Život nakon smrti

preporuka za ovu knjigu

[You must be registered and logged in to see this link.]

gerard ford (citat):

preporuka za ovu knjigu

[You must be registered and logged in to see this link.] sam tu

Kupio i pročitao sam tu knjigu več u srednješkolskim godinama. Imam je i sad u svojoj knjižnici ali nije napravila baš neki utisak name. Nekako mi je bezveze knjiga. Pa ti dajem plus za dobru prepuruku i da se nebi zamaro minusima. 

Inače po tom pitanju - života posle smrti - četni sam na poziciji NFFNSNC. Istotako jedino bi takav epitav želeo na svome spomeniku. Dobro, moglo bi biti pripisano još - bio je nenadomestljiv i nezamenljiv.  

Problem je u tome, što mi nije do spomenika i više bi voleo da se zamrznim. 

Non Fui, Fui, Non Sum, Non Curo ili drugačije bolac me kuri za život posle smrti, kako i za život pre smrti posle moje smrti.

Ja mislim da ima zivota nakon smrti. Nije ovo sve i nije ovo kraj. Ima tu nesto.

Dinko (citat):

Ja mislim da ima zivota nakon smrti. Nije ovo sve i nije ovo kraj. Ima tu nesto.

Možete li to nećim potkrijepiti ili ostaje samo na misli.

Postoji nešto u nama puno veće i trajnije od  ovog materijalnog svijeta izraženo kroz slutnju o beskonačnosti,a  u historiji ljutske civilizacije to je jedno od temeljnih pitanja.
Materija i njene zakonitosti i duh koji je oživljava.....

Da, osudjeni smo na vjecnost. Nemoj izgubiti vječnost zbog užitka koji traje samo jedan trenutak!

Zanimljiva razmisljanja, jos je zanimljivije da li o tome treba razmisljati.

Ali po moji smrti raste trava,ali ne,me prav malo briga,je rekel osel.

pukovnik (citat):

Dinko (citat):

Ja mislim da ima zivota nakon smrti. Nije ovo sve i nije ovo kraj. Ima tu nesto.

Možete li to nećim potkrijepiti ili ostaje samo na misli.

Nemam dokaza ali osjecam.

Dinko (citat):

pukovnik (citat):

Dinko (citat):

Ja mislim da ima zivota nakon smrti. Nije ovo sve i nije ovo kraj. Ima tu nesto.

Možete li to nećim potkrijepiti ili ostaje samo na misli.

Nemam dokaza ali osjecam.

Duhovito

ZNANSTVENICI TVRDE: Ipak postoji život nakon smrti

“Život je avantura koja nadilazi naš linearni način razmišljanja. Kad umremo, ponovo oživimo što dokazuje kvantna mehanika i brojni dokazi kvantne fizike” – dodaje Lanza.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Pa sad...ima i drugih mišljenja..?

[You must be registered and logged in to see this link.]

dinosaurus (citat):

Pa sad...ima i drugih mišljenja..?

News-bar je inače satirični portal, sprdačina i zahebancija, ako ti je možda promaklo...

Max Blitz (citat):

News-bar je inače satirični portal, sprdačina i zahebancija, ako ti je možda promaklo...

Nije mi promaklo,ali jedno vidjenje ipak jeste...
Jedno ozbiljnije možda...

[You must be registered and logged in to see this link.]

Ne znam da li ima života posle smrti, ali ako smrt dočekam živ, što i priželjkujem, onda ću vam i pričati o tome. 

Ja kao vjernik katolik sam uvjeren u život nakon smrti, jer smrt je samo fizičko stanje ovdje na zemlji. Privremeni boravak. Smrt čovjeka će biti izbrisan povratkom Krista Spasitelja na zemlju, i tada će biti krajnji sud. Oni koji zasluže zajedno sa tijelom i dušom idu u raj.
Svatko tko se rodi, mora i umrijeti.
Dakle, govorimo o uskrsnuću tijela i duše.

Život nakon smrti ne postoji. Odnosno postoji, kad umreš svijet ide i živi dalje, samo tebe nema.

Život nakon umiranja je jedino logično objašnjenje onoga što  živimo tu  na zemlji.Nismo grana ni list a ni žaba niti ameba..imamo dušu u savršeno složenom kompleksu materije koja čini naš opipljivi dio.



Aurelije Augustin govor o smrti.


Čovjek sastavlja oporuku prije smrti; on se brine o onome što ostavlja za sobom, a ne brine se o sebi. Vaša će djeca imati sve, a vi ništa. Vaš duh misli kako da olakša put onima koji dolaze poslije vas, a ne mislite o putu kojim sami idete. Ljudi misle o smrti tek kada vide kako mrtvaca nose na groblje. Onda kažu: “Ah, to je taj i taj. Još jučer je bio među nama. Nema ni sedmica dana kako sam ga vidio, govorio mi je o toj i toj stvari. Kako je to čudnovato; kako je čovjek ništavan ovdje, na Zemlji!” To ljudi obično govore dok još plaču za mrtvim, dok mu još pripremaju grob. Ali kad ga pokopaju, nestane i svih tih misli. Ljudi se opet bave svojim poslovima, i nasljednik zaboravlja onoga koga je ispratio do groba i računa koliko vrijedi naslijeđe. I on mora umrijeti, ali gledajte kako i dalje čini prijevare, otmice, pronevjere radi vlastitoga zadovoljstva, koje iščezne još dok čovjek uživa i, što je najgore, ljudi u grobu nalaze potvrdu za pokop duše: “Jedimo i pijmo jer ćemo sutra umrijeti!”
Misao o besmrtnosti pojavljuje se da ublaži melankolični izgled groba. Sv. Pavao naziva mrtve onima koji spavaju, kako bi objavio buđenje, tj. uskrsnuće.
Ponekad čujemo kako one koji vjeruju u besmrtnost nazivaju luđacima. Tko se, kažu, vratio iz mrtvih? Tko nam je došao reći što biva u donjem svijetu? Jesam li ikad čuo glas svoje braće, svoga djeda, svojih predaka?…Bijedni kakvi jeste, vi biste povjerovali kad bi vam otac ustao iz groba, a ne vjerujete ni poslije uskrsnuća Gospodnjega. A što bi vaš otac učinio kad bi nakratko ustao iz groba i došao vam, da se opet vrati u smrt? Pogledajte koliko je veći onaj koji je ovdje. Pogledajte s kolikom je snagom Krist ustao, jer “on više ne umire, smrt više nema vlasti nad njim.” Učenici i vjerni vidješe ga i opipaše, njihova je vjera tako utvrđena da bi je mogli zatim predati ljudima. Ako nas smatrate varalicama, upitajte cijeli svijet; svuda kršćanstvo daje život svijetu; oni koji još nisu povjerovali u Isusa Krista nisu hrabri napasti istinu o uskrsnuću. Postoji za to svjedočanstvo na nebu, svjedočanstvo na zemlji, svjedočanstvo anđela, svjedočanstvo pakla; nema nijednoga glasa koji ne viče da je Isus Krist ustao iz groba.


Netko tko vam je drag prestao je živjeti, vi više ne čujete njegov glas, on više ne sudjeluje u radosti živih i vi, vi plačete. Plačete li i za sjemenom koje ste posijali u zemlji? Ako bi tkogod, ne znajući što biva sa sjemenom, misleći da je sjeme izgubljeno i zarobljeno, gledao očima punim suza zemlju koja pokriva sjeme, vi, bolje upućeni od njega, zar ne biste žalili njegovo neznanje; ne biste li mu rekli: “Ne uznemiruj se, ono što se posadi više nije u žitnici, ne možeš ga više uzeti, ali pričekaj koji dan i ovo polje, koje ti sada izgleda tako pusto, pokrit će obilata žetva i ispunit će ti se srce radošću kad ga ugledaš, kao što je u nas srce ispunjeno radošću, nadom, zato što mi već znamo da će se to dogoditi.”
To je primjer jednoga zrna, ali je toliko veliki da zbog toga svi trebaju imati vjeru. Usto, svako stvorenje, ako bismo samo pažljivo promatrali, govori nam o uskrsenju; i ovi svakodnevni primjeri trebali bi nas uputiti kako da doznamo što će Bog učiniti i s ljudskim rodom. Uskrsnuće mrtvih dogodit će se samo jedanput, ali san i buđenje svega što diše događa se svakoga dana i mi u snu vidimo sliku smrti, a u buđenju sliku uskrsnuća. Od onoga što se događa svakoga dana vjerujte u ono što će se dogoditi jedanput. Kako lišće na drveću opada i drveće opet prolista? Kamo odlazi kad opadne; odakle dolazi kad opet prolista? Pogledajte zimu: sve je drveće bez soka i izgleda kao mrtvo, ali dođe proljeće i ono se odjene lišćem. Da li se to dogodilo sada prvi put? Ne, dogodilo se to i prošle godine. Godina, dakle, odlazi i vraća se, a ljudi, stvoreni po običaju Božjem – kad otiđu, zar se neće nikad vratiti?

Ne postoji niti jedan jedini dokaz, da život poslije smrti postoji. Pisane su knjige, naravno. To što netko ima osjećaj nije nikakav dokaz egzistiranja bilo čega. Npr. sjetio sam se upravo slučaja ubijene Antonije bilić kada je njena majka rekla da osjeća kako je njena kći živa jer majčino srce ne laže. Za to vrijeme joj je kći ležala mrtva pod nekim smećem gdje ju je Dragan Paravinja bacio poslije silivanja i ubojstva. Onda na primjer onaj osjećaj da ti je netko pred vratima kada sam u sitne sate gledaš nekakav horrorac sa duhovima ili egzorcizmom. Dakle, osjećaji mogu varati. U ljudskoj prirodi je strah od smrti, i vjerovanje u zagrobni život je samo neprihvaćanje činjenice, a koja nije nimalo ugodna, da nas jednoga dana više neće biti. S druge strane, ljudima koji jako pate, bilo fizički ili psihički, smrt i prestanak postojanja je melem.

Ni za naš ovozemaljski život ne postoje dokazi možda je i on iluzija?Povremeni pogled u ogledalo nam daje sliku o sebi  i ne bi uopće znali da smo to mi da nije tog malog komada stakla.Ako bi previše išli u filozofiju sve je upitno.U ljudsku prirodu su usađeni osjećaji  ,strahovi od smrti ili u krajnjem slučaju i vjerovanje u zagrobni život.Duša osjeća vječnost , ona je  prepoznaje jer dolazi iz beskraja.Ništa što imamo nije naše ,ni tijelo ni duh a skloni smo sve to prisvajati..Sebičnost i oholost su dobro poznate zapreke u spoznaji.Istina o životu  je u poniznosti a egoizam je zapreka koliko god da   iza njega stoji materijalni uspjeh ili   možda status u društvu .

Ti i ja smo sada u interakciji, dakle nismo iluzija. Iluzije ne mogu biti u interakciji. Dokaz iluzije u interakciji bi bio da ti i ja snivamo isti san (san je iluzija stvarnosti kad se mozak odmara) i u njemu komuniciramo pa komunikaciju nastavimo kad se probudimo, a da pri tome znamo što je tko rekao u snu.
Povremeni pogled u ogledalo nam daje odraz koji je prije izuma ogledala bio u vodi. Ogledalo nam pak daje dokaz da čovjek svojim znanjem taj odraz može napraviti umjetnim i savršenim. Ako misliš da spoznaja odraza u ogledalu ima nešto metafizičko, kako objasniti pticu koja se gledanjem u ogledalo pokušava riješiti objekta koji su joj prilijepili na tijelo. Ili kad vrana baca orah na cestu da ga zdrobe kotači automobila i onda ga samo pokupi. Imaju li te ptice dušu? Religije uče (ne sve) da samo čovjek ima dušu. Spominjao si sebičnost i oholost, zar ne? Ako je duša ono što smo mi, odnosno naša osobnost, zašto se mijenja osobnost kada se mijenja kemija mozga? Npr. opijatima ili lijekovima? Zašto npr. osoba kojoj je u prometnoj nesreći uništen dio mozga za prepoznavanje lica više ne prepoznaje nikoga pa ni članove svoje obitelji. I konačno, zašto se osobu kojoj mozak na EEG-u ne pokazuje aktivnost smatra mrtvom iako joj svi drugi organi rade?

Pistovjećujemo  raszličite pojmove duha i duše..Duh  nije materija  i karakterizira ga  svijest o moralnom i bitnom.Obuhvaća i onostranu dimenziju osobe te traži odgovore o bitku.Također se bavi odnosom između tijela i duše.Neki filozofi kažu da ćovijek pati ne zbog fizičke boli nego zbog toga što ne vidi svrhu patnje.Temeljna filozofska postavka kaže nam  da nešto postoji što samo po sebi dokazuje da ništavilo nikada nije bilo.Vječno postojanje nazivamo bitkom koji je duhovan i njegova bit je sloboda ne i materija.

U našim se životima jedan događaj može očekivati 100% a to je smrt.
Ja kao vjernik katolik vjerujem da je smrt samo nastavak života jer naša duša prelazi iz životnog puta u putove vječnosti. Međutim, svatko od nas ostavlja trag za života na zemlji, te zaslužuje dobiti vječno počivalište za svoje tijelo, a to su grobnice. Prema pokojnicima se valja ponašati sa poštovanjem, jer su ipak ostavi određeni utisak na nečiji život, te su i oni djeca Božja( obitelj, prijatelji). Crkva je dvojaka, istodobno vidljiva i nevidljiva, opipljiva i duhovna.
Crkva je posrednik između tjelesnog i bestjelesnog života. Vidljiva, ljudska Crkva nam pomaže u pripremi za odlazak u nevidljivu, božansku Crkvu koja će postati naš vječni dom.
Ja vjerujem da ću se kad tad susresti sa svojim roditeljima koji su umrli prije mene, odn. završili svoj život na zemlji. Vjerujem da su odlaskom u vječni život postali moji zagovornici, i kao što ja molim za njihove duše, oni ulaskom u kraljevstvo Božje mole za mene.
To je od katolika tako..i zato se mjesta gdje počivaju pokojni obilatze sa posebnom pažnom i poštovanjem.
Npr. u islamu vjernici imaju posebna odnos prema pokojniku i njegovoj obitelji. Naime, u trenutku smrti, nije dopušteno kukati, naricati, dramiti ili glasno plakati. Prema njihovim običajima, tuga i žalost za umrlim trebaju biti samo stanje srca i osjećaja, ali ne smiju imati vanjske znakove. Jedan dio žalosti mislim da traje 3 dana i noći, samo bračni drug - žena umrloga može produžiti žalovanje na 4 mjeseca i 10 dana.
Mi kao kršćani se ne trebamo plašiti smrti.
Smrt je nepoželjna jer ukida fizičko postojanje na zemlji i to nam svima, mislim, nikako nije drago , bez obzira da li vjerujemo ili ne vjerujemo u vječni život. Ipak, ljudi se boje, jer se boje nepostojanja, kako sam već napisao, upravo, jer žele nastaviti živjeti. To vrijedi i za one koji vjeruju i suprotno, na ateiste.Ipak, to se razlikuje kod nas koji vjerujemo da je Isus Krist svojim smrću na križu nas otkupio, i na taj način pobijedio smrt i čovjeku podario vječni život, jer Bog iz ljubavi prema nama, želi da čovjek uvijek bude kraj njega. Mislim da se kršćani ne trebaju bojati, jer se može nadati miru kakvog nema ili nije imao na zemlji, odn. na ovom svijetu.
To je ono što ateist ne može: On se može jedino nadati stanju kako je postojalo prije nego što se rodio - stvarnosti bez njegove osobne perspektive.
Međutim, imamo situaciju, ako vjernik svojim nemoralnim, poročnim životom odbije prihvatiti Isusovo obećanje, a to je vječni život koji nam je On obećao, tada je pakao znatno, puno lošije stanje od nepostojanja.
No, valja naglasiti i ukazati da je za kršćanina istinska motivacija nasljedovati Krista, uzrokovana željom da dođemo na pravo mjesto za naše duše - mjesto koje nam je Bog obećao preko svog Sina.

Ovaj svijet je ništa u usporedbi s onim što će doći.

Jer, nema ni groba ni smrti, već samo život i ništa osim života!

Bojim se išta više reći, a da ne dobijem propovijed