski protunapad je započeo 21. studenog, a glavni udar je izvela 18. armija generala Antona Lopatina sa sjevera. Njemačke snage su bile preslabe da zaustave udar sovjetskih snaga i zaprijetila je opasnost od prodora u pozadinu 1. oklopne armije. Stoga je Rundstedt zapovijedio povlačenje 80 km unatrag na lakše obranjivu liniju rijeke Mius, te o odluci izvijestio Glavni stan u Rastenburgu u Istočnoj Prusiji. Međutim, od Hitlera je dobio zapovjed da odmah obustavi povlačenje. Rundstedt je bio ne samo vrstan vojskovođa nego i čovjek čvrstog karaktera, a Hitlera je prezirao (upravo on mu je dao onaj čuveni nadimak böhmischer gefreiter - češki kaplar). stoga mu je poslao poruku: ''Zahtijevam da zapovjed bude povučena ili nađite nekog drugog da je izvrši''. Na odgovor nije dugo čekao: ''Prihvaćam vaš zahtjev. Predajte zapovjedništvo''. Rundstedt je bio prvi visoki njemački zapovjednik koji je otjeran sa položaja krajem 1941., kada je Nijemcima na Istočnoj fronti krenulo po zlu. Na njegovo mjesto je postavljen feldmaršal Walter von Reichenau, zapovjednik 6. armije. Reichenau je bio žestoki nacist, ali dovoljno sposoban vojnik da dođe do istog zaključka kao i Rundstedt. Odmah je telefonirao u Rastenburg i zatražio dopuštenje za povlačenje na liniju rijeke Mius - i odmah ga je dobio. Vjerojatno jer je bio na glasu kao führertreu (vjeran fűhreru) pa mu se više vjerovalo.
Sovjetske snage su oslobodile Rostov 29. studenog, a do 2. prosinca Nijemci su se povukli na rijeku Mius čime je fronta na ovom sektoru stabilizirana do srpnja 1942.

Feldmaršal Walter von Reichenau:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sovjetski tenk T-26 u Rostovu 29. studenog 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka za Rostov i njemačko povlačenje, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Obostrani gubici u bici za Rostov nisu nikada točno utvrđeni. Najčešće se spominje da su Nijemci imali 14.700 poginulih i ranjenih, a sovjetska strana oko 33.000. Ruski izvori navode da su Nijemci izgubili i 275 tenkova te 360 artiljerijskih oružja.
Hitler se ipak nije do kraja odrekao cijenjenog i uspješnog vojskovođe. Godine 1942. Rundstedt je zamijenio feldmaršala Witzlebena na dužnosti glavnog zapovjednika Zapada (Oberbefehlshaber West), gdje će dočekati savezničko iskrcavanje u Normandiji. A Reichenau nije dugo ostao na novom položaju - umro je od moždanog udara 17. siječnja 1942.
U bici kod Rostova 1941. godine Nijemci su po prvi put na Istočnoj fronti bili primorani na veće povlačenje - lokalnih uzmaka bilo je i ranije - i svijet je po prvi put u Drugom svjetskom ratu vidio njemačku vojsku kako bježi. Poslije bitke kod Rostova general Franz Halder, načelnik generalštaba kopnene vojske, zabilježio je u svoj dnevnik: ''I tako smo točno ondje gdje smo bili i jučer. Ali smo izgubili dragocjeno vrijeme i snage i Rundstedta''. A general Heinz Guderian zapisao je poslije rata u svojim memoarima: ''Sve naše nedaće su počele kod Rostova. To je bilo upozorenje napisano na zidu''.

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Wilhelm Ritter von Thoma

[You must be registered and logged in to see this image.]

Wilhelm Josef Ritter von Thoma (1891.-1948.) bio je porijeklom iz Bavarske. U prvom svjetskom ratu služio je na Istočnoj fronti i u Srbiji. Za ratne zasluge odlikovan je između ostalog najvišim bavarskim ordenom Maxa Josepha (Militär-Max-Joseph-Orden) i dobio je titulu viteza (ritter). Poslije rata je ostao u sastavu novoformiranog Reichswehra. Bio je među prvim njemačkim oficirima koji se zanimao za oklopno oružje i u Španjolskom građanskom ratu je zapovijedao bataljonom njemačkih tenkova u sastavu Legije Kondor (Legion Condor).

Njemački tenk PzKpfw I u Španjolskom građanskom ratu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Drugom svjetskom ratu von Thoma je zapovijedao 17. i 20. oklopnom divizijom, sudjelovao iztmeđu ostalog u bitkama za Koijev i Moskvu te dosegao čin General der Panzertruppe. U rujnu 1942. premješten je na sjevernoafričko ratište i preuzeo je zapovjedništvo nad njemačkim Afričkim korpusom (Deutsches Afrikakorps, DAK). Na početku bitke kod El Alameina na kratko je zapovijedao Oklopnom armijom Afrika (Panzerarmee Afrika) jer je njen zapovjednik feldmaršal Erwin Rommel bio na liječenju u Semmeringu, a njegov zamjenik general Georg Stumme poginuo je 24. listopada.
Dne 4.studenog 1942., kada se fronta Osovine definitivno raspala, Rommel obavijestio putem radija vrhovno zapovjedništvo da se namjerava povući na položaje El Fuqa, oko 100 km zapadno od El Alameina. Tada je stigla famozna Hitlerova zapovijed kojom zabranjuje povlačenje i traži da se ''u borbu uvede svaki čovjek i svaki top''. Hitler u poruci tvrdi da ''neprijatelj mora biti na kraju svojih snaga'' i da ''ne bi bilo prvi put u povijesti da jaka volja pobijedi jače bataljone'', a Rommelu poručuje da vojnike povede ''u pobjedu ili smrt''. Rommel je bio na rubu očaja jer je znao da to znači propast njegove vojske, ali je zapovijed poslušao.
No von Thoma nije. Svom načelniku štaba generalu Fritzu Bayerleinu rekao je: - Hitlerova zapovjed je idiotska ludost i ja to neću trpjeti. - Nakon toga se presvukao u novu čistu uniformu, stavio na sebe sve oznake odlikovanja, čina i položaja te se odvezao na prvu liniju gdje su ga Britanci našli kako stoji pokraj jednog zapaljenog tenka i čeka zarobljavanje. Istog dana je večerao s generalom Bernardom Montgomeryjem u njegovom štabu, gdje su međusobno raspravljali o bici. Von Thoma se zapanjio kada je shvatio da Montgomery zna više o rasporedu osovinskih snaga nego on sâm, a nije poživio dovoljno dugo da sazna za postojanje sustava za dešifriranje radio poruka Ultra.

Von Thoma (desno) s grupom oficira na afričkom ratištu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Montgomery i von Thoma 4. studenog 1942. kod El Alameina:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U zarobljeništvu je von Thoma nesvjesno odigrao značajnu ulogu u otkrivanju njemačkih tajnih oružja, takozvanih ''oružja odmazde'' (vergeltungswaffen) V-1 i V-2, kao i lokacija za njihovo testiranje. U logoru za visoko rangirane ratne zarobljenike Trent Park u sjevernom Londonu smjestili su ga u sobu zajedno s generalom Ludwigom Crüwellom, bivšim zapovjednikom Afričkog korpusa zarobljenim 29. svibnja 1942. Dva Nijemca su otvoreno razgovarala ne znajući da ih Britanci prisluškuju i jednom prilikom je von Thoma izrazio čuđenje jer London nije pretvoren u ruševine. Tada je ispričao Crüwellu kako je s feldmaršalom Walterom von Brauchitschem posjetio centar za raketna istraživanja u Kummersdorfu i otkrio da se ispitni poligon nalazi u Peenemündeu na baltičkom otoku Usedom. Britanski izviđački avioni nadletjeli su Peenemünde u svibnju i lipnju te je potvrđena istinitost navoda von Thome. Noću 17. na 18. kolovoza 1943. RAF je izveo operaciju Hydra u kojoj je 596 teških bombardera pričinilo velika razaranja u Peenemündeu, čime je njemački program razvoja oružja odmazde prolongiran za nekoliko mjeseci.

Trent Park:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ludwig Crüwell:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Peenemünde nakon bombardiranja u operaciji Hydra:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije otpuštanja iz ratnog zarobljeništva von Thoma se vratio u rodnu Bavarsku i oženio se jednom groficom. Umro je od srčanog udara 30. travnja 1948.

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Pavel Rotmistrov

Iako je sovjetska vojska u Drugom svjetskom ratu imala i istaknutije zapovjednike oklopnih jedinica, poput Mihaila Katukova, vjerojatno najpoznatiji među njima je bio general - kasnije maršal - Pavel Rotmistrov (1901.-1982.).

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rotmistrov se pridružio Crvenoj armiji 1919. godine i sudjelovao je u građanskom ratu, ratu protiv Poljske 1920. i Sovjetsko-finskom ratu 1939.-1940. Završio je vojnu akademiju Frunze i služio kao zapovjednik manjih jedinica, da bi od 1937. do 1940. bio predavač na Akademiji za mehanizaciju i motorizaciju (Военная академия механизации и моторизации РККА).
Njemački napad na SSSR zatekao ga je u činu potpukovnika i na položaju načelnika štaba 3. mehaniziranog korpusa u Pribaltiku. U rujnu 1941. je imenovan zapovjednikom 8. tenkovske brigade, koja se istakla u obrani prilaza Lenjingradu i kasnije u sovjetskoj zimskog protuofenzivi gdje je predvodila napad na Ržev. Za postignute uspjehe brigada je preimenovana u 3. gardijsku tenkovsku brigadu (3-я гвардейская танковая бригада).
Zanimljivo, general Ivan Konjev je zatražio da se Rotmistrov zbog neposluha i neovlaštenog napada uhapsi i izvede pred vojni sud, ali je general Nikolaj Vatutin (pretpostavljen obojici) to odbio učiniti.
U travnju 1942. pukovnik Rotmistrov je postavljen za zapovjednika 7. tenkovskog korpusa, a 21. srpnja je unaprijeđen u čin general-majora. Korpus je sudjelovao u borbama u području Voronježa, a zatim je premješten u sastav Staljingradskog fronta. Za uspješno zaustavljanje njemačke protuofenzive u cilju deblokiranja 6. armije u Staljingradu korpus je 29. prosinca preimenovan u 3. gardijski (3-й гвардейский танковый корпус).

Rotmistrov s vojnicima 7. tenkovskog korpusa, okolica Staljingrada u prosincu 1942. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U veljači 1943. Rotmistrov je unaprijeđen u čin general-lajtnanta i imenovan zapovjednikom 5. gardijske oklopne armije (5-я гварде́йская та́нковая а́рмия). Armija je uvrštena u sastav novoutemeljenog Stepskog fronta koji je činio glavnu operativnu rezervu u bici kod Kurska.
Bitka kod Kurska započela je 5. srpnja 1943. napadom njemačke 9. armije na sjevernom i 4. oklopne armije na južnom dijelu kurske izbočine. Kako se proboj prema Kursku planiranim smjerom preko Obojanja pokazao nemogućim zapovjednik 4. oklopne armije general Hermann Hoth uputio je svoju udarnu pesnicu, 2. SS oklopni korpus (II. SS-Panzerkorps), na desno u smjeru Prohorovke. U sastavu korpusa su bile 3 oklopne divizije - 1. SS-Panzer-Division Leibstandarte SS Adolf Hitler, 2. SS-Panzer-Division Das Reich i 3. SS-Panzer-Division Totenkopf - koje su ukupno imale oko 300 tenkova.

Pokret 2. SS oklopnog korpusa prema Prohorovki:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zbog prijetnje njemačkog proboja prema Kursku sovjetsko vrhovno zapovjedništvo je izdalo nalog zapovjedniku Stepskog fronta da izvede protunapad snagama 5. gardijske oklopne armije i 5. općevojne armije. S obzirom na obostrane pokrete došlo je 12. srpnja do susretnog boja u području Prohorovke, koji se pretvorio u najveću bitku oklopnih snaga u Drugom svjetskom ratu. U bici je 5. gardijska oklopna armija angažirala preko 600 tenkova (većinom T-34/76 uz nešto lakih tenkova T-70 i britanskih tenkova Churchill) i samohodnih topova. Bici su se naknadno pridružili dijelovi sovjetske 1. oklopne armije i nekoliko njemačkih oklopnih divizija. Podaci o obostranim gubicima su proturječni i nepotpuni, a najčešće se spominje da je 5. gardijska oklopna armija izgubila 330 oklopnih vozila dok je 2. SS oklopni korpus izgubio 43.
U bici kod Prohorovke Sovjeti su, s obzirom na odnos gubitaka, pretrpjeli taktički poraz, ali su postigli operativni uspjeh jer su definitivno zaustavili njemački pokušaj prodora prema Kursku.

Rotmistrov (desno) i njegov načelnik štaba u vrijeme bitke kod Kurska:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka kod Prohorovke, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije bitke kod Kurska 5. gardijska oklopna armija je sudjelovala u oslobađanju Harkova i Donbasa, te u operaciji kod Korsunja početkom 1944. godine.

Rotmistrov i zapovjednik 2. ukrajinskog fronta maršal Konjev:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U takozvanoj Bjeloruskoj operaciji (operacija Bagration) u lipnju 1944. Rotmistrovljeva 5. gardijska oklopna armija je bila u sastavu 3. bjeloruskog fronta pod zapovjedništvom generala Ivana Černjahovskog. Armija je odigrala ključnu ulogu u opkoljavanju glavnine njemačke 4. armije u području Minska.

Uništeni njemački tenkovi PzKpfw IV kod Minska:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U borbama oko Minska 5. gardijska oklopna armija je pretrpjela velike gubitke. Po mišljenju vrhovnog zapovjedništva u Moskvi gubici su mogli biti manji da je Rotmistrov bolje vodio napad, stoga je opozvan sa dužnosti i zapovjednikom armije postao je general Vasilij Voljski.

Vasilij Voljski:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rotmistrov je premješten u generalštab gdje je imenovan zamjenikom načelnika oklopnih jedinica, a u veljači 1944. je promaknut u čin maršala oklopnih jedinica. To je bilo takozvano ''zbacivanje na mekane jastuke'' jer više nikada u toku rata nije dobio operativno zapovjedništvo. Poslije rata je bio zapovjednik oklopno-mehaniziranih jedinica Grupe sovjetske vojske u Njemačkoj (Группа советских войск в Германии), glavni maršal oklopnih snaga i pomoćnik ministra obrane SSSR, na kojoj dužnosti je bio do umirovljenja 1968. godine.

Oklopne snage u Harkovskoj bici 1942.

Ukrajinski grad Harkov i njega šira okolica bili su u Drugom svjetskom ratu poprište žestokih borbi. Sam grad je u razdoblju od listopada 1941. do kolovoza 1943. godine četiri puta prelazio iz ruku jedne zaraćene strane u ruke druge. Jedna od ratnih epizoda poznata je kao Harkovska bitka (Харьковская битва) ili Druga bitka za Harkov (Вторая харьковская битва), vođena od 12. do 28. svibnja 1942.

Obostrane pripreme, planovi i snage

Tokom sovjetske zimske protuofenzive 1941.-1942. glavne borbe vođene su u širem području Moskve. Međutim, Sovjeti su izveli napade i na nekim drugim dijelovima fronte, između ostalog u Ukrajini gdje su u travnju 1942. povratili nešto terena pa je stabiliziranjem fronte južno od Harkova nastala takozvana Barvenkovska izbočina (Барвенковский выступ).

Sovjetska zimska protuofenziva 1941.-1942., u donjem dijelu mape Barvenkovska izbočina:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sovjetska zimska protuofenziva ugasila se u travnju 1942. obostranim iscrpljivanjem snaga i otapanjem snijega koje je prouzročilo kaos u cestovnim komunikacijama (takozvana rasputica, pаспу́тица). U međuvremenu su obje strane prikupljale strategijske rezerve, pri čemu su Nijemci angažirali i oko 800.000 vojnika svojih saveznika/satelita (2. mađarska, 8. talijanska te 3. i 4. rumunjska armija). Sovjetska strana je bila hendikepirana preseljenjem većeg dijela ratne industrije na Ural i u Aziju, zbog čega su novo oružje i oprema stizali u manjim količinama nego je bilo potrebno. Ipak, Sovjeti su uspjeli popuniti neke operativne skupine - poput grupe armija pod imenom Jugozapadni front - ljudima i odgovarajućom količinom oružja.
Sovjetski vođa Josif Staljin smatrao je da su Nijemci na izmaku snaga i da je godina 1942. godina pobjede. Također je smatrao da Nijemce treba sustavno iscrpljivati lokalnim ofenzivama kako bi se stekli uvjeti za njihovo konačno protjerivanje sa teritorija SSSR. Jedna od takvih operacija predviđena je u Ukrajini, gdje bi se razbile njemačke snage u širem području Harkova, oslobodio grad i stekli uvjeti za dalje napredovanje prema Dnjepru uz kasnije prebacivanje operacija u zapadnu Ukrajinu.
U sovjetskom vojnom vrhu bilo je istaknutih stratega koji su se protivili ovoj ofenzivi. Načelnik generalštaba maršal Boris Šapošnjikov i generali Georgij Žukov i Aleksandar Vasiljevski bili su jedinstvenog mišljenja - da je riječ o nepotrebnom trošenju teško prikupljenih rezervi uz sumnjive izglede za uspjeh.

Maršal Boris Šapošnjikov:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Žukov je svoje mišljenje otvoreno izrekao Staljinu. Upozorio ga je da su Nijemci na južnom dijelu fronte ojačali, da pripremaju vlastitu veliku ljetnu ofenzivu i da bi bilo bolje rasporediti ograničene rezerve za obranu po dubini kako bi se spremno dočekao njemački napad. Međutim se sovjetski vođa nije dao uvjeriti i ofenziva se morala izvesti.
Zadaća izvođenja ofenzive pripala je Jugozapadnom frontu pod zapovjedništvom maršala Semjona Timošenka. Glavni udar izvesti će iz Barvenkovske izbočine 6. armija, armijska grupa ''Bobkin'' pod zapovjedništvom generala Leonida Bobkina te 21. i 23. tenkovski korpus, dok će pomoćni udar sa sjevera, iz područja Volčanska, izvesti 28. armija.

Maršal Semjon Timošenko:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Leonid Bobkin:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Desni bok snaga u Barvenkovskoj izbočini osiguravati će 38. armija, a lijevi bok 57. i 9. armija iz sastava Južnog fronta pod zapovjedništvom generala Rodiona Malinovskog. Početak operacije planiran je za 12. svibnja 1942., a snage je činilo 760.000 vojnika, preko 1.400 tenkova i samohodnih oružja te 900 borbenih aviona.
Slučaj je htio da su vlastitu ofenzivnu operaciju na istom području pripremali i Nijemci. Operacijom pod imenom Fredericus namjeravali su likvidirati sovjetske snage u Barvenkovskoj izbočini, skratiti frontu i zauzeti povoljnije polazne položaje za veliku ljetnu ofenzivu u smjeru Volge i Kavkaza. Operacija je imala započeti 19. svibnja, a provesti će je 6. armija generala Friedricha Paulusa i Armijska grupa Kleist (Armeegruppe Kleist) generala Ewalda von Kleista. Nijemci su raspolagali s 350.000 vojnika, 1.000 tenkova i oko 700 aviona.

Napredovanje - ravno u stupicu

Sovjetski napad je iznenadio Nijemce pa je tempo prodora u početku bio visok - do 30 km na dan. Ali su se Nijemci brzo pribrali i pojačali obranu Harkova, a po osobnoj Hitlerovoj zapovjedi upućena su velika pojačanja zračnim snagama sa drugih sektora Istočne fronte. To je omogućilo Luftwaffe da stekne premoć u zraku što se pokazalo odlučujućim u daljem toku bitke.
Sovjetski tenkovi T-34/76 pokazali su se u borbama oklopnih snaga i dalje superiorni njemačkim tenkovima PzKw III i PzKw IV, ali su trpjeli velike gubitke od njemačke PT obrane i naročito bombardera.

Harkovska bitka, napredovanje sovjetskih snaga:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Unatoč početnom iznenađenju sovjetski napad je Nijemcima zapravo išao na ruku, jer su njihove trupe sâme ulazile u stupicu. Sve što je Nijemcima trebalo bilo je da pomaknu početak operacije Fredericus unatrag za dva dana - na 17. svibnja. Toga dana je Armijska grupa Kleist uz jaku potporu iz zraka izvela napad na Barvenkovsku izbočinu sa juga, iz smjera Kramatorska.
Preokret u razvoju događaja izazvao je pometnju i kontroverze u sovjetskom zapovijedanju. U uobičajenim prikazima i komentarima Harkovske bitke spominje se da je zapovjedništvo Jugozapadnog fronta zatražilo dopuštenje da prekine ofenzivu i koncentrira snage za obranu na prijetnju s juga, što je Staljin odbio. No maršal Žukov u svojim memoarima demantira takve navode tvrdeći da je osobno bio prisutan kada je Staljin razgovarao telefonski s maršalom Timošenkom i njegovim komesarom Hruščovom, gdje su navodno obojica tvrdila da je opasnost sa juga preuveličana i da je sve pod kontrolom.

Njemački vojnici u protunapadu kod Harkova:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Stoga je ofenziva nastavljena, ali uz sve jači njemački otpor, bitno sporiji tempo napredovanja i naglo sužavanje napadnog klina. Sovjetske trupe iz Barvenkovske izbočine stigle su do Krasnograda i južno od Merefe, dok je 28. armija na sjeveru došla na vidik industrijskih predgrađa Harkova. I tu je došao kraj napredovanju. Na južnom boku 9. armija Južnog fronta nije mogla izdržati pritisak njemačke Armijske grupe Kleist i povukla se na drugu obalu Donjeca. U međuvremenu je lijevo krilo njemačke 6. armije potisnulo sovjetsku 28. armiju na polazne položaje. To je omogućilo Nijemcima da 22. svibnja zatvore obruč oko sovjetskih snaga u Barvenkovskoj izbočini.
U okruženju su se našle 6. i 57. armija te armijska grupa ''Bobkin''. Likvidaciju okruženih snaga Nijemci su okončali 28. svibnja zarobljavanjem glavnine snaga Jugozapadnog fronta. Među poginulima su bili zamjenik zapovjednika fronta general Fjodor Kostenko, zapovjednik 57. armije general Kuzma Podlas i zapovjednik armijske grupe general Bobkin.

Harkovska bitka, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Harkovska bitka je za sovjetsku stranu predstavljala reprizu katastrofe kod Kijeva 1941. godine, iako uz nešto manje gubitke. Podaci o gubicima se razlikuju po izvorima, ali se najčešće navodi da su Sovjeti imali preko 200.000 poginulih i nestalih (zarobljenih) te preko 100.000 ranjenih, uz gubitak preko 770 tenkova i oko 550 borbenih aviona. Njemački gubici procjenjuju se na oko 6.000 poginulih i 3.000 nestalih, oko 100 tenkova i 90 borbenih aviona.

Zarobljeni sovjetski vojnici u prolazu kroz Harkov, svibanj 1942. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nijemci su operaciju Fredericus okončali izbijanjem na rijeku Donjec i zauzimanjem povoljnih polaznih položaja za veliku ljetnu ofenzivu (operacija Blau). Na sovjetskoj strani Harkovska bitka je donijela goleme i nepotrebne gubitke što je izrazito oslabilo obranu i omogućilo njemačkoj strani brzi početni prodor u operaciji Blau.

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Erich Hoepner

[You must be registered and logged in to see this image.]

Erich Hoepner (1886.-1944.) je bio njemački oficir od karijere. U Prvom svjetskom ratu služio je kao konjanički rittmeister (kapetan), a poslije rata je ostao u Reichswehru i 1936. dobio generalski čin. Bio je sudionik prve zavjere protiv Hitlera 1938. godine, koja je propala zbog Münchenskog sporazuma. U ratu protiv Poljske (1939.) i Francuske (1940.) zapovijedao je XVI. motoriziranim korpusom i za ratne zasluge je odlikovan Viteškim križem.
Nakon bitke u Francuskoj promaknut je u čin general-pukovnika i imenovan zapovjednikom 4. oklopne grupe (Panzergruppe 4) koja će sudjelovati u napadu na SSSR. U sastavu Panzergruppe 4 bili su XXXI. motorizirani korpus pod zapovjedništvom generala Georga Hansa Reinhardta s 1. i 6. oklopnom divizijom te 36. i 269. pješadijskom divizijom i LVI. motorizirani korpus pod zapovjedništvom generala Ericha von Mansteina s 8. oklopnom divizijom, SS motoriziranom Totenkopf te 3. i 290 pješadijskom divizijom.
Hoepner je oduševljeno podržao napad na SSSR kao ''borbu za životni prostor njemačkog naroda'' i ''obranu od moskovsko-azijatske poplave''. Vojnicima svoje Panzergruppe je poručio da od njih očekuje krajnju okrutnost i bezobzirnost te politiku ''spaljene zemlje''. Jedinice pod njegovim zapovjedništvom striktno su provodile zloglasnu Zapovjed o komesarima (Komissarbefehl) od 6. lipnja 1941. po kojoj se politički komesari ne smatraju vojnim osobama i moraju se strijeljati odmah po zarobljavanju.

Komissarbefehl, prva stranica:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tamna strana Hoepnerove vojne karijere dodatno je zaokružena neposrednim pomaganjem SS-u u ratnim zločinima. Tako je zapovjednik Einsatzgruppe A, pokretnog odreda za masovna umorstva, SS brigadeführer Walter Stahlecker istaknuo da je ''suradnja s generalom Hoepnerom bila iznimno bliska, čak bi se moglo reći topla''.

SS brigadeführer Walter Stahlecker:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poput drugih njemačkih oklopnih snaga Panzergruppe 4 je brzo napredovala kroz baltičke države i 8. rujna 1941. blokirala Lenjingrad s kopna. Početkom listopada je pod imenom 4. Panzerarmee skrenuta prema Moskvi kako bi pomogla osvajanju glavnog grada SSSR.

Napredovanje Panzergruppe 4 kroz Latviju u početnom razdoblju rata:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Erich Hoepner na Istočnoj fronti 1941. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hoepnerova vojna karijera okončana je 8. siječnja 1942. godine u toku bitke za Moskvu. Zbog neovlaštenog povlačenja njegove 4. Panzerarmee bio je smijenjen sa položaja, izbačen iz vojske uz zabranu nošenja uniforme i lišen mirovine. Nakon toga je pokrenuo građansku parnicu protiv Reicha i uspio ostvariti pravo na mirovinu. Kasnije se ponovo pridružio zavjeri protiv Hitlera i uhapšen je 20. srpnja 1944. u Berlinu nakon neuspjelog atentata. Nakon torture od strane Gestapoa izveden je pred takozvani Narodni sud (Volksgerichtshof) i osuđen na smrt vješanjem. Obješen je 8. kolovoza u zatvoru Plötzensee.

Hoepner pred takozvanim Narodnim sudom:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Godine 1956. jedna škola u Zapadnom Berlinu dobila je ime po Erichu Hoepneru zbog njegovog sudjelovanja u zavjeri protiv Hitlera. Ime škole je promijenjeno 2008. godine, a ravnatelj je to objasnio riječima: ''Ime je bilo kontroverzno od samog početka i stalno smo raspravljali o tome. Ne možemo suditi o Heopnerovoj ulozi u zavjeri protiv Hitlera, ali je njegova uloga u ratu bila u najmanju ruku nezdrava''.
Hoepner je zbog sudjelovanja u zavjeri protiv Hitlera završio na vješalima. Da je preživio rat vjerojatno bi se na isti način proveo i kod Saveznika, zbog nesumnjive krivnje za brojne ratne zločine.

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Joseph Lawton Collins

Joseph Lawton Collins (1896.-1987.) je ostao pomalo u sjeni poznatijih vojnih zapovjednika u Drugom svjetskom ratu, ali je ostvario zavidnu vojničku karijeru i istakao se u brzom napredovanju oklopno-motoriziranih snaga u Francuskoj 1944. godine. Među vojnicima je bio poznat kao Lightning Joe (munjeviti Joe).

Joseph Lawton Collins:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vojnu akademiju u West Pointu završio je 1917. godine. U rujnu 1918. zapovijedao je pješadjskim bataljonom u Francuskoj, a zatim je do 1921. bio u okupacijskoj vojci u Njemačkoj. Između dva svjetska rata završio je školovanje za usavršavanje višeg zapovjednog kadra, a 1940. je dobio stalni čin potpukovnika i bio načelnik štaba VII. korpusa. Godine 1941. Collins je dobio privremeni čin pukovnika, a 1942. brigadnog generala i general-majora. Prvu zapovjednu dužnost u Drugom svjetskom ratu dobio je nad 25. pješadijskom divizjom, s kojom je sudjelovao u operacijama na Guadalcanalu i Novoj Georgiji.

Collins (na slici desno) na Novoj Georgiji 1943. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potkraj 1943. godine premješten je na europsko ratište gdje je dobio zapovjedništvo nad VII. korpusom u Velikoj Britaniji. Korpus je bio u sastavu američke 1. armije pod zapovjedništvom generala Omara Bradleya i kasnije generala Courtneya Hodgesa. Dijelovi VII. korpusa su se među prvima iskrcali 6. lipnja 1944. u Normandiji, a uspostavljanjem mostobrana pod Collinsovim zapovjedništvom su bile 4., 9., 79. i 90. pješadijska divizija, 82. i 101. zračnodesantna divizija, te dvije oklopno-mehanizirane borbene grupe.
Jedan od prvih ciljeva savezničkih snaga u Normandiji bio je Cherbourg čija je velika luka trebala služiti za opskrbu trupa. Zadaću zauzimanja poluotoka Cotentin i Cherbourga Bradley je povjerio VII. korpusu. Collins je tjerao svoje trupe na prodor kroz Cotentin, pri čemu je smjenjivao zapovjednike koji nisu dovoljno brzo napredovali. Do 16. lipnja korpus je stigao pred Cherbourg, koji je branilo 21.000 njemačkih vojnika pod zapovjedništvom generala Karla-Wilhelma von Schliebena. Unatoč beznadnom položaju blokirani garnizon se branio do 30. lipnja kada je kapitulirao, dok je luka Cherbourg uništena ''najstručnijim razaranjem u povijesti''. Bradley je bio toliko ljut na Schliebena zbog odugovlačenja kapitulacije i nepotrebnog krvoprolića da je zapovijedio neka ga se preveze u USA ''najsporijim i najprljavijim brodom koji je na raspolaganju''.

Collins prima kapitulaciju Cherbourga od generala Karl-Wilhelma von Schliebena i admirala Waltera Henneckea:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Generali Dwight Eisenhower, Omar Bradley i Joseph Lawton Collins u Cherbourgu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Proširenje mostobrana u Normandiji i zauzimanje Cherbourga, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Collinsov VII. korpus je imao glavnu ulogu u proboju američkih snaga iz normandijskog mostobrana. Operacija Cobra je započela 25. srpnja 1944. napadom dvije divizije VII. korpusa nakon žestokog bombardiranja artiljerijom i iz zraka. U početku je napad naišao na jak njemački otpor, a glavninu njihovih oklopnih snaga privukao je na sebe upravo Collinsov korpus. Konačno je 27. srpnja uslijedio proboj i njemačka fronta počela se raspadati. Dne 31. srpnja američka 1. armija konačno se našla na otvorenom terenu, oslobođena iz normandijskog krajolika zvanog bocage koji je onemogućavao manevarsko ratovanje. U nastavku operacija Collinsov VII. korpus je izveo zahođenje i brzo napredovanje prema sjeveroistoku u smjeru Falaisea, gdje su njemačka 7. armija i glavnina 5. oklopne armije praktično uništene.
U napredovanju kroz Cotantin i naročito prema Falaiseu Collins se iskazao kao vrstan poznavatelj i praktičar pokretnog oklopno-mehaniziranog ratovanja.

Napredovanje američkih oklopnih snaga u operaciji Cobra:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije rata Collins je ostao u vojnoj službi i 1948. godine promaknut u privremeni čin general-pukovnika, sa stalnim činom general-majora. Od 16. kolovoza 1949. do 15. kolovoza 1953. bio je na dužnosti načelnika generalštaba kopnene vojske (Chief of Staff of the Army), upravo u vrijeme Korejskog rata. Iz aktivne vojne službe povukao se u travnju 1956. godine.

Collins s generalima Waltonom Walkerom i Johnom Churchom u Koreji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

I za kraj jedna zanimljivost. Njegov stariji brat James Lawton Collins također je bio oficir i dosegao čin general-majora (nije sudjelovao u ratu u Europi). Jamesov sin, a Josephov nećak Michael Collins je bio astronaut i sudionik prvog spuštanja ljudi na Mjesec u misiji Apollo 11.

Michael Collins:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Josef ''Sepp'' Dietrich

Za razliku od prethodno spomenutih vojskovođa Josef Dietrich (1892.-1966.), poznatiji kao Sepp, nije imao formalno vojničko obrazovanje. Pripadao je paravojnoj grani njemačke oružane sile Waffen-SS gdje je dosegao čin SS-Oberst-Gruppenführer und Panzer-Generaloberst der Waffen-SS koji je u regularnoj vojsci odgovarao činu general-pukovnika.

Sepp Dietrich:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Po zanimanju je bio mesar, a u mladosti je radio kao konobar, policajac, poljoprivredni radnik, poslužitelj na benzinskoj crpki i carinik. Njegova vojnička karijera je započela u nacističkoj stranci Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei - NSDAP.

Waffen-SS

Dok je udarna pesnica NSDAP bila paravojna organizacija ili stranačka milicija Sturmabteilung - SA, formirana 1920. godine, u travnju 1925. je formirana skupina za tjelesnu zaštitu Hitlera i drugih visokih nacističkih lidera pod imenom Schutzstaffel ili skraćeno SS. Počeci Waffen-SS, oružanog dijela NSDAP, potječu iz ožujka 1933. godine kada je Sepp Ditrich osnovao prvu jedinicu od 120 ljudi pod imenom Sonderkommando Berlin, a kasnije SS-Verfügungstruppe - SS-VT. Do kraja iste godine jedinica je narasla na 800 ljudi i dobila je ime Leibstandarte SS Adolf Hitler (LSSAH) s ulogom Hitlerove tjelesne straže i ujedno počasne jedinice za svečane prilike.

Leibstandarte SS Adolf Hitler u travnju 1938. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sepp Dietrich tridesetih godina:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pripadnici SS su birani po strogim kriterijima - morali su biti u dobi od 17 do 23 godine, u dobroj fizičkoj kondiciji, visine od najmanje 178 cm i besprijekorne ''rasne čistoće''. U zakletvi su potvrđivali lojalnost Hitleru i predanost zadaći do smrti. U početku su bili isključivo dobrovoljci, ali su tokom Drugog svjetskog rata i mobilizirani.
Snaga Waffen-SS je postupno rasla, s ambicijom da uzme učešća u predstojećim ratnim operacijama i s vremenom preuzme ulogu glavne njemačke oružane sile. Za izobrazbu kadrova reichführer SS Heinrich Himmler je osnovao dvije vojne škole - SS-Junkerschule Bad Tölz i SS-Junkerschule Braunschweig, a nastavnici su bili većinom aktivni oficiri regularne vojske. Godine 1936. za glavnog inspektora Waffen-SS je imenovan bivši poručnik Paul Hausser u činu brigadeführera (odgovara činu general-majora).

Reichsführer SS Heinrich Himmler s pripadnicima Waffen-SS:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Formiranje Waffen-SS kao de facto paravojske i svojevrsne konkurencije regularnoj oružanoj sili nije se dopadalo njemačkom vojnom establishmentu, stoga je vrhovno zapovjedništvo (OKW - Oberkommando der Wehrmacht) odugovlačilo koliko je moglo s dodjelom teškog oružja i različite opreme, kao i s odobravanjem traženog kontingenta regruta. To nije spriječilo rast Waffen-SS, koji je do početka rata već imao tri pukovnije - Leibstandarte SS Adolf Hitler, SS Germania i SS Deutchland.
Do kraja Drugog svjetskog rata Waffen-SS će narasti na čak 38 divizija, od koje će mnoge biti formirane od dobrovoljaca drugih nacionalnosti.

Drugi svjetski rat

U napadu na Poljsku u rujnu 1939. sudjelovala je pukovnija Leibstandarte SS Adolf Hitler pod zapovjedništvom Seppa Dietricha. Do kraja godine Hitler je dopustio formiranje tri divizije Waffen-SS: SS-Panzergrenadier-Division Das Reich, SS-Panzergrenadier-Division Totenkopf i SS-Polizei-Panzergrenadier-Division.
U napadu na Francusku, Belgiju i Nizozemsku 1940. godine sudjelovale su SS divizija Totenkopf i pukovnija Leibstandarte SS Adolf Hitler. Pukovnijom LSSAH je i dalje zapovijedao Sepp Dietrich, koji je za zasluge u borbama u Francuskoj dobio Viteški križ. Poslije operacija na zapadu LSSAH je proširena na snagu motorizirane divizje i dobila je novo ime SS-Division (mot.) Leibstandarte SS Adolf Hitler, a na položaju zapovjednika je ostao Sepp Dietrich u činu brigadeführera. U Aprilskom ratu 1941. godine LSSAH je sudjelovala u borbama u Grčkoj.

Sepp Dietrich u vrijeme kapitulacije britansko-grčkih snaga:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U početnoj fazi napada na SSSR lipnja 1941. LSSAH je ostavljena u rezervi 1. Panzergruppe generala Ewalda von Kleista, ali je ubrzo uključena u borbe i sudjelovala je u bitkama kod Umanja, Kijeva i Rostova na Donu. U 1942. godini sudjelovala je u njemačkoj ofenzivi na jugu, da bi nakon osvajanja Rostova bila povučena u Francusku na odmor i popunu. Pri tome je, kao i neke druge SS divizije, reorganizirana u panzergrenadier diviziju - de facto u formaciju koja je odgovarala oklopnoj diviziji regularne vojske.

Vojnici LSSAH u Ukrajini 1941. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krajem srpnja 1943. Sepp Dietrich je postao zapovjednikom novoformiranog I SS Panzer Corps Leibstandarte SS Adolf Hitler. Pred iskrcavanje Saveznika u Normandiji I. SS-Panzerkorps se nalazio u Francuskoj, a na dan 6. lipnja 1944. u njegovom sastavu su bili 1. SS-Panzer Division Leibstandarte SS Adolf Hitler, 12. SS-Panzer Division Hitlerjugend, 17. SS-Panzergrenadier Division Götz von Berlichingen, divizija Panzer-Lehr (iz sastava regularne vojske) i bataljon teških tenkova Schwere SS-Panzer-Abteilung 101. Sudjelovao je u borbama u Normandiji i u ''džepu'' kod Falaisea, gdje je izgubio svu opremu i njegovi ostaci su se povukli prema francusko-njemačkoj granici. Dietrich je u međuvremenu postao zapovjednikom 5. oklopne armije (5. Panzer-Armee), ali nije mogao spriječiti rasulo njemačkih jedinica nakon savezničkog proboja iz mostobrana.
U njemačkoj protuofenzivi u Ardenima u prosincu 1944. Sepp Dietrich je zapovijedao novoformiranom 6. oklopnom armijom. Unatoč propasti te operacije ostao je na zapovjednom položaju i vodio 6. oklopnu armiju u posljednjoj (i neuspjeloj) protuofenzivi protiv sovjetskih trupa u Mađarskoj 1945. godine. Predao se 9. svibnja 1945. američkoj 36. diviziji u Kremsu an der Donau u Austriji.
Mišljenja o ratnim postignućima Seppa Dietricha su kontroverzna. Mnogi njemački generali na visokim zapovjednim položajima nazivali su ga prezirno ''mesarom'' i smatrali ga potpuno nedoraslim za zapovijedanje krupnim operativnim formacijama u ratu. Suprotno, za njegove bivše kolege iz Waffen-SS ostao je veliki vojskovođa i svojevrsna legenda.
Vojnici Waffen-SS su bili vrlo dobro uvježbani, disciplinirani, uporni u borbi i fanatično odani Hitleru i Trećem Reichu. Također su bili bezobzirni i okrutni prema protivniku i civilnom stanovništvu te su počinili brojne ratne zločine, zbog čega je Waffen-SS na sudu u Nürnbergu proglašen zločinačkom organizacijom. Najpoznatiji masakri nad civilima i ratnim zarobljenicima počinjeni su u Wormhoutu, Le Paradisu, Oradouru-sur-Glane, Tulleu i Saint-Germainu-la-Blanche-Herbe u Francuskoj, u Varšavi i Huti Pieniackoj u Poljskoj, u Marzabottu, Ardeatinu kod Rima i Sant'Anni di Stazzema u Italiji, kod Malmedyja u Belgiji i u Distomu u Grčkoj, dok se onima na teritoriji SSSR-a i bivše Jugoslavije ni broja ne zna.

Poslije rata

Dietrich je izveden je pred američki vojni sud u Dachau i 16. srpnja 1946. osuđen na doživotni zatvor po zapovjednoj odgovornosti zbog masakra američkih ratnih zarobljenika u Malmedyju. Nakon svjedočenja nekih njemačkih oficira kazna mu je smanjena na 25 godina zatvora, ali je u okviru opće amnestije pušten na slobodu 22. listopada 1955.

Sepp Dietrich u amneričkom vojnom zatvoru Landsberg u Bavarskoj:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ponovo je uhapšen u Ludwigsburgu u kolovozu 1956. od njemačkih vlasti, izveden pred sud i osuđen na 19 mjeseci zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvima pripadnika SA 1934. godine (''Noć dugih noževa''). Iz zatvora je pušten u veljači 1958. i nastanio se u Ludwigsburgu gdje je bio aktivan član HIAG - Hilfsgemeinschaft auf Gegenseitigkeit der Angehörigen der ehemaligen Waffen-SS (udruženja za međusobnu pomoć bivših pripadnika Waffen-SS), revizionističke i lobističke skupine koja je tražila zakonsku i povijesnu rehabilitaciju Waffen-SS, ali bez uspjeha. Umro je 21. travnja 1966. od srčanog udara u 74. godini.

Stanko 1.
Ja ti se divim na upornosti u uređivanju ove stranice JNA Foruma.
Toliko podataka, teksta, slika, jednostavno kako bi se reklo u narodu "Skidam kapu dopoda".
Mislio sam se prije javiti ali sve danas ću sutra ću pa tako u nedogled.
Zanimljivo mi je bilo pročitati o jednom rusu [You must be registered and logged in to see this link.] koji je bio zapovjednik tenka.
Jadničak gdje je god bio, uvijek je bio ranjen.... Very Happy

Nijemu nije bilo suđeno da ratuje, mada je preživio rat.
Bilo bi mu bolje da je ostao kod kuće i sadio krompire. Very Happy

Džomba BROJ POSTOVA: : 117 ČLAN OD: : 2016-11-14 Srpski Itebej-Banat

Stanko 1.
I od mene jedan..[You must be registered and logged in to see this image.]
Budući da sam slične rabote u pripremi i objavama i sam izveo mogu samo da dodam da žalim što nisam ovladao u doprinosu reputaciji ili ti pohvali pa zato ovako javno to činim uz malu dopunu svog ranijeg posta o ženama tenkistima uz sličicu..
[You must be registered and logged in to see this image.]

Hvala mladići na pohvalama. Inače, da netko ne pomisli kako sam neki skriboman moram reći da sam ove tekstove i fotografije već objavio na jednom forumu, pa ih ovdje sipam iz rukava (uz neznatnu obradu) kad nađem vremena.
Idemo dalje:

Poznati zapovjednici oklopnih jedinica - Hasso von Manteuffel

Hasso von Manteuffel (1897. -1978.) je bio njemački general oklopnih jedinica, poznat po taktičkoj vještini i istaknut u brojnim ratnim operacijama. Bio je jedan od samo 27 dobitnika odlikovanja Viteški križ s hrastovim lišćem, mačevima i dijamantima (Ritterkreuz des Eisernen Kreuzes mit Eichenlaub, Schwertern und Brillianten).

Hasso von Manteuffel:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kao pripadnik aristokratske obitelji posvetio se vojničkom pozivu i sudjelovao u Prvom svjetskom ratu kao potporučnik, a nakon osnivanja Weimarske republike prijavio se u novoosnovani Reichswehr. U listopadu 1935. postavljen je za zapovjednika bataljona u 2. oklopnoj diviziji generala Heinza Guderiana, zatim je neko vrijeme bio štabni oficir u vrhovnom zapovjedništvu kopnene vojske (Oberkommando des Heeres - OKH), a od 1939. do 1941.
U ratne operacije Drugog svjetskog rata uključio se relativno kasno - tek 1941. kao major i zapovjednik bataljona u 7. oklopnoj diviziji u okviru Panzergruppe 3 generala Hermanna Hotha, koja je sudjelovala u napadu na SSSR (operacija Barbarossa). Ubrzo je unaprijeđen u zapovjednika regimente i zatim panzergrenadier brigade u istoj diviziji.
Početkom 1943. godine upućen je u Tunis gdje je 7. veljače 1943. primio zapovjedništvo nad provizornom taktičkom skupinom pod imenom Division von Manteuffel, koja je formirana od različitih njemačkih i talijanskih jedinica pa je imala šaroliki sastav - motoriziranu padobransku regimentu (iz sastava Luftwaffe), regimentu bersaljera, bataljon lovaca tenkova, motorizirani pionirski bataljon, 3 artiljerijske baterije i manje prateće jedinice. Divizija je korištena uglavnom po dijelovima za potporu prednjim pješadijskim jedinicama.
Dne 1. svibnja 1943. promaknut je u čin general-majora i 22. kolovoza postavljen za zapovjednika 7. oklopne divizije, teško stradale u bici kod Kurska. Divizija je pod njegovim zapovjedništvom sudjelovala u borbama oko Harkova i Dnjepra, te je u studenom protunapadom povratila Žitomir.
Dne 1. veljače 1944. Manteuffel je kao general-lajtnant postavljen za zapovjednika elitne oklopno-grenadirske divizije Großdeutschland. Divizija je bila jedna od najjačih i najbolje opremljenih jedinica regularne vojske, a u svojem sastavu je imala tenkovsku regimentu, dvije regimente mehanizirane pješadije, samohodnu artiljerijsku regimentu, bataljon lovaca tenkova, bataljon jurišnih topova, izviđački bataljon, protuavionski i inženjerijski bataljon te bataljon veze.

Manteuffel kao zapovjednik divizije Großdeutschland:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pod zapovjedništvom Manteuffela divizija Großdeutschland je sudjelovala u borbama u području Kirovograda, nakon čega je bila povučena u Rumunjsku na odmor i popunu. U srpnju 1944. je upućena u Istočnu Prusku kako bi sudjelovala u zaustavljanju napredovanja sovjetskih trupa u Bjeloruskoj ofenzivi (operacija Bagration).

S oficirima divizije Großdeutschland u Litvi, kolovoz 1944.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 1. rujna Manteuffel je unaprijeđen u čin general der panzertruppen i postavljen za zapovjednika 5. oklopne armije (5. Panzer-Armee) na zapadnoj fronti. U planiranju takozvane Ardenske ofenzive (prosinac 1944.) njegovoj armiji je dodijeljena pomoćna uloga - glavni prodor je imala izvesti 6. SS oklopna armija - ali je upravo ona postigla najdublji prodor i stigla na domak rijeke Meuse, no morala se poput ostalih snaga povući radi protuudara Saveznika.

Manteuffel u vrijeme pripreme ofenzive u Ardenima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U ožujku 1945. Manteuffel je dobio zapovjedništvo nad 3. oklopnom armijom koja je bez uspjeha branila prilaze Berlinu sa sjevera. Predao se britanskim trupama u Hagenowu 3. svibnja 1945. Godine 1946. predan je Amerikancima i surađivao s povjesničarima United States Army Center of Military History. Iste godine je pušten na slobodu i posvetio se političkoj karijeri, te je od 1953. do 1957. bio je zastupnik Liberalne stranke (Freie Demokratische Partei - FDP) u Bundestagu. Između ostalog zalagao se za obnavljanje zapadnonjemačke oružane sile koja je na njegov prjedlog dobila ime Bundeswehr.

Hasso von Manteuffel za govornicom kao političar:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Godine 1959. optužen je od zapadnonjemačkog pravosuđa zbog strijeljanja dezertera 1944. godine i osuđen na dvije godine zatvora, ali je zahvaljujući pritisku političkih lobija pušten na slobodu nakon četiri mjeseca.
Manteuffel je tečno govorio engleski i boravio je u više navrata u USA gdje je posjetio Pentagon i držao predavanja na vojnoj akademiji West Point o ratnim operacijama u zimskim uvjetima, a ugostio ga je i osobno predsjednik Dwight Eisenhower. Također je bio tehnički savjetnik kod snimanja ratnih filmova i dokumentarne TV serije The World at War.
Preminuo je za vrijeme odmora u Reithu im Alpbachtal u austrijskom Tirolu 24. rujna 1978. u 82. godini.

Fusnota o imenu

Jedan kolega sa drugog foruma napisao je ''Hasso, a ima l' Muje?'', aludirajući na osobno ime tipično za viceve na račun naših Bosanaca. I mene je intrigiralo ime Hasso pa sam malo istraživao po internetu. Njemački general punim imenom Hasso-Eccard Freiherr von Manteuffel je potomak stare pruske plemićke obitelji i naravno nema nikakve veze s Bosnom. Hasso je derivat od ''Hesse'' (Hesenac) po njemačkoj pokrajini Hessen. Nekada je ime Hasso koristilo isključivo plemstvo, a danas ga nosi i poneki ''pučanin''.
Inače je Hasso u Njemačkoj jedno od omiljenih imena za psa.

Oklopne snage u bici za Moskvu 1941.-1942.

Kada su maršala Georgija Žukova, zasigurno najistaknutijeg sovjetskog vojskovođu Drugog svjetskog rata, upitali koju od brojnih bitaka koje je vodio najviše pamti odgovorio je bez razmišljanja: bitku za Moskvu.
Moskva je bila ključna strateška točka za obje strane na Istočnoj fronti. Ne zbog simbolike kao glavnog grada i središta međunarodnog komunizma već iz praktičnih razloga - Moskva je imala veliku ratnu industriju i bila je glavno raskrižje kopnenih i vodenih komunikacija u SSSR-u. Gubitkom moskovskog željezničkog i cestovnog čvora sovjetske oružane snage bi se našle u vrlo teškoj situaciji i rat na Istočnoj fronti bi možda dobio i drugačiji ishod.

Obostrane pripreme, planovi i snage

U rujnu 1941. stanje na fronti je za sovjetsku stranu bilo dramatično. Nijemci su 8. rujna blokirali Lenjingrad, dok je 26. rujna okončana bitka kod Kijeva - najveće okruženje u povijesti ratova gdje su Nijemci zarobili 665.000 sovjetskih vojnika i uništili 4 kompletne armije. Tada je Hitler zapovijedio da se glavnina snaga koncentrira za napad na Moskvu, a operacija je dobila naziv Taifun.
NJEMAČKE snage u ofenzivi na Moskvu činila je Grupa armija Sredina (Heersgruppe Mitte) pod zapovjedništvom feldmaršala Fedora von Bocka, a sastavu:
- 2. oklopna armija (2. Panzerarmee) pod zapovjedništvom generala Heinza Guderiana s XXIV., XLVII. i XLVIII. oklopnim korpusom i XXXIV. i XXXV. korpusom
- 3. oklopna armija (3. Panzerarmee) pod zapovjedništvom generala Georga-Hansa Reinhardta s XLI. oklopnim korpusom, LVI. motoriziranim korpusom i V. i VI. korpusom
- 4. oklopna armija (4. Panzerarmee) pod zapovjedništvom generala Ericha Hoepnera s LVII. oklopnim korpusom, XL. i XLVI. motoriziranim korpusom i XII. korpusom
- 2. armija (2. Armee) pod zapovjedništvom generala Maximiliana Freiherra von Weichsa s XIII., XLIII. i LIII. korpusom
- 4. armija (4. Armee) pod zapovjedništvom feldmaršala Günthera von Kluge s VII., IX. i XX. korpusom
- 9. armija (9. Armee) pod zapovjedništvom generala Adolfa Straussa s VIII., XXIII. I XXVII. korpusom

Feldmaršal Günther von Kluge, zapovjednik 4. armije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Georg-Hans Reinhardt, zapovjednik 3. oklopne armije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

SOVJETSKE snage su bile raspoređene u tri grupe armija:
- Zapadni front pod zapovjedništvom generala Ivana Konjeva s 16., 19., 20., 22., 29. i 30. armijom i konjičkom grupom generala Dovatora
- Brjanski front pod zapovjedništvom generala Andreja Jerjomenka s 2., 13. i 50. armijom i operativnom grupom generala Jermakova
- Rezervni front pod zapovjedništvom maršala Semjona Buđonija s 24., 31., 32., 43. i 49. armijom

General Andrej Jerjomenko, zapovjednik Brjanskog fronta:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na dan 30. rujna 1941. snage njemačke Grupe armija Sredina su brojale oko 1.900.000 ljudi, oko 1.000 tenkova, 14.000 artiljerijskih oružja i 550-600 borbenih aviona. Sovjetske tri grupe armija su brojale oko 1.300.000 vojnika, oko 3.200 tenkova, 7.600 artiljerijskih oružja i 550 borbenih aviona.
Sovjetska strana je očekivala njemačku ofenzivu i pripremila se za nju. Zapadni front je raspoređen za obranu na liniji Ostaškovo - Jeljnja, a Brjanski front branio je smjer prema Kalugi, Sevsku, Orlovsku i Tuli. U drugoj liniji obrane nalazio se Rezervni front raspoređen na liniji Seližarevo - Dorogobuž na takozvanom možajskom smjeru.

Dvostruko okruženje kod Vjazme i Brjanska

Sovjeti su očekivali glavni njemački udar u širem zahvatu glavne ceste Smolensk - Moskva, međutim su doživjeli neugodno iznenađenje - glavni napad je došao od 3. i 4. oklopne armije sa zapada i 2. oklopne armije sa jugozapada. Posljedica je bila gubitak Vjazme 10. listopada i okruženje sovjetske 19., 20., 24. i 32. armije zapadno od grada. Suprotno njemačkim očekivanjima okružene snage su nastavile s upornim otporom zbog čega su Nijemci morali odvojiti za njihovu likvidaciju između 24 i 28 divizija. Time je napredovanje u smjeru Moskve značajno usporeno.
U kotlu kod Vjazme Nijemci su zarobili preko 500.000 (po njihovim podacima 658.000) sovjetskih vojnika. Bila je to gadna repriza katastrofe kod Kijeva, a sovjetske snage u obrani Moskve izgubile su oko 40% svog sastava. Ali je dobiveno dragocjeno vrijeme za pristizanje pojačanja sa istoka i Sovjeti su ubrzo dopremili svježe 5., 16., 43. i 46. armiju, kao i dvije oklopne divizije sa Dalekog istoka.

Njemačko napredovanje prema Moskvi, listopad 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na jugu je 2. oklopna armija generala Guderiana probila sovjetsku obranu u području Gluhova i već 3. listopada iz pokreta zauzela Orel, a 6. listopada Brjansk gdje je opkoljen dio snaga Brjanskog fronta. Iznenađenje je bilo toliko da je u Orelu u trenutku ulaska njemačkih tenkova još prometovao tramvaj. Ipak napredovanje dalje nije teklo tako glatko jer su sovjetske jedinice na pojedinim mjestima pružile jaki otpor, pa i izvodile protunapade. Karakterističan je sukob kod Mcenska, gdje je sovjetska 4. oklopna brigada opremljena tenkovima T-34 pod zapovjedništvom pukovnika Mihaila Katukova dočekala u zasjedi njemačku oklopnu diviziju na cesti Orel - Tula i napravila pravu pošast - uništena su 43 njemačka tenka i veliki broj drugih vozila, oružja i opreme dok su Sovjeti izgubili 1 tenk uz 3 oštećena. Guderian je zapovijedio istragu o ovom događaju, zbog kojeg je napredovanje 2. oklopne armije u smjeru Tule zaustavljeno na nekoliko dana. Pokazalo se da su tenkovi PzKw IV s kratkim topom kalibra 75 mm nemoćni protiv T-34, a jedini način da ga unište bio je gađanje sa stražnje strane i izbliza pod uvjetom da pogodak bude u motor. Tu se po prvi put rodila ideja da se T-34 kopira i proizvodi u Njemačkoj (što se pokazalo nemogućim zbog tehničkih poteškoća).
U vrijeme početka njemačke operacije Tajfun general Georgij Žukov nalazio se kao predstavnik vrhovnog zapovjedništva u Lenjingradu, gdje je učvrstio obranu grada. Dne 3. listopada nazvao ga je Staljin i upitao ga može li odmah doletjeti u Moskvu jer je ''u području Juhnova nastala teška situacija i vrhovno zapovjedništvo bi se htjelo posavjetovati s vama o nužnim mjerama''. Stanje je bilo nejasno i Žukov je 6. listopada upućen na frontu gdje je jedva pronašao generala Konjeva i maršala Buđonija, te je spoznao koliko je situacija kritična.
Dne 10. listopada sovjetsko vrhovno zapovjedništvo je spojilo Rezervni i Zapadni front u jednu grupu armija pod imenom Zapadni front, a za zapovjednika je postavljen Žukov. Od 22., 29., 30. i 31. armije formiran je 17. listopada novi Kalinjinski front pod zapovjedništvom generala Konjeva, koji je branio prilaze Moskvi iz smjera Rževa.
Do 13. listopada Nijemci su dosegnuli Možajsku obrambenu liniju. Oslabljene jedinice Zapadnog fronta nisu mogle zaposjesti cjelovitu liniju obrane pa ih je Žukov koncentrirao na kritičnim mjestima - 16. armija generala Konstantina Rokosovskog branila je Volokolamsk, 51. armija generala Leonida Govorova Možajsk, 43. armija generala Georgija Golubjeva Malojaroslavec, a 49. armija generala Ivana Zaharkina Kalugu.

General Georgij Žukov:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Panika u Moskvi i selidba vlade i diplomatskog kora u Kujbišev

Činilo se da ništa ne može zaustaviti njemačko napredovanje prema Moskvi i u gradu je 16. listopada proglašeno opsadno stanje. Veći dio vlade i vrhovnog zapovjedništva, diplomatski kor i različite ustanove evakuirani su u Kujbišev na Volgi. Stanovništvo je zahvatila panika i veliki broj građana se spremao na bijeg prema istoku, ali je čvrstim mjerama uspostavljen red. Staljin je objavio da ostaje u Moskvi što je podiglo moral stanovništva i vojske. Od vojno sposobnih muškaraca je formirano nekoliko divizija tzv. narodne vojske, dok je oko 250.000 stanovnika upućeno da grade protutenkovske zapreke na prilazima gradu. Da bi se učvrstio moral vojnika i građana u Moskvi je 7. studenog održana tradicionalna vojna parada iz koje su trupe izravno odmarširale na frontu.

Gradnja protutenkovskog rova na prilazima Moskvi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U međuvremenu je njemačka ofanziva izgubila tempo. Zbog jesenjih kiša pojavila se takozvana rasputica i ceste su se pretvorile u blatne rijeke. Vozila na kotačima su upadala u glib do osovina, konjske zaprege nisu mogle vući kola i artiljerijska oružja, a čak su i vozila na gusjenicama imala teškoća u kretanju. Tenkovi su, umjesto za napad, morali biti korišteni za izvlačenje zaglibljenih vozila. Jedinice nisu imale potrebnu žičanu užad i klinove za vuču pa su im žurno dostavljani transportnim avionima Ju-52.

Njemački vojni kamion u rasputici:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U takvim oklonostima vremenske prilike su išle u prilog obrani, iako je neprohodnost puteva stvarala teškoće i Sovjetima. Sve jača obrana sovjetskih snaga iznenadila je Nijemce, pa je general Günther Blumentritt, načelnik štaba 4. armije, zapisao je: ''Sa zaprepaštenjem i razočaranjem ustanovili smo krajem listopada i početkom studenog da potučeni Rusi, čini se, uopće nisu svjesni da su kao vojna sila prestali postojati''.
Do 15. studenog zemlja se konačno smrzla i riješila problem rasputice, pa je ofenziva prema Moskvi nastavljena. Ali je zima donijela Nijemcima nove probleme. Slabo opremljeni vojnici trpjeli su od hladnoće, a gusjenice njihovih tenkova su proklizavale jer nisu imale odgovarajuće zupce za kretanje po ledu. Hladnoća je onemogućavala korištenje teleskopskih ciljničkih sprava, gorivo se smrzavalo i ulje zgrušavalo, mitraljezi su otkazivali a PT topovi 37 mm su bili neefikasni protiv tenkova T-34. Guderian je zapisao: ''Ledena hladnoća, nedostatak bilo kakvog skloništa, nedostatak tople odjeće, teški gubici u ljudstvu i materijalu, bijedno stanje opskrbe gorivom - sve to pretvara dužnost zapovjednika u jad i bijedu, a kako se to stanje produžava sve se više lomim pod teretom odgovornosti''.
Da sve bude gore po njih Nijemci su počeli trpjeti i od akcija sovjetskih partizana u pozadini, koji su dizali u zrak vlakove i napadali cestovne konvoje s opskrbom, koja je ionako bila nedovoljna.
Obnovljena njemačka ofenziva naišla je na jak otpor, ali su njihove trupe postupno napredovale sve bliže Moskvi. Reinhardtova 3. oklopna armija zauzela je 24. studenog Klin, a 25. studenog Solnečnogorsk. Na jugoistoku je Guderianova 2. oklopna armija dovela Tulu u poluokruženje, ali grad nije mogla zauzeti. Žukov u svojim memoarima potanko opisuje te dramatične dane u drugoj polovici studenog, pa spominje i jedan telefonski razgovor sa Staljinom, vođen vjerojatno 17. studenog. ''Jeste li uvjereni da ćemo zadržati Moskvu? Pitam vas to sa bolom u duši. Recite pošteno'' - rekao je Staljin, a Žukov je odgovorio: ''Moskvu ćemo sigurno zadržati. Ali su nam potrebne još dvije armije i najmanje dvjesto tenkova''. ''Dobro je što ste tako sigurni. Armije će biti spremne krajem studenog, ali tenkove vam za sada ne možemo dati''. Novopridošle 1. udarna i 10. armija raspoređene su na kritičnim područjima i učvrstile obranu.
Dne 2. prosinca 1941. izviđački bataljon njemačke 258. pješadijske divizije prodro je do Himkija, predgrađa Moskve iz kojeg su se mogli u daljini vidjeti tornjevi Kremlja, ali je bio primoran već idućeg dana na povlačenje napadom na brzinu prikupljene jedinice sastavljene od moskovskih radnika uz potporu nekoliko tenkova. Bila je to najbliža točka Moskvi do koje su prodrle njemačke jedinice.

Njemački vojnici u blizini Moskve, studeni 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njemačka ofenziva u jesen 1941., grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sovjetska protuofenziva

Njemačka obavještajna služba je procjenjivala da je sovjetska vojska na kraju svojih snaga i nesposobna za bilo kakav ozbiljniji protunapad, a onda je 6. prosinca uslijedilo neugodno iznenađenje.
Sovjeti su znali da od Japana ne prijeti nikakva opasnost i premjestili su sa Dalekog Istoka u šire područje Moskve dvadesetak svježih divizija, 1.700 tenkova i 1.500 aviona. Na taj način su na moskovskom bojištu imali 58 divizija s oko 1.100.000 vojnika. Žukov i zamjenik načelnika generalštaba general Aleksandar Vasiljevski isplanirali su protuofanzivu velikih razmjera s ciljem odbacivanja njemačke vojske iz područja Moskve. Iako je brojčani odnos snaga bio približno jednak, sovjetska strana je znala rasporediti trupe kako bi postigla premoć na ključnim mjestima.
Protuofenziva je započela ujutro 6. prosinca napadom Kalinjinskog fronta generala Konjeva, a zatim se proširila i na ostale sektore fronte.

Tenkovi T-34 u protuofenzivi kod Moskve:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tokom sovjetske protuofenzive njemačkoj vojsci je u nekim trenucima prijetilo potpuno rasulo i sudbina Napoleonove Grande Armée, ali su čvrstina zapovijedanja i upornost vojnika u obrani spriječili katastrofu. Njemačke snage su odbačene od Moskve za 100 do 250 km.

Sovjetska zimska protuofenziva 1941./1942., grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Čistka među njemačkim feldmaršalima i generalima

Neuspjeh Nijemaca da zauzmu Moskvu izazvao je prvu veliku krizu u njihovom vrhovnom zapovjedništvu, a niz zbivanja je započeo na južnom dijelu fronte kod Rostova na Donu. Smjenjivanje zapovjednika Grupe armija Jug feldmaršala Gerda von Rundstedta bilo je tek uvod u pomamnu čistku čitavog niza visokih zapovjednika u prosincu 1941. i siječnju 1942., nakon sovjetske protuofanzive kod Moskve i neuspjeha na drugim dijelovima fronte. Glave su letjele jedna za drugom - smijenjeno je ukupno 40 visokih zapovjednika, među kojima glavni zapovjednik kopnene vojske, tri zapovjednika grupa armija, tri zapovjednika armija i četiri zapovjednika korpusa. Između ostalih:
- feldmaršal Walter von Brauchitsch, glavni zapovjednik kopnene vojske, njegov položaj preuzeo Hitler osobno
- feldmaršal Fedor von Bock, zapovjednik grupe armija Sredina, zamijenio ga zapovjednik 4. armije feldmaršal Günther von Kluge
- feldmaršal Wilhelm Ritter von Leeb, zapovjednik grupe armija Sjever, zamijenio ga zapovjednik 18. armije general Georg von Küchler
- general Heinz Guderian, zapovjednik 2. oklopne armije, zamijenio ga general Rudolf Schmidt
- general Erich Hoepner, zapovjednik 4. oklopne armije, zamijenio ga general Richard Ruoff
- general Adolf Strauss, zapovjednik 9. armije, zamijenio ga general Walter Model

Feldmaršal Walter von Brauchitsch:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Gubici u Moskovskoj bici bili su na obje strane golemi. Sovjetska strana je izgubila oko 1.800.000 vojnika, od čega 900.000 poginulih i nestalih, dok su Nijemci po vlastitim podacima imali 457.000 mrtvih, ranjenih i nestalih. Također su obje strane izgubile velike količine oružja, vozila i drugog materijala.
Bitka za Moskvu ima istaknuto mjesto u povijesti i smatra se jednom od prekretnica u Drugom svjetskom ratu. Po prvi puta je njemačka oružana sila zaustavljena a da nije dosegnula svoj strategijski cilj, a uz to je potisnuta za 100-250 km unatrag. Sovjetska pobjeda odjeknula je u čitavom svijetu i donijela ohrabrenje antifašističkim snagama u okupiranim zemljama.
Nijemci su odbačeni od glavnog grada SSSR-a, no bili su još uvijek bili dovoljno blizu da sovjetsko vrhovno zapovjedništvo smatra moskovski smjer ključnim strategijskim područjem i tamo drži glavne rezerve. Prijetnja Moskvi je konačno otklonjena tek 1943. godine nakon bitke kod Kurska.
Moskovska bitka je razbila mit o nepobjedivosti njemačke vojske, koja je do tada znala samo za uspjehe. Ona će nastaviti s pobjedama i u 1942. godini, ali taj mit nikada više neće biti vraćen.

Bilješka o generalu Vlasovu

Jedna od najintrigantnijih ličnosti unutar sovjetskog vojnog establishmenta bio je general Andrej Vlasov (1901. - 1946.).

Andrej Vlasov:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njegovo ime se u doba SSSR-a praktično nije smjelo spominjati, osim tek marginalno i samo kao zastrašujući primjer veleizdajnika. Istaknuti sovjetski ratni vojskovođe u svojim memoarima su ga prešućivali. Takvu reputaciju je imao i u Jugoslaviji, pa je na primjer Ivan Šibl u svojem ratnom dnevniku napisao da je Vlasov ''već na početku rata svoju armiju predao Nijemcima''.
No priča o generalu Vlasovu nije tako jednostavna. Ništa on nije ''predao Nijemcima'', već posve suprotno - bio je vrlo sposoban zapovjednik i dokazan u ratnom operacijama. Početkom rata je kao zapovjednik 4. mehaniziranog korpusa u Ukrajini povratio od Nijemaca grad Przemyśl i držao ga šest dana, ali taj uspjeh nije bio iskorišten zbog opće zbrke koja je vladala poslije njemačkog napada. Kasnije se istakao kao zapovjednik 37. armije u obrani Kijeva i 20. armije u obrani Moskve. Za zasluge u Moskovskoj bici odlikovan je 24. siječnja 1942. ordenom Crvene zastave.
Početkom siječnja 1942. stranim dopisnicima su u Moskvi predstavljena petorica generala koji su se posebno istakli u obrani Moskve. Uz glavnog kreatora sovjetske pobjede Žukova bila su još četvorica istaknutih generala - Konjev, Govorov, Boldin i Vlasov.
Kao zapovjednik 2. udarne armije (2-я Ударная армия) Vlasov je sudjelovao u protunapadu Volhovskog fronta s ciljem deblokade Lenjingrada početkom 1942. Po nekim izvorima protivio se toj akciji upozoravajući da su sovjetske snage još uvijek preslabe, ali je pod prijetnjom komesara fronta Leva Mehlisa morao popustiti. Njegova armija je uspjela izvesti prodor u dubinu, susjedne armije nisu mogle probiti njemačku obranu, uslijedilo je okruženje i katastrofa. Opkoljena 2. udarna armija našla se u beznadnom položaju i vojnici, lišeni opskrbe, počeli su se probijati ili predavati Nijemcima. Vlasovu je bila ponuđena evakuacija zračnim putem, ali je odbio. U jednom trenutku je ostao potpuno sam i lutao šumama i močvarnim tresetištima dok nije, već krajnje iscrpljen i na pola duševno poremećen od gladi, potražio utočište u nekoj seoskoj kući. Vlasnik ga je 12. srpnja odao Nijemcima.
Vlasov je bio potresen masovnim pomorom sovjetskih ratnih zarobljenika i našao je izlaz prelaskom na stranu Nijemaca. Iako je formalno bio član KPSS mrzio je Staljina i smatrao ga glavnim krivcem za tragediju sovjetskih vojnika i civilnog stanovništva. Također je boljševizam smatrao zlom i u proljeće 1943. je izdao antiboljševički pamflet, takozvanu Deklaraciju iz Smolenska. Uz dopuštenje Nijemaca formirao je Rusku oslobodilačku armiju - ROA (Русская освободительная армия) koja je sudjelovala i u operacijama na teritoriju Jugoslavije.

Vlasov sa oficirima ROA:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Uhvaćen je 8. svibnja 1945. nedaleko Plzeňa u Čehoslovačkoj od vojnika sovjetskog 25. tenkovskog korpusa, a odao ga je vlastiti vozač. Odveden je u Moskvu gdje je izveden pred sud, osuđen na smrt i 2. kolovoza 1946. obješen.
Godine 2001. pokrenuta je inicijativa za sudsku rehabilitaciju Vlasova, s obrazloženjem da ga je na suradnju s Nijemcima potaknulo dugo razmišljanje o karakteru staljinističkog i općenito boljševičkog režima. Vojni tužilac je odbio zahtjev i uvažio je odbacivanje samo onog dijela presude gdje ga se tereti za ''antisovjetsku djelatnost''.

Nisam znao da su se Nemci već 41 g počeli povlačiti pred Rusima, jer to je svega nekoliko meseci od napada na SSSR. Ja sam mislio da su Nemci non stop napredovali, bar tako je propaganda pisala i da su nedaće počele tek tamo 43 godine.

Oklopne snage u Sjevernoj Africi - napad Talijana na Egipat i protuofenziva Britanaca

Talijani pred ulazak u rat nisu imali nikakve ofenzivne planove u Sjevernoj Africi. Glavna briga im je bila da obrane Libiju od napada Francuza sa zapada i Britanaca sa istoka. Međutim, nakon pada Francuske Mussoliniju je porastao apetit pa je zapovijedio da se zauzme Egipat i ostvari kopnena veza s dijelom imperija u Talijanskoj Istočnoj Africi. Kako se to obično događalo tokom rata talijanske ambicije su završile fijaskom, te su ih iz nevolje morali vaditi njihovi partneri iz Osovine - Nijemci.
Od početka do kraja rata u Sjevernoj Africi ključnu ulogu su imale oklopne i motorizirane snage obiju zaraćenih strana.

Sjevernoafričko ratište od El Agheile do El Alameina, poprište borbi od 1940. do 1942. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odnos snaga

Na dan objave rata vojni guverner Libije i glavni zapovjednik talijanske vojske u Sjevernoj Africi bio je maršal Italo Balbo. U ratu je zapovijedao samo 18 dana - 28. lipnja 1940. njegov avion je bio srušen pri slijetanju u Tobruk od talijanske PZO artiljerije. Navodno su talijanski artiljerci zamijenili njegov Savoia Marchetti 79 za britanski Bristol Blenheim. Po nekim izvorima Balbo je bio zapravo žrtva urote samog Mussolinija, no ova tvrdnja nije nikada dokazana. Zamijenio ga je maršal Rodolfo Graziani.
Britancima je ova promjena u svakom slučaju dobro došla jer je Balbo smatran daleko sposobnijim i opasnijim protivnikom od Grazianija.

Maršal Italo Balbo:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Maršal Rodolfo Graziani:

[You must be registered and logged in to see this image.]

TALIJANSKE snage u Libiji sastojale su se od dvije armije - 5. armija je bila orijentirana prema Francuzima u Tunisu, a 10. armija prema Britancima u Egiptu. Nakon kapitulacije Francuske, čime je nestala opasnost od napada iz Tunisa, dio snaga 5. armije premješten je u sastav 10. armije.
Talijanska 10. armija, nakon ojačanja iz redova 5. armije, imala je u svom sastavu 5 korpusa (neki su bili nepotpuni) sa 150.000 vojnika, 600 tenkova i tanketa, 1.600 topova i 331 avionom. Armijom je zapovijedao general Mario Berti, a u njenom sastavu su bili:
·         20. korpus - pješadijska divizija Sabratha
·         21. korpus - pješadijska divizija Cirene i divizije crnih košulja 23 marzo i 28 ottobre
·         22. korpus - pješadijska divizija Sirte
·         23. korpus - pješadijska divizija Catanzaro i divizija crnih košulja 3 gennaio
·         Libijski kolonijalni korpus (Regio Corpo Truppe Coloniali della Libia) - 1. i 2. libijska divizija i oklopna grupa Maletti (Raggruppamento Maletti)
Glavni problemi talijanske vojske u Libiji su bili slaba motorizacija jedinica zbog čega se većina vojnika morala kretati pješice, te nedovoljna opskrba. Tenkovi su bili lako oklopljeni i naoružani - tankete L3/33 i manji broj srednjih tenkova M11/39.

L3/33:

[You must be registered and logged in to see this image.]

M11/39:

[You must be registered and logged in to see this image.]

BRITANSKE snage u Egiptu bile su u sastavu Zapovjedništva Srednjeg Istoka (Middle East Command) na čelu s generalom Archibaldom Wavellom.

General Archibald Wavell:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema granici Libije bile su raspoređene takozvane Snage zapadne pustinje (Western Desert Force) pod zapovjedništvom generala Richarda O'Connora s dvije divizije
·         7. oklopna divizija
·         4. indijska divizija (u prosincu 1940. zamijenjena 6. australskom divizijom)
Ukupno su Britanci raspolagali s 36.000 vojnika, 275 tenkova, 120 topova i 142 aviona. Tenkovi su bili većinom tipa Cruiser Mk I, Mk II i Mk III, uz manji broj tenkova Matllda. Britanski tenkovi su po oklopu i naoružanju bili superiorni talijanskim, a mala i elitna vojska je bila potpuno motorizirana.

Cruiser Mk II:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijanski prodor u Egipat - Operazione E

U početnom razdoblju pustinjskog rata borbene akcije su se svodile na pojedinačne manje okršaje, pri čemu su veću inicijativu pokazali Britanci. Njihove istaknute jedinice su izvodile prepade na talijanske položaje i ulazile duboko u libijsku pustinju, dok je zrakoplovstvo napadalo zračne i pomorske baze, skladišta i druge vojne ciljeve.

Oklopni automobil Morris CS9 britanske patrole na egipatsko-libijskoj granici, ljeto 1940. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Maršal Graziani je stalno odlagao pohod na Egipat inzistirajući na boljoj opskrbi i popuni iz Italije, naročito motornim vozilima. Mussolinija je izdalo strpljenje i izdao je tako oštru zapovijed da je Graziani krenuo u napad 13. rujna 1940.
U ofenzivi na Egipat pod nazivom Operazione E Talijani su napredovali vrlo sporo i oprezno, ponekad u paradnom poretku pa su bili laka meta za britansku artiljeriju. Britanci su pružali aktivni otpor istaknutim prednjim snagama (7th Support Group) pod zapovjedništvom brigadira Williama Gotta i planski se povlačili prema Marsa Matruhu, gdje je bila koncentrirana glavnina njihovih jedinica i gdje su planirali pružiti presudni otpor.

Brigadir William Gott:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijanskom oprezu pridonijela je i jedna britanska varka - unajmili su beduine koji su repovima svojih deva privezali palmino lišće i kretali se u koloni pustinjom dižući prašinu. Na taj način su simulirali kretanje oklopne kolone i prikazivali britanske snage jačima nego su stvarno bile.
Talijanske trupe su 13. rujna povratile Fort Capuzzo i 14. rujna zauzele prijevoj Halfaja i egipatsko pogranično naselje Sollum.

Prijevoj Halfaya:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ofenziva je okončana 16. rujna kada je divizija crnih košulja 23. marzo zauzela Sidi Barrani. Talijanska propaganda je odmah rastrubila golemu pobjedu objavljujući da ''podvigom naših inženjeraca tramvaj opet prometuje u gradu''. Ova vijest je svakako iznenadila one koji su poznavali Sidi Barrani kao malo domorodačko selo.
Graziani je ignorirao navaljivanje Mussolinija da produži napredovanje jer za to nije imao potrebne uvjete - većina trupa je bila bez motorizacije, a opskrba gorivom i drugim potrebama je bila daleko od zadovoljavajuće. Stoga je zapovijedio trupama da se utvrde na dosegnutim položajima dok se ne stvore uvjeti za nastavak ofenzive.
Glavnina talijanskih trupa nalazila se u Sidi Barraniju i utvrđenim logorima Nibeiwa, Tummar, Rabia i Maktila. Ostatak jedinica je raspoređen od Buq-Buqa preko Sofafija do prijevoja Halfaya, Sidi Omara i oaze Jarabub.
Obostrani gubici tokom Operazione E su bili mali. Talijani su izgubili 120, a Britanci 40 poginulih.

Britanska protuofenziva - Operation Compass

Nakon talijanskog upada u Egipat general Wavell je zapovijedio izradu plana za ograničenu protuofenzivu kojom bi se Talijani odbacili natrag preko granice, a koja bi trajala pet dana. Međutim, Wavell nije odbacio mogućnost daljeg napredovanja na teritorij Libije. Svojim podređenima je naglasio: ''Ja ne gajim ekstravagantne nade o toj operaciji ali želim biti siguran da, ukoliko se ukaže prilika, budemo spremni moralno, mentalno i administrativno da je iskoristimo u potpunosti'' (I do not entertain extravagant hopes of this operation but I do wish to make certain that if a big opportunity occurs we are prepared morally, mentally and administratively to use it to the fullest).
Malu ali elitnu Wester Desert Force u napad je vodio general Richard O'Connor.

General Richard O'Connor:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanska ofenziva nazvana Operation Compass započela je bombardiranjem talijanskih zračnih baza, pri čemu je uništeno 39 aviona. Kopnene operacije su započele u 5 sati ujutro 9. prosinca 1940. napadom Britanaca na talijanske logore Nibeiwa, Tummar i Maktila. Bitka za logore je okončana za dva dana padom logora Maktila, a u napadu na logor Nibeiwa poginuo je i general Pietro Maletti, zapovjednik Raggruppamento Maletti.
Sidi Barrani je pao 11. prosinca, a istog dana zauzeti su Buq-Buq i Sofafi. U tim borbama je poginulo blizu 2.200 talijanskih vojnika dok ih se 38.000 predalo. Kod Talijana je nastalo rasulo i masovno bježanje preko libijske granice, pa su Britanci u progonu zauzeli Sollum, prijevoj Halfaya i Fort Capuzzo.

Zarobljeni talijanski vojnici:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijanski 23. korpus, kojim je zapovijedao general Annibale Bergonzoli zvan Električna brada (Barba elettrica), sklonio se u Bardiju. Unatoč nesrazmjeru u odnosu snaga i jakim talijanskim utvrdama - Bardiju je napala nepotpuna 6. australska divizija, upravo prispjela kao zamjena za 4. indijsku diviziju - nakon trodnevnih borbi Talijani su se predali 7. siječnja 1941., a Australci su priveli 38.000 zarobljenika.
Bergonzoli, Barba elettrica, koga je talijanska propaganda slavila kao ''junaka nad junacima'' nije bio među zarobljenicima jer je pravodobno kao munjom naelektriziran pobjegao. Ali nije odmakao daleko - zarobljen je u veljači 1941.

Annibale Bergonzoli, Barba elettrica, u britanskom zarobljeništvu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanci su bili odlučni u eksploatiranju uspjeha i nastavili su progon razbijenih talijanskih trupa. Dne 22. siječnja zauzeli su Tobruk, a 29. siječnja Dernu.

Uništenje ostataka 10. armije kod Beda Fomma

Krajem siječnja 1941. Britanci su primijetili da se ostaci talijanske 10. armije povlače iz Benghazija i odlučili su ih uništiti. Dok je 6. australska divizija nastavila progon duž priobalnog Balbovog puta (Via Balbia), 7. oklopna divizija je upućena kroz pustinju južno od planine Jebel Akhdar preko Msusa i Antelata u smjeru obale sjeverno od Agedabije. Težak teren usporavao je kretanje tenkova pa su Britanci uputili naprijed prethodnicu na kotačima, takozvanu grupu Combe (Combe Force) pod zapovjedništvom potpukovnika Johna Combea:

Potpukovnik John Combe:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krajem dana 5. veljače Force Combe je izbila na Balbov put kod Bedda Fomma i primijetila da promet teče u oba smjera, dakle da su stigli na vrijeme. Britanci su odmah blokirali cestu, a samo 30 minuta kasnije pojavilo se čelo talijanske kolone koja se povlačila iz Benghazija.
Idućeg dana Talijani su izvodili uzastopne juriše u nastojanju da probiju blokadu. U međuvremenu su stigle 6. australska divizija i glavnina 7. oklopne divizije, te su se Talijani 7. veljače predali. Zarobljeno je 25.000 talijanskih vojnika i zaplijenjeno 102 tenka i 93 topa, a među poginulima u borbi bio je i novi zapovjednik 10. armije general Giuseppe Tellera.

Britanska oklopna kolona između Msusa i Bedda Fomma:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Operacija Compass je okončana 9. veljače 1941. izbijanjem britanskih prethodnica pred El Agheilu.

Epilog

U britanskoj protuofenzivi talijanska 10. armija je praktično uništena - i to od snage koja je bila četverostruko brojčano manja. Talijani su izgubili preko 5.500 poginulih i 133.300 zarobljenih, 420 tenkova, 845 topova i 560 aviona. Britanci su pak izgubili 500 poginulih i 33 nestala vojnika. Vojni analitičari su operaciju Compass nazvali ''jednom od najpotpunijih pobjeda u povijesti''.

Operacije u Sjevernoj Africi od 13. rujna 1940. do 7. veljače 1941., grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijani su se uplašili da će izgubiti i Tripolitaniju, dakle čitavu Libiju, pa su u pomoć pozvani Nijemci. U veljači je u Tripolisu počelo iskrcavanje prvih jedinica njemačkog Afričkog korpusa (Deutsche Afrika Kor - DAK), dok su sami Talijani uputili nove pješadijske jedinice i prvu veću oklopno-motoriziranu jedinicu, takozvani Manevarski korpus (Corpo Armata d' Manovra - CAM).
Maršal Graziani je smijenjen s dužnosti i na mjesto vojnog guvernera Libije imenovan je general Italo Gariboldi, do tada zapovjednik 5. armije. U nastavku ratnih operacija u Sjevernoj Africi Gariboldi je bio samo nominalni vrhovni zapovjednik snaga Osovine, jer je glavnu riječ vodila nova ''zvijezda'' Drugog svjetskog rata - njemački general Erwin Rommel.

Oklopne snage u Sjevernoj Africi (2) - uspješni Sonnenblume i propali Battleaxe

Čim se pokazalo da talijanski planovi o ostvarenju novog ''imperija'' u Sredozemlju zapinju, potkraj 1940. godine, Nijemci su razmišljali da svom klimavom savezniku pomognu i vojnim snagama. U listopadu 1940. Sjevernu Afriku je posjetio general Wilhelm Ritter von Thoma, te obavijestio OKW - Oberkommando der Wehrmacht da bi - s obzirom na mogućnost opskrbe i osobitosti zemljišta i klime - Njemačka mogla poslati 4 divizije što bi bilo dovoljno da se zauzme Egipat. Hitler je dopustio slanje jedne oklopne divizije, ali je i tu odluku ubrzo opozvao.
Nakon pokretanja britanske protuofenzive (operacija Compass) i katastrofe Talijana u Egiptu i Cyrenaici Hitler je 11. siječnja 1941. zapovijedio da se u Sjevernu Afriku pošalju takozvane blokadne snage, koje će spriječiti Britance da zauzmu Tripolitaniju. Dakle, njemačke jedinice su trebale imati izrazito defanzivnu ulogu, no događaji su tekli drukčije.
Operacija prebacivanja njemačkih trupa u Afriku dobila je naziv Unternehmen Sonnenblume (operacija suncokret), a prve jedinice su stigle u Tripolis 14. veljače 1941. Njemačke trupe su bile objedinjene u Afrički korpus (Deutsche Afrika Kor - DAK), koji je u početku u svom sastavu imao 15. oklopnu diviziju (15 Panzer Division) i 5. laku diviziju (5 Leichte Division). Kasnije je formirana 90. laka divizija (90. leichte Afrika-Division), dok je 5. laka divizija preimenovana u 21. oklopnu diviziju. Zapovjednik Afričkog korpusa je bio generallajtnant Erwin Rommel.

Amblem DAK - Deutsche Afrika Kor:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Erwin Rommel sa svojim oficirima na afričkom ratištu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rommel je tada bio relativno nepoznat general. U napadu na Francusku 1940. zapovijedao je 7. oklopnom divizijom koja je prva izbila na kanal La Manche, a zbog brzog prodora i operativnih uspjeha dobila je nadimak Gespensterdivision (divizija duhova). Ubrzo će postati jedan od najpoznatijih i najpopularnijih vojskovođa Drugog svjetskog rata
Nove trupe su dopremili i Talijani. Najvažnije pojačanje je bio Manevarski korpus (Corpo d'Armata di Manovra - CAM) s oklopnom divizijom Ariete (132ª Divisione corazzata Ariete) i
motoriziranom divizijom Trieste (101ª Divisione motorizzata Trieste) pod zapovjedništvom generala Gastonea Gambare. Ostale snage su objedinjene u XXI. korpus s pješadijskim divizijama Pavia, Brescia i Savona te motoriziranom divizijom Trento.
Afrički korpus je bio formalno potčinjen talijanskom vojnom guverneru Libije generalu Italu Gariboldiju, ali je Rommel djelovao samostalno i po vlastitoj inicijativi.

Zapovjednik Manevarskog korpusa general Gastone Gambara:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Generali Gariboldi i Rommel sa svojim oficirima u Tripolisu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanci su nakon uništenja talijanske 10. armije privremeno odustali od daljeg napredovanja u Tripolitaniju i ograničili su se na držanje Cyrenaice. Naime, glavninu snaga Srednjeg Istoka uputili su u pomoć Grčkoj, a položaje kod El Agheile su nazvali ''bokom u pustinji''. Cyrenaica je bila zaposjednuta 9. australskom divizijom i tek pristiglom 2. oklopnom divizijom, koja je bila nepotpuna i dijelom opremljena zaplijenjenim talijanskim tenkovima M-13/40. Snage su bile objedinjene u Cyrenaica Command - Cyrcom, a zapovijedao im je general Philip Neame.

General Philip Neame:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rommel je prije odlaska u Sjevernu Afriku upozoren od zapovjednika kopnene vojske feldmaršala Waltera von Brauchitcsha da mu je jedini zadatak obraniti Tripolitaniju, ali mu je pri tome dopušteno korištenje ofenzivne taktike. Rommelu je to bilo dovoljno da počne razmišljati ofenzivno, iako je na raspolaganju imao samo dijelove Afričkog korpusa. Da impresionira Talijane i britanske špijune organizirao je u Tripolisu vojnu paradu s mnoštvom tenkova, a samo su neki njemački oficiri primijetili da se povremeno pojavljuju ista vozila - tenkovi su se kretali u krugu usporednom ulicom kako bi se činilo da ih ima više.

Parada tenkova Afričkog korpusa u Tripolisu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Raspad britanskog boka u pustinji

Rommel nije čekao da Afrički korpus bude kompletiran već je odlučio koristiti jedinice koje ima na raspolaganju. Čak je neke džipove VW Kübelwagen maskirao u tenkove kako bi izgledalo da ih ima više. Po zapovjedi talijanske Comando Supremo general Gariboldi je morao Nijemcima ustupiti dio snaga na njihov zahtjev, a Rommel je uzeo pješadijske divizije Berscia i Pavia te 60 tenkova iz oklopne divizije Ariete. Sa svojim snagama je krenuo duž obalnog Balbovog puta (Via Balbia) i 19. ožujka stigao do Nofilije, 580 km istočno od Tripolisa.

Njemački polugusjeničar s PT topom kalibra 37 mm u libijskoj pustinji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenkovi PzKpfw II 15. oklopne divizije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon što su izviđačke jedinice promotrile britanski raspored Rommel se odlučio za napad. Kako njegov formalno nadređeni general Gariboldi nije dopuštao ofenzivnu akciju Rommel je tu operaciju prikazao kao nasilno izviđanje.
Britanci nisu očekivali njemački napad. General Wavell je znao da su Nijemci stigli u Afriku, ali je vjerovao da neće biti spremni za napad prije svibnja. Do tada će britanske trupe biti popunjene i pojačane novim jedinicama.
Rommel je napao 24. ožujka 1941. i zauzeo El Agheilu, a 31. ožujka Marsa al-Bregu. Protunapad britanskih oklopnih snaga je bio neuspješan i 1. travnja započelo je povlačenje prema Benghaziju. Kako su britanski tenkovi trpjeli od mehaničkih kvarova nije bilo dovoljno snaga da se zatvori put kroz pustinju od Agedabije prema Mechilliju, stoga je 9. australska divizija napustila Benghazi i povlačila se Balbovim putem prema istoku.

Njemački tenk PzKpfw III u napredovanju kroz pustinju, travanj 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Uništeni britanski tenkovi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rommel je podijelio svoje snage u dvije kolone, od kojih je jedna napredovala obalnim putem i druga kroz pustinju prema Mechilliju. Namjera Osovine da zauzme Tobruk prije nego bude zaposjednut jakim snagama nije se ostvarila jer su se Australci na vrijeme povukli i utvrdili. Tako je 10. travnja je započela opsada Tobruka koja će trajati sve do 27. studenog 1941.
Rommel je 10. travnja kao krajnji cilj odredio Egipat i Sueski kanal, ali je to bilo nemoguće izvesti zbog teškoća u opskrbi i utvrđenog Tobruka čija je posada mogla ugroziti pozadinske komunikacije. Prednji dijelovi trupa Osovine izbili su na libijsko-egipatsku granicu čime je operacija Sonnenblume završena.
Za Britance je ovaj Rommelov napad bio težak udarac jer im je srušen bok u pustinji i našli su se ponovo tamo gdje su bili pri izbijanju rata s Talijanima 1940. godine. Nepovratno su izgubili oko 100 tenkova i nekoliko tisuća zarobljenih vojnika, a među njima su bili generali O'Connor i Neame, zapovjednik 2. oklopne divizije general Michael Gambier-Parry i potpukovnik Johhn Combe, junak pobjede kod Bedda Fomma. Nijemci i Talijani su izgubili oko 105 tenkova, od kojih je većina popravljena i vraćena u sastav jedinica.

Operacija Sonnenblume, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Posljednji pothvat generala Wavella - operacija Battleaxe

Proljeće 1941. Britanci nisu zapamtili po dobrom. Bok u pustinji srušio im se kao kula od pijeska, a pred njemačkim napadima morali su napustiti Grčku i Kretu. Time je njihovo zrakoplovstvo izgubilo baze iz kojih je moglo napadati talijanski pomorski promet i štititi vlastite konvoje iz Aleksandrije za Maltu. Stoga je odbor načelnika generalštabova (Chiefs of Staff) smatrao nužnim da se ponovo uspostavi kontrola nad područjem Cyrenaice između Solluma i Derne.
Po zapovjedi premijera Winstona Churchilla Britanci su preuzeli rizik upućivanja konvoja brzih teretnih brodova imenom Tiger kroz Sredozemno more do Aleksandrije, računajući da talijanska ratna mornarica neće intervenirati nakon teškog poraza u bici kod Matapana. Time bi se izbjegla dugotrajna plovidba oko rta Dobre nade. Konvoj je sretno prošao kroz Sredozemno more izgubivši samo jedan brod, te je 12. svibnja dopremio u Aleksandriju 238 tenkova ukjljučivo i 50 novih tenkova za krstarenje tipa Crusader. Tenkovi su poslužili za popunu 7. oklopne divizije, koja je istrošila svoje resurse u veljači tokom operacije Compass.

Tenk Crusader:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Teškoće u Sjevernoj Africi imali su i Nijemci i Talijani. S jedne strane talijanska mornarica nije bila sposobna osigurati redovitu opskrbu morskim putem, a s druge strane imali su u pozadini tvrd orah i permanentnu opasnost - utvrđeni Tobruk. I što je još važnije, upravo se pripremala najveća kopnena invazija u povijesti, napad na SSSR, čime je Sjeverna Afrika postala tek usputna epizoda. Njemačko vrhovno zapovjedništvo (Oberkommando der Wehrmacht - OKW) uputilo je u Afriku generala Friedricha Paulusa da ''dovede u red tvrdoglavog amatera''. Nakon što je bio očevidac jednog propalog pokušaja napada na Tobruk Paulus je poslao izvještaj u kojem je Rommelov položaj opisao kao slab, uz kritičnu nestašicu goriva i municije. Nakon toga je feldmaršal von Brauchitsch zabranio Rommelu da dalje napreduje i da pokušava ponovo napasti Tobruk.
Churchill je stalno požurivao generala Wavella da krene u napad, prije nego njemačkim oklopnim snagama pristignu nova pojačanja. Wavell je 28. svibnja izdao zapovjed za operaciju pod imenom Battleaxe (bojna sjekira), koja se imala provesti u tri faze. U prvoj fazi britanske trupe bi zauzele pogranično područje oko Halfaye, Solluma, Fort Capuzza i Sidi Azeiza, u drugoj fazi bi zauzele El Adem i deblokirale Tobruk, a u trećoj bi izbile na liniju Derna - Mechilli.
Napad je imao izvesti XIII. korpus pod zapovjedništvom generala Noela Beresford-Peirsea s 7. oklopnom divizijom i 4. indijskom divizijom.

General Noel Beresford-Peirse:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na strani Osovine glavnu snagu činio je Afrički korpus s 15. oklopnom divizijom i 5. lakom divizijom, dok je s talijanske strane u operaciji sudjelovala motorizirana pješadijska divizija Trento (102ª Divisione Fanteria Trento).
Operacija Battleaxe je započela 15. lipnja 1941. obilaznim manevrom 7. oklopne divizije na južnom boku. Britanci su uspjeli zauzeti Fort Capuzzo i natjerati dijelove njemačke 15. oklopne divizije na povlačenje prema Bardiji, ali su zadržani jakom protutenkovskom paljbom. Preko dana 16. lipnja redali su se naizmjenični napadi i protunapadi, da bi 17. lipnja bitka bila okončana povlačenjem britanskih snaga na polazne položaje. Gubici obiju strana bili su relativno mali. Britanci su izgubili 970 poginulih, ranjenih i nestalih, 90-100 tenkova i 36 aviona, dok su gubici Osovine iznosili oko 700 poginulih, ranjenih i nestalih, 12 tenkova i 10 aviona.

Njemački PT top 88 mm u pokretu 15. lipnja 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Operacija Battleaxe, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Neuspjeh operacije Battleaxe doveo je do smjenjivanja generala Wavella koji je upućen u Indiju, a na mjesto zapovjednika britanskih snaga na Bliskom Istoku postavljen je general Claude Auchinleck. Također su smijenjeni zapovjednik XIII. korpusa general Beresford-Peirse i zapovjednik 7. oklopne divizije general Michael O'Moore Creagh.

General Claude Auchinleck:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Operacije Sonnenblume i Battleaxe bile su tek epizode u ratu u Sjevernoj Africi, koji će svoju kulminaciju imati u 1942. godini.
Britanci su nastavili s pojačavanjem svojih trupa i pripremali su novu ofenzivu puno jačim snagama i s dalekosežnim ciljem do koje će doći u studenom 1941., dok su trupe Osovine bile suočene s permanentnom krizom u opskrbi zahvaljujući dominaciji Britanaca na moru. U međuvremenu će se i kod Osovine i kod Saveznika širiti legenda o generalu koji se činio nepobjedivim - Erwinu Rommelu.

Nešto me čudi, što je Hitler, baš toliko daleko išao, čak do Afrike. Ajde, što je Evropu pokorio i drznuo se na SSSR, gde je zube polomio, ali otkud čak do Afrike da je išao. Zar je stvarno mislio, da ima toliku moć da pokori ceo svet!

Sloba1 (citat):: Nešto me čudi, što je Hitler, baš toliko daleko išao, čak do Afrike. Ajde, što je Evropu pokorio i drznuo se na SSSR, gde je zube polomio, ali otkud čak do Afrike da je išao. Zar je stvarno mislio, da ima toliku moć da pokori ceo svet!

Stvarno... Šta će mu postinje? Ajd' da je zbog nafte, dijamanata ili slično...

_________________
Bili smo veca 'gospoda' dok smo bili 'drugovi', nego sto smo drugovi, sad, kad smo gospoda.
porucnik ness

Ratne operacije u Sjevernoj Africi u Drugom svjetskom ratu trajale su gotovo pune tri godine - od 11. lipnja 1940. do 13. svibnja 1943. Pustinjski rat je bio izrazito manevarski, pri čemu su glavnu ulogu imale oklopne i mehanizirane snage obiju strana. Također su ratne operacije izrazito ovisile o opskrbi trupa koja je provođena morskim putem.
Glavne operacije u Sjevernoj Africi bile su:
- talijanska ofenziva na Egipat (Operazione E), od 9. do 16. rujna 1940.
- britanska protuofenziva (Operation Compass), od 9. prosinca 1940. do 9. veljače 1941.
- protuofenziva Osovine (Unternehmen Sonnenblume), od 24. ožujka do 25. svibnja 1941.
- britanski pokušaj deblokiranja Tobruka (Operation Battleaxe) od 15. do 17. lipnja 1941.
- druga britanska ofenziva (Operation Crusader), od 18. studenog do 30. prosinca 1941.
- druga protuofenziva Osovine, od 21. siječnja do 6. veljače 1942.
- prodor osovine u Egipat (Unternehmen Venezia), od 26. svibnja do 27. srpnja 1942.
- bitka kod Alam El Halfe, od 30. kolovoza do 5. rujna 1942.
- bitka kod El Alameina (Operation Lightfoot) od 23. listopada do 11. studenog 1942.
- progon od El Alameina do Tunisa, od 11. studenog 1942. do 4. veljače 1943.
- bitka za Tunis, od 17. studenog 1942. do 13. svibnja 1943.

Oklopne snage u drugoj britanskoj sjevernoafričkoj ofenzivi - operaciji Crusader

Sve dok su Britanci držali Tobruk snage Osovine nisu mogle napredovati u Egipat. Opkoljeni garnizon je bio redovito opskrbljivan morskim putem i dobro naoružan i popunjen, te je predstavljao permanentnu prijetnju pozadinskim komunikacijama njemačkih i talijanskih trupa. Svi pokušaji generala Rommela da zauzme Tobruk i likvidira britansko uporište završavali su neuspjehom.
Tokom ljeta i jeseni 1941. godine Britanci su tako uspješno uništavali konvoje s opskrbom i pojačanjima iz Italije u Libiju da je Rommel u jednom trenutku priopćio Hitleru: - Ja vam izjavljujem Führeru da više volim premjestiti svoje oklopne divizije u Tunis nego da ih gledam kako tonu na dno mora na putu za Tripolis.
Želja da svoje oklopne divizije ''premjesti u Tunis'' biti će mu uslišena i mimo njegove volje, a to će se dogoditi poslije bitke kod El Alameina.

Obostrane pripreme, planovi i snage

Rommel je planirao novi napad na Tobruk za dan 14. studenog 1941., ali ga je zbog teškoća u opskrbi morao odgoditi za 24. studeni. Do napada nije došlo jer je 18. studenog započela britanska operacija Crusader (križar) - velika ofenziva s ciljem deblokade Tobruka, potiskivanja snaga Osovine iz Cyrenaice i u konačnici njihovog istjerivanja iz Sjeverne Afrike.
Vrhovni zapovjednik BRITANSKIH SNAGA na Srednjem Istoku (Commander-in-Chief Middle East Command) bio je general Claude Auchinleck, a snage na fronti prema činila je 8. armija (British Eight Army) pod zapovjedništvom generala Alana Cunninghama u sastavu:
·         XXX. korpus - 7. oklopna divizija, 1. južnoafrička divizija i 22. gardijska samostalna oklopna brigada
·         XIII. korpus - 2. novozelandska divizija, 4. indijska divizija i 1. armijska samostalna tenkovska brigada
·         snage utvrde Tobruk - 70. pješadijska divizija, Poljska brigada i 32. armijska samostalna tenkovska brigada
·         armijska rezerva - 2. južnoafrička divizija

General Alan Cunningham:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vrhovni zapovjednik SNAGA OSOVINE bio je talijanski vojni guverner Libije general Ettore Bastico, a snage su bile objedinjene u Oklopnu grupu Afrika (Panzergruppe Afrika, Gruppo Corazzato Africa) pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela u sastavu:
·         njemački Afrički korpus - 15. i 21. oklopna divizija, 90. laka divizija i talijanska pješadijska divizija Savona
·         talijanski Manevarski korpus - oklopna divizija Ariete i motorizirana divizija Trieste
·         talijanski XXI. korpus - motorizirane divizije Pavia, Brescia, Bologna i Trento

Zapovjednik talijanskog XXI. korpusa general Enea Navarini (prvi slijeva) na konferenciji s njemačkim generalima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapovjednik Afričkog korpusa general Ludwig Crüvell:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Broj vojnika pred početak operacije Crusader bio je približno izjednačen - po 120.000 na obje strane. Britanci su imali prednost u broju tenkova (oko 740 prema njemačko-talijanskih 400) i operativno sposobnih aviona (oko 600 prema 350). Pri tome su Britanci imali veliki broj tenkova spremnih u rezervi i urednu opskrbu gorivom, municijom i svim drugim potrebama.
Britanski plan za početni napad predviđao je zahođenje 7. oklopne i 1. južnoafričke divizije oko njemačko-talijanskih položaja kod Sidi Omara, izbijanje u pozadinu, angažiranje i uništenje Afričkog korpusa, uz istodobni je pritisak XIII. korpusa u širem zahvatu Balbovog puta (Via Balbia) na sjeveru. Istodobno je garnizon Tobruka imao izvesti proboj u susret 7. oklopnoj diviziji.

Operacija Crusader, plan početnog napada:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tenkovska bitka kod Sidi Rezegha

Operacija je počela ujutro 18. studenog 1941. Britanska 7. oklopna divizija i 22. oklopna brigada napredovale su obilaznim manevrom u smjeru Tobruka, dok je na sjeveru XIII. korpus napao i odsjekao uporišta Osovine uz obalu, u području Sollum - Bardia. Napad oklopnih snaga XXX. korpusa bio je usmjeren naročito prema grebenu Sidi Rezegh, koji je pružao dobar pogled na teren i u čijem podnožju se nalazio veliki aerodrom. Obje strane smatrale su Sidi Rezegh ključnim položajem za dominaciju nad bojištem i nužnim za probijanje opsade Tobruka.

Napredovanje britanskih tenkova Crusader, studeni 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U početku je britansko napredovanje bilo uspješno i bez jačeg otpora, međutim već idućeg dana Britance je kod Bir El Gobija napala talijanska oklopna divizija Ariete uz potporu njemačkih topova 88 mm i nanijela im gubitke od pedesetak tenkova. U bitku je odmah ubačen njemački Afrički korpus koji je koncentrirao svoje snage u području Sidi Rezegha. U toku 21. i 22. studenog vođena je neprekidna žestoka borba oklopnih snaga koje su sada obje strane prikupile na tom području. Britanski gubici bili su veći od njemačkih i Afrički korpus je noću 22. studenog ponovo zauzeo Sidi Rezegh, dok je zapovjednik britanskog XXX. korpusa general Willoughby Norrie povukao svoje oklopne snage 20 milja prema istoku radi reorganizacije i popune. Za Britance je to bio težak neuspjeh.

Tenkovi M-13/40 oklopne divizije Ariete:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka oklopnih snaga kod Sidi Rezegha, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dne 24. studenog britanske snage iz Tobruka izvršile su ispad u susret 8. armiji, ali su morale zastati zbog poraza oklopnih snaga kod Sidi Rezegha. U međuvremenu je britanski XIII. korpus okružio i odsjekao od pozadine garnizone Osovine u Sidi Omaru i Bardiji, a 23. studenog se 2. novozelandska divizija približila na 5 milja istočno od Sidi Rezegha. Britanske kopnene snage su imale veliku pomoć u zrakoplovstvu RAF-a, koje je ostvarilo premoć u zraku iznad bojišta.
Dok su se britanske oklopne snage oporavljale i popunjavale tenkovima Rommel je zaključio da je vrijeme za protunapad. Dne 24. studenog uputio je Afrički korpus s 15. i 21. oklopnom divizijom i talijanskom oklopnom divizijom Ariete u obilazni napad prema sjeveroistoku kako bi deblokirao opkoljene garnizone. Oklopne kolone Osovine napravile su pustoš u pozadinskim redovima 8. armije i prodrle 20 milja u egipatski teritorij, ali su zaustavljene odlučnim otporom 4. indijske divizije. Ujedno su ih progonile obnovljene snage 7. oklopne divizije, tako da su bile primorane na povlačenje.

Napredovanje njemačkih tenkova PzKpfw III u vrijeme operacije Crusader:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prijelom i napredovanje do El Agheile

Dne 25. studenog general Auchinleck je izdao izričitu naredbu generalu Alanu Cunninghamu, zapovjedniku 8. armije: There is only one order, attack and pursue! (napad i progon). Međutim, početni neuspjesi i veliki gubici pokolebali su Cunninghama koji je predložio da se ofenziva obustavi kako se ne bi ugrozila sigurnost Egipta.
U ratu ne postoji ništa gore nego povjeriti vođenje bitke generalu koji ne vjeruje da je može dobiti. Stoga je Auchinleck bio primoran na drastičan korak - 26. studenog je smijenio Cunninghama sa dužnosti zapovjednika 8. armije i na njegovo mjesto je postavio generala Neila Ritchiea.
Auchinleckova odluka je bila umjesna i pravodobna, premda ne i lagana. Naime, osim što se u ratovima ne običava smjenjivati zapovjednike usred bitke Auchinleck je morao prevladati i vlastite obzire - bio je osobni prijatelj Alana Cunnighama i njegovog brata, zapovjednika Sredozemne flote admirala Andrewa Cunninghama. Odluku je odobrio premijer Churchill, koji je zatražio od Auchinlecka da osobno preuzme vođenje bitke s obzirom da Ritchie nije imao iskustva u zapovijedanju jedinicama (bio je štabni oficir), no Auchlneck se ograničio na povremeno davanje savjeta obrazlažući svoj stav obavezama kao zapovjednika Srednjeg Istoka.
Dok je Rommel bio zaokupljen svojim smijelim ali i skupim prodorom u britansku pozadinu 2. novozelandska divizija uz podršku 1. oklopne brigade povratila je Sidi Rezegh. Pri tome je zarobljen i zapovjednik njemačke 21. oklopne divizije general Johann von Ravenstein.

General Neil Ritchie:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Johann von Ravenstein:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Spajanje 2. novozelandske divizije s garnizonom Tobruka navelo je Rommela da uputi ostatke svojih oklopnih snaga u tom smjeru. Ponovo je zauzeo Sidi Rezegh i blokirao Tobruk, ali na kratko - pojačana i reorganizirana 8. armija odbila je posljednji pokušaj da se oslobode blokirani garnizoni uz obalu i 7. prosinca je započelo opće povlačenje ostataka Oklopne grupe Afrika na liniju Ain El Gazale. Međutim, ta linija se nije mogla održati i 8. armija je 30. prosinca izbila pred El Agheilu, čime je operacija Crusader okončana.

Susret vojnika 2. novozelandske divizije s posadom tenka Matilda iz Tobruka 2. prosinca 1941.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Opkoljeni garnizon u Bardiji prepušten je vlastitoj sudbini. Pod zapovjedništvom energičnog talijanskog generala Fedele de Giorgisa pružao je otpor sve do 2. siječnja 1942., kada ga je zauzela 2. južnoafrička divizija. Talijanska divizija Savona je prestala postojati i Britanci su zarobili oko 8.500 Talijana i Nijemaca, te oslobodili preko 1.100 vlastitih zarobljenih vojnika.

Epilog

U borbama za vrijeme operacije Crusader obje strane su pretrpjele velike gubitke. Britanci su izgubili preko 17.000 poginulih, ranjenih i nestalih vojnika, oko 800 tenkova (većina je naknadno popravljena) i oko 300 aviona. Gubici Osovine su iznosili 38.000 ljudi, oko 340 tenkova i oko 330 aviona.

Operacija Crusader, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U operaciji Crusader Britanci su postigli ohrabrujuću pobjedu premda je ona u pojedinim trenucima visjela o niti. Pokazalo se da Rommel nije nepobjediv ako se bitka vodi na pravi način i s dovoljno snaga, iako su se Panzergruppe Afrika i njen zapovjednik i ovog puta pokazali u mnogočemu superiornim.
Operacija Crusader je također bila prva pobjeda Britanaca nad njemačkim snagama u kopnenim borbama u Drugom svjetskom ratu, no nisu dugo uživali u njenim plodovima. Već 21. siječnja 1942. Rommel je izveo iznenadni napad snagama Afričkog korpusa iz El Agheile i Manevarskog korpusa iz područja Maten Jofera i dopro do linije Gazala - Bir Hakeim. Ta linija će se održati do svibnja 1942., a zatim će uslijediti odlučujuće bitke na sjevernoafričkom ratištu.

Unternehmen Venezia - prodor snaga Osovine do El Alameina 1942.

Postoji istinska opasnost da naš prijatelj Rommel postane u očima naših trupa neka vrsta čarobnjaka ili sablasti. On nipošto nije nadčovjek, iako je bez sumnje veoma odlučan i sposoban. Pa i kad bi bio nadčovjek, ne bi bilo nimalo poželjno da mu naši ljudi pridaju nadnaravne moći.
Želim da svim sredstvima razbijete predodžbu kako je Rommel nešto više od običnog njemačkog generala. Važno je potruditi se da ne govorimo uvijek o Rommelu kada zapravo mislimo na neprijatelja u Libiji. Treba da govorimo o ''Nijemcima'', ''silama Osovine'' ili o ''neprijatelju'', a ne da neprekidno pjevamo istu pjesmu o Rommelu.
Molim da ovu naredbu smjesta počnete provoditi i da uvjerite sve zapovjednike kako je s psihološkog stajališta to veoma važno.
(general Claude Auchinleck, svibanj 1942.)
Tek što je Auchinleck izdao ovu naredbu Rommel je opet udario. Taj njegov napad uništio je Auchinleckovu karijeru i opasno ugrozio sâmog premijera Winstona Churchilla.

Preludij

Britanci su 18. studenog 1941. započeli operaciju Crusader (križar), kojom su deblokirali Tobruk, potisnuli snage Osovine iz Cyrenaike i početkom siječnja 1942. izbili pred El Agheilu. Bilo je to još jedno ''vozanje kroz pustinju'', ali nije odlučilo rat u Sjevernoj Africi. Rommel je već 27. siječnja započeo iznenadnu protuofenzivu i izbio na liniju Ain el Gazala - Bir Hakeim, koja će se održati do svibnja 1942.
Prodorom do Ain el Gazale Osovina je povratila luku Benghazi čime je put opskrbe trupa značajno skraćen. Tako su Nijemci i Talijani mogli planirani novu ofenzivu s ciljem da razbiju britansku 8. armiju, zauzmu Tobruk i izbiju na granicu Egipta s perrspektivom daljeg napredovanja prema Sueskom kanalu. Operacija je dobila naziv Unternehmen Venezia.
Vrhovni zapovjednik BRITANSKIH SNAGA na Srednjem Istoku (Commander-in-Chief Middle East Command) bio je general Claude Auchinleck, a snage na fronti prema činila je 8. armija (British Eight Army) pod zapovjedništvom generala Neila Ritchiea u sastavu:

XXX. korpus - 1. i 7. oklopna divizija i 1. brigada Slobodnih Francuza

XIII. korpus - 1. i 2. južnoafrička divizija, 50. pješadijska divizija i 1. i 32. armijska oklopna brigada

Vrhovni zapovjednik SNAGA OSOVINE u Sjevernoj Africi (Comando Superiore Forze Armata Africa Settrentrionale) bio je talijanski general Ettore Bastico, a snage na fronti su bile objedinjene u Oklopnu armija Afrika (Panzerarmee Afrika, Armata Corazzata Africa) pod zapovjedništvom generala Erwina Rommela u sastavu:

njemački Afrički korpus (Deutsche Afrika Kor - DAK) - 15. i 21. oklopna divizija i 90. laka divizija

talijanski Manevarski korpus (Corpo d' Armata di' Manovra - CAM), tokom bitke preimenovan u XX. korpus - oklopna divizija Ariete i motorizirana divizija Trieste

talijanski X. korpus - pješadijske divizije Brescia i Pavia

talijanski XXI. korpus - motorizirana divizija Trento i pješadijska divizija Sabratha

General Ettore Bastico:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odnos snaga prije početka njemačko-talijanske ofenzive bio je na strani Britanaca - 110.000 vojnika, 850 tenkova i 600 aviona prema 90.000 vojnika, 560 tenkova i 550 aviona na strani Osovine. Da je Rommel znao koliko je jak njegov protivnik vjerojatno bi se suzdržao od napada. Ali je krenuo i događaji su se dalje kretali svojim tokom.

Napad na liniju Ain el Gazala - Bir Hakeim

Napad Oklopne armije Afrika započeo je 26. svibnja 1942. obilaznim manevrom njemačkog Afričkog korpusa i talijanskog XX. korpusa (ex Manevarski korpus) oko britanskog južnog boka, dok su talijanski X. i XXI. korpus vršili pritisak na sjeveru. Prvi cilj napada na jugu bio je utvrđeni Bir Hakeim, koji je držalo 3.700 vojnika 1. brigade Slobodnih Francuza kojima je zapovijedao general Marie-Pierre Koenig.

Početni napad Osovine na liniju Ain el Gazala - Bir Hakeim:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Marie-Pierre Koenig:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bir Hakeim je prva napala talijanska oklopna divizija Ariete, ali je naišla na žilav otpor dobro utvrđenih Francuza. Kasnije su se u bitku za ovo uporište uključile još 4 divizije Osovine, a potrajala je sve do 11. lipnja kada je Bir Hakeim zauzela 90. laka divizija. Većina Slobodnih Francuza se uspjela evakuirati, a njihovi gubici su iznosili 141 poginuo i 800 zarobljenih. Gubici Osovine bili su puno veći - 3.300 poginulih i ranjenih i preko 200 zarobljenih.

Tenk M-13 talijanske oklopne divizije Ariete:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Većinu zarobljenika činili su pripadnici Legije stranaca, od kojih su mnogi bili Nijemci. Po Hitlerovoj zapovjedi trebalo ih je sve postrijeljati, ali Rommel to nije dopustio i zapovijedio je da se imaju tretirati kao svi drugi ratni zarobljenici.

Pripadnici Legije stranaca iz 1. brigade Slobodnih Francuza u bici za Bir Hakeim:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Crna subota 13. lipnja 1942. - posljedica osiguranja Ultre

U međuvremenu su na ostalim dijelovima bojišta vođene oštre borbe pri čemu su snage Osovine nastojale uništiti britanska uporišta, takozvane boksove. Britanci su bili primorani napustiti uporište Knightsbridge i povući dio snaga u obrambeni perimetar Tobruka, dok je Rommel 11. lipnja uputio 15. oklopnu diviziju prema El Ademu. Nijemci su zaustavljeni uz velike gubitke u tenkovima, nakon čega je general Ritchie zapovijedio protunapad 13. lipnja.

Britanski tenk M-3 Grant u prolazu pokraj uništenog tenka Osovine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Katastrofa koja je uslijedila bila je izravna posljedica osiguranja Ultre, sustava za dešifriranje radio poruka koji je probio njemačku Enigmu i dao golemi doprinos konačnoj pobjedi u ratu.
Zbog promjenjive sreće rata u sjevernoafričkoj pustinji, u zapovjedništvu Srednjeg Istoka u Kairu poruke Ultre smio je promati samo ograničeni broj ljudi. Ni jedan general na fronti nije smio znati za Ultru, jer je postojala prevelika opasnost da budu zarobljeni. Samo je trojici bilo dopušteno da čitaju Ultru - generalu Auchinlecku, njegovom načelniku operativnog odjela i načelniku vojnoobavještajne službe.
Za Ultru nije znao ni general Ritchie. U slučaju prispjeća vijesti od većeg operativnog značenja Auchinleck bi napisao cedulju i poslao je Ritchieu, koji bi poruku nakon čitanja odmah spalio. Nevolja je bila u tome što zapovjednik 8. armije nije znao izvor podataka, iako je mogao zaključiti da se do njih došlo kriptoanalizom. I mogao ih je zanemariti smatrajući da su njegove informacije neposredno sa bojišta pouzdanije - a upravo to se i dogodilo.
Nakon neuspješnih napada Rommel je odlučio povući svoje oklopne snage i namamiti Britance u stupicu. Na uzvisinama u širem području El Adema rasporedio je na zavjesu od topova 88 mm i čekao britanske tenkove da napadnu i ''udese sâme sebe''. O svojoj namjeri Rommel je obavijestio OKW - Oberkommando der Wehrmacht u Berlinu, a tu poruku je Ultra uhvatila i dešifrirala.
Vijest je odmah proslijeđena generalu Auchinlecku, koji je uputio svog načelnika obavještajne službe generala de Guinganda da upozori Ritchiea. Međutim je zapovjednik 8. armije ignorirao upozorenje i poslao 13. lipnja 325 tenkova u napad. Tenkovi su upali u zasjedu i u nekoliko sati borbe izgubljeno ih je 230, što je značilo propast oklopnih snaga 8. armije. Taj dan je nazvan ''crnom subotom'' (black saturday).

Njemački top kalibra 88 mm:

[You must be registered and logged in to see this image.]

S obzirom na razvoj događaja Auchinleck je 14. lipnja dopustio Ritchieu da napusti liniju Gazala i rasporedi svoje snage na liniji Acroma - El Adem - Bir el Gobi.

Osovina na 90 km od Aleksandrije i ''pepelnička srijeda''

Britanska obrana je bila koncentrirana u široj zoni Tobruka, utvrde koja je 1941. izdržala 9 mjeseci opsade. Glavninu posade Tobruka činila je 2. južnoafrička divizija, a obranom je zapovijedao general Hendrik Klopper.

General Hendrik Klopper:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iako je obrana Tobruka bila slabija nego 1941., jer je većina minskih polja premještena na liniju Gazala, Britanci su očekivali da se uporište može održati dva mjeseca. Na njihovo zaprepaštenje neosvojivi Tobruk je pao za jedan dan, 21. lipnja 1942., a predaju je primio zapovjednik talijanskog XXI. korpusa general Enea Navarrini. Nijemci i Talijani su priveli 35.000 zarobljenika i zadobili golemi ratni plijen, a naročito dobro su im došle zalihe hrane i motorna vozila koja su odmah uvrstili u svoj vozni park.

Britanski vojnici zarobljeni u Tobruku:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon zauzimanja Tobruka Rommel je promaknut u čin generalfeldmarchalla, kao najmlađi Nijemac u povijesti koji je dobio taj čin. Talijani su ''radi ravnoteže'' unaprijedili Bastica u čin maresciallo d'Italia.
Vijest o gubitku Tobruka zatekla je premijera Churchilla u USA gdje je vodio razgovore s predsjednikom Rooseveltom. To je bio strahovit udarac za britanski prestiž i za njega osobno, najteži poraz britanskog oružja nakon pada Singapura. Roosevelt je pokazao razumijevanje za teškoće Britanaca i izdao je zapovjed da se 300 novih tenkova Sherman, koji su bili namijenjeni jednoj američkoj oklopnoj diviziji, smjesta pošalju u Egipat.
Poslije pada Tobruka ostaci britanske 8. armije su se povlačili u potpunom rasulu. Nijemci i Talijani su izbili na granicu Egipta, a progon se nastavio kroz Sidi Barrani i Marsa Matruh. Činilo se da ništa ne može zaustaviti Oklopnu armiju Afrika i u Kairu je izbila panika - Sredozemna flota se pripremala za povlačenje u Crveno more, a britansko službeno osoblje je počelo spaljivati dokumente. Taj dan je nazvan ''pepelničkom srijedom'' (ash Wednesday).

Napredovanje njemačkih snaga kroz Egipat:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon prodora Osovine duboko u Egipat talijanski diktator Benito Mussolini doletio je u Sjevernu Afriku s bijelim konjem i ''mačem islama'' kako bi paradirao u Kairu u ulozi ''osloboditelja'', ali se poslije nekog vremena morao vratiti natrag jer su Rommelove trupe bile na kraju snaga i definitivno zaustavljene u Prvoj bici kod El Alameina - 90 km od Aleksandrije.

Mussolini u Sjevernoj Africi 1942.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Gubici Britanaca od Gazale do El Alameina iznosili su oko 50.000 vojnika (poginulih, ranjenih i zarobljenih) i blizu 1.200 tenkova. Osovina je izgubila oko 5.000 vojnika i oko 400 tenkova, od kojih je dio naknadno osposobljen.
Težak poraz 8. armije i gubitak Tobruka naveli su britanski parlament na izjašnjavanje o povjerenju premijeru čim se vratio iz USA. Bilo je previše glasova u javnosti da aktualno vodstvo više ne zaslužuje podršku u vođenju rata. Nakon parlamentarne debate Churchill je zadržao povjerenje omjerom glasova 475:25.
Unatoč nesumnjivom uspjehu svog prodora duboko u Egipat snage Osovine su izgubile ono najvažnije - bitku za vrijeme. Zastoj kod El Alameina omogućio je Britancima da se oporave i bitno pojačaju svoje snage, dok je popuna i opskrba njemačko-talijanskih trupa bila daleko ispod potreba. Rommel će ipak još jednom pokušati prodor do Sueskog kanala, ali će u bici kod Alam El Halfe pretrpjeti poraz i doći će do definitivne stabilizacije fronte na liniji Tel Al Issa - depresija Qattara.
Iako je zaustavio Nijemce u prvoj bici kod El Alameina Auchinleck je potrošio svoj kredit u britanskom Ratnom kabinetu. Na Churchilov zahtjev izvršene su temeljite promjene u zapovjednoj strukturi i za glavnog zapovjednika Srednjeg Istoka (Commander-in-Chief Middle East Command) imenovan je general Harold Alexander, a za zapovjednika 8. armije dotadašnji zapovjednik XIII. korpusa general William Gott. Nije stigao preuzeti dužnost jer je poginuo 7. kolovoza 1942., kada je avion Bristol Bombay kojim je letio u Kairo srušen od njemačkog lovca. Umjesto njega je imenovan general Bernard Montgomery.

Winston Churchill i generali Harold Alexander i Bernard Montgomery, Kairo 1942.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanci su iz ovog nesretnog slijeda događaja došli do jedne važne spoznaje - da Nijemci znaju previše o njihovim namjerama, snagama i rasporedu trupa. Provedena je opsežna istraga i otkrivena je zapanjujuća činjenica da Nijemci najviše podataka dobivaju iz radio poruka Amerikanaca u Kairu, koje su lako dešifrirali. Ta rupa u sigurnosti je smjesta začepljena. Isto tako je provedena racija nad špijunima Osovine, od kojih su neki pretvoreni u dvostruke agente. Otada će obavještajne varke britanske službe MI-6 imati vrlo važnu ulogu u pobjedi Saveznika na sjevernoafričkom ratištu.

» Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi
» Zapisi o vojnim letjelicama i ratovanju u zraku
» Zapisi sa mojih putovanja
» Alkohol i upravljanje vozilima i radnim strojevima
» Garnizon JNA Požarevac (foto galerija)