Pozdrav svima!
Ja sam odslužio vojni rok u inžinjeriji u VP 6719 Čakovec od 15. 09. 1988. do 15. 09. 1989. bez prekomande. Služio sam u tzv. mosnoj četi, što je značilo da bi mi pored općih tema zajedničkih svekolikoj inžinjeriji morali savladati još i jedan poseban dio obuke u gradnji mostova.
Nismo naravno bili nikakva građevinska firma, ali nešto smo naučili. Vježbali smo na terenu izgradnju pješačkog drvenog mosta preko nekog malog pritoka rijeke Mure, vrlo blizu granice s Mađarskom. Vježbali smo i nešto malo u kasarni u Čakovcu sa posebnim strojem koji se nazivao "makara", a služio je za zabijanje drvenih stupova u zemlju, kao osnove mosta. Međutim, to je završilo sa zabijanjem nekoliko drvenih stupova u zemlju u dvorištu iza kasarne, pokraj hangara, i ništa više od toga.
Ali, proveli smo i dva tjedna na terenu na obuci u izgradnji željeznog tzv. lansirnog "Bailey" mosta. To je koliko se sjećam američka izmišljotina, a kad se dovrši podsjeća na željeznički most preko rijeke. Ta obuka se odvijala u Sesvetskoj Sopnici, što je oko 10 km istočno od Zagreba, ili pokraj Sesveta ako je nekome tako jednostavnije.
Ja to ovdje pišem zbog toga što smo kroz tih dva tjedna spavali i hranili se u "Maršalci" u Zagrebu, i svakodnevno kamionima odlazili u Sesvetsku Sopnicu na obuku, kao na radno mjesto. Pišem to i zbog toga što živim oko 40 km istočno od Zagreba, kao i tada, pa je sve to bilo u mojem susjedstvu.
Smještaj u "Maršalci" za nas je bio iznenađenje, jer je sve bilo urednije i luksuznije nego kod nas u našoj kasarni u Čakovcu. Zgrade su bile puno novije, bolje uređene i održavane, a sve je bilo i čistije. Zaprepastilo nas je koliko puno vojnika se u jutro postrojava na pisti, i kakvo sve raznovrsno naoružanje vojnici nose. Mi smo svi imali M70AB2 (sklopivi metalni kundak) ili M70B2 (klasični drveni fiksni kundak), ili puškomitraljez (što je M70B2 sa debljom cijevi i nogarima). Također je i hrana bila puno bolja nego kod nas u Čakovcu, veći izbor jela.
Boravak u "Maršalci" mi je osim toga nudio mi je mogućnost posjeta i izlaska iz kasarne, zbog blizine moje kuće, pa sam imao sreće koristiti takvu povlasticu.
Obuka u Sesvetskoj Sopnici bila je fizički jako naporna. Mi bismo znali i sami organizirati rad, ali to nije bilo moguće jer je bilo propisano koliki broj vojnika nosi pojedini komad (dio mosta). Naravno, propisano je upravo tako da je svaki vojnik podosta opterećen. Nisi smio "priskočiti" u pomoć. No i to smo savladali. Izgradili smo na suhom nekih 20 metara mosta, i to je bilo to. Rado smo se vratili u našu kasarnu u Čakovcu. Kad već nismo imali prekomandu, ovako smo bili u prilici vidjeti i neku drugu kasarnu. Kasnije smo išli još na neke druge terene.