Zapisi sa mojih putovanja

Nastavak sa prethodne stranice

Ova građevina je vrijedna posebnog osvrta:

 
Riječ je o jedinom ostatku stare srednjovjekovne utvrde, izgrađene kao središnja točka obrane granice prema Sutli. Prema povijesnim dokumentima najstariji vlasnici grada bili su ugarsko-hrvatski kraljevi. Godine 1347. vlasnik grada Krapine bio je kralj Ludovik I. Anžuvinac, a zatim ga je kralj Sigismund Luksemburški darovao grofu Hermanu Celjskom. Nakon toga su se redali novi vlasnici - slavonski ban Jan Vitovec, kralj Matija Korvin i njegov nezakoniti sin Ivaniš, zatim Đuro od Brandenburga, ban Petar Keglević, kralj Rudolf II. i ban Ivan Drašković. U vrijeme njegovog banovanja u Krapini je zasjedalo pet hrvatskih Sabora - 1598., 1599., 1600., 1605. i 1607. U ovom gradu je umro Tomo Bakač Erdödy, pobjednik nad Turcima u bici pod Siskom 1593. godine. Posljednji gospodari grada Krapine bile su obitelji Lichtenberg i Ottenfels. Barun Franjo Ottenfels je 1919. godine darovao zgradu gradu Krapini. Od 1994. godine na području srednjevjekovnog grada Krapina izvode se arheološka istraživanja.
 
Barun Franjo Ottenfels:

 
Najstariji sakralni objekt u Krapini - crkva Svete Katarine i samostan franjevaca Provincije svetih Ćirila i Metoda iz 1641. godine:

 
Najpoznatija krapinska crkva je crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu, građena od 1750. do 1761. godine. Jedna je od najljepših baroknih crkava u ovom dijelu Hrvatske. Do nje nisam stigao, pa slijedi slika s jakim zumom:

 
Krajnja točka moje hodnje prema zapadu. U muzej nisam ulazio, posjetio sam ga prethodne godine:

 
O ovom mjestu vrijedi napisati nekoliko riječi. Godine 1899. arheolog i paleontolog Dragutin Gorjanović-Kramberger (1856.-1936.) otkrio je u plitkoj polušpilji u brijegu Hušnjakovo ostatke pračovjeka iz doba neandertalaca. Homo Krapiniensis se ubrzo pročuo u svijetu. Nalazište je jedno od najbogatijih te vrste i sadrži blizu 900 kostiju sedamdesetak osoba starosti između 3 i 27 godina, a također su pronađeni i ostaci brojnih izumrlih životinja - špiljskog medvjeda, pragoveda, mamuta, vuka, Merckovog nosoroga, svisca i drugih. Također je pronađeno oko 300 predmeta od kalanoga kamena poput batića, strugala, šiljaka, grebala, noževa, pila i svrdala koji pripadaju arheološkom razdoblju srednjega paleolitika. Starost nalaza procjenjuje se na 130.000 godina. U blizini nalazišta nalazi se Muzej krapinskih neandertalaca s bogatom zbirkom nalaza.
 
Dragutin Gorjanović-Kramberger:

 
Obitelj krapinskog pračovjeka, rekonstrukcija:

 
Muzej krapinskih neandertalaca, detalj:

 
Svima koje put nanese u Krapinu preporučam da posjete Muzej krapinskih neandertalaca jer je doživljaj neopisiv - uz arheološko-paleontološke ostatke Homo Krapiniensisa muzej nudi obilje drugih informacija i doživljaja.

S mojim Kanađanima po Hrvatskoj, rujan/septembar 2017.
 
Moja najbliža rodbina po ocu, osim starijeg brata koji je Zagrepčanin, rođena je i živi u Kanadi. Često međusobno kontaktiramo, a ponekad se i posjećujemo. Ove godine nas je posjetio sin pokojnog bratića Billa koji se zove Dan i premda mi je neka vrsta nećaka mlađi je od mene samo nekoliko godina. Od nedavno je i on penzioner, a u mirovinu je otišao kao šef policijske stanice u Bancroftu, Ontario, u činu staff sergeant. Sa suprugom Sue i još jednim kanadskim bračnim parom uživao je u čarima Dubrovnika, Splita, Zadra, Plitvičkih jezera i Rastoka. Njihovi suputnici su otišli na svoju stranu, a Sue i Dan posljednjih tjedan dana boravka u Hrvatskoj proveli su u našem društvu u Zagrebu.
 
Sue i Dan na Rastokama u Slunju:

 
Moja kćer je 2012. boravila u Kanadi i iskušala je nekoliko minuta boravka u buksi u Bancroftu:

 
Obiteljske fotografije ću naravno izostaviti, a ovo je Danmobil - Audi unajmljen via rent-a-car:

 
21. rujna: Hrvatsko Zagorje
 
Prvo odredište bila je Krapina, pa sam uhvatio jedan motiv iz ovog lijepog gradića:

 
Obišli smo muzej Homo krapiniensisa, no kako je fotografiranje unutra zabranjeno iz muzeja samo dvije sličice:


 
Iduće odredište je bio Veliki Tabor uz zadržavanje na dvije usputne lokacije. Putem smo snimali ljepote zagorskih pejsaža:

 
Putem ćemo skrenuti do ovog objekta:

Iznad sela Vinagora, na vrhu istoimenog brda (kota 404), nalazi se barokna crkva Svete Marije od Pohoda sagrađena 1708. godine. U njoj se nalaze kapele Svetog Roka i Svetog Florijana u obliku cilindričnih kula, tako da čitav sklop djeluje kao utvrda:



 
Naš cilj u daljini:

 
Ali ćemo prije toga u Grešnu Goricu:


 
Nakon upravo epske borbe uspio sam svladati ovu pečenku:

 
Gazda drži domaće i divlje životinje pa smo ih obišli. Najprije patuljasti jarčić i njegova kozica:

Umiljata životinja se voli maziti, naročito ako misli da joj nosim nešto za jelo:

 
Srndać i njegova družica:

 
Veliki Tabor izbliza:

 
Iduće i konačno odredište prije povratka u Zagreb bio je Kumrovec. Uz ovog čovjeka ću se uvijek slikati:

 
Rodna kuća:

 
Našim Kanađanima pokazali smo Etno selo u Kumrovcu, koje im se iznimno dopalo:

22. rujna: malo Zagreba
 
Lijep i sunčan dan proveli smo u šetnji Zagrebom, mahom Gornjim gradom, uz vožnju uspinjačom koja je za naše Kanađane bila prava atrakcija. Kako iz Zagreba imamo više nego dovoljno slika stavljam samo nekoliko meni zanimljivih motiva.
 
Automobili na električni pogon za pokupiti još nešto love od brojnih turista:



 
Kad već prolazimo Radićevom evo i zgrade iz koje sam otišao u mirovinu:

 
Kanadski policajac i hrvatska policija:

 
23. rujna: Istra
 
Naši gosti su već čuli da je Istra predivan dio Hrvatske, a uz to i pristupačan autocestom za jednodnevni izlet, pa smo ih poveli u Pulu. Na povratku ćemo svratiti u Motovun gdje ćemo i ručati.
 
Hit the road:

 
Dan mi je ispričao dosjetku iz putovanja od Budimpešte do Zagreba (tu su uzeli rent-a-car i odmaglili na Jadran, a k nama će doći na povratku). Putovali su s prijateljima i to vlakom. Nakon što su prešli granicu Dan je rekao: - Look through window, there must be Stanko somewhere taking pictures (gledajte kroz prozor, mora da je Stanko tu negdje i snima)!  Oni znaju preko Facebooka da sam lutajući railfan.
 
Blizu smo odredišta:

 
I evo nas kod simbola grada Pule:

Veličanstvena građevina zaslužuje više od jedne slike:



 
S nećakinjom Oljom i Sue krenuo sam u obilazak drugih znamenitosti Pule, dok su moj buraz i Dan ostali u hladovini kafića na korzu. Putem sam hvatao meni zanimljive motive:


 
Jedna od znamenitosti Pule su zidine:

 
Slavoluk Sergijevaca ili Zlatna vrata:

 
Slavni pisac irskog porijekla James Joyce (1882.-1941.) živio je neko vrijeme u Puli i ovo mu je spomenik:

Iz gradskih ulica:



 
Bazilika Svete Marije:

 
Forum:

 
Augustov hram, izgrađen između 2. godine p.n.e. i 14. godine n.e.:

 
Agripinina kuća:

 
Crkva i samostan Svetog Franje iz XIV. stoljeća:

Put nas je dalje vodio na Kaštel ili Mletačku utvrdu, a uz nju se nalazi Malo rimsko kazalište:

 
Jedna panorama grada Pule:

 
Kaštel koji su izgradili Mlečići 1630. godine:


 
Toliko iz Pule, a sada put pod noge pa u Motovun:

 
Nekoliko slika iz gradića Motovun:

 
Pogled iz Motovuna je fantastičan:


 
I za kraj - kud će suza neg' na oko:

Tragovima željezničke pruge Banova Jaruga - Garešnica - Bjelovar, 10. rujna/septembra 2016.
 
Nas ljubitelje željeznice ne zanima samo ''živi'' promet nego volimo i tražiti tragove pruga i željezničkih objekata koji više nisu u funkciji. Tako se ekipa željezničkih arheologa u kojoj smo bili Nenad, Ranko, Zdenko, Herman i ja uputila 10. rujna 2016. u istraživanje ostataka nekadašnje željezničke pruge Banova Jaruga - Garešnica - Bjelovar. U stvarnosti je riječ o dvije pruge koje su se ''dodirnule'' samo na dvije godine, od 1966. do 1968. Nekadašnja pruga broj 91 Bjelovar - Garešnica otvorena je 1913. i ukinuta 1968. godine, dok je pruga Banova Jaruga - Garešnica otvorena 1966. kao industrijska pruga bez putničkog prometa i ukinuta je potkraj XX. stoljeća.
 
Pruga Bjelovar - Garešnica (označena sivom bojom) na karti Vojnogeografskog zavoda iz 1958. godine:

 
Vozni red na pruzi Bjelovar - Garešnica, godina nepoznata:

 
Putovali smo automobilom, a polazna točka istraživanja bila je Banova Jaruga:

 
Desno za Lipovljane i Novsku, lijevo za Daruvar i Viroviticu:

 
Mjesto gdje se od pruge za Daruvar odvaja(la) pruga za Garešnicu:

                                                                
Andrijin križ je pao u depresiju zbog nedostatka željezničkog prometa:

 
Ostali su tek tragovi:

Per aspera ad astra, ili pofureni koprivama do tragova pruge
 
U selu Međurić skrenuli smo lijevo, na cestu prema Garešnici. Naravno da smo cijelim putem vrebali tragove pruge, a podosta toga i našli. Džungla koja skreće lijevo je nasip nekadašnje pruge:

 
Nekadašnji ŽCPR ili željezničko-cestovni prijelaz:

 
Željeznički most preko rijeke Ilove, zemljopisne granice Slavonije i Središnje Hrvatske:


 
Po našim spoznajama tu bi trebao biti nekadašnji kolodvor Kaniška Iva. I evo jednog artefakta i to u vrlo sumnjivom okruženju:

 
Od svih ruševina željezničke infrastrukture koje sam imao priliku obići, a bilo ih je mnogo, ova je bila najopakija. To je toliko zaraslo u vegetaciju da je bilo nemoguće prići do samih objekata. Zdenko i ja smo se nekako probili relativno blizu i to kroz niske grane, šiblje, trnje i svekolike druge zapreke biljnog porijekla. Osobno sam posebno pazio na trnje i paukove mreže, ali sam si uspio pofuriti lakat na koprive. Ipak, isplatilo se jer smo nešto uhvatili iz relativne blizine, a eventualni krpelji su isprani tuširanjem po povratku:

 
Na putu nam se našao i ribnjak Poljana sa svojom malom željeznicom (koja još uvijek radi):

Sada smo već sasvim blizu Garešnice, a putem smo naišli na bivši željeznički most preko rječice Garešnica:

 
Od Garešnice do Pavlovac-Dražice: uz malo motanja do ciljeva
 
Sada slijedi meni osobno najzanimljiviji dio trase, pruga Garešnica - Bjelovar koja je bila u javnom prometu od 1913. do 1968. godine.
 
Bivši kolodvor Garešnica danas:

 
Nekoliko riječi o ovom mjestu. Garešnica je naselje sa statusom grada u Središnjoj Hrvatskoj, u Bjelovarsko-Bilogorskoj županiji. Prema popisu iz 2011. godine područje grada s 23 naselja brojalo je 10.472 stanovnika, od kojih u samoj Garešnici 3.784. Prema legendi ime naselja je nastalo u vrijeme provale Mongola, kada su stanovnici na uzvisinama postavljali straže. U slučaju opasnosti straža bi zapalila vatru kao upozorenje stanovništvu, a od gareži tih vatri nastalo je ime Garešnica.
Garešnica se prvi put spominje 1257. kao središte istoimene županije. Godine 1277. spominje se u povelji kojom je kralj Ladislav IV. Kumanac zagrebačkomu biskupu Timoteju potvrdio neke posjede kraj Garešnice. God. 1334. utemeljena je crkvena župa svete Marije. Nakon pada grada Garića 1544. dio stanovništva pobjegao je pred Osmanlijama. Godine 1578. Garešnica je ušla u sastav Slavonske krajine, a preustrojem iz 1746. potpala je pod Križevačku regimentu. Godine 1871. ušla je u sastav Hrvatske.
Najpoznatiji Garešničani su glumac Zvonimir Ferenčić (1925.-1998.), pjevač Ivo Robić (1923.-2000.) i projektni menadžer svemirske ekspecicije Apollo 11 Milojko Vucelić ili Mike Vucelic (1930.-2012.).
 
Zvonimir Ferenčić:

 
Ivo Robić:

 
Milojko Vucelić:

 
Kolodvor Garešnički Brestovac smo uspjeli promašiti, iako se svojedobno vidio sa ceste. Možda je zgrada srušena ili pregrađena? Tko će ga znati... Nastavili smo potragu za stajalištem Zdenčac, a sve što smo našli bilo je ovo na slici. Jasno se vidi dio ceste koji je naknadno preliven asfaltom, zasigurno nekadašnji ŽCPR (stajalište nažalost nismo našli):

 
Puno više sreće smo imali sa stajalištem Palešnik. Po meni, to je bio najvrijedniji ulov dana. A sve je počelo od ovog praga:

 
Zgrada je relativno dobro očuvana s obzirom na protok vremena:

Slijedila je potraga za stajalištem Hercegovac-Trnovitica i ta nam je zadala najviše muka. Prema zemljovidu stajalište se nalazilo otprilike na pola puta između sela Hercegovac i Velika Trnovitica. Stoga smo u Hercegovcu skrenuli sa glavne ceste i uputili se prema Velikoj Trnovitici. Putem smo otvorili svih deset očiju i tražili bilo kakav trag pruge i stajališta. Na kraju smo otkrili samo jedno sumnjivo mjesto, a to je ovaj ''hupser'' ili nadvišenje na cesti. Kasnije se pokazalo da smo bili na pravom tragu i da je nedaleko bivšeg ŽCPR bilo stajalište:

 
Tražeći prugu i stajalište završili smo u Velikoj Trnovitici, odakle smo uz pomoć lokalnog stanovništva i preko loših cesta dobauljali do ovog mjesta:

 
Nema sumnje - bivši kolodvor i rasputnica Pavlovac-Dražica. Tu je jedan krak pruge skretao ulijevo prema Grubišnom Polju i Bastajima (danas Maslenjača), dok je drugi vodio prema Garešnici:

 
Trasa pruge prema Garešnici:

 
Bivše službeno mjesto Pavlovac-Dražica danas je u privatnom vlasništvu, a kako je istaknuto upozorenje na oštru psinu ograničili smo se tek na usputnu snimku:

 
Lagani nastavak i kraj
 
Nakon kratke vožnje izbili smo iz Pavlovca na glavnu cestu Daruvar - Bjelovar. Tu je već bilo puno lakše jer smo ovuda već prolazili na jednoj davnoj ekspediciji.
 
Prošli smo pokraj bivšeg stajališta Česma (primijećeno, ali ne i slikano zbog gustog prometa na cesti). Slijedeće odredište je bio Veliki Grđevac, gdje smo ponovo učinili digresiju i skrenuli u dječji park ''Mato Lovrak'' da razgledamo Vlak u snijegu bez snijega:


 
Spustili smo se i do nekadašnjeg kolodvora Veliki Grđevac, koji je danas u privatnom vlasništvu i skladište je kojekakve krame:

Nekadašnja kolska vaga:

 
Iz Velikog Grđevca trasa pruge skreće prema Bilogori, a tamo se nalazi nekadašnji kolodvor Velika Pisanica:


 
Iduće službeno mjesto je bio kolodvor Bulinac, no kako smo ga već ranije obišli odlučili smo ga ostaviti po strani i potražiti stajalište Severin. Naravno da smo ga našli:

 
Još ima tragova pruge:

 
Stajalište Kokinac nam je bilo izvan ruke pa smo ga zaobišli, ali nismo propustili kolodvor Galovac - prvo službeno mjesto od Bjelovara:

 
Sad smo već blizu Bjelovara, a ovo je željeznički most na potoku Bjelovacka:

 
Kraj ekspedicije - kolodvor Bjelovar:

 
I mali komentar za kraj. Pruge Bjelovar - Garešnica nema više od pola stoljeća. Ono što su ''vjekovni ugnjetači'' Mađari izgradili mi smo odavno dokusurili. Ali tragova ipak ima i pobuđuju nostalgiju za vremenima dima i pare. U Bjelovaru i oko njega nešto se šuška da bi prugu trebalo obnoviti, trasa je uglavnom još uvijek prohodna, no živi bili i vidjeli.

Carpe Diem: Lepavina, 3. lipnja/juna 2017.
 
Lepavina je jedna od onih željezničkih lokacija koje railfanovi i drugi putnici doživljavaju gotovo isključivo iz vlaka, kao jedno od brojnih službenih mjesta u prolazu. I ja sam puno puta prošao kroz kolodvor na svojim putovanjima, najčešće za Sombor via Osijek. Na tlo kolodvora stupio sam samo jednom, a to je bilo krajem srpnja/jula 1966. na povratku sa izviđačkog taborovanja u Virovitici. Naš vlak je čekao križanje pa smo nâs nekolicina izašli iz vagona da malo protegnemo noge. Već je pao mrak i vidjela se samo zgrada kolodvora s natpisom Lepavina - Лепавина (nikad čuo).
Prošlost smo dakle apsolvirali pa se vratimo u XXI. stoljeće. Pri odabiru destinacije našao sam se u, hajmo reći, dvije neprilike. Prva je bila presjedanje na autobus zbog radova na pruzi Dugo Selo - Križevci, zbog čega ću putem izgubiti nešto vremena. Ali je bilo dovoljno rezervi, gotovo tri sata na raspolaganju u Lepavini, pa nije strašno. Druga je bila vremenska prognoza, AccuWeather najavljuje ''nekoliko pljuskova i jakih grmljavinskih nevremena''. No idem makar sjekire padale. Na kraju od te silne grmljavine nije bilo ništa više od nekoliko kumulusa kao ukrasa obzorja.
Na putovanju do odredišta udaljenog cca 80 km od mojeg Vrapča i natrag promijenio sam čak 8, slovima osam, prijevoznih sredstava: vlak-vlak-autobus-vlak, pa u povratku vlak-autobus-vlak-vlak. Da se čovjeku zamanta u glavi. Sretna je okolnost da nije bilo gužvi i da su sva prometala bila klimatizirana, stoga se na udobnost putovanja ne mogu potužiti.
 
Moje odredište:

 
Odmah sam se suočio s nepredviđenim problemom koji me pratio cijelo vrijeme boravka u Lepavini - invazijom nekih crnih mušica koje su oblijetale oko mene u oblaku. U jednom trenutku sam ih na majici nabrojio dvadesetak. Zavlačile su se ispod okovratnika i ulazile mi i u uši. Valjda su mislile da je moja žuta majica suncokret ili uljana repica.
 
Ovo je jedan primjerak te napasti.

 
Lepavina se nalazi na zapadnom obodu planine Bilogore, koju Lepavinski prijevoj razdvaja od planine Kalnik a prijevoj Đulovac od Papuka. Bilogora je niska planina duga 80 km koja razdvaja Podravinu od Lonjsko-čazmanske zavale. Najviši vrh zove se Rajčevica ili - pazi sad - Stankov vrh i nalazi se relativno blizu, na području općine Sokolovac. Visok je 309 m/nm.
Stankov vrh nije dobio ime po meni nego po koprivničkom planinaru Stanku Šafaru.
 
Dva pogleda na pitomu Bilogoru:


 
Rajčevica ili Stankov vrh, snimka sa web stranice PD ''Runolist''. U mlađim danima uputio bih se do njega:

 
Sa kolodvora samo tri fotografije:

Lepavina kao naselje ne nudi bogzna kakve atrakcije - niz kuća uz državnu cestu D41 Križevci - Koprivnica, nekoliko pokrajnjih uličica/cestica i to je to. Selo pripada općini Sokolovac u Koprivničko-križevačkoj županiji, a u popisu stanovništva 2011. godine imalo je okruglih 200 stanovnika.
Porijeklo imena Lepavina je prema legendi vezano uz ugarsko-hrvatskog kralja Belu IV. Navodno se Bela, napuštajući grad Kalnik u vrijeme provale Mongola, zaustavio u selu kojem je poklonio crkveni toranj pa je selo dobilo ime Carevdar (od carev dar). U idućem selu dočekali su ga dobrim vinom pa je selo dobilo ime Lepavina (od lepa vina). U trećem selu pozvan je u lov na sokolove pa je selo dobilo ime Sokolovac, a u četvrtom mu je pozlilo od obilja hrane i pića pa je selo dobilo ime Velika Mučna (od velika muka).
Drugih izvora o porijeklu imena Lepavina nema, pa preostaje osloniti se na staru legendu. Pitam se zašto se Bela pretrpavao jelom i pićem kad mu je škodio, ali je u svemu zanimljivo da imena iz starih priča danas nose četiri službena mjesta na pruzi - redom Carevdar, Lepavina, Sokolovac i Mučna Reka..
 
Bela IV:

 
Nekoliko slika iz naselja:





 
Ovaj lokalitet ću svakako posjetiti:

Na ovom križu je nekakav natpis, nažalost nečitljiv:


 
I eto me kod drugog cilja. Dok selo sâmo po sebi ne nudi ništa zanimljivog u neposrednoj okolici, ispod padina Bilogore i na kilometar udaljenosti od kolodvora, nalazi se lokacija koju sam svakako htio posjetiti - pravoslavni manastir Lepavina.
 
Manastirska crkva Vavedenja Presvete Bogorodice:

 
Prema zapisu iz starog lokalnog ljetopisa manastir Lepavina je podignut oko 1550. godine, ubrzo po osnivanju prvih srpskih naselja u ovom kraju. Kao njegov osnivač spominje se monah iz manastira Hilandara Jefrem Vukodabović, kome se uskoro pridružilo još nekoliko monaha. Veliki manastirski kompleks izgrađen je u razdoblju od 1636. i 1642. godine, a barun Johannes Galler je u rujnu/septembru 1642. potvrdio manastiru pravo vlasništva svih posjeda koje su mu podarili seljaci. Potkraj 1692. i početkom 1693. godine u Lepavini je boravio pećki patrijarh Arsenije III. Crnojević, koji je okupljao narod i propovijedao u manastiru te odlazio u posjete okolnim krajiškim vojvodama, što je podiglo ugled manastira. Pravoslavci iz Varaždinskog generalata uspjeli su 1734. godine dobiti dozvolu za pravoslavnog episkopa sa sjedištem u Lepavini. Međutim, zbog perifernog položaja Lepavine konačno sjedište pravoslavne episkopije postao je Severin, dok je episkopija dobila naziv Lepavinsko-severinska eparhija. Sadašnja manastirska crkva Vavedenja Presvete Bogorodice (kod katolika Predstavljanje djevice Marije) izgrađena je u stilu baroka 1753. godine.
Povijest manastira Lepavina obilježena je burnim događajima i brojnim sukobima. Manastir su 1557. opljačkali i razorili Turci, monasi su sudjelovali u buni križevačkog velikog suca Osmokruhovića, a zbog sporova s grkokatolicima ubijen je na pragu manastirske crkve iguman Kodrat. Najteže trenutke manastir je pretrpio u vrijeme Drugog svjetskog rata. Odmah po okupaciji monasi su pohapšeni i odvedeni u logor gdje je jeromonah Joakim Babić ubijen, a ostali su protjerani u Srbiju. Manastir je 27. listopada 1943. bombardiran od njemačkog zrakoplovstva pri čemu su manastirske zgrade gotovo potpuno razrušene, a crkva i manastirska zgrada teško su oštećeni. U dijelu zgrade koji je izbjegao rušenje ostao je sačuvan dio manastirske knjižnice. Poslije rata je u manastiru živio otac Simeon Sakulj, koji ga je djelomično obnovio i vratio otuđeno blago. Zalaganjem zagrebačko-ljubljanskog mitropolita Jovana Pavlovića, koji je 1977. postao poglavar eparhije, manastir je polako vraćao nekadašnji sjaj i važnost. U obnovi manastira sudjelovali su Svjetsko vijeće crkava, Evangelistička mladež iz Würtemberga i vjernici Evangelističke crkve iz Stuttgarta.
Među kulturno-povijesnim blagom manastira ističe se ikona Presvete Bogorodice Lepavinske, nastala početkom XVI. stoljeća, kojoj se pripisuju čudotvorne iscjeliteljske moći. Također valja spomenuti ikone svetog Simeona Nemanje i svetog Save, te ikonu Vavedenja Presvete Bogorodice, koje su izrađene u Lepavini 1647. godine. Pored ikonografskih spomenika naročitu vrijednost predstavljaju stare rukopisne i tiskane knjige, a među najstarije spadaju dva evanđelja iz XIII. i XIV. stoljeća.
Danas je manastir Lepavina stjecište brojnih hodočasnika, kako pravoslavnih tako i katoličkih, što mu daje veliki ekumenski značaj.
 
Manastir:

 
U vrijeme mog posjeta manastiru u toku je bilo bogosluženje u crkvi pa se nisam dulje zadržavao. Bilo je i hodočasnika, a na parkiralištu ispred manastira bilo je nekoliko automobila.
Lepavinu kao jedno od odredišta odabrao sam već prije nekoliko mjeseci, pa sam u međuvremenu tražio po internetu informacije - između ostalog - i o manastiru. Moram reći da me prilično fascinirao iguman (poglavar) arhimandrit Gavrilo (Vučković), poznat kao ''internet duhovnik'' jer je unatoč poodmakloj dobi obilato koristio ovaj oblik komunikacije. Imao je i vlastiti profil na Facebooku. Nažalost je preminuo 12. travnja 2017. godine.
 
Otac Gavrilo na laptopu:

 
Otac Gavrilo s monasima uz čudotvornu ikonu Presvete Bogorodice Lepavinske:

 
Došlo je vrijeme za povratak:

 
S obzirom na uobičajeno puževe brzine vlakova HŽ-a ovaj kuriozitet vrijedi zabilježiti, dionica je Vojakovački Kloštar - Majurec:

Sevnica 20. prosinca/decembra 2019.
 
Iz kasice-prasice iscurilo je nešto eurića, taman dovoljno za povratnu vožnju putničkim vlakom Dobova - Sevnica i(n) obratno. Sve prognoze vremena i vremenske napovedi najavljivale su pretežno sunčan dan s umjerenom naoblakom i relativno visoku temperaturu za ovo doba godine, pa zašto to ne iskoristiti.
Kod putovanja vlakom u Sloveniju imam jedan problemčić. Moje domicilno željezničko stajalište Sutla nalazi se na cca 1 km od državne granice, ali bi za vožnju vlakom morao na istok do Glavnog kolodvora u Zagrebu (25 km) pa natrag na zapad. Stoga sam išao pješice do 3 km udaljene Dobove gdje ću sjesti na vlak.
Taman sam izašao iz slovenskog pograničnog sela Rigonce i završio s psovanjem matere psima koji su lajali na mene kada se zaustavio neki automobil, a vozač - potpuno nepoznat čovjek - me pozvao da uđem i vozim se s njim. Ljubazni gospodin je rekao da je iz Brestanice i čudom se čudio otkud ja znam da se ona nekada zvala Rajhenburg. I tako sam se kraljevski udobno dovezao sve do kolodvora Dobova.
 
Ni jedna prognoza/napoved nije najavila ovako hudu magluštinu:

 
Stižem na odredište:


 
Iz kolodvora samo nekoliko slika:

Sevnica je grad i sjedište općine u slovenskoj Posavskoj regiji s 4.500 stanovnika (2019.). Osim matičnog naselja obuhvaća još i mjesne zajednice (krajevna skupnost) Blanca, Dolnje Brezovo, Boštanj, Krmelj, Loka pri Zidanem Mostu, Primož, Studenec, Šentjanž, Tržišče i Zabukovje.
 
Sevnica na Google Earthu:

 
Sevnica se prvi put spominje u pisanim dokumentima 1275. godine pod njemačkim imenom Liehtenwalde. Pravo trgovišta dobila je 1322. godine, pravo održavanja sajmova 1513., a pravo godišnjeg sajma stoke 1783. Godine 1866. tu je otvorena prva čitaonica u slovenskom Posavju. Naselje i okolica tokom stoljeća teško su stradavali od kuge, požara, turskih provala i seljačkih ustanaka, a u Drugom svjetskom ratru većina slovenskog stanovništva je protjerana od Nijemaca.
Sevniški grad se prvi put spominje 1309.godine kao Castellum Lichtenwald, ali se pretpostavlja da je izgrađen još u vrijeme biskupa Konrada I. von Abensberga (1106.-1147.). Tokom stoljeća bio je između ostalog u vlasništvu salzburške nadbiskupije i plemićkih obitelji Auersperg, Drašković, Keglević i Rebenburg, te na kraju Karla Ausserera i grofice Matilde Zinneberg. Poslije Drugog svjetskog rata je nacionaliziran i nastanjen izbjeglicama, a posljednjih desetljeća se postupno obnavlja. Danas je pod zaštitom kao spomenik lokalnog značaja (nepremični spomenik lokalnega pomena).
U velikoj Hrvatsko-slovenskoj seljačkoj buni Ilija Gregorić je 5. veljače 1573. s vojskom od 600 seljaka došao pod grad na putu prema Radeču i Celju. Zakupnik grada barun Boltežar Lamberg je pogostio seljake hranom i pićem i time spasio grad od pljačke i uništenja.
 
Sevniški grad, foto Robert Penič:

 
Svakako najpoznatija osoba vezana uz Sevnicu je Melania Trump rođena Knavs, fotomodel i donedavno prva dama USA. Rođena je u Novom Mestu, a djetinjstvo i mladost provela je u Sevnici.
 
Melania Trump, službena fotografija (Official photo)

 
Krećem u šetnju gradićem, a ovo je pogled sa nadvožnjaka/mosta na prugu u smjeru Ljubljane:

 
Sava sa mosta uzvodno...

 
… i nizvodno:

 
Cestovni most:

 
Željeznički most na pruzi Sevnica - Trebnje:

Boštanj, župna crkva Povišanje Svetog križa:

 
Nekoliko razglednica Sevnice:






 
Prije povratka još jedan željeznički motiv - putnički vlak iz Trebnja:

''Pehot na drugem tiru, umakni se s proge'' - Brestanica 9. ožujka/marta 2023.
 
Na mogući upit ''koji te vrag nosi tamo?'' preventivni odgovor glasi: ma gdje bio uvijek ću naći i prenijeti nešto zanimljivo za sebe, vjerojatno i za neke druge. A Brestanica nudi podosta toga za pokazati i opisati. Stoga krenimo na put. Vrijeme je bilo točno prema prognozi, udrobljeno - malo sunca, malo oblačnosti, a toplo iznad prosjeka za ovo doba godine.
 
Nakon pješačenja od 3 km preko bivše granice dolazim do željezničke polazne točke:
 

 
Lokomotiva odmara na jutarnjem suncu:
 

 
Neki grafiteri su intimno ugroženi:
 

 

 
Moj Stadler je spreman za put:
 

 
Prvi put se vozim na katu vlaka, djeluje mi kao da sam u avionu:
 

 
Nakon 16 minuta brze i udobne vožnje stižem na odredište:
 

 

 
Brestanica je međukolodvor na pruzi broj 10 državna meja - Dobova - Zidani Most - Ljubljana, na kilometarskom položaju 471,8. Od susjednog kolodvora Krško u smjeru Dobove udaljen je 4 km, a od kolodvora Blanca u smjeru Ljubljane 6 km. Najveća dopuštena brzina vlakova kroz kolodvor je 50 km/h. Brestanica zapravo ima dva službena mjesta, a drugo je Brestanica Tovorna na kilometarskom položaju 471,0.

Stiže Siemens Desiro iz Ljubljane za Dobovu:
 

 
Detalj iz čekaonice za putnike:
 

 
Krenuo sam niz kolodvor da fotografiram meni zanimljive detalje:
 

 

 
U jednom trenutku čuo se razglas: ''Pehot na drugem tiru, umakni se s proge''. Bilo mi je odmah jasno da se naredba odnosi na moju malenkost. Ipak sam produžio još nekoliko minuta da uhvatim bar poneki dodatni motiv:
 

 

 
Nisam se htio bosti s rogatim i krenuo sam natrag cestom koja prolazi neposredno uz prugu. Šteta, bilo je još toga za registrirati, recimo pretovarnu rampu na kojoj je bilo balvana očito pripremljenih za transport. Putem sam naišao na ovaj tunel:
 

 

Ovdje me uz cestu dočekao prometnik u prilično živčanom gardu. Sasuo je paljbu na mene, a nakon uvodne bujice riječi - koje zbog brzine govora nisam razumio - pitao me jesam li željezničar. Odgovorio sam da sam ljubitelj željeznice na što je on nastavio sa svojim glasnim prijekorima. Inače dosta dobro razumijem slovenski ali sam ukapirao jedino da mu je ton za oktavu viši nego je preporučljivo za moj stupanj tolerancije. Nisam mogao procijeniti pravi li se važan ili je samo revan službenik koji provodi strogi red i disciplinu. Već mi je bilo na vrh jezika da mu odbrusim ''najprije nauči odgovoriti na dobar dan pa onda dijeli lekcije'', ali sam odustao. Nisam tip koji vidi korist u svađi, na tuđem sam terenu, a za ovakve se ne isplati otvarati usta. Na kraju sam razumio samo zabranu da isto ponovim. - Nigdar več! - zaprijetio je. Človek, ne jezi se ...
 

 
Osim željeznice mene uvijek zanimaju i drugi lokalni sadržaji pa sam se uputio u šetnju kroz naselje.
Brestanica, do 1952. Rajhenburg, je naselje ispod planine Bohor u Posavskoj regiji, općina Krško, s 920 stanovnika (2020.). Naselje i okolica spadaju među najstarije u slovenskim krajevima. Pronađeni su arheološki nalazi iz prapovijesti, a uz naselje je prolazila rimska cesta Neviodunum - Celeia koja je kod Brestanice prelazila Savu. Još i danas su vidljivi ostaci nekadašnjeg rimskog mosta. Prvi pisani spomen naselja datira iz 838. godine kada ga je grofu Salachonu darovao slavenski knez Pribina, a ime grada Rajhenburg pojavljuje se prvi put u zapisima iz 895. godine. Naselje pod gradom dobilo je 1322., zajedno sa Sevnicom, prava trgovišta čime je postalo obrtno-trgovačko središte šireg područja pod Bohorom. U Drugom svjetskom ratu Nijemcu su svibnja 1941. u Rajhenburgu uredili koncentracioni logor za preseljenje stanovništva, iz kojega je u progonstvo otišlo 45.000 Slovenaca.
 
Brestanica, snimka iz satelita:
 

 
Uz Brestanicu se vezana i neka istaknuta imena, od kojih su najpoznatiji protestant, književnik i pedagog Adam Bohorič (1524.-1598.) i glumica Olga Kacjan (1952.).
 
Adam Bohorič:
 

 
Olga Kacjan:
 

 
U maloj Brestanici ima puno znamenitosti, a jedna od njih je Spodnji grad Turn na ušću rječice Brestanice u Savu koji je sastavni dio gradskog kompleksa Rajhenburga. Pretpostavlja se da je izgrađen u XII. ili XIII. stoljeću, a prvi put se spominje u pisanim dokumentima 1346. godine. Vjeruje se da su ga izgradili vitezovi Rajhenburški. Zovu ga i Flisov grad po jednom od posljednjh vlasnika. Kao vlasnici spominju se Viljem Brestaniški, Hans iz Gradenegga, vitez Rajnpreht, obitelj Langenmantl, obitelj Attems, obitelj Globočnik, Janez Flis i Srečko Lenart. Poslije Drugog svjetskog rata koristi se za stanovanje. Objekt je klasificiran kao spomenik lokalnog značaja.
Uz Spodnji grad Turn vezana je i legenda o dvojici posvađane braće, vitezova Rajhenburških. Jedan je imao u vlasti gornji grad, drugi donji, a oba su bila međusobno spojena podzemnim tunelom. Obojica braće su istodobno ustrijelila jedan drugoga i tako su nestali zadnji potomci obitelji Rajhenburških.
 
Spodnji grad Turn:
 

 
No glavna atrakcija Brestanice je dvorac (grad) Rajhenburg. Nisam nažalost imao vremena popeti se do njega, a svakako ga vrijedi posjetiti:
 

 

 
Grad Rajhenburg se prvi put spominje u ispravi od 29. rujna 895. godine i smatra se najstarijim gradom u Sloveniji. Izgrađen je na brijegu nadmorske visine 241 m. Porušen je prilikom upada Mađara u Posavinu, a obnovio ga je 1126. salzburški nadbiskup Konrad I. Spominje se 1309. pod imenom Reichenburch. Između 1141.i 1570. godine bio je u vlasništvu obitelji Reichenburški, a zatim obitelji Welzer. U vrijeme Hrvatsko-slovenske seljačke bune 1573. grad je pošteđen razaranja i pljačke jer su vlasnici darovali seljačkoj vojsci živežne namirnice. Od 1579. vlasnik je bio barun Volkart Eghk, a nakon njega Alexander Paradaiser, plemić Franz Gall Gallenstein, barun Vid-Jakob Moscon, barun Leopold Curti, Karl Reising, grof Hanibal Heister, grofovi Attemsi i još pet nepoznatih vlasnika. Godine 1884. grad i posjed kupio je redovnik iz Lyona Gabriel Giraud i prepustio ga na upravljanje francuskim trapistima, koji su grad pretvorili u samostan Marijinega odrešenja. Bio je to jedan od samo tri samostana trapista u međuratnoj kraljevini Jugoslaviji, uz onaj u Banja Luci i u Zemuniku kod Zadra. Samostan je djelovao do Drugog svjetskog rata kada su ga zaposjeli Nijemci i pretvorili ga u koncentracioni logor i ženski vojni zatvor. Danas je grad obnovljen i pretvoren u muzejski prostor, a za posjetitelje je otvoren 2012. godine. Osim muzejskih izložaka nudi suvenirnicu, prodavaonicu čokolade i restoran, kao i najam prostora. Ima status spomenika kulture od državnog značaja
 
Salzburški nadbiskup Konrad I:
 

Grad Rajhenburg, Georg Matthäus Vischer, Topographia Ducatus Stiriae, Graz 1681:
 

 
Samostan trapista u Rajhenburgu, fotografija iz 1927. godine:
 

 
Most na Savi koja je ovdje jezero radi nedaleke hidroelektrane:
 

 
Dvije slike sa mosta:
 

 

 
Uputio sam se u šetnju do naselja koje se razvuklo duž rječice Brestanice:
 

 

 

Nekadašnja župna crkva sveteg Petra in Pavla izgrađena je na temeljima romaničke crkve iz XII. ili XIII. stoljeća, a današnji konačni oblik je dobila 1896. godine. Ima status spomenika kulture lokalnog značaja:
 

 
Župna crkva župe Brestanica, bazilika Lurške Matere Božje, izgrađena je od 1908. do 1914. godine u neoromaničkom slogu. Najveći je sakralni objekt u Posavju i jedan od najvećih u Sloveniji:
 

 
Crkva sveteg Boštjana potječe još iz XIII. stoljeća, a današnji izgled dobila je 1792. godine:
 

 
Još tri foto impresije iz Brestanice:
 

 

 

 
Došlo je vrijeme da se vratim na kolodvor. Izgleda da je onaj živčani prometnik dobio komplekse od moje pojave. Nakon što sam prešao na južni peron da čekam vlak za povratak doviknuo mi je: ''Kam greste?''. Valjda je mislio da opet spremam neku subverziju. Odgovorio sam ''u Dobovu'' i izgleda da ga je taj odgovor zadovoljio. I tako smo se nas dvojica, na obostrano zadovoljstvo, riješili jedan drugoga.
 
Prije mog vlaka stiže Stadler iz Dobove za Ljubljanu:
 

 
I evo me opet u Dobovi:
 

 
Ponovo slijedi pješačenje od 3 km preko granice do kuće. Izračunao sam da sam tog dana ukupno propješačio cca 12 km. Neloše za čovjeka moje životne dobi, a jedan ugodan dan više.

S prijateljima u Velenju i Celju 21. lipnja/juna 2023.
 
Ujutro 21. lipnja 2023. okupila se ekipa ljubitelja željeznice u sastavu Darko, Vjekoslav, Zvonimir i moja malenkost, a u Zidanom Mostu pridružio nam se i Štefan iz Ljubljane. Cilj putovanja bilo je Velenje, u kojem mi iz hrvatskog dijela ekipe još nismo bili. Prevalili smo dva puta po 112 km i promijenili šest vlakova uz četiri presjedanja. Srećom je vozni red kod naših zapadnih susjeda tako dobro složen da se čekanje kod presjedanja mjeri u minutama, a u slučaju kašnjenja vlak pričeka da putnici presjednu.
 
Putovanje je započelo u Dobovi do koje nas je Darko dovezao automobilom. Elektromotorna garnitura je proizvod tvrtke Stadler i Slovenske železnice njima masovno obnavljaju vozni park:

 
Presjedanje u Zidanom Mostu:

 
U Celju smo imali još jedno presjedanje i nakon udobne vožnje još jednim novim i klimatiziranim Stadlerom evo nas na odredištu:

 
Velenje je krajnji kolodvor na pruzi broj 31 Celje - Velenje, na kilometarskom položaju 37,5. Pruga je izgrađena 1891. godine, a 1899. je produljena do Dravograda. Dionica Velenje - Dravograd ukinuta je za promet 1968. godine.
 
Kolodvor Velenje oko 1900. godine, arhiva Koroškega pokrajinskega muzeja:

 
Putnički vlak kod tunela Huda Luknja na dionici Velenje - Dravograd, 1925. godina:

 
Moji suputnici Zvonimir, Vjekoslav, Darko i Štefan:

 
Odmah se krenulo u akciju:

 
Snimili smo pregršt fotografija željezničke tematike, od kojih prenosim samo ovu. Pruga ovdje završava jer je nastavak prema Dravogradu presječen stambenim naseljem:

Po trasi napuštene željezničke pruge izgrađena je biciklistička staza (kolesarska pot) duljine 24 km od Gornjeg Doliča do Otiškog Vrha, nazvana ''Štrekna''. Ove godine biti će dovršena i dionica od Velenja do Gornjeg Doliča. O stazi govore slike preuzete sa web stranice strekna.si.
 
Jedan od tunela u Gornjem Doliču:

 
Most u Slovenjgradecu:

 
Nažalost nije bilo vremena da odemo vidjeti trasu biciklističke staze prema Dravogradu jer bi nam trebalo oko sat vremena. Toliko nismo imali na raspolaganju. Nadam se da moj prvi posjet Velenju nije i posljednji pa možda navratim i do ostataka željezničke pruge Velenje - Dravograd. Sjećam se da smo otac i ja negdje 1966. ili 1967. prošli kroz Slovenjgradec automobilom, da je pruga bila aktivna i negdje smo vidjeli vlak, ali ne pamtim ni odakle smo došli ni kamo smo išli.
 
Vratimo se u sadašnjost. S obzirom na vrućinu morali smo se rehidrirati, a tu nam se pridružio i Marko koji živi u jednom selu u okolici Velenja:

 
Slijedi nam obilazak grada pa nekoliko riječi o njemu. Velenje je grad u Savinjskoj regiji u povijesnoj pokrajini Štajerska i s 25.396 stanovnika (2022.) šesti je grad po veličini u Republici Sloveniji. Ime grada potječe od staroslavenskog izraza ''velen'' što znači krčevina, a po nekima od njemačkog imena Wöllan, također i Wöllach. Velenje postoji preko 750 godina i u početku se razvilo ispod starog Velenjskog grada, a sve do tridesetih godina prošlog stoljeća bilo je malo provincijalno naselje (prema popisu iz 1931. godine imalo je 648 stanovnika). Razvoj naselja počeo je otvaranjem rudnika lignita, a naglu ekspanziju Velenje je započelo poslije Drugog svjetskog rata kada poprima obrise i dimenzije modernog industrijskog grada. Datum 20. septembra 1959., kada je svečano otvoren novi središnji gradski trg, slavi se kao Dan grada.
Danas je Velenje poznato prije svega po rudniku ugljena (Premogovnik Velenje) i tvornici Gorenje. U gradu između ostalog djeluju Šolski center Velenje z gimnazijo, Visoka šola za varstvo okolja i odjel Fakultete za energetiko v Krškem. U blizini Velenja je Termoelektrarna Šoštanj, najveća elektrana u Sloveniji s instaliranom snagom od 1.029 mW.
 
Velenje 1928. godine:

 
Nakon osvježenja krenuli smo u obilazak Velenja, a vozio nas je Marko svojim automobilom u dvije grupe. U prvoj smo bili Zvonimir i ja, a prvo odredište bilo je ono zdanje gore:

 
Velenjski grad je jedan od najbolje očuvanih starih gradova u Sloveniji. Prvi put se spominje u pisanim izvorima 1270. godine, a današnji izgled je dobio u XVI. stoljeću. Prvi vlasnici bili su iz obitelji Kunšperški i njihovi nasljednici grofovi Ptujski. Od XIV. stoljeća grad je često mijenjao vlasnike od kojih su najpoznatiji obitelji Wagen-Liechtenberški, Sauer, Fontaine dHarnoncourt-Unverzagt i Adamovich, a posljednja je bila plemićka obitelj Coronini-Cronberg. Poslije Drugog svjetskog rata u gradu su bili rudarski stanovi, a od 1957. godine u njemu je smješten muzej.
 
Velenjski grad, Georg Matthäus Vischer, Topographia Ducatus Stiriae, Graz 1681:

 
Nekoliko fotografija iz Velenjskog grada:

 

 

 
Sa grada se pruža lijep pogled na Velenje i okolicu:

 

 
Spuštamo se natrag u grad gdje ćemo najprije obići središnji gradski trg koji je rezerviran samo za pješake:

 

 
U ovoj zgradi je sjedište gradske uprave:

 
Dom kulture s Gradskom knjižnicom:

Fontana:

 
Spomenik rudaru:

 
Skulptura Mati z otrokom, rad kipara Stojana Batiča:

 
Kroz Velenje protječe rječica koja se zove Paka, lijeva pritoka Savinje duga 40 km. Izvire na jugozapadnom dijelu planine Pohorje, pod vrhom Volovice, a utječe u Savinju kod Rečice ob Paki:

 
Velenje je relativno mali grad, ali ima izvrsno organiziran javni gradski prijevoz. Autobusi ''Lokalc'' voze na pet linija koje nisu označene brojevima nego bojama - rumena (žuta), rdeča (crvena), modra (plava), zelena i oranžna (narančasta), a subotom popodne vozi i posebna linija za groblje Podkraj. Učestalost polazaka kreće se od svakih petnaest minuta do osam puta u danu, ovisno o liniji, dobu dana i danima u tjednu. Gradski prijevoz je od 2008. godine besplatan.
 
Jedan gradski autobus uhvaćen u prolazu:

 
Marko je bivši rudar i poznaje rudnik Velenje i termoelektranu Šoštanj kao svoj džep. Najprije nam je pokazao objekt prve termoelektrane u Velenju koja odavno ne radi:

 
Tu je i Muzej rudarstva u koji se ne može ući bez ulaznice pa sam ovo snimio kroz žicu. Onaj golemi stroj u pozadini izvukao je u svom radnom vijeku iz rudnika, prema Markovim riječima, čak 85 milijuna tona ugljena:

 
Jedan od blokova Termoelektrane Šoštanj:

Uz željezničku prugu vide se goleme zalihe ugljena. Zbog smanjenog kapaciteta rudnika Velenje za TE Šoštanj uvezena je velika količina ugljena iz Indonezije, a stiže morskim putem do Kopra i dalje željeznicom do odredišta. Svakodnevno dolaze po dva teretna vlaka s po 17 vagona punih ugljena:

 
Došlo je vrijeme za povratak na kolodvor Velenje:

 
Odlučio sam ne čekati ostale iz društva koji su se razišli, tko u vožnju s Markom tko na ručak, sastati ćemo se opet u Celju. Ukrcao sam se u ovaj stari ali modernizirani Fiat. Grafitarji su ga propisno udesili:

 
Celje je međukolodvor na magistralnoj pruzi broj 30 Zidani Most - Maribor - Šentilj - državna granica, a ujedno i odvojni kolodvor za regionalnu prugu broj 31 Celje - Velenje. Jedan je od najstarijih željezničkih kolodvora u Sloveniji. Otvoren je 1846. godine na pruzi Beč - Trst, prvoj na području Slovenije i bivše Jugoslavije. Ujedno je jedan od najvećih kolodvora na pruzi i ukupna duljina mu iznosi 3.134 m.
 
Kolodvor Celje 1848. godine, umjetnički prikaz:

 
Nekoliko fotografija kolodvora Celje. Glavna zgrada pokazuje eleganciju nekadašnje K.u.K. arhitekture:

 

 

 

Vrućina je bila prevelika da bih i pomišljao na temeljiti obilazak kolodvora, ali staricu JŽ 25-002 ne propuštam:

 

 

 
Uz parnjaču su i drugi relikti željezničke prošlosti:

 
Celje je grad na rijeci Savinji sa 37.787 stanovnika (2016.), četvrti po veličini u Republici Sloveniji i važan industrijski centar. Ovo mjesto je bilo naseljeno još u pravovijesno doba, a u vrijeme Rimljana postojalo je naselje Celeia. Početkom V. stoljeća osvojili su ga Alarik i Atila, a do 546. godine bilo je pod vlašću Langobarda. U drugoj polovici VI. stoljeća zauzeli su ga Slaveni i ušlo je u sastav Karantanije. Zatim je Celje palo pod Franke i postalo krunski posjed. Pod imenom Celjski Grad prvi put se spominje 1122. godine kao središte Savinjske marke (pokrajine). Od 1018. bilo je u vlasti koruških vojvoda Vovberških, od kojih ga je naslijedila plemićka obitelj iz Žovneka koja je 1341. ponijela naslov grofova Celjskih. Ova grofovska obitelj je proširila svoj politički utjecaj daleko izvan slovenske zemlje. Celje je 1451. godine dobilo gradski statut i grad je utvrđen. Nestankom grofova Celjskih 1456. godine naslijedili su ga Habsburgovci, a grofovija je postala dio Štajerske. Između 1469. i 1529. pet puta su do Celja prodrle Osmanlije. Od 1815. gradom upravlja gradski magistrat, a 1867. je uspostavljena gradska autonomija.
 
Celjski grad, bakrorez Georga Matthäusa Vischera, Graz 1681. godine:

 
Uputio sam se u kratku šetnju središtem grada. Bilo je previše vruće, a premalo vremena, za dulju šetnju. Ovo je Celjski dom, izgrađen 1905.-1907. godine po projektu bečkog arhitekta Petera Paula Branga:

 

 
Spomenik Almi Karlin (1889.-1950.), književnici, putopiscu, kolekcionarki i poliglotkinji rođenoj i preminuloj u Celju:

Nekoliko gradskih vizura:

 

 

 

 

 

 

Gore danas, nažalost, ne mogu stići:

 
Jedan od najbolje očuvanih srednjevjekovnih burgova u Sloveniji je Celjski grad. Prvi put se spominje u pisanim dokumentima 1332. godine kao purch Cylie, a kasnije je spominjan kao vest Cili, castrum Cilie i gsloss Obercili. Povijest mu je usko vezana uz obitelj grofova Celjskih, koja je gradom gospodarila još od 1322. godine. Fridrik I. Žovneški povezao se s Habsburgovcima i od njih dobio naslov državnog grofa. Ulrik I. proširio je obiteljske posjede ženidbom za groficu Adelhajdu Ortenburg, a njegov brat Herman I. ženidbom za Katarinu, kćerku bosanskog bana Stjepana II. Kotromanića. Njih dvojica sudjelovali su 1345. godine u borbi kod Zadra, kao vitezovi najamnici kralja Ludovika I. Anžuvinca. Obiteljsku moć naknadno je povećao Herman II., koji se oslonio na dinastiju Luksemburgovaca i stekao posjede u Međimurju i Hrvatskom Zagorju. Godine 1399. dobio je u posjed Cesargrad, a 1406. naslov hrvatskog bana. Daljnji uspon obitelji ostvaren je udajom Barbare Celjske (zloglasne ''Crne kraljice'' sa Medvedgrada koja Zagrepčanima nije ostala u dobrom sjećanju) za cara Sigismunda Luksemburškog.
Jačanje utjecaja obitelji Celjskih nastavljeno je i za Fridrika II. i Ulrika II., kojima je car Sigismund 1436. godine podijelio naslov državni knezovi Svetog Rimskog Carstva i time ih oslobodio podaništva Habsburgovcima. Obitelj grofova Celjskih ugasila se 1456. godine kada je Ulrik II. ubijen u beogradskoj tvrđavi od Ladislava Hunyadija.
 
Barbara Celjska:

 
Sigismund Luksemburški:

 
Ulrik II. Celjski:

 
Iz prošlosti sam se vratio u pakleno vruću sadašnjost, glavom i nogama na kolodvor. Najprije sam dočekao moje kompiće na vlaku iz Velenja:

 
Zatim smo se prijateljski rastali jer sam žurio kući na jednu sasvim malu obiteljsku feštu, a oni su otišli razgledati u Celju što stignu. Dolazi moj vlak iz Maribora za Zidani Most:

 
U Zidanom Mostu sam se ponovo smjestio kraljevski udobno na gornji kat vlaka, razinu koju HŽPP nema:

 
Napuštanjem društva ostao sam bez prijevoza od Dobove do moje kuće. Put od cca 4 km, prevalio sam pješice i bez zastoja po suncu i na +34°C (u hladu kojeg nije bilo). Neloše za starkelju koji je tog istog dana natukao 74 godine.