Utvrđene linije u suvremenim ratovima

Izraelska Bar-Lev linija
 
Izbijanjem na istočnu obalu Sueskog kanala u Lipanjskom ili Šestrodnevnom ratu 1967. godine izraelska vojska je pristupila izgradnji provizornih obrambenih položaja. Nakon učestalih egipatskih artiljerijskih bombardiranja u vrijeme takozvanog ''Rata iscrpljivanja'' (1967.-1970.) Izrael je razvio obrambeni sustav duž obale Sueskog kanala duljine 150 km, koji je po tadašnjem načelniku generalštaba Haimu Bar-Levu dobio ime Bar-Lev linija. Namjena linije bila je obrana od bilo kakvog većeg napada egipatske vojske na drugu obalu kanala. General Moshe Dayan je nazvao Sueski kanal ''jednim od najvećih protutenkovskih jaraka u svijetu'' i potencijalnom ''grobnicom egipatskih vojnika''.
 
Haim Bar-Lev:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije Rata iscrpljivanja Bar-Lev linija je obuhvaćala 22 utvrde i 35 utvrđenih točaka. Svaka utvrda je bila predviđena za zaposjedanje snagom jednog voda. Razmak između utvrda iznosio je do 5 km, a na mjestima najvjerojatnijeg prelaska kanala do 900 m. Utvrde su uključivale i rovove, minska polja i žičane zapreke. Velike utvrde su imale do 26 bunkera s mitraljezima teškog i srednjeg kalibra, 24 skloništa, 6 minobacačkih i 4 PZO položaja te 3 položaja za tenkove. Obrambeni perimetar imao je promjer od 200 do 350 m. Utvrde su imale svoja imena poput Tasa, Maftzach, Milano, Mezach, Chizayon, Mifreket, Orcal, Budapest, Nisan, Lituf i Chashiva. Uz to je duž obale kanala izgrađen neprekinut pješčani zid poduprt betonom  visine 20-25 metara pod nagibom od 45-65 stupnjeva. Izraelci su ispod površine kanala proveli cijevi kojima bi ispustili i zapalili naftu, čime bi dodatno spriječili eventualni napad odnosno uništili egipatske trupe tokom prijelaza.
Izraelci su bili uvjereni da će pješčana barijera i utvrde zadržati napad egipatskih oklopnih snaga za punih 48 sati, dovoljno za mobilizaciju vojske i organiziranje protunapada. Cijena izgradnje Bar-Lev linije iznosila je oko 300 milijuna US dolara po vrijednosti iz 1973. godine.
 
Bar-Lev linija na mapi:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Neki od objekata Bar-Lev linije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Izraelski vojnik na promatračkom položaju na obali Sueskog kanala:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Utvrda Budapest 1970. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prema izraelskim obrambenim planovima Bar-Lev linija će poslužiti kao ''barijera zaustavljanja'' (kav atzira) koja se mora braniti pod svaku cijenu. Uloga linije bila je dvostruka - da spriječi masovni napad egipatskih snaga na Sinaj i da svede gubitke među vojnicima koji brane istočnu obalu Sueskog kanala na minimum. Izraelski planovi predviđali su obavještajnu informaciju o predstojećem napadu bar 48 sati ranije, a za to vrijeme bi Izrael pripremio oklopne snage i ratno zrakoplovstvo za odbijanje napada.
Pojedinci u izraelskom vojnom vrhu su već 1970. godine upozoravali da Bar-Lev linija neće ispuniti svrhu. Generali Ariel Sharon i Izrael Tal tvrdili su da linija neće odbiti veliki egipatski napad, a da će vojnici koji je budu branili biti ''glineni golubovi za masovnu artiljerijsku paljbu''. A dogodilo se i jedno i drugo - ''neprobojna'' Bar-Lev linija svladana je u roku od dva sata.
Forsiranje Sueskog kanala od strane egipatske vojske (operacija Badr) isplanirao je načelnik generalštaba general Saad el-Shazly. Dva ključna problema, sprječavanja izlijevanja nafte u kanal i probijanje pješčanog zida riješena su na jednostavne načine. Noću 5. na 6. listopada 1973. egipatski ljudi-žabe začepili su otvore na cijevima za naftu, a za probijanje pješčanog nasipa korištene su jake pumpe za vodu koje su Egipćani kupili od jedne njemačke tvrtke pod izgovorom da im trebaju za crpljenje vode iz Asuanskog jezera.
Operacija Badr započela je 6. listopada 1973. u 14:05 sati otvaranjem paljbe iz 2.000 artiljerijskih oružja na objekte Bar-Lev linije i napadom 250 aviona na ciljeve unutar Sinajskog poluotoka. Tokom prvog sata rata 70 inženjerijskih ekipa započelo je bušenje otvora u pješčanoj barijeri. Nakon što je zid probijen počelo je masovno prebacivanje tenkova, artiljerije i motornih vozila na drugu obalu kanala. Objekti Bar-Lev linije zauzeti su odmah po početku rata, osim utvrde Budapest na krajnjem sjeveru koja se održala do kraja rata zahvaljujući pomoći izraelskog zrakoplovstva.
 
Saad el-Shazly:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jedan od otvora u pješčanom nasipu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Egipatski vojnici na zauzetom objektu Bar-Lev linije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U svoijoj knjizi o Listopadskom ratu ''The Epic Encounter That Transformed the Middle East'' izraelski povjesničar Abraham Rabinovich naglasio je da je Bar-Lev linija bila pogreška - prelako zaposjednuta da bi bila efikasna obrambena linija i previše zaposjednuta da bi bila ''položaj za potrošnju''. Uz to je sâm koncept utvrđene obrambene linije bio suprotan temeljnoj strategiji izraelske vojske, a ona je podrazumijevala upotrebu mobilnih oklopnih jedinica umjesto statične obrane.

Finska Mannerheimova linija
 
U razdoblju između dva svjetska rata Finci su se od opasnog susjeda, čitati SSSR, na strateški najvažnijem i ujedno najkraćem smjeru mogućeg sovjetskog napada - na Karelijskoj prevlaci - zaštitili sustavom utvrda poznatom kao Mannerheimova linija (finski Mannerheim-linja, švedski Mannerheimlinjen). Ime je dobila po maršalu Carlu Mannerheimu, ministru obrane.
 
Carl Gustaf Emil Mannerheim:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mannerheimova linija je bila građena u dvije faze, prva od 1920. do 1924. i druga od 1932. do 1939. godine. U vrijeme izbijanja Sovjetsko-finskog rata linija još nije bila do kraja dovršena. Temelj Mannerheimove linije činila je mreža armiranobetonskih bunkera, od kojih su laki bunkeri imali 2-4 mitraljeza dok su teški bunkeri bili građeni na kat, primali su posadu do 80 ljudi, a osim mitraljeza imali su jedan do dva laka topa. Sustav je bio dopunjen mrežom objekata poljske fortifikacije, protutenkovskim i protupješadijskim zaprekama i minskim poljima, kao i umjetno poplavljenim područjima. U izgradnji linije Finci su vješto koristili osobine zemljišta koje je na tom području šumovito, močvarno i puno jezera i vodenih tokova. Posebnu pažnju posvetili su maskiranju objekata i na krovovima mnogih bunkera posadili su stabla, tako da su iz daljine ličili na mala prirodna uzvišenja. Izgrađena su tri obrambena pojasa, od kojih se prednji i glavni protezao linijom Tajpale - Koivisto u duljini od 140 km. Iza njega su se nalazili drugi i treći obrambeni pojas i utvrđeni rajon grada Viipuri. U cjelokupni obrambeni sustav uklopljene su rijeka Suvanto i utvrde Saarenpää na otoku Koivisto i Järisevä na jezeru Ladoga.
U jesen 1939. na liniji je bilo 130 utvrđenih položaja raznih veličina, 130 km protutenkovskih zapreka i 330 km bodljikave žice.
 
Mannerheimova linija, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jedan od objekata Mannerheimnove linije, utvrda Inkila 2:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Plan utvrde Inkila 2 - 1) puškarnica sa čeličnim poklopcem debljine 60 do 100 mm; 2) mjesto za čuvare ulaza; 3) skladišta municije; 4) mjesto za posadu; 5) promatrački toranj; 6) ulazi:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Utvrda SJ 5 (lijevo u pozadini):
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Unutrašnjost bunkera SK 10:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Top kalibra 254 mm u utvrdi Saarenpää na otoku Koivisto:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na Karelijskoj prevlaci Finci su se opredijelili za presudnu obranu, stoga su na početku Sovjetsko-finskog rata zaposjeli Mannerheimovu liniju glavninom svoje kopnene vojske, II. i III. korpusom ukupne jačine 6 divizija objedinjenih u Karelijsku armiju pod zapovjedništvom generala Huga Östermana. Za napad na Karelijskoj prevlaci Sovjeti su odredili 7. armiju pod zapovjedništvom generala  Vsevoloda Jakovljeva. U sastavu armije na početku ratnih operacija bilo je 9 divizija, tenkovski korpus i 3 samostalne tenkovske brigade.
Ratne operacije su započele 30. studenog 1939. u 8 sati ujutro kada su sovjetske trupe prešle finsku granicu. Na Karelijskoj prevlaci 7. armija je polako potiskivala finske prednje odrede i 7. prosinca je izbila pred glavni obrambeni pojas Mannerheimove linije. Iduća tri tjedna Sovjeti su izvodili uzastopne juriše na finske položaje, a naročito teške borbe vođene su u području Tajpale i kod sela Summa. Svi sovjetski napadi su završeni neuspjehom i uz teške gubitke napadača.
Već poslije prvih neuspjeha Sovjetima je postalo jasno da su jako podcijenili obrambenu sposobnost finske vojske i osobitosti zemljišta i klime i da su za napad pripremili neodgovarajuće snage. Stoga su već u drugoj polovici prosinca počeli dopremati na frontu velika pojačanja iz unutrašnjosti Sovjetskog Saveza, između ostalog teške tenkove i artiljerijska oružja najvećih kalibara. Ujedno su u pozadini provodili obuku vojnika za probijanje utvrđenih položaja.
Novopridošla 13. armija raspoređena je na Karelijsku prevlaku, na desno krilo fronte, gdje je zajedno sa 7. armijom objedinjena u grupu armija pod imenom Sjeverozapadni front pod zapovjedništvom generala Semjona Timošenka. Jačina Sjeverozapadnog fronta iznosila je 25-26 divizija i 7-9 tenkovskih brigada s 3.000 tenkova, 3.350 artiljerijskih oružja i 1.500 aviona, ukupno oko 600.000 vojnika. Završni sovjetski napad započeo je 1. veljače 1940. godine masovnim artiljerijskim bombardiranjem finskih položaja. U 24 sata ispaljeno je 300.000 granata. Nakon dva tjedna teških borbi glavni obrambeni pojas Mannerheimove linije bio je načet 13. veljače kod Lähde istočno od sela Summa. Finci protunapadima nisu uspjeli eliminirati ovaj prodor pa je maršal Mannerheim 15. veljače zapovijedio povlačenje na drugi obrambeni pojas. Njega su sovjetske jedinice probile 28. veljače, a 29. veljače probile su iz pokreta i treći obrambeni pojas, koji je bio slabije utvrđen, te su izbile pred Viipuri. Time je rat bio odlučen i Finska je bila primorana zatražiti pregovore o primirju posredovanjem sovjetske ambasade u Stockholmu.
Poslije aneksije Karelijske prevlake sovjetski inženjerci su digli u zrak utvrde na Mannerheimovoj liniji. Njihovi ostaci su vidljivi i danas te predstavljaju svojevrsnu turističku atrakciju.
 
Ostaci bunkera SK 16, suvremena fotografija:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mannerheimova linija je, za razliku od francuske Maginot linije ili izraelske Bar-Lev linije, ispunila svoju ulogu - zadržala je puno jačeg napadača gotovo tri mjeseca i stvorila vrijeme za međunarodnu vojnu intervenciju do koje, na žalost Finaca, nije došlo.
Obje zaraćene strane su tokom rata preuveličavale snagu Mannerheimove linije - Finci da osnaže moral stanovništva, a Sovjeti da opravdaju svoje sramotne neuspjehe u početnom razdoblju rata. Službena sovjetska historiografija je Mannerheimovu liniju prikazivala čak jačom od Maginot linije, što je naravno besmislica. Primjerice, Mannerheimova linija je imala samo 101 armiranobetonski bunker dok ih je Maginot linija imala 5.800. Za izgradnju Mannerheimove linije utrošeno je manje kubičnih metara betona (14.500 m3) nego za zgradu opere u Helsinkiju (15.500 m3). Po mišljenju vojnih stručnjaka glavnu ulogu u obrani Mannerheimove linije zapravo su odigrali objekti poljske fortifikacije.

vojna strategija Izraela je preuzeta od nacisticke nemacke brzi rat.u svakoj drugoj varijanti izrael bi bio porazen. jednostavno izraelska armija ne raspolaze velikim materijalni i ljudskim resursima.proucavao sam ratove i bitke koje su arapske zemlje izgubile i uvek se svodilo na jedno te isto.izraelska armija uvek radi isto sto je i Romel radio u africi.

Maginot linija
 
Koncept i izgradnja
 
Poznato je da su Francuska i Njemačka bili vjekovni neprijatelji. Unatoč porazu Centralnih sila u Prvom svjetskom ratu i njihovom poslijeratnom razoružanju Francuzima nije manjkalo opreza, pa su se od opasnog susjeda zaštitili obrambenim sustavom od švicarske granice do Ardena zvanim Maginot linija. Obrambeni sustav trebao je poslužiti kao zaštita od iznenadnog napada, kako bi se dobilo na vremenu za mobilizaciju i koncentraciju vlastitih trupa.
Sredstva za izgradnju obrambenog sustava odobrio je ministar rata André Maginot, po kome je i dobio ime. Izgradnja je trajala od 1930. do 1935. godine, uz neke kasnije dodatne radove, a troškovi su iznosili preko 100 milijardi franaka.
 
André Maginot:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Maginot linija, grafički prikaz. Glavni sustav utvrda izgrađen je na sektoru Ludwigsfeste - Longwy, u duljini od oko 200 km:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Obrambeni sustav Maginot linije sastojao se od niza međusobno povezanih fortifikacijskih objekata. Temelj su činile utvrde koje su Francuzi nazivali ouvrages, a u vojnoj terminologiji poznate su još i kao for ili ansambl. Izgrađene su 22 velike utvrde (gros ouvrages) i 36 manjih (petits ouvrages). Dubina velikih utvrda dosezala je i do 100 m ispod zemlje, a posade je činilo do 1.200 vojnika i oficira. Utvrde su bile naoružane lakom, srednjom i poluteškom artiljerijom kalibra do 135 mm. U sustav je još bilo uklopljeno 311 manjih utvrda - kazamata naoružanih srednjom i lakom tartiljerijom te oko 4.000 bunkera naoružanih mitraljezima. Cjelokupni sustav dopunjen je protutenkovskim zaprekama i minskim poljima.
 
Prikaz presjeka velike utvrde (gros ouvrage):
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Utvrda Schoenenburg:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Utvrda Hochwald:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nekoliko fotografija utvrde Hackenberg, danas turističke atrakcije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za potrebe Maginot linije Francuzi su izgradili cijelu mrežu željezničkih pruga širine kolosjeka 600 mm. Mreža je vodila do pozadinskih skladišta u dubini do 50 km. Za vuču na otvorenom prostoru korištene su oklopljene dizel lokomotive, dok je unutar utvrda korištena električna vuča.
 
Željeznica u utvrdi Schoenenburg.
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sudbina Maginot linije
 
Nijemci su bili svjesni jakosti Maginot linije i stoga su je u planiranju napada na Francusku, Belgiju i Nizozemsku svojim glavnim snagama jednostavno zaobišli (napadom kroz Ardene). Ipak su namjeravali napasti i Maginot liniju. Za rušenje utvrda izgradili su i željeznički top najvećeg kalibra u povijesti, a zvao se Dora ili Schwerer Gustav:

[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Dora je završena tek 1942. i nije sudjelovala u operaciji Fall Gelb, kako su Nijemci nazvali svoj napad na Francusku, Belgiju i Nizozemsku.
Za napad na Francusku u sektoru Maginot linije određena je Grupa armija C pod zapovjedništvom generalobersta Wilhelma Rittera von Leeba, a u njenom sastavu 1. armija kojom je zapovijedao generaloberst Erwin von Witzleben. Oba generala su za svoj uspjeh u ratu s Francuskom promaknuti u srpnju 1940. u čin generalfeldmarschalla.

General Erwin von Witzleben:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Glavni napad na Maginot liniju izveo je u lipnju 1940. njemački VII. armijski korpus u sastavu 1. armije. Najefikasnijim oružjem pokazao se top kalibra 88 mm i bombarder Junkers Ju-87 Stuka. Ipak, od 58 većih utvrda Nijemci su uspjeli zauzeti samo njih 10.
 
Utvrda Schoenenburg nakon njemačkog napada. Ova uvrda je u ratu vodila najžešće borbe od svih objekata Maginot linije. U razdoblju od 3. rujna 1939. do 25. lipnja 1940. bila je pogođena s 56 granata kalibra 420 mm, 33 granate kalibra 280 mm, 160 avionskih bombi i 3.000 granata kalibra 105 i 150 mm:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Predaja francuskog vojnika iz bunkera Maginot linije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sudbinu Maginot linije zapečatio je general Heinz Guderian, Brzi Heinz (Der schnelle Heinz) kako su ga zvali njegovi vojnici, koji je sa svojim XIX. oklopnim korpusom izbio 17. lipnja na švicarsku granicu i odsjekao Maginot liniju od pozadine.
 
General Guderian, Der schnelle Heinz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije Drugog svjetskog rata Francuska je obnovila Maginot liniju kao obrambeni položaj u slučaju napada od strane SSSR i Varšavskog pakta. Nakon francuskog napuštanja vojne strukture NATO (1966.) Maginot linija izgubila je svoj značaj, ali su veliki dijelovi nekadašnjeg čuvenog obrambenog sustava očuvani kao turistička atrakcija.

Staljinova linija i linija Molotova
 
Radi zaštite od kopnenog napada ''kapitalističkog bloka'' SSSR je u razdoblju od 1928. do 1939. izgradio sustav utvrda pod imenom Staljinova linija (Линия Сталина). Nije se radilo o neprekinutoj liniji već o mreži takozvanih utvrđenih rajona (укреплённый райо́н), a prvi su izgrađeni Karelijski, Kingisepski, Pskovski, Polocki, Minski, Mozirski, Korostenjski, Kijevski, Novgorod-Volinski, Letičevski, Mogiljev-Podoljski i Tiraspoljski utvrđeni rajon. Naknadno su izgrađeni još i Ostrovski, Sebežski, Slucki, Šepetovski, Izjaslavski, Staro-Konstantinovski, Ostropoljski i Kamenec-Podoljski utvrđeni rajon.
Utvrđeni rajoni su imali širinu po fronti od 50 do 150 km i dubinu od 4 do 12 km. Sastojali su se od mreže bunkera, kazemata i artiljerijskih položaja, a naoružani su bili artiljerijom, mitraljezima i PT oružjima.
 
Protezanje Staljinove linije, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bunker u utvrđenom rajonu Minska:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bunker u Letičevskom utvrđenom rajonu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Pomicanjem državne granice na zapad 1939.-1940. SSSR je počeo izgradnju novog sustava utvrda pod imenom Linija Molotova (Линия Молотова). Utvrđeni rajoni su građeni kod Telšiaija, Šauljaja, Kaunasa, Alytsa, Grodna, Osowieca, Zambrowa, Bresta, Kovelja, Vladimira-Volinskog, Kamjanke-Buzke, Rawe Ruske i Przemyśla. Do njemačkog napada izgrađen je samo dio planiranih utvrda, a oružja su dopremljena sa Staljinove linije. Neki sovjetski generali su upozoravali da ne treba razoružavati Staljinovu liniju jer može doći do prodora protivnika u dubinu teritorija, a general Georgij Žukov je prigovarao da se novi utvrđeni rajoni grade preblizu granice. Takva razmišljanja su se kasnije pokazala ispravnim.
 
Linija Molotova, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bunker kod Przemyśla:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Utvrđeni rajoni, osim nekih iznimaka poput Kijevskog i Przemyślskog, u ratu su odigrali vrlo skromnu ulogu - Nijemci su ih pregazili za kratko vrijeme. Najdulje se održala tvrđava Brest na Bugu koja je pružala otpor punih 37 dana. Vrlo dobro se pokazao Kijevski utvrđeni rajon. Nijemci su 11. srpnja 1941. dosegli rijeku Irpenj, samo 15-20 km zapadno od Kijeva. Njihovu namjeru da iz pokreta okupiraju grad osujetile su trupe utvrđenog rajona i protunapadi sovjetskih 5. i 6. armije. Nijemci su obnovili napad na Kijev 30. srpnja, ali su naišli na obrambeni perimetar širine 45 km koji nisu uspjeli probiti. Kijev su sovjetske trupe napustile tek 19. rujna nakon prodora njemačkih oklopnih snaga u pozadinu Jugozapadnog fronta.
 
Kijevski utvrđeni rajon, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nekoliko fotografija Kijevskog utvrđenog rajona, a ovo su bunkeri u brežuljku:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kazemat broj 412:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Promatrački položaj za artiljeriju:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Stalne posade utvrđenih rajona bile su približno jačine brigade, oko 4.500 ljudi. Zanimljivo je da su pojedine posade prilikom povlačenja u dubinu teritorija i kasnijih protuofenziva zadržale službeni broj utvrđenog rajona kao oznaku jedinice, kako bi sačuvale tradiciju svog izvornog ratnog rasporeda.

Metaxasova linija u Grčkoj
 
Zbog ponovnog naoružanja Bugarske Grčka je duž grčko-bugarske granice između dva svjetska rata izgradila lanac utvrda poznat pod imenom Metaxasova linija (grčki Γραμμή Μεταξά, Grammi Metaxa), nazvana po predsjedniku vlade Ioannisu Metaxasu. Duž granice je izgrađen 21 utvrđeni kompleks, a ukupna duljina linije iznosila je 155 km. Linija se sastojala od betonskih bunkera, utvrđenih položaja i mitraljeskih gnijezda međusobno povezanih tunelima. Konstrukcija objekata bila je toliko čvrsta da su očuvani do današnjeg dana, a neki su aktivni i danas. Neki od objekata su otvoreni za publiku. Cijena izgradnje Metaxasove linije iznosila je 100.400.000 drahmi.
Pred izbijanje Drugog svjetskog rata grčka vlada je zaključila da je linija nedovoljno jaka i odlučila je da se ona dopuni novim objektima. Radovi su započeli 1936. godine, ali zbog napada Italije na Grčku 1940. nisu do kraja dovršeni.
 
Ioannis Metaxas:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Detalj utvrde Roupel:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Utvrda Istibey:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Protutenkovske zapreke na Metaxasovoj liniji:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U travanjskom ratu 1941. godine Metaxasovu liniju su iz Bugarske napali njemački XVIII. brdski korpus i XXX. armijski korpus iz sastava 12. armije pod zapovjedništvom feldmaršala Wilhelma von Lista. Zbog žestokog otpora branitelja pod zapovjedništvom generala Konstantinosa Bakopoulosa Nijemci su u prva tri dana rata ostvarili tek neznatan uspjeh, no Metaxasovoj liniji je presudilo isto što i francuskoj Maginot liniji - obilazni manevar njemačkih oklopnih snaga. Njemačka 2. oklopna divizija savladala je otpor jugoslavenskih i grčkih snaga i 9. travnja zauzela Solun, čime je obrana Metaxasove linije postala bespredmetna. Grčke trupe istočno od Soluna bile su primorane na predaju 10. travnja.
 
Njemačko artiljerijsko bombardiranje Metaxasove linije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njemački vojnici u napadu na grčku utvrdu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Borbena djelovanja na Metaxasovoj liniji, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nijemci su bili impresionirani otporom branitelja Metaxasove linije. Feldmaršal List je odbio tretirati Grke kao ratne zarobljenike i dopustio im je da odu sa svojim ratnim zastavama, uz uvjet da predaju oružje i zalihe. Također je zapovijedio svojim vojnicima i oficirima da grčke vojnike isprate počasnim pozdravom.
 
Wilhelm von List:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Stanko1 (citat):

 
Nijemci su bili impresionirani otporom branitelja Metaxasove linije.
Feldmaršal List je odbio tretirati Grke kao ratne zarobljenike i dopustio im je da odu sa svojim ratnim zastavama, uz uvjet da predaju oružje i zalihe.
Također je zapovijedio svojim vojnicima i oficirima da grčke vojnike isprate počasnim pozdravom.
 
Wilhelm von List:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]  

Je li ovaj Feldmaršal List želio na taj način poniziti grčke vojnike.!?

Vojnik Graničar (citat):

Je li ovaj Feldmaršal List želio na taj način poniziti grčke vojnike.!?

Počasni pozdrav poraženom protivniku ne djeluje baš ponižavajuće.

Vojnik Graničar (citat):

Je li ovaj Feldmaršal List želio na taj način poniziti grčke vojnike.!?

Stanko1 (citat):

Počasni pozdrav poraženom protivniku ne djeluje baš ponižavajuće.

Mislio sam na ovo što ih nije želio tretirati kao ratne zarobljenike.!?

Francuska Alpska linija (Ligne Alpine) ili Mala Mažino linija (Petite Ligne Maginot)
 
Za razliku od Mažino linije i većine drugih utvrđenih linija u Drugom svjetskom ratu i nakon njega francuska Alpska linija (Ligne Alpine) zvana još i Mala Mažino linija (Petite Ligne Maginot) ispunila je svoju svrhu. Služila je za zaštitu državne granice od napada Italije, a prostirala se duž Maritime Alpa, Cottian Alpa i Graian Alpa i štitila je malobrojne alpske prolaze podesne za prodor napadačke vojske. Izgradnja linije započeta je 1930. i trajala je do 1940. godine.
Temelj Alpske linije činile su 53 utvrde (ouvrages) slične onima na Maginot liniji, ali manjih dimenzija. Svaka utvrda imala je otporne točke međusobno povezane tunelima, a pod zemljom su bile prostorije za život i odmor posade, skladišta i druge potrebe. Veće utvrde su imale i uskotračnu željezničku mrežu širine 600 mm. Ispred i između utvrda na udaljenosti od nekoliko kilometara, nalazili su se pojedinačni bunkeri, promatračke točke, skladišta i artiljerijske baterije. Time je osigurana obrana po dubini, koju je dodatno olakšavao težak teren.
 
Alpska linija prije napada Italije na Francusku 1940. godine. Okrugle crne točke označavaju veće utvrde (ouvrages):
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ouvrage Rimplas:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ouvrage Cap Martin:
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ouvrage Sainte-Agnès:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Alpska linija je bila podijeljena u tri glavna sektora (od sjevera prema jugu):
- Utvrđeni sektor Savoja (secteur fortifié de Savoie)
- Utvrđeni sektor Dauphiné (secteur fortifié du Dauphiné)
- Utvrđeni sektor Primorskih Alpa (secteur fortifié des Alpes-Maritimes)
Sjeverno od Alpske linije dodatno se nalazio Obrambeni sektor Rhône (Secteur Défensif du Rhône), koji nije bio utvrđen jer je bio naslonjen na neutralnu Švicarsku.
Obrana područja Alpa bila je u nadležnosti Alpske armije (Armée des Alpes) sa sjedištem u gradu Valence, pod zapovjedništvom generala René Olryja.
 
René Olry:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon što su ratne operacije u Francuskoj već bile odlučene u korist Nijemaca Italija je 10. lipnja/juna 1940. objavila rat Francuskoj i Velikoj Britaniji kako bi se dokopala lešinarskog zalogaja iz njemačke pobjede. Za napad na Francusku pripremila je Grupu armija Zapad (Gruppo d'armate Ovest) kojom je formalno zapovijedao sin kralja Vittoria Emanuella III i prijestolonasljednik general Umberto di Savoia, a stvarno maršal Rodolfo Graziani. U sastavu Grupe armija bile su dvije armije:
- 1. armija (general Pietro Pintor) s II., III. i XIV. korpusom, ukupno 11 pješadijskih i 2 planinske divizije, 1 tenkovskom regimentom, 1 regimentom bersaljera, 2 pješadijske regimente i 1 samostalnom planinskom grupom
- 4. armija (general Alfredo Guzzoni) s I. IV. i V. korpusom, ukupno 7 pješadijskih divizija i 2 planinske divizije, 1 tenkovskom regimentom, 1 regimentom bersaljera, 1 pješadijskom regimentom, 1 planinskom regimentom i 1 samostalnom planinskom grupom
Ukupno su talijanske snage brojale oko 300.000 ljudi.
 
Umberto di Savoia:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Francuska Armée des Alpes brojala je oko 180.000 ljudi, ali ih je u borbama bilo angažirano samo 85.000 u sastavu 14. korpusa (general René Magnien) i 15. korpusa (general Alfred Montagne) s ukupno 3 planinske i 1 kolonijalnom divizijom te trupama u utvrđenim sektorima.
Italija je započela kopnenu ofenzivu protiv Francuske tek ujutro 21. lipnja, u vrijeme kada se već pripremala francuska kapitulacija u Compiègneu, a njemačke trupe su već bile u Lyonu. Ujutro 20. lipnja Mussolini je zapovijedio načelniku generalštaba maršalu Pietru Badogliu da odmah sutradan krene u akciju, jer ''ne želi doživjeti poniženja da Nijemci prije njega uđu u Nicu''. Kao konačni cilj ofenzive određen je Marseille.
Za Talijane je Marseille bio puno predaleko, a nedostižna je bila čak i Nica. Francuske alpske utvrde su bile pretvrd orah i sve što su Talijani osvojili bio je komadić teritorija oko Mentona. Ratne operacije su okončane već 25. lipnja zbog kapitulacije Francuske pred Njemačkom.
 
Napad Talijana na Francusku, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Talijanski vojnici u Mentonu:
 [You must be registered and logged in to see this image.]
 
Mussolinijeva Italija je imala veliki apetit i pokušala je ostvariti svoje teritorijalne pretenzije prema Francuskoj. Konkretno je tražila otok Korziku i područje Alpes Maritimes s dijelovima provincija Alpes-de-Haute i Savoie, a od anektiranog područja stvorila bi novu provinciju Alpi Occidentali sa sjedištem u Briançonu (talijanski Brianzone). Ujedno je od francuskih kolonija tražila Tunis i Djibuti. Ambicije im je skresao osobno Hitler te su Talijani dobili samo ono što su u ratu osvojili - 832 km2 teritorija s 28.500 stanovnika. Poslije Drugog svjetskog rata područje je vraćeno Francuskoj.