Čakovec kasarna '27. juli'

Mislim da bivša kasarna u Čakovcu još nije spomenuta na forum pa ču otvoriti tu temu, možda se neko nađe koji je tu služio pa če nam možda znati više ispričati? Možda objaviti koju fotku ?

janeztrdi

Kasarna u Čakovcu se zvala 27.JULI, a usred grada Čakovec nalazio se dom JNA

Kompleks čakovečke kasarne (kasnije vojarna 'Nikola Šubić Zrinski') s vježbalištem Gmajna, predan je gradu Čakovcu za poslovnu zonu. Jedna od zgrada bivše kasarne uređena je za potrebe Međimurskog Veleučilišta.


[You must be registered and logged in to see this link.]

Original natpisna ploča kasarne u Čakovcu 27.juli iz bronca dimenzije 40x69cm,danas se nalazi u Povijesnim odjelom muzeja Međimurja u Čakovcu

[You must be registered and logged in to see this image.]

Služio sam vojni rok u ovoj kasarni u periodu decembar 1982-jun 1983.Pripadao sam vodu veze,a koristili smo prostorije čete izviđača.Komandir čete bio je poručnik Savin,a komandir mog voda bio je poručnik
Ferenc Zaboš.Rado se sećam Zvonimira Bekavca iz Splita,Mavec Bojana iz Ljubljane i Stojančeta iz Skoplja.

[You must be registered and logged in to see this link.]


U tijeku su radovi njemačke tvrtka CWS Boco koja gradi na prostoru poligona bivše kasarne, koji je sada čakovečka Gospodarska zona Istok.

[You must be registered and logged in to see this link.]

U planu je i studentski kampus:



[You must be registered and logged in to see this link.]

Prelepe građevine ! Voleo bih da takve i ostanu.Vidim da će se tu ubrzo sve promeniti.Grad napreduje i sve se menja.Pozdrav.

Sve se mijenja, nažalost ili na sreću.......samo u našoj uspomeni sve ostaje isto!!!!....

Moj paviljon se nalazio uz železničku prugu. Taj deo  smo često  koristili za preskakanje zida,da bi se snabdeli pivom iz grada.Radili smo kao prisluškivači u specijalnom kamionu koji nam je često služio kao paravan -tu smo skrivali pivo.
Da li neko zna za sudbinu oficira iz čete izviđača?

3.06.2014. (citat):

Radili smo kao prisluškivači u specijalnom kamionu koji nam je često služio kao paravan -tu smo skrivali pivo.

  

Koga ili što ste prisluškivali?

Služio sam ceo vojni rok u ovoj kasarni (septembar '88 - septembar '89), VP 6719/13 (grupa za zaprečavanje). Imam prelepa sećanja iz tog perioda, kasarna mala, vrlo lepa, a grad Čakovec još lepši. Moj paviljon je bio preko puta vojničkog restorana. Sećam se da mi je komandant čete bio tada poručnik Goran Stojanović iz Vranja, a bataljona Vekomir Nikolić. Drugari kojih se sećam su Goran Vukosavljević iz Banje Koviljače, Mladen Vulić iz Županje (inače sada poznati hrvatski glumac), Zoran Šolić iz Slavonskog Broda, Domagoj Jeić iz Zagreba, Robert Sarapka iz Zrenjanina, Grujčić Darko iz Bora, itd...

mickey69 (citat):

Služio sam ceo vojni rok u ovoj kasarni (septembar '88 - septembar '89), VP 6719/13 (grupa za zaprečavanje). Imam prelepa sećanja iz tog perioda, kasarna mala, vrlo lepa, a grad Čakovec još lepši. Moj paviljon je bio preko puta vojničkog restorana. Sećam se da mi je komandant čete bio tada poručnik Goran Stojanović iz Vranja, a bataljona Vekomir Nikolić. Drugari kojih se sećam su Goran Vukosavljević iz Banje Koviljače, Mladen Vulić iz Županje (inače sada poznati hrvatski glumac), Zoran Šolić iz Slavonskog Broda, Domagoj Jeić iz Zagreba, Robert Sarapka iz Zrenjanina, Grujčić Darko iz Bora, itd...

Dobro došao mickey.
Živim relativno blizu Čakovca i drago mi je što ti je ostao u lijepom sječanju.

3.06.2014. (citat):

„kak' raj je lepi“ i Čakovec je u njemu.

A tek Čakovčanke,kak fijolice v cvatu   

lacoš (citat):

3.06.2014. (citat):

„kak' raj je lepi“ i Čakovec je u njemu.

A tek Čakovčanke,kak fijolice v cvatu   

Predivne..... 

Nije li na relaciji Varaždin  -  Čakovec neki opaki fajt??   

Pa su Varaždinci konačno odahnuli kad je uvedena auto oznaka ČK za Čakovec.

Da ljudi konačno znaju tko im to pod prozorima viče 'krumpiraaaaaa'...   

Evo razglednice iz 1988. godine, koju sam poslao svojim roditeljima iz prelepog grada Čakovca.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Max Blitz (citat):

Nije li na relaciji Varaždin  -  Čakovec neki opaki fajt??   

Pa su Varaždinci konačno odahnuli kad je uvedena auto oznaka ČK za Čakovec.

Da ljudi konačno znaju tko im to pod prozorima viče 'krumpiraaaaaa'...   

Lepe su lepe, lepe katruže
išče su lepše devojke,
išče su lepše devojke 
ke beru jagode.

Šta je ovo ljudi,niko se mesecima ne pojavljuje na ovoj stranici !?

Pričaju po drugim stranicama.

Služio sam u VP 6719 Čakovec sep 88/89 u 1.pio.četi kap.Nemec Jožefa i st.vod I kl. Ramović Idriza, kom.bat.Nikolić Vekomir,zaista za grad Čakovec samo najlepše  mogu reći izuzetno mesto, voleo bih da mogu posetiti još koji put, na žalost nemam fotografija same kasarne , ali rekao bih da je upravo obnovljen paviljon koji je pripadao 1.pio.bataljonu

Dobrodošao "milanstev", ti si bio vojna pošta 6719/12, je li tako. Ja sam bio 6719/13, isti bataljon, isti paviljon...

Ako ima netko iz generacije 1982/83, Julska 82/83 pionirska inzinjerija, komandir cete  Potporucnik Milosevic Milenko,Porucnik Ivic Ljubisa, Komandant Garnizona Kapetan I klase Gasparic Zeljko,zamjenik komandanta Kapetan I klase Gasparac Zeljko.

Isto vreme,iste godine ali u četi izviđača ,odnosno poseban vod vezista .Dobro se sećam kapetana I klase Željka Gašparića.

1. oktobar 1988. godine, kasarna "27. juli" Čakovec, svečano davanje zakletve.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dobro nam došao Tuki!

Tvoj opis je stvarno dobar, vidim da imaš dara za pisanje, ali molio bih te da nesebično sa nama podijeliš neke svoje doživljaje iz JNA, onih stvari koje su te se dojmile, na pozitivan ili negativan način, koji ti je od starješina bio onako ok, a koji baš i nije ( tu dolaze u obzir i desetari, koji nisu starješine, ali su vojsci najbliži), zatim koji ti je od drugova bio dobar, a ako tražiš nekoga posebno navedi njegove podatke pa ćemo ih pokušati zajedno pronaći.
Imamo ovdje jednog kolegu koji je čudotvorac što se tiče pronalaženja ljudi iz JNA...nađe ih doslovno žive ili ne daj Bože, mrtve, a riječ je o Vojniku Graničaru.
Taj je je stvarno nevjerojatno sposoban za tako nešto, izniman po mnogočemu.
Ti svakako napiši što više, a tijekom vremena će ti se netko sigurno javiti.
Do tada, možeš aktivno sudjelovati na našem Forumu jer ima tema doslovno za svakoga, a Forum nije ograničen samo na vojna pitanja.
Uživaj druže!

Pozdrav!
     Moram reći da me iznenadila tako brza reakcija (odgovor) doktora Živaga. Vidim da ipak moram još ponešto dodati.
     Ne mogu reći za sebe da sam se na neki način izdvajao od drugih, izuzev po starosti. Ja sam u JNA došao nakon što sam završio fakultet, kad sam imao navršenih 27 godina (rođen sam 1961.), pa sam jedno vrijeme bio najstariji vojnik u kasarni. Bio sam stariji i od nekih vodnika, npr. Jože Veble.                 Uglavnom, i ja sam samo gledao kako da mi dani što brže prolaze. Imao sam običaj dobrovoljno se javiti za neki posao (npr. donošenje ugljena u spavaonicu, radi grijanja prostora). Na prvi pogled glupo, ali vidio sam da desetari nakon ručka znaju pustiti nas guštere da zalegnemo u krevete umorni nakon prijepodnevne obuke na poligonu, pa taman kad se presvučeš u piđamu i legneš, oni zapovjede ustajanje i odlazak na neki bezvezni zadatak, kao što je skupljanje lišća u parku oko zgrada. Samo sam pokušavao takva maltretiranja izbjegavati.  
     Na poligon smo odlazili svi iz čete, ali obuku smo prakticirali samo mi gušteri ("septembarci") pod nadzorom desetara, dok su stara vojska ("martovci") su šetali, pušili, ili što već. Desetari su bili njihova generacija, pa nisu brinuli. Obuka je službeno i formalno trajala 6 mjeseci. Desetari su bili kako sam očekivao. Bilo je boljih i lošijih. Mislim da smo imali dva desetara. Lošiji kao npr. Nebojša Stanković nas je tjerao i pomalo se iživljavao, a bolji nas je znao ostaviti da jednostavno dugo ležimo u travi. Ne mogu se sjetiti imena tog boljeg desetara, bio je iz Crne Gore.
     Kad smo se vraćali s poligona u kasarnu na ručak, zapovjedio bi nam desetar Stanković da pjevamo našu inžinjersku (ne pamtim baš sav tekst):  
           Mi smo inžinjerci, armija nas zvala,
           da čuvamo granice i Tita maršala.
           Ako neko pokuša, kao što su Nemci,
           ....   ...                    tu su inžinjerci. 
     I dok mi tako hodamo prema kasarni, pa prolazimo s lijeve strane lokve s vodom i blata, desetar Stanković je znao zapovjediti "Atomski s leva" pa smo se naravno istoga časa svi morali baciti na tlo u suprotnom smjeru od "atomskog udara" u desno, dakle upravo u lokvu s vodom i blatom. Kapu si morao navući na glavu (pri čemu se možda ubodeš na iglu koja je s 90 cm konca spremljena u kapi), a pušku (automatska M70AB2, sklopivi metalni kundak) si morao držati ispod sebe, pa si je svakako morao zablatiti.
     U daljnjem slijedu dolazimo u kasarnu, na pistu, i čekamo svoj red za odlazak na ručak. Međutim, na ručak u blagovaonu ne možeš blatan, pa desetari zapovjedaju da na pisti očistimo čizme, odjeću i puške. Za to treba vremena, pa izgubiš svoj red za ručak i kad tvoja četa stigne u blagovaonicu ostalo je samo jelo koje baš i ne voliš. Primjerice tzv. "kocka", ili neka vrsta cušpajza koji smo zvali "drnč". Ni danas ne znam koji su bili sastojci. Mogu međutim pohvaliti čaj koji smo dobijali, jer je bio izvanredan. Kad bi ga negdje bilo danas, svakako bi ga kupovao. Taj fini čaj dobivali smo i u SDO (suhi dnevni obrok), ako si išao na neki put ili neki teren. 
     Evo i jedan detalj odnosno mali trik. Prednji nišan puške na ustima cijevi i sve one utore oko nišana naprosto nije moguće brzo i dobro očistiti priborom koji smo imali. Zbog toga sam u džepu jakne (osim ogledalca i maramice) imao uvijek nekoliko čačkalica, sa kojima si mogao lijepo očistiti te sitne detalje.
     To su eto neke sitnice koje su mi pale na pamet, ali to se nama dešavalo svima. Općenito ne mogu reći da sam stradao u JNA. Ponekad su me malo maltretirali stariji vojnici ("martovci"), zbog razlike u godinama i mojeg obrazovanja. Ali to za mene nije bilo nepodnošljivo niti traumatično, i nije se događalo svakodnevno. Uostalom, nakon što sam postao "ćato", riješio sam se takvih budala. Mislim da je to bilo u prosincu 1988. pa je tada faktično za mene završila obuka.
     Pa ipak, to ne znači da je sve bivimalo u redu. Početkom 1989. počeo je štrajk rudara u rudniku Stari trg (Kosovo). Razlozi za štrajk nisu bili ekonomski, nego politički. Rudari su se pobunili protiv gubitka autonomije pokrajine Kosovo, odnosno protiv Miloševićeve politike općenito. Naravno da su na satovima POV (političko obrazovanje i vaspitanje) ti rudari nama bili opisani kao iredentisti, unutarnji neprijatelji i tome slično, što je predstavljalo neugodnost jer je među nama naravno bilo vojnika Albanaca s Kosova. Odmah se moglo primjetiti drugačiji stav pojedinih oficira prema vojnicima Albancima, što takvi oficiri nisu niti skrivali. Za isto nedjelo za koje bi neki vojnik uobičajeno bio prekoren (uz psovke i slično, po oficirskom običaju), sad se Albancima počelo dijeliti kazne tipa tjedan dana čišćenje WC-a ili "hodnik - umivaonik". Uglavnom, Albanci su tada stradali. Preživjeli su, ali ostao je jako gorak okus.  
     Kao jedan kuriozitet mogu spomenuti mojeg komandira čete, kapetana I. klase Tomislava Drolca. U Čakovcu je bio "privremeno" radi potreba službe, ali je to potrajalo nekoliko godina. Ipak, negdje u proljeće 1989. vratio se u Maribor i tamo dalje službovao. Kao njegov "ćato" puno sam vremena provodio u njegovoj kancelariji, pa je i bilo prilike za duge razgovore. Bio je Slovenac i svega pet godina stariji od mene, pa smo si rekli svašta. U to vrijeme već se u Sloveniji kuhalo sa novinama "Mladina", a TV i novine su spominjale novinare Janšu, Borštnera, Zavrla i druge opozicijski nastrojene javne ljude. Ostali smo u dobrim odnosima kad je otišao u Maribor, a nakon što sam odslužio JNA javio sam mu se pismom. Odgovorio je, i da skratim, još i danas smo u povremenom kontaktu. Kad su počele nevolje 1991. godine prešao je u Slovensku vojsku, a nekoliko godina kasnije bio je vojni ataše u slovenskom veleposlanstvu u Moskvi. Još uvijek imam njegovo pismo iz Moskve. Danas je umirovljenik i živi u Ljubljani.
     Za njegovog nasljednika na položaju komandira čete poručnika Anđelković Stanojla mogu reći samo sve najgore. Primitivac i divljak, a jednako tako i njegov zamjenik vodnik I. klase Đorđević Goran.
     Svojedobno sam na internetu čitao kako je naša kasarna predana Zboru narodne garde. Predao ju je upravo moj komandir bataljona kapetan I. klase Josip Babić, uz puno truda i vještine, jer je gore spomenuti Đorđević sa još jednim oficirom prijetio da će kasarnu dići u zrak. Navodno su pripremili dovoljno eksploziva da na mjestu kasarne ostane samo rupa u zemlji. Pored toga, prijetila je opasnost da "u pomoć" dođu oklopne postrojbe iz Varaždina. Ipak, završilo je dobro.
     Eto, jako sam se raspisao, ali sada me čeka jedan drugi posao, pa vas sve lijepo pozdravljam.
                                                                         Tuki

Za tvoj komentar imas i lajk i plus jer stvarno imas dara za pisanje.
Molim te samo da ovo ne bude tvoj zadnji komentar. Naime, na Forumu ima na tisuće tema i samo je pozrebno da malo počneš surfati po Forumu.
Očekujemo tvoje komentare jer si očito prava osoba za ovaj Forum.
Piši slobodno ali bez vrijeđanja ikoga.
Ukazujem ti na činjenicu da su vrlo aktivni i iznimno korektni drugovi Slovencina Forumu kao što su Archibald, nas planinar Mitko Bratuš, ZoranI i Jozi52.
Za sve sto te zanima a ne bi o tome javno možeš privatnom porukom bilo kome od administratora a možes i meni. Ako znam, pomognem.
 Pretpostavljam da imas neki hobi..pa pronađi na Civilnoj platformi.
 U svakom slučaju kreni pisati, otvori novu temu inemoj ostati pasivan. Šteta bi bilo.

Evo opet malo mene!
     Kao da sam se "navukao" na ovaj forum, odnosno pisanje na forumu. Mislim da se radi o teškom slučaju nostalgije. Nikako ne žalim za vojnim rokom, ili za JNA, i bilo bi krasno da sam sve to mogao izbjeći. Ali problem je u tome što sam tada bio 35 godina mlađi, a svi mi se rado i s više ili manje nostalgije sjećamo svoje mladosti. Nahrupila su mi sjećanja.
     Ovom prilikom sjetio sam se pa ću ovdje izložiti slučaj jednog vojnika iz moje čete. Zvao se Edin Dervić i bio je iz BiH. Ne sjećam se preciznije iz kojeg je mjesta bio. Nije se isticao, osim možda po spremnosti za šalu. Rado je razgovarao i šalio se. Općenito sam imao dojam da mu JNA ne pada teško.
     Mi smo bili rujanska klasa 1988. godine ("septembarci") i približno krajem te godine (sjećam se da je bila zima) vojnik Edin Dervić jednostavno je nestao. Saznali smo da je nekuda odvezen radi istrage. A istraga se vodila jer je navodno on bio autor jedne nacionalističke parole, koja je osvanula na zidu jednog skladišta u dvorištu iza naše kasarne. Rečeno nam je da je to "muslimanska nacionalistička parola" ili tako nekako. Parolu na žalost nisam vidio jer je uklonjena sa zida, ali niti vojnika Edina Dervića nikad više nisam vidio. Sve ovo saznali smo u razgovoru sa oficirima u kasarni, a nisu bili baš pričljivi. Volio bi znati kakva je bila njegova sudbina.
     Kada smo u ožujku (martu) 1989. primili mlade vojnike u svoju četu, među njima pamtim jednog dečka iz Bosanske Posavine. Prezime mu je bilo Barukčić, ime više ne pamtim. On je ubrzo pobjegao kući, ali je ubrzo vraćen. Ne sjećam se koja je bila kazna. Nije mogao izdržati one prve dane koji su, u pravilu, i najteži. 
     Eto, to su bila dva ekscesna slučaja iz moje čete.
     Naravno da sam i ja teško podnosio režim u JNA. Osobito me pogađala nepravda u vidu kažnjavanja grupe zbog prekršaja pojedinca. Izabrat ću primjer s obuke, jer smo to doživljavali svakodnevno. Svi znamo da smo na obuci na poligonu dobijali razne zapovjedi koje su se odnosile na (primjerice) cijeli vod. I onda jedan od nas, ne misleći na posljedice, to ne izvede kako treba ili uopće ne izvede. Nisi trebao biti nobelovac pa da znaš izvršiti zapovjed, ali neki su voljeli biti frajeri, drugi su voljeli biti glupani, a treći su se inatili. Kako god, u takvim situacijama uvijek je uslijedio famozni "ostav" i svi mi morali smo sve to ponoviti. I tako sve dok svi to ne izvršimo kako treba. Smetalo me što se tim frajerima i glupanima nije dogodilo ništa, a zbog njih smo trpjeli svi.
     Unatoč tome, nisam stradao u JNA. Naime, išao sam u JNA nakon završenog fakulteta sa navršenih 27 godina, a svi moji prijatelji do tada su već odslužili vojni rok u JNA. Dali su mi puno detaljnih uputa i savjeta kako se treba ponašati u pojedinim situacijama. Opisali su mi mnoge svoje doživljaje ali i nevolje iz JNA. Tako sam došao u JNA već dobrano "obrazovan" odnosno spreman na sve.
     Kao primjer mogu spomenuti iskustvo koje sam doživio već prvog dana, kao i svi drugi.
     Dobro znamo da na odsluženje vojnog roka u kasarnu dolaziš u civilnoj odjeći, a doček uključuje i šišanje. Koliko god si se prije toga u civilstvu možda ošišao na kratko, svakako će te još malo urediti odnosno "popraviti". Gotovo sa smješkom ušao sam prostoriju gdje se trebala izvesti moja frizura, jer sam unutra zatekao prizor koji su mi moji prijatelji prethodno dobro opisali. Dakle, bilo je dvije - tri prave stolice kao iz brijačnice i jedan vojnik sa famoznom "mašinicom" u ruci. Ispred stolica je ogledalo i mali pult, a na njemu nekoliko žurnala sa frizurama. Uglavnom ženskih, ali i muških. U drugom dijelu prostorije (kad sjedneš u brijačku stolicu oni su ti iza leđa), nekoliko vojnika sjedi na stolicama. Vojnik sa "mašinicom" ponudi mi da prolistam onaj žurnal sa frizurama, da izaberem frizuru. A on će me ošišati baš tako kao na fotografiji u žurnalu. Gledaoci se već pomalo smijulje. Znao sam što slijedi, pa sam rekao da radi što hoće. Tako sam onim gledaocima u pozadini i brijaču uskratio malo zabave i smijeha, pa je sve brzo završilo. Čak me nije oderao previše. Sve to zahvaljujući savjetima mojih prijatelja, koji su sve to već prošli.
     Moram se sada pozabaviti drugim stvarima, pa se ovdje sada odjavljujem.

Dobro si opisao ovo sa šišanjem..jer je tako i bilo.
S druge strane..Barukčić iz Posavine..sa mnom je iz Posavine studirao Toni Barukčić..mozda je taj.
Za tog kolegu Edina mozeš pitati naseg Vojnika Graničara..taj je čudotvorac...sve iskopa, no u zadnne vrijeme ga nema na Forumu jer mu je crklo računalo.
Pojavit ce se već on. To je pitanje za njega...uživa u traganju.
Dobro pišeš...samo tako nastavi...odlično ti ide.

Kasarna 27. juli u čakovcu, ili VP 6719 Čakovec nije bila velika, niti je tu bilo puno vojnika. Vjerojatno zbog toga je ovdje tako malo napisanog.
     Kad analiziram ovu stranicu, vidim da se nešto pisalo 2014. godine, zatim vrlo malo 2016. i 2017. godine, i onda 5 godina baš ništa. Sve dok se nisam ja prikopčao prije nekoliko dana.
     Prije 10-ak godina dopisivao sam se na ovaj način sa drugim bivšim vojnicima (i ne samo vojnicima) preko jednog velikog foruma. Mislim da je naziv foruma bio "Leksikon YU-mitologije". Tu je bilo komentara na temu svega i svačega iz Jugoslavije, pa je JNA bila samo jedna od tih tema. Dobro posjećena tema, ali mogao si pročitati i puno toga iz svakodnevice bivše nam države što nema veze sa JNA. Problem je bio neprobavljiva količina nacionalizma koju su pojedini posjetitelji ispoljavali u svojim porukama i komentarima, uključujući i najprizemnije psovke. Mislim da je zbog toga ta stranica i ugašena.    
     Nadam se da će se jednom uskoro pojaviti još netko tko je služio u Čakovcu.

Tuki (citat):

Pozdrav!  
     Na poligon smo odlazili svi iz čete, ali obuku smo prakticirali samo mi gušteri ("septembarci") pod nadzorom desetara, dok su stara vojska ("martovci") su šetali, pušili, ili što već. Desetari su bili njihova generacija, pa nisu brinuli. Obuka je službeno i formalno trajala 6 mjeseci. Desetari su bili kako sam očekivao. Bilo je boljih i lošijih. Mislim da smo imali dva desetara. Lošiji kao npr. Nebojša Stanković nas je tjerao i pomalo se iživljavao, a bolji nas je znao ostaviti da jednostavno dugo ležimo u travi. Ne mogu se sjetiti imena tog boljeg desetara, bio je iz Crne Gore.
     Kad smo se vraćali s poligona u kasarnu na ručak, zapovjedio bi nam desetar Stanković da pjevamo našu inžinjersku (ne pamtim baš sav tekst):  

     I dok mi tako hodamo prema kasarni, pa prolazimo s lijeve strane lokve s vodom i blata, desetar Stanković je znao zapovjediti "Atomski s leva" pa smo se naravno istoga časa svi morali baciti na tlo u suprotnom smjeru od "atomskog udara" u desno, dakle upravo u lokvu s vodom i blatom. Kapu si morao navući na glavu (pri čemu se možda ubodeš na iglu koja je s 90 cm konca spremljena u kapi), a pušku (automatska M70AB2, sklopivi metalni kundak) si morao držati ispod sebe, pa si je svakako morao zablatiti.
     U daljnjem slijedu dolazimo u kasarnu, na pistu, i čekamo svoj red za odlazak na ručak. Međutim, na ručak u blagovaonu ne možeš blatan, pa desetari zapovjedaju da na pisti očistimo čizme, odjeću i puške. Za to treba vremena, pa izgubiš svoj red za ručak i kad tvoja četa stigne u blagovaonicu ostalo je samo jelo koje baš i ne voliš. Primjerice tzv. "kocka", ili neka vrsta cušpajza koji smo zvali "drnč". Ni danas ne znam koji su bili sastojci. Mogu međutim pohvaliti čaj koji smo dobijali, jer je bio izvanredan. Kad bi ga negdje bilo danas, svakako bi ga kupovao. Taj fini čaj dobivali smo i u SDO (suhi dnevni obrok), ako si išao na neki put ili neki teren. 
     

Evo i ja nesto da napisem na ovo tvoje izkustvo.
Ja sam sluzio 10 god pre tebe i obuku sam obavio u Kasarnu Boris Kidric, Ljubljana. Tehnicka sluzba, koju sam sluzio imala obuku 4 ½ meseca pa posle prekomanda. Makar da sam imao 2½ pesadijske i 2 meseca tehnicke obuke, moralo se proci ta "procedura" Mislim da je to bilo deo "kaljenja" kako su neki nazivali.

Ajde opet malo ja, kad nema drugih inžinjeraca iz Čakovca.
     Kako sam gore spomenuo, služio sam od 15. 09. 1988. do 15. 09. 1989. i bio sam tzv. "mosna četa" odnosno VP 6719/9. 
     Naše susjedne čete, u istoj zgradi, bili su "pionirci" odnosno VP 6719/7 i VP 6719/8. Nekome je to nebitno, ali u praksi reći ću samo da moja četa nikada nije imala nikakvu uzbunu, niti noću niti u neko drugo doba dana. Ali ovi nesretnici "pionirci" su imali takve uzbune, ne pamtim koliko ih je bilo. 
     Uzbuna je značila da su morali žurno ustati i kompletno se spremiti za odlazak na teren, sa oružjem. Odlazak na teren je značio da prethodno u kasarni moraju utovariti na kamione potrebnu količinu eksploziva, popeti se u kamione, i zatim se odvesti do mostova na Dravi i na Muri. Tko ne zna objasnit ću da je cijelo Međimurje neka vrsta "otoka" koji je omeđen rijekom Murom (sa sjevera i sjeveroistoka) i Dravom (sa juga).
     Kad bi došli do tih mostova, postavili su eksploziv na za to predviđena mjesta odnosno simulirali rušenje mostova. Svaki most je u nosivim stupovima imao neku vrstu udubljenja, kao neka niša, u koje se stavljao eksploziv. Nije trebalo izračunavati potrebnu količinu eksploziva nego samo postaviti koliko stane u udubljenje. Mislim da su postavljali one četvrtaste komade trotila od po 200 grama, ali to nisam siguran. Sve se vremenski mjerilo jer se to moralo učiniti u nekom vremenskom roku.
     Sve to imalo je svrhu zapriječiti odnosno maksimalno otežati eventualni upad kakve vojske tim putem u Jugoslaviju. Faktično, tuda je mogla doći samo neka vojska iz Mađarske, pa je to u ona vremena logički mogla biti samo ruska vojska.
     Mi smo ponekad u slobodno vrijeme razgovarali kakva bi u tom slučaju bila naša sudbina, jer bi mi ostali sami i bez pomoći. Naša kasarna nije brojila puno vojnika, svakako nekakvim Rusima ne bismo predstavljali ozbiljan problem. Pojasnit ću, trebalo je porušiti i mostove na Dravi, što bi onemogućilo dolazak pomoći u oklopu iz Varaždina. Pored toga, mi nismo imali ništa od oklopnih vozila.
     Svi smo prošli obuku (pa i mi iz "mosne" čete) kako se postavljaju protupješadijske i protuoklopne mine, pa smo zaključili da je u slučaju napada iz smjera Mađarske preko Međimurja cjelokupna naša uloga bila zamišljena zapravo kao usporavanje neprijatelja. Po našem shvaćanju, mi bismo u tom scenariju zapravo bili žrtvovani. Takva su eto ponekad bila naša razmišljanja. Napominjem da nam starješine takve stvari nikad nisu objašnjavali.
     Što se tiče specijalističke obuke nas iz "mosne čete", napisao sam nešto u dijelu pod naslovom "Kasarna Maršal Tito Zagreb 1986. ili tako nekako. Uglavnom, "Maršalka".
     Kako se bližio kraj vojnog roka, ljeti 1989. cijeli moj bataljon (gore spomenute dvije čete "pioniraca" i moja četa) bio je na terenu, na raznim lokacijama. Ali o tome ću jednom drugom prilikom. Sad se odjavljujem.

Za post sam kliknuo lajk, a plus služi kao poticaj za buduće slične postove. 
Ovo "pionirci" me je podsjetilo na Inžinjerce u VP9030 koji su dijelili hodnik sa mojim vodom veze. Ovisno o vrsti uzbune PP, BG ili neka treća, ja kao vezista sam bio dodijeljen izviđačima ili inžinjercima i lajsao sa njima kad je bila uzbuna. Moram priznati da ih je jedno vrijeme bilo i previše za moj ukus, jer su moji klasići ostajali spavati dok sam ja svako malo istrčavao na pistu sa ovim jedinicama. 
U početku sam imao kompletnu i propisnu opremu, ali sam kasnije popustio i zbog praktičnosti u borbenom rancu umjesto košulje ili gaća, radije nosio rezervni akumulator, a naravno i dodatne konzerve i keks "Lasta" (jer sam par puta ostao gladan). 
Za vaša razmišljanja bi moj kapetan Radovanović rekao - pusti vojsku besposlenu i odmah će početi da razmišlja, a to nije dobro.   
Definitivno to vaše shvaćanje vam je samo moglo otežati stvarnu situaciju. A da su vas planirali žrtvovati, sigurno bi umjesto vas tamo bila neka jedinica pješadije koja bi zauzela potrebne položaje i duže odolijevala nego vi mostovci u kasarni već spremni da istaknete bijele gaće na štapu

Moram reći, iznenadilo me. Brzi odgovor.
     Ova naša razmišljanja koja sam opisao nisu bila u rangu opsesije, niti su nam uzrokovala duševne bolove. To je bila neka vrsta razbibrige, pokušaj da (makar sami sebi) opravdamo našu egzistenciju u tadašnjoj JNA, tamo u Čakovcu. To je također posljedica našeg konstantnog opterećenja besmislenim radnjama koje smo tamo obavljali. Malo ti je lakše na duši ako nađeš (kakvo-takvo) opravdanje, razlog zašto si tamo. Dakako da nismo bili ozbiljno zabrinuti. Uostalom, tada je politička situacija bili napetija u zemlji nego u bližem inozemstvu. 
     Samo smo malo filozofirali. Ponekad.

Brzina odgovora obično će ovisiti o tome kada netko pročita tvoj post. Ima nas dosta na forumu koji ne čitamo samo postove pisane na temama kasarni gdje smo služili, već čitamo i diskutiramo i na drugim temama. 
Moj komentar nije bio potpuno ozbiljan, već mala šala na temu: nikad ne dopusti vojsci da počne razmišljati. 
Iako - vjeruj mi iz iskustva znam da je to istina. Pri tome ne znači da vojska treba zalijevati cvijeće dok kiša pada (time starješina pokazuje svoju nedoraslost), već je bitno vojsci dati dovoljno zanimanja da ih razne teorije ni ne počnu zanimati. Jer kad stotinjak ili više ljudi različite naobrazbe i svaćanja počne razmišljati - ode mast u propast. Kad vojniku (vojsci) izdaš naredbu, on to treba izvršiti bez previše razmišljanja i mora biti uvjeren u to što radi. 
Ti kao starješina izdaš zapovijed vojniku i uvjeren si da će on to izvršiti, a njemu u jednom trenutku proradi mašta i odluči da to odradi na neki drugi način ili da zanemari zapovijed. U tom trenutku imaš ozbiljan problem.
Nisam bio u tvojoj kasarni i ne mogu suditi o opterećenju besmislenim radnjama, ali čitava obuka se zapravo svodila na beskonačno ponavljanje određenih radnji koje su kasnije morale prerasti u automatizam. 
Moj st. vodnik I kl Raković je imao uzrečicu da je on tamo kako bi nas naučio nečemu što će pomoći da ne poginemo baš prvi dan rata. Tada sam se smijuckao i mislio da pretjeruje, ali bilo je dana kada sam ga se sjetio i kada je baš taj automatizam bio ono što mi (nam) je trebalo. 
Jednako tako, uvježbavanje strojevog koraka, okreta, skidanja i stavljanja kape ili oružja mi se činilo nepotrebno i glupo. Međutim, nakon što smo se uvježbali i uskladili, moram priznati da mi je kasnije gotovo smetalo kada sam vidio neku jedinicu koja "klapara" umjesto da gazi kako treba. Ili da su neuvježbani pa svatko skida kapu ili pušku kao da je lovac, a ne vojnik.

Sve je to meni jasno, ali teško mi je prihvatiti. U dubini duše znam da je to istina. Isto tako znam da svuda postoje neka pravila igre. Bila ona kompliciranija ili jednostavnija, ipak postoje. Kao kad npr. na gradilištu moraš nositi kacigu na glavi. Nema veze jesi li glavni nadzorni inžinjer ili si "šaler". Doista problem i nastaje kada vojska nema posla. Sve mi je jasno. 
     Što se tiče automatizma, nakon nekog vremena nisam više niti primjećivao da mi puška visi na ramenu. Pardon, o ramenu. Moju automatsku pušku znao sam rastaviti i sastaviti žmirećki. 
     Slažem se i da vojna postrojba (jedinica) čiji pripadnici šeću kao turisti na izletu ne sliči vojnoj postrojbi. Ja sam bio poslušan vojnik. Sve sam zapovjedi izvršavao, dok me gledaju. Kao i svi drugi, nastojao sam neke stvari eskivirati, ako se moglo. 
     Prije vojske, moji dečki koji su odslužili prije mene rekli su mi da se možda mogu glupariti do neke mjere, ali zapovjed ni u kojem slučaju ne smijem odbiti izvršiti. To sam zapamtio i toga sam se držao.
     Uostalom, to mi je omogućilo da idem u izlaske u grad jer sam bio vojnik koji ne pravi probleme. A u gradu mi je bilo kao kod kuće. Živim 100 km od Čakovca, pa sam tamo po kafićima bio prihvaćen i tretiran kao "domaći". I Zagrepčan Hrvoje Mikulandra iz moje čete također.

Pa u stvari pravila igre su uvijek i svuda ono što je najbitnije. Ne samo u vojsci, već i na poslu, u obitelji...
Prihvatiš pravila igre i svima je lakše. U suprotnom, netko mora otići... 
A ovih 100 km mi zaista nestvarno djeluje. Ja sam u Pulu putovao 11 sati vlakom, iako je do tamo samo nekih 600-tinjak km.

Citat :

A ovih 100 km mi zaista nestvarno djeluje.

Imao sam u ambulanti vozaca iz Subotice.
Backa Topola - Subotica, 40km.
Kako dodje vikend, njemu se izgubi svaki trag.
Ovako nam je objasnio kako je to izmajmunis'o.
Rodjen je negdje na jugu Srbije i ta adresa mu je nekako upisana u kartonu.
Pa kad su ih iz Pozege slali u prekomandu, on kao jedan od gorih "po kazni" dobije Backu Topolu. 

Putovanje vlakom i danas je svojevrsna pustolovina. Nije baš kao u onom filmu "Vlak u snijegu", ali pridržavanje voznog reda svakako im nije vrlina. Moja žena svaki dan putuje vlakom na posao u Zagreb, pa znam nešto o tome. Možda bi general potpukovnik goran9030 na istoj relaciji i danas putovao 6 sati. A možda i dulje. Pruga i sve što uz nju ide, odnosno tzv. infrastruktura traži održavanje, čak i ako ne želiš ništa unaprijediti. A to znači ulaganje, tj. novac. E, toga nema jer se radi o velikim iznosima. Ne znam može li se pokupiti nešto iz europskih fondova, kao npr. za pelješki most. Općenito, dojam je da željeznica nije baš u vrhu prioriteta. 
     Inače, istodobno kad i ja u vojsku je išao jedan dečko koji je išao u garnizon udaljen oko 60 km odavde, ali je nakon obuke dobio prekomandu negdje dalje, ne pamtim više kuda. 
     U mojem slučaju povoljno je bilo što nije bilo prekomande. Znalo se unaprijed da nećeš više nikuda. Iznimke su bile rijetke i po raznim osnovama. Tako sam cijeli vojni rok (12 mjeseci) odslužio u Čakovcu. Naravno, na moje veselje. 
     Na žalost, ne mogu sada više ovdje pisati jer moram napraviti nešto za posao. Mora biti sutra gotovo, a ima dosta posla.
     Pozdrav.

Tih 11 sati je bilo veoma zanimljivo za putovanje iako se nisam puno puta vozikao. Naime, za 15 mjeseci, kući sam išao samo jednom i to na redovno odsustvo. 
Zato sam nakupio 23 nagradna, pa sam imao dobro skraćenje. 
Nisam siguran da bih danas kraće putovao do Pule. Moja dionica je bila: Strizivojna/Vrpolje - Slavonski Brod - Zagreb - Dobova - Zidani Most - Ljubljana - Pivka - Divača - Kanfanar - Pula. 
Na ovim, a i drugim stanicama je bilo usputnog zaustavljanja što je imalo svojih čari.
Danas je kroz HR moguće vlakom doći samo do Rijeke. Nisam siguran da li sam negdje pročitao ili čuo da se kroz Učku buši još jedan tunel (željeznički???).
Kad bi bio željeznički , trebalo bi još poprilično novaca uložiti u nove pruge, a nisam siguran u isplativost toga. Stoga bi komotno mogli uvesti istu liniju - mislim da se zvala Arena express.  Već godinama nisam putovao vlakom i moram priznati da me takva mogućnost mami. Ispada kao da je neka avantura