FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA 22.12.1941 - 18.07.1991
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA 22.12.1941 - 18.07.1991

Sva(t)ko ima pravo na sjećanja - Свако има право на сећања - Vsak ima pravico na spomine - Секој има право на сеќавање - Gjith kush ka të drejt për kujtime - Mindenkinek joga van az emlekeihez
 
HomeEventsRegistracijaLogin

 

 PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA

Go down 
AutorPoruka
Berač šparuga na utvrdama
Džomba
Džomba
Berač šparuga na utvrdama

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 100
REPUTACIJA : 16
ČLAN OD: : 2020-06-02
DOB : 48
M(j)esto Pula

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime11.05.21 12:33

Čitajući postove na ovom forumu često nalazim na zanimljive zapise u kojima bivši vojnici iznose svoja sjećanja iz vojničkih dana. Kao Puljaninu su mi, dakako, najzanimljivija sjećanja onih vojnika koji su služili u Puli i u okolici. Te postove nalazim porazbacane svigdje po formu, u različitim temama (SR Hrvatska, Ratna mornarica, ...) i različitim razdobljima (2009., 2010., ... 2021.). Želja mi je da se ta sjećanja objedine na jednom mjestu i zato sam pokrenuo ovu temu. Prvenstveno mi je želja privući one koji o tome do sada nisu pisali, ali i ovdje prenositi one citate koji su na mene ostavili velik dojam i pobudili emocije.

oktagon, 29.07.2018. 18:03, tema: SR Hrvatska, VP 6766 Premantura (citat):
Jesen 1984.godina.Nakon večere sjeli smo nas nekoliko kolega na klupu s desne strane odmah na ulazu u kasarnu. U jednom trenutku pojavio se na prijavnici Oliver Dragojević. Tražio je dežurnog oficira a mi smo ga odveli do st.vodnika Pere Damjanovića koji je bio dežurni oficir. Začas se sa razglasa čula pjesma Moj galebe.Oliver je došao posjetiti Borisa Runjića sina svog kompozitora Zdenka Runjića koji je bio naša klasa u Premanturi. Danas kad si umro uvije ću se sječati te večeri i tvojih pjesama dragi Olivere.Neka ti je laka zemlja legendo uvjek češ živjeti u mom srcu.

goran9030, 10.10.2020. 10:13, tema: SR Hrvatska, VP 6766 Premantura (citat):
Ja sam inače došao kao gotovi radio-telegrafist u vojsku. Na Katarini me je "dočekao" st. vodnik I kl. Raković i odmah mi pokazao šta je majstor. Nakon što je vidio da mogu primati i kucati bez problema na bazi 120 slova u minuti, uzeo je kredu i rekao mi da mu otkucam neki od telegrama najvećom brzinom koju mogu.
Ja se već počeo raspadati na onom tasteru, a on mrtav-hladan piše kredom po ploči. Takvo nešto nikad nisam mogao ponoviti.
Istu priču smo imali i za sat. Pejčićem na Premanturi, ali tamo nismo došli radi obuke RTG, neko na kurs za KO.
A što se Damjanovića tiče, on je bio zadužen za to da nas nauči komande. Prvih pola sata-sat je bilo komično. Na pisti nas postavio jedne nasuprot drugih, pa da komandujemo međusobno.
To je bilo tako stidljivo i nečujno da nas je brzo prekinuo. Onda smo otišli u šumarak van kasarne, svaki od nas je dobio jedno drvo da mu komandujemo i tamo smo proveli čitav dan, samo smo napravili pauzu za ručak.
Navečer smo svi bili promukli, ali se šuma orila. Kasnije sam imao prilike nekoliko puta voditi postrojavanje na Katarini baš zbog takvog načina koji sam naučio na Premanturi.
Ni Pejčića, ni Damjanovića nikad poslije nisam sreo.

Zoran I and goran9030 vole ovaj upis

Na vrh Go down
goran9030
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
goran9030

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 2742
REPUTACIJA : 49
ČLAN OD: : 2015-03-20
DOB : 55
M(j)esto Đakovo

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime16.05.21 13:40

Pohvala i plus za novu temu. 
Općenito su različita razmišljanja na temu JNA, služenje vojnog roka i uspomene na to. 
Ja sam zapravo trebao ići u Strumicu, i sve je već bilo priređeno za to, međutim par dana prije odlaska na odsluženje vojnog roka dobio sam pozivnicu da se hitno javim u vojni odsjek. Tada su mi ukinuli prethodno rješenje i odredili da idem u VP 9030 na Brionima. 
Nikad nisam saznao zašto je došlo do izmjene, jer su takve stvari bile iznimno rijetke. A osobito jer su mi kao alternativu ponudili da odem u Zemun kao protupožarac. Dodatna opcija je još bila da sačekam narednu klasu i onda naknadno odem na odsluženje na neko potpuno treće mjesto. 
Kako nisam "netko nečiji" da se za mene kroji vojni raspored, apsurd je još veći. 
Sa požarom i vatrogascima nikad nisam imao veze (osim kasnije na protupožarnim uzbunama u Puli), a kad su se spomenuli Brioni, moram priznati da su mi na pamet pale naranče, vinogradi i kupanje tako da je izbor bio brz i lagan. 
Istina, po dolasku u VP9030 nisam vidio nikakve voćke, a kupanje je bilo u znoju. Ipak nikad nisam požalio. 
Prihvatio sam činjenicu da sam u gardijskoj brigadi i da nema puno spavanja i dosađivanja. To je pomoglo i da vojni rok brzo prođe, ali i da puno toga naučim kao osoba. Vratio sam se kao odrastao i (nadam se) zrela osoba. Stekao sam prijatelje od kojih sam sa nekima i danas u kontaktu, ali stekao sam i lijepe uspomene. Ako vojsku prihvatiš kao takvu i uklopiš se u pravila, onda nema puno negative. 
Moram priznati da negativne uspomene nosim samo na mjesto Štinjan u blizini kasarne. Često smo tamo prolazili na putu u Hidro bazu, i u početku mi nije bilo jasno zašto nam ljudi koji polijevaju travu ne žele dati malo vode u čuturicu kad smo pod šljemovima na +30 i kusur. Kasnije smo to prihvatili kao činjenicu i stvorili smo onaj mladalački inat - koji me i danas drži, pa da su nam kasnije ponudili "ptičjeg mlijeka" mi ne bismo uzeli. 
Ipak, to je samo jedna mrlja koja inače oslikava da je ostatak bio pozitivan. Radi toga, i danas kada dolazim u Pulu, kao da dolazim kući. Taj grad mi je ušao u krv i pod kožu. Ima neka čarolija u toj Puli. Sama šetnja "Prvomajskom" ili "ispred VPS-a" mi jednostavno napuni baterije i danas kada dođem poslovno u taj grad. 
Bit će mi drago ako neki od mojih bivših ili budućih postova završe ovdje i ako Berač u njima pronađe nešto korisno ili zanimljivo.

_________________
Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega

Zoran I and Berač šparuga na utvrdama vole ovaj upis

Na vrh Go down
https://sked.com.hr
Berač šparuga na utvrdama
Džomba
Džomba
Berač šparuga na utvrdama

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 100
REPUTACIJA : 16
ČLAN OD: : 2020-06-02
DOB : 48
M(j)esto Pula

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime16.05.21 15:02

Hvala ti svim sjećanjima koje prenosiš. Tvoji zapisi su vrijedno štivo i često me iznenadiš s nekim novim detaljem. Uostalom, ne znam za vojnika koji je u godinu dana toliko dobro upoznao vojničku Pulu, a kada si služio na Katarini/Monumentima, Brionima, Premanturskoj/Premanturi, Karlo Rojcu, Štinjanu... i u Šibeniku.
@goran9030 (citat):
...negativne uspomene nosim samo na mjesto Štinjan u blizini kasarne. Često smo tamo prolazili na putu u Hidro bazu, i u početku mi nije bilo jasno zašto nam ljudi koji polijevaju travu ne žele dati malo vode u čuturicu kad smo pod šljemovima na +30 i kusur...
Ne mogu shvatiti takvo ponašanje Štinjanaca. Mogu samo pretpostaviti da je to u duhu tih ljudi kojima ništa ne valja - prije im nije valjala vojska zbog nemogućnosti razvoja turizma u Štinjanu, a sada kada nema vojske sigurno im ne valja jer njihov okolni prostor nije uređen kako je bio kada je bila vojska... mislim da Katarinu/Monumente i Vallelungu.

goran9030 voli ovaj upis

Na vrh Go down
goran9030
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
goran9030

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 2742
REPUTACIJA : 49
ČLAN OD: : 2015-03-20
DOB : 55
M(j)esto Đakovo

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime16.05.21 15:35

Nema na čemu. Zahvalan sam za postojanje ovog foruma gdje se osobne uspomene mogu napisati, a i pročitati tuđe. Ima nešto i na FB, ali tamo je to prilično neorganizirano, pa ima svakakvih komentara od kojih neki zaista ne budu primjereni. 

Ja sam najviše vremena proveo na Katarini. Tu sam odradio svoju obuku, odradio obuku "augustovcima" i započeo "decembarcima". Kako sam odradio veći dio RTG obuke i svojoj generaciji (u vojsku sam došao kao gotovi radiotelegrafist), mogu reći da sam radio sa tri generacije. Imali smo i "majce" ali oni su bili isključivo vozači i sa njima nisam imao nikakvu nastavu. 
Nedavno sam u jednom ormariću pronašao "Podsetnik za izvođenje obuke i vaspitanja" koji sam koristio u nastavi. U njemu su na početku ispisani podaci "mog" odjeljenja, i taj Podsjetnik sada stoji na stolu blizu laptopa. Dobio je jednu novu namjenu i drago mi je da je opet koristan. 

Inače, od svih odjeljenja najslabije se sjećam "decembaraca", ali njih mi je bilo najteže ostaviti. Ne znam iz kojeg razloga su to "novo prvo" odjeljenje poslali u otkomandu za Badnjak 1985. u Šibenik. 
Ja sam ih počeo obučavati, kao i prethodno "augustovce", čak smo i u telegrafiji odradili desetak slova kad sam dobio naredbu da ih odvedem u Šibenik. 
Išli smo redovnom autobusnom linijom, a sav novac koji sam imao (nisam uzeo nikakvu akontaciju u kasarni) sam potrošio na "prtljagu". Skoro sam se potukao sa kondukterom koji je sa uživanjem lijepio one "markice" na transportne i borbene rance, pa čak je želio naplatiti i prevoz naoružanja. 
Zahvalan sam drugim putnicima iz autobusa koji su stali na moju stranu i "popljuvali" konduktera. Evo i sad se sjećam tog podlog osmjeha... 
Sjećam se i tih "guštera" koje sam vodio, a koji su bili kao djeca, zbunjeni i pomalo uplašeni. Kad sam ih doveo u Šibenik, skoro mi je došlo da ne potpišem "primopredaju". 
Neki vodnik nas je dočekao i bio je veoma bahat i bezobrazan. Kao da sam doveo osuđenike, a ne vojnike. Njih nekolicina me molilo da ih ne ostavljam, nego da ih vratim u Pulu. 
Na kraju je stigao neki kapetan koji je smirio situaciju jer sam ja bio uporan da želim kontaktirati komandu svoje kasarne i žaliti se na način kako su primljeni naši vojnici. Uglavnom, ta nimalo vojnička prepirka je trajala nekoliko sati, i skoro su me smjestili u zatvor jer se "desetar oglušio o izravnu zapovjed". 
Da je u ono vrijeme bilo mobitela, zvao bih ja mog kapetana Radovanovića da nas vrati sve skupa, a ne samo da se ja vratim... No to je neka druga i duga priča. 

Uz to bih naveo i da smo mi u Puli na našoj "plavoj" dozvoli na poleđini imali natpis: "zabranjeno stopiranje, kupanje u rijekama, moru i jezerima... itd", a u Šibeniku su imali popis zabranjenih kafića. 
Tako da sam prvi dan praktički bio priveden od strane vojne policije, dok nisu utvrdili da ja nisam sa Mandaline, nego sa Katarine...

Što se Štinjanaca tiče, to ni nama nikome nije bilo jasno. Sjećam se da smo se vraćali sa Hidrobaze sa ukopavanja protutenkovskih mina. Na glavama šljemovi, kosa gori ispod njih, temperatura preko 30 a čuturice prazne. Jedan tip zaljeva travu i još jedan 20-30 m dalje. 
Kažu nam stariji vojnici - nemojte ni pokušati, ali nama nije bilo jasno... pa žedni smo, to je voda. 
Tipovi su nas samo hladno otkačili, kao "gdje bi oni dospjeli kad bi svu vojsku nahranili i napojili"...
Uglavnom, Štinjan je bio kao "neprijateljska teritorija", tu smo samo prošli bez da smo ikad išta više pitali. A sjetili smo se da su i iz tog sela vjerojatno momci išli negdje u vojsku i nisu imali takav prijem kod lokalaca. 
Kao suprotan primjer mogao bih navesti jednu od vježbi koja nas je odvela u okolicu Motovuna. Nas par koji smo otišli u mjesto sa mješinama za vodu, vratili smo se sa mješinama punim vina i uz to smo dobili još i dva pršuta.

_________________
Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega

Zoran I and Berač šparuga na utvrdama vole ovaj upis

Na vrh Go down
https://sked.com.hr
Berač šparuga na utvrdama
Džomba
Džomba
Berač šparuga na utvrdama

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 100
REPUTACIJA : 16
ČLAN OD: : 2020-06-02
DOB : 48
M(j)esto Pula

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime17.05.21 1:04

Gornji post gorana9030 je relativno dug, ali kada sam ga pročitao poželio sam još čitati njegovih sjećanja.
Ovaj forumaš je najbolji u opisivanju svojih sjećanja vojničkih dana na ovom forumu. Hvala maršalu i svim podređenim zapovjednicima što su Goranu zagorčali život u vojsci - sada nam to donosi lijepa sjećanja. Bila bi prava šteta da tih doživljaja nije bilo i da čitamo o Goranovim sjećanjima sa neke karaule na kraju svijeta ili sa nekog svjetionika na pustom otoku.
p.s.
Bez da osuđujem ikoga (Štinjance i njima slične) na kraju je ispala zanimljiva anegdota to sa vodom, a pogotovo kada se stavi u kontekst dobrih Istrijana iz središnje Istre koji su poklanjali vojnicima pršut i vino.

goran9030 voli ovaj upis

Na vrh Go down
goran9030
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
goran9030

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 2742
REPUTACIJA : 49
ČLAN OD: : 2015-03-20
DOB : 55
M(j)esto Đakovo

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime17.05.21 10:04

Evo pokušat ću još nešto kratko dodati - jer kad me na nekim temama "uhvati" onda ne znam prestati sa pisanjem. 
Zapravo u podsvjesti - nismo ni mi puno osuđivali Štinjance. Isto tako i Šibenčani su mi bili na "crnoj listi" dok se nismo izmirili Smile
Problem Pule, Štinjana i okolnih mjesta je bio u tome što je vojske (praktički) bilo više nego civila. Mislim da su se oni osjećali kao civili u velikoj kasarni punoj uniformiranih ljudi. 
Koliko se sjećam u Puli i okolici je bilo 37-38 raznih kasarni i vojnih objekata. Ja bih, sa ovim odmakom rekao da je u neku ruku Pula i okolica djelomično i živjela od te vojske i novca koji se tu ostavljao. To je jedna rijeka turista koji su tu čitave godine, pa njihove posjete, pa zakletve...
Ipak je to trajalo godinama i ljudi su valjda dobili neku fobiju od uniforme. Ma sve su to sad samo uspomene. Nema zle krvi Smile

_________________
Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega

Zoran I and Berač šparuga na utvrdama vole ovaj upis

Na vrh Go down
https://sked.com.hr
Berač šparuga na utvrdama
Džomba
Džomba
Berač šparuga na utvrdama

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 100
REPUTACIJA : 16
ČLAN OD: : 2020-06-02
DOB : 48
M(j)esto Pula

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime17.05.21 11:54

Sve što si napisao stoji. Imam za dodati i ovo:

80-ih godina se naglo razvijao apart-turizam (apartmani u obiteljskim kućama) u mjestima oko Pule (Medulin, Banjole, Premantura, Pomer, Pješčana uvala...) pa su ta mjesta postala istarski "Beverly Hills".
Pula sa sjevernim naseljima (Fažana, Valbandon, Štinjan...) ostala je izuzeta od tog rasta blagostanja zbog velike prisutnosti vojske (JNA).

90-ih godina ukida se zabrana gostovanja stranih turista u Fažani/Valbandonu, a 2000.-ih bilježe najbrži turistički razvoj u Istri.

2000-ih - u organizaciji IDS-a događaju se prosvjedi da vojska napusti Pulu i da se omogući turistički razvoj južne Istre. Uz to, IDS najavljuje preseljenje Uljanika iz Pule na istočnu obalu Istre (rubni dio istočne obale je i Rijeka - brodogradilište 3. maj).

od 2004. do 2007. godine - vojska napušta Katarinu/Monumente, Vallelungu, Muzil... i ostaje samo na Fiželi i Vargaroli.

od 10-ih godina 21. stoljeća - kreće nagli turistički razvoj Pule (Štinjana i centra Pule) zahvaljujući Booking.comu i Airbnb.

2018. godine - gašenjem Uljanika Puljani se okreću turističkom iznajmljivanju stanova (putem Booking.coma) u radničkim i "vojnim" stambenim četvrtima koje su u doba SFRJ gradili JNA i Uljanik. Osnovna škola u tom kvartu je 80-ih godina imala 5 prvih razreda, potom 3 prva razreda zadnji put 2017., od 2018. dva prva razreda, a 2021. je izgledno da će biti samo jedan prvi razred. U 40 godina broj prvašiča u samo jednoj radničkoj+vojnoj četvrti je smanjen sa ~125 na ~25, a broj radničkih+vojnih stanova (u toj istoj četvrti) u kratkoročnom turističkom najmu povećan je sa 0 na više od 200.

Pula je do 1860. godina bila ribarsko-poljoprivredno naselje sa najviše 1.000 stanovnika.
Od 1860. do 1992. godina bila je industrijsko-vojni grad.
Od 1992. do 2018. bila je industrijsko-uslužni, a od 2018. je postala najobičnija Booking.com destinacija gdje turisti iznajmljuju radničke i vojne stanove. I Puli se dogodila "barcelonizacija", u najgorem smislu.

Zoran I and goran9030 vole ovaj upis

Na vrh Go down
goran9030
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
goran9030

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 2742
REPUTACIJA : 49
ČLAN OD: : 2015-03-20
DOB : 55
M(j)esto Đakovo

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime19.05.21 2:07

Evo već drugi-treći puta čitam tvoj gornji post i zapravo ne mogu doći do ispravnog zaključka. 
Koji od navedenih perioda je bio najbolji za Pulu?
U vrijeme mnogobrojnih vojnih objekata, postojao je turizam. Mislim da su "Zlatne stijene" radile punom parom u vrijeme moga boravka u Puli, a nama kao vojnicima tamo nije bio dozvoljen pristup. Osim "plažnog" turizma, vjerujem da je puno gostiju obilazilo antičke spomenike i pogledalo izloške u muzeju. 
Pulski filmski festival je privlačio poznate glumce i opet veliki broj turista/gostiju. 
Već sam ranije spomenuo da su popriličan novac ostavljali i sami vojnici pri izlasku, i to ne samo u kafićima, već i u kinima - pa čak i u restoranima. Ako se dobro sjećam naziva "Gorica" je bila jedan od popularnijih experss restorana. 
Zatim, tu su posjete tim istim vojnicima, a roditelji, rodbina i djevojke su obično i noćili u pulskim hotelima. Na polaganje zakletve su dolazile tisuće ljudi koji su opet u gradu ostavljali priličan novac u restoranima i hotelima. 
Ne treba zanemariti ni to da su od tisuća momaka koji su se "skidali" u civilku, samo rijetki dobili paket od kuće sa starom odjećom. Sjećam se da je bio pravi ritual kada smo išli u grad kupovati "civilku". Ja sam u "Varteksu" kupio Levisice 501, košulju i jaknu. U Puli sam kupio i cipele, čarape, veš... i pri tom nisam škrtario kao ni moji klasići. 
Da li je ikad itko zbrojio tih 20-tak ili više tisuća "civilki" godišnje? Sumnjam, ali sam siguran da se danas toliko odjeće i obuće ne prodaje iako ima puno više turista. 
I na kraju - vojnim objektima je tada bio zabranjen pristup turistima. Danas ti objekti najvećim dijelom stoje zapušteni i turisti (domaći i strani) ih svakako ne obilaze. 
I konačno bih se još referirao Štinjana, Valbandona i Fažane...
Štinjan je vjerojatno imao veliku nesreću da je preblizu vojnih objekata i na putanji kretanja vojske u obuci. Jbg... Sad
Valbandon je bio odmaralište (tadašnjeg) RSUP-a i mislim da je za tadašnje prilike bio dobro popunjen. 
Fažana je imala političku školu koja je (ako se ne varam) radila gotovo čitavu godinu, a osim toga odatle su svi kretali (gotovo) svi turisti koji su išli na Veliki Brijun. U blizini je Peroj -a u Perojskoj šumi su se održavale nekakve gitarijade koliko mi je poznato. Tamo je i Barbariga gdje je bilo neko ribarsko selo ako se dobro sjećam. Tu smo išli na vježbe u uvalu Marić i obično bismo pola uvale podijelili sa kamperima - jer je tada tamo bio svojevrsni divlji kamp. Mi bismo obično došli usred noći i podigli svoje šatore između kampera, a oni bi se tokom jutra prebacili na drugo mjesto. Tako smo u tri ili četiri situacije "iznenadili" turiste, ali ne sjećam se niti jednog incidenta. Naprotiv, mi smo obično dobili ponešto alkohola od kampera, a njima je bila zanimljiva naša hrana iz manjerki, naročito grah/pasulj...
Kad se pri tom doda da su u to vrijeme u Puli radile mnoge tvrtke (osobito Uljanik), nekako bih svoj glas dao za onaj period 1860-1992.

_________________
Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega

Berač šparuga na utvrdama voli ovaj upis

Na vrh Go down
https://sked.com.hr
Berač šparuga na utvrdama
Džomba
Džomba
Berač šparuga na utvrdama

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 100
REPUTACIJA : 16
ČLAN OD: : 2020-06-02
DOB : 48
M(j)esto Pula

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime19.05.21 13:06

@goran9030 (citat):
Koji od navedenih perioda je bio najbolji za Pulu?
Kad se pri tom doda da su u to vrijeme u Puli radile mnoge tvrtke (osobito Uljanik), nekako bih svoj glas dao za onaj period 1860-1992.
S guštom sam pročitao tvoj post i nakon pročitanog sam impresioniran kako jedan Slavonac tako dobro poznaje prilike u Puli.
Puno si tema otvorio pa ću moj odgovor podijeliti na nekoliko postova.

Najviše me intrigira razmišljanje o tome koje je bilo najbolje vrijeme/period za Pulu. Velik broj Puljana starije ili srednje generacije složile bi se s tobom. Mladi bi rekli da je taj period upravo sada ili proteklih godina - kada oni počinju živjeti život odraslih.

A mene fascinira razmišljanje kroz povjesna razdoblja, ali prije velikih ratova. Što su o tome razmišljali Puljani (Hrvati) i Puležani (Talijani)?

- - -

Recimo 1866., kada se vojska Austrije bori protiv vojski Italije i Pruske (Njemačke). Što su mislili tadašnji građani austrijske carevine, koje je bilo najbolje razdoblje za Pulu?

Za Puležana iz 1866. godine je najbolje razdoblje bilo prije 1797. kada je Pula bila pod vlašću Venecije i službeni jezik je bio talijanski. Njima nije odgovarala austrijska vlast i zbog rušenja crkvica na vrhovima brežuljaka te gradnje utvrda na tim istim mjestima. Nije im odgovaralo što su njihove pašnjake pretvorili u vojne zone, a ribarsku luku u ratnu luku i vojno brodogradilište (Uljanik).

Za Puljana iz 1866. godine je najbolje razdoblje bilo nakon 1862. kada je otvoren Narodni dom gdje je bilo sjedište hrvatske inteligencije (biblioteka, čitaonica, kazalište, banka, restoran, uredi, sobe za sastanke...).

- - -

Koje je bilo najbolje razdoblje prije 1914., kada se vojska Austro-Ugarske bori protiv vojski Srbije, Crne Gore, Rusije, a kasnije i Rumunjske i Italije. Što su mislili tadašnji građani austrougarskog carstva i kraljevine, koje je bilo najbolje razdoblje za Pulu?

Za Puležana iz 1914. godine je najbolje razdoblje i dalje bilo ono prije 1797., a za Puljana je to upravo početak 20-stoljeća. Od novog stoljeća sve je više osnovnih škola na hrvatskom jeziku, mnogo je tiskovina na hrvatskom. Hrvati postaju bitan čimbenim u vojnoj strukturi, ali i u građanskoj te političkoj sferi Pule.

- - -

Koje je bilo najbolje razdoblje prije 1941., kada se vojska Italije bori protiv vojski Jugoslavije, SSSR-a, Velike Britanije, YU-partizana, a kasnije i SAD-a. Što su mislili tadašnji građani talijanske kraljevine, koje je bilo najbolje razdoblje za Pulu?

Za Puležana iz 1941. godine je najbolje razdoblje bilo ono nakon 27. veljače 1921. kada je Pula priključena "matici domovini" - Kraljevini Italiji. 

Za Puljana iz 1941. je bilo najbolje u doba Austro-Ugarske kada hrvatski jezik nije bio zabranjen, kada su mogli imati hrvatska imena i prezimena. Kada su postojale hrvatske škole, publikacije... Narodni dom.

- - -

Koje je bilo najbolje razdoblje prije 1991., kada se vojska Hrvatske bori protiv vojski Srbije, Crne Gore i djela BiH? Što su mislili tadašnji građani demokratske Hrvatske u sastavu socijalističke federativne Jugoslavije, koje je bilo najbolje razdoblje za Pulu?

Za Puležana iz 1991. je najbolje razdoblje bilo od 1921. do 1943. kada je Pula bila u sastavu Italije. U te 22 godine Pula je od Austro-Ugarske vojne utvrde pretvorena u otvoren grad. Izgrađeni su: tvornica cementa i cigareta, veliki sportski objekti, austrijski topovi su u ljevaonicama pretvoreni u crkvena zvonika, pušumljene su velike livade oko Pule, asfaltirane su brojne ceste, izgrađena je vodovodna infrastruktura, a stari austrijski tramvaj zamjenjen je modernim autobusima.

Za Puljana iz 1991. je najbolje razdoblje bilo 1990. kada je dinar postao konvertibilan pa su Puljani išli gotovo svaki vikend u Trst u kupovinu. Mnogi su dobili talijanske mirovine pa su kupili nove automobile. Turizam je bio u cvatu pa su se iznajmljivale i spavaća sobe turistima, osim stanova i apartmana. Uljanik je po svakom proizvedenom brodu ostvario 25 milijuna $ zarade pa su novac ulagali u stanogradnju za svoje inženjere. I JNA je bila u velikom ciklusu gradnje stanova za svoj kadar u Puli. Puljani su po prvi put nakon 80 godina mogli slobodno glasati, a da pritom na listama nije bila isključivo fašistička ili komunistička stranka. Dozvoljeno je privatno poduzetništvo, a obrtnicima je ukinuto ograničenje o broju radnika koje mogu zapošljavati. Duhovna (crkvena) sfera života dobila je svoje mjesto u društvu nakon 45 godina prognanstva. Obnovljeno je Istarsko narodno kazalište koje je otvoreno 1989. nakon što je bilo zatvoreno 19 godina. Pula je prvi put dobila gradsku televiziju, doduše pod kontrolom JNA i njezinih službi.

- - -

Rezime:
Puljanima je najbolje razdoblje u Puli bilo prije nekog velikog rata (1866., 1914. i 1991.)
Puležanima je najbolje razdoblje u Puli bilo u doba talijanske vladavine (Republika Venecija ili Kraljevina Italija).

- - -

Budućnost:
Između 1866. i 1914. je razmak od 48 godina.
Između 1941. i 1991. je razmak od 50 godina.
Pretpostavimo da će idući konflikt biti 50 godina nakon prethodnog (1991.+50=2041.)

Koje će biti najbolje razdoblje Puljanima/Puležanima iz 2041.?
Hoće li to biti ono razdoblje između 2013. i 2020. kada su postali stanovnici EU pa su mogli slobodno odseliti u razvijenije krajeve Unije ili slobodno putovati jeftinim aviokompanijama te boraviti u jeftinim booking.com destinacijama? Ili će to biti razdoblje 2005.-2007. kada su kupovali stanove, kuće, zemljišta, aute, motore, brodice... s kreditima u švicarskim francima, prije nego su shvatili da će platiti dvostruko više? Tko zna što će Puljanima/Puležanima iz 2041. značiti sjećanje na vojsku i brodogradnju u centru grada.

- - -

Kada se pogleda u prošlost, najbolje je razdoblje ono koje je netko proživio.

goran9030 voli ovaj upis

Na vrh Go down
goran9030
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
goran9030

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 2742
REPUTACIJA : 49
ČLAN OD: : 2015-03-20
DOB : 55
M(j)esto Đakovo

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime19.05.21 15:17

Kao prvo - hvala na tome da sam (najzad) saznao što su Puljani, a što Puležani. 
Godinama sam znao postavljati pitanje kako se ispravno kaže: Puljan ili Puležan i nikad nisam dobio odgovor. Obično su to zanemarili. Mislim da mi je sada i jasno iz kojeg razloga iako se moje mišljenje o nekome definitivno ne bi mijenjalo samo zato što je Puležan(ka) ili Puljan(ka). 
Ali eto, i to smo riješili pa znam za ubuduće. 

Glede ostatka tvog posta - to si odlično razložio. Zapravo se takvo objašnjenje može (uz korekciju koju godinu +/-) primjeniti na stanovnike gotovo svih gradova ili regija kod nas. Jasno mi je i to da mlade osobe koje sada stasavaju imaju potpuno druga mjerila od nas koji polako postajemo "dinosauri". 

Moram samo napomenuti da sam kod izbora razdoblja koristio tvoju podjelu na kraju posta (citiram):
Pula je do 1860. godina bila ribarsko-poljoprivredno naselje sa najviše 1.000 stanovnika.
Od 1860. do 1992. godina bila je industrijsko-vojni grad.
Od 1992. do 2018. bila je industrijsko-uslužni, a od 2018. je postala najobičnija Booking.com destinacija gdje turisti iznajmljuju radničke i vojne stanove. I Puli se dogodila "barcelonizacija", u najgorem smislu.



Ono što me je vodilo da se ja kao "outsider" očitujem o "najboljem" periodu nije politička situacija, već ekonomska. 
Sigurno je da stanovnici Pule do 1860 nisu "okretali" neki silan novac i da su živjeli mirnim ali nelakim životom, nesvjesni promjena koje im slijede. 
Ovaj "moj" period sam objasnio i smatram da su sam grad i stanovništvo imali ipak (in)direktne koristi od velikog novca koji se slivao u gradu i okolici. To se vidi i po demografskoj eksploziji. 
Ovaj sadašnji period ima svojih prednosti, novac opet dolazi - ali ovaj puta ne toliko zarađen koliko iz raznih fondova. Zatim, kao u čitavoj državi (na žalost) svi gledaju u nebo i bacaju grah da vide kakva će biti turistička sezona. Koliko firmi, restorana, kafića i iznajmljivača su nastradali u ovom (samo) jednogodišnjem zaključavanju? 
Mnogi su investirali u izgradnju lokala, apartmana, hotela... i onda netko dekretom zaustavi turiste i novčani priliv. Ne može to nikakav europski fond ispraviti. Zato je svuda kod nas na sceni demografska implozija.
I na kraju, nadam se da se onaj tvoj izračun za 2041 ipak neće ostvariti. Treba ovdje barem 200-300 godina mira i prosperiteta da se ljudi odmore i promjene - makar nisam baš veliki optimist...

_________________
Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega

Berač šparuga na utvrdama voli ovaj upis

Na vrh Go down
https://sked.com.hr
Berač šparuga na utvrdama
Džomba
Džomba
Berač šparuga na utvrdama

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 100
REPUTACIJA : 16
ČLAN OD: : 2020-06-02
DOB : 48
M(j)esto Pula

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime08.06.21 11:42

U ovom postu ću prenijeti jedno od najboljih sjećanja na vojničke dane na Muzilu koje sam ikada pročitao.
Sjećanja su Bogdana Žižića, filmskog TV scenarista i redatelja. Rođen je 1934. u Solinu, a umro prije 40 dana (29.4.2021.). Služio je vojni rok s 23 godine, 1957., odmah po diplomiranju na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dakle prije nego su na Muzilu izgrađene betonske spavaonice, u vremenima kada se spavalo u drvenim barakama bez grijanja.

Tekst prenosim iz 3. broja lista Otvoreni Muzil, objavljen u studenome 2009. godine. Bogdan Žižić ustupio je taj tekst listu prije objave svoje memoarske knjige Pješčana ura (2009.).
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Bogdan10

FILMSKI REDATELJ BOGDAN ŽIŽIĆ: SJEĆANJA NA MUZIL I PULU 1957.
Tajna pokopanih njemačkih vojnika na Muzilu
Znam  da  će  zvučati  neskromno, ali svoj nevoljeni studij diplomirao sam u veljači 1957-e u gotovo rekordnom roku. Kao da sam ga se želio  što  prije  otarasiti.  I  što  sad  -  pitao sam se. Uto mi iz Solina stiže telegram, kako me tamo čeka poziv u vojsku. Iako me je vojska privlačila još manje od prava, taj sam poziv  dočekao  s  određenim  zadovoljstvom.  Želio  sam,  naime,  prekinuti  s  kavanskim  životom  i,  ne  znajući  zašto,  izložiti  se  fizičkim  naporima.  Pozvan  sam  u  Jugoslavensku  ratnu  mornaricu.  Pod  utjecajem  mladenačke  literature, Julesa Vernea, Jacka Londona i si. /Conrada i Melvillea dotad nisam bio čitao/, kao  dječak  sanjario  sam  o  životu  na  moru.  U  pozivu  je  stajalo  da  se  moram  određenog  dana i sata pojaviti u splitskoj luci, sa sivoma-slinasto  obojenim  drvenim  koferom,  točno  određenih dimenzija. Bila  je  zima,  početak  1957-e.  Krenuli  smo  navečer,  po  južini  i  valovitu  moru.  Kažem krenuli /u množini/, jer kad sam stupio u  utrobu  broda,  ona  je  bila  prepuna  regruta  iz  južnih  krajeva  tadašnje  države,  koji  su  poput  mene  bili  pozvani  odslužiti  vojni  rok  u  Puli.  U  tom  zatvorenom,  tjeskobnom  prostoru  osjećao  se  neopisiv  smrad  bljuvotina  mladića koji su po starim navadama u svojim zavičajima, obiljem jela i pića proslavili odlazak u vojsku, a sad su kao i ja teško podnosili nemirno  more.  Začudo,  na  brodu  nije  bilo  nikakvih oficira,  podoficira, nikakvih zapovijedi.  Svatko  je  bio  sam,  prepušten  sebi.  Kad  je brod izašao iz splitske luke, ljuljanje, valjanje  i  poniranje  višestruko  se  uvećalo.  Kao  u  Chaplinovim  kratkim  filmovima,  regrutski  koferi,  svi  drveni,  iste  boje,  istih  dimenzija,  odjednom   su   poludjeli.   Po   onečišćenom   podu počeli su mahnito juriti. I klizeći s jedne na drugu stranu broda nerijetko su bučno udarali o njegove bokove. Jedva se nekako dokopavši svojega kofera,  pobjegao  sam  iz  tog  meteža  na  posve  pustu  palubu.  Vani  je  sada  divljala  jugovina,  toliko  jaka  da  sam  jedva  uspio  doteturati  do  kapetanskog  mosta  i  pod  njim  se  donekle  zakloniti  od  siline  vjetra.  Tu,  na  otvorenom,  osjetio  sam  kako  mi  mučnina  pomalo popušta i usnuo.

Pula I

Kad  sam  se  probudio,  brod  je  upravo  uplovljavao  u  pulski  porat.  More  se  posve  primirilo  i  većina  ročnika  muvala  se  po  palubi. S desne mahao nam je anđeo s prugaste crkve Gospe od Mora, s triforama i kvadriforama pri vrhu. Zatim su nam dolazile ususret dizalice  Uljanika,  a  u  dubini  zaljeva  vidio  se  amfiteatar,  zvana  popularno  Arena,  Nazorov  Divić-grad, o kojemu sam ponešto znao. Čim smo pristali pred dugačkom austrougarskom neoklasicističkom zgradom, sa šest pročelnih stupova pod golemim arhitravom /zgrada nekadašnjeg Admiraliteta/, dočekale su nas glasne komande i počelo je postrojavanje.
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3220
Zatim smo  u  neurednoj  koloni  povedeni  do  jedne  ogromne kasarne, oronule zgradurine na brijegu. Očigledno se i tu radilo o zgradi iz doba austrougarskog  carstva.
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3219
Tu  je  obavljen  nekakav raspored i sad sam se našao u jednoj manjoj, jednako neurednoj koloni. /Razvodnici su  odmah  na  čelo  postrojbe  postavili  najviše  regrute.  Ti  dvometraši,  koji  su  začas  postali  predmetom izrugivanja i gađanja kamenčićima, danas bi mahom bili uvažene košarkaške zvijezde/.  Krenuli  smo  u  smjeru  zapada,  ali  nitko  nam  nije  rekao  kamo  zapravo  idemo.  Navodno je i to bila vrlo važna vojna tajna!

Do Muzila

Nakon  izlaska  iz  grada,  stupamo  asfaltiranom  cestom  kraj  dugačkog  zida,  iza kojeg  se  vide  visoki  tamni  čempresi.  /Ja,  mornarički  novak,  tek  ću  nakon  nekoliko  mjeseci  otkriti  iza  tog  zida  napušteno  mornarsko  groblje,  s  epitafima  na  nizu  različitih  jezika/.
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3212
Prolazimo  zatim  uz  lijevu,  vanjsku  obalu,  gdje  se  kroz  gusto  borovje  nazire  posve  razoreno  gradsko  kupalište.  Iz  betonskih  gromada  strše  uvis  zahrđale  željezne šipke.
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3213
Stotinjak metara dalje još je jedno  kupalište.  Lijepa,  posve  neoštećena  građevina,  s  dugačkim  nizom  zeleno  obojenih kabina i s terasom na kat za sunčanje.
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3214
Kasnije ću doznati nazive tih kupališta: Valkane /Pasja uvala?/ i Stoja. Udaljivši se potom od obale, zašli smo u gustu makiju, kroz koju je vodio neasfaltiran, bijeli put. Uskoro se pred nama ukazala   crveno-bijela   rampa   sa   stražarskom   kućicom:  ulaz  u  kompleks  Mornaričkog  artiljerijskog školskog centra na poluotoku Muzilu. Vidimo vojne zgrade na kamenitu brijegu, s triju strana okruženom morem. I jednu od utvrda, kakve su u doba austrougarske vladavine bile izgrađene uz zapadnu obalu, radi zaštite glavne ratne luke Monarhije  od  mogućeg  napada  s  mora.  Te  su  se  utvrde doimale moćno./Kasnije  ću  saznati  da  iz  tih  utvrda,  jednako  kao  ni  s  gradskog  Kaštela,  nikada  nije ispaljen niti jedan plotun na protivničko brodovlje/. S desne strane brijega nazirao  se  ulaz  u  duboki  zaljev  pulske  luke,  po  sredini se vidjelo brijunsko otočje, a lijevo, prema  jugu  prostiralo  se  tzv.  debelo  more.  Dolje  na  samoj  obali,  usmjereni  cijevima  prema  moru,  na  cementnim  su  platformama  čamili  veliki  topovi  obalne  artiljerije.  Nije  bilo  teško  dokučiti  da  smo  stigli  na  svoje krajnje odredište.

Barake

Uz forticu se nalazila ogromna dvokatna kasarna, 
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3215
a  nešto  podalje  nizale  su  se  zeleno  obojene   drvene   barake.   Pred   svakom   od   njih, na otvorenom, bila su dugačka cementna korita s nizom slavina. Iz nekih je kapala voda. Barake su se sastojale od velikih vojničkih spavaonica sa željeznim krevetima na kat te  malih  desetarskih  kancelarija.  Početkom  1957-e  zima  je  bila  osobito  oštra,  a  drveni  zidovi  tih  baraka  toliko  rasušeni  da  se  između pojedinih dasaka mogla lijepo gledati beskrajna  morska  pučina.  A  kad  bi  zasniježilo,  a i to bi se znalo dogoditi, kroz te pukotine u zidu barake na naše krevete dolijetale su razigrane pahuljice snijega. Treba li uopće reći da u barakama nije bilo  nikakvog  grijanja.  Spavali  smo  na  slamaricama,  u  čiju  smo  se  slamu  noću  potajno ukopavali da bismo se bar malo ugrijali.  Ujutro  pak,  nakon  ustajanja,  bridovi  slamarice  morali  su  biti  ravni  i  oštri.  “Kao  britva!”, običavao je reći naš sobni desetar, o kojemu će još biti govora.

Bajo

Odmah po dolasku svi smo bili podvrgnuti  neizbježnom  postupku  raskuživanja.  Bila je veljača. Stajali smo u koloni po jedan na otvorenom i potpuno goli cvokotali od hladnoće. Više ili manje posramljeni, šakama smo prikrivali svoje genitalije, čekajući da  nam  sanitetlije,  s  golemim  špricama  u  rukama,  DDT  prahom  /čija  je  upotreba,  kako negdje već rekoh, danas najstrože zabranjena/  obilno  zapraše  sve  intimnije  dijelove tijela. Nakon toga, dobili smo bakandže,  cipeletine  od  debele  i  tvrde  svinjske  kože,  te  tamnomodre  zimske  mornaričke  uniforme.  A  kad  smo  se  poslije  raskuživanja  i  oblačenja  ponovno  postrojili,  plećati  Crnogorac,  stariji  vodnik  prve  klase  Bajo  Simović uzviknuo je: Čestitam! Odsad ste pravi Titovi mornari! Bajo  Simović!  Simpatična  vojničina,  ispala izravno iz Hašekova šinjela. Kao pravom aktivnom  podoficiru,  njemu  je  bilo  najvažnije  da  se  vojska  strogo  pridržava  odredaba  famoznog  vojnog  Pravilnika.  Kod  toga,  svrha tih odredaba nimalo ga nije zanimala. Na primjer, svaki je mornar po Pravilniku morao imati  četkicu  za  pranje  zubi.  Stariji  vodnik  prve  klase  Bajo  Simović  to  je  kontrolirao  tako  što  bi  iznenada  banuo  u  baraku  i  uzviknuvši  Četkice  na  pregled!  zatražio  od  svakog regruta da pokaže svoju četkicu. I kad bi netko  od  zatečenih  bez  četkice,  nastojeći  se  nekako opravdati, rekao da ni oni koji imaju četkice  svejedno  ne  peru  zube,  vodnik  Bajo  bi zagrmio: Ne tiče me se hoćeš li prati zube ili nećeš! Uostalom, ne perem ih ni ja, ali četkicu ima da imaš!... Sjutra na raport!, dodao bi i otišao. Znao bi se vodnik Bajo pojaviti u baraci i noću. Prikrao bi se i uzviknuo: Noge na pregled!,   istodobno   upalivši   sumornu   sobnu   rasvjetu.  Na  takvu  zapovijed  mornari  su  bili  dužni  izbaciti  gola  stopala  preko  ruba  željezne  postelje.  Bajo,  stariji  vodnik  prve  klase,  krenuo  bi  od  jednog  do  drugog  para  nogu  i  svaki  bi  pomirisao.  Ako  bi  mu  se  učinilo  da  su  nečije  noge  neoprane,  taj  bi  na  njegovu  komandu  morao  smjesta  izletjeti  iz  toplog  kreveta  u  pulsku  zimsku  noć  i  oprati  noge  u  ledenom koritu pred barakom. /To ti je čeličenje, brajko!/ Usput, regrutima je bilo strogo zabranjeno imati i nositi čarape. Obvezni su  bili  obojci,  tzv.  šuferice  /Schuh-cipela,  Fetzen-krpa/,  komadić  obična  platna  u  koji  se zamatalo stopalo.

Čita

Svakoj pojedinoj baraci bio je pridodan po jedan desetar u aktivnoj vojnoj službi, s dva crvena “čvarka” na rukavu. Našega desetara  zvali  smo  Čita  /vjerojatno  po  simpatičnom majmunu iz filmova o Tarzanu/. Čita je spavao s nama vojnicima u zajedničkoj spavaonici, ali je u dijelu barake, što sam već spomenuo, imao svoju malu kancelariju, u kojoj je uredovao. Čitu je pratio glas vrhunskog sastavljača pisama,  osobito  ljubavnih.  Preko  vikenda,  dok  su  oficiri  i  podoficiri  bili  sa  svojim  obiteljima  u  gradu,  Čita  je  u  svojoj  kancelariji  primao  polupismene  vojnike  i  uz  nevelik  honorar  diktirao  im  sadržaje  pisama  njihovim djevojkama ili suprugama. Prethodno bi im  postavio  poneko  pitanje  o  sklonostima,  izgledu,  afinitetima  i  slično  izabranica  srca  njihova. Saznavši za to i shvativši da djevojke i žene širom tadašnje Jugoslavije čitaju Čitina pisma  kao  ljubavne  iskaze  svojih  mladića  ili  muževa,  postao  sam  znatiželjan  vidjeti  neko  od njih. S vremenom uspio sam poneke mornare  privoljeti  da  mi  ih  prije  slanja  pokažu.  Kad sam ih pročitao, bio sam razočaran. Više sam očekivao od Čite. Uočio sam, naime, da on u tim pismima kao intimne izraze ljubavi ročnicima prodaje uvijek iste, ili gotovo iste, formulacije.  Rutina.  Ali  uskoro  sam  shvatio  da  sam  Čitu  podcijenio:  pošiljateljima  njegovih  pisama  najčešće  su  stizali  oduševljeni  odgovori! Ja  sam  se  ponekad  pismima  javljao  svojim  roditeljima  u  Solinu.  Obično  zato  da  ih  obavijestim da ću stići kući na kratak nagradni  dopust.  S  tih  putovanja  pamtim  dolaske  autobusom  na  mali  trg  u  Raši,  na  kojemu  je, uz izvana zanimljivu crkvu, stajao povelik komad  ugljena  kao  spomenik  tamošnje  rudarske tradicije.
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3216

Tu bi me uvijek dočekala B. i pozvala u jednu od onih sumornih serijskih raških rudarskih nastambi /koje su danas, za naše  premudre  teoretičare  arhitekture,  velika  arhitektonska  dostignuća/. 
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3217
Nakon  Raše  nastavio  bih  autobusom  do  Rijeke.  Zatim,  bijelim  brodom  s  crvenom  petokrakom  na  dimnjaku, do Splita. U  doba  kad  nije  bilo  mobitela,  a  ni  do  telefona  se  u  muzilskoj  žici  nije  moglo  doći,  važnost pisama za vojnike nije moguće precijeniti. Meni su najvažnija pisma koja sam primao bila ona s plavim poštanskim markama na  kojima  je  pisalo  Republique  Francaise,  a  koja  mi  je  marljivo,  gotovo  svakog  tjedna, upućivala V. iz Pariza. Nakon što je u Zagrebu  završila  romanistiku,  V.  je  odmah  otputovala u Pariz da tamo radeći kao babysitter  usavrši  svoj  francuski.  I  da  se,  naknadno  se  pokazalo, nikad ne vrati u Jugoslaviju. U tim, beziznimno  cenzuriranim  pismima,  između  ostalog,  V.  mi  je  svojim  vrlo  kosim  rukopisom detaljno i iscrpno opisivala pariške ulice i  bulevare,  trgove,  zgrade  i  spomenike.  Tako  detaljno  da  sam  se,  došavši  prvi  put  u  Pariz  tek petnaestak godina kasnije, kretao tim velikim gradom kao njegov dobar poznavalac.

Kapetan Lazo

Vrijeme je da se vratim iz Pariza u Pulu, na Muzil. Već sam kazao za vodnika Baju, da je  zapravo  bio  simpatična  vojničina.  Ispod  njegova otresita ophođenja osjećalo se da on, na  neki  svoj  poseban  način,  ipak  voli  svoje  vojnike. Čak bih za većinu podoficira i nižih oficira,  koji  su  za  mojega  služenja  vojne  obveze predano obavljali svoj besmisleni posao, želio  i  mogao  reći  da  su  bili  dobronamjerni  ljudi. A bilo je svakako i onih o kojima bi se teško moglo kazati nešto dobro. Među  takve  je  sigurno  spadao  šef  kontraobavještajne  službe,  takozvanog  KOS-a,  kapetan  prve  klase  drug  Lazo  /njegova  se  prezimena ne sjećam, a sad se pitam jesam li ga  uopće  i  znao?/.  Imao  je  svakako  najveću  vlast  u  Centru.  Njega,  kapetana  Laze,  bojali  su se svi, pa i oficiri po činu njemu formalno nadređeni  majori,  potpukovnici  ili  pukovnici,  odnosno  mornarički  kapetani  korvete,  fregate  ili  bojnog  broda.  Vodeći  sigurnosnu  službu,  kapetan  Lazo  je  donosio  konačne,  neopozive  odluke  o  zatvorskim  i  drugim  kaznama. Usput, bilo mu je povjereno i “moralno-političko  vaspitanje”,  u  okviru  kojega  mu  se  pripisivala  i  ideja  izgradnje  tzv.  Arene  na Muzilu. Male amfiteatralne scene s gledalištem  na  otvorenom,  nazvane,  dakako,  po  pulskom  starorimskom  amfiteatru  u  gradu. 
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Img_3218
O  tome  će  još  biti  riječi  u  ovim  sjećanjima.  /Usput, još ponešto o zapovjednom kadru u vrijeme moga služenja vojnog roka. Baš kao što se danas časnički kadar može podijeliti na one koji su prošli vojne škole prije devedesetih  i  one  koji  su  svoje  vojne  činove  dobili  u  ratu  početkom  devedesetih,  tako  se  i  početkom pedesetih godina oficirski kadar dijelio na  jedne  koji  su  postali  oficirima  kroz  vojne  škole u tzv. staroj Jugoslaviji i druge koji su činove  stekli  u  partizanima.  Najkraće  kazano:  prvi su više znali, a drugi su imali veću vlast. Izgleda  da  je  uvijek  tako.  Mi,  obični  vojnici,  mornari, jasno smo uočavali te razlike te smo o njima vodili računa./

Bolničar i doktor

Dok  su  aktivni  oficiri,  koji  su  zajedno  sa  svojim  porodicama  stanovali  u  gradu,  svako  jutro  dolazili  na  Muzil  tamnozelenim  vojnim  autobusom,  aktivni  su  podoficiri  većinom  stanovali  u  kasarni,  živeći  s  vojskom  svoj  samački  život.  To  je  stvaralo očigledan  jaz  između  ta  dva  dijela  zapovjednog  kadra.  Inače,  aktivni  vojni  kadar,  osobito  podoficiri,  uz  iznimke,  žestoko  su  prezirali rezerviste. Ljutilo ih je što ovi stječu  činove  uglavnom  na  temelju  prethodnog  civilnog  obrazovanja,  a  ne  “krvavim  terenskim  radom”,  kako  su  rado  o  svom  poslu govorili. Osoblje  naše  ambulante,  na  primjer,  činili su liječnik, rezervni poručnik doktor Mali  i  bolničar,  aktivni  stariji  vodnik,  koji  je,  rado  govoreći  uvijek  o  sebi  u  trećem  licu  jednine,  sam  sebe  s  ponosom  nazivao  vodnikom  praktičarom.  /Usput,  govoreći  služio  se  neobičnom  poštapalicom:  šta  ti  ga  ja  znam./  Doktor  Mali  bio  je  visok  i  suh,  a  vodnik  praktičar,  čije  ime  nitko  nije  znao, bio je nizak rastom i podebeo. Treba li reći da su zajedno podsjećali na glasoviti Cervantesov  par?  Ali  vodnik  praktičar,  ra-zličito  od  Sancha  Panze,  nije  imao  nimalo  poštovanja  prema  doktoru  Malom.  Štoviše, otvoreno je izražavao svoj prezir spram njega i njegova medicinskog fakulteta. Medicina  nije,  šta  ti  ga  ja  znam,  marksizam.  Medicina je praksa! To ti kaže vodnik praktičar, ne zaboravi!, običavao je govoriti.

Gripa

S  proljećem  je  stigla  i  gripa.  Bio  sam  jedna  od  njenih  prvih  žrtava.  Groznica  me  je  spopala  tako  žestoko  da  sam  se  iz  grada,  gotovo bauljajući, jedva uspio dovući do ambulante  na  Muzilu.  Doktora  Malog,  s  kojim  sam  se  već  bio  prilično  sprijateljio,  nije  bilo  u  ambulanti.  Bilo  je  poslijepodne  kad  je  on  običavao natjeravati žene po Puli, pa sam pao ravno u šape vodnika praktičara. Vidjevši da imam dosta visoku temperaturu, smjesta mi je dao nekakvu injekciju, navodno za snižavanje vrućice. Čim je injekcija počela djelovati, moja  je  temperatura  nastavila  rasti,  ali  sada  rapidno,  upravo  galopirajuće.  Osjetio  sam  kako  postupno  padam  u  bunilo,  kroz  koje  sam ipak - prvi i posljednji put - uspio spaziti sjenku zabrinutosti na licu vodnika praktičara.  Nasreću,  u  ambulantu  je  iznenada  stigao  doktor  Mali.  Vratio  se  iz  grada  ranije  nego  obično i izgledao je nezadovoljno. Najvjerojatnije nije u gradu imao zavodničkog uspjeha. Ne volim se izražavati suviše dramatično, ali  možda  mi  je  baš  to,  što  doktor  Mali  nije  u Puli uspio okačiti kakvu radodajku /njegov izraz/,  spasilo  život.  Jer  je  on,  vidjevši  koju  mi je injekciju dao vodnik praktičar, užasnuto  povikao:  Idiote!  Zar  želiš  ubiti  čovjeka?!  Smjesta  mi  je  ubrizgao  nekakav  drugi  lijek,  očigledno  suprotnog  djelovanja,  i  temperatura mi je ubrzo pala na podnošljivu razinu. Uskoro   je   u   Centru   zavladala   prava   epidemija te gripe, nazvane azijskom. Oboljelo je više od osamdeset posto sveukupne vojske  na  Muzilu.  Da  bi  se  postigla  kakva-takva  izolacija,  odijeljenost  zdravih  od  bolesnih,  stotine  nas  oboljelih  izvučeni  smo  iz  svojih  kreveta  u  barakama  i  smješteni  u  hodnike kasarne. Budući  da  sam  među  prvima  obolio,  među prvima sam i ozdravio. Ali tjeskobna slika  uskih  i  pretrpanih  koridora  kasarne  zauvijek  mi  se  usjekla  u  pamćenje  i  podsvijest. Ipak, koliko znam, sve je prošlo bez ijednog smrtnog slučaja. Mladost je izdržala. A bolest, kako je brzo planula, neočekivano je naglo i šuštala.

Arena

Do  zakletve  mi  regruti  bili  smo  “u  žici”. To je značilo da nipošto nismo mogli izići  iz  Centra  i  nekako  se  domoći  nedaleke Pule. Takav položaj razumljivo rezultira  pojačanim  frustracijama,  a  ponekad  i  nesrazmjernom  agresivnošću.  Da  bi  se  tome  u  nekoj  mjeri  doskočilo,  kapetan  je  Lazo dogovorio dolazak skupine glumaca pulskog kazališta i njihov nastup u njegovoj “Areni”. Pretpostavljam da je i program priredbe bio pomno razrađen u suradnji s njim. Bio  je  doista  lijep,  vedar  i  topao  dan.  Nakon    propagandno-edukativnog    uvoda,    najprije  je  odigrana  jedna  scena  iz  “Klupka”  Pere Budaka. U njoj prevladava lički seljački leksik,  s  dosta  tzv.  masnih  izraza.  Regrutsko  gledateljstvo, koje se u većini apsolutno prvi put  susrelo  sa  scenskom  izvedbom,  primilo  je predstavu ipak pomalo zbunjeno. Ali  nakon  glumačkog  nastupa  jedna  od  mlađih,  epizodnih  članica  ansambla,  dosta  zamamna  izgleda  te  čak  i  za  današnja  shvaćanja  poprilično  obnažena,  možda  i  mimo  dogovorenog  programa  otpjevala je nekoliko ljubavnih pjesama. Osjetivši ženski nepogrešivo svu mušku uspaljenost, izazvanu svojom pojavom kod  gotovo  adolescentskog  gledateljstva,  koje nekoliko mjeseci nije vidjelo nijednu ženu, ona se na bini ponašala frivolnošću subrete,  izazovno  i  podatno  istodobno.  Baš kao da nije željela zaostati za nezaboravnom  Marilyn  Monroe,  tada  još  živom  /jedva  koju  godinu  ranije  igrala  je  Marilyn  u  Puli  u  filmu  “Slapovi  Nijagare”/,  i  njenim  vatrenim  nastupima  pred  američkim  vojnicima  u  Koreji.  Usred  nastalog  neviđenog   delirija   izazvanog   nastupom   te  cure,  na  improviziranu  je  pozornicu  odjednom  utrčao  drug  Lazo.  Objavivši  smjesta  kraj  priredbe,  doživio  je  zaslužene, gromoglasne zvižduke. Te noći nakon priredbe u baraci je vladao  neuobičajen  nemir.  Momci  su  se  prevrtali na svojim slamaricama, očigledno se boreći sa žestokim erotskim snovima. Tek   neposredno   pred   istekom   svoje   vojne obveze saznao sam zapanjujuću stvar: kapetan  Lazina  “Arena”  na  Muzilu  bila  je  sagrađena točno nad jamom u kojoj je prethodno  bio  pokopan  neutvrđen  broj  vojnika njemačkog Hitlerjugenda. Bio je svibanj 1945-e. Drugi svjetski rat u Europi gotovo je  bio  završen,  a  oni,  pretežito  golobradi  maloljetnici,  žrtvovani  do  posljednjeg  kao  odstupnica, svojim su posljednjim mogućnostima  pružali  beznadan  otpor  sada  već  višestruko  nadmoćnoj  partizanskoj  vojsci  /koja je, usput kazano, uz velike i pokazalo se uzaludne žrtve, žurila da bi prije Saveznika ušla u Trst/. Muzilski otpor navodno je prestao  tek  nekoliko  dana  nakon  njemačke  kapitulacije  i  formalnog  završetka  rata.  Leševi  njemačkih  mladića  pokopani  su  na  Muzilu  bez  ikakva  znaka,  na  dnu  jednog  prostranog   lijevka   nastalog   eksplozijom   velike avionske bombe. Nakon rata na tom istom Muzilu je zasnovan Mornarički centar  obalne  artiljerije.  Spomenuti  kapetan  Lazo,  zadužen  za  moralno-politički  odgoj,  ne  znajući  navodno  za  navedeno,  došao  je  na “genijalnu” ideju da se spomenuti lijevak zgodno iskoristi za izgradnju male muzilske “Arene” u kojoj će se održavati priredbe za mornare. /Na njegovim padinama doista je bilo moguće, bez prevelika truda, podignuti stepenasto amfiteatralno gledalište./A  kad  se  potom  netko  sjetio  da  nije  baš  previše  primjereno  što  je  pozornica  malog  teatra  izgrađena  nad  samom  jamom  u  kojoj  leže tijela poginulih njemačkih mladića, bilo je prekasno: čitav je objekt već bio dovršen i služio  je  svrsi.  Zatim,  nakon  što  se  o  svemu  tome  dosta  dugo  šutjelo,  za  nezgodnu  stvar,  kao i uvijek, ipak se doznalo. I tek koju godinu poslije mojega odlaska iz vojske fatalni je previd navodno ispravljen.

- - -

Otvoreni Muzil s tim člankom dostupan je putem ovog linka:
https://www.zelena-istra.hr/media/filer_public/a3/0f/a30ffc0b-5dad-4221-971a-d929ab389e50/03_otvorenimuzil1.pdf


Berač šparuga na utvrdama: komentar modifikovan dana: 08.06.21 15:22; prepravljeno ukupno 10 puta

pera84, arcibald01 and goran9030 vole ovaj upis

Na vrh Go down
goran9030
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
GENERAL MAJOR Moderator stažist(a)
goran9030

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 2742
REPUTACIJA : 49
ČLAN OD: : 2015-03-20
DOB : 55
M(j)esto Đakovo

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime08.06.21 12:00

Veoma zanimljiv tekst. Vidi se da je čovjeku pisanje išlo od ruke Smile
Pretpostavljam da je ona "ogromna kasarna na brijegu", zapravo kasarna K. Rojc.
To znači da je ona praktički "oduvijek" služila kao sabirni centar za regrute koji su odatle odlazili u svoje kasarne. Samo za razliku od pisca, kasnije su sve klase koje su služile u Puli prvo zaduživanje opreme imale baš u Rojcu.

_________________
Bolje nešto od nečega, nego ništa od ničega

Berač šparuga na utvrdama voli ovaj upis

Na vrh Go down
https://sked.com.hr
Berač šparuga na utvrdama
Džomba
Džomba
Berač šparuga na utvrdama

Medalja za Vojne Zasluge VZ
Prim(j)eran Vojnik PV
BROJ POSTOVA: : 100
REPUTACIJA : 16
ČLAN OD: : 2020-06-02
DOB : 48
M(j)esto Pula

PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime08.06.21 16:09

@Berač šparuga na utvrdama (citat):
1. Kasnije ću doznati nazive tih kupališta: Valkane /Pasja uvala?/ i Stoja.

2. Kasnije  ću  saznati  da  iz  tih  utvrda,  jednako  kao  ni  s  gradskog  Kaštela,  nikada  nije ispaljen niti jedan plotun na protivničko brodovlje/.

3. Uz forticu se nalazila ogromna dvokatna kasarna,  a  nešto  podalje  nizale  su  se  zeleno  obojene   drvene   barake.

4. kapetan  Lazina  “Arena”  na  Muzilu  bila  je  sagrađena točno nad jamom u kojoj je prethodno  bio  pokopan  neutvrđen  broj  vojnika njemačkog Hitlerjugenda. ... Leševi  njemačkih  mladića  pokopani  su  na  Muzilu  bez  ikakva  znaka,  na  dnu  jednog  prostranog   lijevka   nastalog   eksplozijom   velike avionske bombe.
Utvrdio sam 4 sjećanja Bogdana Žižića na koje se želim osvrnuti.

1. Valkane = Valcane = Val cane = uvala psa = to je netočno. Točno je ovo: cane = trstike. Valkane = Uvala trstike.

2. Točno je da su plotuni ispaljivani.
Najvažniji događaj bio je 20. prosincu 1914. kada su s pulskih tvrđava pogodili francusku podmornicu Curie koja se zaplela u podvodne barikade u pulskoj luci. Da nije bilo protupodmornickih mreža i da je topovi nisu pogodili imali bi uništen grad već u petom mjesecu Prvog svjetskog rata.

Drugi najvažniji događaj se zbio 5. kolovoza 1915. Tada je iz pulskih obalnih protuavionskih topova uslijedila gusta paljba kojima je srušen talijanski zračni brod Città di Jesi, u svome prvom borbenom letu.

Treći najvažniji događaj bio je 14. svibnja 1918. kada je talijanska vojska po četvrti i posljednji put pokušala prodrijeti u Pulu motornom torpiljarkom s gusjenicama ("Grillo"), a koju su štitile dvije torpiljarke i 7 razarača. Grillo je zarobljen, a razarači su pobjegli pod paljbom topova obalnih bitnica.

3. Nisam znao za drvene barake na Muzilu. Ima puno temelja od srušenih vojnih objekata na Muzilu i vjerovao sam da su i prije gradnje modernih spavaonica (1959.) vojnici spavali u čvrstim kamenim/betonskim i grijanim objektima.

4. Znao sam za tu priču i ranije. Iako postoje naznake da su ubijeni njemački vojnici pokopani i na drugim lokacijama na Muzilu - primjerice ispod 88 stabala maslina koje su zasađene 1980. godine odmah na ulazu u Muzil s lijeve strane. No, danas postoje nadgrobni spomenici tim palim njemačkim vojnicima na Mornaričkom groblju i tamo su navedena sva imena i prezimena, datumi rođenja i smrti.
@goran9030 (citat):
Pretpostavljam da je ona "ogromna kasarna na brijegu", zapravo kasarna K. Rojc.
To znači da je ona praktički "oduvijek" služila kao sabirni centar za regrute koji su odatle odlazili u svoje kasarne. Samo za razliku od pisca, kasnije su sve klase koje su služile u Puli prvo zaduživanje opreme imale baš u Rojcu.
Točno!

goran9030 voli ovaj upis

Na vrh Go down
Sponsored content




PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Empty
KomentarNaslov komentara: Re: PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA   PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA Icon_minitime

Na vrh Go down
 
PULA i okolica - sjećanja bivših vojnika JNA
Na vrh 
Stranica 1/1

Permissions in this forum:Ne možete odgovoriti na teme ili komentare u ovom forumu
FORUM BIVŠIH PRIPADNIKA NEKADAŠNJE JNA 22.12.1941 - 18.07.1991 :: VOJNA PLATFORMA :: KANTINA-
Idi na: