FORUM БИВШИХ PRIPADNIKA НЕКАДАШЊЕ JNA 22.12.1941 - 18.07.1991
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

FORUM БИВШИХ PRIPADNIKA НЕКАДАШЊЕ JNA 22.12.1941 - 18.07.1991

Sva(t)ko ima pravo na sjećanja - Свако има право на сећања - Vsak ima pravico na spomine - Секој има право на сеќавање - Gjith kush ka të drejt për kujtime - Mindenkinek joga van az emlekeihez - Everyone has the right to memories
 
HomeEventsRegistracijaLogin
Traži
 
 

Display results as :
 

 


Rechercher Advanced Search
Traži
 
 

Display results as :
 

 


Rechercher Advanced Search
Latest topics
» Za Ljubitelje Dobre Kapljice
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:19 by Doktor Živago

» Ilustrovane dosjetke
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:18 by goran9030

» KUTAK ZA VICEVE
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:06 by Doktor Živago

» Euro umjesto kune u Hrvatskoj
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:04 by Doktor Živago

» Sex u zrelim godinama
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:02 by Doktor Živago

» "Mudre" misli i izreke
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:01 by Doktor Živago

» Psi - ljubimci i lutalice
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:00 by goran9030

» STRIPOVI I ROTO ROMANI
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 22:59 by Doktor Živago

» Ah, te žene...
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 22:55 by Doktor Živago

Latest topics
» Za Ljubitelje Dobre Kapljice
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:19 by Doktor Živago

» Ilustrovane dosjetke
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:18 by goran9030

» KUTAK ZA VICEVE
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:06 by Doktor Živago

» Euro umjesto kune u Hrvatskoj
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:04 by Doktor Živago

» Sex u zrelim godinama
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:02 by Doktor Živago

» "Mudre" misli i izreke
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:01 by Doktor Živago

» Psi - ljubimci i lutalice
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 23:00 by goran9030

» STRIPOVI I ROTO ROMANI
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 22:59 by Doktor Živago

» Ah, te žene...
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitimeYesterday at 22:55 by Doktor Živago

Keywords
bihać drugove 1985 ljubljana split 1981 štip Kasarna pirot ZADAR hrane bela karaula muzika priroda Bileca tito 2917 tražim zagreb surdulica marsal Skoplje 5327 klasa vojna
Forum navigacija
 Portal
 Indeks
 Lista članova
 Profil
 Kako koristiti ovaj Forum?
 Traži
Forum
Top posting users this week
goran9030
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
Doktor Živago
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
vladimir
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
Sloba1
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
Vojnik Graničar
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
pera84
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
arcibald01
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
dojran
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
JP99
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
Mikula 67
Uspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_lcapUspomene iz života izvan SMB uniforme Voting_barUspomene iz života izvan SMB uniforme Vote_rcap 
Affiliates
free forum


 

 Uspomene iz života izvan SMB uniforme

Go down 
4 posters
AutorPoruka
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 10:42

Svatko od nas osim vojničkih uspomena nosi u sjećanju i brojne epizode i trenutke iz života prije i naročito nakon odsluženja vojnog roka. Otvorio sam ovu temu kako bih s vama podijelio sjećanja na svoj 35-godišnji rad u Pošti, u kojem je bilo puno zanimljivih epizoda. Tekstovi su već objavljeni na jednom drugom forumu pod naslovom ''Izvodi iz žutih memoara'', a ovdje ih prenosim u nešto skraćenom i prilagođenom obliku. Pa koga zanima taj neka čita, a ostali neka si potraže zanimljivije teme.

Temu sam zamislio kao otvorenu - nadam se uz odobrenje administratora - s očekivanjem da će i druge stare vojničke kuke prenijeti nešto od svojih uspomena iz privatnog života izvan ''SMB situacije''.

Po povratku iz odsluženja vojnog roka namjeravao sam nastaviti i završiti studij na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu (zapeo san na trećoj godini). Ali mi je pokojni otac rekao: - Sine, ti ćeš si naći posao i onda studiraj koliko hoćeš. -  Naravno da je bio u pravu, zašto bi dovijeka hranio lijenčinu, a studij sam završio uz rad i o vlastitom trošku. U Pošti (najprije JPTT, pa HPT pa HP) sam radio od 2. prosinca 1974. do 31. prosinca 2009. godine.

Pričice sa šaltera

PASTORALNA IDILA U BEDENICI (O REZERVI, KOKOŠIMA I JOŠ KOJEČEMU)

Ovo je pričica o rezervi. Riječ je o poštanskoj populaciji - većinom mlade životne dobi - koja u ono vrijeme nije imala stalni raspored u nekoj pošti već je slana okolo po terenu kao privremena zakrpa za kadrovske rupe. A rupe su nastajale kada bi lokalni voditelj ureda otišao na godišnji odmor ili bolovanje, ili žensko čeljade na porodiljni dopust. U ono doba popuna je slana izravno iz Zagreba (danas o tome brinu lokalna središta). A područje je bilo veliko - od Jastrebarskog i Buševca na jugu do Zeline i Bedenice na sjeveru i od Gorice Svetojanske i Dubravice na zapadu do Brckovljana na istoku.

Postojala je mala ekipa momaka koja je uvijek bila pri ruci za odlazak na teren. Dečkima je to odgovaralo, prije svega iz materijalnih razloga jer se za svako izaslanje izvan Zagreba dobivalo pola dnevnice, a kod dvije pošte (Bedenica i Orle) i pune dnevnice.

Jednog dana u ožujku 1976. pozove me šef pošte u kojoj sam radio (Zagreb-Susedgrad) k sebi u ured i kaže mi: - Javili su iz kadrovske da se u ponedjeljak morate javiti u poštu 41381 Bedenica. Tak vam i treba kad niste htjeli tražiti stalni raspored kod nas. Uostalom kaj bu vam falilo, bute nekaj novoga naučili. Mladi kadrovi se moraju razvijati, kaj ne?

Dobro će biti, mislim si ja, budem li se tamo razvijao. Biti će loše budem li zavijao, od samoće ili bijesa - svejedno. Nisam tada ni znao gdje je ta Bedenica pa sam je potražio na karti i našao je na cesti Zelina - Konjščina.

Naravno da sam se raspitao kod kolega koji su tamo već bili i saznao sve što me zanimalo. Ujedno su mi dali upute o proceduri koja već godinama funkcionira besprijekorno. A stvari su izgledale privlačno. Kao prvo, to je jedina pošta koja radi samo četiri sata (8-12). Kao drugo, nema poštara (dolazi motorist iz Zeline). Kao treće, tamošnji voditelj ureda je homo duplex tj. pola radnog vremena radi u pošti i drugu polovicu (12-16) kao voditelj mjesnog ureda. Zamjena radi samo u pošti i ne brine za mjesni ured, dakle radno vrijeme je 4 sata. Kao četvrto, zbog loših autobusnih veza čovjek na izaslanju mora tamo noćiti i za to dobiva punu dnevnicu.

Tako piše na papiru, no u praksi izgleda drugačije. Dođeš jutarnjim busom iz Zagreba u Zelinu i oko 7.30 staneš na pločniku blizu pošte. Pri tome paziš da te ne vidi šefica pošte Irena, koja je na glasu kao stroga. Tu čekaš poštanski furgon na liniji Zagreb - Zelina - Konjščina. Kad izađe iz dvorišta pošte na ulicu upadneš unutra. Vozač je sâm, bez pratnika. Trojica se smjenjuju na liniji i svi će te primiti, jedino ćeš u Bedenici svakome platiti piće. Za povratak je priča malo zaguljenija - furgon dolazi iz Konjščine tek u 14 sati, a posljednji bus za Zelinu ide već u 13. Ali postoji rješenje: ostaviš vreće i popise razmjene kod cura u dućanu, tu ih vozač preuzme i potpisane papire ujutro uzmeš od njih. Pa onda na bus i u Zagrebu si već u 15 sati. Kada završi izaslanje voditelj pošte Bedenica ti napiše potvrdu da si spavao kod njega, odeš u računovodstvo i pokupiš dnevnice. I to funkcionira već godinama kao švicarski sat.

Bedenica, snimka s interneta:

Uspomene iz života izvan SMB uniforme 6ldfcha

Unatoč lijepoj količini prekršaja i muljaže prihvatio sam taj sistem. Zašto bih bio gluplji od drugih? A i ona ''strašna'' Irena je bila sve prije nego vještica. Prvih nekoliko dana čekao sam na ulici, a ona bi svakog jutra prolazila mimo mene idući na posao. Nismo se poznavali ali smo se međusobno odmah nanjušili. I jedno jutro prođe ona mimo mene pa zastane, okrene se i kaže mi: - Kolega! A kaj tu čubite i smrzavate se, ojte k nam, bute kavu popili i tam bute dočekali auto.

Prvog radnog dana na posao me odvezao otac. Voditelj ureda je bio Mijo Mahnet, skraćeno Miško ili po domaći Miške (ubrzo sam spoznao da su tamo svi Mahneti, a ako nije Mahnet onda je Bićak). Očito je došlo do nekog šuma u komunikaciji jer je upravo od mene saznao da je umoran i da ide na odmor. Koji je kasnije produžio bolovanjem (imao je radove na krovu kuće u Turkovčini), pa sam ja u Bedenici umjesto dva tjedna proveo 37 dana.

I to vrlo lijepih dana. Već prvi dan mi je postalo jasno da ovo nije izaslanje nego utočište, prava idila. O nekom poslu bi bilo smiješno govoriti. Recimo, blagajnički maksimum za pomoćnu blagajnu iznosio je 100 dinara ili, usporedbe radi, današnjih dvjestotinjak hrvatskih kuna, a ni glavna blagajna nije bila impresivna. Takozvani suvišak (novčani iznos koji premašuje blagajnički maksimum) morao sam otpremati u čitavo to vrijeme dva-tri puta i to kada bi cure iz trgovine donijele neki veći utržak. Dnevni promet bio bi nekoliko pisama, poneka uplata ili brzojav veterinaru da dođe po novorođeno tele. Zapravo sam najviše vremena trošio na cijepanje drva i ugljena, čišćenje i loženje peći, te pometanje prostorije. A i Miško mi je lijepo pripremio teren - mještane je dresirao da mu ne dolaze prije 9 i poslije 11 sati. U tih dva do dva i pol sata obavio bi sve poslove i za poštu i za mjesni ured. Ujedno mi je osigurao besplatan obrok u seoskoj školi.

Ja sam svakog jutra uredno otvarao poštu u 8 sati. Znalo se dogoditi da ponetko navrati i prije 9. Onda bi počela uobičajena priča: - Dobro jutro. - Dobro jutro i vama, izvolite. - Jel to pošta? (zbunili bi se kad bi vidjeli mene) - Jest, izvolite. - A di je Miške? (klasično pitanje). - Miške vam je na godišnjem, ja ga zamjenjujem. - A kaj vi već delate? - Naravno, radno vrijeme je od 8 do 12. - Em Miške ni dolazil predi devet… - Uživao sam u susretima s tim ljudima i u njihovom tvrdom kajkavskom govoru, kakav još nisam čuo. I naravno, bilo je i svakakvih zanimljiv susreta i dogodovština.

Jednog dana dođe mi u poštu mladi par, curica i dečec od nekih 18-20 godina. Baš su bili slatki, drže se za ruke, stanu kod vrata i gledaju me nekako zbunjeno i smeteno. Onda počne pričica:

- Dobar dan.

- Dobar dan i vama, izvolite.

- A di je Miške?

- Miške je na godišnjem, ja sam mu zamjena. Izvolite.

Nešto se došaptavaju, a onda dečec procijedi:

- Mi bi se venčali.

- O, pa to je lijepo.

Onda i dalje gledaju u mene, pogledavaju se međusobno, pa dečko opet kaže:

- Mi bi se venčali.

- Fino, baš ste lijepi par. Neka vam je sretno.

Oni se opet pogledavaju, vrpolje se, pa dečec izusti zašto su došli:

- Kaj bi nas zapisali.

Tek tada mi je sinulo da deca ne traže poštara nego matičara. Objasnio sam im da sam samo poštar, a da je Miške doma u Turkovčini i neka ga tamo potraže.

Od mojih kod kuće dobio sam strogu zapovjed da u Bedenici potražim jaja i druge seoske namirnice. Mora biti jeftinije, a u svakako je kvalitetnije jer je domaće.

S jajima nisam imao sreće jer ih nitko nije prodavao. Oni koji su imali višak proizvodnje nosili su jaja na tržnice. Ali sam se ipak domogao kokoši, žive živcate, podeblje i ratoborne.

Jednog dana dođe mi u poštu neka baba, poširoka u gabaritima. Nakon objašnjenja da je Miške na godišnjem rekla je pošto je došla. Imao sam dosta muke da je razumijem jer se teško izražavala, ali sam shvatio da od mene traži nešto što ne smijem učiniti - da nazovem inspekciju u Zelini i tužim njenog susjeda da gradi ''stanje'', a to ''stanje'' će joj bacati sjenu na vrt.

Rekao sam babi da bi takav postupak bio protiv propisa. Jedino što mogu za nju učiniti je da nazovem broj inspekcije, a razgovor prepustim njoj. Ali je i dalje navaljivala, pa sam joj odrezao da ne dolazi u obzir i točka. Ali babe se nikako riješiti. Umjesto da ode sjela je na stolicu u prostoru za korisnike i fiksirala me. Ja sam nastavio čitati knjigu, kao ne doživljavam je, a ona i dalje sjedi i ne da se van. Odjednom razveze drugu priču:

- Znate kaj se po seli priča?

- Kaj?

- Da se naša M. zagledala u vas!

- Molim!?

- Je, zagledala se u vas.

Pa nije ni bedasta, mislim si, poštar i to gradski čovjek je prilika - taj uz učitelja i velečasnog čini seosku elitu. Primijetio sam već ranije da me ta M. nekako posebno gleda, ali je nisam doživljavao - u licu buhtla, a sveukupno 20-25 kg previše.

- Pa kaj se ona vama ne dopada?

Opa, sad su već počeli i snuboki. Bilo mi je dosta i babe i njenih priča, pa sam odlučio riješiti problem. Napravio sam kompromis - nazvao sam inspektora i rekao da se kod mene nalazi ženska osoba koja želi prijaviti susjeda zbog bespravne gradnje, pa sam onda uvalio slušalicu babi neka dalje objašnjava.

Taj problem smo dakle riješili. No palo mi je na pamet nešto drugo - kad je baba već tu pitam je: - Znate li nekoga u selu tko prodaje kokoši? - A ona: - Bum vam ja donesla. - Ode baba i začas se vrati s kokoši. Pitam koliko košta, a ona: - Nikaj. - Ne dolazi u obzir, morate uzeti novce! - Jedva je nekako pristala primiti simboličnih 20 dinara (kokoš stoji mnogo više). Ode ona, meni savjest mirna jer sam ipak nešto platio, babe sam se konačno riješio, kad evo nje natrag. Nosi dvije boce piva, a svaka košta 10 dinara: - To je za vas kaj ste mi pomogli. - Blažena Bedenica!

S kokoši nisam htio u autobus, pa je po nju došao buraz svojim autom. Poslije mi je rekao: - Benti, di si nabavil onu beštiju, ta mi je sve ruke iskljucala kad sam je metal u gepek.

Seoskoj idili došao je kraj i stigla je nova zapovjed iz kadrovske: u ponedjeljak iza 1. svibnja u 13 sati javiti se u poštu 41150 Zagreb-Aeroport. A dalje su priče sasvim drugačije.

TOTMAJSTER I BOSANCI

Svoj radni vijek u Pošti započeo sam na šalteru, najprije kao pripravnik a zatim kao službenik srednje stručne spreme. Na poslu šalterskog radnika i voditelja malih pošta (u zamjeni) proveo sam dvije i pol godine. Promijenio sam osam poštanskih ureda, a najdulje sam bio u pošti 41150 Zagreb-Aeroport u Zračnoj luci Zagreb.

Tada je pošta izgledala kao kiosk, drvena konstrukcija dva puta dva metra. Prostora toliko da ne udaramo laktovima kolegicu ili kolegu, a prazne vreće i dio arhive bili su nam pod nogama. Telefonskih kabina nije bilo, a aparati dviju linija za međugradske i međunarodne razgovore nalazili su se na pultu s druge strane stakla. Toliko o zajamčenoj tajnosti telefonskih razgovora. A cure sa Aerodroma su našu poštu zvale karaulom.

U pošti je tada radilo troje ljudi, a radno vrijeme je bilo specifično i prilagođeno radnom vremenu osoblja na aerodromu: dva tjedna svaki drugi dan po čitav dan tj. od 7 do 20 sati (s pauzom od jedan sat za ručak), a treći tjedan u popodnevnoj smjeni od 13 do 20 sati. Popodne je dolazio još jedan radnik jer je bilo više posla. Radilo se petkom i svetkom, nedjeljama i blagdanima, pa sam 1. siječnja 1977. došao na posao izravno sa dočeka Nove godine. Nama je takav raspored radnog vremena odgovarao, a nije nam bio problem raditi ni u neradne dane jer se to posebno plaćalo - i to dobro.

Svoj prvi dan u pošti Zagreb-Aeroport pamtiti ću dok sam živ. Bio je početak svibnja 1976., došao sam u popodnevnu smjenu i pridružio se kolegici Mariji koja je radila čitav dan. Sjeo sam za šalter za TT usluge i odmah shvatio da sam došao ne u poštu već u ludu kuću. Posla k'o svrabljivi, ali je sve teklo kao po špagi - ta bio sam u mladim godinama, ništa mi nije bilo teško, a u radu sam bio uvježban vojnički rečeno do automatizma.

Prošlo je malo vremena kako sam sjeo za šalter kad mi dođe neki Nijemac mlađe dobi i zatraži međugradski razgovor. Sjećam mu se i prezimena: Totmajster (vjerojatno se piše Todtmeister). Tražio je nekog budžovana iz tvornice u Bosni, koliko se sjećam bila je ''Una'' Bosanski Novi. Ujedno me pitao znam li gdje je to i kako tamo doći. Obojica smo govorili engleski i lako smo se sporazumjevali. Objasnio mi je da je došao radi ranije zakazanog poslovnog sastanka i da su ga trebali dočekati na aerodromu, ali ih nema.

Nevolja je bila u tome što nije imao nikakav telefonski broj. Ali starom izviđaču nije bio problem snaći se. U telefonskom imeniku našao sam broj tvornice. Jest da im je radno vrijeme već isteklo, ali se javio portir i dao mi kućni broj tog čovjeka. Zvao sam ga kući, javi se njegova hanuma i kaže da nije kod kuće. Pa malo čekanja i zovi ponovo. I opet ga nema, a žena mi je rekla da je vjerojatno zaglavio u mehani toj i toj ili onoj i onoj. Pa opet imenik u ruke i traži. Da ne duljim, obavio sam za Totmajstera nekih desetak telefonskih razgovora. On je u međuvremenu šetao po zgradi i povremeno navraćao da čuje ''šta ima''. Za svaki razgovor dobio je uredno ispisan račun, a svaki od njih je - kao i vraćeni sitniš - njemačkom pedantnošću provjerio.

Na kraju me onaj Bošnjo nazvao nakon što se vratio kući. Čudom se čudio tko ga traži iz Zagreba, a kad sam se predstavio i rekao mu da ga čeka Nijemac koji se zove Totmajster prva reakcija je bila tipična za blaženo nam podneblje: - Bog ga j.bo, pa šta radi tamo? - Koliko sam primijetio čeka na vâs i to podugo, a jedva sam vas našao. - Pa mi smo ga očekivali sutra, ćaća ga švapski. - Ne znam kada ste ga očekivali, ali čovjek mi već dva sata dolazi na šalter i raspituje se što je s vama. I što sad da mu kažem, da vas čeka ili da ide u hotel? - Reci ti njemu da sjedne gore u restoran, naruči jelo i piće na naš račun i ne mrda, a ja sjedam u mečku i dolazim po njega.

I tako smo se Totmajster i ja riješili jedan drugoga. Nakon posljednjeg računa ostavio mi je poveću napojnicu, ja lijepo zahvalim i on ode. Kad evo njega za desetak-petnaest minuta natrag. Nosi u ruci neki paketić, lijepo umotan u celofan s vrpcom. Pruža mi i kaže: - To je za vašu ljubaznost (that's for your kindness). - Ja gledam u čudu i pitam se šta mu je, a on kaže: - Otvorite (open it). - Otvorim paketić, a u prekrasan upaljač za cigarete. Meni već neugodno i kažem da to ne mogu primiti, da je to zbilja previše i da samo radim svoj posao, a on meni: - Ne, ne, vi ste za mene napravili nešto što nije vaš posao. U Njemačkoj nikada nisam sreo tako strpljivog i susretljivog čovjeka u pošti kao što ste vi. - Taj upaljač (plinski na punjenje) služio me još puno godina.

Na napojnice i naročito poklone nisam bio naviknut. Bilo bi me pomalo i sram kada bi mi netko ostavio kakav novac. Ali mi je Marija već u startu objasnila: - Pripremi se da ćeš dobivati puno tringelta i da ćeš ga morati uzeti. A ako nećeš daj meni, hehe. - A procurilo je kao iz pipe već prvog dana. Sjećam se kao da je jučer bilo - nakupilo se 17 DEM, 6 USD i hrpa dinara. Marija me gledala u čudu i rekla mi: - Ajme Stane, ti si potukao sve rekorde. Nitko od nas nije dobio toliko tringelta u tjedan dana koliko ti u jedno popodne.

Moja malenkost na šalteru pošte 41150 Zagreb-Aeroport, snimka iz ljeta 1976. godine:

Uspomene iz života izvan SMB uniforme 2DpEuUB

MAGLA TUROPOLJSKA

Dane kada bi se nad Aerodrom spustila magla pamtim kao najzaguljenije, jer su letovi masovno otkazivani ili odlagani. A to je izazivalo trku na poštu i telefone jer tada nije bilo današnjih kuksuza poput mobitela - čak nije bilo ni međugradskih telefonskih govornica. Sve se obavljalo u pošti. A onda bi nastupila ne ludnica već povodanj ljudi na šalteru.

Jednog tako blagoslovljenog - čitaj maglovitog - prijepodneva uobičajena slika: ja sâm, a predamnom gomila ljudi. Skači s jednog na drugi šalter, primaj uplate, primaj pisma, prodaj poštanske marke, primaj brzojave, otpravljaj brzojave, bilježi telefonske razgovore, piši potvrde o naplati… za skočiti na luster. Čak sam morao ljude moliti da si sâmi biraju brojeve za međugradske razgovore kako bi se dobilo na vremenu. Ali to nije bilo ništa novo, čista rutina za posadu naše karaule uz ovakve meteorološke uvjete.

Među ljudima koji su čekali u gomili pred šalterom primijetio sam i nekog lika s naočalama koji je zavirivao preko i između drugih čas ovamo - čas onamo. Nisam na njega obraćao pažnju kad mi netko zakuca na vrata. Otvorim, a ispred mene onaj očalinko. I čovjek se uljudno predstavi: - Dobar dan kolega, ja sam Martin Krpan, direktor Telegrafa i telefona. Je li slobodno ući k vama? - Objasnio mi je da je krenuo na sjednicu skupštine ZJPTT u Beograd, ali je let otkazan zbog magle. Pa me pita smije li upotrijebiti telefon da se javi gdje i kome treba. Naravno da sam mu pružio telefon čim je prvi bio slobodan. Obavi on svoje, a onda me pita: - Kolega, vama stranke sâme biraju brojeve? - Inače ne, ali vidite koliko je ljudi a ja sam do 13 sati sâm pa im dajem da brže očistimo gužvu. - Vidi direktor situaciju i ne prigovara ništa (inače je bio blag i ugodan čovjek, upoznali smo se kasnije puno bolje u drugim okolnostima). Onda primijeti pet-šest brzojava pripremljenih za otpravljanje na 96. Nekima je već bio istekao rok za slanje. Onda me pita smije li ih on poslati umjesto mene. - Kako da ne, samo izvolite, dapače hvala vam na pomoći - kažem mu ja i u sebi se smijuljim jer znam što će poslije biti. Nazove direktor 96 i kaže (otprilike): - Zagreb-Aeroport, dva loko i četiri prolaza. - Pa izdiktira brzojave, kaže u potpisu ''Krpan'' i zapiše tko je primio. Ode on, ja mu zahvalim na pomoći, on meni također i tako se prijateljski rastanemo. A onda počne zvonjava telefona. Najprije se javi teleprinteristica koja je primila brzojave: - Aeroport, koja si ti faca da ti moj direktor otpravlja brzojave? - Ja objasnim, spustim slušalicu kad opet zvoni: - Aeroport, ovdje kontrolorka brzojava ta i ta. Kako to da ti moj direktor…?

Općenito su otkazivanja ili odlaganja letova, zbog magle ili drugih razloga, donosila posebnu navalu na poštu (točnije telefone). Više puta se to znalo događati i nakon isteka radnog vremena. Naime, iza 20 sati bila su još tri večernja leta (koliko se sjećam za Split, Sarajevo i Dubrovnik). Ako bi letovi bili otkazani u zadnji čas ubogi putnici bi pohrlili u poštu javiti se svojima, a radno vrijeme je isteklo ili upravo istječe. Tipična scena bi izgledala ovako: ja pospremam poštu i spremam se navući zavjesu preko šaltera; onda se preko zvučnika čuje da su letovi otkazani; onda k meni nahrupi stampedo. A meni je vrijeme ići na autobus i kući.

Nikada nisam ostavljao te ljude na cjedilu. Ustao bih da me svi vide, pljesnuo rukama da se utišaju i onda rekao: - Radno vrijeme pošte je isteklo, ali ćete svi biti usluženi. Samo vas prije toga molim dvije stvari. Prvo da se postavite u red i drugo da u razgovoru budete kratki jer je ovo moje slobodno vrijeme i žuri mi se na autobus. - Za čas bi sve poteklo kao po špagi - ljudi bi se dok si rek'o uš svrstali u red, a razgovori bi trajali 10-20 sekundi. Po cjeniku sam naplatio svakome započetu minutu - treća zona = 5 dinara. Većina bi dala novčanicu od 10 dinara i ne bi čekala ostatak. Laku noć i hvala vam - laku noć, hvala i vama. I svi zadovoljni.

JUGOŠVABE i SLIČNE PRIČICE

Tako smo ih svi zvali u ono doba, a riječ je o ''radnicima na privremenom radu u inozemstvu'' - vulgo gastarbajterima. Većinom ih se moglo prepoznati na kilometar po kombinaciji odjeće i fizionomije.

Dođe mi jedan dan na šalter pošte Zagreb-Aeroport mlađa ženska osoba i pita (citiram doslovce): - Kan ih nah Menšen telefoniren? - A ja vidim odmah da je naše gore list i to negdje ''iz gorika'' pa joj ljubazno kažem: - Znate što, uslugu možete dobiti i ako je tražite na materinjem jeziku. A sada mi recite broj koji trebate. - Nije rekla nikakav broj već se okrenula i otišla. Valjda vježbati njemački.

Jedne večeri - isto je bila nedjelja - sjedim za šalterom i čekam kraj radnog vremena. Društvo mi je pravio prijatelj i kolega iz druge pošte (došao mi je praviti društvo i vidjeti kako to izgleda na aerodromu). Onda se spustio avion iz Frankfurta i prema pošti se uputi neki lik sa šubarom na glavi i u bundi žućkasto-smeđe boje. Kako bi opisao Ciano u svom dnevniku: nešto između onog što su 1908. nosili šoferi i onog u čemu bolja prostitutka ide u operu. Šubaru nakrivio, a u ruci načeta boca viskija Johnnie Walker. I onda ga prepoznam - glavom, bundom, šubarom i viskijem Meho Puzić, poznati pjevač narodnjaka. Vraćao se sa turneje ''Zvuci rodnog kraja'', a vidjelo se sa Neptuna da je malo pri piću. Dođe on na šalter, tresne bocom o pult i kaže: - Dobarveče momci! - Dobro veče i vama, izvolite. - Možel'se telefonom do Bosne? - Kako da ne, recite broj. - Ali prije toga da mi trgnemo po jednu! - I da ne duljim, sredili smo nas trojica tu bocu i do sita se napričali s veselim Mehom koji je poslije odletio u svoje Sarajevo.

Kad smo već kod poznatih Sarajlija, bilo ih je još na mom šalteru. Jedne večeri odgođen let za Sarajevo i dođe mi Vlado Pravdić, orguljaš Bijelog Dugmeta. Pa se nekome tuži preko telefona: - Ako ne bude leta ostaću da spavam u hotelu. Kakav voz, ja to neću da preživim. - A ja si kao ljubitelj željeznice mislim svoje. Jednom mi je došao Hajrudin Saračević, srednji branič NK Željezničar iz Sarajeva. Nije trebao nikakvu uslugu nego je tražio svoje momčadske kolege koji su se negdje izgubili. I to kako: - Jeste li gdje vidjeli one moje ubice? (nogometaši Želje bili su poznati kao kostolomci)

VIDIJA SAN JA DA SI TI NAŠ, ĆA SE STIDIŠ REĆ

Jednog dana ja sâm u pošti 41150 Zagreb-Aeroport (bio je vikend ili praznik). Posla malo, tu i tamo netko navrati. Dođe mi na šalter jedan Dalmatinac, nekih tridesetak godina. Obavi on što je trebao, pa me pita: - Oli si i ti iz Dalmacije? - Moram napomenuti da su me često smatrali za Dalmatinca zbog brzog govora, a pomalo i zbog izgleda. Na to sam već navikao, a kažem mu:

- Ne, ja sam vam iz Zagreba.

- Ti iz Zagreba?

- Da.

- Ma ne bi reka. A odakle su ti stari?

- Mama iz Ivanić Grada, otac iz Like.

- Ma nemoj ti mene muljat! Oli te sram ća si Dalmatinac?

I navali on na mene - priznaj, priznaj… Onda se odlučim poigrati s njim, kad si već navalio neka ti bude. A sjetio sam se na brzinu i jednog dalmatinskog prezimena - koji dan ranije bio je na TV kvizu neki Darko Kazija iz Prvić Luke i taj mi je dobro došao. A i otok Prvić sam koliko-toliko poznavao jer sam tamo bio na taboru s izviđačima. Pa fol kapituliram:

- Dobro, dobro, jesam Dalmatinac.

- A odakle si?

- Iz Prvić Luke.

- Aha. Znan neke od doli. A kako ti je ime?

- Ante Kazija.

- Kazija kažeš? Znan ti ja Kazije, a jesi od Stipe ili od Jere?

- Od Stipe.

- E takvog te volin! Vidija san ja odmah da si ti naš. Ća se stidiš reć, oli bi ti neki nešto učinija ako rečeš da si Dalmatinac?

Već sam se prepao da me ne počne ispitivati o bližoj i daljoj rodbini tih Kazija, a daljih muka po Dalmatincu spasio me poziv putnicima za avion.

MON CHÉRI PASCALE ILI KAKO SAM POČINIO KAZNENO DJELO

Opet pošta 41150 Zagreb-Aeroport, mjesto svih mogućih i nemogućih zbivanja. Bilo je prijepodne, ja u cjelodnevnoj službi. U neko doba dođe mi na šalter mlada ženska osoba. Govori hrvatski, ali s primjetnim stranim naglaskom pa sam zaključio da bi mogla biti studentica slavistike. Obavi ona nekoliko duljih međunarodnih telefonskih razgovora, uglavnom na francuskom pa su se moje pretpostavke potvrdile. Pamtim i ukupno zaduženje: oko 360 dinara ili blizu 10% moje tadašnje plaće.

Preda ona meni i neke zapakirane knjige kao poštansku pošiljku. Napisala je i ime pošiljatelja: Pascale Delpecy. I primatelj je imao isto ime, pa sam zaključio da knjige šalje na vlastitu adresu (valjda joj se nije dalo nositi). Preda ona, plati poštansku pošiljku (ne i telefonske razgovore!) i ode. I nema je više. Ispočetka sam se ponadao da će se vratiti, jer je dolazila i odlazila u više navrata. Prolazi vrijeme, ja se već vrpoljim i slutim da to neće na dobro izaći, a kad se preko razglasa začuje poziv putnicima na letu za Pariz postaje jasno da ta nema namjeru platiti (ili je naprosto zaboravila, ali moj džep ne pita za razloge). Preostala mi je još samo jedna nada - pogranična milicija. Nazovem ja njih i tražim da je zaustave i vrate u poštu, a murjak mi kaže: - Pascale Delpecy? Zakasnio si, upravo je prošla kontrolu. - Gotovo, možeš joj staviti soli na rep. Uplatio sam novac u kasu iz svog džepa i u sebi toj Pascale psovao nemilo svu bližu i dalju rodbinu, a korio sam i sebe jer joj nisam odmah naplaćivao svaki pojedini razgovor. I onda sam odlučio osvetiti se. Jesi me oderala, ali ću i ja tebi bar malo napakostiti.

Pošiljka koju je predala nije bila knjižena, dakle nigdje se ne zapisuje i nema joj traga. Pa ja odlučim napraviti svoje u životu jedino i trostruko kazneno djelo - prvi put, zadnji put i nikad više. A kazneno djelo je orobljavanje pošiljke. Majku ti tvoju, uzela si mi desetinu plaće i ovo nećeš dobiti! Uvrebao sam trenutak kada nikoga nije bilo u blizini i razderao omot, izvadio knjige i spremio ih u ormar, omot razderao na molekule da se ne vidi trag i ostatke pobacao u koš. Knjige sam kasnije poklonio kolegici Mariji jer me nisu zanimale.

Ovaj slučaj je imao i svoju pozitivnu stranu: podučio me da svaku obavljenu uslugu smjesta naplatim. Nema ''doći ću ja opet'' ni ''vraćam se odmah''. Dolazi i odlazi koliko te volja, ali uslugu koju dobiješ odmah plati. Za nekima koji su se pravili mutavi trčao sam sve do restorana na katu, vadio sam ih iz WC-a i free-shopa, ali više ne praštam jedan jedini dinar.

LAŽEŠ, SVINJO JEDNA!

Epizodu koja slijedi rekonstruiram otprilike i po sjećanju.

Jednog dana u pošti 41150 Zagreb-Aeroport zazvoni telefon i ja se javim: - Halo?

Ženski glas, po sluhu mlađe dobi, po zvuku živčan, bez ''dobar dan'' i bilo kakvog uvoda: - Gdje si bio sinoć!?

Ja (ne znajući tko me zove): - Jel ja? Pa kod kuće.

- Lažeš, svinjo jedna!

- Čekaj, to je neki nesporazum…

- Nikakav nesporazum. Zvala sam te doma i tvoji su rekli da si izašao. Hajde priznaj s kim si bio, sigurno s onom kurvom XY!

Sada mi je bilo jasno da je ženskica okrenula krivi broj, ali me spika počela zabavljati. A kako je bila napadno drska odlučio sam je malo blesirati.

- Ma kakvom XY, to se tebi nekaj zmešalo, znaš i sama da smo odavno prekinuli.

- Drek ste prekinuli, misliš da ne vidim kako se gledate i da ne znam kako se potajno sastajete.

- Ma nisam bio s XY, majke mi.

- A gdje si onda bio?

- Pa rekao sam ti kod kuće.

- Opet lažeš! Đubre jedno, ja te čekam a ti se vucaraš s kurvom! Opet ste se spetljali, ha?!

Da ne duljim, razgovor je potrajao u sličnom tonu uz međusobno nadmudrivanje. U jednom trenutku kokoš je konačno shvatila da ja nisam onaj ''kurviš'' koga je tražila, pa se sjetila pitati:

- Tko je to?!

- Ja sam Stanko, drago mi je, a vi?

Usljedila je kratka stanka, a zatim nova salva uvreda na moj račun od kojih su najblaže zvučale ''manijak'', ''idiot''… A ja sam svoje odšutio i zaklopio slušalicu.

(Nastavci slijede)
Na vrh Go down
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 10:59

TKO ĆE KOME NEGO SVOJ SVOME ILI KAKO SAM SE JEDVA DOKOPAO PLAĆE

Godine 1976. dobio sam tri tjedna godišnjeg odmora u srpnju, pa sam odlučio otići na more. Kako nije bilo pametnijih solucija prihvatio sam poziv starog prijatelja Dalibora da mu se pridružim na izviđačkom taboru na otoku Obonjan kod Šibenika. Nisam išao kao izviđač već više kao turist, premda sam reda radi nosio bluzu i maramu, tako da ovu epizodu i ne računam u svoj izviđački staž.

Obonjan me nije ni malo impresionirao. Prije svega to nije otok nego malo veći školj. Kako bi rekao Mile Vrbica iz serije ''Kuda idu divlje svinje'' - čovjek s dobrim pišom to prepiša iz cuga. A vegetacija je više ličila na makiju - prosječni bor bio je jedva u visini moje brade. Na taj školj protjerali su izviđače sa stalnih taborskih terena na otocima Zlarin i Kakan, kao i sa nekih drugih lokacija na Jadranu. Zov komercijalnog turizma bio je prejak, a zveket novca previše primamljiv, da bi im onako lijepe borove šume zaposjela neka dekintirana balavurdija (što je od kojekakvih grandioznih projekata zaista ostvareno priča je za sebe). Odmah po dolasku bilo mi je jasno da Obonjan nije izviđački taborski teren već pretrpani ferijalni kamp, u kojem nisi mogao proći deset koraka a da ne zapneš o konopac od šatora. Ipak, za moje aspiracije - kupanje, sunčanje i opuštanje - bilo je podnošljivo.

Obonjan, snimka s interneta:

Uspomene iz života izvan SMB uniforme WWzLOzD

Na otoku su mi se pridružili izviđački prijatelji Dudo i Grunf. Pri samom kraju tabora (i mog godišnjeg) ostali smo sva trojica dekintirani. Stoga sam odlučio poći u Šibenik i zatražiti od šefa moje pošte Zagreb-Aeroport Božidara (skraćeno Božo, od milja Šefi) da mi pošalje brzojavnom uputnicom dio plaće koja je u međuvremenu sjela na štednu knjižicu. Dudo i Grunf pravili su mi društvo, sjeli smo na jutarnji brod i otplovili u Šibenik. U pošti sam nazvao Božu i rekao mu: - Šefi, podigni mi s knjižice pola plaće i pošalji brzojavnom uputnicom na telegraf restante Šibenik. Ispuni listić i potpiši me sâm. - Dogovoreno, šaljem! - I tu je počela naša kalvarija.

Očekivao sam da uputnica stigne u roku od najdulje dva sata. Nikakva mudrost, prijenos ide telefonom na Telegraf Zagreb (96), pa teleprinterom na Telegraf Šibenik. Ali vraga - prolaze sati, a uputnici ni traga. Stoga sam opet nazvao Božu: - Šefi, nema uputnice. Jesi ti to poslao? - Naravno, čim smo završili razgovor.- Dvojica mojih kompića su se opružila po klupama u parku nedaleko pošte i čekala rasplet. Pri tome je na njih ova zavrzlama djelovala vrlo inspirativno u smislu sarkastičnih primjedbi na račun PTT-a. Što je bilo najgore, sva trojica smo bili gladni i praznih džepova. Ono malo preostalog sitniša čuvao sam za plaćanje eventualnih novih telefonskih razgovora.

Ne znam više koliko puta sam hodočastio u poštu, a tamo su me već upoznali svi iz obje smjene. Znali su da sam kolega pa su me gledali sažaljivo, ali mi nisu mogli pomoći. Negdje oko 17 sati opet sam došao u poštu, uputnice naravno nema, a kolegica na šalteru mi kaže: - Oli ste vi sigurni da van je to šef posla? Da vas on ne zavitlaje? - Nisam vjerovao da me Božo ''zavitlaje'', ali sam mu ponovo telefonirao (radio je u cjelodnevnoj smjeni) i dramatično mu poručio: - Šefi, ništa od one uputnice, podigni ostatak plaće i šalji novu! - Potkraj radnog vremena ponovo sam došao u poštu, sada već napola pomiren s time da ću prazna želuca prespavati u parku. I onda me skoro strefio šlag kad sam čuo: - Šjor kolega, stigla van je uputnica!

Stigla je u rekordno brzom roku - i to ona druga. Preuzeo sam novac i odmah odveo moje dečke u restoran, gdje smo se nakrkali morskih delicija i obrok zalili dobrim crnim vinom.

Preostao je još samo jedan sitni problem - trebalo se vratiti na Obonjan. A već je bila kasna večer i posljednja ''pruga'' Jadrolinije odavno je otplovila. Ali mi smo bili stari izviđači pa smo se snašli. Od konobara smo saznali adresu neke babe koja ima barku i bavi se prijevozom na crno. Potražili smo tu Posejdonovu nezakonitu kćer i započeli cjenkanje nadvikujući se preko skalina. Uspjeli smo početnu ponudu od 500 dinara spustiti na podnošljivim 350 pa smo se ubrzo našli u čamcu.

Noćna plovidba do Obonjana bila je vrhunac užitka. Naročito impresivna je bila vožnja kroz kanal Svetog Ante, a otvoreno more mirno kao ulje. Ja sam dodatno uživao i u čarima zvjezdanog neba. Pristajanjem uz molo i svađom s dežurnima koji su nas htjeli otjerati završena je priča pod naslovom ''Čuvaj se poštanske ruke ili Slučaj brzojavne uputnice''. Idućeg jutra krenuli smo Dudo, Grunf i ja preko Šibenika na slapove Krke. Usput sam svratio u poštu i saznao da je ujutro stigla i ona prva uputnica. Imala je takozvanu RQ noticu, što je označavalo telegrafsku potražnicu. Bez oklijevanja sam podigao i taj novac, da mi na eventualnom povratku opet negdje ne zaglavi.
Na vrh Go down
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 11:09

CRTICE O LJUDIMA S ONE STRANE ŠALTERA

Rad na šalteru s građanima-korisnicima (riječ stranka zvuči previše formalno i birokratski), naročito u Pošti, nije preporučljiv za svakoga. Osim dobre izučenosti, okretnosti i brzine u radu, a uz to i koncentracije da se nešto krivo ne napravi, treba uz dobar kućni odgoj imati dobre živce, puno strpljenja, vještinu komunikacije i visoki prag tolerancije. Jer s druge strane može naići sve i svašta. Osobno s korisnicima nisam imao nikakvih problema. Dapače, volio sam raditi s ljudima. Stoga sam već drugog dana svog pripravničkog staža (u pošti 41103 Zagreb na Gornjem gradu) istjerao kolegicu koja me učila i sjeo za šalter, a ona je umjesto mene lijepila marke na pisma.

U mojem iskustvu sa šaltera golema većina korisnika su bili normalni i pristojni ljudi. Naročito je ugodno bilo raditi sa susjedima iz kvarta, stalnim korisnicima kojima smo već na neki način postali dio  obitelji. Iznimke su bile vrlo rijetke, ali ih je bilo pa ću ponešto od toga spomenuti.

……..

Šaterskim radnicima, kao i općenito poštaricama i poštarima, strogo je zabranjeno upuštati se u konflikte s korisnicima. To je teža povreda radne obveze. Mi na šalteru imali smo krilaticu: ako te korisnik ošamari po jednom obrazu ne nudi mu drugi obraz, već ponudi šefa ili kontrolora.

Ja sam imao vlastiti recept za rješavanje konfliktnih situacija s likovima koji su bili bahati i bezobrazni, pa ću navesti jedan primjer. Radio sam kao pripravnik u popodnevnoj smjeni na šalteru novčanog poslovanja pošte 41090 Zagreb-Susedgrad (tada je bila u Gajnicama). Radi samo jedan šalter, očajna gužva, repina ili bolje rečeno zmijurina od mog šaltera do prozora, pa u dva pregiba sve do ulaznih vrata. Meni to nije bio neki problem, navikao sam na takve situacije, a radio sam brzo i već s punom vještinom. Po završetku radnog vremena kaže mi kontrolorica Mila K.: - Stanček, naj se srditi ali moram ti reći da si me nasmijal. Onakav red i gužva, a ti svakome ''dobro veče, izvolite, hvala, do viđenja''. Drugi bi na tvom mestu poludel.

Usred te gužve dođe mi na red nekakav lik srednje dobi i baci na šalter uplatnice i hrpu poluzgužvanih novčanica u stanju kupusa. Pa mu ja kažem: - Budite ljubazni i složite novčanice po apoenima i popišite ih, pa mi dođite preko reda. - To je tvoj posao! - Oprostite, nije moj posao nego tako kažu propisi. - Gdje to piše? - Piše vam na naljepnici na šalteru, a piše vam i na oglasnoj ploči uz koju ste maloprije stajali i u koju ste gledali. - Nemoj ti meni tu soliti pamet nego radi! - Vidim ja da ovaj nema namjeru prestati srati pa idem na plan B. A plan je jednostavan i dokazano efikasan: nahuškati ljude u repu na njega. Lijepo ustanem da me svi vide i glasno kažem: - Ispričavam se zbog zastoja, ali zadržava vas ovaj gospodin pa mu objasnite da se mora pridržavati istih pravila kao i vi. - I onda počne bujica riječi kakve bih i ja rado izrekao, ali ne smijem: - Idiote! - Kaj se preseravaš, daj se makni!? - Kaj gnjaviš dečka, vidiš kak fino i brzo radi - Bedak jedan! - Kaj nas zadržavaš, daj odi van!... Epilog: taj se pokupio i otišao.

……..

Svakome tko bi došao na šalter rekao bih: - Dobar dan, izvolite. - To su uostalom nepisana pravila ophođenja s korisnicima za svakoga tko radi u javnoj službi (moram priznati da se dosta mojih kolegica i kolega nije baš pretrglo od uljudnosti, naletim i danas u pošti na mumiju koja ne zna ni odgovoriti na ''dobar dan'', ali to ne spada u ovu priču). Ljudi s druge strane šaltera također su većinom pokazivali elementarnu građansku pristojnost, ali je dakako bilo i iznimaka.

Jednog dana u pošti 41150 Zagreb-Aeroport dođe mi na šalter neki lik srednjih godina. Stane on pred šalter i lista neku knjižicu, valjda adresar. Ja njemu uobičajeno ''dobar dan, izvolite'', a on promrmlja: - Daćeš mi… (pa lista dalje i mrmlja) daćeš mi… - Vidim ja s kakvim profilom imam posla - takve sam posebno ''obožavao'' - pa mu kažem: - Oprostite, ako već ne znate odgovoriti na pozdrav budite ljubazni i kažite mi otkada smo nas dvojica na ti. - Lik me pogleda preko naočala s izrazom lica kao da sam zatražio na posudbu 500 maraka, pa izdiktira telefonski broj. Obavio je svoje, platio i otišao. Nije imao potrebu reći ''doviđenja''. A bogami nisam ni ja.

……..

Svaki čovjek ima određeni prag tolerancije. Moj je vrlo visok, to će reći svi koji me poznaju. Ali se svakome prije ili kasnije dogodi da ga netko ili nešto navede da se prelije preko tog praga, a onda izbije bujica.

Bila je subota ili nedjelja, uglavnom ja sâm u cjelodnevnoj službi u pošti 41150 Zagreb-Aeroport. Pošta radi od 7 do 20, s pauzom od 13 do 14 sati za ručak. Vikendom je i inače bio slabiji promet, pa posla nije bilo puno. Ja sam zatvarao poštu samo toliko da pojedem svoj poveći sendvič i bacim oko na novine, ili pak pojedem nešto u restoranu za aerodromsko osoblje koji su zvali ''kod Borgie''. Dođe 13 sati, ja navučem zavjesu i prihvatim se jela. Žvačem sendvič i čujem galamu i psovanje negdje u blizini. Onda vidim da mi netko petlja po zavjesi i hoće je silom otvoriti. Otvorim je ja i vidim čovjeka u stanju, blago rečeno, potpunog gubitka samokontrole. Psovao je najprije carinike (u ruci je držao uplatnicu za carinske pristojbe), a onda i mene jer sam navukao zavjesu.

Bilo mi je jasno da je živčan jer su ga oderali na carini. Možda su mu našli i švercanu robu, tko zna? Ali to se mene ne tiče. Da je bio uljudan vjerojatno bih ostavio sendvič, primio uplatu unatoč tome što nije radno vrijeme, oprao ruke i nastavio jesti. Ali ga je divljački nastup diskvalificirao za bilo kakvu susretljivost: - Pošta ne radi, piše na pločici pred vama kakvo je radno vrijeme, izvolite doći u 14 sati. - Tada je usljedila nova bujica psovki na moj račun. A psovao je kao da ga je netko navio, tako grozno i tako odvratno da je prelio čašu mog strpljenja. Pogledao sam lijevo i desno (ispred nas je bio kiosk JAT-a za prodaju karata koji je sužavao vidik), uvjerio se da nas nitko ne gleda i opalio ga lijevim direktom posred pjevalice. Pa sam mu rekao: - Ti ćeš meni psovati mater, stoko jedna, marš dok ti nisam izašao van! A sada odi na miliciju pa me tuži. - Navukao sam zavjesu i nastavio jesti. Od njega više ni traga ni glasa i nitko nikada nije saznao za ovu epizodu. Na koju nipošto nisam ponosan. Ali svi smo mi ipak samo ljudi od krvi i mesa…
Na vrh Go down
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 11:20

STRAH I TREPET ŠALTERSKOG RADNIKA: MANJAK U BLAGAJNI

Ako pri obračunu na kraju radnog vremena nedostaje novca u odnosu na obračunato zaduženje i razduženje (uplate i isplate) riječ je o manjku u blagajni, a ako ga je više nego pokazuje saldo onda je to višak. Taj višak se prijavljuje i deponira za slučaj eventualnog potraživanja, a ako ga nema u određenom roku onda se knjiži kao izvanredni prihod. Manjak se mora nadoknaditi. I to iz džepa onoga tko ga je prouzročio. I tu nema milosti. Manji iznosi moraju se podmiriti odmah, a veći u roku od tri dana. Zabluda je da Pošta tolerira manjkove radnika i da ih podmiruje iz nekakvog fonda rizika, kao što ih imaju banke. Događalo se da neki korisnici profitiraju od nepažnje čovjeka na šalteru, da su toga svjesni i da se naslađuju kako su prevarili Poštu, a zapravo su zavukli ruku u džep sirotinji s unutarnje strane stakla.

Manjak može biti obračunski i stvarni. Obračunski manjak nastaje usljed pogreške pri izradi stanja kase, kada se previdi neko razduženje ili knjiži nepostojeće zaduženje. Takav se brzo pronađe. Stvarni manjak nastaje usljed pogreške pri radu.

Meni se dogodio i jedan i drugi. Stvarni manjak u tri-četiri navrata, a obračunski manjak samo jednom. Pa ću opisati neke slučajeve.

........ 

Kod svog najvećeg manjka zapravo sam financijski - vjerovali ili ne - profitirao.

Bio sam još pripravnik i radio sam na šalteru novčanog poslovanja u pošti 41090 Zagreb - Susedgrad u Gajnicama. Bila je subota popodne (tada se radilo subotom cijeli dan). Posla skoro da i nije bilo, u cijeloj smjeni desetak uplata ili isplata. Kolegicu na susjednom šalteru PTT poslovanja pustio sam da ode frizeru i posluživao sam oba šaltera. Na večer obračun i manjak od okruglih tisuću dinara ili točno pola moje pripravničke plaće (2.000 dinara). Ponovni pregled pomoćnog stanja kase i dokumentacije, ali manjak ostaje.

Bilo mi je odmah jasno kako je manjak mogao nastati. Samo jedna uplata je dolazila u obzir s obzirom na iznos. Neki čovjek je plaćao poveću svotu, a na šalteru mi je dao hrpu izmiješanih i zgužvanih novčanica. Uobičajeno sam takve zamolio da slože novčanice po apoenima i popišu ih, kako je bilo propisano, no s obzirom da nije bilo gužve nisam inzistirao. On je stalno nešto brbljao i time me smutio. Rezultat: stvarni manjak. Preostala je još slabašna nada - da odem kod tog čovjeka i s njim riješim problem (stanovao je blizu). Samnom je pošao i obračunski radnik Pero. Sada je sve ovisilo o njegovoj dobroj volji i poštenju. Našli smo ga kod kuće. Čim smo došli prepoznao nas je kao ljude iz pošte. I preventivno doviknuo: - Kaj očete, kod mene sve štima! - Sve je bilo jasno. Taj me prevario, toga je svjestan i još se naslađuje. Nije bilo svrhe upuštati se u razgovor, ionako mu možemo staviti soli na rep, pa smo otišli.

Manjak sam platio. Roditeljima sam rekao što mi se dogodilo, a oni su bili širokogrudni i rekli su da taj mjesec ne moram dati svoj udio u kuću (davao sam pola plaće). Dakle, ostao sam na pozitivnoj nuli i manjak su zapravo platili moji starci. Idućeg jutra dođem na posao i sjednem za šalter, kad evo kolege Vlade - kontrolora dostave. Nosi plavu kuvertu i neki listić. U kuverti oko 800 dinara, a na popisu imena i iznosi. Kaže mi: - Ovo su dečki skupili za tebe. - Dečki su poštari. Čuli su što mi se dogodilo i među njima je pokrenuta akcija prikupljanja dobrovoljnih priloga. U početku nisam htio primiti, ali mi je Vlado rekao: - Samo ti zemi, buš i ti nekad daval za nekoga. - Pa sam uzeo novac. Bio sam stvarno dirnut takvom solidarnošću kolega. Popis nisam htio gledati, ionako sam znao da su novac dali gotovo svi. A i inače smo bili u vrlo dobrim odnosima. Svakog jutra u vrijeme pripreme za dostavu ja bih došao u njihovu prostoriju i rekao: - Dečki, na šalteru nema posla pa neka dvojica koji imaju najviše preporuka daju meni na upis. - Svako preporučeno pismo je trebalo upisati u dostavnu knjižicu, a to je uzimalo najviše vremena. I dečki su taj moj odnos prema njima znali cijeniti.

Preostao je još samo jedan problem i to moralne naravi: reći starcima ili ne? Jer to je zapravo bio njihov novac, a ne moj. U kući nas je tada bilo petoro i svi smo imali prihode. Moj dio u kućnom proračunu dopunio je stari, koji je imao najveće prihode i podeblji bankovni konto. Pa sam dvojbu riješio zaključkom: zakaj trpati u punu vreću, neka stari škrtac plati umjesto mene.

........ 

Zbog jednog obračunskog manjka nisam spavao gotovo čitavu noć. Radio sam u pošti 41115 Zagreb u Tužibabi (tako Trnjani zovu Palaču pravde). Uvjerljivo najodvratnije mjesto u kojem sam ikada sjeo za šalter. Tijesan prostor, gužvetine i repine od jutra do večeri, odmor je tek hipoteza… Srećom je ta robija trajala samo dva tjedna.

Toga dana radio sam ujutro u pošti 41111 Zagreb kod Trešnjevačkog trga. Bilo je to negdje iza Nove godine 1976., tek sam bio položio stručni ispit. Potkraj radnog vremena zvoni telefon i traže mene iz kadrovske službe: - Kolega Stanko, imamo problema s ljudima (bila je sezona gripe, op.p.) pa bi vas nešto zamolili. Da li bi bili voljni otići na rad u popodnevnu smjenu u pošti 41115 Zagreb? Javila je kolegica da je bolesna i nemamo koga poslati u zamjenu. To vam pišemo kao slobodan dan (koji nikada nisam iskoristio, op.p.). - Ajde dobro, zašto ne, sve u rok službe, nemam doma malu decu kojoj treba mijenjati pelene. Dali su mi sat vremena da trknem kući i nešto pojedem, pa u Tužibabu.

Mili Bože kud sam zaš'o! Repina do vrata, kolega koga treba smijeniti živčan zbog čekanja, kolegica s kojom ću raditi u smjeni mumija. Preživim ja nekako tu smjenu, na večer radim stanje kase - prvi put u životu, kad tamo golemi manjak - ne znam koliko mojih plaća. Ode kolegica, ne može ili ne želi pomoći, dolazi furgon za razmjenu, a ja stanje kase nisam završio. Inače se stanje kase moralo svake večeri otpremati u SDK (danas FINA), a izostanak slanja trebalo je debelo pravdati. Dignem ja ruke i odem kući sav jadan i iscijeđen od cjelodnevnog rada, ali nikako zaspati. Stalno vrtim film u glavi, nema šanse da sam napravio toliki manjak, negdje sam pogriješio, ali gdje. Tek negdje pred jutro sine mi: budalo, pa ti si upisao sva zaduženja ali ne i sva razduženja!

Uspio sam malo ubiti oko na sat-dva. Odem ja ujutro ranije na posao, izradim novo stanje kase i na kraju višak od nekoliko dinara.

........

Jednom sam imao i malo veći višak. Radio sam na šalteru novčanog poslovanja u pošti 41090 Zagreb - Susedgrad u Gajnicama, u prijepodnevnoj smjeni. Po dolasku druge smjene predao sam pomoćno stanje kase, dokumente i novac kontrolorici radi obračuna. I pokazalo se da imam višak u vrijednosti od otprilike današnjih 200-300 kuna. Kontrolorica je vrlo brzo otkrila kako je višak mogao nastati. Neka žena je plaćala račune za struju. Uplatnice Elektre tada su bile u blokovima, za svaki mjesec u dva dijela, pa se pri uplati jedan dio otkinuo i priložio dokumentaciji (na kraju radnog dana listići su slani Elektri), a drugi dio ostavio u bloku koji ostaje kod korisnika. Na oba dijela stavljao se žig i potpis kao dokaz o uplati. Ta žena je platila dvije rate, a ja sam greškom potvrdio samo jednu. Pomoćno stanje kase ponovo je pregledano i nije bilo dvojbe - iznosi su se u dlaku poklapali.

Pa ja u dogovoru s kontroloricom uzmem žig i podložak (jastučić), pa ravno kod te žene da joj potvrdim i drugu uplatu. Stanovala je u Gajnicama nedaleko pošte. Pozvonim na vrata, a ona iznutra: - Tko je?

- Radnik pošte, došao sam zbog vašeg računa za struju.

- Kaj hoćete?

- Gospođo, nisam vam točno potvrdio uplatu.

- Pri meni štima, ja sam sve platila!

- Znam da ste platila, ali vam jednu uplatu nisam potvrdio.

Kratki tajac, a onda otvori vrata, gleda me zblenuto s onim žigom i jastučićem u ruci:

- Je, a kaj je?

- Jeste li vi gospođo platili dvije rate za struju?

- Jesam. I kaj?

- Pogledajte potvrde o uplati. Potvrdio sam vam samo jednu, pa sam došao potvrditi i drugu.

- Jezuš, gle fakat.

Pa sam joj potvrdio drugu uplatu, otrgnuo svoj listić i do viđenja. Mislite da mi je rekla ''hvala''? Vikala je za mnom: - Kak to delate, zakaj niste pazili!? - A ja si mislim: stara vještica, bolje da brišem dok još nije dohvatila metlu ili kakvu toljagu.
Na vrh Go down
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 11:31

Poneka o poštarima (dostavljačima)

Eh, poštari…. Koliko ima viceva i legendi o tim vječitim putnicima na kratke staze, neumornim hodočasnicima koji nam u domove donose dobre i ponekad loše vijesti, poneki novac i poneku ovrhu, počesto radost i poneku tugu. Ja sam uvažavao te ljude, većinom priproste ali radišne i gledao sam ih sa simpatijom. Često sam se s njima družio, a kao mladi službenik na šalteru neko vrijeme i radio.

Pošta ima rigorozne propise i pravila u obavljanju službe. Točno je zapisano tko, što, kada, kako, kome, u kojem roku i na koji način. Od stotina i stotina poštonoša koje sam u radnom vijeku sreo ne znam ni za jednog koji je svoj posao radio striktno po propisima. Na što ih ponekad navode i sâmi građani - korisnici poštanskih usluga. Pa ću navesti neke primjere i anegdote o tim zanimljivim ljudima.

OVDJE MILICIJA, DOĐITE SI PO POŠTARA

U pošti 41020 Zagreb (Novi Zagreb) - tako se tada zvao ured u Super Andriji u Sigetu - radio je kao poštar neki D.V. rodom iz Bosne. Bio je teški alkoholičar, taj se valjda pijan rodio. A uvijek je govorio: - U mene su oči crvene jer su mi bolesne, a ne od pića.

Jednog dana, rano prijepodne, zazvoni telefon naše pravnice Blaženke (bila je u istoj sobi, stol do mojega). Čujem ja nju: - Tko? Da, da… da, da, odmah ćemo nekoga poslati.

Pa nam kaže: - Zvala je milicijska stanica Novi Zagreb i javljaju da si dođemo po poštara. U birtiji u selu tom i tom leži na stolu mrtav-pijan, a uz njega otvorena torba s gomilom novaca. Miliciji je javio vlasnik birtije.

Bio je to D.V. koji je pošao na teren podijeliti mirovine. Kako se uspio nalokati tako rano nikada nije objašnjeno. Kako pijane i Bog čuva, u torbi nije manjkao ni jedan jedini dinar. D.V. je dobio uvjetni otkaz uz odgodu izvršenja na godinu dana, te uz obavezno liječenje od alkoholizma.

D.V-a sam sretao do zadnjih dana svog rada u Pošti, radio je u Branimirovoj na pripremi za dostavu.

SRETAN BOŽIĆ PRED USKRS

Na takozvanom širem dostavnom području zadatak pražnjenja uložnica za pisma - to su oni sandučići na ulici ili uz cestu - pripada poštaru (u pravilu motorist). A poštari kao poštari, tko će ići u neku zabit izvan ruke po dva-tri pisma… Pa je pošta kasnila. Nadležni u PTT-u odlučili su doskočiti tom nemaru i izmislili su žetone od kojih se po jedan stavljao u svaku uložnicu. Poštar je bio dužan pokupiti sve žetone i predočiti ih voditelju ureda kao dokaz da je sve ispraznio. Ali to nije funkcioniralo jer je žetone u uložnice vraćao jedan od poštara, pa bi samo prišapnuo kolegi: žetoni su ti u…

Onda je iskušana druga metoda. S unutarnje strane svake uložnice stavljeni su žigovi od kojih je poštar morao uzeti otisak kao dokaz da je ispraznio kovčežić. Pa su poštari i tome doskočili, na način da su dali izraditi iste takve žigove. Pa kada im je volja isprazne, a kada nije otisnu krivotvorinu/falsifikat žiga i svi zadovoljni.

Jedan poštar, koji je radio u pošti Lučko, ispričao mi je da dugo vremena nije praznio uložnicu u nekoj vukoj.bini. Jednostavno mu je bila izvan ruke i nije mu se dalo ići tamo. Jednog dana ipak se zaputio do uložnice i pokupio brdo pisama i čestitki. Kaže on meni: - Da znaš kako me bilo sram, na čestitkama piše ''sretan Božić'' a već je bilo vrijeme Uskrsa.

KAJ GNJAVITE DEČKA, TO JE MOJ POTPIS!

Potpisivanje primitka knjižene (preporučene, vrijednosne) pošiljke ili isplate novčane doznake regulirano je propisima. Točno se zna tko može ili mora što potpisati, ali propis je jedno dok je praksa drugo. S time da na praksu obilato utječu i sâmi građani - korisnici poštanskih usluga.

Jednog dana (negdje krajem sedamdesetih) moj prijatelj Vlado, kontrolor dostave u pošti 41090 Zagreb-Susedgrad, krene na rajon poštara Franceka. Zaviri on u neku od uličica i vidi Franceka kako potpisuje primatelja u dostavnu knjižicu, a primatelj je bila žena koja je upravo okopavala vrt. Vjerojatno joj se nije dalo prati ruke i napuštati posao, pa je rekla poštaru neka je potpiše sâm.

Dakle, poštar je zatečen in flagranti. I onda slijedi zabavna scena. Vlado strogo pita: - Zašto vi Francek potpisujete stranku kada je to protupropisno? - Francek se ukipio, ne zna kud bi sa sobom, a onda se javi baba: - Tko ste vi i kaj gnjavite dečka, to sam ja potpisala! - Vlado ne može k sebi od čuda, pa vidio je sve vlastitim očima, ali baba se ne da: - To je moj potpis i točka!

Vladi nije preostalo drugo nego da kapitulira. Naravno samo privremeno, jer je Francek po povratku s dostave priznao da je sâm potpisao primatelja. Bio je zamoljen, a naučio je da ljudima na rajonu valja ugađati. Poslušna glavica - sita g.zica.

Osoblje pošte 41090 Zagreb-Susedgrad u Gajnicama 1976. godine. Moja malenkost je prvi slijeva u prvom redu:

Uspomene iz života izvan SMB uniforme 26IFxEO

NAJTE OTVARATI ŠEFE, BU VAS KOKOTIČEK

U pošti 41020 Zagreb (Novi Zagreb) radio je kao poštar i neki Kolman. Bio je niš' koristi - šlampavac i teški cuger, pa je ubrzo dobio otkaz, a kasnije se pronio glas da se objesio.

Šef pošte u to vrijeme bio je čovjek kome su poštari dali nadimak Kriger, po gestapovcu Krügeru iz TV serije Otpisani. Ne sasvim bez razloga, jer je taj uživao u hvatanju poštara u opačini i najprije je pucao pa onda pitao.

Jednog dana, već potkraj svog radnog vremena, poželi Kriger da uhvati kakvog prijestupnika. Dođe on u prostoriju obračunskih radnika (gdje se poštari zadužuju i razdužuju) i pita: - Jesu se svi vratili? - A obračunska radnica kaže: - Svi osim Kolmana. - Aha, miriše na žrtvu! Pa kaže Kriger: - Čim se vrati neka dođe k meni u ured.

Dođe Kolman, debelo kasno i debelo pripit, pa s torbom do Krigera: - Šefe, kaj ste me trebali?

- Gdje si do sada?

- Imal sam puno posla.

- Daj torbu!

- Ne dam!

- Šta, šta?

- Ne dam torbu!

Onda Kriger nekako otme torbu i krene je otvarati, a Kolman zavapi: - Najte šefe, bu vas kokotiček!

Otvori Kriger torbu, a u njoj živi pijetao!

ZNATE LI DA STE GA PROTUPRAVNO LIŠILI SLOBODE?

Ovaj događaj ispričao mi je sâm Kriger, a zbio se negdje početkom devedesetih. Tada je već bio glavni referent za dostavu u Centru pošta Zagreb.

Za nekog poštara na području Samobora sumnjalo se da nešto mulja i trebalo ga je uhvatiti in flagranti. tj. na djelu. Pa sjedne jedno jutro Kriger u službeni auto i pravac samoborsko područje - na rajon sumnjivca. Zatekne poštara na terenu, obavi pretres torbe i nađe dokazni materijal (ne pamtim o čemu se točno radilo osim da je bila riječ o kaznenom djelu). Otvori vrata automobila i kaže poštaru: - Upadaj! - Kam idemo? - U Samobor na policiju.

Dođu oni u policijsku postaju Samobor i jave se dežurnom. Kriger počne objašnjavati zašto je doveo poštara, a policajac ga prekine:

- Tko ste vi?

- Ja sam Taj i Taj iz tog i tog…

- I vi ste doveli ovog čovjeka?

- Da.

- Je li dragovoljno pošao s vama?

- Pa sad, ovaj…

(Policajac poštaru): - Jeste li vi dragovoljno pošli s njim?

- Gospodin mi je naredio da uđem u auto.

(Policajac Krigeru): - Znate li da ste ovog čovjeka protupravno lišili slobode i da je to kazneno djelo po članku X točka Y?

Kriger je zinuo od čuda pa se upitao tko je ovdje zapravo osumnjičeni. Naravno, ništa mu se nije dogodilo osim što je dobio lekciju iz lijepog ponašanja, dok je poštar zaradio i otkaz i kaznenu prijavu.

TERRA INCOGNITA: NAPOJNICA (''TRINGELT'')

Unutar firme poštari - mislim na poštonoše ili dostavljače - su najveća gunđala. Uvijek su sebe smatrali ''potlačenom klasom'', uspoređivali se sa šalterskim radnicima i tražili da se i njima prizna srednja stručna sprema kao interna kvalifikacija. To što su u životu prištedjeli - čitaj izbjegli - četiri dodatne godine školovanja za njih nije nikakav protuargument.

A ti vječni puntari imali su u prosjeku viši socijalni status od većine radnika srednje stručne spreme. Imali su ne kuće nego kućerine, mnogi i podosta zemlje, vozili su dobre automobile, među prvima su nakupovali televizore u boji… i da ne nabrajam dalje. Ne od plaće, iako je bila (i danas je) sasvim solidna za naše prilike, već od napojnice ili ''tringelta'' (iskrivljenica od njemačkog trinkgeld).

Jedan od njih je u jednom mjesecu (prosinac) na tringeltu natukao još četiri svoje plaće. U jednom mjesecu pet poštarskih plaća! Prosinac je i inače bio izdašan za poštare jer je tringelt curio kao iz pipe (dvije isplate mirovina, božićni i novogodišnji praznici). I najgori poštar na najgorem rajonu navukao je bar jednu dodatnu plaću.

Poštari su bili iznimno osjetljivi na taj dodatni prihod. Smatrali su to svojom privatnom stvari koja se nikoga ne tiče (zapravo se itekako ticalo firme jer je dobar dio napojnica proistekao iz kršenja propisa, ali im se gledalo kroz prste). Prodali bi dušu đavolu za poneki dodatni bod u pravilniku o plaćama, ali kada bi se spomenuo tringelt skočili bi kao opareni. Ipak se manje-više sve znalo. Osobno sam se dosta kretao među poštarima - radio sam dugo u kadrovskoj službi - i sa mnogima se družio. Jedan od njih (A.J. iz pošte u Dubravi) pri piću mi je povjerio da u prosjeku svakog mjeseca od napojnice/tringelta navuče još dvije plaće.

Pa ni mojem nekadašnjem kućnom poštaru nije bilo loše. Samo našoj obitelji donosio je tri mirovine - ocu, mami i baki. I od svakog je dobio po nešto. Pri čemu je najveći škrtac bio onaj s najvećom mirovinom (stari), a najviše mu je davala baka. U svakom slučaju, samo u našoj zgradi sa 104 stana i stotinjak penzića taj se dobro pomogao. A gdje su još ostali na dostavnom rajonu…

Dobrim rajonom poštari su smatrali područje s puno umirovljenika srednjeg socijalnog statusa, jer ti su davali najviše. Javna je tajna i da je bilo kupovanja rajona (i do 3.000 DEM), a ''prodavači'' su bili pojedini voditelji poštanskih ureda ili dostave u Branimirovoj.

Na kraju, bilo je čestih slučajeva da poštar u vrijeme poljskih radova uzme lažno bolovanje. Za jednoga od njih (P.P. iz pošte Zagreb-Susedgrad, poznavao sam ga osobno jer smo neko vrijeme radili u istom uredu) znalo se da se ''razboli'' svake godine u vrijeme žetve. Čovjek je jedini u dijelu Zagorja gdje je živio imao kombajn, pa je onako ''bolestan'' mlatio lovu skupljajući žito po poljima svojih klijenata. Ali bi u prvih pet dana mjeseca srpnja naprasno ''prizdravio'' tj. prekinuo bolovanje kako bi podijelio mirovine i pokupio tringelt. Njemu lova od penzića u džep, a siromahu koji ga je zamjenjivao za vrijeme bolovanja preostala su pisma obična, pisma od suda, razglednice, tiskanice, mali paketi i novine. Svi su za to znali, svi su to smatrali nepoštenim, ali u ono vrijeme tako je bilo - i nije se moglo promijeniti baš ništa.

KAKO SAM BIO SPONZOR LIJEČENOM ALKOHOLIČARU

Jednog dana pita mene pravnica: - Biste li bili voljni porazgovarati s poštarom D.L., onako kao muškarac s muškarcem? Imam osjećaj da bi čovjeka trebalo spasiti. - Taj D.L. je bio prijavljen za neoprostivi prijestup - pronevjerio je novac od mirovina. Bolje rečeno zapio, jer je bio teški alkoholičar.

Naravno da sam pristao. U ono vrijeme činili smo sve da ljude spasimo ako su vrijedni spasa, a ne da ih šutnemo još dublje u ponor. Pa sam porazgovarao u četiri oka s tim čovjekom. Ispovijedio mi se kao da sam svećenik i istresao iz sebe sve svoje jade: smrt majke jako ga je potresla i izbacila iz ravnoteže, žena i kćer su ga napustile… uglavnom tužna priča. Raspitao sam se o njemu i čuo da je inače miran i povučen čovjek, a na njegov rad do sada nije bilo ni jedne primjedbe.

Moram priznati da mi ga je bilo žao i osjetio sam da mu treba pružiti ruku i oslonac. Sa šeficom, direktorom i disciplinskom komisijom sve je dogovoreno - dobiti će samo uvjetni otkaz (odgoda na godinu dana), novac će vratiti u ratama, neće biti kaznene prijave, ali mora obavezno na liječenje.

Obavezu je prihvatio vrlo rado, dapače kao da je i očekivao da ga netko tamo uputi jer se sâm nije usudio. Pa sam ga jednog jutra odveo u bolnicu u Vinogradsku. Objasnio sam liječniku o čemu je riječ i dao mu popratno pismo iz Pošte. Ostao je još samo jedan sitni problem: bolesnik mora imati sponzora tj. neku vrstu nadzornika koji će se brinuti i jamčiti za njega i s kojim će liječnici kontaktirati. Pita me liječnik da li se prihvaćam te obaveze. Naravno da sam pristao, potpisao potrebne papire, a zatim otpratio D-a na odjel. Na rastanku sam mu čvrsto stegnuo ruku i rekao: - Sada sve ovisi o vama, želim vam sve najbolje.

Prošlo je mjesec dana i zovu me iz Vinogradske da dođem kao sponzor na svečanost otpuštanja izliječenih bolesnika. D. i ja srdačno smo se pozdravili, liječnik je rekao da je terapija bila uspješna i da naravno pripazimo na njega.

Vratio se na staro radno mjesto i postupno vraćao novac (korisnike je već ranije obeštetila Pošta). Nakon puno mjeseci sreo sam ga u pothodniku kod Glavnog kolodvora u društvu supruge i kćeri koje su mu se vratile. Sav je sijao od radosti i ponosa, jednostavno preporođen čovjek. Predstavio me svojima kao čovjeka koji ga je spasio. Ta sitna epizoda ostala mi je do danas u pamćenju kao jedna od najljepših u čitavoj poštanskoj karijeri.
Na vrh Go down
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 11:47

Egotični likovi iz Pošte

ILJKO

Taj je u Pošti bio legenda, jedinstven i neponovljiv lik. Zvao se Ilija L., a potpisivao se kao Iljko. Radio je kao poštar, a kako je uopće dospio k nama - jer bi već u prvom ozbiljnom razgovoru bio eliminiran kao kandidat - ne bih znao reći. Vjerojatno se javio na oglas ljeti kada je ponuda radne snage bila izrazito slaba, a kadrovske rupe je trebalo popuniti pa se primalo i s kolca i s konopca.

Čim je započeo s radom taj je činio čuda po terenu i začas je nakupio hrpu disciplinskih prijava. Ne znam je li me ikada išta u životu tako nasmijalo kao čitanje zapisnika sa jednog saslušanja tog čovjeka. Naprosto sam urlao od smijeha, pa sam zarazio i kolegice u sobi koje su se skupa sa mnom smijale do suza iako su zapisnik već ranije pročitale. Pamtim gotovo doslovce jednu njegovu izjavu u zapisniku: ''Vratim se ja u poštu kad me tamo dočeka drug H. u ratnom stanju i kaže da se javim šefu. Odem ja kod šefa i tamo me dočeka drug F. u niskom gardu, zakolutavši pritom očima kao da me hoće hipnotizirati, na što mu ja odgovorim da je on lud i da se njegova bolest može liječiti ambulantno, a također i hospitalno''.

I inače je imao osebujan način izražavanja. Za njega se radno vrijeme zvalo ''radna situacija'', pa je tu situaciju određivao kako bi mu se prohtjelo. Jednom je izašao na teren i vratio se već za sat-dva. Pita ga šef: - Što vi L. radite u pošti i zašto niste na terenu? - A ovaj mu odgovara: - U mene je radna situacija završena! - Jednom je došao tražiti dva-tri dana plaćenog dopusta zbog privatne obaveze. Pita ga pravnica koji je razlog, a on kaže: - Moram u Postojnu na sudište.

- A zašto?

- Radio sam na stanici u Postojni i dali su mi otkaz. A bez razloga, pa sam ih tužio.

- Za što vas terete?

- Ma za ništa. Ja radio kao premikač (manevrist, op.p.). O'šlo pola teretnjaka u Pivku, a pola ostalo u stanici. To i nije neki prekršaj, a oni odma' otkaz. Pa sam ih tužio sudištu. - No, i ti su se pomogli s takvim premikačem, mislim si u sebi. Dopust je dobio, ''sudište'' naravno izgubio. Tražio je više puta i plaćeni dopust za polaganje ispita u srednjoj školi (Centar za upravu i pravosuđe, ranije moja Prva gimnazija). Kada je prvi put podnio zahtjev nazvao sam tajništvo CUP-a da provjerim je li uopće upisan, jer smo već imali iskustava s muljažama. - Ilija L.? - pita ženski glas s druge strane žice, a po njezinom smijehu zaključio sam da je i tamo već stekao odgovarajuću reputaciju. - Da, upisan je preklani i položio je čak dva ispita. Ima li pravo na nastavak školovanja? Za sada još ima. - I što sad da radimo s njim? Dali smo mu dva dana dopusta, a dokaz da je položio nismo ni tražili - samo da nam se ne pojavljuje pred očima. Dani su mu ionako bili odbrojani. Nakon nekoliko mjeseci gnjavaže dobio je otkaz tj. disciplinsku mjeru prestanka radnog odnosa. Međutim, ako je bio udaren u glavu L. nije nipošto bio glup. Potražio je pomoć pravobranitelja samoupravljanja i žalio se radničkom savjetu. Tu je svašta nadrobio, a doveo je i pravobraniteljicu koja je rekla da je mjera prestroga za prvi put.

Prigovor je odbijen, pa se žalio Sudu udruženog rada koji ga je vratio na posao. Obrazloženje: prestroga mjera za prvi disciplinski postupak. Naše komentare o takvom ''sudovanju'' bolje je ne spominjati. Onda se pojavio kod nas u Jurišićevoj i slavodobitno se šepurio po uredima, kao ''nećete vi samnom tako''. A i inače je bio prilično degutantna pojava: visok, štrkljav, malo pognut, crne kosurine i pogleda iz kojeg se naslućuje da nije sasvim čist - kao da je izašao iz Lombrozove knjige. Pokupio je sve zaostale plaće i vratio se na posao u Novi Zagreb.

Pojavio se problem što i kamo s njim. Za redovitu dostavu nije bio - ni pola poštara, a vreća nevolja. Stoga ga je voditelj ureda postavio kao ispomoć dostavljačima brzojava - raznosio je brzojave pješice po okolnim naseljima. Pitao sam jednom voditelja ureda kako mu je L., pa mi kaže: - Uruči u smjeni tri telegrama, ali sve po propisu, hehe. - A način na koji je obavljao uručenje brzojava bio je originalan (vidio ga je kontrolor dostave). Nije mu padalo na pamet tražiti primatelje po zgradama, kako je propisano, već bi sjeo pred ulaz i pitao svakoga tko bi ulazio ili izlazio: - Ej, ovdje piše da telegram prima neki XY. Jesi li to ti?

Ubrzo je opet nešto zabrljao pa smo ga se konačno riješili.

KRIGER

O tom čovjeku već je bilo riječi, ali ima o njemu još. Za svoj nadimak saznao je od jedne građanke - korisnice usluga koja je došla u poštu žaliti se na bezobraznog poštara (opet onaj Kolman). Dođe ona na šalter kontrolora i kaže: - Dobar dan, ja bi trebala gospodina Krigera. - Koga? - Gospodina Krigera. - Nema vam ovdje takvoga. - Kako nema, rekao mi je poštar da idem u poštu Siget žaliti se šefu Krigeru. - A Kriger stoji iza kontrolorice i sve sluša, pa skoči kao oparen: - Šta, šta!?

Krigera, koji se inače zvao Miroslav F., poznavao sam od početka do kraja radnog vijeka. Bili smo dobri kolege i često smo se sretali u različitim okolnostima. Inače je bio malo uvrnut i s njim je trebalo znati postupati. Bio je vrhunski stručnjak za PTT poslovanje i imao je sve u malom prstu, ali mu narav nije bila u skladu s profesionalnom reputacijom. Slabo je kontrolirao vlastito ponašanje i to ga je spriječilo da ostvari i puno bolju karijeru u Pošti, što bi po znanju i sposobnostima zaslužio. S njim sam imao sukob samo jednom. Tada je bio referent za dostavu u Jurišićevoj, a ja sam bio tri sobe dalje. Dođe on k meni i pita mi može li posuditi moj pisaći stroj na kraće vrijeme. - Kako ne, zemi ga i kad budeš gotov vrati.

Prolazi vrijeme, a on ne vraća moju Olympiu Monicu. Potkraj radnog vremena zvrcnem ja njega na kućni telefon i kažem mu: - Miro, ako si gotov s poslom vrati mi mašinu. - A on: - Dođi si po nju. - Miro, nećemo tako, ti si je uzeo, ti je i vrati. - Još smo se malo natezali i onda je prevršio mjeru rekavši: - Znaš šta, operi ruke i povuci me za k.rac.

E bogami, samnom nećeš tako razgovarati. Uđem ja u sobu referenata za PTT promet, a tamo Kriger stoji iznad šefa i nešto raspravljaju. Tu je bilo i nekoliko drugih referenata. Ja ravno Krigeru i kažem mu mirnim glasom: - Znaš što Miro? Ovo ti je prvi i zadnji put da samnom razgovaraš na takav način. Izvoli uzeti moju mašinu i vratiti je gdje si je našao. A ako ti se još jednom ponovi ono što si jučer napravio u Savskom Marofu imati ćeš gadnih neprilika. - Kriger je pocrvenio kao rak i ispetljao nešto kao ''dobro, dobro'', uzeo mašinu i vratio je u moju sobu. A njegov šef podigne pogled i strogo pita: - Što je bilo u Savskom Marofu? - Ništa, Joža, ništa, Miro zna o čemu govorim. - Nisam ga htio cinkati, a napravio je zaista gadnu svinjariju. Tog istog dana, kada smo se natezali oko pisaćeg stroja. nazvao sam voditeljicu pošte Savski Marof po nekom drugom poslu, a ona mi kaže: - Da vas nešto pitam. Smije li referent za dostavu istjerati stranke van, zaključati poštu u radno vrijeme i pregledavati moje šaltersko poslovanje? - Onda se sirota još i rasplakala i izjadala mi se da ju je M.F. propisno izmaltretirao. Našao sam se u maloj dvojbi, da li preporučiti da prijavi Krigera direktoru ili…? Nisam htio čovjeku praviti neprilike, ipak smo dugogodišnje kolege, pa sam joj rekao da ga idući put ako prekorači ovlaštenja istjera iz pošte i nazove direktora. Sukob oko pisaćeg stroja brzo smo obojica zaboravili, ali sam dobio još jednu lekciju kako s njim postupati - pusti ga da se izlaje, a onda ga poklopi dvostrukom porcijom i biti će miran kao bubica.

Praktična primjena naučene lekcije usljedila je godinu-dvije kasnije. Kriger i ja imenovani smo u istu komisiju za inventuru, a s nama je bio i treći kolega Boris. Dobili smo poveliko područje, nešto u gradu ali većinom po seoskim poštama. Sjednemo mi u službenog Fićeka - Kriger za volan, ja kao suvozač, a Boris otraga. Čim smo sjeli u auto Kriger izvali: - Da se zna, od sada sam ja gazda ove komisije! - Ja ga pogledam mrtvo-hladno i kažem mu: - Znaš kaj Miro, šipu racku. - A Boris odostraga: - I usput navrati u p.m. - Šta, šta, šta!? - Nemoj ti nama šta-šta-šta, nismo ti mi poštari iz Sigeta. Vozi i ne seri. Bumo se putem dogovarali. - Naravno da je Kriger postao pitom kao janje. Stradali su jedino poštari koje bi slučajno zatekli na putu. Krigeru bi se uvijek ''žurilo'', no čim bi pretekli plijen (čitaj poštara na motoru) zaustavio bi Fićeka, rekao ''samo čas'', izašao van i čekao žrtvu. A Boris i ja smo znali što slijedi: - Sad će on ''halt!'' i ''daj torbu''.

Potkraj radnog vijeka postao je zamjenik upravitelja Središta pošta Zagreb. Pročuo se po hodanju okolo s ''dregerom'', čitaj uređajem za mjerenje stupnja alkoholiziranosti. Jednom je u hodniku drugog kata Branimirove zaskočio nekog J., za koga su svi znali da već prije posla trgne 2-3 konjaka-mirogojca. Ide J. hodnikom pijan k'o Sveti Krišpin, kad se stvori Kriger i tutne mu dreger pod nos: - Puhni! - J. puhne… i ništa. Kriger kaže svom pratitelju: - Ovaj ne valja, daj drugi. - A J. kaže: - E ne može. Jesi me tražil da pušem? Jesi. Jesam puhal? Jesam. Pa si videl da nisam pijan. Sad puši ti!
Na vrh Go down
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 14:39

VI STE FULALI PROFESIJU, TREBALI STE IĆI U ODVJETNIKE!

Dobar kolega i prijatelj iz moje generacije Mladen H. bio je osamdesetih godina voditelj poštanskog ureda na zagrebačkom Gornjem gradu. Nešto se bio opustio pa je imao češće bavljenje ''kod Žnidaršića'' tj. u birtiji Pod starim krovovima nego na poslu. I kada je došla kontrola nastao je lom - umjesto uredne i propisane dokumentacije našli su kupus i salatu, a i poneko zakašnjenje od nekoliko mjeseci. Danas bi za tako nešto odmah dobio izvanredni otkaz ugovora o radu, no u ono vrijeme prolazilo se s javnom opomenom.

Mladen je bio svjestan svoje krivice, ali mu je bila neugodna pomisao da mu se ime povlači po oglasnim pločama. Pita on mene: - Kaj da delam? - A meni ga bilo žao pa mu predložim, više reda radi: - Ak hoćeš ja bum te branil pred disciplinskom komisijom (u ona vremena okrivljeni je imao pravo uzeti branitelja koji nije morao biti odvjetnik). Bumo zboksali najblažu kaznu, internu opomenu koja se ne objavljuje.

Mladen je prihvatio i koji dan kasnije sjednemo nas dvojica preko puta stola gdje zasjeda disciplinska komisija. Mladenu sam rekao da drži jezik za zubima i da sve prepusti meni. Kada je došao red na obranu ja sam izveo takvu tiradu prema kojoj su oni odvjetnici iz američkih TV serija pravi amateri. Zatim smo izašli i čekali pred vratima da nas pozovu i priopće odluku. Potrajalo je podulje, skupilo se tu već i drugih ''pacijenata'', a onda su nas pozvali u sobu i obznanili opomenu koja se ne objavljuje (internu opomenu).

Dakle, to smo riješili. Vratim se ja u svoj ured i nastavim s poslom. U jednom trenutku otvore se vrata i upadne mi Ankica D., predsjednica disciplinske komisije - sva kipi od bijesa. Pa odmah na mene: - Stanko, kako ste mogli!? - Ja se pravim bedast: - Kako to mislite? - Kako ste mogli onako govoriti, smutili ste mi cijelu komisiju!? - Pa naravno da ću tako govoriti, pa zato sam i bio tamo. - Ajde recite jel bi vi onako radili kao Mladen? - Ja? Ni slučajno, pa to je stvarno vrhunski šlamperaj. - Pa zašto ste ga onda onako branili? Cijelu komisiju ste mi izblesirali, čak su ga htjeli osloboditi! - Ankice, branio sam ga zato jer me prijateljski zamolio da ga branim. A kako ću ga braniti nego da vas blesiram? - Tu je kapitulirala pred neoborivim argumentom i na kraju rekla: - Vi ste fulali profesiju, trebali ste ići u odvjetnike!

Branio sam još neke ljude po prijateljskoj i kolegijalnoj liniji, uvijek uspješno. I naravno besplatno i bez ikakve protuusluge (danas smo u kapitalizmu pa bih i rođenoj majci naplatio). Dobar glas daleko se čuje pa se tako pročulo da sam vješt u obranama pred disciplinskom komisijom, vulgo fiškal za preporučiti. Ta vrsta popularnosti mi baš nije išla u tek jer su me počeli opsjedati i likovi kojima bih prvi dao nogom u tur. Tako je ruku spasa od mene zatražio preko posrednika i poštar A.H. iz Dubrave, koga su uhvatili da je prisvojio mirovinu neke stare bake (kasnije je dobio otkaz). Posrednik - isto poštar, moj dobar znanac - mi je došao u ured u Jurišićevoj i pitao me da li bih se prihvatio obrane A.H. Odgovorio sam otprilike ovim riječima: - Poruči mu da ću rado braniti ljude koji naprave neki sitni šlamperaj, ali lopovi neka mi ne dolaze pred oči.

TKO JE BIO? PRIZNAJ! ZNAM SVE!

Jedno jutro, bilo je to 1986. ili početkom 1987., ja taman sjednem za stol na početku radnog vremena kad uleti u sobu direktor. Bijesan k'o furija i odmah na mene: - Tko je bio? Tko je bio? Priznaj, bio si s njima! Tko je bio? Priznaj, znam sve! - Ja ga gledam zblenuto i nemam predstavu što hoće od mene i čemu ta bujica riječi od kojih ništa ne razumijem. Pa mu kažem: - Direktore, pojma nemam o čemu govoriš (bili smo odavno na ''ti''). - - Ne laži! Priznaj, bio si s njima, rekli su mi da su te vidjeli. Priznaj tko se jučer popodne ispovraćao na tepih u mojoj sobi!

To mi je zaista bio prvi glas da je netko zagadio direktorovu sobu, premda sam slutio tko bi taj mogao biti - vjerojatno M.M. zvani Mravac. Ali mi nije padalo na pamet da tu slutnju podijelim s dišom. Ostao sam pri tvrdnji da ne znam o čemu priča, na što je on otišao tresnuvši vratima. Moje sobne kolegice i šefica (pili smo zajedno jutarnju kavu) pogledavaju se međusobno i gledaju u mene, pa me pitaju što bi direktoru da tako galami, a kako pred njima nisam imao tajni ispričam im ukratko što se jučer događalo. Negdje u rano popodne - u radno vrijeme - okupilo se poštarsko društvo u Checkpoint Charlie, vulgo u birtiji na uglu Jurišićeve i Petrinjske (danas je tamo neki dućan). Bilo nas je sedam-osam, među nama i taj Mravac. Došao je iz Samobora gdje je bio kontrolor dostave. Taj Mravac je inače bio zadrti antialkoholičar i uvijek smo ga viđali da pije samo sokove. Međutim, tog dana procurila mu je pipa i navalio na čisto crno vino - čaša od dva deci, runda za rundom.

I ja sam volio popiti s društvom, što da krijem, ali samo pivo i samo ako sam dobro pojeo. I do granice, za razliku od nekih mojih kolega koji su znali zaružiti preko mjere i izlaziti iz birtije u ne baš dostojanstvenom stanju. U jednom trenutku Mravcu navalila potreba za eliminacijom suvišne tekućine i ode on u podrum na WC. Prije toga je naručio dva deci crnjaka. A poštarčine kao poštarčine, odlučimo Mravca natočiti do kraja. Rekli smo šankerici Mari da u vino umiješa konjak, rakiju i gorki pelinkovac, a ja sam mu dodatno dotočio i malo piva. Na što je ličila njegova čaša bolje je ne spominjati. Vrati se on, pogleda čašu i isfrflja: - Aha dečki, to ste vi meni dobro izmešali. - Pa uzme čašu i iskapi je na eks, a mi ga zapanjeno gledamo.

Ja sam u međuvremeno navraćao u ured da vidim ima li kakvog posla i je li me tko tražio. Kada sam vidio da je Mravac prekardašio svaku mjeru rekao sam kolegicama da se neću vraćati jer moram kolegu otpratiti kući. Stanovali smo obojica na Trešnjevci, relativno blizu jedan drugom, pa ga nisam htio ostaviti samoga u takvom stanju. Rekao sam mu: - Mravac, dosta ti je, idemo doma. - Pristao je bez otpora, a ostatak društva nastavio je cugati.

Krenemo mi prema Trgaču i tramvaju, kad ispred kina u Jurišićevoj naletimo na neke njegove znance: - Pa di si, pa kak si, ajmo si mi nekaj popit! - Meni je već bilo dosta svega i razmišljao da li da odem ili ne, ali je prevagnula briga za kolegu. Pa hajde, pravit ću im društvo i pripaziti na Mravca. Nije dugo trajalo, ja sam popio dvije kave, a Mravac novih dva deci crnjaka. U jednom trenutku mi je stvarno bilo dosta i rekao sam mu: - Idemo!

Izađemo mi iz birtije, Mravac tetura i zafrflja: - Znaš kaj, ne idem ja doma nego na engleski (u Jurišićevoj su popodne održavani tečajevi stranih jezika za poštare pred Univerzijadu, a na nastavi je trebao biti i on). - Kakav engleski, si ti normalan!? Jedva stojiš na nogama! Ajmo doma! - Ali on ni čuti, pa sam ga konačno pustio neka ide kamo ga volja, ta nisam mu ja dadilja. I tu je završila moja veza s društvom ''priznaj, bio si s njima!''

Kasnije sam čuo što se poslije događalo. Mravac je doteturao u zgradu pošte i do prostorije pomoćnika direktora gdje se održavala nastava. Profesorica engleskog smjesta ga je otjerala. Tada je osjetio mučninu i htio se olakšati (s gornje strane probavnog trakta), a kako se najbliži WC nalazio u službenom prostoru poštanskog ureda počeo je lupati po vratima da ga puste unutra. Nikoga nije bio blizu da otključa vrata, pa je oteturao u najbližu slobodnu prostoriju...

DIPLOMAC

Nekada je zagrebačkim Sveučilištem kružila krilatica da postoje tri vrste fakulteta: teški, laki i prometni. Bez uvrede onima koji studiraju ili su završili FPZ. Ne znam kako je danas, ali da je u ono vrijeme zaista bilo tako (bar što se tiče poštanskog smjera) uvjerio sam se i osobno radeći u kadrovskoj službi. Kada je FPZ sredinom osamdesetih godina uveo VII. stupanj obrazovanja - četverogodišnji studij - za poštu, veliki broj ljudi sa završenom višom školom (uglavnom višom PTT) nahrupio je na doškolovanje uz rad. Studij su plaćala PTT poduzeća.

Po opisu mog radnog mjesta pratio sam te ljude i povremeno sastavljao izvještaje o njihovom napredovanju. Napričao sam se s njima i naravno saznao pregršt pikanterija - i to od samih pojedinih studenata. Neki su mi otvoreno ispričali kako su samo prošetali kroz ''studij'' i pod kakvim okolnostima. Što tu sve nije radilo - pršuti, demejane, a neki profesori razgovarali su samo na njemačkom (čitaj: tražili su DEM). Naravno da su radile i veze i stara poznanstva (''pa neće mi valjda direktor Taj i Taj pod stare dane polagati ispite''). Neki su završili studij a da ih nitko nikada nije vidio na fakultetu. Koliko sam čuo bio je samo jedan profesor koji je zaista tražio kakvo-takvo znanje i nije se dao podmititi, pa je nemilice rušio neznalice i zbog njega su neki odustali od studija.

Ali ih je većina stekla titulu diplomiranog inžinjera i usrećila Poštu za idućih dvadesetak godina. To je bio prvi val ''stručnjaka'', a drugi je nastupio početkom devedesetih po političkoj liniji. Kada sam vidio tko se sve kiti akademskom titulom došlo mi je da svoju fakultetsku diplomu posolim, zalijem je octom i uljem i pojedem bez kruha. O kakvom je profilu ''stručnjaka'' riječ govori i bizarna anegdota iz sredine devedesetih, gdje se jedan od tih ''diplomiranih inžinjera'' iščuđavao kada sam mu objasnio da su Atlantski ocean i Atlantik jedno te isto. A to se uči u osmogodišnjoj školi.

Razlog ovako opširnog uvoda je u činjenici da sam i ja na tom ubogom kvazi-studiju diplomirao. Na posredan način, jer sam jednom kolegi sastavio diplomski rad.

Jednog dana dođe k meni (kod kuće) kolega X. Poznavali smo se odranije, relativno površno, a kasnije su nam kćeri krenule u istu školu i u isti razred pa smo se i obiteljski nekako zbližili. Sjedne X u fotelju i odmah in medias res: da li bih bio voljan izraditi mu diplomski rad, a on će mi platiti 3.000 DEM. Rekordnom brzinom sam pristao pomoći i još brže sam ga poslao u neko mjesto, jer otkud mu ideja da ću mu to naplatiti - pa kolege smo, kakav novac. Danas bih mu naravno naplatio - ako smo i braća kese nam nisu sestre, ali u ono vrijeme razmišljalo se na drugi način.

Diplomski rad radili smo u njegovom stanu. I to kako! Sjedimo za stolom, ja grickam šunku, kobasice, sir i ostale delicije koje je pripremila njegova supruga, sve usput zalijevam pivom, te mu diktiram i on piše. Sve u diplomskom radu izdiktirao sam mu od riječi do riječi - svaku točku i dvotočku, svaki zarez, svako veliko i malo slovo od naslova do popisa literature. Poslije mi je pričao kako je kćer skoro istukao jer ga je zadirkivala: ''točka, novi red, veliko slovo, s obzirom na povećani promet, zarez…''.

Tema diplomskog rada bila je reorganizacija dostave u jednoj velikoj zagrebačkoj pošti. Ukinuli smo dva pješačka rajona i uveli tri motoristička, pa oko toga razvezli priču od četrdesetak kucanih stranica. Osigurao sam mu i čovjeka da izradi potrebne ilustracije i grafikone. Pokojni dr. Mato Perak mu je dao čistu peticu. Moram dodati da je taj X bio među rijetkima koji je studij završio isključivo znanjem, bez mita i protekcije, a truditi se baš i nije morao puno jer su kriteriji bili mizerno niski. Ubrzo nakon diplomiranja dobio je radno mjesto referenta u stručnoj službi Poduzeća PTT Zagreb.

Jednog dana pozove on mene na piće poslije posla u kafiću, u Končarevoj kod kina Triglav. On je radio u Branimirovoj, ja u Jurišićevoj, pa smo se brzo sreli. Bili smo relativno bliski susjedi i mjesto nam je obojici odgovaralo. Naruči on piće, pa otvori aktovku i izvuče dva-tri spisa (koje je inače zabranjeno iznositi iz Pošte, ali nužda zakone mijenja). Kaže mi da ima neke reklamacije na poštanske usluge i da mora sutra ujutro predati šefu koncept dopisa-odgovora, a ne zna kako bi to sastavio. Pregledam ja reklamacije, pitam ga za neke pojedinosti i izdiktiram odgovore jedan za drugim. Zvao me na piće i kasnije, a meni je odmah bilo jasno da opet nosi neke spise. Ta praksa mi nije baš bila po volji pa sam mu morao dati do znanja, onako izokola i s puno takta, da ima veću plaću od mene i ne kanim raditi njegove poslove, pa me prestao gnjaviti.
Na vrh Go down
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 15:13

Nekoliko zapisa iz Službe realizacije razvoja

Da čovjek koji je po obrazovanju diplomirani politolog, a po radnom iskustvu i sklonostima pripadnik kadrovske službe, dospije među inžinjere, arhitekte i informatičare moguće je valjda samo u Pošti. U Službi realizacije razvoja Centra pošta Zagreb proveo sam 11 godina i nekoliko mjeseci.

U službu sam raspoređen krajem kolovoza 1991. Rat se već bio razbuktao i bilo je jasno da će biti sve gadnije. Dio naših kolega otišao je na bojišta, a mi ostali smo dobili rješenja o radnoj obvezi u Pošti. Veliki dio voznog parka mobiliziran je za ratne potrebe. Kako sam se uopće našao u službi razvoja priča je za sebe, ali nema smisla ulaziti u detalje. Mogu samo reći da je to za mene bio novi i veliki izazov, a snašao sam se odmah i po ocjeni nadređenih, kao i kolegica i kolega s kojima sam radio, više nego dobro. Kako nisam bio ni inženjer, ni arhitekt ni informatičar povjerili su mi posao organizacijske naravi - brigu o telekomunikacijskim linijama i uređajima u poštanskim uredima.

ZAVRZLAMA S TELEFONSKIM APARATIMA

Jednog dana u siječnju, bio je početak devedesetih, zovu mene da se javim kod pomoćnika upravitelja Centra. A tamo me čeka elitno društvo: pomoćnik upravitelja, šef računovodstva, predsjednik glavne komisije za popis imovine i neki referenti iz knjigovodstva. Ponude me da sjednem, pa šef računovodstva J.P. pita:

- Kolega Stanko, da li vi dužite telefonske aparate?

- Da.

- Možete li objasniti zašto u inventuri nedostaje 100 telefonskih aparata?

- Ravno 100?

- Ravno 100.

- Mogu. Inventurne komisije nisu dobro popisale sitni inventar. Za svaki pojedini telefon koji sam zadužio postoji zapisnik o promjeni lokacije. Primjerak svakog zapisnika dobilo je knjigovodstvo, a ja duplikate za sve imam kod sebe.

- Želite li vi reći da inventurne komisije nisu savjesno obavile svoj posao?

- Ne. Ja samo želim reći da za svaki pojedini aparat koji je prošao kroz moje ruke imam zapisnik o promjeni lokacije i da zapisnike ima i knjigovodstvo. Tako da ne bih znao reći gdje je tih 100 telefonskih aparata.

A znao sam itekako odakle manjak 100 telefona - jednostavno nisu popisani. Znao sam jako dobro kako radi većina inventurnih komisija - dođu u poštu, pred voditeljem čitaju popis osnovnih sredstava i sitnog inventara i pitaju ''imaš li?''; ''imam''; kvačica; pa opet ''imaš li?''… Ne pada im na pamet obaviti provjeru jer im se žuri u birtiju, a tko je vidio da se komisija zavlači pod stolove i očitava brojeve s inventurnih pločica. Suprotno, komisije poput onih u kojima sam bio i ja prevrnule bi poštu od podruma do tavana. Nalazili smo svašta, neću reći mrtve štakore ali skoro da je bilo tako, a i sijaset stvari za koje ni voditelj nije znao da ih ima.

Nego, vratimo se nastavku pričice o telefonima, a nastavak je već bio komičan. Iduće godine opet sastanak, opet isti sastav, a isti šef J.P. kaže mi:

- Kolega, možete li objasniti odakle u inventuri višak od 101 telefonskog aparata?

- Mogu. Sto aparata su onaj manjak od lani, telefoni koji su sada očito popisani, a za onaj jedan viška nemam pojma odakle se stvorio. Vjerojatno nije bio ni zaveden u knjigovodstvo.

Opako sam se zabavljao dok su me blesavo gledali, iako sam već odavno bio sit gluposti kojih se u Pošti nagomilalo preko svake mjere. Više me nisu zamarali takvim bedastoćama.

VOZNI PARK

Mi u Službi realizacije razvoja učestalo smo bili po terenu i pri tome koristili službena vozila iz voznog parka CP Zagreb u Folnegovićevoj ulici. Vozilo se moralo naručiti dan ranije preko faksa, a garaža je morala potvrditi da je vozilo na raspolaganju. Čega se sve nisam navozio! Uglavnom olupina - stari Stojadini, Lade i ponekad Fićek. Za mene je bio praznik kada bih dobio kombi Renault Traffic, taj je bar bio pouzdan. Na posao i na teren uvijek sam nosio odijelo i kravatu, no kada mi je jednom preko novog odijela, kravate i bijele košulje ostao trag prljavog pojasa prešao sam na ležernije odijevanje.

Često se događalo da dođem u Folnegovićevu, a naručeno vozilo nije na raspolaganju jer je naredbom ''s višeg mjesta'' dano nekome drugom. I što sad? Više puta sam se našao u gadnoj neprilici - sve je dogovoreno, čekaju me dečki iz TKC - Odjela izgradnje da ih pokupim, čekaju me u poštanskom uredu, dolaze monteri za telefonske linije… a vozila nema. U takvim situacijama nije mi preostalo drugo već da pođem na teren svojim automobilom i o svom trošku (bonovi za gorivo nisu se smjeli davati za privatne automobile).. Šef mi je ne jednom rekao: - Stanko, nemojte to raditi, nitko vam neće reći hvala. - Naravno da mi nitko nije rekao hvala, nisam to ni očekivao, ali sam se uvijek upućivao na teren kako je planirano i dogovoreno.

Ja i mojih 75 konja kojima je Pošta vječiti dužnik na Jarunu, siječanj 1991:

Uspomene iz života izvan SMB uniforme LYJPjZ3

Jednom su mi uvalili nekog crvenog Stojadina koji mi je na putu dvaput riknuo. Krenuo sam u Donju Lomnicu gdje smo upravo pripremali otvaranje pošte i čekali su me monteri. Prvi put je crkao na najgorem mogućem mjestu - na raskrižju Držićeve i Vukovarske. Jednostavno se ugasio i ne trza. Uz pomoć drugih ljudi odgurao sam ga na pješački otok, otišao do pošte na Autobusnom kolodvoru i nazvao dispečera. Pa mi on kaže: - To se već događalo. Otvori prtljažnik, uzmi četku i očisti kleme na akumulatoru. - Ma nemoj, imaš li i kakvu muzičku želju? Pošalji mi odmah mehaničara ili drugo vozilo, žuri mi se. - Dođe neki lik, očisti kleme i krntja proradi. Odem ja u Lomnicu, obavim posao i na povratku opet nevolja. Na velikogoričkoj cesti oko Velike Mlake ručica mjenjača jednostavno mi propadne u prazno. Pokušavam mijenjati brzine, nema teorije. Dokotrljam se nekako do jednog raskrižja i stanem po strani, odem na telefon do obližnje birtije i opet zovem dispečera. Što sam mu sve izgovorio bolje je ne spominjati. Nakon poduljeg čekanja dođe mehaničar, fiksira mjenjač u trećoj brzini i kaže: - A sada zamnom do garaže.

U voznom parku najviše je bilo Lada. Uglavnom stare i prljave, ali je za posao bilo bitno da se nešto kreće. U jednoj od tih Lada imao sam zgodan doživljaj: stisnem kvačilo, ne reagira (blokirano), stanem sa strane i imam što vidjeti - ispod papučice zaglavljena prazna pivska boca. Valjda se odnekud dokotrljala pri kočenju. Blažene moje poštarčine… Samo jedna od tih Lada bila mi je po volji - Lada Riva u kojoj se nekada vozio moj direktor, a bila je ne samo najjača već i najnovija. Nju sam uvijek žicao od dispečera i često bih je i dobio. Jedno popodne vozio sam u Rivi čovjeka iz TRS-a da otkloni kvar na telefonskom kabinskom posredniku u Sisku, a na povratku sam nagazio po plinu. U selu Vukojevac zaskočila me policija (skoro sam pregazio policajca koji je istrčao pred mene s lopatom). Ograničenje brzine na 60 km/h, a radar registrirao 104. Pošteno govoreći nisam ni doživio da sam u nekom selu - cesta ravna, vrijeme lijepo, nigdje nikoga, kuće s obje strane daleko od ceste, mjesta da se može spustiti Jumbo Jet. Ali milosti nema, dobio sam kasnije kaznu oduzimanja vozačke dozvole (godina dana, uvjetno na dvije godine).

Jednom sam morao ići na teren u subotu, iako je bio neradni dan. Kada sam naručio vozilo kaže mi dispečer: - E, sutra možeš birati što ti je po volji. Hoćeš Argentu? - Daj! - Fiat Argenta bila je svojedobno pojam luksuznog i brzog automobila, a u njoj se ranije vozio jedan od visokopozicioniranih direktora PTT Zagreb. Ne da sam joj mast izvadio… Najprije u poštu Križ kod Ivanića, a zatim u Klanjec i još nekoliko zagorskih pošta. Od Križa do Klanjca trebalo mi je 50 minuta (većinom autocesta, a ta je bila praktično prazna pa nisam štedio gorivo).

ZABAVNI POLITIČKI MITING U KUPLJENOVU

Početkom devedesetih otvaralo se nove pošte i gdje treba i gdje ne treba, pa je tako na red došlo i Kupljenovo u Hrvatskom Zagorju. Dan prije svečanog otvaranja došao sam s kolegom Borisom u novu poštu da postavim telefonske aparate, provjerim linije i upišem parametre u kabinski posrednik. Boris je pak, kao nadzorni organ, provjeravao kojekakve sitnice u izvedbi radova. Bili smo brzo gotovi s poslom i spremali smo se polako krenuti, a Boris je odlučio riješiti problem prazne ambalaže na svoj način. Malo se poigrao palikuće pa je mojim upaljačem palio prazne kutije od telefona iza zgrade. Uživa on tako u plamičcima, ja stojim pokraj njega, kad se odjednom stvori neki lik mlađe dobi i pomalo egzotičnog izgleda (sako me neodoljivo asocirao na pidžamu):

- Dobar dan gospodo.

- Dobar dan i vama.

- Vi ste iz Pošte?

- Jesmo.

- Drago mi je, ja sam G., tajnik općine. A gdje su ostala gospoda?

- Koja?

- Pa iz Pošte i ostali.

- Nema nikoga osim nas.

- Nisu valjda već otišli? Ja sam malo zakasnio na otvaranje pošte, a nisam znao da će biti tako brzo gotovo.

Boris i ja se pogledavamo, pa mu kažemo: - Gospodine G., otvaranje je sutra.

- Sutra? Pa zar nije trebalo biti danas?

- Sutra u deset nula nula, gospodine.

- Pa tajnica mi je rekla… moram je ukoriti.

Ode on, nas dvojica prasnemo u smijeh, a ja komentiram: - Benti, koji bedak.

- A što si ti očekivao od jednog G.?

To se odnosilo na regionalno porijeklo koje se dalo razabrati iz prezimena (razumljivo je da ga ne navodim u cijelosti), a potjecalo je iz poznatog kraja s juga, malo podalje od obale. U to vrijeme Zagreb i dio Hrvatske sjeverno od Save bili su preplavljeni takvom populacijom i to na svim imalo važnijim položajima. Ni Boris ni ja nikada nismo dijelili predrasude o ljudima po regionalnom ili bilo kojem drugom porijeklu, ta imali smo obojica dobre prijatelje i ''iz gorîka'', ali takvih poput G. - sve nekakvi predsjednici, tajnici, šefovi - je u ono vrijeme bilo toliko da su bili malte ne elementarna nepogoda. Odemo mi prije povratka u birc preko puta pošte na kavu i usput tračamo jadnog G., taj ubogi čovjek se valjda napola udavio od štucanja. Uđemo unutra, zauzmemo jedan pult (pilo se stojeći) i naručimo piće. U bircu na okupu neko poveće društvo, sve ljudi u ozbiljnim godinama. Vidimo da bacaju poglede prema nama i očito nas prisluškuju, ali ih ne doživljavamo i lagano pijuckamo kavu. U nekom trenutku jedan od njih ustane i priđe nam:

- Dobar dan gospodo.

- Dobar dan i vama.

- Gospoda su iz Pošte? (Očito je vidio službeni automobil parkiran pred poštom)

- Da.

- A jel bi vas smel nekaj pitati?

- Dapače, samo izvolite.

- Jel se vi kaj razmete u telefone?

- Podosta. A što vas zanima?

- Al bute si predi nekaj popili!

- Joj nemojte, ne treba. Imamo svoje kave.

- Ma bute enu rundu.

- Dobro kad već želite…

Naruči on piće i razveze pregršt jeremijada i filipika jer im je lokalno područje slabo pokriveno telefonskim priključcima. - Zakaj oni tam u Jakovlju imaju se kaj im treba, dobro tam su komunisti pa su dobili se kaj su šteli, ali sad su druga vremena i zakaj sad pri nami ljudi ne bi imali telefone? - Ja upravo da izustim kako se sutra u Kupljenovu otvara i novi RSS (takozvani udaljeni pretplatnički stupanj, zdravoseljački podcentrala) pa će ih još moliti da uzmu telefon, kad Boris izvali: - Tako će vam biti sve dok vam je tajnik općine nekakav G.!

I nas dvojica j.bivetara u trenutku započnemo show. Sasvim spontano, a s posebnim užitkom. Vidimo da nas pažljivo slušaju i ostali iz onog društva, a dolazi od njih i nova runda. Boris i ja dobili smo inspiraciju u trenutku i započeli pravi politički miting. U toj komediji trenutka izvrsno smo dopunjavali jedan drugoga. Dok je Boris galamio i glasno nabrajao grijehe aktualne vlasti ja sam preuzeo zadaću kulturno-povijesnog prosvjećivanja ex cathedra. Mirno i staloženo drobio sam sve što mi je tog časa palo na pamet: - Gospodine, recite zar nije sramota da Zagorjem koje je dalo jednog Augustinčića, jednog Ljudevita Gaja, Antu Kovačića, Đalskog… u kojem su stolovale slavne plemićke obitelji Erdödy, Draškovići, Konjski, Bedekovići, Zaboki… drmaju nekakvi dotepenci? Više se ni kod vas ne može čuti lijepi naš kaj, gdje god dođeš samo aaaa, eeee! Ali to ste si, bez zamjere molim, sami izabrali. - Jadnik je zinuo kao som i samo slušao našu tiradu. Nakon što smo ispucali svoju municiju izustio je:

- Je gospodo, da znate da imate praf! I kaj sad da mi delamo, da osnujemo stranku ili kaj?

- A kaj će vam nova stranka, ta već ih imamo osamdesetak. Glavno je da imate izbor i da možete sami ocijeniti koja vam najbolje paše. Pa nisu ovi današnji za vječna vremena, kad budu izbori promislite i ne dajte se strašiti ni muljati. Pa bar ste vi Zagorci poznati kao puntari, kaj bu vas neko tlačil, kaj ne?

Prepričavanje te epizode dugo je zabavljalo naše kolegice i kolege. Idućeg dana bili smo na svečanom otvaranju i posljedičnom krkanju u nekom restoranu. Među uzvanicima je bio i ubogi G., koji nas je lijepo pozdravio kao znance. E moj čovječe, da si znao…

Boris i ja kao penzići 2015. godine:

Uspomene iz života izvan SMB uniforme TK9sZz3

JOŠ JEDNA MINI-KOMEDIJA: ZABRANA VOŽNJE

 Jednog dana vratim se potkraj radnog vremena sa terena, a u uredu svi ostali kolege iz moje sobe. Nešto se došaptavaju, pa mi P. kaže: - Čuj, nâs trojica smo odlučili tražiti dodatne bodove na plaću za vožnju automobila po terenu. I za fizički rad jer se moramo zavlačiti pod stolove i koješta drugo. Buš i ti potpisal?

- Dečki, odmah vam velim da od toga ne bu niš. Samo bumo si nakopali vraga na vrat. Ja sam protiv toga. Pišite kaj oćete, a ja bum potpisal samo da ne bi ispalo da sam p.zda.

Moram napomenuti da je u međuvremenu došlo do promjena u rukovodstvu Centra pošta Zagreb. Rukovodeće položaje zaposjeli su likovi iz bivšeg GPPC Zagreb 2, za šefove i podšefove postavili su svoje pouzdanike, prijatelje, rođake i ljubavnice. U znanju su bili ograničeni, o našem poslu nisu imali pojma jer su se bavili isključivo prometom pošte i mi smo ih ''od milja'' zvali menadžerima peronskih kolica. Ali im samouvjerenosti i bahatosti nije nedostajalo.

Piše taj P. zahtjev i stalno me zapitkuje: - Čuj, kak da napišem ovo, kak da napišem ono? - U jednom trenutku mi je bilo dosta pa sam mu rekao da ga se riješim: - Daj sim to kaj si napisal, budem ja sastavil. - Otvorim novi fajl u kompu, napišem zahtjev, isprintam i dam dečkima na potpis. Sebe potpišem zadnjeg. P. to odnese u pisarnicu da se zaprimi i uvede u urudžbeni zapisnik. Srećom, tih dana sam imao puno posla po terenu i vraćao sam se tek potkraj radnog vremena. Stoga sam izbjegao jednu od najglupljih epizoda za svog radnog vijeka u Pošti. Dva-tri dana poslije predavanja zahtjeva vratim se ja s terena i zateknem dečke u stanju kiselih krastavaca. Pitam što je bilo, a jedan od njih mi kaže: - Bolje ne pitaj, imali smo ribanje, sreća tvoja da nisi bio s nama. - Pa su mi ispričali što je bilo. Pozvali su ih k upravitelju Centra, a tamo ih je uz njega dočekala cijela njegova svita - zamjenik, pomoćnici, šefovi. Ispalo je da smo malte ne podigli pobunu protiv firme. Prema onome što sam čuo od kolega boguhvala što nisam bio na sastanku jer bih svašta izlajao. No prava komedija tek je usljedila. Nekoliko dana kasnije uruče nam svakom pojedinačno odluku upravitelja, a u njoj je pisalo (rekonstruirano otprilike): 1. Zaposlenicima… (slijede imena) zabranjuje se upravljanje službenim vozilima (na popisu je bio i M.Š., koji uopće nije imao vozačku dozvolu i uvijek su ga vozili drugi!). U slučaju potrebe zaposlenicima se ima osigurati službeno vozilo s vozačem. 2. Zaposlenicima… se ima izdati zaštitna odjeća za rad na terenu.

Ja sam naprosto cvao od zadovoljstva - i gluposti imaju svoje dobre strane. A jesu me zeznuli! Nema više odlaska u Folnegovićevu po auto, sada on lijepo dolazi po mene gdje mu ja kažem. I nema više vraćanja vozila u garažu, nema ni papirologije. Po povratku sa terena vozači su me uglavnom ostavljali pred kućnim vratima, ponekad i obilato prije isteka radnog vremena. Jednom me u Žumberak vozio osobno dispečer jer nije bilo vozača na raspolaganju. Blažena Pošta i njezin ''menadžment''!

Po točci 2 izdali su nam zaštitne kombinezone koji su nabavljeni specijalno za nas četvoricu. U njima smo izgledali kao astronauti ili bar piloti MiG 25, to mora da je bilo vraški skupo. Kada su nam prvi put stigli obukli smo ih i zajedno iz vica prošetali hodnicima Branimirove, a svi su nas gledali kao osmo svjetsko čudo. Svake druge godine dobivali smo nove. Meni to nije trebalo pa sam svoje kombinezone poklonio dečkima iz TKC Zagreb - Odjel izgradnje s kojima sam godinama lijepo surađivao.

I za kraj: ograničeni kakvi su bili, ti kvazimenadžeri su inicijativu za ovu ''pobunu'' pripisali nikome drugome nego meni - jedinom koji se u početku usprotivio. Imao sam kasnije zbog toga gadnih neprilika - sitne i krupne pakosti, uskrata povećanja plaće koje mi je pripadalo po Pravilniku o plaćama, kao i kojekakva šikaniranja. Nije im padalo na pamet pitati me ikada bilo što o tome, jednostavno su ''strijeljali za primjer''. Naravno da im nisam ostao dužan. U sindikalnom časopisu koji sam upravo počeo uređivati tako sam se nasprdao s njima - naravno da su se prepoznali, a prepoznali su ih i čitatelji - da su vjerojatno od muke visjeli na lusteru. A nisu mi mogli ništa jer sam bio zaštićen zakonom kao sindikalni povjerenik.
Na vrh Go down
Stanko1
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
Stanko1


JM10 JM
Jubilarna Medalja 7 g. JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1860
ČLAN OD: : 2013-02-24
DOB : 73
M(j)esto Zagreb

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime26.09.17 15:46

KAŽNJENIČKA SOBA U BRANIMIROVOJ

U Branimirovoj sam radio bez prekida od 1990. do 2003. godine. U početku u Službi realizacije razvoja gdje je bilo zanimljivo i dinamično, premda za mene nešto potpuno novo. U toj službi sam nominalno tj. na papiru ostao sve do odlaska iz Branimirove.

Dolaskom ''menadžera peronskih kolica'' iz bivšeg GPPC Zagreb 2 na čelo Središta pošta Zagreb sve je okrenuto naopako. Forsirali su svoje ljude i potiskivali one koji su znali posao pa je nastala lijepa zbrka. Moje poslove su dali drugima i neformalno zabranili da se petljam u ono za što me plaćaju, te sam uglavnom kratio vrijeme igranjem igrica na računalu.

Jednom me neki od tih novokomponiranih šefića (inače po struci autolakirer, šef diplomiranim inžinjerima, po stručnim referencama rođak gospodina XY) diskretno zamolio da mu pomognem raspetljati neki problem oko telefonskih instalacija jer se potpuno izgubio u prostoru i vremenu. Odgovorio sam mu: - Stari, jesmo znanci i dobri kolege ali ja sam službeno glup i zabranjeno mi je miješati se u svoj bivši posao. - Ma daj nemoj zaj.bavati, reci kaj da delam. - Ne! Nije da neću nego ne smijem. A i da smijem ne bih ti rekao. Tvoja plaća je veća od moje s fakultetom i ti bi morao znati više od mene. Molim bez ljutnje, tako su odlučili drugi. - Taj me bijelo gledao i otišao kao pokisla kokoš. A ja si mislim: sunce vam peronsko i lakirersko, kaj ste mene našli?

Neko vrijeme - i to podosta dugo - nisam radio baš ništa osim što sam na kompu rušio avione. Jednog dana primijetim da se moje društvo iz sobe pakira i nekamo seli svoje stvari. Pita me jedan od njih: - Kaj se ti ne spremaš za selidbu? - A ja mu odgovorim: - To mi je prvi glas da trebam seliti iz ove sobe. I ne mičem se odavde dok mi netko službeno ne kaže da moram ići i kamo. - Ostanem ja tako sâm u sobi dan-dva. Igram F-19 i napadam Libiju kad se na vratima ukaže jedna od novokomponiranih šefica (inače moja bivša pripravnica):

- Što vi radite tu?

- A što bih radio? Sjedim u svojoj sobi.

- Vi ste već morali iseliti.

- Ja? A kamo?

- Ne znam. Idite i pitajte kamo trebate ići, ali brzo jer moji useljavaju.

Podigao sam glas i rekao: - Ja da idem okolo hvatati ljude za rukav i pitati što namjeravaju sa mnom!? Što je vama!? I vi sebe zovete menadžmentom? Ja nemam pojma što se ovdje uopće događa. Valjda mi je netko trebao nešto unaprijed reći. Ne idem nikamo dok mi se ne kaže kamo moram seliti! - Ona zakoluta očima i ode, kad se za nekoliko minuta pojavi pomoćnik upravitelja i kaže mi uljudno: - Imamo reorganizaciju, ti ideš u sobu tu i tu. - Okay, spremam se za selidbu odmah. U novoj sobi sam zatekao trojicu kolega koje sam poznavao iz viđenja, a za koje sam odmah shvatio da su poput mene u nemilosti. Jedan je bio sasvim O.K. (održavamo vezu i danas), dok su ostala dvojica bili, hajmo reći, egzotični likovi. Jedan je bio na rubu da ga se nazove psihopatom, a drugi je bio - bokmigreheprosti - glup kao stup (to je lik koji je ''završio'' FPZ i stekao akademsku titulu po političkoj liniji, a koji se iščuđavao dok sam mu objašnjavao da su Atlantik i Atlantski ocean jedno te isto). Našu sobu kolege s istog kata ubrzo su prozvale ''kažnjeničkom sobom''.

Iako nije bilo nikakvog razloga ni povoda za takav odnos prema meni prihvatio sam to kao nešto normalno u abnormalnom okruženju. Stoga sam svoj novi status podnosio više nego dobro. Ne radim ništa, plaća ide - i to za naše prilike sasvim solidna. Nitko nas nije dirao, nitko ništa pitao, a dobivanje kakvog radnog zadatka nije bila rutina nego gotovo incident. Posla za manje od 1% radnog vremena, mogli smo dolaziti i odlaziti kada i kamo smo htjeli. Da nas nije bilo čitav tjedan nitko ne bi ništa pitao. A i gluposti imaju svojih dobrih strana - ja bih obično pročitao sve dnevne i tjedne novine i časopise, ponekad navratio u obližnju sobu za neisporučive pošiljke i pokupio literaturu koja bi me zanimala (uključivo naslove na engleskom), a nakon što bih sve to prožvakao jednostavno bih otišao doma. Prije toga bih se reda radi javio šefu Službe realizacije razvoja u susjednoj sobi, koji je također bio u nemilosti i bila mu je jasna ta marsijanska atmosfera. Pa mu kažem ''šefe, idem ja u sindikat'', a on ''no, no, samo odite, vidimo se sutra''. Jednom sam došao kući već u 10 sati!

Za vrijeme staža u ''kažnjeničkoj sobi'' imao sam samo jedan bliski susret s top-menadžmentom Centra pošta Zagreb i to sasvim slučajno. Jednog dana nazove me kolega iz TK Centra Zagreb (poznavali smo se od ranije jer smo godinama surađivali oko telefonskih linija) pa mi kaže da će se tokom noći obaviti privremeno i kratkotrajno iskopčanje svih TT linija u zgradi u Branimirovoj, uključivo telegraf, radi prebacivanja na novu centralu i nove brojeve: - Ne brini, neće dugo potrajati. - Rekao sam mu da više ne radim na tim poslovima, ali mi nije povjerovao (''a tko će drugi ako ne ti''). Upozorio sam ga da nazove izravno upravitelja jer se radi o krupnom zahvatu i prekidu TT prometa, a ja nisam ovlašten odlučivati o tome. Također sam mu rekao da odmah pošalje faks na ruke upravitelja i da tamo napiše sve što je meni ispričao.

Za koju minutu dolazi ženskica iz pisarnice i donosi traženi faks, ali naslovljen na moje ime. Ja već njušim u zraku problem i zovem tajnicu upravitelja tražeći da me on odmah primi. Kažem i razlog. Ubrzo me nazove tajnica i kaže da me upravitelj čeka. Uđem ja u sobu i zateknem prizor kakav sam otprilike i očekivao. Upravitelj mrkog lica, a uz njega s druge strane stola kolega iz Službe realizacije razvoja Ante Š. (on je jedini od nas ostao ''u milosti'' jer je bio dipl.inž. elektrotehnike i bez njega nisu mogli). Ante je također dobio ''emergency'' poziv iako nije imao pojma o čemu se radi.

Tadašnji upravitelj bio je stanoviti M.B., relativno mlad čovjek koji je uspon u karijeri mogao zahvaliti vezama i vezicama. Poznavali smo se odranije, čak sam jednom od njega uzeo izjavu za naš poštanski list. Najveća mana bila mu je bahatost kojom je prikrivao vlastite slabosti, a koju je mogao prodavati samo naivnima. Mi u razvoju zvali smo ga Balki, po onom liku iz TV serije ''Potpuni stranci''.

Sjednem ja za stol i Balki me odmah ošine pogledom bjelouške koja fiksira žabu. Ali ja nisam žaba i kod mene takvi štosevi ne prolaze, pa se počnem vrpoljiti jer znam što slijedi i upozoravam sebe da moram ostati pribran. Počne Balki paljbu: - O čemu se radi? Kakve su to gluposti, kakav prekid prometa? Ne dolazi u obzir! I kako je to, zaboga, uopće dospjelo k vama!? - Tu je i bio ključ cijele priče: kako je to ''zaboga'' uopće dospjelo k meni? I sad ti objasni budali da su se ljudi obratili izravno meni jer me poznaju, jer znaju da je to na papiru moj posao, jer smo godinama uspješno surađivali i jer su znali da će ono što ja organiziram teći kao po špagi. Vidim ja da me Balki pozvao samo da mi odglumi neki nadnaravni autoritet i već sam bio na rubu da mu svašta izdijelim, kada me Ante diskretno lupio cipelom ispod stola u cjevanicu - vidio je izražaj mog lica i podsjetio me da je pametnije šutjeti.

Naravno da mi nije bilo dopušteno išta objasniti, a i sâm sam odustao od jalovog posla i čekao da se riješim ove mučne situacije. Sastanak je završio mojim otpuštanjem i zabranom da se u bilo što miješam. Odmah po povratku u ured nazvao sam kolegu u TKC, objasnio mu situaciju i zamolio ga da odmah dođe u Branimirovu k upravitelju i s njim riješi ta prekopčanja, a ja s tim nemam ništa. Potkraj radnog vremena nazove me Balki na kućni telefon i kaže mi glasom koji nije bio za prepoznati - sasvim normalnim i gotovo umiljatim: - Bio je kod mene kolega iz TKC, sve je jasno, oni će obaviti svoje a vi im budite na raspolaganju ako bude trebalo. - U redu upravitelju - kažem ja, a u sebi si mislim: - Ma goni se u p.zdu materinu.

To mrcvarenje trajalo je negdje do početka 2003. godine. Tada je menadžmentu peronskih kolica došlo iz guzice u glavu da nâs dvojica (onaj ''Atlantik'' je u međuvremenu umirovljen, a onaj s blagim duševnim problemima je postao inspektor unutarnje kontrole) krademo Bogu dane i beremo dobre plaće nizašto pa su nam uvalili uvjerljivo najgluplji posao koji sam u poštanskoj karijeri radio - kontrolu mjenjačke službe za račun Hrvatske poštanske banke. Podijelili smo teren, a posao nam je bio provjeriti jesu li svježe tečajne liste HPB uredno oglašene na šalterima i je li evidencija uredno vođena. Posao koji bi mnogi poželjeli raditi do penzije! U ono vrijeme stranu valutu je u Pošti mijenjao samo luđak, ili onaj koji nije imao drugog izbora tj. neku mjenjačnicu u blizini. U mnogim poštama nije danima pa ni tjednima bilo nikakve zamjene valute. Jer HPB je tada jedina naplaćivala proviziju, tečaj nije bio baš najpovoljniji, a onima koji bi u poštama mijenjali valutu samo što nismo vadili krvnu sliku.

Ta komična ''radna zadaća'' je imala i svojih prednosti. Sâmi smo si određivali raspored i tempo odlazaka na teren, nitko nas nije pitao ni gdje smo, ni kada, ni zašto… jedino smo morali na kraju mjeseca predati papire za lokacije koje smo obišli. A obilazak bi se u uređenom sustavu obavio za najviše pet-šest radnih dana. Taj komforni ''posao'' prihvatili smo kao još jednu glupost poslodavca i obilato ga koristili za vlastiti užitak. Recimo, ja sam jednog lijepog proljetnog dana uzeo službenog Golfa (vratili su mi dopuštenje za vožnju službenog vozila) i uputio se u kontrolu mjenjačke službe u Krašić. Nakon posla koji je trajao desetak minuta uputio sam se na izlet kroz Žumberak, lijepo se nauživao svježeg zraka i prekrasnog kraja, spustio se preko Bregane do autoceste i vratio Golfa u garažu, a kod kuće sam bio već oko 14 sati.

U dane kada nisam bio na terenu dosađivao sam se u našem uredu. Na posao sam dolazio uvijek na vrijeme, ali sam odlazio sve ranije. Kada mi je postalo jasno da ću jednog dana sresti sâm sebe na stubama odlučio sam prihvatiti poziv da se angažiram kao profesionalac u sindikatu i konačno se riješim lude kuće u Branimirovoj. U sindikatu sam kao urednik informativnih izdanja dočekao penziju i posljednji radni dan mi je bio 31. prosinca 2009.

Pri ispraćaju su mi pokonili lijep ručni sat:

Uspomene iz života izvan SMB uniforme ZNu7XmU

Toliko za sada, a ako bude interesa biti će još poneki zapis iz moje poštanske torbe:

Uspomene iz života izvan SMB uniforme 6ZP4xjT

Pozivam i ostale drugare na forumu da objave poneku crticu (ako administratori nemaju ništa protiv). Sigurno je svatko od nas doživio nešto lijepo ili ružno - a naročito zanimljivo za podijeliti s ostalima - u životu izvan JNA
Na vrh Go down
pucflek
Vodnik
Vodnik
pucflek


BROJ POSTOVA: : 447
ČLAN OD: : 2016-02-26

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime05.09.18 20:08

Ćitav roman, Stanko1. Sjajno napisano!
 Najbolje su mi oni posljednji mjeseci...samo da prođe vrijeme !
Na vrh Go down
PORUCNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
GENERAL POTPUKOVNIK
PORUCNIK


Orden Narodne Armije sa srebrnom zvijezdom (III.) NA
Orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima VZ
Medalja za Vojne Zasluge VZ
JM10 JM
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 10457
ČLAN OD: : 2014-08-01
DOB : 60
M(j)esto Bijelo Polje

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime06.09.18 8:17

Moram ostaviti trag da mi se ne izgubi tema Very Happy 
Sjajno!

_________________
Bili smo veca 'gospoda' dok smo bili 'drugovi', nego sto smo drugovi, sad, kad smo gospoda.
porucnik ness
Na vrh Go down
semsudin
Podporučnik
Podporučnik
semsudin


Orden za vojne zasluge sa srebrnim mačevima VZ
Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 1435
ČLAN OD: : 2013-03-11
DOB : 55
M(j)esto GRABOVAC, VELIKA KLADUSA

Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime12.02.19 17:44

TAKSI REMONT
Moje uspomene na moju posljednju firmu pred raspad Jugoslavije vežu se za TAKSI REMONT.Doduše ime firme nema nikakve veze sa taxi službom.Na jedan oglas za zapošljavanjem 1 kv kovinotokar /metalostrugar javio sam se sa pismenom molbom i dobio odgovor da dođem na probni rad.Kad sam došao tu u firmu pozdravio sam se sa komisijom od 3 člana i dobio da napravim nešto na tokarskom stroju.Uradio sam to u prisutnosti te 3 osobe iza sebe i ugasio stroj.Tad me je iznenadio moj poslovođa član komisije sa nekom čudnom gestom a to je da je iz nekog ormara izvadio flašu čuvene Vecchia Romagna i nasuo mi čašicu.Ja sam pomislio da je to nekakva provjera da li sam alkoholičar i rekao ne hvala.Na to je on rekao popij jednu jesi li muškarac ili nisi.Popio sam to i tad je slijedilo čestitanje da sam primljen u firmu.U toj firmi sam ostao do prvih problema koje su zadesile bivšu Jugoslaviju.Mi smo radili saradnju sa firmom Galenika,Alkaloid,Lek,Pliva itd.Sjećam se zadnjeg dolaska vozača kamiona iz firme Galenika koji je rekao da je to možda zadnji dolazak u Zagreb u TAKSI REMONT po robu.Bilo je to nametanje nekih sankcija Srbije prema Hrvatskoj.Moj put je mene iz te firme odveo u Njemačku.Znatiželja me je početkom 92 godine prilikom dolaska kući navratila u tu firmu ali sam vidio zaključanu kapiju ulaznih vrata i pustoš unutar kruga firme.Sudbina mnogih firmi je slična mojoj i žao mi je zbog toga.
Na vrh Go down
Sponsored content





Uspomene iz života izvan SMB uniforme Empty
KomentarNaslov komentara: Re: Uspomene iz života izvan SMB uniforme   Uspomene iz života izvan SMB uniforme Icon_minitime

Na vrh Go down
 
Uspomene iz života izvan SMB uniforme
Na vrh 
Stranica 1/1
 Similar topics
-
» Troškovi života
» Crtice iz života i o životu
» Bačka Topola 83/84
» Glazbene uspomene
» Naše uspomene iz JNA (ručni rad)

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
FORUM БИВШИХ PRIPADNIKA НЕКАДАШЊЕ JNA 22.12.1941 - 18.07.1991 :: CIVILNA PLATFORMA :: RAZNO-
Idi na: