Poznate vojskovođe u Drugom svjetskom ratu

Stanko1 (citat):

Giovanni Messe (1883.-1968.)

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Drugom svjetskom ratu talijanska vojska (Regio Esercito) se u najmanju ruku nije proslavila, iako je i na njihovoj strani bilo primjera vojničke vještine i hrabrosti (Rommel je poslije bitke kod El Alameina rekao: ''njemački vojnik zadivio je cijeli svijet; vojnik divizije Ariete zadivio je njemačkog vojnika'').
Slično je bilo i sa zapovjednim kadrom. Visoki zapovjednici kao što su Rodolfo Graziani, Italo Gariboldi, Ettore Bastico, Sebastiano Visconti Prasca ili Ubaldo Soddu u najmanju ruku se nisu proslavili kao vojskovođe. Ipak, bila je i jedna iznimka, a to je general (kasnije maršal) Giovanni Messe koji se smatra najsposobnijim talijanskim zapovjednikom u II. SR.

Ovaj Italjan je zanimljiv, dobro si napisao. 

Генерал Шарл де Гол, председник Француске. [You must be registered and logged in to see this image.]

Prilog o Rommelu je vrlo zanimljiv i kvalitetan, ali sam slobodan skrenuti pozornost na jednu greškicu. Rommel se nije u operaciji Crusader povukao u Tripolis nego na liniju Marsa al-Brega - El Agheila - Marada, odakle je izveo protuofenzivu u siječnju 1942. i dospio do takozvane Gazala-linije gdje se zadržao do svibnja 1942.

Apsolutno prihvaćam pohvale i primjedbe kad od Vas dolaze.
Imam ja jos primjedbi na svoj račun. Naime,unatoč tomu sto imam dosta fotografija koje bih stavio uz članak to ipak ne mogu učiniti. Sad pisem sa mobitela,a na poslu odakle sam pisao članak mi to nije dopušteno. Od kuće isto ne mogu jer mi je sin stalno na PC- u.
Prihvaćam primjedbu jer ste ispravno naveli.
Nedostajete Stanko jako..dugo Vas nema?

Doktor Živago (citat):

Nedostajete Stanko jako..dugo Vas nema?

Tu sam, samo sam uzeo mali predah da prepustim prostor i drugima. Nastavljam:
 
''Posljednji teutonski vitez'' - Gerd von Rundstedt
 
Keitel: ''Znate li da vas je Rundstedt nazvao češkim kaplarom?'' Hitler: ''Znam, ali on je najbolji feldmaršal koga imam''
 
U njemačkoj vojsci u Drugom svjetskom ratu bilo je briljantnih stratega poput Erwina Rommela i Ericha von Meinsteina, ali većina vojnih povjesničara najistaknutijim njemačkim vojskovođom smatra Gerda von Rundstedta (1875.-1953.). Nazvan je ''posljednjim teutonskim vitezom'' i Grand seigneurom (u slobodnom prijevodu onim koji je iznad svih).
 
Gerd von Rundstedt:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Karl Rudolf Gerd von Rundstedt je potekao iz pruske plemićke obitelji s dugom vojničkom tradicijom. Pruskoj vojsci se pridružio 1892. godine, a u Prvom svjetskom ratu je služio uglavnom kao štabni oficir. U međuratnom razdoblju je nastavio vojničku karijeru i dosegao čin general-pukovnika (Generaloberst) da bi bio umirovljen 1938. godine. Ponovo je pozvan u aktivnu službu pred početak Drugog svjetskog rata i u napadu na Poljsku 1939. bio je zapovjednik Grupe armija Jug (Heeresgruppe Süd). U napadu na Francusku 1940. zapovijedao je Grupom armija A (Heeresgruppe A) koja je izvela odlučujući prodor iz Ardena do obale kanala La Manche.
Poslije pobjede u Francuskoj Hitler je na velikom skupu u berlinskoj Kroll Operi 19. srpnja 1940. podijelio maršalske palice čak dvanaestorici generala, od kojih su devet bili iz kopnene vojske i tri iz Luftwaffe. Iz kopnene vojske čin generalfeldmarschalla dobili su Walther von Brauchitsch, Wilhelm Keitel, Gerd von Rundstdetd, Fedor von Bock, Wilhelm ritter von Leeb, Wilhelm von List, Günther von Kluge, Erwin Witzleben i Walter Reichenau, a iz Luftwaffe Erchard Milch, Albert Kesselring i Hugo Sperrle. Bila je to scena nezabilježena u povijesti Njemačke. Za usporedbu, Kaiser Wilhelm II. promovirao je u Prvom svjetskom ratu u feldmaršale samo trojicu generala, pa čak ni znameniti Erich Ludenforff nije dobio taj čin.
 
Hitler i Göring s novim feldmaršalima kopnene vojske, Berlin 19. srpnja 1940. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U napadnu Njemačke na Sovjetski Savez 1941. godine Rundstedt je zapovijedao Grupom armija Jug, s kojom je nanio teške poraze sovjetskim snagama kod Umanja i Kijeva. Osvojio je Harkov, Donbas i Krim, a na kraju i Rostov na Donu. Tu je postao prva žrtva čistke među njemačkim feldmaršalima i generalima krajem 1941. godine. Njemačka 1. oklopna armija ušla je 21. studenog u Rostov i propaganda je odmah je rastrubila ''osvajanje vrata Kavkaza'', no Rundstedtu je bilo jasno da ta ''vrata'' neće moći zadržati. 1. oklopna armija bila je već značajno oslabljena, pješadija je daleko zaostala, linije komunikacija su se jako izdužile, a Sovjeti su grupirali velike snage na izloženom sjevernom boku njemačkih oklopnih jedinica. Stoga je Rundstedt putem radija obavijestio Glavni stan u Rastenburgu da namjerava povući svoje snage 80 km unatrag, na lakše obranjivu liniju rijeke Mius. Na to je stigla Hitlerova zapovjed da se Rostov mora držati, a Rundstedt je odgovorio: ''Odmah povucite svoju zapovjed ili nađite nekog drugog da je izvrši''. Hitler ga je smijenio sa položaja i na njegovo mjesto je imenovan feldmaršal Walter Reichenau, zapovjednik 6. armije. Reichenau je bio uvjeren nacist i veliki obožavatelj Hitlera, ali je bio i dovoljno dobar vojskovođa da shvati situaciju. Čim je preuzeo zapovjedništvo zatražio je dopuštenje za povlačenje na rijeku Mius - i odmah ga je dobio.
Hitler je shvatio da je pogriješio i da se krivo ponio prema Rundstedtu, svom najuglednijem vojskovođi. Susreo se s njim 3. prosinca u Poltavi i ispričao mu se, a zatim mu je preporučio da se odmori prije nego ponovo preuzme zapovjednu dužnost. Za 66. rođendan poklonio mu je ček na 250.000 reichsmaraka, što je pruski oficirski kor općenito doživljavao kao pokušaj potkupljivanja pa nije htio unovčiti ček. Pod pritiskom pojedinaca iz OKW - Oberkommando der Wehrmacht položio je novac u banku, ali ga nikada nije podigao.
 
Rundstedt u društvu Hitlera i Mussolinija na Istočnoj fronti 1941. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U ožujku 1942. Rundstedt je imenovan za vrhovnog zapovjednika njemačkih oružanih snaga na Zapadu (Oberbefehlshaber West) gdje su mu bile potčinjene grupe armija A i G te Oklopna grupa Zapad (Panzergruppe West). Svoj štab je smjestio u Saint-Germainu kod Pariza. Položaj mu je zbog Hitlerovog uplitanja bio toliko ograničen da se žalio kako su mu ''jedina ovlaštenja da mijenja stražu ispred svog štaba''. Očekivao je invaziju zapadnih Saveznika i bio je uvjeren da Njemačka nema izgleda dobiti rat. U jednom razgovoru sa zapovjednikom Grupe armija B feldmaršalom Erwinom Rommelom objasnio je zašto još uvijek ostaje na zapovjednom položaju: ''Ja sam kao staro vojničko kljuse, da ostanem kod kuće stidio bih se samog sebe''.
 
S vojnicima u Francuskoj 1944. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Rundstedt, feldmaršal Erwin Rommel i general Alfred Gause:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Na položaju vrhovnog zapovjednika Zapada Rundstedt je dočekao iskrcavanje Saveznika u Normandiji 6. lipnja 1944. Iako je, poput drugih visokih njemačkih vojnih ličnosti, pretpostavljao da će glavni napad uslijediti kod Calaisa ipak je zapovijedio pokret dviju oklopnih divizija prema savezničkom mostobranu. Kada je o tome obavijestio OKW naređeno mu je da oklopne divizije odmah povuče dok takav potez ne odobri Hitler. I Rundstedt i njemu podčinjeni Rommel bili su svjesni situacije u Normandiji i inzistirali su od Hitlera da im pošalje pojačanja i da im slobodne ruke u raspolaganju trupama, naročito oklopnim rezervama. Na sastanku u Berchtesgadenu 29. lipnja oštro su istupili sa svojim zahtjevima, a po Hitlerovom pogledu Rundstedt je shvatio da su mu dani na zapovjednom položaju odbrojani. Smijenjen je 3. srpnja nakon telefonskog razgovora s načelnikom OKW Keitelom. Na pitanje ''što da radimo?'' Rundstedt je odgovorio: ''Okončajte rat, idioti (Schluss mit dem Krieg, Idioten)''.
Nakon proboja Saveznika u Normandiji i povlačenja iz Francuske njemačka vojska na Zapadu bila je u rasulu, pa se Hitler sjetio starog feldmaršala i 3. rujna vratio ga na dužnost Oberbefehlshaber West. Rundstedt je uspio koliko-toliko stabilizirati frontu, a u prosincu 1944. i izvesti protuofenzivu u Ardenima. Treći i posljednji put otjeran je sa položaja 9. ožujka 1945. Nakon što su Amerikanci dva dana ranije zauzeli most kod Remagena i prešli na desnu obalu Rajne Hitleru je trebao ''žrtveni jarac'' i našao ga je u starom feldmaršalu. Zamijenio ga je Albert Kesselring koji je bio premješten iz Italije. To je bio kraj vojničke karijere duge 53 godine.
Rundstedt nije sudjelovao u zavjeri protiv Hitlera, ali je za nju znao. Zavjerenici su ga pokušali pridobiti za svoju akciju još 1938. godine, ali je odbio pridružiti se. Tražili su od njega u više navrata da se pridruži akciji svrgavanja nacističkog režima i uvijek je odbijao, ali zavjerenike nije prijavio. Jednom prilikom, u proljeće 1944., rekao je Rommelu kako ''ne bi imao ništa protiv da netko poduzme akciju za okončanje ovog rata''.
Rundstedta su zarobili vojnici američke 36. divizije 1. svibnja 1945. u Bad Tölzu, gdje se sklonio s obitelji od savezničkih bombardiranja. Prvobitno je bio smješten zajedno s drugim visokim njemačkim oficirima u hotel u Mondorfu-les-Bains u Luksemburgu, da bi krajem svibnja bio premješten u Wiesbaden i podvrgnut ispitivanju od strane američkih istražitelja. U srpnju je premješten u Veliku Britaniju gdje je između ostalog intervjuiran od strane povjesničara Basila Liddella Harta, autora knjige The German Generals Talk. Liddell Hart je o Rundstedtu napisao: ''Na mene je ostavio vrlo povoljan dojam. On je dostojanstven ali ne i arogantan, pravi aristokrat''.
Bio aristokrat ili ne, Rundstedt se suočio s optužbama za ratne zločine. Između ostalog stavljalo mu se na teret strijeljanje zarobljenih poljskih vojnika 1939., provođenje naredbe o komesarima (Kommissarbefehl) i aktivnosti SS Einsatzgruppen u SSSR-u 1941., zapovjed o strijeljanju zarobljenih britanskih komandosa 1942. i masakr u Oradouru 1944. godine. Tada je došlo do nesuglasica između zapadnih Saveznika - dok su Amerikanci inzistirali da Rundstedt bude izveden pred sud Britanci su, u težnji za što skorijom pomirbom sa dojučerašnjim neprijateljem, tražili da bude pušten na slobodu. Na kraju su presudili nalazi liječničke komisije koja je utvrdila da stari feldmaršal boluje od progresivne senilnosti, kronične arterioskleroze i osteoartritisa. Rundstedt se pojavio na suđenju u Nűrnbergu kao svjedok. Poslije oslobađanja našao se u teškoj situaciji, bez prihoda i bez ušteđevine koju su ''zamrznuli'' Amerikanci, a mirovinu je dobio od bonske vlade tek 1951. godine. U međuvremenu su general Günther Blumentritt i Lidell Hart prikupljali novac kako bi mu osigurali medicinsku njegu. Umro je 24. veljače 1953. u Hannoveru u 78. godini.
 
Rundstedt u razgovoru s američkim vojnim istražiteljem Robertom Kempnerom 18. lipnja 1946. Desno je prevoditelj Gerald Schwab:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U zarobljeništvu, u društvu sina Eberharda Günthera Hans-Gerda von Rundstedta:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Rundstedt kao svjedok na suđenju u Nürnbergu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Gerd von Rundstedt je ostao upamćen kao najistaknutiji njemački vojskovođa u Drugom svjetskom ratu. Bio je čovjek čvrstog karaktera, prezirao je drečavi svijet nacizma i upravo je on dao Hitleru nadimak Der böhmische Gefreiter (češki kaplar). Ipak, nad njegovim imenom stoji sjena ratnih zločina za koje je nesumnjivo bio suodgovoran. Svoju ulogu sveo je na načelo da je ''vojnik dužan izvršiti naređenja legitimne vlasti, bez obzira o kome je riječ i kakve su zapovjedi''. Ili, kako je to definirao Erich von Manstein: Preussische Feldmarschälle meutern nicht! (pruski feldmaršali ne dižu pobune).

Prekrasan prilog koji nedvojbeno razlikuje na kristalno jasan način načističke generale koji su bili podrepne muhe Hitleru i prave još pruske generale školovane u pravom vojničkom duhu koji su svoju zadaći izvršavali kao pravi profesionalci i rekao bih domoljubi premda ce me neki zbog ove riječi osuditi.
Naime,oni su bili Nijemci,školovani vojnici a zemlja im je bila u ratu. Nažalost,prekasno su shvatili da ih vodi luđak u propast. S Nisu bili u pravu kad su govorili da su samo izvršavali zapovijedi ako se to odnosi na okupaciju,protjerivanje i ubijanje drugog naroda. Za mene je pravi rat samo obrambeni rat.

Propuštena šansa za okončanje rata: Günther von Kluge
 
''Sve bi bilo drugačije da je ona svinja mrtva'' (Kluge 20. srpnja 1944.)
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jedan od istaknutih njemačkih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu bio je i feldmaršal Günther Adolf Ferdinand von Kluge (1882.-1944.). I on je potekao iz pruske aristokratske obitelji, a njegov otac Max von Kluge služio je u Prvom svjetskom ratu kao general-lajtnant. Günther von Kluge je stupio u vojnu službu 1901. godine kao mladi oficir u 46. artiljerijskoj regimenti, a od 1910. do 1918. bio je štabni oficir. Poslije prvog svjetskog rata ostao je u novoformiranom Reichswehru i postupno napredovao - 1930. je unaprijeđen u čin pukovnika, 1933. u general-majora i 1934. u general-lajtnanta. Iste godine je postavljen za zapovjednika 6. divizije u Münsteru, 1935. je zapovijedao 6. korpusom i nakon toga 4. armijom. Iako ga je, poput drugih njemačkih oficira, obradovala odluka o uvođenju opće vojne obaveze i proširenju kopnene vojske na 36 divizija bio je skeptičan prema Hitlerovom ''krutom militarizmu'' i prognozirao je da Njemačka srlja u propast. Prilikom priprema za napad na Čehoslovačku zbog Sudeta 1938. godine Kluge se pridružio zavjeri protiv Hitlera koju su vodili Ludwig Beck i Ernst von Weizsäcker, kako bi se izbjegao rat, ali je Münchenski sporazum otklonio mogućnost uspjeha.
Kluge je već tada bio kontroverzna osoba. Iako je privatno bio kritičan prema nacističkom režimu vjerovao je u pravo Nijemaca na ''životni prostor'' (lebenstraum), a također je podržavao ponovno naoružavanje Njemačke.
U napadu na Poljsku 1939. godine Kluge je zapovijedao 4. armijom u sastavu Grupe armija Sjever (Heeresgruppe Nord) generala Fedora von Bocka. Po okončanju poljske kampanje Hitler je odsobno pohvalio Klugea kao jednog od najsposobnijih zapovjednika. Pred napad na Francusku 1940. godine 4. armija je bila uvrštena u sastav Grupe armija A generala Gerda von Rundstedta i odigrala je veliku ulogu u forsiranju rijeke Meuse i izbijanju na obalu La Manchea. Za uspješno rukovođenje ratnim operacijama Kluge je 19. srpnja 1940. unaprijeđen s još osmoricom generala kopnene vojske u čin generalfeldmarschalla.
 
Kluge u društvu Hitlera u Francuskoj 1940. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Klugeova maršalska palica:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U napadu na SSSR 1941. godine Klugeova 4. armija bila je u sastavu Grupe armija Sredina (Heersgruppe Mitte) feldmaršala von Bocka. Unatoč politici oštrog postupanja prema lokalnom stanovništvu Kluge je zadržao nešto od pruske oficirske časti jer je u rujnu izdao zapovjed kojom zabranjuje pljačku i samovoljno otimanje hrane, a potčinjenim oficirima prijeti oštrim kaznama ako ne održe disciplinu. U bici za Moskvu 4. armija je polako napredovala i njene prethodnice su stigle u neposrednu blizinu glavnog grada SSSR. Nakon sovjetske protuofenzive, u posljedičnoj ''sječi glava'' visokih njemačkih oficira, Kluge je imenovan zapovjednikom Grupe armija Sredina i taj položaj je zadržao do 27. listopada 1943. kada je bio teško ozlijeđen u automobilskoj nesreći.
 
Njemačko napredovanje u bici za Moskvu 1941. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kluge na Istočnoj fronti 1942. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kao zapovjednik Grupe armija Sredina Kluge je 1943. znao za zavjeru protiv Hitlera i za pripremu njegovog ubojstva za vrijeme posjeta Smolensku, koje je organizirao general Henning von Tresckow. Sâm Kluge je dao do znanja da će podržati zavjeru samo ako Hitler bude ubijen. No atentat ovaj put nije bio izveden.
Kluge je nakon dugotrajnog oporavka od ozljeda u prometnoj nesreći proveo dulje vrijeme u Hitlerovom glavnom stanu u Rastemburgu, u Istočnoj Prusiji. Tu je potpao pod utjecaj Führera i njegove okolice, a uz to je dobio i visok novčani iznos u povodu rođendana. Tako je, ponovo uvjeren u Hitlerovu veličinu, 3. srpnja 1944. preuzeo dužnost vrhovnog zapovjednika njemačkih snaga na Zapadu (Oberbefehlshaber West) umjesto smijenjenog von Rundstedta. Odmah po dolasku sukobio se s potčinjenim zapovjednikom Grupe armija B feldmaršalom Erwinom Rommelom, koga je optužio da ''ne izvršava zdušno Führerove zapovjedi''. Uvrijeđeni Rommel savjetovao mu je da najprije obiđe frontu u Normandiji i onda stvara zaključke. Kluge ga je poslušao i obavio dvodnevnu inspekciju fronte te je potpuno promijenio mišljenje.
Kraj Klugeove karijere najavila je zlosretna operacija Lüttich, izvedena u kolovozu 1944. na inzistiranje Hitlera, kojom su Nijemci namjeravali presjeći frontu kod Mortaina, izbiti na morsku obalu i odsjeći američku 3. armiju generala Pattona od ostatka snaga. Kluge je bio svjestan da je riječ o nemogućoj misiji i upozorio je da prijeti opasnost okruženja i uništenja njemačke 7. armije i 5. oklopne armije, ali bez uspjeha. Rezultat je bio takozvani ''džep'' kod Falaisea i propast glavnine njemačke vojske u Francuskoj.
 
Kluge s oficirima svog štaba u Francuskoj 1944. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njemački panzergrenadieri za vrijeme operacije Lüttich:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tenk PzKpfw V Panther onesposobljen u operaciji Lüttich:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U vrijeme dok je bio na položaju Oberbefehlshaber West Kluge je saznao za atentat na Hitlera 20. srpnja 1944. Pred večer tog dana posjetili su ga vojni zapovjednik Francuske general Carl-Heinrich von Stülpnagel i potpukovnik Caesar von Hofacker te ga obavijestili da je izvršen državni prevrat i da su pohapsili 1.200 pripadnika SS i Sicherheitsdiensta u Parizu. Kluge je već bio čuo za atentat i znao je da je Hitler preživio pa se razbjesnio zbog samovoljnog postupka dvojice oficira. Priopćio im je da su razriješeni dužnosti i savjetovao im da se ''presvuku u civile i nestanu''. Na kraju je komentirao ''sve bi bilo drugačije da je ona svinja mrtva'' i zatim je poslao Hitleru brzojav s izrazima odanosti.
Među povjesničarima Drugog svjetskog rata postoji uvjerenje da je Kluge namjeravao samostalno okončati rat na Zapadu. Dne 15. kolovoza sjeo je u štabni automobil, sa sobom je poveo svog sina i vozilo s radio-stanicom, te se odvezao prema liniji fronte. U zračnom napadu savezničkih lovaca-bombardera vozilo s radio-stanicom je uništeno, a Kluge se nekoliko sati nije javljao u svoj štab i proglašen je nestalim. Hitler je posumnjao da je pokušao stupiti u vezu s neprijateljem i smjesta ga je smijenio sa položaja. Zamijenio ga je 17. kolovoza feldmaršal Walter Model, koji mu je prenio zapovjed da se odmah javi u Glavni stan. Kluge je sjeo u automobil i uputio se u Njemačku. Putem je nedaleko Metza zaustavio automobil, prostrli su mu deku na kojoj je napisao pismo Hitleru i rekao je pratnji da bude spremna za nastavak puta za pola sata.
Kluge nije nastavio putovanje. Vojskovođa koji je zamalo zauzeo Moskvu i koji je imao kratkotrajnu šansu zaustaviti krvoproliće na Zapadu progutao je kapsulu s cijanidom.

Izvrstno gospodine Stanko,no ja bih volio čuti odnosno vidjeti Vaše mišljenje o feldmaršalu Maxu von Klugeu?
Kao vojskovođa i bojnik očito neupitan. No,da li i kao čovjek?

Doktor Živago (citat):

ja bih volio čuti odnosno vidjeti Vaše mišljenje o feldmaršalu Maxu von Klugeu?
Kao vojskovođa i bojnik očito neupitan. No,da li i kao čovjek?

Vjerojatno misliš (ovdje smo svi na ''ti'') na feldmaršala Günthera von Klugea, jer je njegov otac Max došao do čina general-lajtnanta.
O Klugeu mogu reći samo ono što se nazire iz literature. Günther von Kluge je nesumnjivo bio dvoličan čovjek i tu osobinu su mu najviše zamjerali zavjerenici protiv Hitlera. Dvoličnost je pokazao i u pismu Hitleru prije samoubojstva, koje je bilo prilično ulizivačko. A nedugo prije toga nazvao ga je ''onom svinjom''.
Generali i feldmaršali su mu zamjerali što je prihvatio novčani dar od Hitlera jer se to smatralo kršenjem kodeksa pruskih oficira i svojevrsnim potkupljivanjem.
Nedvojbeno je da je bio vrstan vojnik i zapovjednik. Bio je svjestan da Hitler vodi Njemačku u propast, šurovao je sa zavjerenicima, ali nije imao hrabrosti ići do kraja.
Njemu u prilog valja reći da nije htio uhapsiti Stülpnagela i Hofackera nego im je savjetovao da pobjegnu.

Sve u svemu imamo isto mišljenje. Da, u pravu si, mislio sam na Gunthera von Klugea, nedovoljno hrabar u odlučnim svjetskim stvarima. Ima li negdje to pismo Hitleru koje je sačinio prije samoubojstva na internetu?

Hitlerov ''vatrogasac'' - Walter Model
 
Od čina pukovnika do feldmaršala napredovao je u samo šest godina
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Otto Moritz Walter Model (1891.-1945.) bio je među rijetkim najvišim zapovjednicima njemačke kopnene vojske koji nisu bili pripadnici pruske aristokratske vojničke kaste. Potekao je iz građanske obitelji niže srednje klase, a otac mu je bio učitelj muzike. Nakon završetka srednje škole humanističkog usmjerenja upisao se kao kadet u Kriegsschule u gradu Neisse i 1910. godine raspoređen je kao poručnik u 52. pješadijsku regimentu. U Prvom svjetskom ratu borio se na Zapadnom bojištu i bio teško ranjen 1915. kod Arrasa, a nakon oporavka zapovjednik divizije preporučio ga je za raspored u Generalštab. Godine 1917. unaprijeđen je u čin kapetana i završetak rata je dočekao u 36. rezervnoj diviziji. Poslije rata je bio među 4.000 oficira koji su ostali u novoformiranom Reichswehru i istakao se zanimanjem za modernizaciju vojske, ali i potpunim nedostatkom takta u odnosu s podčinjenima. Nacistički režim je od početka podržavao i razvio je blisko prijateljstvo s Josephom Goebbelsom i Albertom Speerom. U čin general-majora unaprijeđen je 1938. godine.
U napadu na Poljsku 1939. bio je načelnik štaba IV. korpusa, a u napadu na Francusku 1940. načelnik štaba 16. armije. U studenom 1940. kao general-lajtnant imenovan je zapovjednikom 3. oklopne divizije (3. Panzer-Division) s kojom je 1941. sudjelovao u napadu na SSSR u sastavu 2. oklopne grupe (Panzergruppe 2) generala Heinza Guderiana. Nakon operacija u Bjelorusiji i zauzimanja Smolenska Panzergruppe 2 bila je usmjerena na jug, u Ukrajinu, gdje je prodrla u pozadinu sovjetskog Jugozapadnog fronta. Modelova 3. oklopna divizija nastupala je na čelu i sastala se 16.rujna s prethodnicom Panzergruppe 1 kod Lohvice, čime je obruč bio zatvoren.
 
Prethodnica 3. oklopne divizije južno od Brest-Litowska 22. lipnja 1941.:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Generali Model i Guderian na Istočnoj fronti 1941. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Tenkovi PzKpfw IV 3. oklopne divizije:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije bitke kod Kijeva Model je unaprijeđen u čin General der Panzertruppe i postavljen za zapovjednika XLI. oklopnog korpusa, koji je vodio u bici za Moskvu. Prilikom sovjetske protuofenzive u prosincu 1941. korpus je štitio povlačenje 3. oklopne grupe (Panzergruppe 3) i tu je došla do izražaja Modelova žestina i gotovo brutalnost prema potčinjenima - u više navrata je s pištoljem u ruci pravio red među vojnicima koji su uzmicali na rubu panike. Također je osmislio taktiku uspješnog suprotstavljanja sovjetskoj praksi napada pješadije u valovima, koji su bili loše koordinirani i uz nedovoljnu logističku potporu. Umjesto oslanjanja na pojedinačne utvrđene točke Model je organizirao pokretne borbene grupe mješovitog sastava (kampfgruppen) koje su intervenirale na kriznim mjestima i zaustavljale ili usporavale prodore sovjetskih snaga. Takvu taktiku Model će koristiti do kraja svoje vojničke karijere.
Modelovi uspjesi u zadržavanju sovjetskih napada tokom zimske protuofenzive nisu prošli nezapaženo i u siječnju 1942. bio je imenovan zapovjednikom 9. armije koja je branila izbočinu kod Rževa. Za uspješnu obranu Rževa u ljeto 1942. unaprijeđen je u čin general-pukovnika (Generaloberst) i odlikovan orednom Viteškog križa s hrastovim lišćem. Zbog uspjeha u defanzivnim bitkama dobiti će nadimke ''Lav obrane'' i ''Hitlerov vatrogasac''.
 
Model i Hitler, ožujak 1942. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Model u razgovoru s posadom jurišne samohotke STUG III, Istočna fronta 1943. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Modelova 9. armija imala je ključnu ulogu na sjevernom sektoru u bici kod Kurska u srpnju 1943. Model je osobno bio skeptičan prema rezultatu ofenzive i isticao je da su trupe generala Rokosovskog brojčano dvostruko jače od njegovih i dobro utvrđene. Također je predvidio sovjetsku protuofenzivu protiv Orelske izbočine i pobrinuo se da ona bude dobro pripremljena za obranu. Poslije bitke kod Kurska Model je upućen na tromjesečni dopust, što nije bio znak gubitka Hitlerovog povjerenja nego je bila nagrada za dotadašnja dostignuća. U siječnju 1944. imenovan je za zapovjednika Grupe armija Sjever (Heeresgruppe Nord) kako bi zaustavio sovjetski prodor kod Narve. Dana 1. ožujka 1944. unaprijeđen je u čin Generalfeldmarschalla. a krajem ožujka postavljen je za zapovjednika Grupe armija Sjeverna Ukrajina (Heeresgruppe Nordukraine). Izbijanjem krize na središnjem dijelu fronte imenovan je 28. lipnja zapovjednikom Grupe armija Sredina (Heersgruppe Mitte). Model se zaista pokazao kao ''Hitlerov vatrogasac'' i jedini je njemački visoki zapovjednik koji je vodio grupe armija na svim dijelovima fronte.
Dne 17. kolovoza 1944. Model je premješten u Francusku gdje je preuzeo zapovjedništvo nad svim njemačkim snagama na Zapadu (Oberbefehlshaber West) nasljedivši feldmaršala von Klugea. U to vrijeme njemačka vojska povlačila se u potpunom rasulu i prva zadaća mu je bila da povrati red i ponovo uspostavi frontu. Kasnije je zapovijedao akcijom protiv savezničkog zračnog desanta u operaciji Market-Garden i njemačkom protuofenzivom u Ardenima.
Svoju posljednju bitku Model je vodio u takozvan ''Ruhrskom džepu''. Njegovu Grupu armija B opkolile su 1. travnja 1945. američke 1. i 9. armija u području Ruhra. Hitler je Ruhr proglasio ''tvrđavom'' i zabranio je bilo kakav pokušaj proboja, slično kao što je postupio u Staljingradskoj bici. Također je zapovijedio da se poruše sva industrijska postrojenja i infrastruktura u Ruhru, no Model je tu zapovjed ignorirao.
Nakon što su njemačke snage u Ruhru presječene na dva dijela zapovjednik američkog XVIII. zračnodesantnog korpusa general Matthew Ridgway stupio je 15. travnja u vezu s Modelom i preporučio mu predaju da se ne troše uzaludno ljudski životi. Model je odgovorio da ga još uvijek veže zakletva Hitleru i da mu čast njemačkog feldmaršala zabranjuje predaju, ali je shvaćao bezizlaznost situacije i umjesto predaje raspustio je Grupu armija B. Najmlađe i najstarije vojnike otpustio je iz vojne službe, dok je ostale formalno uputio na dopust i preporučio im da sami izaberu hoće li se predati ili će pokušati proboj iz okruženja.
 
Operacije u Ruhrskom džepu, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Njemački vojnici zarobljeni u Ruhrskom džepu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Modelova odluka nesumnjivo je spasila živote brojnih vojnika, ali ne i njegov. Članovima svog štaba rekao je prije raspuštanja: ''Što preostaje zapovjedniku nakon poraza? U antičko doba uzimali su otrov''. Model se ustrijelio iz pištolja 21. travnja u jednoj šumi nedaleko Rattingena. Navodno je na njegovu odluku utjecalo i saznanje da ga SSSR tereti za ratne zločine, naročito za smrt 577.000 u koncentracioinim logorima u Latviji i deportaciju 175.000 na prisilni rad. U stvarnosti je te zločine počinio SS i nema dokaza da je Model znao za njih.
Treći Reich, kojem je vjerno služio do kraja, ''odužio'' mu se na ružan način. Ministar propagande Joseph Goebbels javno je 20. travnja proglasio Modela i Grupu armija B ''izdajicama''.

Doktor Živago (citat):

Ima li negdje to pismo Hitleru koje je sačinio prije samoubojstva na internetu?

Ne znam ima li negdje na internetu puni tekst pisma, a ja imam njegov završetak u knjizi ''Velike obmane Drugog svjetskog rata'' (IV. dio) autora Anthony Cave Browna. Mislim da i ovaj izvod dovoljno govori:
Ako čak ni nova oružja u koja polažete tako velike nade, naročito nova oružja zračnih snaga, ne donesu uspjeh onda, moj Führeru, donesite odluku da okončate ovaj rat. Njemački narod trpi tako strašno, tako neopisivo, te je sada doista krajnji čas da se dokrajče te strahote.
Uvijek sam se nepokolebljivo divio Vašoj veličini, Vašem držanju u ovoj divovskoj borbi, Vašoj željeznoj volji. Ali, ako je Sudbina jača od Vaše volje i od Vašeg genija morate joj se pokoriti. Vi ste vodili i danas vodite časnu i divovsku borbu. Povijest će to posvjedočiti. Pokažite i sada svoju veličinu. Dokrajčite borbu koja je postala beznadna. Odlazim od Vas, moj Führeru, stojeći duhom uz Vas bliže nego što možda mislite, svjestan da sam svoju dužnost izvršio do kraja.
Za čovjeka koji je nedugo prije toga Hitlera nazvao ''onom svinjom'' tekst je u najmanju ruku neobičan, a zadnji odlomak je naprosto ljigav. Ne treba isključiti mogućnost da se Kluge ulizivao iz straha za svoju obitelj jer je pretpostavljao da će izbiti na vidjelo kako je znao za zavjeru.

Puno ti hvala. Sada mi je sve mnogo jasnije. Mislim da je upravo tako kako si napisao. Bojazan za obitelj jer je naprosto nemoguće da netko tko planira samoubojstvo tako završi pismo. Samoubojice su naime u svojim pismima gotovo uvijek iskrene. O tome su nas učili na fakultetu. Tako i Kluge,sigurno se bojao za obitelj. Hvala još jednom a knjigu ću nastojati posuditi u knjižnici ukoliko je imaju. Uvijek su me fascinirali njemački generali profesionalci koji su se dali zaludjeti sa Hitlerom. Ali bilo je to nevjerojatno vrijeme i oni su jamačno mislili da im je svijet udario pljusku u 1.svj.ratu i da je tada kucnuo čas za osvetu. Teško je to objasniti.

Još jedan izdanak pruske aristokracije: Fedor von Bock
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Moritz Albrecht Franz Friedrich Fedor von Bock (1880.-1945.) također je potekao iz istaknute pruske vojničke obitelji. Njegov otac Karl von Bock zapovijedao je divizijom u Francusko-pruskom ratu 1870.-1871., a majka Franziska bila je rođena sestra generala Ericha von Falkenhayna, načelnika njemačkog generalštaba u Prvom svjetskom ratu. Stoga se i sâm već u djetinjstvu odlučio za vojnu službu. Završio je oficirsku akademiju u Berlinu, a u Prvom svjetskom ratu je bio zapovjednik bataljona. Poslije rata je nastavio oficirsku karijeru u Reichswehru.
Dvadesetih godina XX. stoljeća Bock je zajedno s generalima Kurtom von Schleicherom, Eugenom Ottom i Kurtom von Hammerstein-Equordom bio član Sondergruppe R, tajne organizacije koja je imala zadatak izigravati odredbe Versailleskog sporazuma o ograničenju njemačkog naoružanja. Grupa je bila u stalnoj vezi s takozvanim ''Crnim Reichswehrom'' (Schwarze Reichswehr), službeno civilnom radnom i u stvari paravojnom organizacijom. ''Crni Reichswehr'' je bio zloglasan zbog običaja da ubija Nijemce za koje se sumnjalo da surađuju sa Savezničkom kontrolnom komisijom. Pripadnici ''Crnog Reichswehra'' su 30. studenog 1923. u Berlinu pokušali izvesti državni udar, unatoč pokušajima Bocka da ih spriječi.
Poslije dolaska nacista na vlast Bock je imenovan za zapovjednika Armijske grupe 3 (Oberbefehlshaber des neuerrichteten Gruppenkommandos 3). Tada je imao čin generala pješadije (General der Infanterie). Godine 1938. zapovijedao je pohodom na Austriju, a 1939. na Čehoslovačku. U napadu na Poljsku 1939. bio je zapovjednik Grupe armija Sjever (Heeresgruppe Nord), a u operacijama na Zapadu 1940. zapovijedao je Grupom armija B (Heeresgruppe B) koja je osvojila Nizozemsku, Belgiju i sjeverni dio Francuske. Na svečanosti 19. srpnja 1940. bio je jedan od 9 generala kopnene vojske koji su unaprijeđeni u čin Generalfeldmarchalla.
 
Bock sa svojim oficirima u Parizu 14. lipnja 1940. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U napadu na Sovjetski Savez 1941. godine Bock je bio zapovjednik Grupe armija Sredina (Heersgruppe Mitte) koja je napredovala na središnjem dijelu fronte. Bio je pobornik brzog osvajanja Moskve kao glavnog strateškog cilja, ali je morao prijeći u obranu iza Smolenska zbog oduzimanja dijelova njegovih snaga za operacije prema Lenjingradu i Kijevu. U više navrata dolazio je u sukobe s generalom Guderianom jer mu je oduzeo jedan oklopni korpus za odbijanje sovjetskih protunapada i čak je tražio da ga se makne sa položaja. U bici za Moskvu, tokom sovjetske protuofenzive, 18. prosinca bio je smijenjen sa položaja zapovjednika Grupe armija Sredina ''iz zdravstvenih razloga''.
 
Bock s generalima Hermannom Hothom i Wolframom von Richthofenom u početku napada na SSSR:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapovjednik kopnene vojske feldmaršal Walter von Brautschitsch u posjetu štabu Grupe armija Sredina 1941. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bock na Istočnoj fronti u listopadu 1941. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bock ipak nije izgubio Hitlerovo povjerenje. Nakon što je zapovjednik Grupe armija Jug (Heersgruppe Süd) feldmaršal Walter Reichenau umro od moždanog udara na njegovo mjesto je 20. siječnja 1942. imenovan Bock. Grupom armija je zapovijedao u Harkovskoj bici i u početnoj fazi njemačke velike ljetne ofenzive, operaciji Blau. Nakon što je Grupa armija Jug bila podijeljena u dvije grupe armija njihova zapovjedništva su preuzeli general Maximilian Freiherr von Weichs i feldmaršal Wilhelm von List, a Bock je povučen u rezervu i do kraja rata više nije dobio zapovjednu dužnost.
 
Bock s Hitlerom u vrijeme pripreme za operaciju Blau 1942. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Bock sa svojim vojnicima na Istočnoj fronti:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon Hitlerove smrti i saznanja da je formirana nova njemačka vlada Bock je odlučio otići u Flensburg i ponuditi svoje vojničke usluge novom führeru Karlu Dönitzu. Sjeo je 3. svibnja 1945. u automobil zajedno sa suprugom, pokćerkom i jednim prijateljem, ali u Flensburg nije stigao - na cesti nedaleko Hamburga napao ih je lovac-bombarder britanskog RAF-a. Bock je jedini preživio napad, ali samo na jedan dan - umro je od ozljeda 4. svibnja u bolnici u Hamburgu.
Nezahvalno je pretpostavljati kako bi se Bock proveo da je preživio rat, ali bi mu vjerojatno bila stavljena na teret naredba od 10. rujna 1939. da ''svako selo u kojem se bude pucalo na njemačke vojnike, a nije moguće pronaći kuću iz koje se pucalo, bude spaljeno do temelja''. To je rezultiralo masovnim spaljivanjem sela i gradova u Poljskoj. S druge strane bio je jedan od rijetkih njemačkih visokih oficira koji je protestirao zbog lošeg postupka prema sovjetskim ratnim zarobljenicima. S nacistima nije htio imati nikakve veze i bio je uvjereni monarhist, a s bivšim Kaiserom Wilhelmom II. održavao je prisne odnose. U ljeto 1940. namjeravao ga je posjetiti u njegovom progonstvu u nizozemskom Doornu, ali je Hitler zabranio bilo kakve posjete.

Kao i uvijek sjajan prikaz. Čestitam!

General koji je imao savjest: Johannes Blaskowitz
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Johannes Albrecht Blaskowitz (1883.-1948.) je potekao iz pruske građanske obitelji, a otac mu je bio protestantski svećenik. Odlučio se za vojni poziv i završio je kadetsku školu u Köslinu i Lichterfeldeu. Vojničku karijeru započeo je 1901. godine kao oficirski kandidat u Istočnopruskoj regimenti, a u Prvom svjetskom ratu služio je na Istočnoj i Zapadnoj fronti. Rat je završio kao kapetan i zapovjednik pješadijske čete. Poslije rata je ostao u Reichswehru i u doba Weimarske republike napredovao do generalskog čina. Prema dolasku nacista na vlast je bio indiferentan jer je smatrao da se vojska ne smije miješati u politiku. Neposredno pred Drugi svjetski rat unaprijeđen je u čin General der Infanterie i postavljen za zapovjednika 8. armije (8. Armee Oberkommando).
U napadu na Poljsku 1939. Blaskowitzeva 8. armija je vodila teške borbe u bici na Bzuri i opsadi Varšave. Po okončanju poljske kampanje unaprijeđen je u čin general-pukovnika (Generaloberst) i 29. listopada 1939. postavljen za vojnog zapovjednika Poljske.
 
Blaskowitz i general Maximilian Freiherr von Weichs u Poljskoj 1939. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Hitler i njegovi generali u Varšavi 1939. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kao tradicionalni vojnik Blaskowitz je čvrsto držao pod kontrolom svoje vojnike i njihovo držanje prema civilnom stanovništvu, te je energično sprječavao sudjelovanje regularne vojske u zločinima Waffen SS-a i Einsantzgruppen. Dosudio je nekoliko smrtnih kazni pripadnicima SS-a zbog zločina prema civilima, no te osude je Hitler poništio. Između studenog 1939. i veljače 1940. napisao je nekoliko memoranduma vrhovnom zapovjedništvu kopnene vojske u kojima je detaljno opisao zlodjela Waffen SS u Poljskoj i njihov negativni utjecaj na vojnike Wehrmachta, naglasio drski odnos pripadnika Waffen SS prema vojnicima regularne vojske i upozorio da bi SS.ovci mogli na isti način postupati i prema vlastitom narodu. Blaskowitzevi memorandumi nisu donijeli nikakav rezultat osim što je na sebe navukao neprijateljstvo Hitlera, Hansa Franka, Reinharda Heydricha i Heinricha Himmlera, dok mu je šef operativnog odjeljenja OKW Alfred Jodl predbacio da je ''naivan'' i da se ''nepozvan miješa u događaje''. Hitler je pak u razgovoru sa zapovjednikom kopnene vojske generalom Walterom von Brautschitschem rekao da je Blaskowitz ''djetinjast'' i da se ''ratovi ne vode metodama Vojske spasa''. Krajem svibnja 1940. Blaskowitz je smijenjen sa položaja.
Nakon pada Francuske 1940. godine Blaskowitz je bio predviđen za zapovjednika 9. armije koja je obavljala okupacione dužnosti, no postavljanje je spriječio osobno Hitler. Umjesto toga dobio je relativno beznačajnu dužnost vojnog guvernera Sjeverne Francuske. U listopadu 1940. imenovan je zapovjednikom 1. armije raspoređene od Bretanje do španjolske granice. U studenom 1942. Blaskowitz je vodio operaciju Anton, okupaciju Vichyjevskog dijela Francuske. U svibnju 1944. imenovan je za zapovjednika Grupe armija G (Heeresgruppe G) koja se sastojala od 1. i 19. armije i bila je odgovorna za obranu južne Francuske.
 
Blaskowitz s feldmaršalima Erwinom Rommelom i Gerdom von Rundstedtom u Francuskoj 1944. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Saveznici su 15.kolovoza 1944.izveli operaciju Dragoon, desant na mediteransku obalu Framcuske. Blaskowitz je unatoč nedostatku podrške iz zraka uspio stabilizirati frontu i povesti svoje trupe u organizirano povlačenje kako bi izbjegle okruženje. Nakon što je Grupa armija G pojačana 5. oklopnom armijom izvela je protuofenzivu i odbacila američku 7.armiju, a nakon što je odbio napasti američku 3. Armiju sumnjajući u uspjeh Hitler je Blaskowitza u rujnu smijenio sa položaja i na njegovo mjesto je došao general Hermann Balck. Ponovo je vraćen na isti zapovjedni položaj u prosincu i u potpori njemačkoj protuofenzivi u Ardenima uspješno je zadržavao američke snage na južnom krilu fronte. Nakon toga je premješten u Nizozemsku i imenovan za zapovjednika Grupe armija H, koja je početkom travnja 1945. preimenovana u Zapovjedništvo njemačkih snaga u sjevernoj Nizozemskoj. Tokom ''nizozemske gladi'' postigao je sporazum sa Saveznicima i dopustio dostavu hrane i lijekova iz zraka uz uvjet da ne budu bombardirani njemački vojni položaji. Blaskowitz se predao 6. svibnja 1945. kanadskom 1. korpusu.
 
Blaskowitz i zapovjednik kanadskog 1. korpusa general Charles Foulkes za vrijeme predaje njemačkih snaga u Nizozemskoj:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Po završetku rata Blaskowitz je izveden pred sud u Nürnbergu kao jedan od osumnjičenika za ratne zločine. Bio je konkretno optužen zbog naredbe da se strijeljaju dvojica dezertera nakon kapitulacije njemačkih oružanih snaga. Počinio je samoubojstvo 4. veljače 1948. skakanjem sa balkona suda. Po nekim izvorima postojala je sumnja da su ga bacili nekadašnji pripadnici SS-a jer su ga mrzili zbog njegovog odnosa prema ratnim zločinima, a tu sumnju su dijelili i oficiri koji su bili Blaskowitzevi suoptuženici. Ako je bila riječ o samoubojstvu ono je bilo potpuno nepotrebno jer je posthumno bio oslobođen optužbe.
 
Blaskovitz i feldmaršal Wilhelm Ritter von Leeb pred sudom u Nürnbergu:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Johannes Blaskowitz je nesumnjivo bio istaknuti vojni zapovjednik, ali i čovjek koji se držao vlastitih moralnih principa i boljih običaja njemačke vojske. Prilikom svojih posjeta Normandiji imao je prilike razgovarati s feldmaršalom Erwinom Rommelom, koji je upravo od njega dobio potvrdu da su glasine o zločinima na Istoku istinite. To je Rommela učvrstilo u odluci da se pridruži zavjerenicima protiv Hitlera, no Blaskowitz nije bio spreman na takav korak. U listopadu 1943. posjetio ga je jedan od vođa zavjere Ulrich von Hassell i zaključio da su ''razgovori s Blaskowitzem besplodni jer sve promatrao isključivo sa vojničkog stajališta''.

Ivan Stepanovič Konjev (28.12.1987.-21.05-1973.), maršal, komandant Crvene armije na Istočnom frontu. Zvali su ga " Okrutni". Isticao se izgledom jer je brijao glavu.
Bio je seljačkog porijekla, u mladosti je radio kao drvosječa. Mobiliziran je  u vojsku u dobi od 18 godina, poslije 1. svj. rata. Nakon Oktobarske revolucije prebacuje se u Crv. armiju kao mitraljezac.
1926. godine Konjev završava obuku za više oficire na Vojnoj akademiji Frunze, a nakon toga obnaša vrlo visoke vojne funkcije.
Nakon napada Njemačke na Sovjetski savez 1941., Konjev preuzima komandu nad 19.armijom u vitebskom regionu i vodi niz obrambenih bitaka tijekom povlačenja Crvene armije sve do periferija Moskve. Komandant je Kaljininskog fronta od listopada 1941. do kolovoza 1942,pri čemu je imao ključnu ulogu u obrani Moskve, i sovjetskoj protuofenzivi tijekom zime 1941.-1942.
Nakon tog uspjeha, Staljin ga unapređuje u čin general-pukovnika.
Do kraja rata komandira sovjetskim Zapadnim frontom do veljače 1943, Sjeverozapadnim frontom od veljače do srpnja 1943., i Prvim ukrajinskim frontom.
Vrlo uspješno sudjeluje u bitci kod Kurska, komandirajući južnim krilom kontraofenzive, koja je uspješno dobila grupu armija pod zapovjedništvo Ericha von Meinschsteina.
Nakon pobjede kod Kurska, armija pod zap. Konjeva oslobađa redom Belgorod, Odesu, Harkov i Kijev i stiže do rumunjske granice. U veljači 1944. godine Konjev je unaprijeđen u maršala Sovjetskog saveza, a zbog uspjeha Ukrajinskog fronta. Tijekom 1944. armija pod zap. Konjeva napreduje iz Ukrajine i Bjelorusije, najprije u Poljsku, a potom i u Čehoslovačku. Do lipnja iste godine napreduje do Visle i biva nagrađen titulom heroja Sovjetskog saveza.
U siječnju 1945. godine Konjev je zajedno sa maršalom Žukovom komandirao sovjetskim snagama koje su pokrenule veliku zimsku ofenzivu u zap. Poljskoj, potisnuvši njem. snage od Visle do Odre, a osvajaju Krakow. Taj grad je spasio Konjev od njemačkog uništenja tako da je naredio brzi napad na grad. Njegova ofanziva je također spriječila planirano uništenje šleske industrije od strane Nijemaca koji su bili u povlačenju.
U travnju su njegove armije zajedno sa Prvim bjeloruskim frontom kojim je zapovijedao maršal Žukov, inače njegov ljuti rival, napredovale ka Berlinu.
Iako su njegove armije ušle u Berlin, Staljin je Žukovu dodijelio čast dizanja sovjetske zastave na Reichstagu, a Konjevu je naređeno da krene na jugozapad, gdje je su oslobodile Prag, a ranije se srele sa američkom prethodnicom kod Torgaua.
Nakon rata je bio okupacioni zapovjednik u Ist. Njemačkoj, a bio je i zap. snaga Varšavskog pakta od 1955. godine. sa te je pozicije gušio Mađarsku revoluciju 1956. godine, kad su sovjetski tenkovi ušli u Budimpeštu.
Umro je u Moskvi 1973. u 76. godini života.

George Smith Patton ( 11.11.1885.-21.12.1945.) bio je jedan od najboljih američkih generala u Drugom.svj.ratu.
Vojna karijera mu se protegla na 36 godina, a bio je među prvim američkim oficirima koji su zagovarali stvaranje modernih oklopnih jedinica, komandirao je američkim jedinicama u sjevernoj Africi, Siciliji i u Evropi.
U američkoj vojsci ostao je zapamćen po nadimku Stara krv i petlja ( Old blood and guts) koj je dobio zahvaljujući pogrešnoim citiranju njegove izjave u kojoj je rekao da je za pobjedu u ratu potrebna ne samo krv nego i mozak.
Povjesničari su uvjerenja da je Patton bio briljantan strateg koji je istina imao povremene epizode neposlušnosti,pa i nestabilnosti.
Njegovi potčinjeni, kako oficiri tako i vojnici pamtit će ga ne samo po briljantnim liderskim osobinama, ludoj hrabrosti i ustrajnosti, već i po oštrim pa i vulgarnim govorima kojima je podizao moral svojim jedinicama.
Rodio se u Kaliforniji u obitelji lokalnog zemljoposjednika i političara, u obitelji čiji su muški potomci bili liječnici, odvjetnici i političari, dok su vojnici postajali samo po pozivu.
Patton je od malih mnogu  slušao o podvizima vojnika Konfederacije u Američkom građ. ratu, i o svom djedu, te je sanjao da će jednog dana postati general i heroj.
Pohađao je vojni institut u Virdžiniji, a upisao je potom i West Point, ali je na prvoj godini pao.
Iako je bio vrlo uporan i inteligentan, bolovao je od nedijagnosticirane disleksije, što će mu u velikoj mjeri otežati školovanje.
Vrlo je kasno naučio čitati, i nikada nije naučio  pravilno sricanje slova, te mu je trebalo 5 godina da završi vojnu akademiju.
Ima još jedna zanimljivost o njemu.
Po završetku akademije, sudjelovao je na ljetnim Olimpijskim igrama  1912. u Stockholmu kao reprezentativac SAD-a u petoboju, i osvojio je peto mjesto.
Prije Drugog svj. rata u svojoj ranoj vojnoj karijeri je sudjelovao sa sukobima meksičkih revolucionara Pancha Ville i tada je dobio nadimak Bandito, upravo stoga što je volio nositi revolver Colt Pacemaker.
Potom je sudjelovao i u Prvom svj. ratu i to vrlo uspješno i to u tenkovskim jedinicama kada je 1918. i ranjen metkom iz mitraljeza dok je pomagao da se zaglibljeni američki tenk izvuče iz blata.
Za zasluge u Meza-Argonsoj ofanzivi Patton je dobio odličje Purpurno srce i Križ za istaknute zasluge u službi, te je unaprijeđen u pukovnika.
Nakon Prvog svj.rata, Patton je Waschingtonu upoznao  i postao vrlo blizak sa Dwightom Aizenhauerom koji će kasnije imati vrlo značajnu ulogu u njegovoj karijeri, a nastavio je karijeru u oklopnim jedinicama.
 Tijekom priprema Amerike za ulazak u rat, Patton je formirao obučni centar za ratovanje oklopnih posada u pustinjskim uvjetima u Kaliforniji, a kasnije je 1942. tada kao već general-major komandirao američkom 1. oklopnom divizijom koja se u sklopu Savezniče operacije Baklja ( operation Torch) iskrcala u sjevernoj Africi.
Nakon poraza američkih snaga od Rommelovih jedinica kod Caserine prolaza, Patton je unaprijeđen u gen.-pukovnika i dana mu je komanda nad amer.2.korpusom.
Zbog inzistiranja na obuci i disciplini vojnici su ja ugl. voljeli. Nakon uspjeha u Africi i predaje njemačkih jedinica u Tunisu 1943., Pattonu je dana komanda nad amer. 7. armijom koja se iskrcala na Siciliju, gdje je minjevitom akcijom i prodorom oslobodio zapadnio dio otoka sa Palrmom i Mesinom, samo 2 sata prije dolaska britanskih snaga pod zapovjedništvom Mongomerijeve 8. armije.

Pattonov imidž surovog ratnika nije uvijek i svugdje nailazio na dobar primjer u javnosti.
Skoro mu se vojna karijera prekinula kada je nesmotreno u bolnici verbalno napao i ošamario dva američka redova koje je smatrao kukavicama zato što su bili u bolnici zbog umora odn. kontuzija, a što je psihičko stanje a ne rana stečena u borbi.
Iako je privremeno bio suspendiran Patton je svojim govorima stvarao lažnu sliku kod neprijatelja o novim mogućim mjestima savezničkog iskrcavanja. Strah od Pattona vezao je mnoge njem. trupe na pretpostavljenim mjestima iskrcavanja i time je odigrao vrlo važnu ulogu u prikrivanju priprema za D-dan.
Nakon iskrcavanja savez. snaga u Normandiji i početnog neuspjeha  u proboju njem. linije, Pattonu je dana komanda nad 3. armijom koja je uspješno probila njem. obranu kod Saint Loua odsjekavši Cherbourg od ostatka njem. snaga. Do kraja kolovoza je čitava Bretanja bila oslobođena.
Tijekom 8 mjeseca njemačke su snage od strane 3. armije bile opkoljene oko gradova i vel. luka Bresta, St. Nazairea i lorienta.
Patton je u Francuskoj uspješno provodio i upotrijebio taktiku blietzkriega protiv njenih tvoraca prešavši 600 milja za samo 14 dana. 
Još da spomenemo očajnički pokušaj Hitlera da preokrene ratnu sreću u svoju korist a sa nakanom da porazi saveznike na Zap. frontu odn. u Ardenima. U napad je krenulo 29. njem. divizija sa oko 250.000 vojnika.
Pattonova 3. armija je izbila na tzv. Siegfridovu liniju 15. prosinca, a Patton je na opće zaprepaštenje izjavio na sastanku savez. generala da može u roku od 3 dana otpočeti kontranapad na njem.južno krilo. Prisutni su generali smatrali da je to nemoguće učiniti.
Ono što oni nisu znali jest da je Patton već ranije učinio sva potrebna izviđanja da bi mogao izvršiti taj zadatak., i u najkritičnijem trenutku je zarotirao 3. armiju za 90 stupnjeva i krenuo ka Bastoigneu jednom malom mjestu, čvorištu u kojem su se nalazile opkoljene jedinice 101. zračno desantne američke armije, i i svi su bili u uvjerenju da to može učiniti samo Patton. Nijemci su do kraja veljače potisnuti na početne položaje, a Patton je nastavio proboj prema Njemačkoj, te su prešli Rajnu 22.03.1945.
Nakon toga su njegove trupe oslobodili Plzenj u Češkoj kao i veći dio Bohemie ( Češka).
Nakon rata je Patton bio jako razočaran što mu nisu dopustili da nastavi rat na Pacifiku protiv Japanaca, nego je postavljen za guvernera Bavarske.
Potom se razbolio i na koncu umro, nekoliko dana prije Božića 1945. godine.

zna se po cemu su nacisti postali znameniti u drugom svetskom ratu i sigurno im mesto nije ovde.

vladimir (citat):

zna se po cemu su nacisti postali znameniti u drugom svetskom ratu i sigurno im mesto nije ovde.

Stanko je jasno postavio temu. Dakle,zastupljene su sve strane koje su sudjelovale u II svj.ratu ne samo saveznicke strane kohe su pobijedile u ratu. Tom činjenicom sam se i ja rukovodio.

Doktor Živago (citat):

vladimir (citat):

zna se po cemu su nacisti postali znameniti u drugom svetskom ratu i sigurno im mesto nije ovde.

Stanko je jasno postavio temu. Dakle,zastupljene su sve strane koje su sudjelovale u II svj.ratu ne samo saveznicke strane kohe su pobijedile u ratu. Tom činjenicom sam se i ja rukovodio.

Izucavaju ih na vojnim akademijama, ne vidim problem ni da mi mlatimo o tome.
USAF udzbenici imaju citavo poglavlje o Rommelu.

Tema ne velica nikoga, pise istorijske cinjenice.
Podjednako se na akademijama izucavaju i Rommel i Patton i Zukov...
Ne zbog svojih politickih ubjedjenja nego vojnickih vjestina.
Rommel je svoju jedinu (zavrsenu) knjigu napisao na iskustvima iz prvog svjetskog rata.
Na kraju krajeva, on je ucestvovao u planiranju atentata na Hitlera, sto mu je i doslo glave.
A ako cemo o tome ko je zasluzan za smrt najvise ljudi, onda je to ubjedljivo Alfred Nobel.

O narodu koji ne moze izgubiti "jer brani svoje ognjiste" mogle bi se povlaciti razne paralele, pa o tome necemo.

Samo sam dao predlog, nemam nista protiv nacistickih generala, a nemam nista ni protiv komunistickih generala, oni su bili na suprotnim stranama razlicite ideologije samo sto su im ucinci isti....tako da se razumemo, samo napred sa istorijom da se ne zaboravi...

Brkakougar (citat):

Samo sam dao predlog, nemam nista protiv nacistickih generala, a nemam nista ni protiv komunistickih generala, oni su bili na suprotnim stranama razlicite ideologije samo sto su im ucinci isti....tako da se razumemo, samo napred sa istorijom da se ne zaboravi...

Jbg Brko, ti znas da dvije stvari ne mogu proci bez Svaba i Rusa, vicevi i ratovi.

Slazem se s tobom da ono "znamenite" moze da zvuci kao "slavne" pa to mozda nekog i isprovocira. 
Poznavajuci gospodina Stanka, stavljam ruku u vatru da mu to nije bila namjera.

Citat :

neprimerno je da na ovom forumu pored zvezde petokrake stoji ravnopravno i fasisticka svastika. jer ja to treba da se divim ovim fasistickim generalima , postujem njihov lik i delo?

Nisu svi na Forumu ni za petokraku.
Ni sad a bogami ni prije trideset godina.
Pa opet ucestvuju.

za Stanka stavljam obe ruke u vatru

Druze Pero lepo napisano, verujem da drug Stanko nije imao lose namere, nego prosto jednostavno poneke teme malo prosire smer moguce putanje i dobiju smer koji nije naravno prihvatljiv svima, svi ovi generali su bili komandanti ozbiljnih vojnih jedinica, uvek je bilo i uvek ce biti da svako ima svoju publiku i svoje simpatizere, i jedni i drugi generali imaju i dan danas svoje simpatizere i to je tako, mozda ce neki biti zaboravljeni ali neki mozda nece dugo dugo....od ovih pomenutih proslo je vreme od 75 godina a to je kao da je bilo prekjuce...

Bravo Gorane i svaka čast na komentaru jer to je upravo ono sto sam ja htio napisati, možda ne nužno tim riječima ali svakako u istom kontekstu.
S tim da si rasčlanio na svakome razumljiv način sporne termine o ovoj temi,kao i obrazložio svoj stav utemeljen na argumentima,svidjelo se to nekima ili ne.
Ja isto imam svoj stav koji se nuzno ne mora slagati sa tvojim ali o tome mozemo raspravljati bez da se nabacujemo drvljem i kamenjem međusobno.
Ako vec ranije nismo mogli skupa u istoj drzabi,ovdje mozemo,a ako netko ne zeli,slobodan mu put.
Zao mi je sto ti ne mogu dati vise pluseva jer si zasluzio punu vrecu.
Živio druže!

zar stvarno mislite da  fasisticki generali nisu bili upoznati sa hitlerovim namerama da se istrebe jevreji,nikad nisu culi i u tome ucestvovali, pa ko je onaj narod sa kozare oterao u jasenovac, necuvene zlocine su pocinili u Belorusiji 40odsto muske populacioje je istrebljeno. o postupcima prema ratnim zarobljenicima je suvisno govoriti. vidi ovakao postao general a bio protiv nacista i hitlera pa u to nebi poverovalo ni dete ia osnovne skole.

Pa većina generala su bili vojnici. SS trupe su bili "partijska vojska". Većina njemačkog naroda ipak nije imala kompletan uvid u to što se u logorima radilo. 
Nisu njemački generali imali veze sa Jasenovcem, već domaća gamad. Osim toga, nisu njemački generali ponosno javili Hitleru da je Beograd prvi europski "Juden-frei" grad. Hoćeš reći da je neki konkretni general koji je iz visoke kategorije naredio pogrome u Kraljevu i Kragujevcu? Ne to su bili oni "partijski" i niže rangirani, takvi se nisu borili protiv vojnih formacija, nego protiv civila. 
Hoćeš reći da nitko iz srpske vlasti nije znao za to što se radilo u Kraljevu i Kragujevcu, pa i po selima kad naiđe ofanziva? I nitko ništa nije napravio po tom pitanju. I po čemu su onda oni bolji od okupatora?
Toliko po tvom komentaru. 
Tema nije napravljena da bi se spominjali ili glorificirali ratni zločinci. Tema je napravljena kako bi se spomenuli briljantni vojskovođe - kojih je na žalost bilo i u službi zla. Ali priča se o njihovim vojnim operacijama. 
Taktiku Blitz-kriega su osmislili njemački generali. Francusku su pobijedili boljom taktikom, a ne frontalnim napadom. SSSR su iznenadili i isto tako skoro srušili. Da je Hitler više vjerovao svojim generalima, ne bi oni tako brzo krenuli nazad, već bi se rat protegao još koju godinu. 
Ne želim reći da je to sve pozitivno, ali njihove akcije se i danas proučavaju na vojnim učilištima. Tamo se neovisno o ideologiji proučava sve što je bilo vojnički dobro od napoleonovog doba na ovamo. 
Na zapadnim učilištima se proučavala njemačka taktika, ali i ruska/sovjetska. Titova odluka na Neretvi je također dio gradiva, bez obzira da li je do te varke došlo spontano, slučajno ili je to smislio neki titov general. U NOV i POJ je bilo kvalitetnih generala i vojskovođa, nije Tito sve odlučivao - naprotiv, bilo je i njegovih grešaka. 
Englezi prilično uzdižu njihovog "Monty"-ja, ali koliko sam čitao, ja baš ne bih rado bio pod njegovom komandom. Za Patona sam pročitao potpuno drugačije činjenice. 
Vjerujem da bi se ovdje moglo pisati i o izraelskim generalima koji su u prvom arapsko-izraelskom ratu napravili čudo protiv višestruko jačeg suparnika - međutim, tema je ograničena samo na drugi svjetski rat.

Brkakougar (citat):

U Srbiji se tacno znalo da ce za jednog ubijenog Nemackog vojnika streljati 100 Srba, za jednog ranjenog vojnika streljati 50 Srba i to je bilo samo ba teritoriji Srbije, desetak komunista naprave zasedu i iz sume pripucaju na nemacku kolonu ubiju 2-vojnika 5-6 rane i tutanj u sumoviye predele, Nemci naprave ofanzivu pohvataju stanovnistvo da ispune broj koji je odredjen za streljanje i streljaju, oni koji su to ucinili naravno nigde nema ali se oni bore protiv fasizma.
Posle drugog svetskog rata Izrael je imao nekoliko visokih oficira iz Nemacke vojske koji su ucestvovali u formiranju oruzanih snaga Izraela, tajna je da oko 200-a oficira ranga kapetana i majora bili aktivni oficiri i svoj radni vek zavrsili u oruzanim snagama Izraela.

A to su radili u dogovoru sa Njemcima samo da unište srpski narod i pravoslavlje. A taj narod je bio toliko miroljubiv da su organizovali proteste sa parolama: "Bolje rat nego pakt" i "Bolje grob nego rob".
Valjda se predomislili poslije fašističkog napada. Naravno, poslije su komunjare revidirale te događaje i pripisali sebi zasluge za organizaciju protesta.

Bas tako Porucnice, to je to...

Brkakougar (citat):

U Srbiji se tacno znalo da ce za jednog ubijenog Nemackog vojnika streljati 100 Srba, za jednog ranjenog vojnika streljati 50 Srba i to je bilo samo ba teritoriji Srbije, desetak komunista naprave zasedu i iz sume pripucaju na nemacku kolonu ubiju 2-vojnika 5-6 rane i tutanj u sumoviye predele, Nemci naprave ofanzivu pohvataju stanovnistvo da ispune broj koji je odredjen za streljanje i streljaju, oni koji su to ucinili naravno nigde nema ali se oni bore protiv fasizma.
Posle drugog svetskog rata Izrael je imao nekoliko visokih oficira iz Nemacke vojske koji su ucestvovali u formiranju oruzanih snaga Izraela, tajna je da oko 200-a oficira ranga kapetana i majora bili aktivni oficiri i svoj radni vek zavrsili u oruzanim snagama Izraela.

 i sta ovde nije istina?

PORUCNIK (citat):

Brkakougar (citat):

U Srbiji se tacno znalo da ce za jednog ubijenog Nemackog vojnika streljati 100 Srba, za jednog ranjenog vojnika streljati 50 Srba i to je bilo samo ba teritoriji Srbije, desetak komunista naprave zasedu i iz sume pripucaju na nemacku kolonu ubiju 2-vojnika 5-6 rane i tutanj u sumoviye predele, Nemci naprave ofanzivu pohvataju stanovnistvo da ispune broj koji je odredjen za streljanje i streljaju, oni koji su to ucinili naravno nigde nema ali se oni bore protiv fasizma.
Posle drugog svetskog rata Izrael je imao nekoliko visokih oficira iz Nemacke vojske koji su ucestvovali u formiranju oruzanih snaga Izraela, tajna je da oko 200-a oficira ranga kapetana i majora bili aktivni oficiri i svoj radni vek zavrsili u oruzanim snagama Izraela.

A to su radili u dogovoru sa Njemcima samo da unište srpski narod i pravoslavlje. A taj narod je bio toliko miroljubiv da su organizovali proteste sa parolama: "Bolje rat nego pakt" i "Bolje grob nego rob".
Valjda se predomislili poslije fašističkog napada. Naravno, poslije su komunjare revidirale te događaje i pripisali sebi zasluge za organizaciju protesta

Porucnice mi se time ponosimo i dan danas. mi smo narod koji nemenja veru za veceru. nismo je promenili ni posle 500god turske okupacije vec mo proterali turke sa ovih prostora za sva vremena. a nemce smo isterali dva puta. nema grada U Srbiji gde nemci nisu streljali ali od borbe protiv okupatora i domacih izdajnika nikad nismo odustali

goran9030 (citat):

Pa većina generala su bili vojnici. SS trupe su bili "partijska vojska". Većina njemačkog naroda ipak nije imala kompletan uvid u to što se u logorima radilo. 
Nisu njemački generali imali veze sa Jasenovcem, već domaća gamad. Osim toga, nisu njemački generali ponosno javili Hitleru da je Beograd prvi europski "Juden-frei" grad. Hoćeš reći da je neki konkretni general koji je iz visoke kategorije naredio pogrome u Kraljevu i Kragujevcu? Ne to su bili oni "partijski" i niže rangirani, takvi se nisu borili protiv vojnih formacija, nego protiv civila. 
Hoćeš reći da nitko iz srpske vlasti nije znao za to što se radilo u Kraljevu i Kragujevcu, pa i po selima kad naiđe ofanziva? I nitko ništa nije napravio po tom pitanju. I po čemu su onda oni bolji od okupatora?
Toliko po tvom komentaru. 
Tema nije napravljena da bi se spominjali ili glorificirali ratni zločinci. Tema je napravljena kako bi se spomenuli briljantni vojskovođe - kojih je na žalost bilo i u službi zla. Ali priča se o njihovim vojnim operacijama. 
Taktiku Blitz-kriega su osmislili njemački generali. Francusku su pobijedili boljom taktikom, a ne frontalnim napadom. SSSR su iznenadili i isto tako skoro srušili. Da je Hitler više vjerovao svojim generalima, ne bi oni tako brzo krenuli nazad, već bi se rat protegao još koju godinu. 
Ne želim reći da je to sve pozitivno, ali njihove akcije se i danas proučavaju na vojnim učilištima. Tamo se neovisno o ideologiji proučava sve što je bilo vojnički dobro od napoleonovog doba na ovamo. 
Na zapadnim učilištima se proučavala njemačka taktika, ali i ruska/sovjetska. Titova odluka na Neretvi je također dio gradiva, bez obzira da li je do te varke došlo spontano, slučajno ili je to smislio neki titov general. U NOV i POJ je bilo kvalitetnih generala i vojskovođa, nije Tito sve odlučivao - naprotiv, bilo je i njegovih grešaka. 
Englezi prilično uzdižu njihovog "Monty"-ja, ali koliko sam čitao, ja baš ne bih rado bio pod njegovom komandom. Za Patona sam pročitao potpuno drugačije činjenice. 
Vjerujem da bi se ovdje moglo pisati i o izraelskim generalima koji su u prvom arapsko-izraelskom ratu napravili čudo protiv višestruko jačeg suparnika - međutim, tema je ograničena samo na drugi svjetski rat.

nize rangirani oficiri naredili streljanje 2500ljudi i dece u Kragujevcu? a generali nisu to znali?

tako je sluzili su istom cilju. tu si upravu. i slazem se sa tobom

Doktor Živago (citat):

vladimir (citat):

zna se po cemu su nacisti postali znameniti u drugom svetskom ratu i sigurno im mesto nije ovde.

Stanko je jasno postavio temu. Dakle,zastupljene su sve strane koje su sudjelovale u II svj.ratu ne samo saveznicke strane kohe su pobijedile u ratu. Tom činjenicom sam se i ja rukovodio.

Sa zanimanjem pratim ovu raspravu i mislim si svoje, pa je red da se i ja javim.
Ovo gore je dakako točno.
Svatko tko je pažljivo čitao tekstove mogao je shvatiti da je pisano o vojničkoj karijeri i vojničkim (ne)uspjesima pojedinih vojskovođa, a u slučaju nekih i o njihovoj odgovornosti za ratne zločine. Činjenice su tretirane kao činjenice, ništa manje i ništa više. Naravno da svaki tekst podliježe kritičkom preispitivanju, ispravkama ili dopunama pojedinih forumaša i tu prestaje svako mudrovanje.
Moje osobne simpatije su bile i ostale do danas neopozivo na strani Antifašističke koalicije, ali to nije razlog da se ne kaže koja riječ i o onima koji su bili na drugoj strani. Prepričavam riječi maršala Žukova iz intervjua koji je dao nekom zapadnom novinaru nedugo prije smrti, a rekao je otprilike: ''Mi u našim ratnim filmovima prikazujemo Nijemce kao krdo glupana, a u stvarnosti su bili strašan ratni stroj koji nas je u jednoj ofenzivi znao natjerati u bijeg od 1.000 kilometara. Stajalo nas je strahovito puno vremena i krvi dok nismo naučili kako s njima ratovati. Na taktičkoj razini su ostali superiorni do kraja rata''. U tom smislu se ovdje i spominju generali na strani sila Osovine.
Sada je valjda sve jasno. Molim da se u nastavku držimo teme.

Rifat Burdzevic je bio u tim prilikama velika mutivoda  za nase narode....

Neki postovi su uklonjeni jer nemaju veze s temom.
Naslov teme je promijenjen jer su neke vojskovođe poznate, ali se ne može reći i znamenite.
Molim da se ubuduće držimo teme.

Najveći vojskovođa Drugog svjetskog rata - Georgij Žukov
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Drugi svjetski rat je dao čitav niz briljantnih vojskovođa, a ako se pita tko je bio najveći od svih velika većina vojnih povjesničara reći će: Georgij Žukov (1896.-1974.)
Godine 1915. regrutiran je u konjicu ruske carske vojske i služio je u 10. dragunskoj novgorodskoj regimenti. Za iskazanu hrabrost i vještinu u ratnim operacijama bio je dva puta odlikovan Križen Svetog Georgija i unaprijeđen u čin vodnika. Nakon Oktobarske revolucije 1917. pridružio se boljševicima i borio se u Građanskom ratu u 1. konjičkoj armiji. U ratu je dobio Orden crvene zastave.
Poslije rata Žukov se odlučio za vojnički poziv. Brzo je napredovao u službi i bio je zapovjednik konjičke čete, bataljona i regimente, a 1924./1925. je pohađao Visoku školu za konjicu u Lenjingradu. Godine 1930. završio je školovanje na Vojnoj akademiji ''Frunze''.
 
Žukov kao podoficir carske vojske:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Diplomci Visoke škole za konjicu u Lenjingradu 1925. godine, među njima i četiri buduća maršala Sovjetskog Saveza - sjede u prvom redu prvi s desna Ivan Bagramjan, treći s desna Andrej Jerjomenko; u drugom redu prvi s desna Georgij Žukov, peti s desna Konstantin Rokosovski:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U svibnju 1930. Žukov je postao zapovjednik 2. konjičke brigade u sastavu 7. Samarske konjičke divizije. Zanimljivo je da je zapovjednik divizije bio također budući istaknuti vojskovođa Konstantin Rokosovski. U drugom svjetskom ratu njih dvojica će zamijeniti uloge i Žukov će biti nadređen Rokosovskom. Tri godine kasnije Žukov je imenovan za zapovjednika 4. konjičke divizije, 1937. je postao zapovjednik 3. i zatim 6. konjičkog korpusa, a 1938. je imenovan za zamjenika zapovjednika Bjeloruskog vojnog okruga. Iste godine je upućen u Mongoliju gdje je kao zapovjednik armijske grupe vodio borbene operacije protiv Japanaca na Khalkhin Golu. Za uspješno vođenje operacija dobio je orden Heroja Sovjetskog Saveza.
Po povratku iz Mongolije Žukov je o ratu osobno referirao Staljinu, koga je tom prilikom prvi put upoznao. Staljin ga je postavio za zapovjednika Kijevskog vojnog okruga, tada najvažnijeg u SSSR. Nakon reforme oficirskih činova 1940. godine Žukov je bio jedan od trojice visokih vojnih zapovjednika koji su dobili čin generala armije, najviši do maršala Sovjetskog Saveza. Ostala dvojica su bili Kiril Mereckov i Ivan Tjulenjev.
 
Maršal Semjon Timošenko i general Žukov na manevrima u Ukrajini u jesen 1940. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Početkom 1941. godine u Moskvi je održana ratna igra u kojoj je simuliran napad ''plavog'' (čitati Nijemaca) na teritorij Bjelorusije. ''Crvenu'' stranu je vodio zapovjednik Bjeloruskog vojnog okruga general Dmitrij Pavlov, a ''plavu'' Žukov. Igra je obilovala dramatičnim trenucima za ''crvene'' i gotovo do pojedinosti je najavila što će se dogoditi u ljeto iste godine. Na Staljinovo traženje Žukov je imenovan za novog načelnika Generalštaba umjesto generala Mereckova. Tom prilikom je došlo do prvih nesuglasica sa Staljinom jer je Žukov odbijao položaj, upozoravajući da je on čovjek trupe i da nije vičan generalštabnim poslovima. Ali je imenovanje na kraju morao prihvatiti i kao načelnik Generalštaba dočekao je njemački napad na SSSR. Kao načelnik Generalštaba Žukov se sa suradnicima našao u situaciji spašavanja svega što se može spasiti, pri čemu je imao puno problema sa Staljinom i njegovim miješanjem u operativno-strateške probleme. I onda je došlo do loma i njegovog napuštanja dužnosti načelnika Generalštaba, a to se zbilo 29. srpnja 1941.
Nakon opširne generalštabne analize stanja na fronti Žukov je zatražio sastanak sa Staljinom kako bi s njim raspravio situaciju i mjere koje treba poduzeti. Upravo je u toku bila velika bitka kod Smolenska. Ono što je posebno zabrinjavalo Žukova i Generalštab bio je slab položaj Centralnog fronta, koji je pretrpio velike gubitke. Žukov je predviđao da će Nijemci masom oklopnih snaga udariti upravo na Centralni front i to sa dva moguća cilja - da zaobilaznim manevrom krenu na Moskvu sa juga ili da prodru u pozadinu Jugozapadnog fronta u Ukrajini. Kao najhitniju mjeru Žukov je tražio da se Centralni front odmah pojača s 3-4 svježe armije i odgovarajućom količinom tenkova i artiljerije, a kao opsežniju mjeru da se sve sovjetske snage povuku na lakše obranjivu liniju lijevih obala rijeka Desna i Dnjepar. Na Staljinovo pitanje što će biti s Kijevom, koji se nalazi na desnoj obali, Žukov je decidirano odgovorio: ''Kijev ćemo morati napustiti''. Počeo je izlagati plan za jednu protuofenzivu, ali ga je pobješnjeli Staljin prekinuo: ''Kako možete govoriti takve gluposti kao što je napuštanje Kijeva?''. Tada je i Žukov povisio glas i došlo je do kratke prepirke, a epilog je bio njegova demonstrativna ostavka na dužnost načelnika Generalštaba.
U nekim drugim oklonostima Žukova bi takav istup možda stajao i glave. No Staljin je doduše bio bezobzirni tiranin, ali nije bio glup - previše je cijenio Žukovljeve vojničke kvalitete da bi ga se samo tako odrekao. Rekao mu je da ostaje i dalje član najužeg vojnog zapovjedništva, takozvane Stavke, te ga upitao što želi dalje raditi. Žukov je tražio da ga se pošalje na neki zapovjedni položaj na fronti. Tada postao neka vrsta Staljinovog ''vatrogasca'' jer je bio slan na najkritičnija mjesta. Tako je početkom rujna upućen u Lenjingrad gdje je radikalnim mjerama učvrstio obranu i spriječio pad grada. Za vrijeme boravka u Lenjingradu Žukov je više puta razgovarao telefonski sa Staljinom i raspitivao se između ostalog za stanje u Ukrajini, gdje je Jugozapadnom frontu prijetilo opkoljavanje. Svaki put je savjetovao da se sovjetske snage povuku dok ne bude kasno, ali uzalud. Poslije katastrofe u Ukrajini ipak je dobio zadovoljštinu jer mu je Staljin priznao: ''Bili ste onda u pravu''.
 
Žukov s oficirima na fronti:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kao briljantan vojskovođa Žukov se dokazao u bici za Moskvu koju je 1941. uspio obraniti, a nakon toga je potjerao Nijemce u prvi veliki bijeg na Istočnoj fronti. U proljeće 1942. usprotivio se ofenzivnoj operaciji kod Harkova tvrdeći da je pametnije rasporediti ograničene rezerve za obranu po dubini i ponovo je bio u pravu. U vrijeme velike njemačke ljetne ofenzive, u kolovozu 1942., imenovan je za zamjenika vrhovnog zapovjednika i preuzeo je odgovornost za obranu Staljingrada. S generalom Aleksandrom Vasiljevskim isplanirao sovjetsku protuofenzivu koja je donijela prijelom u ratu. Do kraja rata koordinirao je kao predstavnik Stavke operacije velikih razmjera kod Kurska, u Ukrajini, Bjelorusiji, Poljskoj i Njemačkoj sve do Berlina. Nakon uspješnog deblokiranja Lenjingrada 1943. unaprijeđen je u čin maršala Sovjetskog Saveza. U Berlinskoj operaciji zapovijedao je 1. bjeloruskim frontom koji je osvojio grad. Dana 9. svibnja 1945. predvodio je ceremoniju potpisivanja bezuvjetne kapitulacije njemačkih oružanih snaga.
 
Žukov i maršal Rokosovski s feldmaršalom Bernardom Montgomeryjem i britanskim generalima kod Brandenburških vrata u Berlinu 1945. godine:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ratna slava Žukova i drugih istaknutih zapovjednika zabrinula je Staljina. Sovjetski diktator bojao se ''bonapartizma'', mogućnosti da ga popularni vojskovođe svrgnu sa vlasti, a bio je itekako svjestan vlastite odgovornosti za gubitak desetaka milijuna ljudskih života i strahovito razaranje zemlje. Stoga je 1946. smijenio Žukova sa položaja zapovjednika sovjetskih snaga u Europi i postavio ga na položaj zapovjednika minornog Odeskog vojnog okruga. Istodobno je šef NKVD Lavrentij Berija pohapsio nekoliko njegovih najbližih ratnih suradnika i nastojao ih natjerati da svjedoče protiv Žukova. Nakon Staljinove smrti Žukov je bio među istaknutim organizatorima hapšenja Berije, koje je izveo njegov pouzdanik general Kiril Moskaljenko.
Novi sovjetski predsjednik vlade Nikolaj Bulganjin postavio je 1955. Žukova na dužnost ministra obrane. Nakon dvije godine bio je smijenjen i to dok je bio na putovanju u Jugoslaviju i Albaniju. Nakon toga se povukao u mirovinu.
 
Žukov kao umirovljenik u crnomorskom ljetovalištu Soči:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Žukov je 1969. objavio memoare pod naslovom ''Uspomene i razmišljanja'', u kojima je opisao svoj životni i ratni put do završetka Drugog svjetskog rata. Umro je u Moskvi 1974. godine i sahranjen je društvu drugih velikana u zidinama Kremlja.
 
Spomenik maršalu Žukovu na Crvenom trgu u Moskvi:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon Žukovljeve smrti, a posebno u posljednjih tridesetak godina, povedena je svojevrsna kampanja dezavuiranja njegove legende. Naročito mu se predbacuju grubost u ophođenju s podčinjenima i bezobzirno trošenje ljudskih života. Naravno da su takve optužbe pretjerane. Žukov je bio čovjek čvrstog karaktera i pomalo prijeke naravi pa je mnogo puta podigao glas, ali nikada bez razloga. Prezirao je slabiće, kukavice i nesposobnjakoviće, ali je znao prepoznati nadarene i sposobne oficire i zauzimao se za njihovo postavljanje na odgovornija mjesta. Jedan od oficira koje je posebno podržavao bio je general Ivan Černjahovski. Što se tiče optužbe za bezobzirno trošenje ljudskih života Žukov je vodio rat s vojskom kakvu je imao na raspolaganju, a ona je bila pretežno seljačkog porijekla i skromnog tehničkog i taktičkog znanja. Izričito je zahtijevao da se unaprijedi taktička obuka novih regruta jer su mu trebali živi borci, a ne izginuli heroji. A kada bi bila izdana zapovjed za napad onda više nije bilo uzmicanja.
Žukov je bio profesionalni vojnik od glave do pete. Nije dobro gledao miješanje politike i političkih oficira u vojna pitanja, a bio je izričito protiv vraćanja institucije političkih komesara i dvostrukog zapovijedanja. Žrtve staljinističkih čistki smatrao je nevino optuženima i žalio je za njima, a posebno lijepe riječi imao je za svog nekada nadređenog zapovjednika Bjeloruskog vojnog okruga Jeronima Uboreviča.
I za kraj jedna bilješka iz osobnog kuta. Žukov je 1957. godine posjetio i Tehnički školski centar kopnene vojske u Zagrebu. Među oficirima koji su se postrojili da pozdrave najveću legendu Drugog svjetskog rata bio je i moj otac, tada u činu potpukovnika. Imao sam nekoliko fotografija sa tog događaja, ali sam ih negdje zagubio. Živ sam se pojeo zbog toga.

Joseph Lawton Collins, ''Munjeviti Joe''
 
Joseph Lawton Collins (1896.-1987.) je ostao pomalo u sjeni poznatijih vojnih zapovjednika u Drugom svjetskom ratu, ali je ostvario zavidnu vojničku karijeru i istakao se u brzom napredovanju oklopno-motoriziranih snaga u Francuskoj 1944. godine. Među vojnicima je bio poznat kao Lightning Joe (munjeviti Joe).
 
Joseph Lawton Collins:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vojnu akademiju u West Pointu završio je 1917. godine. U rujnu 1918. zapovijedao je pješadjskim bataljonom u Francuskoj, a zatim je do 1921. bio u okupacijskoj vojci u Njemačkoj. Između dva svjetska rata završio je školovanje za usavršavanje višeg zapovjednog kadra, a 1940. je dobio stalni čin potpukovnika i bio načelnik štaba VII. korpusa. Godine 1941. Collins je dobio privremeni čin pukovnika, a 1942. brigadnog generala i general-majora. Prvu zapovjednu dužnost u Drugom svjetskom ratu dobio je nad 25. pješadijskom divizjom, s kojom je sudjelovao u operacijama na Guadalcanalu i Novoj Georgiji.
 
Collins (na slici desno) na otoku Nova Georgija 1943. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Potkraj 1943. godine premješten je na europsko ratište gdje je dobio zapovjedništvo nad VII. korpusom u Velikoj Britaniji. Korpus je bio u sastavu američke 1. armije pod zapovjedništvom generala Omara Bradleya i kasnije generala Courtneya Hodgesa. Dijelovi VII. korpusa su se među prvima iskrcali 6. lipnja 1944. u Normandiji, a uspostavljanjem mostobrana pod Collinsovim zapovjedništvom su bile 4., 9., 79. i 90. pješadijska divizija, 82. i 101. zračnodesantna divizija, te dvije oklopno-mehanizirane borbene grupe.
Jedan od prvih ciljeva savezničkih snaga u Normandiji bio je Cherbourg čija je velika luka trebala služiti za opskrbu trupa. Zadaću zauzimanja poluotoka Cotentin i Cherbourga Bradley je povjerio VII. korpusu. Collins je tjerao svoje trupe na prodor kroz Cotentin, pri čemu je smjenjivao zapovjednike koji nisu dovoljno brzo napredovali. Do 16. lipnja korpus je stigao pred Cherbourg, koji je branilo 21.000 njemačkih vojnika pod zapovjedništvom generala Karla-Wilhelma von Schliebena. Unatoč beznadnom položaju blokirani garnizon se branio do 30. lipnja kada je kapitulirao, dok je luka Cherbourg uništena ''najstručnijim razaranjem u povijesti''. Bradley je bio toliko ljut na Schliebena zbog odugovlačenja kapitulacije i nepotrebnog krvoprolića da je zapovijedio neka ga se preveze u USA ''najsporijim i najprljavijim brodom koji je na raspolaganju''.
 
Collins prima kapitulaciju CHerbourga od generala Karl-Wilhelma von Schliebena i admirala Waltera Henneckea:

[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Generali Dwight Eisenhower, Omar Bradley i Joseph Lawton Collins u Cehrbourgu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Proširenje mostobrana u Normandiji i zauzimanje Cherbourga, grafički prikaz:
 
[You must be registered and logged in to see this image.]

Collinsov VII. korpus je imao glavnu ulogu u proboju američkih snaga iz normandijskog mostobrana. Operacija Cobra je započela 25. srpnja 1944. napadom dvije divizije VII. korpusa nakon žestokog bombardiranja artiljerijom i iz zraka. U početku je napad naišao na jak njemački otpor, a glavninu njihovih oklopnih snaga privukao je na sebe upravo Collinsov korpus. Konačno je 27. srpnja uslijedio proboj i njemačka fronta počela se raspadati. Dne 31. srpnja američka 1. armija konačno se našla na otvorenom terenu, oslobođena iz normandijskog krajolika zvanog bocage koji je onemogućavao manevarsko ratovanje. U nastavku operacija Collinsov VII. korpus je izveo zahođenje i brzo napredovanje prema sjeveroistoku u smjeru Falaisea, gdje su njemačka 7. armija i glavnina 5. oklopne armije praktično uništene.
U napredovanju kroz Cotantin i naročito prema Falaiseu Collins se iskazao kao vrstan poznavatelj i praktičar pokretnog oklopno-mehaniziranog ratovanja.
 
Napredovanje američkih oklopnih snaga u operaciji Cobra:

[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Proboj Amerikanaca iz mostobrana u Normandiji, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije rata Collins je ostao u vojnoj službi i 1948. godine promaknut u privremeni čin general-pukovnika, sa stalnim činom general-majora. Od 16. kolovoza 1949. do 15. kolovoza 1953. bio je na dužnosti načelnika generalštaba kopnene vojske (Chief of Staff of the Army), upravo u vrijeme Korejskog rata. Iz aktivne vojne službe povukao se u travnju 1956. godine.
 
Collins s generalima Waltonom Walkerom i Johnom Churchom u Koreji:

[You must be registered and logged in to see this image.]
 
I za kraj dvije zanimljivosti. Njegov stariji brat James Lawton Collins također je bio oficir i dosegao čin general-majora (nije sudjelovao u ratu u Europi). Jamesov sin, a Josephov nećak Michael Collins je bio astronaut i sudionik prvog spuštanja ljudi na Mjesec u misiji Apollo 11.