Prastari ratovi, strategije, bitke...

Slušam Sabaton - price of mile, koji počinje sa citatom iz knjige ''art of war'' - umetnost rata.

Throw your solders into position once there is no escape,and they will prefer death to fligh
U ''prostom'' prevodu:
Daj vojnike u poziciju kad ne mogu da pobegnu, i oni če izabrati smrt pred bežanjem/dezertiranjem.


Pa sam malo potražio po internetu:

[You must be registered and logged in to see this link.]

Napisao Sun Tzu godine 512 pre naše ere  

Izvinjavam se prijateljima što neznaju dobro engleski, ali nisam našao bolje, probajte sa nekim online translatorom. Ipak je zanimljivo čitanje.  

[You must be registered and logged in to see this image.]

Podsečanje na film: Ghost dog - way of the samurai.

I tu je bilo puno citata u kontekstu filma.

Knjiga Hagakure

[You must be registered and logged in to see this link.]


Malo teže/duže čitanje ali zanimljivo. Napisano 1709-1716

Nisam znao gde ovu informaciju da smestim pa ajde u stare ratove 

Kako nisam istoričar, a ni vojni ekspert ograđujem se od mogućih grešaka koje molim da ispravite (ako ih ima)

U prošlosti je ipak bilo ratova koji su trajali izuzetno kratko, a britanski Independent je objavio deset najkraćih.
 

1. Englesko-zanzibarski rat (1896.) 

Ratna mornarica tadašnjeg britanskog carstva snage zanzibarskog sultana porazila je za samo 38 minuta.
 

2. Fudbalski rat (1969.)

Vodio se između Hondurasa i El Salvadora, a trajao je 100 sati. Povod mu je bio gol postignut u produžecima kvalifikacijske utakmice za Svetsko prvenstvo u fudbalu, u kojoj je reprezentacija El Salvadora pobedila sa 3-2. Međutim, stvarni su uzroci povezani sa zemljišnom reformom koju je sproveo Honduras, a koja je bila usmerena protiv većeg broja imigranata iz El Salvadora.
 

3. Šestodnevni rat (1967.)

Izrael je za samo šest dana porazio Egipat, Jordan i Siriju, potpomognute iračkim i libanskim vojnicima. Osvojio je celi Sinaj, pojas Gaze, Zapadnu obalu i Golansku visoravan.
 

4. Treći indijsko-pakistanski rat (1971.)

Trajao je 13 dana, a reč je o konačnoj fazi Pakistanskog građanskog rata, nakon kog se Bangladeš otcepio kao nezavisna država.
 

5. Srpsko-bugarski rat (1885.)

Trajao je 14 dana, a okončan je sporazom Kraljevine Srbije, koja se protivila ujedinjenju Bugarske.
 

6. Normansko osvajanje Engleske (1066.)

Obavljeno je za samo 17 dana. Vilijam Osvajač je na ostrvo stigao 28. septembra, a Bitku kod Hejstingsa dobio je već 14. oktobra.
 

7. Gruzijsko-jermenski rat (1918.)

Trajao je 24 dana, a izbio je zbog graničnog spora posle povlačenja Turaka na kraju Prvog svetskog rata.
 

8. Kinesko-vijetnamski rat (1979.)

Pogranični sukob potrajao je 27 dana. Kina je htela da kazni Vijetnam koji je izveo invaziju na Kambodžu i sa vlasti svrgnuo kineske saveznike Crvene Kmere.
 

9. Grčko-turski rat (1897.)

Grčka je bez uspeha pokušala da preotme Krit Otomanskom carstvu, sukob je potrajao 30 dana.
 

10. Drugi balkanski rat (1913.)

Savez Grčke i Srbije, kojem su se ubrzo pridružili Crna Gora, Rumunija i Osmansko carstvo, nadjačao je Bugarsku za 32 dana.

Rat za samo 38 minuta. Uh, ala je to bilo efikasno.

Rekonstrukcija Bitke kod Stubice - Seljačke bune, u subotu 9.2.2019.:

Buna traje! Već jedanaest godina za redom ori se na zagorskim bregima kao spomen ustanka malog čovjeka u borbi za "pravicu". Povijesna bitka kod Stubice koja je pokazala "šake" vlasteli 16. stoljeća, prije 11 godina rekonstruirana je od strane Družbe vitezova Zlatnog Kaleža i postala manifestacija od velike važnosti ne samo za Gupčev kraj već i za cijelu Krapinsko-zagorsku županiju koja je Seljačku bunu uvrstila u top manifestaciju županijskog interesa, a Hrvatska turistička zajednica, manifestaciju od nacionalnog karaktera.
Manifestacija počinje 3. veljače ​"Puntanjem kmetov". Ispred rodne kuće Matije Gupca u Hižakovcu, okuplja se kmetsko vodstvo koje na čelu s Matijom Gupcem kreće prema Gupčevoj lipi, jedinom živom svjedoku Velike seljačke bune. Tamo ih dočekuju nezadovoljni seljaci te započinje naoružavanje kmetova, puntara koji dižu Bunu.
Spektakularna "Bitka kod Stubice" - vjerni prikaz bitke na stubičkom polju ​održati će se u subotu 9.2.2019. godine i to na sam datum 446. obljetnice Seljačke bune koja se dogodila 9.2.1573. godine. Cjelodnevni program počinje već od 11 h s kulturno - umjetničkim programom i okupljanjem vojski prije same centralne bitke. Uz program posjetitelji će imati priliku posjetiti sajam starih zanata, probati široku ponudu domaćih specijaliteta i dobre kapljice. Centralna bitka počinje u 14:00 sati kod dvorca Stubički Golubovec, Donja Stubica...

[You must be registered and logged in to see this link.]

Pozdrav svima!
     Ja imam nešto malo dodati ovdje u poglavlju vojne povijesti.
     Nije to ništa veliko i znamenito, tiče se jednog jedinog čovjeka i njegove pojedinačne sudbine.
     Radi se o partizanima i mojem (sada pokojnom) ocu.
     Moj otac se rodio 1924. godine u Splitu, dakle u Kraljevini SHS, kasnije Kraljevina Jugoslavija.
     Kako svi znamo, Split i veliki dio Dalmacije su 1941. godine okupirali Talijani, pa je tako preko noći moj otac postao državljan Kraljevine Italije. Išao je u klasičnu gimnaziju u Splitu, pa su neki profesori došli iz Italije, nisu čak niti znali govoriti hrvatski jezik. Tako je moj otac hoćeš-nećeš naučio talijanski jezik. Naravno da su svi Splićani i Dalmatinci sve to žestoko zamjerili Anti Paveliću, ali treba znati da je on pristao na takvu okupaciju jer nije imao drugog izbora.
     I tako, u lipnju 1943. moj je otac maturirao. Ubrzo nakon toga, u rujnu 1943. Italija je kapitulirala, a moj otac odlazi u partizane. 
     Da skratim, sa svojom 26. dalmatinskom divizijom na samom kraju rata u svibnju 1945. zatekao se u gradiću Monfalcone, zapadno od Trsta. To je najdalja točka do koje su na zapadu stigli partizani, jer su se tu susreli sa Englezima. Englezi su zapovjedili da se moraju odmah vratiti u Jugoslaviju, i zaprijetili topovima. Zaista su se tzv. usiljenim maršom vratili skroz do Ajdovščine. Pričao mi je otac da se u cijelom dotadašnjem ratu nije toliko izmučio kao na tom maršu. Zapravo to je bila klasična bežanija, jer se smatralo da malo nedostaje pa da partizani zarate protiv Engleza. To je bio rani stadij hladnog rata, kad se još stanje nije razbistrilo.
     Ipak, prije te bežanije i prije susreta sa Englezima kod Monfalcone-a, proveo je moj otac dan - dva u Trstu. Radi "zbližavanja" sa lokalnim stanovništvom i prikazivanja partizana kao kulturne vojske, organiziran je nekakav plesnjak sa glazbom. Moj je otac dobio nalog da nekoliko puta zapleše sa lokalnim djevojkama, ako ih bude, jer govori talijanski jezik. Naravno, to mu nije bilo teško, pa je zaplesao. 
     U plesu, djevojka s kojom je plesao pitala ga je "koji su ovi?" i pokazala na grupicu partizana. Radilo se uglavnom o novopridošlima, koji još nisu imali kompletne uniforme, nego neke dijelove narodne nošnje, nešto od uniformi, i koješta drugo na sebi. Moj otac nije znao kako bi to objasnio, nego je samo u šali rekao da su to "naše kolonijalne trupe". Palo mu na pamet jer je vidio Indijce i razne druge ne-Europljane u engleskoj vojsci.
     Slijedećeg jutra pozvao ga je k sebi njegov komandir na raport i izderao se na njega, jer da partizani nisu kolonijalna vojska i da mi nemamo kolonije niti kolonijalne trupe. Prošao je bez kazne, ali čitav život kasnije nije mogao odgonetnuti što/tko je bila djevojka s kojom je plesao. Govorila je talijanski i po svemu se činilo da je Talijanka, ali ispalo je da je vjerojatno bila pripadnica OZNA-e.
     Eto, jedna mala pojedinačna sudbina malog čovjeka u velikom ratu.
     Moj je otac nakon rata demobiliziran u prosincu 1945. i (sa zakašnjenjem) uspio se upisati na fakultet i diplomirati. Umro je 2005. godine.

Trijumf genijalnog vojskovođe - bitka kod Kane 216. godine p.n.e.
 
Početne godine Drugog punskog rata (od 218. do 201. godine p.n.e.) bile su obilježene porazima rimske vojske u bitkama kod Trebije i Trazimenskog jezera. Rimljani su se suočili s protivnikom koji će punih 17 godina sijati strah po Apeninskom poluotoku - kartaškim vojskovođom Hanibalom Barkom (Hannibal Barca).
 
Hanibal Barka:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije poraza u bici kod Trazimenskog jezera 217. godine p.n.e. rimski Senat je pozvao iskusnog vojskovođu Fabija Maksima (Quintus Fabius Maximus) i imenovao ga diktatorom s mandatom od šest mjeseci. Fabije je sa svojim legijama pratio Hanibala u stopu za vrijeme njegovog pohoda kroz Apuliju, Samnij i Kampaniju, ali je izbjegavao bilo kakav veći sukob pa su ga Rimljani nazvali Kunktatorom (Cunctator, oklijevalo). Nakon isteka mandata naslijedili su ga konzuli Lucije Emilije Paul (Lucius Aemilius Paullus) i Gaj Terencije Varon (Gaius Terentius Varro). U zapovijedanju vojskom konzuli su se izmjenjivali svakodnevno.
 
Lucije Emilije Paul:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Gaj Terencije Varon:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Emilije Paul i Terencije Varon odbacili su Fabijevu strategiju rata iscrpljivanja i odlučili su se na vođenje velike rješavajuće bitke. Smatrali su da na odgovarajućem terenu mogu neutralizirati kartašku konjicu i iskoristiti svoju brojčanu premo u pješadiji. Dvije vojske susrele su se kod Kane u Apuliji. Emilije Paul rasporedio je vojsku na način da je dvije trećine postavio na lijevu obalu rijeke Aufid, a trećinu na desnoj obali. Rimska glavnina sastojala se od osam ojačanih legija s ukupno 86.400 ljudi, od kojih 80.000 pješaka i 6.400 konjanika. Hanibalova vojska bila je dvostruko malobrojnija u pješacima (40.000 ljudi) dok je bila jača u konjici (10.000). Dne 2. kolovoza/augusta 2016. p.n.e. zapovijedanje nad rimskom vojskom primio je agresivni i nestrpljivi Terencije Varon, koji je unatoč upozorenju Emilija Paula odlučio forsirati bitku. Svoju vojsku rasporedio je na tradicionalan način s pješadijskom falangom u centru i konjicom na krilima.
 
Rimska legija, shematski prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Hanibal se držao principa da zapovjednika ne smije zahvatiti vrtlog bitke, nego je on mora voditi sa izdvojenog mjesta odakle ima dobar pregled situacije.  Bitku je koncipirao kao takozvanu bitku uništenja, t.j. ne s namjerom da protivnike razbije i natjera u bijeg nego da ih pobije. Svoje snage rasporedio je na način da je u centar postavio slabiju ibersku, keltsku i galsku pješadiju, dok je elitnu afričku pješadiju postavio na krila. Iza pješadije u centru postavio je balearske praćkaše koji će izbacivati kamenje na rimsku falangu preko glava svojih pješaka.
Bitka je počela napredovanjem rimske falange i jurišem kartaške konjice na oba krila. Na lijevom krilu galsko-iberska konjica razbila je rimsku konjicu, a zatim pritekla u pomoć numidskoj konjici na desnom krilu. Nakon uništenja rimske konjice kartaška konjica nije se, kako je ranije bilo uobičajeno, upustila u progon ostataka rimske konjice nego je zašla za leđa falangi i presjekla joj put za povlačenje. Falanga se našla u situaciji da joj nema tko štititi bokove i pozadinu - i to je bila najava katastrofe koja će uslijediti.
 
Početno napredovanje rimske falange i uništenje rimske konjice (na karti stoji pogrešna godina):
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kartaška pješadija u centru lagano se povlačila, a onda je u jednom trenutku odbacla oružje i počela bježati. Rimljani su se ponadali da su na pragu pobjede, ali se se našli pred neugodnim iznenađenjem - bijeg je bio sam trik da se falanga uvuče dublje u kartaški raspored jer su pješaci imali u pozadini pripremljeno rezervno oružje i vratili su se u bitku. U međuvremenu je kartaška elitna afrička pješadija izvela zahođenje po oba boka, klopka je bila zatvorena i uslijedio je masakr. Rimljanima nije ništa značila brojčana premoć jer su bili gusto zbijeni u malom prostoru, gurali se međusobno i nisu mogli koristiti svoje oružje.
 
Detalj bitke kod Kane, prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Završna faza bitke i uništenje rimske vojske:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Rimljani su u bici kod Kane pretrpjeli najteži vojni poraz u svojoj povijesti. Točni podaci o gubicima nisu utvrđeni i razlikuju se po izvorima. Tako Polibije navodi brojku od 76.000 poginulih Rimljana, a Livije spominje 45.500 poginulih pješaka i 5.600 konjanika. Kasniji antički izvori uglavnom potvrđuju takve procjene pa Plutarh navodi da je izginulo 50.000 Rimljana dok Kvintilijan podiže brojku poginulih na 60.000. Kartažani su također zarobili između 4.000 i 12.000 Rimljana. Među poginulima su bili konzul Emilije Paul, 2 kvestora, 29 od 48 vojnih tribuna i 80 senatora.
Gubici kartaške vojske bili su puno manji. Prema Polibiju poginulo je 4.000 Gala, 1.500 Iberaca i Afrikanaca i 200 konjanika.
 
Smrt konzula Emilija Paula, prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na vijest o porazu kod Kane u Rimu je nastala panika i rasulo. U očajanju su posegnuli i za žrtvovanjem živih ljudi i javnim pogubljenjem zarobljenika ne bi li ''umilostivili bogove''. Što je bilo još gore, Rimljanima su okrenuli leđa i pridružili se Hanibalu dotadašnji saveznici sa helenističkog juga Apeninskog poluotoka - provincije Arpi, Salapija, Herdonija i Uzent te gradovi Kapua i Tarent. Hanibal se kretao po Apeninskom poluotoku još punih 14 godina da bi na kraju bio istjeran, ali ne jednom rješavajućom bitkom nego ratom iscrpljivanja i sklapanjem savezništava - strategijom Fabija Maksima Kunktatora.

Hanibal se namjerio na majstora - bitka kod Zame 202. godine p.n.e.
 
Nakon nekoliko teških poraza u bitkama s Hanibalovim Kartažanima u Drugom punskom ratu Rim je poveo rat isrpljivanja i postupno prikupljao snage, sklapajući pri tome savezništva s manjim državama. Prekretnica rata bila je pobjeda rimske vojske u bici kod Ilipe u današnjoj Španjolskoj 206. godine p.n.e., čime su Kartažani istjerani sa Iberskog poluotoka i sa europskog kontinenta. Jedino je Hanibal sa svojom vojskom još uvijek boravio na jugu Apeninskog poluotoka.
Pobjednik kod Ilipe Publije Kornelije Scipion (Publius Cornelius Scipio Africanus) vratio se 205. p.n.e. u Rim gdje je izabran za konzula. Scipion je predložio da se rat prenese u Afriku, na tlo Kartage, i unatoč protivljenju Fabija Maksima Cunctatora - koji je smatrao da je to previše rizično - Senat je prihvatio njegov plan i ovlastio ga da ga provede. Scipion nije dobio tražene trupe već je otplovio na Siciliju sa 7.000 na brzinu prikupljenih dobrovoljaca. Na Siciliji je preuzeo tamošnje regularne trupe, većinom sastavljene od ostataka dviju legija poraženih u bici kod Kane i smještenih na otok po kazni, a vojsku je dodatno popunio lokalnim dobrovoljcima i prebjezima iz redova kartaških saveznika.
 
Publije Kornelije Scipion (Publius Cornelius Scipio Africanus):
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Scipion se iskrcao u Africi 2003. godine p.n.e. i porazio Kartažane u bitkama kod Utike i Velikih polja. Uspaničeno vodstvo Kartage ponudilo mu je sklapanje mira, što je Scipion prihvatio uz prilično velikodušne uvjete - Kartaga je mogla zadržati svoj teritorij u Africi, ali se morala odreći prekomorskih posjeda (što je samo potvrđivalo faktično stanje), morala je smanjiti svoju flotu i morala je platiti ratnu odštetu. Rimski Senat je taj ugovor ratificirao.
Kartažani su ubrzo prekršili mir zapljenom i pljačkanjem rimskih brodova u zaljevu Tunisa. Kartaški Senat je poništio ugovor o miru i pozvao Hanibala da se sa svojom vojskom vrati u Afriku. To je razbjesnilo Rimljane i odlučili su obračunati s Kartagom temeljito i do kraja. Dvije vojske su se susrele za rješavajuću bitku 19 listopada/oktobra 2002. p.n.e. kod Zame u današnjem Tunisu.
 
Scipionova afrička kampanja, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Po nekim izvorima Hanibal i Scipion su se susreli prije bitke. Hanibal je ponudio mir uz uvjet poštivanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta Kartage u Africi, što je Scipion odbio i postavio ultimatum: ili bezuvjetna predaja Kartage ili bitka.
Za razliku od bitke kod Kane brojčani odnos snaga bio je ovaj put na strani Kartažana - 40.000 ljudi prema 35.100 kod Rimljana. Kartažani su bili premoćni u pješadiji (36.000 prema 29.000) i slabiji u konjici (4.000 prema 6.100), a imali su i 80 bojnih slonova. Hanibalova vojska sastojala se od španjolskih i makedonskih plaćenika, galskih saveznika, mobiliziranih lokalnih stanovnika i veterana iz rata u Italiji. Većina numidske konjice, koja se proslavila u borbama na Apeninskom poluotoku, prešla je na stranu Rimljana što je značajno oslabilo kartašku vojsku.
 
Susret Hanibala i Scipiona, ilustracija:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Hanibal je u prvi red borbenog poretka postavio bojne slonove koji su imali unijeti nered i pometnju u redove rimske vojske, dok je pješadiju postavio u tri bojna reda iza slonova. Konjicu je postavio na oba krila. Scipion je svoju pješadiju također postavio u tri bojna reda, a jaču numidsku konjicu na desno krilo i slabiju rimsku konjicu na lijevo krilo. Najveća Scipionova briga bili su bojni slonovi, koje Rimljani nisu imali. I našao je rješenje. Znajući da će se slonovi zaletjeti i trčati u ravnom smjeru, a kada se daju u trk neće se moći zaustaviti, pripremio je prolaze u bojnim redovima kroz koje će slonovi proći bez da pričine bilo kakvu štetu.
 
Bitka kod Zame, početni raspored snaga:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka je započela jurišem Hanibalovih bojnih slonova na rimsku pješadiju. Prema Scipionovom planu redovi Rimljana su se razmaknuli i propustili slonove u punom trku, a teške životinje zaustavile su se tek u pozadini gdje se njima pozabavila rimska rezerva. Hanibalov prvi red napao je rimsku pješadiju, ali je poražen. Nakon njega napao je drugi red i nanio velike gubitke rimskoj pješadiji. Tada se borbi pridružio drugi rimski red koji je odbio napad Kartažana. Borba pješadije bila je žestoka i približno izjednačena, a onda je presudio napad rimske i numidske konjice u leđa kartaške vojske. Hanibalove snage bile su većinom uništene, a dijelom su se razbježale.
 
Hanibalovi bojni slonovi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Detalj bitke kod Zame, umjetnički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Završna faza bitke i uništenje kartaške vojske, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Gubici Hanibalove vojske kod Zame procjenjuju se na 20.000 do 25.000 poginulih i 8.500 zarobljenih. Scipion je izgubio 4.000 do 5.000 poginulih, od kojih 2.500 Numiđana. Bitka je definitivno okončala Drugi punski rat koji je trajao punih 17 godina, Kartaga je prihvatila ponižavajuće mirovne uvjete, a Scipion se vratio u Rim gdje mu je Senat priredio pobjednički trijumf.

Bitka za Alamo, od 23. veljače/februara do 6. ožujka/marta 1836.
 
Današnja američka savezna država Teksas bila je od 1690. do 1821. godine pod španjolskom upravom, a od 1821. u sastavu novonastale nezavisne države Meksiko. Ustavom iz 1824. godine Meksiko je uređen kao federalna država, a 1832. novi predsjednik general Antonio López de Santa Anna uveo je centraliziranu upravu. Bijeli doseljenici i velik dio stanovnika Teksasa hispanskog porijekla pobunili su se 1835. godine protiv središnje vlasti i pokrenuli rat za nezavisnost, koji se pomalo pretenciozno naziva Teksaškom revolucijom (Texas Revolution).
 
Antonio López de Santa Anna:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U rujnu/septembru 1835. Santa Anna je poslao generala Martína Perfecta de Cosa s 500 vojnika da spriječi eventualnu pobunu u Teksasu. Nakon što su pobunjenici nakon opsade zauzeli San Antonio de Béxar (danas grad San Antonio) Samuel Houston je počeo s formiranjem regularne vojske Teksasa, uz dolazak dobrovoljaca i materijala iz USA. Santa Anna je odlučio radikalno obračunati s pobunom uTeksasu i u prosincu/decembru 1835. poveo je vojsku od 6.000 vojnika, većinom svježih regruta i prisilno mobiliziranih muškaraca, prema pobunjenoj pokrajini.
Nakon odlaska meksičke vojske generala Cosa u gradu San Antonio de Béxar ostala je posada od stotinjak Teksašana. Houston je poslao u pomoć 30 ljudi pod zapovjedništvom pukovnika Jamesa Bowiea, a 3.veljače 1836. stigao je i pukovnik William Travis s dodatnih 30 ljudi. Pet dana kasnije posadu je pojačala i mala grupa dobrovoljaca iz Tennesseea pod vodstvom bivšeg kongresmena i pustolova Davida Crocketta. Pukovnik Travis, kao oficir regularne vojske, imenovan je za zapovjednika garnizona dok je raniji zapovjednik pukovnik James Neill otišao u potragu za novim pojačanjima i opskrbom. Dobrovoljci, koji su činili većinu snaga, nisu prihvaćali Travisa kao zapovjednika i tražili su da ih vodi Bowie. Na kraju je dogovoreno da njih dvojica zajednički zapovijedaju vojskom.
 
William Travis:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
James Bowie:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
David Crockett:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na vijest da je meksička vojska prešla rijeku Medine stanovnici su 23. veljače počeli napuštati San Antonio de Béxar. Travis nije vjerovao da su Meksikanci blizu, ali je postavio promatrača na vrh tornja crkve San Fernando koji je javio da vidi meksičku vojsku na udaljenosti od samo dva i pol kilometra. Travisove trupe su odmah zaposjele Alamo, staru i dijelom porušenu katoličku misiju nedaleko San Antonija koju su još Meksikanci djelomično utvrdili. Posada Alama brojala je 185 do 260 ljudi.
 
Alamo 1854. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslijepodne 23. veljače u San Antonio de Béxar je ušlo 1.500 meksičkih vojnika. Meksikanci su izvjesili zastavu krvavocrvene boje što je bio znak da se traži predaja ili neće biti zarobljenika. Travis je na to odgovorio hicem iz topa. Bowie je smatrao da se Travis prenaglio i poslao je Meksikancima pregovarača s ponudom časne predaje, no pukovnik Juan Almonte tražio je bezuvjetnu predaju. Na to su Teksašani odgovorili još jednim hicem iz topa.
Opsada Alama trajala je 13 dana. Meksikanci su dovukli topove na položaje 300 m od zidina i sustravno gađali utvrdu, a Teksašani su također odgovarali artiljerijom. Do 1. ožujka zabilježeni su tek manji okršaji u kojima je poginulo 9 Meksikanaca i jedan Teksašanin.
Nakon što se Bowie razbolio Travis je osobno preuzeo zapovijedanje obranom Alama. Bio je svjestan da s tako malim snagama neće moći izdržati napade Meksikanaca čiji se broj neprekidno povećavao. Travis je očekivao dolazak pojačanja, a naročito se uzdao u snage pukovnika Jamesa Fannina iz Goliada. Fannin je 26. veljače uputio u Alamo 320 ljudi, 4 topa i nekoliko kola s opskrbom, ali se kolona kretala vrlo sporo i prešla je manje od 2 km prije nego je misija opozvana.
Nakon što je saznao da Fannin neće stići, a znajući da slijedi odlučujući napad Meksikanaca, Travis je 5. ožujka/marta postrojio posadu Alama, povukao crtu na tlu i pozvao one koji su spremni poginuti za Teksas da prijeđu liniju i stanu uz njega. Ostali mogu otići i pokušati se probiti. Svi su prešli osim jednog čovjeka, Mosesa Rosea.
Noću 5. na 6. ožujka 2.000 Meksikanaca počelo se raspoređivati za završni napad. Bitka je počela u 5:30 sati 6. ožujka. Teksašani su gađali meksičke vojnike artiljerijom i nanijeli im velike gubitke, ali nisu mogli zadržati juriš neusporedivo brojnijeg protivnika. Meksički vojnici su prešli zid, prodrli u misiju i do 6:30 sati bitka za Alamo je okončana.
 
Pad Alama, The Fall of the Alamo, slika Roberta Jenkinsa Onderdonka iz 1903. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Točni podaci o gubicima obiju strana ostali su nepoznati. Procjenjuje se da su Meksikanci imali 400–600 poginulih i ranjenih, dok su Teksašani imali 182–257 poginulih. Santa Anna je odmah zapovijedio da se nekoliko zarobljenih Teksašana postrijelja. Leševi poginulih i postrijeljanih branitelja Alama su zatim spaljeni.
Santa Anna je poštedio život Joeu, crnačkom robu pukovnika Travisa. Također je poštedio preživjele neborce, između ostalih Susannu Dickinson, suprugu poginulog kapetana Almarona Dickinsona, i njihovu malodobnu kćer Angelinu. Njih dvije su za vrijeme bitke bile sakrivene u sakristiji crkve. Susanna Dickinson je kasnije iznijela brojne detalje iz vremena bitke za Alamo, a između ostalog potvrdila da je Travis povukao crtu u dvorištu i pozvao branitelje utvrde da se izjasne žele li otići ili ostati uz njega.
 
Susanna Dickinson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Alamo je danas svojevrsna ikona borbe Teksašana za nezavisnost. No, iza romantizirane priče krije se i poneka tamnija nijansa. Po mnogima, Teksašani se nisu borili za slobodu nego prije svega za ekonomske interese bogatijeg sloja. Njima je smetalo ograničavanje trgovine i zabrana prodaje njihove robe izvan Meksika, a naročito im je smetalo što je Meksiko 1829. godine ukinuo ropstvo na kojem je počivala ekonomija Teksasa. Sâm Travis imao je crnačke robove, a Bowie je čak bio trgovac robljem. Kako god bilo, Alamo je ostao legenda i danas ima status povijesnog spomenika Teksasa.
 
Ulaz u povijesni kompleks Alamo:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Alamo je osvećen u odlučujućoj bici kod San Jacinta 21. travnja/aprila 1836., u kojoj je zarobljen i sâm Santa Anna. Gnjevni Teksašani su tražili njegovu glavu, ali je Samuel Houston postupio mudro - pustio je meksičkog diktatora na slobodu uz uvjet da potpiše dekret o nezavisnosti Teksasa, što je ovaj i učinio. Novoproglašena Republika Teksas pridružila se 1846. godine  USA kao savezna država.

Bitka kod Mohácsa 1526. godine i njezine posljedice
 
Nakon što je sultan Mehmed II. Osvajač (Meḥmed-el Fatih) 1453. godine osvojio Konstantinopol i srušio Bizantsko carstvo on i njegovi nasljednici nastavili su širenje carstva prema sjeveru, sjeverozapadu i istoku. U XVI. stoljeću, za vrijeme vladavine sultana Sulejmana Veličanstvenog koga su Turci zvali Sulejman Zakonodavac (Ḳānūnī Sulṭān Süleymān), Otomanski imperij doživio je vrhunac svoje moći i svog ekonomskog i socijalnog prosperiteta.
 
Ekspanzija Otomanskog imperija od 1300. do 1683. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Sulejman I. Veličanstveni:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U Ugarskoj je početak XVI. stoljeća bio obilježen slabošću monarhije. Nakon smrti ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina 1490. godine na prijestolje je doveden kralj Poljske i Češke Vladislav II. Jagelović kao ugarsko-hrvatski i češki kralj. U Ugarskoj nije imao potrebnu podršku plemstva kojem je davao razne ustupke, čime je oslabio kraljevsku vlast i otežao prikupljanje jake vojske. Uz to je kraljevina bila dodatno uzdrmana pobunama seljaštva. Vladislava je 1516. godine na prijestolju naslijedio njegov tada 10-godišnji sin Ludovik II. (II. Lajos) koji je do punoljetnosti vladao uz pomoć tutora.
 
Ludovik II. Jagelović:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon pada Beograda 1521. pod tursku vlast jugoistočne granice Ugarske ostale su nezaštićene. Da ojača svoj položaj pred Turcima Ludovik se 1522. godine oženio princezom Marijom Austrijskom iz loze Habsburgovaca, računajući da će na taj način osigurati pomoć Austrije. Turci su pak protumačili taj savez kao opasnost za svoje interese na Balkanu. Visoka Porta je ugarsko-hrvatskom kraljevstvu nudila mirovne ponude, no Ludovik ih je odbio pa je otomanska vojska 16 travnja/aprila 1526. krenula iz Konstantinopola (sada Istanbula) prema Ugarskoj. Turci su prešli Savu i Dravu, ušli u Ugarsku i gotovo bez otpora stigli do Mohácsa. Turska vojska brojala je 50.000 do 100.000 ljudi i 300 topova.
Na vijest o pokretu turske vojske Ludovik II. je pozvao državu na oružje, no plemstvo je vrlo sporo reagiralo na poziv. Kralj je uspio okupiti vojne snage u tri dijela - Transilvansku vojsku jačine od 8.000 do 13.000 ljudi pod Ivanom Zapoljom (Szapolyai János), glavninu koju je vodio osobno i u kojoj su se između ostalih nalazili plaćenici iz Španjolske, Njemačke, Češke i Srbije, te 5.000 vojnika iz Hrvatske koje je vodio knez Krsto I. Frankopan Ozaljski. Transilvanska vojska nije mogla stići na vrijeme i nije sudjelovala u bici. Ukupno su ugarsko-hrvatske snage pred bitku brojale 26.000 do 40.000 ljudi i 50 topova.  Osmanlije su imali brojčanu prednost, ali su bili umorni nakon dugotrajnog marša. Za doček Osmanlija ugarsko-hrvatska vojska je odabrala pivišeni teren nedaleko obale Dunava, računajući da će time dobiti taktičku prednost.
Bitka se odigrala 29. kolovoza/augusta 1526. i trajala je nekoliko sati. Počela je napadom turske vojske iz Rumelije, ali su je ugarske jedinice koje je predvodio nadbiskup iz Kalocse Pavle Tomori (Tomori Pál) protunapadom potisnule i unijele takvu pometnju u redove Osmanlija da je u jednom trenutku bio ugrožen i sâm sultan Sulejman. Ipak, bitku je odlučila turska brojčana premoć i napad janjičara koji su natjerali ugarsko lijevo krilo u bijeg. U velikoj pobjedi Osmanlije su izgubili 1.500 do 2.000 poginulih dok se gubici ugarsko-hrvatske vojske procjenjuju između 14.000 i 24.000 poginulih. Oko 2.000 zarobljenika Turci su pogubili na licu mjesta.
 
Bitka kod Mohácsa, slika Bertalana Szekelyja:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka kod Mohácsa, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kralj Ludovik II. stradao je u bijegu sa poprišta bitke. Prilikom prelaska potoka Csele pao je u vodu, nije se mogao pomaknuti zbog teškog oklopa i utopio se. Poslije pobjede kod Mohácsa Sulejman je proširio Otomanski imperij na teritorij Ugarske, osim krajnje zapadnog dijela.
Kako Ludovik II. nije imao potomaka jedna od posljedica Mohačke bitke bila je i borba za nasljeđe prijestolja. Jedan pretendent na ugarsko-hrvatsku i češku krunu bio je Ferdinand I. Habsburški, a drugi erdeljski vojvoda Ivan Zapolja. Većina hrvatskog plemstva izabrala je na saboru u Cetingradu 1. siječnja/januara 1527. za kralja Ferdinanda, koji je obećao da će štititi postojeća prava i povlastice hrvatskog kraljevstva te o svom trošku uzdržavati 1.000 konjanika i 200 pješaka za obranu Hrvatske od Turaka. Slavonski sabor je pak u Dubravi kod Vrbovca 6. siječnja 1527. izabrao za kralja Zapolju. U Ugarskoj i Hrvatskoj izbio je građanski rat koji je trajao od 1527. do 1538. godine, a završio je mirom u Velkikom Varadinu  (Nagyvárad, danas rumunjska Oradea). Postignut je kompromis po kojem se Ivanu Zapolji priznaje titula ''kralja ugarskog, hrvatskog i dalmatinskog'' i vladavina u Erdelju te onom dijelu Ugarske koji ga je do tada priznavao svojim kraljem, a Ferdinandu I. Habsburškom priznaje se preostali dio Ugarske te ''cijela Slavonija s Hrvatskom i Dalmacijom''. Poslije Zapoljine smrti dobiti će Ferdinand čitavu Ugarsku s Erdeljem. Dobije li Zapolja sina naslijediti će očeva imanja koja će dobiti naslov ''Šipuška kneževina'' i uz to će se oženiti s jednom od Ferdinandovih kćeri.
 
Ferdinand I. Habsburški:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ivan Zapolja:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Cetingradska povelja kojom se potvrđuje izbor Ferdinanda I. Habsburškog za hrvatskog kralja:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bitka kod Mohácsa i građanski rat 1527.-1538. odnijeli su puno žrtava i značajno oslabili obranu Ugarske i Hrvatske od Turaka.