Život u nevrime

Kad bi Zlatan pitao Babu Maru da mu ispriča kako je bilo u ratu,
ona bi samo odmahnula rukom:

- Ajme meni, kako će bit? Ja sama z dicon u izbiglištvu u Bosni, dida u partizanin. Stoput su me jadi jadili da mene ili njega ne uvate tude žive, al nije meni do mene već do dice... Život u nevrime dite, veliko nevrime...

I onda bi potekla priča za pričom, a Zlatan je sve pamtio što je baba pričala.

Baba Mara je tako znala pričat da je dida utišao u partizane još 1942. Prebacio se s braćom u Bosnu na slobodni teritorij i priključio Prvoj dalmatinskoj koja se tad tamo nalazila. Ona je u Splitu dočekala slom Italije. Nikad se nije žalila na Talijanske vojnike, ali Švabe nije voljela.

I, kad je Italija kapitulirala, dođe joj kurir iz Sinja da ih dida i braća zovu u Bosnu jer u Splitu više neće bit sigurno. Skupi ona i njene jetrve djecu i nešto stvari i zapute se u Sinj kod gazdarice Kate koja je držala birtiju i potajno surađivala s partizanima. Tu se rastala s jetrvama koje su s djecom upućene u druge krajeve Bosne, nju i dvoje djece će prebaciti do sela Kolo kod Duvna. Kad su na konjskoj zaprezi u noći stigli u Kolo, odsjeli su dva dana kod gazde Marka. Onda su joj tel rekli da to nije stalno mjesto gdje će biti, već da će ju s djecom sprovesti do Duvna.