Zapisi o ratnim brodovima i ratovanju na vodi

Nastavak sa prethodne stranice

Dne 22. listopada Kennedy je formalno ustrojio Izvršni komitet Vijeća za nacionalnu sigurnost (Executive Committee of the National Security Council - EXCOMM). Uz predsjednika članovi ovog tijela su bili potpredsjednik Lyndon Johnson, ministar vanjskih poslova (Secretary of State) Dean Rusk, ministar obrane (Secretary of Defense) Robert McNamara, predsjednik Združenog generalštaba (Chairman of the Joint Chiefs of Staff) general Maxwell Taylor, savjetnik za nacionalnu sigurnost (Special Assistant to the President for National Security Affairs) McGeorge Bundy, ministar financija (Secretary of the Treasury) Douglas Dillon, šef obavještajne službe (Director of Central Intelligence) John McCone, javni tužitelj (Attorney General) Robert Kennedy, ambasador (Ambassador-at-Large) Llewellyn Thompson i specijalni savjetnik (Special Counsel) Theodore Sorensen.
Istog dana u 19 sati Kennedy se obratio naciji govorom na televiziji, u kojem je objavio Kubansku raketnu krizu i nedvosmisleno upozorio: - Ova nacija će voditi politiku prema kojoj će lansiranje bilo kojeg nuklearnog projektila protiv bilo koje nacije Zapadne hemisfere biti smatrano napadom Sovjetskog Saveza na Sjedinjene Države, na što će se odgovoriti punom odmazdom prema Sovjetskom Savezu (It shall be the policy of this nation to regard any nuclear missile launched from Cuba against any nation in the Western Hemisphere as an attack by the Soviet Union on the United States, requiring a full retaliatory response upon the Soviet Union).

John Kennedy:

[You must be registered and logged in to see this image.]

The New York Times od 23. listopada:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vrhunac napetosti

Na zahtjev USA Kubanska raketna kriza je prezentirana Vijeću sigurnosti UN na hitnoj sjednici 25. listopada. Američki ambasador Adlai Stevenson je predočio fotografije lansirnih položaja balističkih projektila i drugih sovjetskih vojnih instalacija na Kubi i izravno upitao sovjetskog ambasadora Valerijana Zorina potvrđuje li ili niječe prisutnost ofenzivnog oružja na otoku. Zorin je u početku šutio, da bi na kraju odgovorio Stevensonu kako ne namjerava razgovarati u takvom tonu jer ''nije pred američkim sudom''.

Ambasador Adlai Stevenson pokazuje fotografije pred Vijećem sigurnosti:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fotografija položaja sovjetskih balističkih projektila na Kubi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Idućeg dana, 26. listopada, Kennedy je podigao razinu pripravnosti oružanih snaga USA i proglasio DEFCON 2. Bombarderi B-52 su dežurali u zraku 24 sata, a najmanje 23 od njih su uvijek bila na udarnoj udaljenosti od ciljeva u SSSR-u. Bombarderi B-47 su bili spremni za polijetanje u roku od 15 minuta.
(DEFCON je kratica od DEFense readiness CONdition, odnosno stanja pripreme za obranu. Najniži stupanj je DEFCON 5 i označava normalne aktivnosti. DEFCON 4 znači jačanje izviđačkih i obavještajnih aktivnosti te povećanje mjera sigurnosti. DEFCON 3 znači podizanje stupnja pripravnosti oružanih snaga i pripravnost zračnih snaga za djelovanje u roku od 15 minuta. DEFCON 2 znači korak do nuklearnog rata i spremnost oružanih snaga za raspoređivanje i borbeno djelovanje za manje od 6 sati. DEFCON 1 je stanje kada je nuklearni rat neizbježan. DEFCON 2 je proglašen samo dva puta - u vrijeme Kubanske raketne krize i u početnoj fazi Zaljevskog rata.)

Bombarder B-52 u vrijeme Kubanske raketne krize - DEFCON 2:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U međuvremenu su vršeni i pokušaji da se kriza riješi diplomatskim putem. Sovjeti su putem posrednika dali do znanja da će povući oružje i trupe sa Kube uz uvjet da se Amerikanci javno obavežu da će ukinuti blokadu i da neće napasti Kubu, te da uklone svoje balističke nuklearne projektile iz Turske i Italije. Amerikanci su bili voljni učiniti ove ustupke, ali im je problem bio kako će na uklanjanje projektila reagirati njihovi eurpski saveznici.
Dok su tekli diplomatski razgovori dogodio se oružani incident koji je mogao drastično pogoršati tok zbivanja - projektil zemlja-zrak SA-2 lansiran sa Kube srušio je ujutro 27. listopada američki špijunski avion U-2, pri čemu je pilot major Rudolf Anderson poginuo. Vojni establishment USA je bio bijesan i tražio je radikalan odgovor, što Kennedy nije dopustio. Tako je Anderson ostao jedina žrtva ove krize.

Motor srušenog U-2 u Museo de la Revolución u Havani:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na kraju je krizu riješila neformalna diplomacija. Posrednici u ime USA i SSSR sastali su se u jednom kineskom restoranu u Washingtonu i suglasili se oko kompromisnog rješenja - SSSR će povući trupe i oružje sa Kube, a USA će izjaviti da neće napasti Kubu i ukloniti će nuklearne balističke projektile iz Turske i Italije. Kennedy je unatoč protivljenju dijela savjetnika pristao na taj prijedlog čime je otklonjena opasnost od izbijanja Trećeg svjetskog rata. Kennedy je tražio da se projektili iz Turske i Italije povuku u tajnosti iz obzira prema europskim saveznicima u NATO paktu.

Epilog

Kubanska raketna kriza je okončana povlačenjem sovjetskih snaga sa Kube i povlačenjem američkih nuklearnih balističkih projektila sa Teritorija Turske i Italije, kao i jamstvom USA da neće izvršiti napad na Kubu.
Odluka sovjetskog vođe Nikite Hruščova o povlačenju raketa sa Kube pobudila je nezadovoljstvo tamošnjih ''jastrebova'', koji su taj postupak smatrali kukavičkim i kapitulantskim. To mu je zasigurno uzeto kao otegotna okolnost kada je 14. listopada 1964. smijenjen i naslijedila ga je trojka Leonid Brežnjev, Aleksej Kosigin i Nikolaj Podgorni.
Nije bio zadovoljan ni Castro. Dapače, bio je ljut na Sovjete jer nije bio ni obavještavan ni pitan za mišljenje tokom pregovora i donošenja odluka.
Radi osiguravanja neposredne komunikacije između lidera dviju supersila i izbjegavanja rizika nuklearnog rata uspostavljena je 1963. godine izravna telekomunikacijska veza između Washingtona i Moskve, nazvana Vruća linija (Hot Line, Горячая линия). U početku je veza bila teleprinterska, od 1986. se održavala putem faksimil uređaja, a od 2008. godine zaštićenim e-mailom.

Teleprinter Siemens T63-SU12 Vruće linije izložen u National Cryptologic Museum, Fort George G. Meade, Maryland:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vruća linija je prvih godina aktivirana samo za probu i razmjenu novogodišnjih čestitki, a prvi put je namjenski upotrebljena 5. lipnja 1967. na dan izbijanja Trećeg izraelsko-arapskog rata. Tada se javio sovjetski premijer Kosigin i zatražio od predsjednika Lyndona Johnsona zajedničko djelovanje u zaustavljanju rata. Kasnije je u više navrata korištena u rješavanju svjetskih kriza.

Japanske lake krstarice u Drugom svjetskom ratu

Japan je u Drugi svjetski rat ušao s 20 lakih krstarica + 3 školske koje su uglavnom dobivale ulogu zapovjednih brodova različitih flotnih sastava. Uz njih su Japanci u početnom razdoblju rata koristili i zastarjele oklopne krstaše, primjerice Izumo koji je sudjelovao još u bici kod Tsushime 1905., da bi ratnu karijeru okončao u invaziji na Filipine 1942. godine (kasnije je preklasificiran u školski brod pomorskog sektora Kure i preživio je rat).
Za razliku od lakih krstarica zapadnih zemalja japanske su bile manje tonaže i slabije naoružane jer im je i uloga bila drugačija - da budu zapovjedni brodovi flotila razarača i podmornica. Glavno naoružanje većine klasa je bio top 14 cm/50 kalibra 140 mm. Isti top je korišten kao naoružanje podmornica, pomoćno naoružanje bojnih brodova i obalnoj artiljeriji.

Top 14 cm/50 kalibra 140 mm sa bojnog broda Mutsu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Klasa Tenryū

Krstarice klase Tenryū bile su prve lake krstarice ratne mornarice Japana. Imale su istisninu od 3.900 tona i brzinu 33 čvora. Glavno naoružanje činila su 4 topa kalibra 140 mm, a pomoćno 1 top 76 mm, 2 PZO mitraljeza 13 mm i 6 torpednih cijevi 533 mm. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 63 mm, oklopa palube 25 mm i zapovjednog tornja 51 mm.

Krstarica klase Tenryū, opći izgled:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U klasi su bila dva broda, a imena su dobili po rijekama.
TENRYU je u flotu uvrštena 20. studenog 1919. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju otoka Wake, operacijama oko Nove Gvineje i pomorskim bitkama kod otoka Savo (gdje je torpedima potopila krstaricu USS Quincy) i kod Guadalcanala. Potopljena je 19. prosinca 1942. kod Nove Gvineje od podmornice USS Albacore.

Tenryū:

[You must be registered and logged in to see this image.]

TATSUTA je u flotu uvrštena 31. svibnja 1919. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju otoka Wake, te operacijama oko Nove Gvineje i Solomonovog otočja. Potopljena je 13. ožujka 1944. kod otoka Hachijō-jima od podmornice USS Sand Lance.

Klasa Kuma

Japanski pomorski stratezi primijetili su da se krstarice klase Tenryū ne mogu po naoružanju mjeriti s američkom klasom Omaha, pa su od planiranih 8 izgrađene samo 2. Naslijedile su ih krstarice klase Kuma koje su imale veću istisninu i jače topovsko naoružanje, a neke i nova dalekometna torpeda tipa 93 kalibra 610 mm. Standardna istisnina je iznosila 5.500 tona i brzina 36 čvorova. Glavno naoružanje činilo je 7 topova kalibra 140 mm, a pomoćno 2 topa 76 mm i 8 torpednih cijevi 533 mm. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 60 mm i oklopa palube 30 mm.

Krstarice klase Kuma, opći izgled:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U klasi je bilo pet brodova, a imena su dobili po rijekama.
KUMA je u flotu uvrštena 31. kolovoza 1920. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Filipina, a zatim je premještena u Singapur. Potopljena je 10. ožujka 1944. uz obalu Malaje od podmornice HMS Tally-Ho.
TAMA je u flotu uvrštena 29. siječnja 1921. godine. U II. S.R. je sudjelovala u kampanji za Aleute, u bici kod Komandorskih otoka i u bici kod Leyte. Potopljena je 26. listopada 1944. kod Filipina od podmornice USS Jallao.
KITAKAMI je u flotu uvrštena 15. travnja 1921. godine. U II. S.R. je sudjelovala u u bici kod Midwaya i operacijama oko Nove Gvineje. Dne 27. siječnja 1944. oštećena je torpedom podmornice HMS Templar i pretvorena u nosač ''živih'' torpeda Kaiten. Preživjela je rat i razrezana 1947. godine.

Kitakami:

[You must be registered and logged in to see this image.]

OI je u flotu uvrštena 10. listopada 1921. godine. U II. S.R. je sudjelovala u bici za Aleute i u operacijama oko Nove Gvineje. Kasnije je pratila konvoje u zapadnom Pacifiku. Potopljena je 19. srpnja 1944. u Južnom kineskom moru od podmornice USS Flasher.
KISO je u flotu uvrštena 4. svibnja 1921. godine. U II. S.R. je sudjelovala u bici za Aleute, u operacijama oko Solomonovog otočja i bici za Leyte. Potopljena je 13. studenog 1944. kod Filipina od američkih aviona sa nosača iz Task Force 38.

Klasa Nagara

Klasu Kuma naslijedila je vrlo slična klasa Nagara. Brodovi istisnine 5.600 tona i brzine 36 čvorova bili su naoružani sa 7 topova kalibra 140 mm, 2 topa 76 mm i 8 torpednih cijevi 533 mm. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 60 mm i oklopa palube 30 mm.

Krstarice klase Nagara, opći izgled:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U klasi je bilo šest brodova, a imena su dobili po rijekama.
NAGARA je u flotu uvrštena 21. travnja 1922. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Malaje i Nizozemske Istočne Indije, te u pomorskim bitkama kod Midwaya, kod Istočnih Solomonovih otoka, kod otoka Santa Cruz i kod Guadalcanala. Potopljena je 7. kolovoza 1944. između Kagoshime i Saseba od podmornice USS Croaker.
ISUZU je u flotu uvrštena 15. kolovoza 1923. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Hong Konga i Nizozemske Istočne Indije, te u pomorskim bitkama kod otoka Santa Cruz, kod Guadalcanala i kod Leyte. Potopljena je 7. travnja 1945. u Javanskom moru od američke podmornice USS Charr.
YURA je u flotu uvrštena 20. ožujka 1923. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Malaje i Nizozemske Istočne Indije, u prodoru japanske flote u Indijski ocean, te u pomorskim bitkama kod Midwaya i kod Istočnih Solomonovih otoka. Potopljena je 25. listopada 1942. kod Guadalcanala od američkih aviona sa aerodroma Henderson Field.

Yura:

[You must be registered and logged in to see this image.]

NATORI je u flotu uvrštena 15. rujna 1922. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Filipina i Nizozemske Istočne Indije. Potopljena je 19. kolovoza 1944. kod Filipina od podmornice USS Hardhead.
KINU je u flotu uvrštena 10. studenog 1922. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Malaje i Nizozemske Istočne Indije, te u pomorskim operacijama u području Solomonovih otoka. Potopljena je 26. listopada 1944. kod Filipina od aviona sa nosača USS Manila Bay.
ABUKUMA je u flotu uvrštena 26. svibnja 1925. godine. U II. S.R. je sudjelovala u napadu na Pearl Harbor i u operacijama oko Aleuta. Potopljena je 26. listopada 1944. u bici u prolazu Surigao od američkih bombardera B-24 Liberator.

Klasa Sendai

Krstarice klase Sendai bile su djelomično poboljšanje prethodne klase Nagara. Brodovi istisnine 5.200 tona i brzine 35 čvorova bili su naoružani sa 7 topova kalibra 140 mm, 2 topa 76 mm i 8 torpednih cijevi 510 mm. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 65 mm i oklopa palube 30 mm

Krstarice klase Sendai, opći izgled:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U klasi su bila tri broda, a imena su dobili po rijekama.
SENDAI je u flotu uvrštena 29. travnja 1924. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Malaje i Nizozemske Istočne Indije, te u pomorskim bitkama kod Midwaya i kod Guadalcanala. Potopljena je 2. studenog 1943. u bici u Zaljevu carice Auguste od krstarica USS Cleveland, USS Columbia, USS Montpelier i USS Denver.
JINTSU je u flotu uvrštena 31. srpnja 1925. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Filipina i Nizozemske Istočne Indije, te u pomorskim bitkama u Javanskom moru i kod Istočnih Solomonovih otoka. Potopljena je 13. srpnja 1943. u bici kod Kolombangare od krstarica USS Honolulu, USS St. Louis i HMNZS Leander.

Jintsu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

NAKA je u flotu uvrštena 30. studenog 1925. godine. U II. S.R. je sudjelovala u osvajanju Filipina i Nizozemske Istočne Indije, a kasnije je pratila konvoje s trupama za otočja Marshall i Nauru. Potopljena je 18. veljače 1944. kod Truka od aviona sa nosača USS Bunker Hill i USS Cowpens.

Klasa Agano

Poslije Washingtonskog sporazuma o ograničavanju pomorskog naoružanja Japan je planirao izgradnju nove klase lakih krstarica kao zamjenu za zastarjele klase Tenryū, Kuma i Nagara. Brodovi su trebali dobiti i nove glavne topove 15 cm/50 kalibra 152 mm. Zbog prezauzetosti brodogradilišta gradnja krstarica klase Agano je započela tek 1940. godine.
Brodovi standardne istisnine 6.500 tona i brzine 35 čvorova bili su naoružani s 6 topova kalibra 152 mm u 3 dvocijevne kule, 4 topa dvostruke namjene kalibra 76 mm, 32 PZO topa 25 mm i 8 torpednih cijevi 610 mm. Debljina oklopnog pojasa je iznosila 60 mm i oklopa palube 20 mm.

Krstarice klase Agano, opći izgled:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U klasi su bila četiri broda od planiranih 13, a imena su dobili po rijekama.
AGANO je u flotu uvrštena 31. listopada 1942. godine. Sudjelovala je u evakuaciji japanskih trupa sa Guadalcanala i borbama za Solomonovo otočje. Potopljena je 15. veljače 1944. sjeverno od Truka od podmornice USS Skate.
NOSHIRO je u flotu uvrštena 30. lipnja 1943. godine. Sudjelovala je u borbama za Solomonovo otočje, u bici u Filipinskom moru i bici kod Leyte. Potopljena je 26. listopada 1944. nedaleko Filipina od aviona sa nosača USS Wasp, USS Hornet i USS Cowpens.
YAHAGI je u flotu uvrštena 29. prosinca 1943. godine. Sudjelovala je u bici u Filipinskom moru i bici kod Leyte. Potopljena je zajedno s bojnim brodom Yamato u bici za Okinawu od aviona sa američkih nosača 7. travnja 1945.

Yahagi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

SAKAWA je u flotu uvrštena 30. studenog 1944. godine. Nikada nije sudjelovala u borbenoj akciji zbog nedostatka goriva. Neposredno poslije rata prevozila je japanske vojnike sa Nove Gvineje i drugih područja u Japan. Potopljena je u pokusu nuklearne bombe kod atola Bikini 1946. godine.

Klasa Ōyodo

Krajem tridesetih godina japanska ratna mornarica je definirala zahtjeve za izgradnju nove serije lakih krstarica koje će pružati potporu daljinskim operacijama podmornica. Brodovi klase Ōyodo su bili povećana i poboljšana verzija klase Agano. Zbog zauzetosti kapaciteta brodogradilišta izgrađen je samo jedan brod ove klase.

Krstarice klase Ōyodo, opći izgled:

[You must be registered and logged in to see this image.]

OYODO je u flotu uvrštena 28. veljače 1943. godine. U ratu je djelovala u području Solomonovog otočja i uglavnom opskrbljivala japanske garnizone u Rabaulu i Kaviengu, a zatim i na Saipanu. Kasnije je sudjelovala u bici kod Leyte, a 30. travnja 1945. je postala zapovjedni brod Kombinirane flote (Rengō Kantai). Potopljena je 28. srpnja 1945. u napadu američkih aviona na pomorsku bazu Kure.

Školske krstarice klase Katori

U razdoblju 1938.-1941. Japan je izgradio seriju školskih krstarica klase Katori. Iako im je prvobitna namjena bila trenaža brodskih posada i oficira, u Drugom svjetskom ratu su prvenstveno korištene kao zapovjedni brodovi pomorskih sastava. S obzirom na prvobitnu namjenu brodovi su bili puno sporiji i slabije naoružani u odnosu na lake krstarice drugih serija.
Krstarice standardne istisnine 5.900 tona i brzine 18 čvorova bile su naoružane s 4 topa kalibra 140 mm u 2 dvocijevne kule, 2 topa 127 mm, 4 PZO topa 25 mm (kasnije je broj povećan na 30), 8 PZO mitraljeza 13 mm i 4 torpedne cijevi 533 mm.

Krstarice klase Katori, opći izgled:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U klasi su bila tri broda, a imena su dobili po hramovima šinto religije.
KATORI je u flotu uvrštena 20. travnja 1940. godine. U II. S.R. je bila zapovjedni brod 6. flote (podmornička flota) u Kwajaleinu i kasnije u Truku. Potopljena je 18. veljače 1944. nedaleko Truka od bojnog broda USS Iowa.
KASHIMA je u flotu uvrštena 31. svibnja 1940. godine. U II. S.R. bila je zapovjedni brod 4. flote u Truku i sudjelovala je u operacijama osvajanja Rabaula, Tulagija, Kavienga i sjeverne Nove Gvineje. Zatim je korištena kao transportni i protupodmornički brod. Preživjela je rat i razrezana je 1947. godine.

Kashima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

KASHII je u flotu uvrštena 15. srpnja 1941. U II. S.R. je sudjelovala u invaziji na Nizozemsku Istočnu Indiju i Burmu. Nakon toga je prevozila trupe i opskrbu u različitim dijelovima pacifičkog ratišta. Potopljena je 18. siječnja 1945. avionima sa nosača Task Force 38 kod zaljeva Qui Nonh u Indokini.

Fijasko de Gaullea i Britanaca kod Dakra 1940. - Operation Menace

Dne 22. lipnja/juna 1940. Francuska je kapitulirala pred njemačkom oružanom silom. Jedan general nije priznavao kapitulaciju, a to je bio Charles de Gaulle koji je 17. lipnja sa skupinom oficira odletio iz Bordeauxa u London gdje je utemeljio pokret Slobodnih Francuza (Forces françaises libres).

Charles de Gaulle:

[You must be registered and logged in to see this image.]

De Gaulle je uspio pridobiti Francuze u nekim kolonijama poput Kameruna i Francuske Ekvatorijalne Afrike, dok su kolonije u zapadnoj i sjevernoj Africi, Siriji i Indokini ostale pod utjecajem kolaboracionističke vlade u Vichyju. Antibritansko raspoloženje naročito je poraslo nakon napada na francusku flotu u Mers el Kebiru 3. srpnja/jula 1940.
De Gaulle je odlučio da pokuša privući na svoju stranu i francusku koloniju Senegal. Glavni grad kolonije Dakar bio je ujedno i značajna vojna i pomorska baza u koju se sklonio i novi nedovršeni bojni brod Richelieu.
Iako je glavnina francuske flote bila u Sredozemnom moru, u Dakru su bile bazirane dosta jake pomorske snage - uz Richelieu lake krstarice Georges Leygues i Montcalm, 4 razarača, 6 patrolnih brodova, 5 pomoćnih krstarica i 3 podmornice. Svim kopnenim, pomorskim i zračnim snagama u Senegalu zapovijedao je guverner Francuske Zapadne Afrike general Pierre François Boisson.

Krstarica Georges Leygues:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanci su prihvatili plan de Gaullea i osigurali potrebne pomorske snage. Eskadru pod zapovjedništvom admirala Johna Cunninghama činili su nosač aviona HMS Ark Royal, bojni brodovi HMS Resolution i HMS Barham, teške krstarice HMS Cumberland, HMS Devonshire i HMAS Australia, lake krstarice HMS Dragon i HMS Delhi, 11 razarača i 6 eskortnih brodova (od kojih 4 francuska). Trupe su prevožene na 6 putničkih brodova, među njima nizozemski Westerland i Pennland i poljski Sobieski, a eskadri su pridružena i četiri francuska i jedan britanski teretni brod.
Jačina kopnenih trupa predviđenih za iskrcavanje iznosila je oko 8.000 vojnika, većinom Slobodnih Francuza uz nešto pripadnika britanske 101. marinske brigade (101. Royal Marine Brigade).
Operacija je dobila kodni naziv Operation Menace (= prijetnja).

De Gaulle i britanski general Edward Spears na brodu Westerland za vrijeme pohoda na Dakar:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Eskadra je stigla pred Dakar 23. rujna/sdeptembra 1940. De Gaulle se nadao da će uspjeti pridobiti snage u Senegalu mirnim putem, pa su avioni sa nosača Ark Royal iznad Dakra bacili letke s pozivom Francuzima da prijeđu na stranu Slobodne Francuske. U međuvremenu je flota zauzela položaje ispred luke kako bi se spriječio eventualni bijeg francuskih brodova.

Nosač aviona HMS Ark Royal:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sa nosača Ark Royal su također uzletjeli i francuski avioni koji su se spustili na dakarski aerodrom, a piloti su smjesta pritvoreni. Tada je de Gaulle učinio posljednji pokušaj da situacije riješi mirnim putem - uputio je u Dakar motorne čamce s pregovaračima, međutim oni su otjerani paljbom.
Nije preostalo drugo već da se Dakar zauzme silom, stoga je odlučeno da se trupe iskrcaju kod mjesta Rufisque jugoistočno od Dakra. Desant nije uspio zbog magle i vrlo jake paljbe sa obale. Tada je de Gaulle odlučio da se desant prekine jer nije želio krvoproliće među Francuzima.
Operacija ipak nije bila okončana jer je britanska eskadra iduća dva dana nastavila borbu s francuskom flotom i obalnim baterijama. Bojni brod Richelieu pucao je iz topova koji su bili sposobni za paljbu ali nije postigao ni jedan pogodak, dok je sâm pogođen s dvije granate 381 mm sa bojnog broda Barham. U dvodnevnoj pomorskoj akciji Britanci su potopili podmornice Persée i Ajax, te teško oštetili razarač L'Audacieux koji je morao biti nasukan na obalu.

Razarač L'Audacieux:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nisu samo Francuzi trpjeli gubitke. Obalne baterije, kojima su rukovali i artiljerci sa bojnog broda Richelieu, dvaput su pogodile bojni brod Barham. Također su pogođeni i neki drugi brodovi. Podmornica Bévéziers napala je bojni brod Resolution i pogodila ga jednim torpedom.

Dakar 24. rujna 1940., požar na teretnom brodu Tacoma:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Oštećeni bojni brod Resolution morao je biti otegljen u Cape Town, dok su se ostali brodovi povukli iz akcije. U vrijeme događanja oko Dakra zrakoplovne snage Višijske Francuske (Armée de l'Air de Vichy) bombardirale su iz osvete Gibraltar i to u dva navrata - 24. i 25. rujna. Napadi nisu pričinili značajniju štetu.

Bitka za Dakar, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Neuspjeh operacije Menace teško je narušio ugled de Gaullea i njegovih Slobodnih Francuza, za koje su Britanci zaključili da nemaju spomena vrijednog utjecaja u francuskim kolonijama. Nešto od ugleda vraćeno je uspješnom bitkom za Gabon u studenom 1940., a Forces françaises libres postale su realnom vojnom snagom tek nakon iskrcavanja Saveznika u Africi 1942. godine.

Bilješka o borbenoj upotrebi podmornica poslije Drugog svjetskog rata

U vrijeme Hladnog rata morima i oceanima su krstarile podmornice dviju supersila, kao i podmornice drugih zemalja s nuklearnim oružjem (Velika Britanija, Francuska, Kina). Srećom nuklearne strateške podmornice nikada nisu angažirane u ulozi koja im je namijenjena - nuklearnom napadu na kopnene ciljeve, dok su nuklearne napadne podmornice imale samo jednu borbenu akciju.
Osim što su plašile svijet svojom razornom snagom nuklearne podmornice pobuđivale su pozornost javnosti svojim katastrofama. Tako su Amerikanci izgubili dvije podmornice, obje u Atlantiku - SSN-593 Tresher 10. travnja 1963. i SSN-589 Scorpion 22. svibnja 1968. Izginuli siu svi članovi posada, ukupno 228 mornara i oficira. SSSR i Rusija su imali još manje sreće. Zbog kvarova na nuklearnim reaktorima, požara ili eksplozija naoružanja izgubljene su podmornice K-27 24. svibnja 1968., K-8 11. travnja 1970., K-219 3. listopada 1986., K-278 7. travnja 1989., Kursk 12. kolovoza 2000. i K-159 28. kolovoza 2003. U tim udesima poginulo je ukupno 236 mornara i oficira.
Od nesreća nisu imune ni konvencionalne podmornice, a poznata su nasukavanja sjevernokorejskih podmornica koje su pokušavale prevesti diverzante u područje Južne Koreje.
Konvencionalne podmornice su imale više prilike sudjelovati u ratnim zbivanjima. Tako je u Trećem izraelsko-arapskom ratu 1967. godine izraelska podmornica Tanin iskrcala diverzante ispred luke Aleksandrija i pokušala torpedirati jedan pomoćni brod egipatske ratne mornarice, ali je otkrivena i oštećena dubinskim bombama pa se morala povući.

Podmornica Tanin:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi brod koji je bio potopljen podmornicom nakon II. SR bila je indijska fregata Khukri klase Blackwood. Fregatu je u vrijeme III. indo-pakistanskog rata 9. prosinca 1971. torpedima potopila u Indijskom oceanu pakistanska podmornica Hangor klase Daphné.

Podmornica Hangor:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fregata Khukri:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Drugo potapanje površinskog broda podmornicom usljedilo je 2. svibnja 1982. u Falklandskom ratu, kada je nuklearna napadna podmornica HMS Conqueror torpedima potopila u južnom Atlantiku argentinsku krstaricu General Belgrano. To je ujedno bila i prva borbena upotreba podmornice na nuklearni pogon.

Potonuće krstarice General Belgrano, snimka preživjelog člana posade:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Podmornica Conqueror po povratku u bazu s piratskom zastavom Jolly Roger - znakom potapanja neprijateljskog broda:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Falklandskom ratu djelovale su i dvije argentinske podmornice, ali bez uspjeha. Podmornicu Santa Fe oštetili su, zaplijenili i zatim potopili Britanci 28. travnja 1982. kod otoka New Georgia, dok je nakon torpediranja krstarice Belgrano i povlačenja argentinske flote u luke kao jedina aktivna jedinica ratne mornarice Argentine u području Falklanda ostala podmornica San Luis. U nekoliko navrata pokušala je napasti britanske brodove, ali bez uspjeha - dijelom i zbog vrlo loše uvježbanosti posade koja je imala teškoća s lansiranjem torpeda. Britanci su progonili podmornicu, ali je nisu uspjeli locirati i uništiti.

Podmornica Santa Fe:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapis o podmornici HMS Conqueror

Vjerojatno najpoznatije, a po mnogima i najzloglasnije, plovilo iz britanske flote koja je sudjelovala u Falklandskom ratu 1982. godine bila je nuklearna podmornica HMS Conqueror. Riječ je o podmornici klase Churchill od koje su izgrađene tri jedinice - HMS Churchill, HMS Conqueror i HMS Superb (kasnije preimenovana u HMS Courageous), a u flotu su uvrštene početkom sedamdesetih godina. Riječ je o takozvanim napadajnim podmornicama koje, za razliku od strateških podmornica s nuklearnim projektilima, služe za napade na druge podmornice i površinska plovila (hunter-killer) te su naoružane torpedima i protubrodskim projektilima.
Podmornica Conqueror uvrštena je u flotu 9. studenog 1971. Podvodna istisnina iznosila je 4.900 tona, a nuklearni reaktor Rolls-Royce PWR omogućavao je podvodnu brzinu od 28 čvorova. Posada je brojala 103 člana, a iz 6 torpednih cijevi kalibra 533 mm mogla su se lansirati torpeda Mark 8 i Tigerfish te protubrodski projektili Sub Harpoon.
Britanske podmorničke posade držale su se pomalo nadmeno pred posadama površinskih brodova i koristile su uzrečicu ''postoje dva tipa mornaričkih plovila - podmornice i ciljevi'' (there are two types of naval vessel - submarines and targets).

HMS Conqueror:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nuklearna podmornica klase Churchill, uzdužni presjek:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Podmornica Conqueror se istakla u dvije opasne misije 1982. godine - u ratu za Falklandsko otočje i u operaciji Barmaid u Barentsovom moru

Falklandski rat i ARA General Belgrano

Nakon argentinske okupacije Falklandskog otočja 2. travnja 1982. Conqueror je bila prvo plovilo britanske mornarice upućeno u buduću ratnu zonu. Iz baze Faslane u Škotskoj isplovila je već 3. travnja i nakon 21 dana plovidbe pod morem stigla u blizinu Falklanda. Primarna zadaća joj je bila praćenje kretanja argentinske flote, naročito nosača aviona ARA Veinticinco de Mayo. Dne 30. travnja pratila je krstaricu ARA General Belgrano, a nakon što je admiral Woodward upozorio da ona predstavlja prijetnju britanskoj floti iz Londona je stigla zapovjed da se krstarica potopi.
Zapovjednik Conquerora kapetan fregate (commander) Chris Wreford-Brown imao je na raspolaganju suvremena torpeda Tigerfish, no s obzirom na njihovu nepouzdanost odlučio je koristiti torpeda Mark 8 dizajnirana još u Drugom svjetskom ratu. Podmornica je lansirala tri torpeda, od kojih su dva pogodila cilj i krstarica je potonula uz gubitak 323 člana posade.
Potapanje krstarice General Belgrano ostalo je kontroverznim do danas, jer se brod nalazio izvan takozvane zone isključenja od 200 morskih milja od Falklanda i uz to se kretao prema zapadu - suprotno od položaja britanske flote. Vojni stručnjaci opravdavaju potapanje činjenicom da je krstarica mogla u bilo kojem trenutku okrenuti natrag i obnoviti prijetnju.
U svakom slučaju potapanje krstarice General Belgrano demoraliziralo je argentinsku ratnu mornaricu i natjeralo je da do kraja rata ostane u lukama. Conqueror je nastavila svoju patrolu i pružala je, između ostalog, dragocjene informacije o kretanjima argentinskih aviona u smjeru Falklanda.

Kapetan Chris Wreford-Brown:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Povratak podmornice Conqueror u bazu nakon Falklandskog rata:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krađa sovjetskog sonara u Barentsovom moru

Nije prošlo ni dva mjeseca od završetka rata za Falklandsko otočje kada je Conqueror upućena u puno opasniju misiju. Riječ je o krađi najnovijeg sovjetskog sonara, uređaja za otkrivanje podmornica i podvodnu navigaciju, a operacija je dobila ime Barmaid. U vrijeme Hladnog rata podmornice jedne i druge strane su se međusobno slijedile i špijunirale, a također su pratile pomorske vježbe i zalazile pred mornaričke baze.
U kolovozu 1982. Conqueror je uplovila u Barentsovo more i približilia se rubu teritorijalnog mora SSSR-a (navodno ga je po nekim izvorima i prešla). Jedan brod pod poljskom zastavom vukao je za sobom kabel dug dvije milje na kojem su bili smješteni sonari. Riječ je bila o najnovijem proizvodu sovjetske protupodmorničke tehnologije, za koji su bili zainteresirani i Britanci i Amerikanci, a podmornica je imala zadaću ukrasti ga. Conqueror je na pramcu imala pričvršćen specijalni uređaj američke proizvodnje, opremljen sjekačem i upravljan daljinski. Sjekač je zahvatio kabel debljine 76 mm i prerezao ga, a sonar je spremljen u unutarnjost podmornice. Conqueror se s plijenom vratila u veliku Britaniju, a tajna operacije Barmaid objavljena je tek nakon trideset godina.

Barentsovo more:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Podmornica Conqueror povučena je iz flote 1990. godine. Njeni periskopi, kapetanova kabina i glavni kontrolni panel izloženi su u Royal Navy Submarine Museumu u Gosportu, u grofoviji Hampshire.

Arktički konvoji 1941.-1945.

Nakon njemačkog napada 22. lipnja 1941. SSSR se pridružio Velikoj Britaniji u ratu protiv sila Osovine. Sovjeti su odmah počeli inzistirati na otvaranju takozvane ''druge fronte'' na zapadu, ali su u početku mogli računati samo na skromnu materijalnu pomoć. Tokom rata, a naročito nakon ulaska USA u rat i aktiviranja pomoći SSSR-u po Zakonu o zajmu i najmu (lend-lease), pomoć je bivala sve obimnija. Saveznička pomoć je bila svakako dobrodošla, iako ne i presudna jer je iznosila samo oko 12% ratne proizvodnje SSSR. Naročito su Sovjetima dobro došla motorna vozila, avioni, laki PZO topovi i neki obojeni metali, kao i izdašne pošiljke u hrani i različitoj opremi.
Za dopremu pomoći korišteno je nekoliko ruta. Najviše tereta dopremljeno je takozvanom pacifičkom rutom - 8.244.000 tona ili 50% od ukupne pomoći, dok je perzijskom rutom dopremljeno 4.160.000 tona ili 27%. Treća i najkraća ruta je bila arktička, kojom je dopremljeno 3.964.000 tona ili 23%. Ali je ova ruta bila i najteža zbog vremenskih prilika u sjevernom Atlantiku i Barentsovom moru, te najopasnija zbog blizine njemačkih pomorskih i zračnih baza u Norveškoj i Finskoj. Zbog toga su brodovi plovili većinom u konvojima i uz jako osiguranje britanske Domovinske flote (Home Fleet), a u pratnji su sudjelovali i ratni brodovi USA, Kanade i u završnoj etapi plovidbe SSSR-a.
Arktička ruta imala je dvije varijante - ljetnu i zimsku. Ljeti su konvoji plovili iz Hvalfjorda (Hvalfjörður) na Islandu, a zimi iz luke Loch Ewe u Škotskoj. Odredišta su bila Arhangelsk, Murmansk i zaljev Kola.

Ljetna i zimska ruta arktičkih konvoja:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Brod tipa Liberty u Barentsovom moru:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi konvoj za SSSR imenom Dervish od 6 trgovačkih brodova isplovio je iz Hvalfjorda 21. kolovoza 1941. i deset dana kasnije stigao u Arhangelsk bez gubitaka jer ga Nijemci nisu otkrili. Do kraja 1941. godine otpremljeno je još 8 konvoja - PQ 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7a i 7b.

Neopjevani podvig

Plovidba arktičkih konvoja bila je iznimno tegobna zbog loših vremenskih uvjeta i teškog mora, čak i u ljetnim mjesecima. U godišnje doba s dugačkom dnevnom svjetlošću konvoji su plovili što dalje prema sjeveru, sve do granice leda, kako bi se što više odmakli od Norveške i njemačkih zračnih baza. Velike teškoće posadama stvarale su i ledene naslage na brodovima, koje je trebalo neprekidno čistiti kako se ne bi izgubio stabilitet.

Zaleđeni zapovjedni most krstarice HMS Sheffield:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Naslage leda na bojnom brodu HMS King George V:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Trgovački brodovi u arktičkim uvjetima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osim vrlo loših vremenskih uvjeta posade trgovačkih i ratnih brodova bile su izložene i opasnosti napada sa mora - naročito podmornica - i iz zraka. Među brodovima koji su stradali bila je krstarica HMS Edinburgh, koja je u pratnji povratnog konvoja QP 11 torpedirana od podmornice U-456 i potopljena 2. svibnja 1942. Sa krstaricom je na dno otišlo i 4.570 kg zlatnih poluga, koje je SSSR uputio u Britaniju na ime otplate dijela dugovanja.

Krstarica HMS Edinburgh:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Osim gubitaka u borbi događale su se i pomorske nesreće, uglavnom zbog vremenskih prilika i loše vidljivosti. Tako je 1. svibnja 1942. u pratnji konvoja PQ 15 razarač HMS Punjabi, u magli i u namjeri da izbjegne minu, naglo skrenuo i postavio se točno pred bojni brod HMS King George V koji ga je pramcem presjekao na pola. Na potopljenom razaraču je poginulo 49 članova posade dok je King George V morao na popravak oštećenog pramca u brodogradilište.

Bojni brod HMS King George V nakon sudara s razaračem Punjabi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U 1942. godini otpremljeno je 13 konvoja - PQ 8, 9, 10, 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17 i 18, te konvoji JW 51A i JW 51B. U tromjesečnom razdoblju od rujna do sredine prosinca nije bilo konvoja, već su brodovi plovili pojedinačno (Operation FB).

Convoy is to disperse - katastrofa PQ 17

Dne 27. lipnja 1942. iz Hvalfjorda na Islandu isplovio je konvoj PQ 17 sa 35 trgovačkih brodova koji su prevozili 180.000 tona tereta za Arhangelsk u SSSR-u.

Isplovljavanje konvoja PQ 17 iz Hvalfjorda:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pratnja konvoja je bila vrlo jaka i sastojala se od tri skupine brodova:
- snage neposrednog osiguranja pod zapovjedništvom kapetana fregate Johna Broomea s 6 razarača i 11 korveta i minolovaca
- snage bliskog osiguranja pod zapovjedništvom kontraadmirala Louisa Hamiltona s krstaricama HMS London, HMS Norfolk, USS Wichita i USS Tuscaloosa te 4 razarača
- snage općeg osiguranja pod zapovjedništvom admirala sir Johna Toveya s bojnim brodovima HMS Duke of York i USS Washington, nosačem aviona HMS Victorious, krstaricama HMS Cumberland i HMS Nigeria te 9 razarača

Admiral sir John Tovey:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Konvoj je otkriven praktično odmah po isplovljavanju, kao i snage zaštite. Nijemci su bili odlučni uništiti ga, a vremenske prilike su im išle na ruku. Između ostalog namjeravali su napasti i površinskim ratnim brodovima (Operation Rösselsprung), a eskadru pod zapovjedništvom admirala Otta Schniewinda su činili bojni brod Tirpitz, teške krstarice Lützow, Admiral Scheer i Admiral Hipper te 12 razarača.
Na vijest o isplovljavanju Tirpitza prvi pomorski lord admiral sir Dudley Pound poslao je iz Londona zapovjed da se pratnja povuče i konvoj rasprši ''zbog prijetnje površinskih brodova'' (Owing to threat from surface ships, convoy is to disperse and proceed to Russian ports). Admiral Tovey, agresivan pomorac koji je potopio Bismarcka, prosvjedovao je protiv odluke koja je bila potpuno suprotna britanskoj pomorskoj tradiciji, ali je zapovjed morao poslušati.
Pratnja je povučena, a Nijemci su odustali od napada površinskom flotom jer su raspršeni trgovački brodovi bili po vedrom danu lagana meta za njemačke podmornice i avione Luftwaffe - bombardere Junkers Ju-88 i torpedne hidroavione Heinkel He-115.

Heinkel He-115:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rezultat je bio katastrofalan po Saveznike - potopljena su 24 trgovačka broda uz 153 poginula člana posada. U luke SSSR-a je stiglo samo 11 trgovačkih brodova i 64.000 tona tereta.
Nakon propasti PQ 17 Britanci su obustavili slanje konvoja u kolovozu, a novi PQ 18 je upućen u rujnu. I ovaj konvoj je snažno napadnut od njemačkih podmornica i zrakoplovstva, ali je imao i jaku pratnju koja je pružila žestok otpor. Izgubljeno je 13 od 41 trgovačkog broda dok su Nijemci izgubili 3 podmornice i 40 aviona.

Njemački zračni napad na PQ 18 13. rujna 1942.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Razmirice među saveznicima

Relativni uspjeh konvoja PQ 18 ohrabrio je Britance da nastave s arktičkim konvojima. U 1943. godini upućeno je 6 konvoja, u 1944. 10 i u 1945. 4 konvoja. Svi konvoji u smjeru SSSR-a imali su oznaku JW, a povratni konvoji RA. Nakon katastrofe konvoja PQ 17 tokom ljetnih mjeseci 1943. i 1944. konvoji nisu upućivani zbog prevelike opasnosti od njemačkih napada.
U golemom pothvatu opskrbe SSSR-a morskim putem preko Atlantika i Barentsovog mora Sovjeti nisu bili baš zahvalni primatelji i gostoljubivi domaćini. Osim što su gunđali na svako odlaganje konvoja pravili su teškoće britanskom osoblju u svojim lukama na svakom koraku. Britanski premijer Winston Churchill uputio je 1. listopada 1943. opširno pismo Staljinu, u kojem mu je izložio plan odašiljanja konvoja u idućih nekoliko mjeseci i ujedno iznio primjedbe na odnos vlasti SSSR-a prema Britancima. Glavne primjedbe su bile:
- odbijanje izdavanja ulaznih viza novom osoblju koje treba zamijeniti ili dopuniti postojeće; Sovjeti proizvoljno procjenjuju da je Britanaca ''dovoljno''
- zabrana iskrcavanja na kopno članova posada ratnih i trgovačkih brodova osim uz sovjetsko odobrenje i sovjetskim čamcem
- zabrana prijelaza sa britanskog ratnog broda na britanski trgovački brod bez sovjetskog odobrenja; ovo pravilo vrijedi čak i za admirale(!)
- zabrana britanskom osoblju da prijeđe sa broda na kopno, ili na kopnu iz jednog mjesta u drugo, bez specijalne sovjetske propusnice; izdavanje takve propusnice traje dugo vremena
- zahtjev da se prtljaga, pošta i drugi britanski materijal iskrcava samo u prisustvu sovjetskog službenika
- cenzuriranje privatne pošte Britanaca od sovjetske strane
Churchill je upozorio da takve pojave i postupci ostavljaju negativan dojam na britansko osoblje, te je na kraju pisma apelirao da se ''ove teškoće otklone na prijateljski način''.
Staljin je odgovorio tek 13. listopada, a odgovor je bio osoran i grub. Osim inzistiranja na većem opsegu pomoći posebno se osvrnuo na Churchillove primjedbe pa je, između ostalog, ustvrdio da ''britanskog osoblja u SSSR već ima previše'' i da ''ništa ne rade nego ljenčare''. Posebno je naglasio da Britanci ''vrbuju sovjetske građane za Intelligence Service''. Sigurnosne mjere prema britanskom osoblju obrazložio je činjenicom da ''u SSSR-u vlada ratno stanje''.
Churchill je takav odgovor smatrao uvredljivim i čak je pomišljao na otkazivanje konvoja arktičkom rutom, da bi 15. listopada poslao uputu ministru vanjskih poslova Anthony Edenu (koji se upravo nalazio u Moskvi) neka prenese Staljinu diplomatski uvijenu prijetnju: ''Vlada Njegovog veličanstva bi rado pristala da povuče šačicu svojih ljudi iz sjeverne Rusije, što će i učiniti čim bude uvjerena da sovjetska vlada ne želi primiti konvoje pod skromnim i razumnim uvjetima koje britanska vlada smatra nužnim''.
Na kraju se sve nekako izgladilo diplomatskim putevima i novi konvoj je krenuo na put u prosincu 1943.

Trgovački brodovi u sovjetskoj luci:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na kraju

Posljednji konvoj JW 67 isplovio je iz Firth of Clyde 12. svibnja 1945. i prispio u zaljev Kola 20. svibnja, a povratni konvoj RA 67 isplovio je 23. svibnja i prispio u Britaniju 30. svibnja.
Arktičkom rutom je u razdoblju od kolovoza 1941. do svibnja 1945. u SSSR upućeno oko 1.400 trgovačkih brodova u 78 većih i manjih konvoja ili pojedinačno, od čega je 85 brodova ili 7% putem izgubljeno u napadima njemačkih podmornica, aviona i površinskih brodova. U borbama oko konvoja Britanci su izgubili 2 krstarice, 6 razarača i 8 manjih eskortnih brodova, a Nijemci 1 bojni brod, 3 razarača, najmanje 30 podmornica i veći broj aviona.
Najveći učinak u napadima na arktičke konvoje imale su njemačke podmornice, a zatim i ratno zrakoplovstvo. Nijemci su povremeno djelovali i površinskim ratnim brodovima, što je dovodilo do povremenih sukoba. Najznačajnija pomorska bitka zbila se 26. prosinca 1943. kod Sjevernog rta, gdje je HMS Duke of York potopio njemački bojni brod Scharnhorst.
Unatoč svim opasnostima konvoji i pojedinačni brodovi stizali su u SSSR arktičkim putem kroz čitavo razdoblje rata. Osiguranje tih konvoja predstavljalo je veliki teret za britansku ratnu mornaricu, koja je ionako bila razvučena na sve strane i opterećena drugim zadacima - bitkom za Atlantik, te operacijama u Sredozemlju i na Dalekom Istoku protiv Japana. Stoga je dobro došla pomoć ratnih mornarica USA i Kanade, dok slabašna sovjetska Sjeverna flota nije imala značajniju ulogu.

Spomenik pomorcima koji su štitili arktičke konvoje u Scapa Flowu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Operacija Praying Mantis - najveći pomorski sukob US Navy poslije Drugog svjetskog rata

US Navy, najmoćnija pomorska sila suvremenog svijeta, poslije Drugog svjetskog rata nije imala puno prilika pokazati svoju snagu u pomorskim bitkama odnosno djelovati protiv drugih ratnih mornarica. Borbenih aktivnosti nije manjkalo, ali su se one uglavnom ograničavale na napade na zemaljske ciljeve - avionima sa nosača, brodskom artiljerijom i u novije vrijeme krstarećim raketama AGM-109 Tomahawk.
Okršaja koji bi se mogli nazvati kakvom-takvom pomorskom bitkom bilo je samo pet - bitka kod Chumochin Chana u Korejskom ratu, Tonkinški incident (za koji se pokazalo da je izmišljen) i bitka za Dong Hoi u Vijetnamskom ratu, akcija u zaljevu Sidra prilikom ''discipliniranja'' Libije i operacija Praying Mantis protiv Irana u vrijeme tzv. tankerskog rata.
U okviru operacije Praying Mantis zbio se najveći pomorski sukob US Navy nakon II. S.R., a ujedno i prvi u kojem su i Amerikanci i druga strana koristili projektile brod-brod.

Iračko-iranski rat i operacija Earnest Will

U razdoblju od 1982. do 1988. godine vođen je iračko-iranski rat u kojem su obje strane pretrpjele velike ljudske i materijalne gubitke, a završio je neodlučenim rezultatom - status quo ante bellum. U drugoj polovici osamdesetih godina i Irak i Iran bili su previše iscrpljeni za nastavak većih kopnenih operacija, te su se ograničili na tzv. rat gradova (gađanje balističkim projektilima) i zračne operacije protiv nalazišta nafte i postrojenja za preradu nafte. Operacije su vođene i na moru, u čemu je inicijativu imao Iran.
Time je započela nova faza sukoba - tankerski rat (Tanker War). Za napade na tankere i druge pojedinačne brodove, kao i za miniranje pomorskih puteva, Iranci su masovno koristili lake i brze čamce s odgovarajućim naoružanjem. U tim napadima stradali su i brodovi trećih zemalja.

Napad iranskih naoružanih čamaca u tankerskom ratu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odluka Iranaca (i u manjoj mjeri Iračana) da ometaju i ugrožavaju tankerski promet kroz Perzijski zaljev nije se dopala ostatku svijeta, a naročito Amerikancima koji su odlučili štititi protok nafte pomorskom i zračnom silom. U prosincu 1986. godine Kuwait je uputio službenu zamolbu predsjedniku USA Ronaldu Reaganu da zaštiti njihove tankere od iranskih napada.
Reagan je zapovijedio da se u Perzijski zaljev upute ratni brodovi US Navy i da tamo patroliraju. To je dovelo i do prvog incidenta - 17. svibnja 1987. jedan irački Mirage F-1 zabunom je lansirao dva projektila Exocet na fregatu USS Stark, na kojoj je poginulo 37 članova posade dok je ozljeđen 21.
Radi veće sigurnosti tankeri su organizirani u konvoje koje su neposredno pratile krstarice, razarači i fregate US Navy, dok je na pučini ispred tjesnaca Hormuz bila raspoređena borbena skupina nosača aviona. Operacija je dobila ime Earnest Will (ozbiljna volja/namjera)
Prvi brodovi US Navy koji su 24. srpnja 1987. počeli pratiti tankere iz Kuwaita bili su krstarica USS Fox, razarač USS Kidd i fregata USS Crommelin. U idućih 14 mjeseci u operaciji Earnest Will sudjelovali su između ostalih brodova nosači aviona USS Midway, USS Forrestal, USS Ranger i USS Constellation, bojni brod USS Missouri i krstarice USS England, USS William H. Stadley, USS Ticonderoga, USS Bunker Hill, USS Long Beach, USS Gridley i USS Richomnd K. Turner, uz brojne razarače i fregate.

Konvojska ruta za vrijeme operacije Earnest Will:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Tanker u pratnji fregate US Navy:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U tom neobjavljenom ratu Amerikanci su koristili novo oružje - lake helikoptere US Army OH-58D Kiowa Warrior koji su nosili različite vrste i kombinacije oružja: vođene rakete AGM-114 Hellfire, nevođene rakete Hydra-70, teške mitraljeze Browning 12,7 mm i PZO rakete Stinger. Helikopteri su polijetali s fregata US Navy i tražili i uništavali iranske čamce, kao i obalske lansere raketa kopno-more tipa Silkworm (Shang You, kineska varijanta sovjetske P-15 Termit). Po nekim izvorima takvi sukobi se broje u stotinama.

Helikopter OH-58D Kiowa Warrior s raketom Hellfire i 7-cijevnim lanserom raketa Hydra:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sporadični okršaji i incidenti zbivali su se i dalje, a najozbiljniji se dogodio 14. travnja 1988. istočno od Bahreina kada je fregata USS Samuel B. Roberts naišla na minu koju su postavili Iranci. Od eksplozije je nastala velika rupa u trupu, a 10 mornara je ranjeno.

Fregata USS Samuel B. Roberts za vrijeme popravka:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ovaj incident potakao je Amerikance da Irancima očitaju lekciju, pa su pripremili napad na iranske vojne položaje i nalazišta nafte. Operacija je dobila ime Praying Mantis (bogomoljka).

Američki napadi i intervencija mornarice Irana

Operacija je započela koordiniranom akcijom dviju borbenih grupa - Bravo i Charlie. Grupa Bravo sastojala se od razarača USS Merrill i USS Lynde McCormick, te desantnog broda USS Trenton. Njihov cilj je bila iranska naoružana naftna platforma Sassan, a zadaća da unište topove i drugo oružje koje se tamo nalazilo. Platforma i oružje su razoreni brodskim topovima i helikopterima Bell AH-1 Cobra. Preživjeli iranski vojnici napustili su platformu, a iskrcani marinci našli su samo jednog ranjenog Iranca koji je zbrinut u Bahreinu. Nakon toga je grupa Bravo razorila i naoružanu platformu Rakhish.

Napad US Navy na platformu Sassan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grupa Charlie s krstaricom USS Wainwright, fregatama USS Bagley i USS Simpson te ukrcanim timom specijalnih snaga SEAL napala je naoružanu platformu Sirri. Nakon što je uništena brodskim topovima pokazalo se da nema potrebe za iskrcavanjem SEAL-tima.

Krstarica USS Wainwright:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iranci su brzo odgovorili na američki napad i to brzim borbenim čamcima klase Boghammar. Napad je zaustavljen avionima Grumman A-6 Intruder koji su napali iranske čamce kazetnim bombama Rockeye, jednog potopili i ostale natjerali na povlačenje.
Zatim je usljedio napad iranske raketne topovnjače Joshan klase Combattante II na krstaricu Wainwright. Na poziv posadi da zaustavi strojeve i napusti brod jer će biti potopljen Joshan je odgovorila lansiranjem protubrodskog projektila AGM-84 Harpoon. bez rezultata. Na to su fregata Simpson i krstarica Wainwright lansirali ukupno 5 projektila RIM-66/67 Standard i potpuno razorili nadgrađe Joshana, a plutajući trup je potopljen topovima.

Grumman A-6 Intruder:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fregata USS Simpson:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iranci su aktivirali i zračne snage. Dva aviona F-4 Phantom primijećeni su kako kruže na oko 40 km od krstarice Wainwright, koja je lansirala PZO projektile Standard. Jedan F-4 je oštećen, na što su se oba aviona vratila u bazu.
Sukob je nastavljen isplovljavanjem iranske fregate Sahand iz baze Bandar Abbas u namjeri da napadne američke brodove. Fregata je primijećena i avioni A-6 Intruder napali su je s 2 projektila Harpoon i 4 laserski navođene bombe AGM-123 Skipper. Također je razarač USS Joseph Strauss lansirao projektil Harpoon. Procjenjuje se da su svi projektili i bombe pogodili cilj, a kada je požar dosegao spremnike za municiju Sahand je eksplodirala i potonula.
Irancima očito nije bilo dosta pa je kasnije tokom dana isplovila i fregata Sabaian, koja je lansirala PZO projektile na američke avione A-6 Intruder. Avioni su odgovorili laserski navođenim bombama Mk 82 i oštetili fregatu, koja se nakon toga povukla u bazu.

Lansiranje AGM-84 Harpoon sa ratnog broda:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fregata Sahand nakon napada:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fregata Sabaian:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bitka je završena iranskim lansiranjem projektila obala-more tipa Silkworm na američke brodove, no ni jedan nije pogodio cilj zahvaljujući manevrima izbjegavanja i izbacivanju mamaca.
Iran je kasnije pred Međunarodnim sudom pravde (International Court of Justice) zatražio odštetu od USA zbog ''povrede sporazuma iz 1955. godine''. Sud je 2003. presudio da Iran nema pravo na odštetu jer je sâm ugrožavao međunarodno pravo slobodne plovidbe, iako nije opravdao ni američku akciju.

Zapis o bojnim krstašima

Bojni krstaš (engleski Battlecruiser, njemački Schlachtkreuzer, francuski Croiseur de bataille, talijanski Incrociatore da battaglia, ruski Линейный крейсер) je vrsta ratnog broda izvedena iz oklopnog krstaša i bojnog broda. Bojni krstaš je imao dimenzije i naoružanje bojnog broda, uz slabiju oklopnu zaštitu, jače strojeve i dulji trup radi postizanja veće brzine. Po veličini i naoružanju je odgovarao bojnom brodu, a po oklopnoj zaštiti i brzini krstarici. Ovaj svojevrsni hibrid bio je plod uma prvog lorda britanskog Admiraliteta Johna Fishera, a pojavio se usporedno s novim tipom bojnih brodova - dreadnoughta.

John Fisher:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Namjena nove vrste broda bila je višestruka i precizno definirana:
- Teško izviđanje (Heavy reconnaissance) - bojni krstaši bi koristeći teško naoružanje razbili protivničke krstarice u prethodnici, a pred bojnim brodovima bi se povukli zahvaljujući velikoj brzini
- Neposredna podrška bojnoj floti (Close support for the battle fleet) - bojni krstaši bi sprečavali protivničke krstarice u napadu na bojne brodove dok su angažirani u borbi s bojnim brodovima, a također bi bili korišteni za obilazni manevar (obuhvat)
- Progon protivničkih brodova (Pursuit. If an enemy fleet ran) - u slučaju povlačenja protivnika bojni krstaši bi vršili progon koristeći brzinu i tešku artiljeriju
- Zaštita trgovačkog prometa (Commerce protection) - bojni krstaši bi tražili i napadali protivničke rejdere koji ugrožavaju trgovački promet
Prvi britanski bojni krstaši pripadali su klasi Invincible (3 broda). Do kraja Prvog svjetskog rata u flotu su uvrštena još 3 bojna krstaša klase Indefatigable, 2 klase Lion, 1 klase Queen Mary, 1 klase Tiger, 2 klase Renown I 3 klase Courageous. Od planirana 4 broda klase Admiral izgrađen je samo HMS Hood dok je gradnja ostalih otkazana. Poslije rata odobrena je izgradnja 4 bojna krstaša klase G3 standardne istisnine 48.000 tona naoružanih s 9 topova kalibra 406 mm, ali je otkazana nakon Washingtonskog ugovora o ograničavanju pomorskog naoružanja.

HMS Invincible:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanskog koncepta dokopale su se i druge pomorske sile, pa je Njemačka već 1910. godine uvrstila u flotu svoj prvi bojni krstaš Von der Tann. Uslijedila su 2 bojna krstaša klase Moltke, 1 klase Seydlitz, 3 klase Derfflinger, 7 klase Mackensen (od kojih nije dovršen ni jedan) i 3 klase Ersatz Yorck (također nije dovršen ni jedan). Japan je u flotu uvrstio 4 bojna krstaša klase Kongō, od kojih je prvi izgrađen u Velikoj Britaniji a ostala 3 u Japanu. Tridesetih godina su brodovi rekonstruirani i prekategorizirani u brze bojne brodove. Rusija je u flotu uvrstila 4 bojna krstaša klase Borodino, a svi su otpisani i razrezani početkom dvadesetih godina.
USA u Prvom svjetskom ratu nisu imale bojne krstaše, a početkom dvadesetih godina kao odgovor na japansku klasu Kongō planirale su izgradnju 6 bojnih krstaša klase Lexington. Brodovi bi imali standardnu istisninu od 44.000 tona i 8 topova kalibra 406 mm. Nakon Washingtonskog sporazuma gradnja 4 broda je otkazana dok su USS Lexington i USS Saratoga dovršeni kao nosači aviona.
Od drugih zemalja bojni krstaš je imala jedino Australija - HMAS Australia dovršen 1913. i otpisan 1923. godine. Izgradnju bojnih krstaša planirale su još Francuska i Nizozemska, ali je kod Francuza sve ostalo samo na planovima dok je gradnju nizozemskog broda prekinula njemačka okupacija 1940. godine.

HMS Queen Mary:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Seydlitz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kongō nakon rekonstrukcije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

USS Lexington kao bojni krstaš:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanski bojni krstaši pokazali su svoju vrijednost u pomorskim bitkama u Helgolandskom zaljevu i kod Falklandskih otoka 1914. godine, ali je bitka kod Jutlanda 1916. pokazala i njihovu slabost - nedovoljnu oklopnu zaštitu i ranjivost prema brodskoj artiljeriji velikog kalibra, uslijed čega su eksplodirala 3 broda - HMS Indefatigable, HMS Queen Mary i HMS Invincible. Ovo iskustvo dovelo je do redizajna i jačanja bočnog oklopa na klasi Admiral sa 203 na 305 mm.
U Drugi svjetski rat ušla su samo 3 izvorna bojna krstaša i sva tri britanska - HMS Renown, HMS Repulse i HMS Hood. Ponekad su zbog brzine kao bojni krstaši klasificirani i japanski brodovi klase Kongō, francuski brodovi klase Dunkerque i njemački brodovi klase Scharnhorst, ali je u stvarnosti riječ o brzim bojnim brodovima. Razlika između bojnih brodova i bojnih krstaša definitivno je nestala izgradnjom bojnih brodova s jakim oklopom i naoružanjem te brzinom od 30-33 čvora.
Od klasičnih bojnih krstaša Drugi svjetski rat preživio je samo Renown.

Bojni krstaši klase Alaska

U vrijeme kada se činilo da je era bojnih krstaša postala prošlost USA su pristupile gradnji brodova koji su po svemu odgovarali klasifikaciji kao spomenuta vrsta ratnog broda. Planirano je ukupno 8 jedinica ove klase, od kojih su u flotu uvrštene samo 2 - USS Alaska i USS Guam. Treća jedinica, USS Hawaii, nikada nije dovršena dok su USS Philippines, USS Puerto Rico i USS Samoa naručeni ali je narudžba obustavljena prije polaganja kobilice.
Koncept bojnih krstaša klase Alaska potječe iz ranih tridesetih godina XX. stoljeća, kao odgovor na njemačku klasu Deutschland i japanske teške krstarice ''washingtonskog'' tipa. Brodovi su zamišljeni kao ''ubojice krstarica'' (cruiser killers). U US Navy su klasificirani kao velike krstarice (large cruisers), iako se općenito u svijetu kategoriziraju kao bojni krstaši kojima po veličini i osobinama i odgovaraju.
Bojni krstaši klase Alaska su dobili imena po teritorijima pod upravom USA (Unincorporated territories of the United States).
Brodovi su imali standardni istisninu od 30.000 tona i vršnu brzinu 33 čvora. Glavno naoružanje je činilo 9 topova 12"/50 caliber gun Mark 8 kalibra 305 mm u 3 trocijevne kule. Projektiranje topova je započelo 1939., a prva ispitivanja 1942. godine. Granatu težine 520 kg mogli su ispaliti do daljine od 35.300 m. Bojni krstaši klase Alaska su bili jedini brodovi US Navy s takvim oružjem.
Pomoćno naoružanje je činilo 12 topova dvostruke namjene Mark 12 5"/38 kalibra 127 mm, 56 PZO topova Bofors kalibra 40 mm i 34 PZO topa Oerlikon kalibra 20 mm. Debljina glavnog oklopnog pojasa iznosila je do 229 mm, oklopa palube 102 mm, topovskih kula 330 mm i zapovjednog tornja 270 mm.

Bojni krstaši klase Alaska, opći izgled:

[You must be registered and logged in to see this image.]

USS ALASKA je u flotu uvršten 17. lipnja 1944. godine. U Drugom svjetskom ratu je imao kratku karijeru - sudjelovao je u osvajanju Iwo Jime i Okinawe, a zatim u progonu japanskih teretnih brodova uz istočnu obalu Kine. U rezervnu flotu je preveden 17. veljače 1947., a otpisan je 1. lipnja 1960. godine i zatim razrezan.

USS Alaska:

[You must be registered and logged in to see this image.]

USS GUAM je u flotu uvršten 17. rujna 1944. godine. U Drugom svjetskom ratu je također imao kratku karijeru - sudjelovao je u osvajanju Okinawe i zatim u progonu japanskih teretnih brodova uz istočnu obalu Kine. U rezervnu flotu je preveden 17. veljače 1947., a otpisan je 1. lipnja 1960. godine i zatim razrezan.
USS HAWAII je završetak rata zatekao u gradnji. Porinut je u more 3. studenog 1945. ali nikada nije dovršen. Neko vrijeme se razmišljalo o preoružanju raketnim oružjem ili o konverziji u zapovjedni brod, ali se toga odustalo. Nedovršeni brod je razrezan 1959. godine.

O planovima za rekonstrukciju bojnog krstaša HMS Hood

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na ovom forumu već je opisana pomorska bitka u Danskom prolazu 24. svibnja 1941. godine u kojoj je granatom sa njemačkog bojnog broda Bismarck potopljen ponos britanske ratne mornarice, bojni krstaš HMS Hood.
Hood je bio projektiran kao bojni krstaš klase Admiral i bio je prvi i jedini brod ove klase. Kobilica je položena 1. rujna 1916. godine, brod je porinut u more 22. kolovoza 1918., a u flotu je primljen 15. svibnja 1920. Prvobitno planirana debljina pojasnog oklopa od 203 mm pojačana je nakon iskustava bitke kod Jutlanda na 305 mm. Brod standardne istisnine 42.100 tona i brzine 31 čvor bio je naoružan s 8 topova kalibra 381 mm u 4 dvocijevne kule. Sve do stupanja u službu njemačkog Bismarcka bio je najveći ratni brod u svijetu i zvali su ga The Mighty Hood (moćni Hood).

Hood u takozvanom ''atlantskom'' bojanju 1921. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hood je tokom cijele svoje međuratne službe bio zapovjedni brod Eskadre bojnih krstaša (Battlecruiser Squadron) i služio je u Domovinskoj floti (Home Fleet). Pred izbijanje Drugog svjetskog rata brod je već pokazivao znakove zastarjelosti i dotrajalosti materijala. Već sredinom tridesetih godina bio je zreo za temeljiti remont ali je držan u službi zbog međunarodnih kriza. U Drugom svjetskom ratu Hood je djelovao na Sredozemlju i Atlantskom oceanu. Velika modernizacija bila je planirana za 1941.godinu i vjerojatno bi bila izvedena da ga nije stigla sudbina u Danskom prolazu.
Detaljni planovi za rekonstrukciju Hooda nisu nikada izrađeni i znaju se samo osnovni podaci o predviđenim zahvatima. Sigurno je da bi dobio nove pogonske strojeve i dimnjake, novu pomoćnu artiljeriju kalibra 133 mm kao bojni brodovi klase King George V ili 114 mm kao klasa Queen Elizabeth i bojni krstaš HMS Renown, te jaku PZO artiljeriju od 48 topova kalibra 40 mm (6x8). Također bi bio značajno pojačan palubni oklop kao zaštita od granata koje dolaze pod velikim upadnim kutem, a pojačana bi bila i protutorpedna zaštita. Brod bi dobio novi zapovjedni toranj, najnoviji tip radara i napredni ciljnički sustav.
Navodno su razmatrane dvije varijante rekonstrukcije, jedna po uzoru na klasu King George V i druga po uzoru na bojni krstaš Renown.

Hood po uzoru na klasu King George V:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hood po uzoru na HMS Renown:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Rekonstrukcija je stalno odgađana zbog prijetnji njemačkih površinskih rejdera. U proljeće 1941. Hood je bio usidren s glavninom Domovinske flote u pomorskoj bazi Scapa Flow radi prijetnje isplovljavanja Bismarcka. Nakon što je Bismarck otkriven u norveškom fjordu Hood je zajedno s bojnim brodom HMS Prince of Wales iza ponoći 22. svibnja isplovio na svoje posljednje putovanje, u smjeru Danskog prolaza jer je Admiralitet procjenio da će Nijemci pokušati prodor u Atlantik upravo na tom mjestu. Do susreta je došlo u zoru 24. svibnja i Hood je u kratkotrajnoj bici pogođen iz velike udaljenosti na mjesto s najslabijim palubnim oklopom. Eksplozija je zahvatila spremište municije i brod se prelomio i potonuo uz gubitak cjelokupne posade osim trojice preživjelih.
Što bi bilo da je Hood preživio rat? To pitanje si postavljaju članovi udruge The HMS Hood Association, koja čuva uspomenu na legendarni brod i njegovu posadu. Pretpostavka je da bi bio pretvoren u brod muzej poput krstarice HMS Belfast jer The Mighty Hood to zaslužuje svojom reputacijom koja je trajala dvadeset i jednu godinu. No ima i drugačijih mišljenja - da je Hood previše razvikan zbog svoje konačne sudbine, a da ima bojnih brodova koji su se puno više iskazali u Drugom svjetskom ratu i dosegli veliku ratnu slavu poput HMS Warspite.
Pitanje je ionako akademske naravi jer su Britanci sve svoje bojne jedinice poslije rata razrezali. Takvu sudbinu bi doživio i Hood da je preživio rat, bio moderniziran ili ne. Za jednu pomorsku zemlju i veliku silu poput Ujedinjenog Kraljevstva brod je bio i ostao potrošni materijal.

Turska invazija na Cipar 1974. godine

Cipar je otok površine oko 9.250 km2 u krajnjem istočnom dijelu Sredozemnog mora, južno od Turske i zapadno od Sirije, Libanona i Izraela. Po državnopravnom statusu je nezavisna republika, s time da u sjevernom dijelu egzistira međunarodno nepriznata ''Turska republika Cipar''. Oko 80% stanovništva Cipra čine Grci, oko 18% Turci i 2% različite manjine.

Preludij

U Grčkoj je od travnja 1967. na vlasti bio vojni režim koji je svrgnuo kralja Konstandinosa II. i ukinuo političke i građanske slobode, a kasnije i monarhiju. Na čelu vojne hunte bili su brigadni general Stylianos Pattakos i pukovnici Georgios Papadopulos i Nikolaos Makarezos. Huntu su zvali još i pukovnički režim (The Regime of the Colonels, Το καθεστώς των Συνταγματαρχών).

Vođe vojne hunte u Grčkoj - Nikolaos Makarezos, Stylianos Pattakos i Georgios Papadopulos:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dugogodišnji predsjednik republike Cipar arhiepiskop Makarios III. uspješno je održavao osjetljivu međunacionalnu ravnotežu među stanovništvom grčkog i turskog etničkog porijekla. Međutim, na poticaj vojne hunte iz Atene svrgnut je državnim udarom u srpnju 1974. i na vlast je došao ekstremni grčki nacionalist Nikos Sampson, zagovornik ujedinjenja Cipra s Grčkom.
Vlada turskog premijera Bülenta Ecevita smjesta je reagirala naredbom za vojnu akciju.

Bülent Ecevit:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Turske oružane snage stupile su u akciju samo pet dana nakon puča na Cipru. Vojna operacija dobila je kodni naziv Atilla, a danas je u Turskoj poznata kao Ciparska mirovna operacija (Kıbrıs Barış Harekâtı).
Grčki tek ustoličeni premijer Konstandinos Karamanlis izjavio je da se Grčka neće vojno umiješati u sukob, zbog čega je bio podvrgnut kritici. Ali je postupio ispravno jer su odnos snaga, zemljopisna udaljenost i izgledi za uspjeh bili izrazito nepovoljni.

Vojna akcija

Ujutro 20. srpnja 1974. turske invazione snage iskrcale su se na plaži Pentemilli oko 8 km zapadno od Kyrenie. Slabe i loše opremljene jedinice vojske Cipra koje su se zatekle u blizini nisu uspjele zaustaviti desant.

Pomorski desant turske vojske kod Kyrenie:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Idućeg dana Turci su izviđanjem otkrili grčki desantni brod Lesvos na putu za luku Paphos, dok je tursko zrakoplovstvo obaviješteno o koncentraciji grčkih ratnih brodova zapadno od Cipra. Ustvari je bila riječ o podvali Grka koji su lažnim radio-signalima označili turske brodove kao grčke. Turski borbeni avioni napali su vlastite razarače Kocatepe, Adatepe i Mareşal Fevzi Çakmak, te sva tri pogodili bombama od 340 kg. Razarač Kocatepe je potonuo uz gubitak 54 člana posade.

Turski razarač Kocatepe:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lovac-bombarder F-100 Super Sabre turskog ratnog zrakoplovstva:

[You must be registered and logged in to see this image.]

O ''pothvatu'' turskih pilota izvijestili su i strani mediji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Do 22. srpnja, kada je Vijeće sigurnosti UN rezolucijom broj 353 naredilo prekid vatre, turske vojne snage zauzele su oko 3% površine Cipra.
Pregovori u Ženevi nisu donijeli rezultat, pa je 14. kolovoza Turska poduzela novu i puno drastičniju vojnu akciju u kojoj su korištene i zračnodesantne trupe. U međuvremenu su kopnene snage dobile značajna pojačanja morskim putem. Unatoč vrlo jakom otporu ciparskih Grka premoćne turske vojne snage zauzele su do 16. kolovoza 40% teritorija Cipra, uključivo i glavni grad Nikoziju.

Turski padobranci na Cipru:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Turski tenk M-47 Patton u Nikoziji:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Velikoj Britaniji nisu bili oduševljeni vojnom akcijom Turske:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grafički pregled najvažnijih vojnih operacija na Cipru:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Šok zbog turske invazije Cipra doveo je do pada grčke vojne hunte 23. srpnja 1974. Iduće godine pripadnici hunte izvedeni su pred sud, a proces je nazvan ''grčkim Nürnbergom''. Četvorica glavnih vođa - Pattakos, Papadopoulos, Makarezos i Ioannidis - proglašeni su krivima za veleizdaju i izrečene su im smrtne kazne, koje je premijer Karamanlis zamijenio doživotnim zatvorom.

Pripadnici vojne hunte pred sudom u Ateni:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Suprotno, turskom premijeru Bülentu Ecevitu ogromno je narasla popularnost u zemlji pa je niz godina bio jedan od najistaknutijih turskih političara.
U ratu 1974. Turci su zaposjeli 40% ciparskog teritorija, uključivo i najplodniji dio - dolinu Mesaorije. Invazija Cipra samo je produbila višedecenijsku krizu međunacionalnih odnosa te su se tokom rata dogodila brojna zlodjela prema civilnom stanovništvu. Oko 150.000 stanovnika grčkog porijekla napustilo je sjeverni dio otoka, a oko 60.000 Turaka južni dio. Linija razdvajanja nakon primirja u kolovozu 1974. postala je tampon-zonom pod nadzorom UN i naziva se Zelenom linijom (Green Line).

Podjela Cipra, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ciparski Turci su 15. studenog 1983. proglasili nezavisnu Tursku republiku Sjeverni Cipar (Kuzey Kıbrıs Türk Cumhuriyeti), koju priznaje samo Turska. Od 1974. do danas vode se beskrajni pregovori posredovanjem UN, donose se rezolucije, provode referendumi i nude planovi o (kon)federalizaciji Cipra, ali bez rezultata.
U turskoj invaziji Cipra 1974. nisu vođeni nikakvi sukobi na moru, ali se pomorska sila i kontrola mora i priobalja - uz apsolutnu premoć u zraku - pokazala presudnom za uspjeh vojne operacije.

Pomorske operacije u Zaljevskom ratu (Gulf War) 1991.

O Zaljevskom ratu (Gulf War) je već ponešto pisano na forumu, pa za ovu priliku samo kratak uvod. Povod ratu je bila iračka invazija i okupacija Kuwaita 2. kolovoza 1990. godine. Unatoč međunarodnoj osudi i rezolucijama UN kojima se Irak poziva na povlačenje režim Saddama Husseina je odbio napustiti Kuwait i anektirao ga je kao svoju provinciju.
Već 7. kolovoza USA su započele operaciju pod nazivom Desert Shield (pustinjski štit) - raspoređivanje pomorskih, zračnih i kopnenih snaga u Saudijskoj Arabiji i okolnim arapskim zemljama, te u Perzijskom zaljevu i Crvenom moru, a međunarodnoj koaliciji pridružile su se Argentina, Australija, Bahrein, Bangladeš, Belgija, Čehoslovačka, Danska, Egipat, Francuska, Grčka, Italija, Južna Koreja, Kanada, Kuwait, Mađarska, Maroko, Niger, Nizozemska, Norveška, Novi Zeland, Oman, Pakistan, Poljska, Qatar, Saudijska Arabija, Senegal, Sirija, Španjolska, Švedska, Ujedinjeni Arapski Emirati i Velika Britanija. Kontingenti su brojali od 50 prupadnika vojnog osoblja (Mađarska) do 54.000 (Velika Britanija).
Neke zemlje dale su određeni broj ratnih i/ili pomoćnih brodova.

Zemljopisni prikaz bojišta s pregledom rasporeda snaga i glavnih operacija:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pomorske snage zemalja Koalicije bile su objedinjene u okviru United States Naval Forces Central Command (NAVCENT) pod zapovjedništvom viceadmirala Stanleya Arthura. Bila je to najveća koncentracija pomorske sile nakon Drugog svjetskog rata.

Admiral Stanley Arthur:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pomorske snage USA

- PERSIAN GULF SQUADRON - zapovjedni brod USS Blue Ridge, bojni brodovi USS Missouri i USS Wisconsin, krstarice USS England i USS Horne, razarač USS David Ray, Fregate USS Bradley, USS Reid, USS Barbey, USS Vandegrift, USS Taylor, USS Rentz i USS Jarrett, minolovci USS Adroit, USS Leader, USS Avenger i USS Impervious

Zapovjedni brod USS Blue Ridge:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bojni brod USS Wisconsin, u prvom planu bespilotna izviđačka letjelica Pioneer:

[You must be registered and logged in to see this image.]

- PERSIAN GULF AMPHIBIOUS GROUP - nosač helikoptera USS Inchon, desantni brodovi USS Nashville, USS Whitbey Island, USS Newport i USS Fairfax County, 5. marinska ekspedicijska brigada (5th Marine Expeditionary Brigade)

Desantni brod-dok USS Whitbey Island:

[You must be registered and logged in to see this image.]

- CARRIER GROUP SARATOGA - nosač aviona USS Saratoga, krstarica USS Phillipine Sea, razarači USS Sampson i USS Spruance, fregate USS Montgomery i USS Hart
- CARRIER GROUP KENNEDY - nosač aviona USS John F. Kennedy, krstarice USS Gates, USS San Jacinto i USS Mississippi, razarač USS Moosbrugger, fregata USS Roberts,
- CARRIER GROUP MIDWAY - nosač aviona USS Midway, krstarice USS Bunker Hill i USS Mobile Bay, razarači USS Hewitt i USS Oldendorf, fregate USS Curtiss i USS Rodney Davis

Nosač aviona USS Midway:

[You must be registered and logged in to see this image.]

- CARRIER GROUP ROOSEVELT - nosač aviona USS Theodore Roosevelt, krstarice USS Leyte Gulf i USS Richmond K. Turner, razarač USS Caron, fregate USS Hawes i USS Vreeland
- CARRIER GROUP AMERICA - nosač aviona USS America, krstarice USS Normandy i USS Virginia, razarači USS Preeble i USS William V. Pratt, fregata USS Hakleyburton
- CARRIER GROUP RANGER - nosač aviona USS Ranger, krstarice USS Valley Forge i USS Princeton, razarači USS Will i USS Foster, fregata USS Hammond

Krstarica USS Virginia:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krstarica USS Princeton:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Svaka borbena skupina nosača aviona imala je u svojem sastavu i logističke brodove - tankere i brodove za prijevoz i dostavu municije.

Pomorske snage ostalih zemalja Koalicije

- VELIKA BRITANIJA (Royal Navy) - razarači HMS York i HMS Gloucester, fregate HMS Jupiter i HMS Battleaxe, minolovci HMS Cattisock, HMS Hurworth i HMS Atherstone, bolnički brod RFA Argus, logistički brod Samo Miguel iz sastava ratne mornarice Portugala (Marina Portuguesa)

Nosač helikoptera RFA Argus korišten je kao bolnički brod:

[You must be registered and logged in to see this image.]

- KANADA (Royal Canadian Navy) - razarači HMCS Athabaskan i HMCS Terra Nova

Razarač HMCS Athabaskan:

[You must be registered and logged in to see this image.]

- FRANCUSKA (Marine nationale) - fregate Protet, Commandant Ducing, Montcalm i Dupleix
- BELGIJA (Composante marine) - fregata Windelaar, minolovci Iris i Myosotis
- NIZOZEMSKA (Koninklijke Marine) - fregate Witte de With i Pieter Florisz
- ITALIJA (Marina Militare) - fregate Orsa, Libeccio i Zeffiro, korvete Sfinge i Minerva
- ŠPANJOLSKA (Real Armada Española) - fregata Numancia, korvete Diana i Infante Cristina
- GRČKA (Polemikó Naftikó) - fregata Elli
- AUSTRALIJA (Royal Australian Navy) - razarač HMAS Brisbane, fregata HMAS Sydney

Razarač HMAS Brisbane:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Većina zemalja pridružila je svojim plovnim sastavima i logističke brodove.

Kratkotrajni rat i uništenje iračke mornarice

Odnos pomorskih snaga je bio upravo groteskan - ratna mornarica Iraka je od ofanzivnog oružja imala samo 9 raketnih čamaca sovjetskog tipa Osa, naoružanih sa po 4 projektila brod-brod SS-N-2 Styx. Brodovi su bili slabo održavani i upitno je koliko bi bili operativno sposobni. Također je raspolagala manjim brojem patrolnih brodova i s 6 desantnih brodova.
Irak je također raspolagao s oko 50 projektila kopno-more kineske proizvodnje CSSC-3 Silkworm efikasnog dometa do 50 nm. Baterije CSSC-3 su bile locirane na dva mjesta - al Faw u Iraku i Ras al-Qulayah u Kuwaitu.

Raketni čamac tipa Osa I:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Projektil obala-more CSSC-3 Silkworm:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Kuwaitu su Iračani zapljenili 6 raketnih topovnjača tipa Lürssen FPB-57 i Lürssen TNC-45 naoružanih raketnim projektilima brod-brod tipa MM-38 Exocet. Smatra se da su uspjeli jednu dovesti u operativni status, no zbog nepoznavanja broda i oružanih sustava ovo plovilo nije došlo do izražaja.
Iračka ratna mornarica je također raspolagala sa 7 helikoptera Super Frelon, od kojih su vjerojatno 4 bila operativna. Ovi helikopteri su bili osposobljeni za nošenje projektila zrak-brod AM-39 Exocet i pokazali su se djelomično uspješnim protiv trgovačkih konvoja u ratu s Iranom.

Helikopter Aérospatiale SA 321 Super Frelon:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ukupno uzevši iračke pomorske snage bile su ograničeno sposobne za obranu obale, koja je dodatno zaštićena morskim minama.
Pomorske snage Koalicije imale su dvije glavne zadaće: sudjelovanje u pripremnoj kampanji bombardiranja vojnih i strategijskih ciljeva u Iraku i Kuwaitu, te demonstracija sile i osiguravanje pomorske prevlasti u Perzijskom zaljevu. Ratne operacije započele su 17. siječnja 1991. bombardiranjem iz zraka i krstarećim projektilima sa ratnih brodova. U zračnoj kampanji sudjelovali su i avioni sa nosača US Navy.

Mornarički lovac-bombarder McDonnell Douglas F/A-18 Hornet:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prva pomorska jedinica koja je borbeno djelovala u Zaljevskom ratu bila je krstarica San Jacinto, koja je 17. siječnja lansirala salvu krstarećih projektila AGM-109 Tomahawk na kopnene ciljeve. Ukupno je ratna mornarica tokom rata lansirala 288 Tomahawka od čega 276 sa površinskih brodova i 12 sa podmornica.

Lansiranje projektila AGM-109 Tomahawk sa bojnog broda USS Missouri:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pomorske operacije započele su 18. siječnja 1991. kada su avioni sa nosača Ranger i Midway potopili dva iračka raketna čamca i jedan brod za opskrbu naoružanih naftnih platformi. Persian Gulf Amphibious Group odigrala je pasivnu ulogu potencijalne prijetnje pomorskog desanta, što je primoralo Iračane da koncentriraju veliki dio kopnenih trupa za obranu obale čime im je skrenuta pozornost sa glavnog smjera kopnenog napada.
Zabilježen je jedan pokušaj Iračana da izvedu taktički pomorski desant, a zbio se za vrijeme bitke za Khafji (29. siječnja - 1. veljače 1991.) kada je iračka mornarica kanila iskrcati manji kontingent kopnenih snaga na obalu Saudijske Arabije čime bi se odsjekle koalicijske snage u području Khafjia. Taj pokušaj su spriječili brodovi Royal Navy koji su potopili sva iračka plovila.
U ratu je zabilježena i jedna borbena upotreba projektila CSSC-3 Silkworm. Dne 25. veljače 1991. iračka obalna baterija lansirala je dva projektila na bojni brod Missouri u pratnji razarača Gloucester i fregate Jarrett. Jedan projektil je srušen raketom Sea Dart sa Gloucestera, a drugi je skrenut mamcima i promašio cilj te pao u more. Pri tome se zbio zanimljiv incident - brzometni top Vulcan Phalanx sa fregate Jarrett pucao je na mamac (chaff) lansiran sa bojnog broda i pogodio nadgrađe Missourija pri čemu je jedan mornar lakše ranjen.
Bojni brodovi Missouri i Wisconsin davali su uspješnu artiljerijsku podršku na primorskom krilu ratišta, gađajući topovima 406 mm koncentracije iračkih trupa koje su otkrivale bespilotne izviđačke letjelice i prenosile podatke u realnom vremenu.
U ratu je uništeno 19 brodova iračke ratne mornarice i oštećeno još 6, čime je ona de facto prestala postojati.

Zaboravljena ratna epizoda - Rodos i Dodekanez 1943.

Otok Rodos i otočna skupina Dodekanez bili su od 1912. godine pod okupacijom Italije, a u vrijeme fašističke vladavine formalno su anektirani kao Possedimenti Italiani dell'Egeo.

Rodos i Dodekanez:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon savezničkih pobjeda u Sjevernoj Africi i na Siciliji britanski premijer Winston Churchill zatražio je da se, usporedno s napadom na Italiju, zauzmu talijanski posjedi Rodos i Dodekanez. Churchill je isticao ključne prednosti takvog pothvata - uvlačenje Turske u rat na strani Saveznika, otvaranje pomorskog puta kroz Dardanele za bržu i sigurniju dostavu savezničke pomoći SSSR-u te ugrožavanje ''mekog trbuha'' Osovine na Balkanu. Apelirao je na predsjednika USA Franklina Roosevelta i glavnog savezničkog zapovjednika generala Dwighta Eisenhowera da podrže takvu operaciju, međutim su oni odlučno odbili izdvojiti i najmanji dio kopnenih, pomorskih i zračnih snaga za planirani desant na Italiju kod Salerna.

Winston Churchill:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Obostrane pripreme, planovi i snage

Unatoč protivljenju Amerikanaca Churchill je inzistirao na zauzimanju Rodosa i Dodekaneza, računajući na suradnju tamošnjih talijanskih trupa koje su većinom prešle na stranu Saveznika odnosno nove vlade maršala Pietra Badoglia.
Glavni zapovjednik savezničkih snaga na Srednjem istoku (Commander in Chief Middle East) general Henry Maitland Wilson, kome je zapalo u udio pripremiti zauzimanje Rodosa i Dodekaneza, nije imao na raspolaganju odgovarajuće snage. Naročito je nedostajalo uvježbane i dobro opremljene pješadije. Stoga su ključnu ulogu imale formacije prikupljene na brzinu sa svih strana - 234. pješadijska brigada (234th Infantry Brigade) sa Malte i jedinice namijenjene specijalnim operacijama poput SAS-a (Special Air Service), SBS-a (Special Boat Squadron), LRDG (Long Range Desert Group), Skvadrona za rušenje (No. 1 Demolition Squadron) i Specijalne grupe za ispitivanje (Special Interrogation Group). Sve ove specijalne formacije bile su organizirane i uvježbane za operacije tipa ''udari i bježi'' (hit and run), a ne za dugotrajne borbe u držanju zauzetog teritorija.
Ništa bolje nije bilo ni sa zaštitom iz zraka. Najbliže britanske zračne baze bile su udaljene preko 300 milja što je značilo da je bojište izvan operativnog dometa lovaca Spitfire. Britanci su pokušali od Amerikanaca izmamiti određeni broj lovaca dugog dometa P-38 Lightning, ali bez uspjeha. To je značilo da će njemačka Luftwaffe imati lokalnu zračnu premoć i da će se britanske pomorske snage suočiti sa sličnom situacijom kao pri evakuaciji Grčke i Krete dvije godine ranije.
Talijanske snage na Rodosu činilo je oko 37.000 vojnika, na otoku Kos oko 3.500 i na otoku Leros oko 8.500 (većinom osoblje ratne mornarice). Određeni broj Talijana nalazio se u garnizonima na drugim otocima. Trupe su bile slabo opremljene i niskog morala. Svim talijanskim snagama na Rodosu i Dodekanezu zapovijedao je admiral Inigo Campioni kao guverner talijanskog Egeja (Governatore del Isole italiane dell'Egeo).

Admiral Inigo Campioni:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Glavnina snaga njemačke Grupe armija E bila je raspoređena na grčkom kopnu. U ljeto 1943., predviđajući mogućnost da Italija napusti tabor Osovine, zapovjednik Grupe armija E general Alexander Löhr brzo je rasporedio dio snaga na otoke, a najveća jedinica je bila jurišna divizija ''Rodos'' (Sturm-division Rhodos) s oko 7.500 vojnika pod zapovjedništvom generala Ulricha Kleemanna. Nijemci su mogli računati i na oko 10.000 Talijana koji su ostali lojalni Mussolinijevom režimu, a predvodio ih je general Mario Soldarelli.

General Alexander Löhr:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Talijanski garnizon na otoku Kastelorizo predao se 8. rujna britanskoj izviđačkoj skupini i Britanci su na otok odmah dopremili pojačanja morskim putem. Idućeg dana spustila se padobranima na Rodos mala britanska skupina pregovarača koju je predvodio lord George Jellicoe, koja je pokušala nagovoriti admirala Campionija da sa svojim trupama prijeđe na stranu Saveznika. Dok je Campioni razmišljao i oklijevao Nijemci su brzom akcijom razoružali talijanski garnizon koji je kapitulirao 11. rujna.

Operacija Accolade i njemački odgovor

Iako su ostali bez najvažnijeg potencijalnog uporišta - Rodosa - Britanci su nastavili s ofenzivnom operacijom koju su nazvali Accolade i u razdoblju od 10. do 17. rujna iskrcali su svoje trupe na otoke Kos, Kalymnos, Samos, Leros, Symi i Astypalaia. Na otoku Kos dočekani su dobrodošlicom lokalnih talijanskih trupa i zaposjeli su tamošnji aerodrom, na koji je prebačen skvadron lovaca Spitfire i dva lovca Beaufighter.
Njemački odgovor je bio brz i žestok, a glavnu ulogu je imala 22. zračnodesantna divizija (22. Luftlande-Division) sa Krete kojom je zapovijedao general Friedrich-Wilhelm Müller.

Britanski desantni brodovi u operaciji Accolade:

[You must be registered and logged in to see this image.]

General Friedrich-Wilhelm Müller:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nijemci su odmah shvatili značaj aerodroma na otoku Kos, jedinog savezničkog zrakoplovnog uporišta u Dodekanezu, stoga su započeli jake zračne napade. Usporedno su dopremili pojačanja sa drugih ratišta, tako da je snaga X. zračnog korpusa (X Fliegerkorps) do kraja rujna narasla na 360 aviona. Dne 3. listopada Nijemci su izveli pomorski i zračni desant na Kos te primorali britansko-talijanske snage na kapitulaciju idućeg dana. Gubitak Kosa je bio fatalan udarac za operaciju Accolade jer su britanske trupe ostale bez zaštite i potpore iz zraka.

Bombarderi Junkers Ju-88 iznad Egeja:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ukrcavanje njemačkih padobranaca u transportne avione na Kreti:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Idući cilj Nijemaca bio je otok Leros. Za njih povoljna oklonost bila je predaja Talijana na otoku Kalymnosu čime je stečena baza za napad na Leros. Napad je prvobitno planiran za 9. listopada, međutim je odložen jer su britanski ratni brodovi 7. listopada uništili konvoj s trupama kod Kosa. Osim nekoliko stotina poginulih vojnika Nijemci su izgubili i većinu desantnih plovila, pa su morali dopremiti nova željeznicom do Grčke. U međuvremenu su bez prestanka napadali Leros iz zraka.
Do početka studenog Nijemci su prikupili 24 desantna broda, koje su razmjestili u uvalama brojnih otoka i zamaskirali. Britanska flota je tražila te brodove da ih uništi, ali uglavnom bez uspjeha.
Njemački napad na Leros uslijedio je 12. studenog iskrcavanjem 2.800 vojnika sa mora i iz zraka.

Bombardiranje Lerosa u jesen 1943.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iskrcavanje tenka PzKpfw IV na Leros:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iako su protivničke snage bile brojnije (3.500 britanskih i 8.300 talijanskih vojnika i mornara prema 2.800 njemačkih) Nijemci su uspjeli učvrstiti mostobran, a zatim presjeći otok u najužem dijelu. Poslije nekoliko dana žestokih borbi, u kojima je odlučujuću ulogu imala njemačka premoć u zraku, britanske i talijanske snage su 16. studenog primorane na predaju.

Brigadir Robert Tilney, zapovjednik britanskih snaga na Lerosu, s njemačkim oficirima nakon kapitulacije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Pad Lerosa označio je kraj operacije Accolade, a preostale britanske trupe sa Dodekaneza evakuirane su morskim putem.

Operacije u Egejskom moru

Iako je za operaciju Accolade mogla izdvojiti samo manji dio snaga (glavnina Sredozemne flote je bila orijentirana na ratište u Italiji) britanska ratna mornarica je održala tradiciju pomaganja kopnenoj vojsci i u najnepovoljnijim uvjetima.
Na neki način ponovila se situacija iz bitke za Kretu 1941. godine - Britanci su imali premoć na moru, a Nijemci u zraku. Viceadmiral Werner Lange, njemački zapovjednik Egeja, morao je osigurati transport trupa morskim putem i u povratnoj plovidbi transport ratnih zarobljenika, dok su Britanci nastojali te transporte uništiti. To je dovelo i do velikih tragedija. Primjerice, 23. rujna razarač HMS Eclipse potopio je parobrod Gaetano Donizetti koji je prevozio 1.600 talijanskih ratnih zarobljenika, pri čemu je stradala kompletna posada i svi zarobljenici. Slična tragedija se dogodila 19. listopada kada su bombarderi B-25 i Beaufighter potopili teretni brod Sinfra, pri čemu je stradalo oko 2.000 talijanskih ratnih zarobljenika, njemačkih stražara i članova posade.

Gaetano Donizetti:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Gubitke su trpjeli i Britanci, pri čemu je glavnu ulogu imalo njemačko ratno zrakoplovstvo. Između ostalog teško je oštećena krstarica HMS Carlisle koja je dotegljena u Aleksandriju, otpisana kao borbena jedinica i pretvorena u hulk (plutajući trup za pomoćne namjene).
Posljednja zadaća britanske flote bila je evakuacija preostalih trupa sa dodekaneskih otoka, što je izvođeno noću zbog njemačke premoći u zraku. Do 22. studenog Nijemci su zavladali čitavim Dodekanezom.

Epilog

Operacija Accolade je završila totalnim fijaskom snaga Britanske imperije i jednim od njihovih najbolnijih poraza u ratu. To je ujedno bila posljednja značajnja pobjeda Nijemaca u Drugom svjetskom ratu. Britanci su izgubili 4.800 ljudi, 6 razarača, 10 manjih brodova, 3 podmornice i 113 aviona, dok su im 4 krstarice, 4 razarača i 4 podmornice oštećeni. Gubici Talijana iznosili su 5.350 ljudi. Uzroci neuspjeha su prije svega u nedovoljnim angažiranim snagama i nedostatku potpore iz zraka, a zatim u izostanku suradnje Amerikanaca i oklijevanju admirala Campionija, te u agresivnoj reakciji Nijemaca.
Admiral Campioni je završio u zarobljeničkom logoru u Poljskoj da bi početkom 1944. bio prebačen u sjevernu Italiju, u područje pod nadzorom talijanske fašističke vlade (Repubblica Sociale Italiana). Budući da je odbio nagovaranja da se pridruži Mussolinijevom režimu i izjavljivao je da priznaje samo legitimnu vlast kraljevine Italije proglašen je za veleizdajnika i strijeljan u Parmi 24. svibnja 1944. Müller je pak poslije rata izručen Grčkoj i izveden pred sud zbog ratnih zločina na Kreti (zbog kojih je dobio nadimak ''Mesar Krete'', The Butcher of Crete), osuđen na smrt i pogubljen 20. svibnja 1947.
Njemački gubici iznosili su oko 1.200 ljudi, 35.000 tona brodskog prostora i 15 manjih desantnih brodova i trajekata. Ipak je njemačka okupacija grčkih otoka donijela i neku korist Saveznicima - vezala je 60.000 njemačkih vojnika koji su mogli biti korisniji na drugim ratištima.
Neuspjeh operacije Accolade izravno je utjecao na držanje Turske, koja je odbila ući u rat na strani Saveznika i ostala je neutralna do kraja rata.

Pomorski sukobi u Solomonovom moru 1943.

Godina 1943. nije na Pacifiku donijela velike i spektakularne pomorske bitke poput onih u 1942. i 1944. godini. Japan se tek pokušavao oporaviti od gubitaka u pomorskim bitkama kod Midwaya i u području Guadalcanala, dok su Amerikanci prikupljali svježe snage za odlučujuće operacije na ovom ratištu. U 1943. godini se po prvi put osjetila golema industrijska moć USA pa su u Pacifičku flotu učestalo dolazili novi nosači aviona, bojni brodovi, krstarice, razarači i druge pomorske jedinice.
Ratne operacije većeg intenziteta nastavljene su kroz 1943. godinu u južnom Pacifiku, u području Nove Gvineje, Solomonovog mora i Bizmarkovog mora. Nakon napuštanja Guadalcanala od strane japanskih trupa 7. veljače 1943. Amerikanci su pretvorili aerodrom Henderson Field i operacijsku pomorsku bazu na otoku Tulagi u glavna uporišta za dalje napredovanje duž Solomonovog otočja prema Rabaulu na otoku New Britain.

Operacija Cartwheel

U veljači 1943. savezničko vrhovno zapovjedništvo je utvrdilo plan dvostrukog napredovanja u smjeru Rabaula nazvan operacija Cartwheel. Sa zapada će ofenzivu poduzeti snage Jugozapadnog Pacifika (Southwest Pacific Area - SWPA) pod općim zapovjedništvom američkog generala Douglasa McArthura, koje će napredovati preko Nove Gvineje i zapadnog dijela otoka New Britain. Sa jugoistoka, preko Solomonovog otočja, napredovati će snage Južnopacifičkog područja (South Pacific Area - SOPAC) pod općim zapovjedništvom viceadmirala Williama Halseya.
Savezničko napredovanje odvijalo se u više faza i samostalnih operacija - napad na otoke New Georgia, Rendova i Arundel 30. lipnja 1943. (operacija Toenails), napad na otok Vella Lavella 15. kolovoza, napad na Lae na Novoj Gvineji 5. rujna (operacija Postern), napad na otočje Treasury 27. listopada (operacija Goodtime), napad na otok Choiseul 28. listopada (operacija Blissful), napad na otok Bouganville 1. studenog (operacija Cherryblossom) te napadi na Arawe i rt Gloucester na otoku New Britain 15. i 28. prosinca 1943. (operacija Dexterity). Operacija Cartwheel je kulminirala desantom 1, marinske divizije USA 28. prosinca 1943. kod rta Gloucester na krajnjem jugozapadu otoka New Britain. Saveznici su zauzeli gotovo cijeli otok i odmah uspostavili zračne baze, ali nikada nisu napali Rabaul sa kopna. U bazi je bilo 110.000 japanskih vojnika koji su bili iznimno dobro utvrđeni, stoga je Rabaul poput Truka i nekih drugih uporišta neutraliziran napadima iz zraka i blokadom sa mora te se japanska posada predala nakon kapitulacije Japana 1945. godine.

Solomonovo more i prikaz napredovanja Saveznika:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Marinci 1. marinske divizije kod rta Gloucester:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanske kopnene snage na Solomonovom otočju bile su u sastavu 8. armije (Dai-hachi hōmen gun) pod zapovjedništvom generala Hitoshi Imamure sa sjedištem u Rabaulu, a pomorske snage u sastavu Jugoistočne flote (Nantō Hōmen Kantai) pod zapovjedništvom viceadmirala Jinichi Kusake.

Hitoshi Imamura:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon čišćenja Guadalcanala od japanskih trupa Amerikanci su 21. veljače 1943. zaposjeli bez otpora susjedno otočje Russel, na kojem su odmah izgradili aerodrom radi zračne potpore za planirani napad na New Georgiu, Rendovu i Arundel. To je označilo početak pomorske, kopnene i zračne ofenzive protiv japanskih položaja na Solomonovom otočju. U okviru te kampanje zbilo se i nekoliko većih pomorskih sukoba koji će ovdje biti ukratko opisani.

Prolaz Blackett i zaljev Kula

Prvi značajniji sukob poznat je kao BITKA U PROLAZU BLACKETT. Noću 5. ožujka 1943. japanski razarači Murasame i Minegumo iskrcali su zalihe za japanski garnizon u mjestu Vila na otoku Kolombangara. Na povratku, u prolazu Blackett između otoka Arundel i Kolombangara presrela ih je američka 68. operativna eskadra (Task Force 68) pod zapovjedništvom kontraadmirala Aarona Merilla s lakim krstaricama USS Monpelier, USS Cleveland i USS Denver, te razaračima USS Conway, USS Cony i USS Waller, koja je upravo završila bombardiranje japanskih položaja u Vili.

Aaron Merill (na slici lijevo):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krstarica USS Denver:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U kratkoj borbi oba japanska razarača su potopljena uz 326 poginulih članova posada. Amerikanci nisu imali gubitaka.
Do iduće pomorske bitke došlo je u ZALJEVU KULA 6. srpnja 1943. nakon američkog desanta na otok Rendovu. Japanci su odmah uputili pojačanja od 2.600 vojnika u Vilu na otoku Kolombangara. Trupe su bile ukrcane na 10 razarača pod zapovjedništvom kontraadmirala Terua Akiyame. U ranim noćnim satima 6. srpnja japanske brodove je u zaljevu Kula presrela američka taktička grupa 36.1 (Task group 36.1.) pod zapovjedništvom kontraadmirala Waldena Ainswortha s lakim krstaricama USS Honolulu, USS St. Louis i USS Helena te 4 razarača.

Walden Ainsworth:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U obostranoj razmjeni paljbe koja je trajala dvadesetak minuta Japanci su izgubili razarače Izuki i Nagatsuki, pri čemu su poginula 324 člana posada - među njima i admiral Akiyama. Na američkoj strani potopljena je torpedima krstarica Helena, veteran iz pomorskih bitaka kod rta Esperance i Guadalcanala, uz gubitak 168 članova posade. Japanski razarači uspjeli su iskrcati samo 850 vojnika.

Krstarice USS Helena i USS St. Louis za vrijeme bitke u zaljevu Kula, snimka sa krstarice USS Honolulu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krstarica USS Helena:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kolombangara

Japanski kontraadmiral Shunji Izaki vodio je ''Tokyo Express'' s lakom krstaricom Jintsu, 5 razarača i 4 razarača preuređenih za transport trupa s 1.200 vojnika radi pojačanja japanskog garnizona Vila na otoku Kolombangara.

Shunji Izaki:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Krstarica Jintsu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Istodobno je saveznička eskadra pod zapovjedništvom kontraadmirala Waldena Ainswortha s lakim krstaricama USS Honolulu, USS St. Louis i HMNZS Leander te 9 razarača štitila iskrcavanje na otoku New Georgia, a ujedno je imala zadaću napasti ''Tokyio Express'' ako se pojavi u ovim vodama. Eskadra admirala Ainswortha napala je japanske brodove iza ponoći 13. srpnja. Amerikanci su koncentrirali paljbu na krstaricu Jintsu koja je potopljena topovima i torpedima uz gubitak gotovo čitave posade, uključivo admirala Izakija. Ali su i sve tri savezničke krstarice teško oštećene torpedima dok je razarač USS Gwin potopljen. Na japanskoj strani poginula su 482 člana posada, a na američkoj 89.
Pomorska bitka kod KOLOMBANGARE smatra se taktičkom pobjedom Japanaca jer su uspjeli iskrcati svih 1.200 vojnika u Vilu. Međutim, ta pobjeda je bila Pirova i kao što je rekao američki pomorski povjesničar Samuel Morrison – ''niz takvih pobjeda vodio je u poraz (a string of such victories added up to defeat)''.

Zaljev Vella i Horaniu

Noću 6. na 7. kolovoza razarači USS Dunlap, USS Craven, USS Maury, USS Lang, USS Sterett i USS Stack pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Fredericka Moosborgera presreli su japanske razarače Hagikaze, Arashi, Shigure i Kawakaze koji su prevozili 950 vojnika i opskrbu u Vilu na otoku Kolombangara, što je dovelo do bitke u ZALJEVU VELLA. Američki razarači su iskoristili radarsku sjenu otoka i torpedima potopili 3 japanska razarača uz gubitak od 1.210 članova posada i vojnika. Amerikanci nisu imali gubitaka.

Razarač USS Craven:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon poraza na otoku New Georgia Japanci su odlučili evakuirati svoje garnizone iz središnjih Solomonovih otoka. Sa otoka Vella Lavella trupe su evakuirane baržama i pomoćnim brodovima iz luke HORANIU 17. kolovoza 1943., uz pratnju razarača Sazanami, Hamakaze, Isokaze i Shigure pod zapovjedništvom kontraadmirala Matsuija Ijuina. Noću 17. na 18. kolovoza konvoj je napadnut od američkih razarača USS Nicholas, USS O'Bannon, USS Taylor i USS Chevalier pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Thomasa Ryana. U obostranoj razmjeni torpednih napada i topovske paljbe sa velike udaljenosti Japancima su lakše oštećena dva razarača dok Amerikanci nisu imali gubitaka. Japanci su uspješno evakuirali 9.000 vojnika.

Razarači USS O'Bannon, USS Chevalier i USS Taylor:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vella Lavella i rt St. George

Do jeseni 1943. Japanci su evakuirali većinu vojnika iz područja srednjih Solomonovih otoka. Za evakuaciju preostalih 600 vojnika sa otoka Vella Lavella upućeni su 9. listopada razarači Fumizuki, Matsukaze, Yunagi, Akigumo, Isokaze, Kazagumo, Yugumo, Shigure i Samidare pod zapovjedništvom kontraadmirala Ijūin Matsujia. U istim vodama nalazili su se i razarači USS Selfridge, USS Chevalier, USS O'Bannon, USS Ralph Talbot, USS Taylor i USS La Valette pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Franka Walkera.
Uslijedio je sukob poznat kao bitka kod VELLA LAVELLE u kojoj su Japanci odnijeli taktičkiu pobjedu - na američkoj strani potopljen je razarač Chevalier dok su Selfridge i O'Bannon teško oštećeni, a japanska strana je izgubila razarač Yugumo. Japanci su imali 138 poginulih članova posada, a Amerikanci 64 poginula i 36 nestalih.
Posljednji sukob površinsklih ratnih brodova u vrijeme kampanje u Solomonovom moru zbio se 25. studenog 1943. kod rta ST. GEORGE na južnoj strani otoka New Ireland.
Nakon iskrcavanja američkih trupa na otok Bouganville Japanci su uputili 900 vojnika kao pojačanje garnizonu na obližnjem otoku Buka. Vojnici su bili ukrcane na razarače preuređene za transport trupa Amagiri, Yugiri i Uzuki, a štitili su ih razarači Onami i Makinami pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda Kyoto Kagawe.

Razarač Amagiri:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Amerikanci su saznali za japanske planove i uputili razarače USS Charles Ausburne, USS Claxton, USS Dyson, USS Converse i USS Spence da presretnu i unište japanske brodove. Skupinom je zapovijedao kapetan bojnog broda Arleigh Burke.

Arleigh Burke:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanski razarači su uspjeli iskrcati vojnike i ukrcati oko 900 ljudi mornaričkog osoblja u namjeri njihove evakuacije. Na povratku su naišli na zasjedu američkih razarača koji su se neprimjetno približili zahvaljujući radarskom uređaju i lansirali torpeda, te otvorili topovsku paljbu. Onami i Makinami su odmah potopljeni, dok su se razarači-transporteri raspršili i pokušali pobjeći. Kapetan Burke je krenuo u progon i potopio Yuguri, dok su se preostala dva razarača uspjela povući. Japanci su izgubili 647 poginulih, dok Amerikanci nisu imali gubitaka.

Britanske teške krstarice klase County

Washingtonski ugovor o ograničenju pomorskog naoružanja iz 1922. godine definirao je krstaricu kao ratni brod standardne istisnine do 10.000 tona s topovima kalibra do 8 palaca (203 mm). Krstarice s topovima kalibra do 155 mm definirane su kao lake, a s topovima kalibra preko 155 mm kao teške. Pomorske velesile odmah su pristupile izgradnji takozvanih ''washingtonskih'' ili ''ugovornih'' krstarica (treaty cruisers). Tako su USA uvrstile u flotu seriju teških krstarica klasa Pensacola, Northampton, Portland, New Orleans i Wichita, Japan klasa Aoba, Myōkō i Takao, Italija klasa Trento i Zara, a Francuska klasa Duquesne, Suffren i Algérie. Vlastite teške krstarice izgradio je i SSSR (koji nije bio potpisnik Washingtonskog ugovora), a riječ je o klasi Kirov s topovima kalibra 180 mm.
Teške krstarice ''washingtonskog'' tipa gradila je i Velika Britanija, koja je u razdoblju od 1927. do 1930. godine uvrstila u flotu 11 krstarica klase County. Brodovi su građeni u tri podklase koje su se međusobno neznatno razlikovale, a imena su dobili po grofovijama.
Krstarice klase County (podaci su za podklasu Kent) imale su standardnu istisninu od 10.400 tona i punu istisninu od 14.150 tona. Vršna brzina je bila 32 čvora, a glavno naoružanje 8 topova BL 8-inch Mk VIII kalibra 203 mm. Pomoćno naoružanje činilo je 4-8 topova QF 4 inch Mk V kalibra 102 mm, 8-16 PZO topova QF 2-pounder kalibra 40 mm, 8 mitraljeza Vickers .50 kalibra 12,7 mm i 8 torpednih cijevi kalibra 533 mm. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 114 mm, oklopa palube 32-64 mm i oklopa topovskih kula 25 mm.

Krstarica klase County u dvije projekcije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Topovi BL 8-inch Mk VIII kalibra 203 mm:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Podklasa Kent

HMS BERWICK u flotu je uvrštena 12. srpnja 1927. godine. U Drugom svjetskom ratu djelovala je na Atlantiku i između ostalog sudjelovala je u Norveškoj operaciji i okupaciji Islanda. U pomorskoj bici kod rta Teulada 7. studenog 1940. oštećena je pogocima dvije granate 203 mm sa talijanskih krstarica. Dne 25. prosinca iste godine oštećena je u sukobu s njemačkom krstaricom Admiral Hipper. Nakon popravka sudjelovala je u pratnji arktičkih konvoja za Murmansk i Arhangelsk. Iz flotne liste je izbrisana 1946. godine i razrezana.

HMS CUMBERLAND uvrštena je u flotu 23. veljače 1928. Na početku II. S.R. bila je u sastavu Force G u južnom Atlantiku i u vrijeme bitke s njemačkim džepnim bojnim brodom Admiral graf Spee nalazila se u Port Stanleyu na popravku. Kasnije je sudjelovala iz baze Simonstown u progonu njemačkih rejdera, a 1941.-1943. pratila je arktičke konvoje za SSSR. Do kraja rata djelovala je u sastavu Far East Fleet protiv Japana. Poslije rata je bila trenažni brod. Iz flotne liste izbrisana je 1956. godine i razrezana.

HMS SUFFOLK u flotu je uvrštena 31. svibnja 1928. U II. S.R. sudjelovala je u Norveškoj operaciji gdje je oštećena bombama iz njemačkih aviona. Nakon popravka djelovala je na Arktiku, a 23. svibnja 1941. prva je otkrila i kasnije slijedila njemački bojni brod Bismarck. Nakon remonta upućena je na Daleki Istok gdje je djelovala do kraja rata. Iz flotne liste je izbrisana 1948. i razrezana.

HMS KENT u flotu je uvrštena 25. lipnja 1928. Na početku II. S.R. djelovala je u Indijskom oceanu, a 1940. je premještena u Meditteranean Fleet gdje je oštećena torpedom iz talijanskog aviona. Nakon popravka ko0ji je trajao godinu dana sudjelovala je u pratnji arktičkih konvoja za SSSR i napadima na njemački obalni promet. Iz flotne liste je izbrisana 1948. i razrezana.

HMS Kent:

[You must be registered and logged in to see this image.]

HMS CORNWALL u flotu je uvrštena 8. svibnja 1928. Na početku II. S.R. djelovala je u Indijskom oceanu i južnom Atlantiku, gdje je sudjelovala u progonu njemačkih rejdera. U svibnju 1941. potopila je njemačku pomoćnu krstaricu Pinguin. Izbijanjem rata protiv Japana vraćena je u Indijski ocean gdje je 5. travnja 1942. potopljena od japanskih aviona.

Podklasa London

HMS LONDON u flotu je uvrštena 31. siječnja 1929. U prvom razdoblju II. S.R. sudjelovala je u pratnji konvoja u Sjevernom Atlantiku. Zbog strukturnih oštećenja bila je nekoliko puta na popravku. U svibnju 1943. upućena je u Indijski ocean gdje je djelovala do kraja rata.
London je jedina krstarica klase County koja je borbeno djelovala i nakon Drugog svjetskog rata. Za vrijeme Kineskog građanskog rata 20. travnja 1949. fregata HMS Amethyst plovila je rijekom Jangce iz Šangaja u Nanking i naišla na nadiruće trupe kineskih komunista koje su otvorile paljbu iz malokalibarskog oružja i topova. U pomoć fregati koja se nasukala zaplovio je razarač HMS Consort, a zatim krstarica London i fregata HMS Black Swan. Kinezi se nisu dali impresionirati britanskom flotom i zasuli su brodove topovskom paljbom. Brodovi su se morali povući zbog oštećenja, a poginula su 3 i ranjeno 14 mornara. Incident je riješen pregovorima i povlačenjem britanskih i francuskih brodova iz ovog područja. Kinezi su, kako se kasnije pokazalo, vjerovali da gađaju američke brodove.
Krstarica London je izbrisana iz flotne liste 1950. i razrezana.

HMS London:

[You must be registered and logged in to see this image.]

HMS DEVONSHIRE u flotu je uvrštena 18. ožujka 1929. U II. S.R. djelovala je na Atlantiku i sudjelovala je u Noveškoj operaciji. Iz luke Tromsø evakuirala je u Britaniju 461 Norvežana među kojima su bili kralj Haakon VII, prijestolonasljednik Olav i premijer Johan Nygaardsvold. Kasnije je sudjelovala u neuspjelom napadu na Dakar, a 22. studenog 1941. potopila je njemačku pomoćnu krstaricu Atlantis. Nakon popravka u USA djelovala je u Indijskom oceanu i na Atlantiku. Iz flotne liste izbrisana je 1954. godine i razrezana.

HMS SUSSEX u flotu je uvrštena 19. ožujka 1929. U II. S.R. djelovala je na Atlantiku, a zatim u Indijskom oceanu i na Pacifiku. Iz flotne liste izbrisana je 1949. godine i razrezana.

HMS SHROPSHIRE u flotu je uvrštena 24. rujna 1929. U prvom razdoblju II. S.R. djelovala je u južnom Atlantiku i u Indijskom oceanu. Dne 20. travnja 1943. ustupljena je ratnoj mornarici Australije (RAN - Royal Australian Navy) kao kompenzacija za gubitak krstarice HMAS Canberra, potopljene u pomorskoj bici kod otoka Savo. Do kraja rata djelovala je protiv japanskih uporišta na Pacifiku i bila prisutna kapitulaciji Japana u Tokijskom zaljevu. Iz flotne liste RAN izbrisana je 1954. i razrezana.

Podklasa Norfolk

HMS NORFOLK od svih krstarica klase County ima vjerojatno najslavniji ratni put. Sudjelovala je u dva sukoba s njemačkim bojnim brodovima, Bismarckom pri njegovom uništenju 27. svibnja 1941. i Scharnhorstom u bici kod Sjevernog rta 26. prosinca 1943. Norfolk je u flotu uvrštena 30. travnja 1930. Na početku II. S.R. bila je u sastavu Domovinske flote i sudjelovala je u potrazi za njemačkim bojnim brodovima. Zbog oštećenja torpedom i avio-bombom bila je u dva navrata u brodogradilištu. Nakon kraćeg djelovanja u južnom Atlantiku upućena je kao admiralski brod kontraadmirala Frederica Wake-Walkera u patrolu Danskim prolazom zbog prijetnje isplovljavanja Bismarcka. Zajedno s krstaricom Suffolk otkrila je i slijedila njemačke brodove, pratila bitku u Danskom prolazu i sudjelovala u uništenju Bismarcka. Nakon toga je sudjelovala u pratnji arktičkih konvoja za SSSR i u pomorskoj bici kod Sjevernog rta dva puta se sukobila s bojnim brodom Scharnhorst. Zbog zadobijenih oštećenja bila je na popravku u brodogradilištu i u službu se vratila pred sam završetak rata. Iz flotne liste izbrisana je 1950. godine i razrezana.

HMS DORSETSHIRE u flotu je uvrštena 30. rujna 1930. Na početku II. S.R. djelovala je u južnom Atlantiku. Dne 27. svibnja 1941. pridružila se završnoj bici s njemačkim bojnim brodom Bismarck i potopila ga s 3 torpeda. U ožujku 1942. premještena je u Indijski ocean gdje je 5. travnja potopljena u napadu japanskih aviona.

HMS Dorsetshire:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U drugim mornaricama

Dvije krstarice podklase Kent uvrstila je u flotu i ratna mornarica Australije kao HMAS Australia i HMAS Canberra. Obje krstarice sudjelovale su u zaštiti iskrcavanja na Guadalcanal 7. kolovoza 1942. Krstarica Canberra je potopljena u pomorskoj bici kod otoka Savo 9. Kolovoza, dok je Australia djelovala protiv Japana i ostala u floti do 1954.godine, a 1955. je razrezana.

HMAS Australia:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iz klase County razvijene su i ponešto redizajnirane krstarice za ratnu mornaricu Španjolske pod imenima Canarias i Baleares. Obje krstarice su sudjelovale u Španjolskom građanskom ratu na strani Frankista, a Baleares je potopljena 6. ožujka 1938. od republikanskih razarača. U II. S.R. Canarias je sudjelovala u potrazi za preživjelima sa njemačkog bojnog broda Bismarck i u floti je ostala sve do 1975. godine.

Canarias:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Najveća tragedija u pomorskoj povijesti - potapanje broda Wilhelm Gustloff

Motorni brod Wilhelm Gustloff tonaže 25.484 GRT izgrađen je 1938. godine u brodogradilištu Blohm+Voss u Hamburgu kao putnički brod u vlasništvu Deutsche Arbeitsfront. Namjena broda je bila da služi za krstarenja u okviru nacističkog programa Kraft durch Freude (snaga kroz zabavu), a ime je dobio po vođi nacističkog pokreta u Švicarskoj ubijenom u atentatu. Dne 1. rujna 1939. rekviriran je od strane Kriegsmarine i pretvoren je u bolnički brod, a od 20. studenog 1940. služio je kao brod-kasarna za podmorničare. Brod je bio naoružan s 3 PZO topa kalibra 105 mm i 8 PZO topova kalibra 20 mm.

Wilhelm Gustloff:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U siječnju 1945. Wilhelm Gustloff je bio aktiviran u operaciji evakuiranja vojnika i civilnih izbjeglica iz Kurlandije, Istočne Pruske i poljskog Koridora u Njemačku (Unternehmen Hannibal). Na svoje posljednje putovanje isplovio je 30. siječnja 1945. iz luke Danzig (Gdańsk) u 12:30 sati u pratnji torpiljarke Löwe. Na brodu su bile ukrcane 10.582 osobe, od kojih 173 člana posade, 918 oficira i vojnika iz sastava 2 Unterseeboot-Lehrdivision, 373 žene iz pomoćnih službi Kriegsmarine, 162 ranjena vojnika i 8.956 civila, od kojih oko 5.000 djece. Među civilima su bili gestapovci, pripadnici organizacije Todt i nacistički službenici s obiteljima. Zbog pretrpanosti i vrućine unutar broda mnogi putnici su ignorirali zapovjed da stave na sebe pojaseve za spašavanje.
Zapovjednik broda kapetan Friedrich Petersen ignorirao je prijedloge drugih mornaričkih oficira da plovi plitkom vodom uz obalu i bez svjetala - odlučio je ploviti u dubokoj vodi kroz prolaz koji je bio očišćen od mina, te je dao upaliti crvena i zelena navigacijska svjetla kako bi izbjegao sudar s najavljenom grupom minolovaca. Time je brod postao lako uočljivi cilj.
Wilhelm Gustoff je ubrzo bio uočen od sovjetske podmornice S-13 kojom je zapovijedao kapetan Aleksandr Marinesko. Podmornica je slijedila brod i postavila se s njegove lijeve strane, odakle se nije očekivao napad. Oko 21 sat Marinesko je zapovijedio lansiranje torpeda, od kojih su tri pogodila cilj. Nakon 40 minuta Wilhelm Gustloff se prevrnuo i potonuo, a s njim i 9.400 ljudi. Bio je to najveći gubitak ljudskih života kod potapanja jednog broda u pomorskoj povijesti.

Podmornica tipa S kojem je pripadala i S-13:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Aleksandr Marinesko:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potapanje Wilhelma Gustloffa, prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Neki povjesničari i publicisti, naročito među Nijemcima, sipaju drvlje i kamenje na sovjetsku ratnu mornaricu i kapetana Marineska osobno, tvrdeći da je potapanje Wilhelma Gustloffa uz toliko civilnih žrtava težak ratni zločin. Ovakve optužbe su besmislene iz čitavog niza razloga:
- Wilhelm Gustloff je plovio djelomice zamračen, što ga je automatski učinilo legitimnim vojnim ciljem.
- Po Haškoj konvenciji o pravilima ratovanja na moru strana koja šalje bolnički brod u plovidbu dužna je o tome obavijestiti drugu zaraćenu stranu i od nje zatražiti dopuštenje za prolazak broda. Druga strana dužna je osigurati nesmetani prolazak i sigurnost broda. Također je ovlaštena zaustaviti brod i obaviti pretres jer na bolničkom brodu ne smije biti nikakvog naoružanja i nikakvih osoba, tereta ni opreme osim posade, medicinskog osoblja, ranjenika/bolesnika i odgovarajućeg materijala. Bolnički brod mora biti obojen u bijelo, mora biti osvijetljen, a oznake crvenog križa još i dodatno osvijetljene bočnim reflektorima.
Ni jedan od uvjeta iz Haške konvencije nije bio ispunjen. Uz to, Wilhelm Gustloff i nije bio bolnički brod nego naoružani pomoćni brod Kriegsmarine.
Potapanje Wilhelma Gustloffa i žalosna sudbina njegovih putnika nisu bili nikakav zločin, već splet nesretnih okolnosti u sveopćem metežu pri završetku rata. Ako bi se tražila odgovornost za ovu tragediju, treba je potražiti isključivo kod Nijemaca.
Olupina Wilhelma Gustloffa nalazi se oko 19 nm sjeverno od obale Poljske, istočno od Łeba i zapadno od Władysławowa, i označena je u poljskim navigacijskim kartama kao ''zapreka broj 73''. Ima status ratnog groba i pomorska uprava u Gdyni zabranjuje roniocima pristup bliže od 500 metara od olupine.

Prozorsko okno sa Wilhelma Gustloffa izvađeno 1988. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Međunarodne pomorske snage protiv pirata u Somaliji

Somalija je zemlja na takozvanom Rogu Afrike, siromašna i razdirana građanskim ratom. Mnogim stanovnicima je glavni izvor preživljavanja bilo ribarenje, međutim ulov je bio sve slabiji zbog izlova ribe od strane ribarskih brodova drugih država u somalskom gospodarskom pojasu i odbacivanja otrovnog otpada iz prolazećih brodova. U takvim okolnostima dio Somalijaca okrenuo se drugom izvoru prihoda - piratstvu.
Za razliku od gusarenja, koje je legitimni čin među stranama u ratu uz obavezu pridržavanja međunarodnih konvencija, piratstvo se smatra kriminalnom djelatnošću i kao takvo podliježe sankcioniranju.
Somalski pirati su otimali trgovačke brodove, najčešće tankere, da bi tražili i dobivali visoke otkupnine za brodove i posade. To je značajno poskupjelo troškove osiguranja i vozarine, pa se na neki način odražavalo i na svjetsku ekonomiju jer je ovo područje Indijskog oceana iznimno važna prometna arterija. Mnoge brodarske tvrtke su unajmljivale zaštitare i ukrcavale ih na brodove. Piratstvo je postalo unosan biznis u koji su se uključivale i skupine iz drugih zemalja, a pirati su koristili sve modernije i raznovrsnije oružje uključivo ručne raketne bacače.
Taktika somalskih pirata je bila jednostavna - približiti se brodu žrtvi svojim brodom-maticom, spustiti u more brze čamce s piratima naoružanim automatskim oružjem i raketnim bacačima RPG, koji bi se popeli na brod i preuzeli nadzor.

Područje djelovanja pirata iz Somalije:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Operacija Atalanta

Prva pomorska snaga koja je krajem 2008. godine formirana specijalno za borbu protiv piratstva bila je multinacionalna European Union Naval Force Somalia (EU-NAVFOR-ATALANTA), a operacija je dobila ime Operation Atalanta. Prema odluci Europskog vijeća zadaće EU-NAVFOR su zaštita brodova koji dopremaju u Somaliju međunarodnu pomoć u hrani, sprječavanje piratstva, nadzor nad ribarenjem te potpora drugim međunarodnim misijama u osiguranju mira u regiji.
U sastav EU-NAVFOR bilo je uključeno 1.200 ljudi, 4-6 ratnih brodova i 2-3 patrolna aviona. EU-NAVFOR je imala zapaženih uspjeha u suzbijanju piratstva. Već 2. siječnja 2009. uhvaćeno je 8 pirata koji su se spremali napasti brod, a na svaki poziv u pomoć upućivan je naoružani helikopter kako bi otjerao napadače. Najveći uspjeh EU-NAVFOR je postigla u ožujku 2010. kada je francuska fregata Nivôse u roku od tri dana zaplijenila četiri broda-matice i zarobila 35 pirata.

Francuska fregata Nivôse:

[You must be registered and logged in to see this image.]

EU-NAVFOR se nije ograničila samo na pozive u pomoć i pretres sumnjivih plovila. U svibnju 2012. specijalne snage dopremljene helikopterima napale su piratsku bazu nedaleko luke Haradhere i uništile nekoliko brodova.
Danas u sastavu EU-NAVFOR djeluju španjolske snage - fregata ESPS Victoria i jedan patrolni avion Lockheed P-3M Orion. Od prosinca/decembra 2019. zapovjednik je komodor ratne mornarice Portugala José António Vizinha.

Fregata ESPS Victoria:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Patrolni avion španjolske ratne mornarice P-3M Orion:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Komodor José António Vizinha:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Combined Task Force 151

Druga međunarodna pomorska snaga koja sudjeluje u suzbijanju piratstva je Combined Task Force 151 (CTF-151) s bazom u Bahrainu. CTF-151 je formirana u siječnju 2009. godine iz sastava američke 5. flote (Fifth Fleet), a za zapovjednika je imenovan kontraadmiral Terence McKnight.
U CTF-151 su uključeni tim za pretraživanje brodova, tim Obalne straže za nadzor provođenja zakonskih propisa, vod marinaca-snajperista, vod vojne policije, kirurški tim te 75 marinaca i 11 helikoptera.
Prvi zapovjedni brod CTF-151 bio je desantni brod USS San Antonio, kojem su pridruženi razarač USS Mahan i fregata HMS Portland. Kasnije su pridruženi i drugi brodovi iz raznih zemalja.

Desantni brod USS San Antonio:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U sastavu CTF-151 osim američkih sudjeluju i brodovi iz dvadesetak drugih zemalja, između ostalih Australije, Danske, Francuske, Japana, Južne Koreje, Kanade, Nizozemske, Pakistana, Singapura i Velike Britanije.

Piratstvo je suzbijeno

U operacijama protiv piratstva nezavisno djeluju i pomorske snage drugih zemalja poput Rusije i Kine, koje štite svoje trgovačke brodove u opasnom području Indijskog oceana. Tako su u svibnju 2010. mornarički pješaci s razarača Maršal Šapošnjikov oslobodili posadu velikog tankera Moskovskij univerzitet i zarobili 10 pirata, te jednog ubili.

Razarač Maršal Šapošnjikov:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Koordiniranim naporima međunarodnih pomorskih snaga piratstvo je konačno suzbijeno, što se vidi iz ovog pregleda. Plavi stupci označavaju broj otetih brodova, a crni ukupan broj incidenata:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema nekim procjenama, od oko 3.500 pomoraca zarobljenih u četverogodišnjem razdoblju smrtno su stradala 62. Uzroci smrti većinom su samoubojstva i iscrpljenost glađu, a najmanje 25 ih je ubijeno. Mnogi pomorci su bili podvrgnuti torturi dok ih veći broj ima trajne psihičke traume.
Zarobljeni ili uhvaćeni pirati procesuiraju se u zemljama čije su brodove napadali, te dobivaju visoke zatvorske kazne.

Saveznička okupacija Islanda u Drugom svjetskom ratu

Okupacija je imala enormno pozitivan učinak na gospodarstvo ove otočne zemlje, ali je donijela i probleme ''miješanja krvi'' i ''djece situacije''

Island je otočna država u sjevernom dijelu Atlantskog oceana s površinom od 103.000 km2 i oko 333.000 stanovnika. Kroz svoju povijest bio je dugo vremena pod dominacijom Norveške i Danske, da bi 1885. godine proglasio nezavisnost. Sporazumom iz 1918. godine (Sambandslögin) stupio je u personalnu uniju s Danskom, te je bio pod formalnim suverenitetom danskog kralja Kristjána X od 1918. and 1944. U svibnju/maju 1944. na Islandu je održan referendum kojem je pristupilo 98,4% građana s pravom glasa, od kojih se 99,5% izjasnilo za raskidanje državnopravnih odnosa s Danskom i proglašenje republike.
S obzirom na središnji položaj u sjevernom Atlantiku i blizinu pomorskih trgovačkih ruta Island je u Drugom svjetskom ratu bio iznimno zanimljiv za obje zaraćene strane. Nijemci su još prije rata vršili diplomatski pritisak na islandsku vladu da se prikloni Osovini, dok su Britanci pledirali za pridruživanje zapadnim saveznicima ili bar blagonaklonu neutralnost. Vlada Islanda držala je striktno neutralan status.

Sjeverni Atlantik i položaj Islanda (sredina slike):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanci su s razlogom strahovali da se Nijemci ne domognu Islanda jer bi time ozbiljno ugrozili plovidbene rute iz Kanade i USA. Nijemci su zaista bili zainteresirani za Island i namjeravali su ga okupirati, a zatim na njemu izgraditi zračne baze u svrhu potpore podmorničkim akcijama. Planirana operacija Unternehmen Ikarus nikada nije realizirana jer su Nijemci bili svjesni da bi mogli okupirati Island, ali ga ne bi mogli opskrbljivati ni obraniti od protudesanta zbog britanske premoći na moru.
Britanci nisu ništa prepuštali slučaju i odlučili su okupirati Island prije Nijemaca, a za to im nisu trebale naročito velike snage - oružanu silu ove otočne zemlje činilo je 60 policajaca i oko 300 slabo uvježbanih rezervista. Stoga su za desant odredili jedan bataljon od 746 kraljevskih marinaca pod zapovjedništvom potpukovnika Roberta Sturgesa. Operacija je dobila ime Fork, a cilj je bio zaposjesti glavne luke na Islandu i područja pogodna za desant sa mora i iz zraka. Invazijsku flotu činile su krstarice HMS Berwick i HMS Glasgow, a protupodmorničku zaštitu razarači HMS Fearless i HMS Fortune. Vojnici su bili ukrcani na krstarice koje nisu bile predviđene za toliko ljudi pa je smještaj bio vrlo neudoban, a za vrijeme plovidbe mnoge vojnike je zahvatila morska bolest.

Zapovjedni brod invazijske flote, krstarica HMS Berwick:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Taktički ciljevi invazijskih snaga:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Marinci su se iskrcali u Reykjavíku bez otpora 10. svibnja 1940. Trupe su se odmah rasporedile da preuzmu mrežu komunikacija, osiguraju strateške lokacije i pohapse malobrojne njemačke građane. Nakon toga su Britanci rekvirirali lokalna motorna vozila i zaposjeli Hvalfjörður, Kaldaðarnes, Sandskeið i Akranes, čime su nadzirali sve moguće točke eventualnog njemačkog protudesanta.
Premijer Islanda Hermann Jónasson je iste večeri u ime vlade uručio Britancima prosvjed zbog povrede islandske neutralnosti i ugrožavanja nezavisnosti zemlje. Britanci su u svom odgovoru obećali naknadu počinjene štete, povoljne poslovne aranžmane, nemiješanje u unutarnje stvari zemlje i povlačenje vojnih snaga po završetku rata. Islandske vlasti su prihvatile novostvoreno stanje i de facto surađivale s okupacijskim snagama iako je zadržana formalna neutralnost.
Operacija Fork je prošla bez prolivene krvi - jedina žrtva bio je britanski vojnik koji je za vrijeme plovidbe prema Islandu počinio samoubojstvo.

Kraljevski marinci u Reykjavíku 10. svibnja 1940:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Hermann Jónasson:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanci su odmah na Island dopremili pojačanja, pa je već 17. svibnja stiglo 4.000 kanadskih vojnika. Do srpnja je na otoku bilo već 25.000 vojnika i pripadnika zračnih i pomorskih snaga, a Island je pretvoren u značajnu pomorsku i zrakoplovnu bazu koja je odigrala veliku ulogu u bici za Atlantik. Pomorska baza u Hvalfjordu (Hvalfjörður) bila je, između ostalog, polazna toča arktičkih konvoja za Murmansk i Arhangelsk. S obzirom na potrebe za snagama na drugim ratištima Britanci su zatražili od USA da na Island pošalje svoje trupe. Prva američka jedinica, 1st Provisional Marine Brigade iz San Diega jačine blizu 4.000 ljudi, iskrcala se u Reykjavíku 8. srpnja 1941. Godine 1942. angloameričke trupe na Islandu dosegle su jačinu od 30.000 ljudi ili oko trećine od ukupnog tadašnjeg broja stanovnika otoka.

Nosač aviona HMS Victorious u Hvalfjordu na Islandu početkom 1942. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Islanđani su okupaciju većinom prihvatili kao blessað stríðið (''dražesni rat'') jer je sa sobom donijela prosperitet - okupacijske trupe su izgradile novu mrežu cesta, bolnice, luke, aerodrome i mostove diljem zemlje što je imalo enormni učinak za lokalno gospodarstvo. Jedini kamen smutnje bili su odnosi lokalne ženske populacije s angloameričkim vojnicima. Kako se događalo u svakom ratu i na svakom ratištu ti odnosi su često prelazili okvire obične ljubaznosti, pa je sklopljeno na stotine brakova. Mnogi Islanđani nisu blagonaklono gledali na takvo ''miješanje krvi'' i optuživali su žene za prostituciju i izdaju zemlje. Djecu iz takvih veza, a bilo ih je 255, Islanđani zovu ástandsbörn (''djeca situacije'').

Kanalski otoci u Drugom svjetskom ratu

Kanalski otoci (engleski Channel Islands, francuski Îles Anglo-normandes) su skupina otoka u kanalu La Manche nedaleko obale Francuske, uz poluotok Cotentin i zaljev Saint-Malo. Najveći otoci su Jersey s površinom od 118 km2 i 100.080 stanovnika i Guernsey s površinom 65 km2 i 63.026 stanovnika. Ova dva otoka obuhvaćaju 99% populacije i 92% površine arhipelaga. Ostali trajno nastanjeni otoci su Alderney, Sark, Herm, Jethou i Brecqhou. Postoji i veći broj nenastanjenih otoka, a ukupna površina arhipelaga je 198 km2.
Otoci imaju specifičan formalno-pravni status. Iako su puno bliže Francuskoj smatraju se dijelom Velike Britanije. Ne tretiraju se kao dio Ujedinjenog Kraljevstva već kao samoupravni teritoriji (bailiwicks) u zavisnosti od krune (Crown dependencies). Kanalski otoci su podijeljeni u dva samoupravna teritorija, Bailiwick of Jersey i Bailiwick of Guernsey, a osim njih sličan status ima još samo otok Man u Irskom moru. Službeni jezici su engleski i francuski, te regionalni normanski jezici koji se govore na pojedinim otocima (jèrriais, guernésiais, sercquiais i auregnais).
Kanalski otoci su jedini dio Velike Britanije koji su Nijemci okupirali u Drugom svjetskom ratu.

Kanalski otoci:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njemački napadi i okupacija

Otoci su u ratu imali tek epizodnu ulogu. S obzirom na poseban formalno-pravni status lokalni stanovnici nisu bili podložni regrutaciji, ali ih se veliki broj javio kao dobrovoljci u oružane snage Velike Britanije. Nakon njemačkog napada na Francusku i zemlje Beneluxa, kada je poraz bio na vidiku, na brzinu je izvedena evakuacija dijela stanovništva. Zbog zabrane korištenja francuskih zračnih baza Britanci su na aerodromima na otocima Jersey i Guersney stacionirali 36 bombardera Armstrong Whitworth Whitley koji su bombardirali Torino i Genovu. No, bili su svjesni da je Kanalske otoke teško obraniti s obzirom na blizinu francuske obale te su ih 15. lipnja 1940. demilitarizirali.

Bombarder Armstrong Whitworth Whitley:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nijemci nisu znali da su Kanalski otoci nebranjeni. Izviđački letovi nisu donijeli nikakve korisne informacije. Dapače, jedan izviđački avion je fotografirao kolonu kamiona natovarenih rajčicama u luci St Peter i Nijemci su ih prepoznali kao ''vojnu kolonu'' pa je 28. lipnja eskadrila bombardera napala Jersey i Guersney. U njemačkom zračnom napadu poginula su 44 stanovnika.
BBC je 30. lipnja emitirao priopćenje da su Kanalski otoci demilitarizirani. Nijemci su upravo pripremali desant jačine dva bataljona, no nakon britanskog priopćenja pilot hauptmann Liebe-Pieteritz spustio se izviđačkim avionom na aerodrom na otoku Guersney kako bi otkrio ''jačinu obrane''. Nakon što su se uvjerili da nema nikakve obrane Nijemci su do 4. srpnja zaposjeli sve Kanalske otoke. Na arhipelag je postupno smješteno blizu 40.000 pripadnika Whermachta, Kriegsmarine i Luftwaffe, a također su izgrađene i jake utvrde. Procjenjuje se da je za utvrđivanje Kanalskih otoka utrošeno preko 10% betona i armatura u okviru čitavog Atlantskog bedema, koji se prostirao od Sjevernog rta do Pirineja.

Njemački vojnici na Kanalskim otocima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Kada nema benzina može se i na pedaliranje - njemački vojnici na otoku Guersney:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Njemačka okupacija Kanalskih otoka bila je nemilosrdna i brutalna. Stanovništvo je uglavnom pružalo pasivan otpor, ali je bilo i slučajeva sabotaže, pomaganja u bijegu i slično, što su Nijemci oštro kažnjavali. Na otocima je bilo nekoliko logora za radnike na prisilnom radu, od kojih je preko 700 izgubilo život. Između ostalog svih 18 Židova koje su Nijemci zatekli na otoku otpremljeno je u Aushwitz, a u koncentracione logore na kontinentu deportirano je 2.300 stanovnika od kojih 45 nije preživjelo rat. Poslije rata su Britanci pokrenuli kazneni postupak protiv SS Hauptsturmführera Maxa Lista zbog zločina na otoku Alderney, ali je izbjegao suđenje i živio je u okolici Hamburga do smrti osamdesetih godina.
Najgori trenuci za otočane nastupili su nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji 6. lipnja 1944. Ponadali su se da će ubrzo biti oslobođeni, međutim su Kanalski otoci bili zaobiđeni u planovima Saveznika. Zavladala je glad i velika oskudica praktično u svim životnim potrebama jer je otočje bilo potpuno blokirano. Naročito teško je bilo za vrijeme oštre zime 1944./1945. Spas je donio brod Crvenog križa Vega pod švedskom zastavom, koji je 20. prosinca 1944. uplovio u Saint Peter Port Harbour na otoku Guersney s paketima pomoći iz Kanade i Novog Zelanda.

Brod Crvenog križa Vega:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Britanski napadi i oslobođenje

Britancima nije bilo na kraj pameti ostaviti Nijemce na Kanalskim otocima na miru. Tokom rata izvedeno je desetak prepada komandosa na njemačke vojne instalacije, a prvi zračni napad je izveden već 1940. godine. Ukupno su tokom rata izvedena 22 zračna napada u kojima su poginule 93 vojne i civilne osobe dok ih je 250 ranjeno. Britanci su napadali i ratnom mornaricom, a najviše žrtava je zabilježeno u napadu kanadskih torpednih čamaca 5. srpnja 1944. na brod Minotaur nedaleko Saint Maloa. Od 468 putnika, većinom pripadnika Organizacije Todt, poginulo ih je oko 250.
U lipnju 1944. obalna baterija Blücher otvorila je paljbu na američke trupe u zoni Cherbourga. U pomoć je pozvan bojni brod HMS Rodney koji je ispalio 72 granate kalibra 406 mm i ušutkao njemačke topove.
Britanci su razmišljali o oslobađanju Kanalskih otoka vojnim putem. Viceadmiral lord Louis Mountbatten isplanirao je 1943. godine desantnu operaciju pod imenom Operation Constellation, ali se od nje odustalo. Otoci su ostali pod njemačkom okupacijom sve do 9. svibnja 1945., kada su lokalni njemački zapovjednici na pojedinim otocima potpisali formalnu predaju.

Kapitänleutnant Zimmermann (sasvim desno) za vrijeme pregovora o predaji na razaraču HMS Bulldog:

[You must be registered and logged in to see this image.]

ZigZag

Uz otok Jersey vezana je jedna osebujna ličnost, pustolov i dvostruki agent Abwehra i britanske MI5 Eddie Chapman (1914.-1997.). Britansko kodno ime ZigZag savršeno oslikava njegov životni put od vojnika Coldstream Guards koji je čuvao londonski Tower, preko kradljivca i provalnika do tajnog agenta, a zatim krijumčara i na kraju milijunaša. Prilikom njemačke okupacije Kanalskih otoka zatekao se u zatvoru na Jersey i odmah se ponudio Nijemcima za agenta, dakako uz novčanu nagradu. Kapetan Stephan von Gröning, šef Abwehra u Nantesu, uvježbao ga je u korištenju eksploziva, radio komunikaciji i skakanju padobranom pa je 1942. upućen u Britaniju sa zadaćom da izvede sabotažu u tvornici aviona de Havilland u Hatfieldu. Britanci su znali za njegov dolazak i priredili su mu stupicu, ali se sâm predao po doskoku prvom policajcu kojeg je sreo i odmah ponudio svoje usluge MI5. Britanci su simulirali sabotažu u tvornici de Havilland i njemački izviđački avion je snimio ''štetu'', a time je Chapman stekao puno povjerenje Abwehra.
Zatim se Chapman uputio u Lisabon gdje je od Nijemaca zatražio i dobio eksploziv kojim će minirati britanski trgovački brod. Ukrcao se kao mornar na brod The City of Lancaster i odmah predao eksploziv kapetanu, a Britanci su simulirali oštećenje na brodu. Potom se uputio u okupiranu Norvešku gdje je bio predavač u njemačkoj školi za špijune u Oslu. Tu ga je von Gröning preslušao i na njegov prijedlog Chapman je zbog ''uspjelih sabotaža'' odlikovan Željeznim križem, kao prvi Britanac koji je dobio to odlikovanje još od 1871. godine. Nakon savezničkog iskrcavanja u Normandiji spušten je padobranom u Britaniju kako bi javljao lokacije pogodaka projektila V-1. Po nalogu MI5 javljao je krive podatke pa su Nijemci skratili domet i većina projektila je pala južno od Londona.
Kako je Chapman postao indiskretan o izvorima svojih prihoda MI5 mu je isplatio 6.000 funti nagrade i otpustio ga iz službe 1944. godine, a zbog zasluga u ratu ukinute su mu zatvorske kazne za prijeratni kriminal. Novac je brzo potrošio pa se poslije rata odao sitnim krađama i krijumčarenju zlata, a MI5 ga je više puta vadio iz neprilika. Objavio je memoare i prikupio nešto novca pa je postao biznismen i obogatio se - između ostalog kupio je dvorac u Irskoj i automobil Rolls-Royce.

Eddie Chapman - ZigZag:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Masakr divizije Acqui na otoku Kefalonija 1943. godine

Pričica koja slijedi nema veze s pomorskim bitkama, a s pomorskim ratovanjem utoliko što je riječ o otoku gdje su se zbila dva desanta tj. dva iskrcavanja kopnenih snaga. Od kojih je jedan bio relativno bezazlen, a drugi s vrlo opakim posljedicama. Riječ je o takozvanom Masakru na Kefaloniji, poznatom još kao Cephalonia Massacre, Massacre of the Acqui Division, talijanski Eccidio di Cefalonia. U razdoblju od 23. do 28. rujna 1943. Nijemci su pobili više od 5.000 zarobljenih pripadnika talijanske divizije Acqui (33 Divisione fanteria Acqui).
Kefalonija (Cephalonia, Kefallinia ili Kephallenia, grčki Κεφαλονιά) je najveći otok u skupini takozvanih Jonskih otoka i pripada Grčkoj. Površine je 781 km2, ima oko 36.000 stanovnika, a glavni grad - ujedno i upravno središte svih Jonskih otoka - je Argostolion ili Argostoli (Αργοστόλιον, Αργοστόλι).

Jonski otoci:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Poslije grčkog poraza u ratu 1941. godine veći dio kopna i većinu otoka okupirali su Talijani. Na Kefaloniji se od svibnja 1943. godine nalazila glavnina 33. pješadijske divizije Acqui pod zapovjedništvom generala Antonia Gandina s oko 11.000 vojnika (dio je bio raspoređen na druge Jonske otoke), uz nešto pripadnika ratne mornarice i financijske policije. Na otoku je od srpnja 1943. također bilo oko 2.000 vojnika Wehrmachta.

Talijanski vojnici na Kefaloniji krajem ljeta 1943.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Antonio Gandin:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na vijest o talijanskoj kapitulaciji pred Saveznicima 8. rujna 1943. general Gandin je bio primoran na izbor: nastaviti borbu na strani Osovine, predati oružje i vratiti se u Italiju ili pružiti otpor. Gandin je pregovore s Nijemcima odugovlačio kako bi dobio na vremenu, pri čemu je uzastopno tražio pomoć i instrukcije od talijanske Comando Supremo. Na kraju je proveo svojevrsni referendum među pripadnicima divizije, od kojih se uvjerljiva većina odlučila za otpor Nijemcima.

Položaji divizije Acqui na Kefaloniji 8. rujna 1943.:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nijemci su u pregovorima po običaju lagali - obećali su Talijanima repatrijaciju ako se predaju, no zapovjedi koje su dobili od sâmog Hitlera glasile su drugačije: Talijani su izdajice i moraju u zarobljeničke logore. U međuvremenu su počeli na otok dopremati pojačanja iz sastava XXII. Brdskog korpusa (XXII Gebirgskorps). Do divizije Acqui doprli su i glasovi da su se trupe na Krfu predale i umjesto u Italiju prebačene u Njemačku, u logore za ratne zarobljenike.
Pod pritiskom mlađih oficira, koji su zaprijetili pobunom, general Gandin je zapovijedio oružani otpor Nijemcima. Talijanska artiljerija potopila je dva od pet brodova koji su prevozili njemačka pojačanja, no divizija Acqui nije mogla izdržati zračne napade Luftwaffe. Ostaci divizije povukli su se u zadnje uporište Argostolion, a nakon što su ostali bez municije morali su se predati. U borbama na Kefaloniji poginulo je oko 1.300 talijanskih vojnika.

Vojnici divizije Acqui za vrijeme borbi s Nijemcima:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon predaje Nijemci su postrijeljali oko 5.000 pripadnika divizije Acqui, između ostalih generala Gandina i većinu oficira. Egzekucije je obavljala Gebirgsjäger-Regiment 98 kojom je zapovijedao major Harald von Hirschfeld. Leševe pobijenih Talijana Nijemci su dijelom pobacali u more, dijelom pokopali u masovne grobnice, a dijelom ostavili po ulicama i u luci Argostolion. Poslije rata Talijani su ekshumirali oko 3.000 posmrtnih ostataka i pokopali ih u Bariju.
Masakr nad ratnim zarobljenicima na Kefaloniji je ratni zločin gotovo bez presedana u Drugom svjetskom ratu, koji je po broju žrtava nadmašen samo pokoljem poljskih oficira u Katynskoj šumi. Poslije rata je bio predmetom savezničke istrage. Major von Hirschfeld izbjegao je pravdi jer je 1945. poginuo u borbama kod klanca Dukla. Pred sud u Nürnbergu izveden je general Hubert Lanz, zapovjednik XXII. brdskog korpusa, koji je osuđen na 12 godina zatvora ali je već 1951. pušten na slobodu. Umro je 1982. godine.

Harald von Hirschfeld:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Spomenik u Argostolionu za sjećanje na Eccidio di Cefalonia:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Masakr na Kefaloniji prikazan je u filmu Johna Maddena ''Mandolina kapetana Corellija'' (Captain Corelli's Mandolin) s Nicholasom Cageom i Penélope Cruz u glavnim ulogama.

Kad smo već spomenuli Jonske otoke i Kefaloniju...

Katastrofa njemačke 2. oklopne divizije u minskom polju kod Jonskih otoka 1941.

U napadu Njemačke na Grčku travnja/aprila 1941. godine sudjelovala je i 2. oklopna divizija (2. Panzer-Division) pod zapovjedništvom general-lajtnanta Rudolfa Veiela. Nakon zauzimanja južne Makedonije divizija je sudjelovala u borbama kod Termopilskog klanca i prva ušla u Atenu.

Tenkovi 2. oklopne divizije u Grčkoj:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon kapitulacije Grčke divizija je bila predviđena za sudjelovanje u operaciji Barbarossa, napadu na SSSR, no prije toga je upućena u Beč na popunu i sređivanje opreme. S obzirom na slabu propusnu moć željezničke mreže u Jugoslaviji odlučeno je da divizija bude prevezena morskim putem iz Grčke u talijanski Taranto, pa dalje željeznicom do Beča. Za ukrcajnu luku određen je Patras, a opremu i vojnike divizije prevesti će njemački teretni brodovi Kybfels (7.764 brt) i Marburg (7.564 brt) te talijanski brod Laura C.
Prvi konvoj od 18. svibnja/maja 1941. prevezao je teret i vojnike bez incidenata, no drugi konvoj je pretrpio katastrofu.

Teretni brod Marburg kompanije Norddeutscher Lloyd:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Izvještaj da je u vodama Jonskih otoka primijećena jedna britanska podmornica pobudio je kod Talijana strah od napada na konvoj, pa su 18. svibnja iz Taranta poslali podmornicu Menotti da izvidi situaciju. Na večer 20. svibnja talijanski podmorničari su primijetili siluetu nepoznatog broda južno od otoka Zakynthos, ali ga nisu prepoznali. Bio je to britanski brzi minopolagač HMS Abdiel koji je upravo položio mine u prolazu između otoka Kefalonia i Ithaki. Posljedice su bile brze i razorne - istog dana od mine je potopljen razarač Carlo Mirabello, a zatim je istu sudbinu doživjela i topovnjača Pellegrino Matteucci. Oba broda su plovila u Patras da se pridruže konvoju.

Minopolagač HMS Abdiel:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Razarač Carlo Mirabello:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zbog vrlo loše međusobne komunikacije Talijani nisu obavijestili svoje njemačke saveznike u Patrasu o minskom polju. U 9:00 sati 21. svibnja Kybfels i Marburg isplovili su iz luke i zaplovili planiranom rutom. U 14:00 sati, dok je konvoj bio između Kefalonije i Lefkade, došlo je do jake eksplozije - Kybfels je naletio na minu. Odmah zatim ista sudbina je zadesila i Marburg. Oba broda su morala biti napuštena pri čemu je poginulo ili se utopilo 226 njemačkih vojnika. Preživjeli su plivali prema Kefaloniji i Lefkadi, a spašavali su ih talijanski brodovi i grčki ribari. Sva ukrcana oprema 2. oklopne divizije stradala je na potonulim brodovima.

Preživjeli Nijemci napuštaju Marburg:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Zapaljena olupina Marburga između Kefalonije i Lefkade, snimka iz talijanskog aviona:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Abdiel je ušao u pomorsku povijest kao prvi brod koji je uspješno položio morske mine u dubokim vodama.

Nekoliko zapisa o epizodi Bismarck

U temi ''Dogodilo se na današnji dan'' opisana je potjera za njemačkim bojnim brodom Bismarck, pomorske bitka u Danskom prolazu i potapanje Bismarcka. U ovom osvrtu biti će opisane neke ljudske sudbine i još neki detalji iz ove legendarne epizode pomorskog ratovanja.

Hood

U pomorskoj bici u Danskom prolazu 24. svibnja 1941., točno u 6:00 sati ujutro, nakon pogotka sa Bismarcka eksplodirao je tada najveći britanski ratni brod i ponos Royal Navy bojni krstaš HMS Hood. Od 1.421 člana posade preživjela su samo tri čovjeka - signalist Edward ''Ted'' Briggs, mornar Robert Tilburn i zastavnik (midshipman) William Dundas, koje je dva sata nakon potonuća spasio razarač HMS Electra.

Posljednja fotografija bojnog krstaša HMS Hood, snimljena sa bojnog broda HMS Prince of Wales za vrijeme plovidbe prema Danskom prolazu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Većina posade stradala je u kataklizmičkoj eksploziji koja je zahvatila čitav brod. O snazi eksplozije govori i činjenica da je krmena nadvišena topovska kula težine preko 1.000 tona odbačena u zrak. Mnogi mornari su vjerojatno živi potonuli u unutarnjem dijelu broda, a manji broj je uspio poskakati u more. Gotovo svi ti ljudi su bili uvučeni u vrtlog prilikom potonuća i utopili se. Briggs je ispričao vlastito neugodno iskustvo - i on je povučen u dubinu i već se oprostio sa životom kada je primijetio da se počeo kretati u suprotnom smijeru, prema površini. Vjerojatno ga je izbacio mjehur zraka iz tonućeg broda. Kada je izbio na površinu ugledao je najgrozniji prizor svog života - na samo pedesetak metara pred njim nalazio se pramac Hooda u okomitom položaju kako brzo nestaje u dubinu. Briggs je prikupio svu snagu i zaplivao u suprotnom smjeru kako ga ne bi ponovo zahvatio vrtlog od potonuća. Kada se osvrnuo oko sebe vidio je samo dvojicu živih ljudi.

Edward ''Ted'' Briggs:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sva trojica brodolomaca sa Hooda preživjela su rat. Edward Briggs (1923.-2008.) je nastavio službu u ratnoj mornarici sve do 1973. godine kada je umirovljen u činu poručnika. Iste godine dobio je visoko odlikovanje Order of the British Empire. Pojavio se u više radijskih i TV emisija i u dokumentarnim filmovima, a bio je i koautor knjige Flagship Hood: The Fate of Britain's Mightiest Warship.
Robert Tilburn (1921.-1995.) je služio u Royal Navy do 1952., a zatim je radio kao službenik do umirovljenja. Bio je jedan od istaknutih članova HMS Hood Association. William Dundas (1923.-1965.) je nastavio služiti kao oficir Royal Navy do umirovljenja 1958. godine, nakon čega je utemeljio privatnu farmu. Poginuo je u automobilskoj nesreći. Dundas jedini od trojice preživjelih nije nikada rekao ni jednu jedinu riječ o katastrofi Hooda i svojim doživljajima u Danskom prolazu. O toj temi nije htio razgovarati čak ni s najbližom rodbinom i prijateljima.
Ostatke Hooda otkrila je 2001. godine ekspedicija koju je vodio britanski lovac na olupine David Mearns, vlasnik kompanije Blue Water Recoveries, nakon šestogodišnjih priprema. S obzirom da se olupina tretira kao ratni grob, koji se ne smije uznemiravati, Mearns je tražio i dobio suglasnost za istraživanje od Royal Navy, HMS Hood Association i tada jedinog preživjelog Teda Briggsa. Kada je olupina pronađena Mearns je dao dopremiti Briggsa zračnim i morskim putem iz Britanije na istraživački brod Northern Horizon, odakle je putem daljinski upravljane ronilice na pramac Hooda položio memorijalnu brončanu plaketu.

Pramac Hooda s memorijalnom plaketom na dubini od 2.800 metara:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Bismarck

Bismarck je potopljen 27. svibnja/maja 1941. topovskom paljbom bojnih brodova HMS Rodney i HMS King George V i torpedima krstarice HMS Dorsetshire. Preživjelo je 115 članova posade, od kojih 110 kao britanski zarobljenici, dok je poginulo ili se poslije potonuća utopilo 2.106 ljudi.
Jedno od intrigantnih pitanja je zašto su krstarica Dorsteshire i razarač HMS Maori naprasno prekinuli spašavanje preživjelih i ostavili 800 njemačkih mornara da se utope. Službeno objašnjenje je da je primijećeno približavanje njemačke podmornice. Britanci su dešifriranjem radio poruka saznali da je zapovijeđeno prikupljanje podmornica oko Bismarcka radi njegove zaštite i nisu bili voljni prihvatiti ni minimalni rizik. Jedan mornar je sa promatračnice javio da vidi u daljini periskop podmornice, a vjerojatno je riječ o priviđenju jer je po površini plutalo puno ostataka nakon potonuća Bismarcka. To je bilo dovoljno da se brodovi pokrenu - u mirovanju bi bili sitting ducks za njemačka torpeda. Neki preživjeli Nijemci su pak osporavali takvo objašnjenje tvrdnjom da ni jedna podmornica ne bi napala brod koji spašava brodolomce. Što bi se u stvarnosti događalo je pitanje na razini spekulacija.
Valja dodati još jednu konstataciju: pomorska bitka je lišena svake osobnosti. Mornar ne vidi mornara na drugoj strani. Vidi se samo protivnički brod, a i njega vidi vrlo ograničen broj ljudi. Taj brod je neprijatelj i morate ga potopiti ili će on potopiti vas. No kada je protivnik jednom poražen brodolomac više nije neprijatelj nego ''čovjek u moru''. U raznim TV dokumentarcima pojavili su se brojni sudionici potjere i uništenja Bismarcka, sa obje strane. Pri tome su neki ispričali svoje dojmove o zadnjim trenucima njihovih protivnika. Na vijest o eksploziji Hooda, koja je posadi objavljena putem razglasa, na Bismarcku je izbila erupcija oduševljenja, ali je trajala kratko - mornari su počeli razmišljati o stravičnoj tragediji posade Hooda, a zatim kako bi se slično moglo dogoditi i njima. Što se i dogodilo u još mučnijem obliku - dok većina posade Hooda nije bila ni svjesna što ih je snašlo agonija Bismarckove posade je trajala satima.
Ni Britanci nisu bili ravnodušni prema sudbini ljudi na Bismarcku. Kada su ugledali brod u daljini prije završne bitke zadivila ih je njegova ljepota i elegancija, ali su bili svjesni da ga moraju uništiti. Potkraj bitke, kada su se britanski brodovi sasvim približili Bismarcku, primijetili su kroz dalekozore sitne ljudske prilike kako trče po palubi i pokušavaju naći zaklon od paljbe, kako se okupljaju na pramcu i skaču u more. Tada je Britance obuzelo sažaljenje prema tim ubogim ljudima jer su bili svjesni kroz kakav pakao prolaze. Učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da spase što više preživjelih sa Bismarcka. Neki su pokušali i više od toga. Tako je zastavnik (midshipman) Joe Brooks sa krstarice Dorsetshire primijetio Nijemca bez obje ruke kako se drži zubima za konopac. Ostala je tajna kako je uopće uspio doplivati do broda. Brooks nije razmišljao ni trenutka već se spustio niz konopac kako bi dohvatio čovjeka i izvukao ga na palubu. Već mu je bio na dohvat ruke, ali onaj jadnik nije izdržao, ispustio je konopac i nestao. Brooks je to opisao komentarom: - Izgubio sam ga (I lost him).
Ironično, Brooksa je zapovjednik krstarice kapetan Benjamin Martin kaznio kućnim pritvorom zbog samovoljnog napuštanja broda. Koliko god to izgledalo grubo kapetan je ispravno postupio. U britanskoj ratnoj mornarici, za razliku od primjerice Talijana, vladala je stroga disciplina i pravila su se morala poštivati bez obzira na okolnosti. Tehnički gledano Brooks je napustio brod, a što bi se dogodilo da je oglašena borbena uzbuna?
Brooksa su poznavali i visoko ga cijenili preživjeli članovi posade Bismarcka, a neki su govorili da bi mu vlada Savezna Republike Njemačke morala dodijeliti odlikovanje.
Kapetan Martin je odmah po uplovljavanju krstarice Dorsteshire u Newcastle, nekoliko dana nakon potapanja Bismarcka, bio razriješen zapovjedne dužnosti. To je u poslijeratnim godinama, naročito u novije doba, bilo povod spekulacijama da ga je Admiralitet smijenio po kazni, a kao prvi razlog spominje se prekidanje spašavanja preživjelih sa Bismarcka. Neki pak dodaju samovoljno napuštanje konvoja kojeg je krstarica pratila. Naročito je prvi razlog bio povodom za javno difamiranje kapetana Martina, no istina je da nije smijenjen nego je premješten na drugu dužnost po ranije predviđenom rasporedu. Mornaričku karijeru je okončao kao viceadmiral, a taj čin ne dosežu ljudi koji su smjenjivani po kazni.
I mnogi preživjeli članovi posade Bismarcka pojavljivali su se u medijima i ispričali svoje potresne priče. No svi su hvalili postupak Britanaca prema njima, a jedan je rekao ''tretirali su nas kao braću''.

Umjetnička impresija posljednjih trenutaka Bismarcka, u pozadini krstarica HMS Dorsetshire:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Brodolomci u moru nakon potonuća Bismarcka:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Preživjeli članovi posade Bismarcka u britanskom zarobljeništvu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Vjerojatno najistaknutiji među preživjelima bio je Burkard Freiherr von Müllenheim-Rechberg (1910.- 2003.), nekadašnji četvrti artiljerijski oficir na Bismarcku i najstariji po činu među spašenim Nijemcima. U dokumentarnim TV emisijama ispričao je brojne epizode iz nesretne prve i posljednje ratne plovidbe svog broda. Između ostalog osobno je vidio kroz daljinomjer na pomoćnoj stanici za upravljanje paljbom katastrofu Hooda i bio je zapanjen kada je vidio ostatke broda u obliku slova V - s pramcem i krmom podignutima uvis. U završnoj bici, nakon uništenja glavne stanice za upravljanje paljbom upravljao je iz pomoćne stanice paljbom jedinih preostalih topovskih kula Cäsar i Dora na bojni brod King George V. Po njegovom pričanju upravo su postigli raklju kada je nešto tresnulo i iznad sebe je ugledao nebo - ciljnička sprava na vrhu tornja bila je jednostavno zbrisana britanskom granatom zajedno s posadom.
Müllenheim-Rechberg je bio posljednjima koji su se uspjeli spasiti na krstarici Dorsetshire. Kapetan Benjamin Martin pozvao ga je kao najstarijeg po činu u svoju kabinu i ponudio mu piće. Müllenheim-Rechberg je prihvatio poziv, ali i žestoko prosvjedovao jer je kapetan prekinuo spašavanje i ostavio 800 ljudi da se utope. Potkraj života u jednoj TV emisiji ipak je dao za pravo Martinu jer je prva briga svakog odgovornog zapovjednika da vodi računa o sigurnosti vlastitog broda i posade.

Burkard Freiherr von Müllenheim-Rechberg:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ostatke Bismarcka otkrio je 1989. godine američki oceanograf Robert Ballard oko 400 nm zapadno od Bresta, na dubini od 4.790 m. Nakon toga je uslijedilo nekoliko ekspedicija koje su detaljno snimile olupinu i oštećenja od britanskih granata i torpeda.

Krma Bismarcka na dnu podvodnog vulkana:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Je li se Bismarck namjeravao predati?

Oko potapanja Bismarcka postoje i danas nekoliko kontroverzi, počevši od dvojbe od čega je potonuo - od britanskih torpeda ili samopotapanjem od strane vlastite posade? No još je intrigantnija teza da se brod potkraj završne bitke 27. svibnja namjeravao predati.
Tvrdnju je prvi iznio Tommy Byers, bivši artiljerijski oficir na bojnom brodu Rodney. U svojoj izjavi citiranoj u knjizi Iana Ballantynea Killing The Bismarck (Ubijanje Bismarcka), objavljenoj u povodu 70. obljetnice potapanja, ustvrdio je da je na brodu vidio crnu zastavu kojom se u međunarodnom pomorsko-ratnom pravu zahtijevaju pregovori. Njegov sin Kevin rekao je da je oca do kraja života mučila grižnja savjesti zbog pogibije tolikog broja njemačkih mornara.
Po iskazu Byersa, koji je promatrao Bismarcka dvogledom sa udaljenosti od samo dvije milje, jasno se vidjela crna zastava. Uz to je Byers primijetio i mornara na krovu topovske kule Bruno koji je predaju signalizirao semaforom, a i jedan reflektor je davao morseove znakove s istom namjerom. Navodno je Byers to priopćio nadređenom oficiru, kapetanu korvete Crawfordu, koji mu je rekao da ne želi čuti za nikakve signale i zabranio mu da izvijesti bilo koga o svom opažanju.

Tommy Byers:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Byers nije bio jedini koji je spominjao signale predaje Bismarcka. I poručnik Donald Campbell, protuzrakoplovni oficir na bojnom brodu Rodney, također je ustvrdio da je vidio morseove znakove, a isto je potvrdio i jedan mornar sa krstarice Dorsetshire.
U Royal Navy odbili su bilo kakvu pomisao na prihvaćanje predaje Bismarcka. Ako je i bilo signala predaje dolazili su vjerojatno inicijativom pojedinaca, koji su bili svjesni beznadnog položaja i htjeli su spasiti svoje živote i živote drugih članova posade. Bismarck je uzvraćao paljbom do krajnjih mogućnosti i Britanci nisu bili voljni prihvatiti ni minimalni rizik. Je li im bilo pametnije zaplijeniti brod i odvući ga u Britaniju te dobro proučiti njegovu konstrukciju, čime bi saznali i osobine njegovog blizanca Tirpitza, je li to uopće bilo moguće izvesti s obzirom na stanje Bismarcka, kritično stanje goriva na admiralskom brodu King George V, opasnost od njemačkih podmornica i zrakoplovstva, te nepoznavanje stvarnih namjera zapovjednog kadra njemačkog broda... to su pitanja za zakašnjele spekulacije.
Ne treba zanemariti još jedan ključni argument protiv teze da se Bismarck namjeravao predati: netko je na kraju bitke zapovijedio da se brod potopi kako ga Britanci ne bi eventualno zaplijenili. Posada je pootvarala unutarnja vrata radi lakšeg prodora vode, otvorila podvodne ventile i aktivirala eksplozivne naboje. Takvu zapovijed je mogao izdati samo najstariji preživjeli oficir. Neki tvrde da je naredbu izdao osobno zapovjednik kapetan Ernst Lindemann. To je zasigurno netočno jer je Lindemann poginuo od artiljerijske paljbe u ruševinama zapovjednog mosta, a s njim i admiral Günther Lütjens. Po svoj prilici se to dogodilo već u ranoj fazi bitke, jer je u 9:02 sati granata sa bojnog broda King George V pogodila zapovjedni most, probila oklop i eksplodirala u unutrašnjosti. Pancirna granata kalibra 356 mm težila je 650 kg i tu nitko nije mogao ostati živ, a teško je vjerovati da bi se kapetan i admiral u vrijeme bitke skrivali u unutarnjem dijelu broda..
''Ubijanje'' Bismarcka će po svoj prilici ostati još jednom kontroverzom iz ove legendarne epizode ratovanja na moru.

Pomorske snage u Dardanelskoj operaciji 1915.-1916.

Turska je početkom Dvadesetog stoljeća, naročito nakon poraza u Balkanskim ratovima, bila poznata kao ''Bolesnik na Bosporu'' i ''Bolesnik Europe'' (Sick man of Europe). Pred Prvi svjetski rat oba vojnopolitička bloka udvarala su Otomanskom imperiju i nastojala ga privući na svoju stranu, između ostalog nuđenjem financijske i vojne pomoći. Dok su sile Antante bile zainteresirane da Turska zadrži bar neutralni status Njemačka je u prosincu 1913. godine uputila u Istanbul vojnu delegaciju pod vodstvom generala Otta Limana von Sandersa. Dne 14. srpnja 1914. Turska je zaključila tajni vojni savez s Njemačkom, koja je za uzvrat između ostalog ustupila Turskoj bojni krstaš Goeben preimenovan u Yavûz Sultân Selîm i krstaricu Breslau preimenovanu u Midilli. Njemački admiral Wilhelm Souchon preuzeo je zapovjedništvo nad turskom ratnom mornaricom, a Britanci su za uzvrat zaplijenili bojne brodove građene za Tursku Sultan Osman I i Reshadieh te ih uvrstili u svoju flotu kao HMS Agincourt i HMS Erin.

Yavûz Sultân Selîm:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Admiral Wilhelm Souchon:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Turska je 31. listopada 1914. formalno ušla u rat na strani Centralnih sila.

Preludij

Ratne operacije na moru počele su još prije formalne objave rata. Nakon što je britanska Dardanelska eskadra (Dardanelles squadron) 27. rujna zaplijenila turski torpedni čamac njemački zapovjednik obalnih utvrda zapovijedio je blokiranje tjesnaca. Neprijateljstva na moru započela su 28. listopada kada je turska flota, uključivo bojni krstaš Yavûz Sultân Selîm i krstaricu Midilli još uvijek s njemačkim posadama, bombardirala Odesu i Sevastopolj. Britanska Dardanelska eskadra je bombardirala utvrde Kum Kale i Seddulbahir pri čemu je od eksplozije municije poginulo 86 turskih vojnika.
Nakon početka turske kopnene ofenzive na Kavkazu ruski veliki vojvoda Nikolaj zatražio je pomoć zapadnih sila izvođenjem pomorskih demonstracija prema Dardanelima. Dardaneli (turski Çanakkale Boğazı) su morski tjesnac dug 61 km i širok od 1,2 do 6 km koji povezuje Egejsko i Mramorno more, a omeđuju ga poluotok Galipolje (Gelibolu) i obala Male Azije.

Dardaneli, snimka iz satelita:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U studenom 1914. britanski prvi lord Admiraliteta (ministar Mornarice) Winston Churchill predložio je dvije velike pomorske operacije. Jedan desant izveo bi se na Schleswig-Holstein radi uvlačenja Danske u rat na strani Antante i otvaranja pomorskog puta za Rusiju preko Baltika, a drugim bi se zauzeli Dardaneli i Bospor čime bi se otvorila južna morska ruta prema Rusiji i ohrabrile Bugarska i Rumunjska da se pridruže Antanti. U siječnju 1915. zapovjednik britanske Mediteranske eskadre (British Mediterranean Squadron) viceadmiral Sackville Carden predložio je plan forsiranja Dardanela bojnim brodovima, podmornicama i minolovcima, što je Britansko ratno vijeće (British War Council) prihvatilo.

Pokušaj forsiranja Dardanela

Obranu Dardanela činila je mreža obalnih utvrda naoružanih artiljerijom velikog kalibra, od kojih su se po dvije nalazile na poluotoku Galipolje i na obali Male Azije na samom ulazu u tjesnac. Također je položeno nekoliko minskih polja i protupodmornička mreža. Artiljerijom su rukovali njemački vojnici.

Sustav obrane Dardanela - Minefield = minsko polje, Anti-submarine net = protupodmornička mreža, Fort = utvrda:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Dardanelskoj operaciji na BRITANSKOJ strani sudjelovali su bojni brod-drednot HMS Queen Elizabeth, bojni krstaši HMS Indefatigable, HMS Indomitable i HMS Inflexible, bojni brodovi-preddrednoti HMS Agamemnon, HMS Albion, HMS Canopus, HMS Cornwallis, HMS Exmouth, HMS Glory, HMS Goliath, HMS Hibernia, HMS Implacable, HMS Irresistible, HMS London, HMS Lord Nelson, HMS Magnificent, HMS Majestic, HMS Mars, HMS Ocean, HMS Prince George, HMS Prince of Wales, HMS Queen, HMS Russell, HMS Swiftsure, HMS Triumph, HMS Venerable, HMS Vengeance i HMS Zealandia, 8 monitora, 19 krstarica, 28 razarača, 8 podmornica i veći broj pomoćnih brodova. FRANCUSKA je uputila bojne brodove-preddrednote Bouvet, Charlemagne, Gaulois, Henri IV, Jauréguiberry, Masséna, Saint Louis i Suffren, 2 krstarice i 5 podmornica.
Pomorske snage TURSKE činili su bojni krstaš Yavûz Sultân Selîm, bojni brod-preddrednot Turgut Reis, krstarica Midilli, razarač Muavenet-i Milliye, torpiljarka Sultanishar, njemačka podmornica U-21 i jedan transportni brod.
Prvi napad u forsiranju Dardanela pomorske snage Antante izvele su 19. veljače 1915. ulaskom dva razarača u tjesnac, a slijedili su ih bojni brodovi Cornwallis i Vengeance koji su bezuspješno gađali obalne utvrde. Pomorska pješadija pokušala je 1. ožujka napasti turske položaje sa kopna dok su četiri bojna broda ponovo gađala utvrde - i jedno i drugo bez uspjeha. Noću 13. ožujka krstarica HMS Amethyst pratila je 6 minolovaca u pokušaju čišćenja minskog polja, ali je oštećena paljbom obalnih baterija i cijela skupina se morala povući.
Odlučujuća bitka zbila se 18. ožujka. Mješovita anglo-francuska eskadra namjeravala je uništiti turske brodove koji su nadzirali minska polja, kako bi minolovci iduće noći očistili mine. U razmjeni paljbe turske obalne utvrde pokazale su se jačim od brodova, a u minskom polju su potopljena tri bojna broda - britanski Irresistible i Ocean te francuski Bouvet. Teška oštećenja su pretrpjeli britanski bojni krstaš Inflexible i francuski bojni brodovi Gaulois i Suffren.

Paljba iz topova bojnog broda HMS Canopus:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Posljednji trenuci francuskog bojnog broda Bouvet:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U pomorskom dijelu kampanje jedini stvarni uspjeh na strani Antante postigle su britanske i francuske podmornice, koje su djelovale u Mramornom moru. Između travnja i prosinca potopile su jedan bojni brod, jedan razarač, 5 topovnjača, 11 transportnih brodova za trupe, 44 opskrbna broda i 148 jedrenjaka, pri čemu je izgubljeno 8 podmornica. Akcije podmornica dovele su do potpunog prekida turskih vojnih transporta morskim putem.

Galipolje

Neuspjeh ratne mornarice ponukao je zapovjednu strukturu Antante da pribjegne drugom rješenju - kopnenom napadu preko poluotoka Galipolje. U tom napadu zauzele bi se utvrde i položaji turske obalne artiljerije sa kopna i oslobodio put mornarici za prodor u Mramorno more. Za takav napad na raspolaganju su bile Mediteranske ekspedicijske snage (Mediterranean Expeditionary Force) pod zapovjedništvom generala Iana Hamiltona s oko 70.000 ljudi.
Početni napad izvele su snage Australian and New Zealand Army Corps (ANZAC) na plaži nazvanoj Anzac Cove (Anzak Koyu), dok je drugi dio snaga iskrcan kod rta Helles (Seddülbahir Çıkarması). Saveznici su podcijenili tursku obranu i očekivali su relativno lagan prodor, međutim Turci su se brzo snašli i dopremili na Galipolje velika pojačanja. Uslijedio je dugotrajan i mučan pozicijski rat, da bi snage Antante bile evakuirane morskim putem do 9. siječnja 1916.

Vojnici Royal Irish Fusiliers u rovovima na Galipolju:

[You must be registered and logged in to see this image.]

I borbe za Galipolje odnijele su žrtve u ratnim mornaricama. Tako je njemačka podmornica U-21 12. svibnja potopila bojni brod Triumph, a 25. svibnja bojni brod Majestic. Najgori gubitak sila Antante u pomorskom dijelu operacije zbio se 13. kolovoza 1915. kada je podmornica UB-26 potopila transportni brod za trupe Royal Edward pri čemu je poginulo 935 ljudi.

Potonuće bojnog broda HMS Majestic:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Epilog

Ratna situacija Antante zakomplicirala se u listopadu 1915. ulaskom Bugarske u rat na strani Centralnih sila, nakon čega je uslijedio poraz i povlačenje vojske kraljevine Srbije kroz Albaniju na Krf. Time su ostvarene kopnene veze s Turskom kojima je Njemačka opskrbljivala Tursku suvremenim oružjem. Antanta je uputila tri divizije sa Galipolja u Solun gdje je uspostavljena takozvana Makedonska fronta. S vremenom će se te snage značajno povećati, a Solunska fronta će odigrati važnu ulogu u završnim operacijama Prvog svjetskog rata.
U gotovo jednogodišnjoj kampanji (17. veljače 1915. - 9. siječnja 1916.) pomorske snage Antante pretrpjele su ozbiljne gubitke - 3 potopljena bojna broda-preddrednota, teško oštećeni 1 bojni krstaš i 3 bojna broda-preddrednota i 1 krstarica. Poginulo je 700 članova posada. Na strani Turske potopljen je 1 minopolagač, poginulo je 40 i ranjeno 78 ljudi.
Gubici u kopnenim borbama za Galipolje bili su na obje strane puno teži. Britanski Imperij imao je 161.000 poginulih, ranjenih i nestalih (zarobljenih) te 3.800 umrlih od bolesti, dok je 90.000 bolesnih evakuirano. Francuzi su izgubili 27.200 poginulih, ranjenih i nestalih uz 20.000 evakuiranih oboljelih. Turska je imala 57.000 poginulih, 21.000 umrlih od bolesti, 97.000 ranjenih, 70.000 oboljelih i 11.200 nestalih.
Za pripadnike ANZAC-a Dardanelska operacija bila je ''vatreno krštenje'' (baptism of fire). U borbama je sudjelovalo oko 50.000 Australaca i 14.000-17.000 Novozelanđana. Iz ove ratne epizode rodio se borbeni duh koji se zove ANZAC spirit, a također je doprinjela rađanju nacionalne samosvijesti. Svake godine u obje zemlje komemorira se 25. travnja kao ANZAC Day.
Na britanskoj pa i američkoj strani sjena Galipolja ostati će nad glavama odgovornih ljudi kroz desetljeća. Prije desanta na Anzio 1944. zapovjednik američkog 6. korpusa general John Lucas skeptično je izjavio: ''Sve to opako vonja na Galipolje, a čini se da isti amater (Churchill, op.p.) drži uzde''. A Churchill, glavni inspirator Dardanelske operacije, poslije zastoja desanta kod Anzija 1944. potužiti će se: ''Prestar sam da u jednom životu doživim dva Galipolja''.
Pobjeda na Galipolju proslavila je zapovjednika turskih snaga na poluotoku generala Mustafu Kemala koji će za nekoliko godina postati poznat kao Kamâl Atatürk - otac turske republike i moderne turske nacije.

Spomenik Respect to Mehmetçik (turski Mehmetçiğe Saygı Anıtı) na Galipolju koji prikazuje turskog vojnika kako nosi ranjenog pripadnika ANZAC-a, rad kipara Tankuta Öktema:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Iskustva iz Dardanelske operacije koristili su između ostalih planeri desanta u Normandiji 1944. i britanske operacije za povrat Falklandskih otoka 1982.

Otac i sin Kennedy u Royal Navy

U pomanjkanju materijala za nova potapanja, bombardiranja i torpediranja ovom prilikom slijedi kraći osvrt na oca i sina koji su služili u britanskoj ratnoj mornarici i postali poznati u javnosti svaki na svoj način.

Edward Coverley Kennedy (1879.-1939.)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Edward Kennedy se pridružio ratnoj mornarici kao kadet 1892. godine. Kao mornarički oficir služio je na nekoliko brodova, između ostalog na bojnom brodu preddrednotu HMS Colingwood. U Prvom svjetskom ratu služio je kao zapovjednik bojnog krstaša HMS New Zealand, ali zbog bolesti nije sudjelovao u bici kod Jutlanda. Umirovljen je 1921. godine u činu kapetana bojnog broda (captain) i između dva svjetska rata bio je politički aktivist u Konzervativnoj stranci. Izbijanjem Drugog svjetskog rata ponovo je pozvan u službu i imenovan zapovjednikom pomoćne krstarice HMS Rawalpindi.
Rawalpindi je bio putnički brod kompanije Peninsular and Oriental Steam Navigation Company uvršten u flotu 1925. godine, a prije rata je plovio na liniji London - Bombay. Neposredno pred Drugi svjetski rat, 26. kolovoza 1939,, preuzeo ga je Admiralitet i pretvorio ga u pomoćnu krstaricu (merchant cruiser). Brod od 16.700 brt brzine 15 čvorova bio je naoružan s 8 topova BL 6 in Mk VII kalibra 152 mm i 2 PZO topa QF 3 in 20 cwt kalibra 76 mm. Posada je brojala 276 ljudi.
Preuzimajući zapovjedništvo kapetan Kennedy je rekao: ''Dali su mi dobre topove i u ovom ratu namjeravam ih upotrijebiti (They've given me some fine guns...and in this war, I'm going to use them)''. Vjerojatno nije slutio da će to biti vrlo brzo i da neće dobro završiti.

Pomoćna krstarica HMS Rawalpindi:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U listopadu 1939. Rawalpindi je isplovio u takozvani Sjevernu patrolu (Northern Patrol) koja je nadzirala šire područje oko Islanda. Dne 19. listopada presreo je u Danskom prolazu njemački tanker Gonzenheim od 4.600 brt koji je plovio iz Buenos Airesa za Njemačku. Prije nego je stigla prizna posada Nijemci su potopili brod.
Kratka ratna karijera Rawalpindija okončana je 23. studenog 1939. U 15:30 h na poziciji jugoistočno od Islanda primijećen je ratni brod i Kennedy ga je prepoznao kao džepni bojni brod Deutschland. Kako pomoćna krstarica nije dorasla pravom ratnom brodu Britanci su se pokušali skloniti uz pomoć dimne zavjese, ali se na to s desne strane pojavio drugi brod. Rawalpindi nije sreo Deutschland nego bojne brodove Scharnhorst i Gneisenau. Nijemci su uputili signalni zahtjev da se brod zaustavi no Kennedy je odlučio drukčije. Po iskazu preživjelih rekao je: ''Boriti ćemo se s obojicom, oni će nas potopiti i to će biti to. Zbogom. (We’ll fight them both, they’ll sink us, and that will be that. Good-bye)''.
Nakon što Rawalpindi nije reagirao na prvi zahtjev Nijemci su ispalili hitac upozorenja pred pramac broda. Kako se Rawalpindi ni nakon toga nije zaustavio oba njemačka bojna broda otvorila su paljbu. Pomoćna krstarica je odgovorila svojim topovima od 152 mm i postigla jedan pogodak na Scharnhorstu koji je pričinio neznatnu štetu. Rawalpindi je ubrzo zasut granatama kalibra 280 mm, a neravnopravna borba je okončana nakon 40 minuta - brod se prevrnuo i potonuo. Nijemci su pokupili 37 preživjelih, a još 11 je naknadno spasila pomoćna krstarica HMS Chitral. Poginulo je 238 članova posade, među njima i kapetan Kennedy.
Zbog svojeg uzornog zapovijedanja i junačkog držanja Kennedy je pohvaljen u službenom priopćenju (mentioned in dispatches).

Bojni brod Scharnhorst:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potapanje Rawalpindija, grafički prikaz:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Sir Ludovic Kennedy (1919.-2009.)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Edward Kennedy je imao troje djece - dvije kćeri i sina Ludovica. Sin je studirao na koledžima Eton i Oxford i maštao je da će postati književnik, a onda je krenuo očevim stopama i pridružio se ratnoj mornarici. Kao mladi potporučnik (sub-lieutenant) služio je na razaraču HMS Tartar i bio svjedokom uništenja njemačkog bojnog broda Bismarck.

Razarač HMS Tartar:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ludovic Kennedy (desno) na razaraču Tartar:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata Kennedy je nastavio i završio studij, a zatim je djelovao kao reporter za nekoliko listova uključivo Newsweek. Nakon toga je postao ugledni televizijski komentator na BBC TV i Independent Television News. Napisao je nekoliko knjiga o pomorskom ratovanju od kojih je najpoznatija Pursuit: The Chase and Sinking of the ''Bismarck'', a pojavio se i kao komentator u nekoliko dokumentarnih TV filmova o potapanju Bismarcka, Hooda i Scharnhorsta.
Ludovic Kennedy je bio i istaknuti humanist, poznat po zalaganju za ukidanje smrtne kazne i po istraživanju nekih sumnjivih sudskih procesa. Na prijedlog vlade Johna Majora kraljica Elizabeth II. dodijelila mu je 1994. zvanje viteza (knighthood) čime je dobio plemićku titulu Sir.

Gušter BROJ POSTOVA: : 48 ČLAN OD: : 2012-04-28 Mb

Kada ovo čitam ko da gledam onaj film koji mi se jako svidjeo, Kako mu je več ime? (citat):: Stanko1Kad smo već spomenuli Jonske otoke i Kefaloniju...

Katastrofa njemačke 2. oklopne divizije u minskom polju kod Jonskih otoka 1941.

Ovaj film?
Naslov filma piše u prvom postu na ovoj stranici.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Ratne operacije na jezeru Ladoga 1942. godine

Ladoga (ruski Ла́дожское о́зеро, finski Laatokka) je jezero u sjeverozapadnoj Rusiji nedaleko Sankt Peterburga. S površinom 17.700 km2 najveće je slatkovodno jezero u Europi i 14. po veličini u svijetu. Jezeru vodu daju rijeka Svir koja istječe iz jezera Onjega kao i veće rijeke Volhov i Vuoksi, a iz njega istječe rijeka Neva. Dugačko je 219 km i široko 138 km, a najveća dubina iznosi 230 m.

Jezero Ladoga:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U Drugom svjetskom ratu Njemačka Grupa armija sjever zauzela je 8. rujna 1941. Šljiseljburg na obali Ladoge i blokirala Lenjingrad sa kopna. Kako su Finci izbili na granicu iz 1939. godine jedina veza Lenjingrada s ostatkom SSSR ostalo je jezero Ladoga. U opsadi Lenjingrada, koja je trajala 872 dana, pomrlo je od gladi i smrzavanja ili poginulo od bombardiranja preko milijun stanovnika grada.
Dne 19. studenog 1941. Sovjeti su preko zaleđenog jezera otvorili cestovnu komunikaciju dugu 48 km koja je dobila ime ''Put života'' (Доро́га жи́зни). Ovim putem je u Lenjingrad dopremljeno do 30. ožujka 1943. ukupno 350.000 tona od čega 75% hrane, a ostali teret je sadržavao municiju, gorivo i mazivo.
''Put života'' je prvi put zatvoren zbog otapanja leda 23. travnja 1942. U toplije doba godine opskrba opsjednutog grada vršena je jezerskim brodovima.

''Put života'':

[You must be registered and logged in to see this image.]

Brodski konvoj za Lenjingrad:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Konvoje na jezeru Ladoga osiguravala je Ladoška ratna flotila pod zapovjedništvom kontraadmirala Borisa Koroškina, koja je u svom sastavu imala 7 topovnjača, 10 patrolnih čamaca, 2 oklopljena kutera, 13 minolovaca, transportne i pomoćne brodove, kao i obalnu i protuavionsku artiljeriju.
Svoje plovne snage na jezeru je imala i druga zaraćena strana. Kombinirana finsko-njemačko-talijanska jedinica imenom Mornarički odred K (Laivasto-osasto K), formirana 17. svibnja 1942. pod zapovjedništvom pukovnika Eino Järvinena, imala je u svom sastavu 4 talijanska torpedna čamca, 4 njemačka minpolagača i finski torpedni čamac Sisu.
Prva jedinica koja je ušla u sastav Mornaričkog odreda K bio je talijanski 12. odred torpednih čamaca - XII Squadriglia MAS. MAS je skraćenica od Motoscafo Armato Silurante (motorni torpedni čamac). U sastavu odreda bili su torpedni čamci MAS 526, 527, 528 i 529, 17 oficira, 19 podoficira i 63 mornara, a jedinicom je zapovijedao kapetan korvete (capitano di corvetta) Giuseppe Bianchini. Čamci su dopremljeni željeznicom iz pomorske baze La Spezia preko Brennera i Insbrucka do Stettina, zatim brodom do Helsinkija pa željeznicom i cestom do baze Sortanlahti na jezeru Ladoga, gdje su iskrcani 22. lipnja 1942.

MAS 528 na željezničkom vagonu:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Odmah zatim Nijemci su na jezero Ladoga dopremili desantne brodove tipa Siebel, izvorno građene za planirani desant na Veliku Britaniju. Brodovi su bili naoružani s po 3 topa kalibra 88 mm i 2 višecjevna PZO topa kalibra 20 mm. Prvih 15 brodova dopremljeno je do 15. srpnja 1942., a kasnije je njihov broj narastao na 30.
Glavna zadaća Mornaričkog odreda K bila je ometanje sovjetske plovidbe radi opskrbe Lenjingrada. Tokom 1942. i 1943. godine odred se u više navrata sukobio sa sovjetskom Ladoškom flotilom i potopio nekoliko teretnih brodova i patrolnih čamaca, a također je izveo nekoliko manjih desanata na obalu koju su držale sovjetske trupe. Najveći desant izvelo je 100 komandosa sa brodova Siebel, uz zaštitu talijanskih torpednih čamaca, na otok Suho noću 9. listopada 1942. Napadači su uspjeli uništiti radio stanicu, ali nisu uspjeli osvojiti obalne topove i morali su se povući. Prilikom povlačenja nekoliko plovila je bilo oštećeno u zračnom napadu, a zatim je uslijedio napad brodova Ladoške flotile. Od 23 plovila Mornaričkog odreda K, koliko ih je sudjelovalo u napadu na otok Suho, 17 ih je potopljeno ili teško oštećeno.
U studenom 1942. talijanski torpedni čamci su povučeni sa jezera Ladoga i prebačeni preko kanala Saimaa u Baltičko more. Nakon toga na jezeru više nije bilo ozbiljnijih aktivnosti ratne mornarice.

Talijanski torpedni čamac na jezeru Ladoga:

[You must be registered and logged in to see this image.]

MAS 529:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Siebel:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Djelovanje Mornaričkog odreda K u cjelini uzevši bilo je neuspješno. Torpeda su se pokazala beskorisnima u plitkim vodama južnog dijela Ladoge gdje su većinom udarala o dno, a u dubljoj vodi su prolazila ispod brodova zbog njihovog plitkog gaza. Magnetski upaljači na torpedima bili su neefikasni protiv većinom drvenih teretnih brodova. Sekundarno oružje torpednih čamaca također je bilo neefikasno protiv sovjetskih topovnjača zbog malog kalibra. Nisu se iskazali ni njemački minopolagači jer su zbog nepouzdanih motora više bili na remontu nego u plovidbi.
Mornarički odred K je tokom zime 1942.-1943. rasformiran, a talijanski torpedni čamci i njemački brodovi ostavljeni su Finskoj.

Poznate osobe u ratnoj mornarici: John Ford

Slavni redatelj, dobitnik šest nagrada Oscar, bilježio je kamerom značajne događaje Drugog svjetskog rata i dosegao čin admirala

[You must be registered and logged in to see this image.]

John Ford, pravim imenom John Martin Feeney (1894.-1973.), jedan je od najpoznatijih i najutjecajnijih filmskih režisera u povijesti Sedme umjetnosti. Dobitnik je čak čest nagrada Oscar za igrane filmove ''Informer'' (1935.), ''The Grapes of Wrath'' (1940.), ''How Green Was My Valley'' (1941.) i ''The Quiet Man'' (1952.) te dokumentarne ''The Battle of Midway'' i ''December 7th''. Starija publika najviše ga se sjeća po klasičnim vesternima ''Stagecoach'' (1939.), ''The Searchers'' (1956.) i ''The Man Who Shot Liberty Valance'' (1962.).
Rođen uz more (Cape Elizabeth u državi Maine) Ford se po završetku srednje škole odlučio za karijeru u ratnoj mornarici i prijavio se 1914. u mornaričku akademiju u Annapolisu, ali nije bio primljen. Nakon toga se uputio u Hollywood sa željom da se okuša u narastajućoj filmskoj industriji. Kratko vrijeme je nastupao kao glumac i onda je shvatio da mu je pravo mjesto iza kamere. Prvi svoj hit-film ''Iron Horse'' snimio je 1924. godine.
Želja da se pridruži mornarici nije ga napuštala, tim prije što je oženio kćer admirala Victora Bluea. Godine 1934. prijavio se u mornaričku rezervu (Naval Reserve), ali je ponovo odbijen iz zdravstvenih razloga - zbog lošeg vida i problema sa bubrezima. Bio je uporan i povukao je sve veze koje je imao, te mu je medicinski nalaz poništen. Jedan od njegovih zaštitnika kontraadmiral Frank Schofield je naglasio Fordovo iskustvo u upravljanju ljudima i interes za mornaricu.
U rujnu/septembru 1941. Ford je dobio nalog da se javi u Office of the Chief of Naval Operations u Washingtonu. Njegova karijera filmskog redatelja je stavljena na čekanje i od sada će rukovati kamerom za potrebe vlade USA. Prije odlaska ustupio je ratnoj mornarici svoju jahtu, koja će biti uvrštena u flotu kao pomoćni brod USS Araner i služiti će od 1942. do 1944. godine.

USS Araner:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U listopadu/oktobru 1941. Ford je unaprijeđen u čin kapetana fregate (commander) i vodio je filmsku ekipu od Panamskog kanala do Havaja i po europskoj zoni bojišta. Također je snimao vojne propagandne i didaktičke filmove. Ulaskom USA u rat posvetio se pacifičkom ratištu, a najznačajniji film snimio je na otoku Midway u vrijeme japanskog napada početkom lipnja/juna 1942. Nalazi se u samom žarištu akcije i snimio nezaboravne kadrove naleta japanskih aviona, protuzračne paljbe, eksplozija bombi i posljedica napada. Stajao je na vrhu zgrade električne centrale i bilježio dramatične trenutke do kraja, iako je bio ranjen.

Nekoliko Fordovih kadrova za vrijeme japanskog napada na Midway:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedan od brojnih dokumentarnih filmova iz Drugog svjetskog rata Ford je snimio i u vrijeme desanta u Normandiji 6. lipnja 1944. Nalazio se na razaraču USS Plunkett ispred plaže Omaha i snimao prvi val iskrcavanja, a zatim je i sâm izašao na obalu. Od njegovih dokumentarnih snimaka prikazan je samo manji dio jer vlada USA nije htjela da javnost vidi toliko američkih žrtava.

USS Plunkett:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Godine 1945. Ford je promaknut u čin kapetana bojnog broda (captain). Ponovo je pozvan u aktivnu službu 1951. godine za vrijeme rata u Koreji gdje je snimio dokumentarni film ''This is Korea!''. Iz mornaričke rezerve otpušten je 1962. u činu kontraadmirala (rear admiral). Nekoliko mjeseci prije smrti, 31. Ožujka/marta 1973., predsjednik Richard Nixon uručio mu je odlikovanje Medal of Freedom i unaprijedio ga u čin admirala s četiri zvjezdice (full admiral).

John Ford kao admiral US Navy:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prvi kamikaze - admiral Masafumi Arima

[You must be registered and logged in to see this image.]

Masafumi Arima (1895.-1944.) završio je japansku Imperijalnu pomorsku akademiju 1915. godine kao 33. u klasi od 96 kadeta. Prvi brod na koji je raspoređen bila je krstarica Iwate, a zatim je kao poručnik služio na bojnom brodu Shikishima, razaraču Uzuki, bojnom brodu Kongō, razaraču Ashi, krstarici Izumo i bojnom brodu Hiei. Godine 1928. završio je školovanje u Mornaričkoj ratnoj školi i kao kapetan korvete postavljen je za glavnog artiljerijskog oficira na bojnom brodu Haruna. Kao kapetan bojnog broda (Kaigun-daisa) primio je 1. prosinca 1937. svoje prvo zapovjedništvo nad plovnom jedinicom, nosačem hidroaviona Kamikawa Maru.

Kamikawa Maru:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Dana 25. svibnja 1942. Arima je postavljen za zapovjednika nosača aviona Shōkaku s kojim je sudjelovao u pomorskim bitkama kod Istočnih Solomonovih otoka i kod otoka Santa Cruz. U čin kontraadmirala (Kaigun-shōshō) unaprijeđen je 1. svibnja 1943., a 9. travnja 1944. imenovan za zapovjednika 26. zrakoplovne flotile (Dai 26 kōkū-tai) bazirane na aerodromu Clark Field na Filipinima.

Oznaka čina kontraadmirala (Kaigun-shōshō):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Za vrijeme bitke kod Leyte u listopadu 1944. Arima se proslavio u Japanu kao prvi kamikaze, pilot-samoubojica. Datum njegovog leta smješta se između 13. i 26. listopada 1944. Po nekim izvorima Arima je poletio na dvomotornom bombarderu Mitsubishi G4M Betty i poveo skupinu kamikaza u napad na američki Task Force 38, udarnu skupinu nosača aviona. Prije polijetanja poskidao je sa sebe oznake čina, položaja i odlikovanja i rekao drugim pilotima rekao da se neće vratiti živ. U napadu je lakše oštećen nosač aviona USS Franklin, a po nekim izvorima svi avioni iz grupe Arime su srušeni i uoće nisu stigli do američkih brodova. U svakom slučaju Arima je održao riječ - nije se vratio živ.

Nosači aviona USS Belleau Wood (lijevo) i USS Franklin oštećeni u napadu kamikaza:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Prema nekim izvorima napad Arime i njegove skupine nije ni bio prvi napad kamikaza. Prvi napad se dogodio još 13. rujna 1944., a izveo ga je poručnik Takeshi Kosai s još jednim pilotom lovcima na koje su bile montirane dvije bombe od po 100 kg. Ni jedan od dvojice pilota nije se vratio, a po svoj prilici bili su srušeni tokom leta jer toga dana nije bio zabilježen ni jedan pogodak na američki brod.
U svakom slučaju Arima je bio u Japanu službeno kreditiran kao prvi pilot koji je izveo kamikaze-napad i proglašen je nacionalnim herojem.

Potapanje razarača HMS Coventry 25. svibnja 1982.

U ratu za Falklandske otoke 1982. godine Britanci su izgubili 6 brodova i svi su potopljeni djelovanjem argentinskog ratnog i mornaričkog zrakoplovstva - razarač HMS Sheffield 4. svibnja, fregata HMS Ardent 22. svibnja, fregata HMS Antelope 24. svibnja, razarač HMS Coventry 25. svibnja, transportni brod Atlantic Conveyor 25. svibnja i desantni brod RFA Sir Galahad 8. lipnja. Još je nekoliko brodova zadobilo teža ili lakša oštećenja, a najmanje 13 bombi nakon pogodaka nije eksplodiralo. To dobro ilustrira pogibelj kojoj su bili izloženi britanski mornari i pripadnici kopnene vojske ukrcani na brodove.
Jedan od primjera stradanja brodova od napada iz zraka bilo je potapanje razarača Coventry 25. svibnja.

Patrola Type 64

Dne 21. svibnja 1982. Britanci su izveli pomorski desant u zaljevu San Carlos na zapadnoj obali otoka East Falkland. Mjesto je odabrano iz dva razloga: bilo je praktično nebranjeno i bilo je zaštićeno od napada protubrodskim projektilima Exocet. Ali je izložilo desantnu flotu zračnim napadima sa argentinskog kopna, jer su brodovi bili stisnuti kao u mišolovci.
Radi pravodobnog upozoravanja na približavanje argentinskih aviona, ali i kao svojevrsni mamac za njihovo odvraćanje od zaljeva San Carlos, zapovjednik invazijske flote kontraadmiral John Woodward izdao je nalog da se sjeverno od otočja postavi patrola od jednog razarača Type 42 s dalekometnim PZO raketama Sea Dart i jedne fregate Type 22 s PZO raketama Sea Wolf za blisku obranu. Britanci su namjeravali postaviti stupicu od PZO projektila (missile trap), a ovako sastavljenu patrolu nazvali su Type 64 jednostavnim zbrajanjem tipova brodova.
U patrolu su stavljeni razarač HMS Coventry i fregata HMS Broadsword. Brodovima je zapovijeđeno da se drže u relativnoj blizini obale, što je bila pogreška jer je blizina kopnene mase izazivala radarski clutter i značajno umanjila efikasnost dalekometnog PZO sustava Sea Dart.

HMS Coventry:

[You must be registered and logged in to see this image.]

HMS Broadsword:

[You must be registered and logged in to see this image.]

PZO sustav Sea Wolf:

[You must be registered and logged in to see this image.]

U početku je stupica bila uspješna. U prvom zračnom napadu 25. svibnja Coventry je raketama Sea Dart srušio dva argentinska aviona A-4 Skyhawk koji su napadali ciljeve u San Carlosu. Međutim, uskoro je uslijedio zračni napad na patrolu Type 64 s vrlo neugodnim posljedicama.

Napad

Četiri jurišna aviona argentinskog ratnog zrakoplovstva A-4 Skyhawk, od kojih je svaki nosio po tri bombe od po 250 kg, dobila su zapovjed da napadnu britanske brodove sjeverno od Falklanda za koje su znali da imaju radare za rano upozorenje. Da bi izbjegli prerano otkrivanje i ostali u radarskoj sjeni avioni su letjeli na ekstremno maloj visini nad morem, tako nisko da je nekima čelo stakla kabine bilo zasipano morskom solju. Argentinski piloti su znali za mogućnosti sustava Sea Dart i stoga su odlučili napasti sa južne strane, prikriveni kopnenom masom.
Na razaraču Coventry su na vrijeme primijetili argentinske avione i usmjerili prema njima rakete Sea Dart u očekivanju da stignu na efikasni domet, no neposredno prije lansiranja avioni su nestali sa radarskih ekrana. Kada su se ponovo pojavili bili su preblizu i prenisko da bi bili uhvaćeni u ciljnički radar. Dva Skyhawka su usmjerila napad prema razaraču, a dva prema fregati Broadsword.

A-4 Skyhawk argentinskog ratnog zrakoplovstva:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fregata Broadsword je prva napadnuta. Operateri na sustavu Sea Wolf su zahvatili ciljeve, no kako su avioni letjeli vrlo blizu jedan drugom računalni sustav se zbunio i srušio. Brod je pogođen jednom bombom u krmu, koja je probila trup bez eksplozije i uništila helikopter. Druga dva aviona su napala razarač Coventry i posadi nije preostalo drugo već da prema avionima lansira ''naslijepo'' Sea Dart kako bi ih natjerala na manevar izbjegavanja i na promašaj u napadu, te da otvori paljbu iz topova 113 mm i 20 mm te streljačkog oružja.
U međuvremenu su operateri na fregati Broadsword resetirali i ponovo osposobili računalo i uhvatili radarski kontakt za lansiranje projektila Sea Wolf, a onda je između fregate i aviona u manevru izbjegavanja zašao Coventry i prekinuo radarski dodir s ciljevima. Time je izgubljena posljednja šansa da se avioni sruše i katastrofa se više nije mogla izbjeći.
Skyhawk kojim je pilotirao poručnik (primer teniente) Mariano Velasco pogodio je razarač s tri bombe. Posada je čula tri tupa udarca i ostala u napetom iščekivanju - bombe su imale upaljače s usporenim djelovanjem da eksplozije ne zahvate vlastiti avion. Jedna bomba je eksplodirala ispod operativnog centra i onesposobila gotovo sve oficire višeg ranga, dok je druga eksplodirala ispod podoficirske kantine, u prostoriji za pružanje prve pomoći. Treća bomba nije eksplodirala.

Mariano Velasco:

[You must be registered and logged in to see this image.]

To više nije bilo važno jer je druga bomba bila fatalna - eksplozija je probila pregradu između prednje i stražnje strojarnice što je prouzročilo naglo prodiranje vode u unutrašnjost broda. Razarač se odmah počeo naginjati u lijevu stranu i kapetan David Hart Duke je izdao zapovjed za napuštanje broda. Za dvadesetak minuta brod se prevrnuo i potonuo, a poginulo je 19 i ranjeno 30 članova posade. Preživjele je spasila fregata Broadsword.

Dvije snimke potonuća HMS Coventry:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Grafički prikaz borbenih djelovanja za vrijeme Falklandskog rata s prikazom mjesta potapanja HMS Coventry (na vrhu slike):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Potapanje razarača Coventry je bilo rezultat hrabrosti i vještine argentinskih pilota, ali i stjecaja niza nesretnih okonosti pa i pogrešaka na britanskoj strani. Također su se pokazale i određene slabosti sustava Sea Dart i Sea Wolf, kao i nekih taktičkih postupaka, a Britanci su dobro naučili lekcije iz Falklandskog rata i poduzeli odgovarajuće mjere da se greške ne ponove.

Džomba VZ PV BROJ POSTOVA: : 112 ČLAN OD: : 2020-06-02 DOB : 51 Pula

tema ovog posta je: djelovanje francuskih borbenih plovila na nacističkom sjeveroistočnom Jadranu tijekom 1944.

Citat :: Ne bih želio ispadati iz osnovne teme, ali kao komentar - molio bih ako uspiješ nešto više napisati o onome što su Nijemci naveli kao "Tragedija u sjevernom Jadranu". Do sada mi nije bilo poznato da su francuska borbena plovila djelovala oko naše obale krajem rata. Uvijek se spominjala samo partizanska mornarica.

Citat :: Ne, u pitanju je potapanje motornog broda Giuliana u blizini Pule 1944. Stradali su njemački vojnici i pokopani su na vojnom groblju u Puli.
Ono što je "zanimljivo" je da su Giulianu potopili francuski ratni brodovi. U toj vijesti se prvi puta spominju saveznički brodovi koji vojno djeluju u našem dijelu Jadrana. To do sada nisam pronalazio.

Hvala goran9030 što si skrenuo pažnju na detalj s pulskog groblja. Držim da nije bio primjeran tvoj post u temi neobičnih imena i prezimena umrlih. Zato sam ovdje prenio tvoje citate i ovdje ću ti odgovoriti.

kronologija:
1942. (24. studenoga) - tijekom oslobođenja francuske zapadne Afrike savezničkim snagama pridružili su se ratni brodovi Le Terrible i Le Fantasque koji su do tada bili u sastavu Višijske Francuske.
1943. - saveznici su ih preuredili i reklasificirali u lake krstarice.
[You must be registered and logged in to see this image.]
[You must be registered and logged in to see this image.]

1944.:
krajem veljače - Le Terrible i Le Fantasque imale su zadatak izvesti duboke prepone na Jadranu u potrazi za njemačkim brodarstvom.
27./28. veljače - zabilježen je njihov neuspješan napad na Jadranu.
18./19. ožujka - Le Terrible i Le Fantasque naišli su na njemački konvoj i potopili dva trajekta Siebel i oštetili još dva trajekta. Oba kruzera pogodila je uzvratna vatra u kojoj je ranjeno osam ljudi u Le Fantasqueu i jedan član posade na Le Terribleu. Brodovi su preuređeni.

lipanj - Le Terrible i Le Fantasque ponovno djeluju na Jadranu.
17. lipnja - svega 11 dana nakon Dana D (početka bitke za Normandiju/oslobođenja Francuske) Le Terrible i Le Fantasque potopili su u 1:20 sati SS Giuliana (ili Giuliana II), mali njemački obalni tanker za prijevoz tekućeg goriva. Sraz se dogodio na jugoistočnom djelu Istre kada je tanker plovio iz pravca Crne punte (Koromačno) prema Rtu Marlera (Ližnjan):
[You must be registered and logged in to see this image.]
Nijemci taj događaj nazivaju "Tragedija na sjevernom Jadranu" i o tome pišu: "Giuliana II napustila je luku Rijeka kako bi dopremila benzin i naftu u Pulu. Tanker od 350 BRT pušten je u promet tek u ožujku u tršćanskom (po drugim izvorima: u venecijanskom) brodogradilištu. Budući da je broj brodova na raspolaganju za mornaricu na Jadranu bio vrlo ograničen, za putnike je uzeto 150 vojnika 3. satnije pričuvnog pionirskog gorskog bataljuna 83 iz Görza (danas tal. Gorica i slo. Nova Gorica). Većina vojnika bili su novaci koji su upravo završili osnovnu obuku. U pratnji su bila dva broda Tankpenichen Peter i Toni te čamci za uklanjanje mina R-4, R-8, R-14 i R-15. Nešto nakon ponoći taj mali konvoj su otkrili Le Fantasque i Le Terrible kraj južne obale Istre u blizini rta Malera (ispravno je Marlera), jugoistočno od Medulina. Nakon kratkog požara, gorivo Giuliane II je eksplodiralo, nedugo zatim i Tankpenichen Peter i Toni. Po obavljenom zadatku francuski razarači su se okrenuli, a čamci za uklanjanje mina pokušali su spasiti ono što je plutalo u vodi. Spašen je 71 preživjeli. Nestalo je oko 50 vojnika, uključujući posadu i trojicu muškaraca na brodu. Oporavljeno je i 25 mrtvih koji počivaju na pulskom Mornaričkom groblju."

Po talijanskim izvorima Giuliana je kasnije podignuta s morskog dna i rashodovana.

Nadgrobni spomenici njemačkim vojnicima (na Mornaričkom groblju u Puli) na kojima su navedeni poginuli 17. lipnja 1944.:
[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]

Na 7 ploča navedeno je 25 vojnika poginulih tog datuma. Šest je 17-godišnjaka, sedam 18-godišnjaka, pet je 19-godišnjaka, po jedan je 20-god., 27-god., 33-god. te po dva 36-god. i 37-god.

izvori:
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this link.]

Poznati pomorci: Princ Philip, vojvoda od Edinburgha
[You must be registered and logged in to see this image.]

U Windsoru je 9. travnja/aprila preminuo Prnc Philip, vojvoda od Edinburgha (1921.-2021.). U svijetu je poznat kao suprug kraljice Ujedinjenog kraljevstva Elizabete II., a malo se zna da se istakao kao oficir Royal Navy i da je bio sudionik značajnih događaja iz Drugog svjetskog rata.
Rođen je kao Princ Philip od Grčke i Danske (Prince Philip of Greece and Denmark) i pripadnik kraljevske kuće Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg. Zanimljivo je da su dva njegova šogora sudjelovala u Drugom svjetskom ratu na strani Njemačke - Christoph von Hessen bio je SS oberführer (pukovnik), a Berthold Markgraf von Baden je bio vojnik Wehrmachta i u kampanji protiv Francuske 1940. godine ranjen je i ostao invalid.
Philip je 1940.godine završio školovanje u Royal Naval College u Dartmouthu kao najbolji kadet u klasi. U činu zastavnika (midshipman) raspoređen je na bojni brod HMS Ramillies koji je štitio konvoje u Indijskom oceanu, a zatim je ulijedila kratka služba na krstaricama HMS Kent i HMS Shropshire. Nakon napada Italije na Grčku u listopadu 1940. premješten je na bojni brod HMS Valiant u Sredozemnoj floti. Sudjelovao je u brojnim pomorskim sukobima na Sredozemlju, a posebno se istakao u bici kod Matapana 28. ožujka 1941. gdje je kao nadzornik reflektora za osvjetljavanje ciljeva na Valiantu značajno pridonio potapanju talijanskih krstarica Zara i Fiume. Pohvalio ga je osobno zapovjednik Sredozemne flote admiral Andrew Cunningham, a istaknut je i u javnom priopćenju (mentioned in dispatches).

Bojni brod HMS Valiant:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Reflektor za osvjetljavanje ciljeva na bojnom brodu HMS Royal Oak:
[You must be registered and logged in to see this image.]

U lipnju 1942. Philip je raspoređen na razarač HMS Wallace s kojim je pratio konvoje i sudjelovao u iskrcavanju na Siciliju. U listopadu 1942. unaprijeđen je u čin poručnika fregate (first lieutenant) i u dobi od 21 godine postao je jedan od najmlađih oficira koji su dosegli taj čin. Za vrijeme invazije na Siciliju kao zamjenik zapovjednika razarača Wallace spasio je brod od noćnog napada Luftwaffe, na način da je spustio u more zapaljenu splav i time odvratio pozornost njemačkim bombarderima.

Razarač HMS Wallace:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Godine 1944. premješten je na razarač HMS Whelp koji je služio u britanskoj Pacifičkoj floti i bio je prisutan kapitulaciji Japana u Tokijskom zaljevu. Po povratku u Veliku Britaniju 1946. godine postavljen je za instruktora u školi za podoficire (Petty Officers' School) u Corshamu u grofoviji Wiltshire.
Philip se 1947. oženio princezom Elizabetom, nasljednicom britanske krune, i dobio titulu Vojvode od Edinburgha (Duke of Edinburgh). Kao kraljičin suprug obavljao je brojne ceremonijalne dužnosti, a kraljica ga je 2014. godine imenovala za Lorda Visokog Admirala (Lord High Admiral). Riječ je o ceremonijalnoj tituli koja potječe još iz XIV. stoljeća, a ne dobijaju je profesionalni mornarički oficiri nego pripadnici kraljevske kuće.

Princ Philip kao Lord High Admiral:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Zastava Lorda High Admirala:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Potapanje krstarice Karlsruhe 9. travnja/aprila 1940.

Karlsruhe je bila njemačka laka krstarica klase Königsberg, uvrštena u flotu 1929. godine. Standardna istisnina iznosila je 6.000 tona, a puna 7.800 tona. Brodovi ove klase imali su kombinirani pogon - 6 parnih kotlova i 2 dizel motora MAN. Vršna brzina je iznosila 32 čvora. Glavno naoružanje je bilo 9 topova 15 cm SK C/25 kalibra 150 mm u tri trocijevne kule (jedna na pramcu i dvije na krmi), a pomoćno 2 PZO topa 8.8 cm SK L/45 kalibra 88 mm i 12 torpednih cijevi. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 50 mm, oklopa palube 40 mm i zapovjednog tornja 100 mm. Brodovi su mogli nositi 120 mina.

Krstarica Karlsruhe:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Topovi 15 cm SK C/25 na krstarici Nürnberg:
[You must be registered and logged in to see this image.]

U napadu na Norvešku 9. travnja 1940. (operacije Wesweübung Nord) Karlsruhe je bila zapovjedni brod desantne skupine za Kristiansand i Arendal. U skupini su još bile torpiljarke Luchs, Greif i Seeadler, matični brod za torpedne čamce Tsingtau i 7 torpednih čamaca, a brodovi su prevozili ukupno 1.100 vojnika. Skupinom je zapovijedao kapetan bojnig broda (Kapitän zur See) Friedrich Rieve, zapovjednik krstarice Karlsruhe.
Kada su njemački brodovi ujutro 9. travnja ušli u fjord Karlsruhe se našla pod teškom paljbom topova sa utvrde na otočiću Odderøya. Krstarica je odgovorila paljbom, a artiljerijski dvoboj trajao je dva sata i prekinut je tek nakon što se spustila gusta magla. Sat kasnije Norvežani su se predali i njemački brodovi su iskrcali sve trupe.

Njemački napad na Norvešku, operacija Weserűbung Nord, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Ostaci utvrde na otoku Odderøya:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Karlsruhe je isplovila iz Kristiansanda na večer 9. travnja radi povratka u Njemačku u pratnji tri torpiljarke. Nije stigla daleko - pred ulazom u fjord nalazila se britanska podmornica HMS Truant i lansirala torpeda na njemačke brodove. Jedan torpedo pogodio je Karlsruhe po sredini trupa, a prodor vode onesposobio je pogonske strojeve i električne generatore zbog čega pumpe nisu mogle izbacivati vodu. Kapetan Rieve zaključio je da krstarici nema spasa i dva sata nakon torpediranja zapovijedio je napuštanje broda. Torpiljarka Greif preuzela je posadu i lansirala je dva torpeda u Karlsruhe koja je otišla na dno. Kasnije je istraga proglasila kapetana Rievea i njegovog zamjenika odgovornim za gubitak broda jer se smatralo da je krstarica zadržala dovoljno plovnosti da stigne u luku Kristiansand.

HMS Truant:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Olupina krstarice Karlsruhe otkrivena je u travnju 2017. godine na poziciji 13 nm od obale Norveške, na dubini od 490 m. Tada se nije znalo o kojem je brodu riječ, a istraživanje broda Olympic Taurus 30. lipnja/juna 2020. uz pomoć dubinske ronilice pokazalo je da je riječ o njemačkoj krstarici potopljenoj 9. travnja 1940.

Dvije fotografije olupine krstarice Karlsruhe:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Doris Miller, prvi Afroamerikanac odlikovan Mornaričkim križem (Navy Cross)

[You must be registered and logged in to see this image.]

Doris Miller (1919.-1943.) bio je konobar druge klase (mess attendant second class) u US Navy, u koju se prijavio kao dobrovoljac 16. rujna 1939. godine s rokom službe od šest godina. U ono vrijeme Afroamerikancima su bile dostupne isključivo pomoćne dužnosti u mornarici. Nakon obuke raspoređen je na brod za prijevoz municije USS Pyro, a 2. siječnja 1940. na bojni brod USS West Virginia klase Colorado. S visinom od 191 cm i težinom od 91 kg bio je boksački prvak broda u teškoj kategoriji.

USS West Virginia 1934.godine u zaljevu San Francisca:
[You must be registered and logged in to see this image.]

U Peral Harboru 7. prosinca 1941. u 7:57 h, dok je Miller završio posluživanje doručkom i spremao se za prikupljanje rublja za pranje, u brod je udario prvi od sedam japanskih torpeda. Nakon oglašavanja borbene uzbune kapetan korvete Doir Johnson pozvao je Millera da ga slijedi na zapovjedni most gdje su našli smrtno ranjenog zapovjednika broda kapetana Mervyna Benniona. Nakon što su sklonili kapetana na sigurno mjesto poručnik Frederic White zapovijedio je Milleru da pomogne posadi PZO mitraljeza Browning 12,7 mm koji su se nalazili iza mosta. Miller nikada nije pucao iz oružja, ali je zaposjeo mitraljez i srušio najmanje dva japanska aviona. Nakon prestanka napada pomagao je ranjenicima i spasio nekoliko ljudskih života.

USS West Virginia (u prvom planu) za vrijeme napada na Pearl Harbor:
[You must be registered and logged in to see this image.]

US Navy je 1. siječnja 1942. izdala listu preporuka za odlikovanja mornarima i oficirima koji su se posebno istakli u vrijeme japanskog napada na Pearl Harbor. Na popisu je bio i ''neimenovani Crnac'', a 12. ožujka objavljeno je da je riječ o Dorisu Milleru. Organizacije Afroamerikanaca i neki kongresmeni zalagali su se da dobije najviše odlikovanje, Medalju časti (Medal of Honor), ali je odlikovan drugim po rangu odlikovanjem, Mornaričkim križem (Navy Cross). Odlikovanje mu je 27. svibnja 1942.na palubi nosača aviona USS Enterprise uručio zapovjednik Pacifičke flote admiral Chester Nimitz. Time je Miller prepoznat kao ''jedan od prvih heroja USA u Drugom svjetskom ratu''.

Mornarički križ (Navy Cross):
[You must be registered and logged in to see this image.]

Admiral Chester Nimitz uručuje odlikovanje Milleru na nosaču aviona USS Enterprise:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Miller nije preživio rat. Šest dana nakon napada na Pearl Harbor javio se na dužnost na krstarici USS Indianapolis, a 15. svibnja 1943. na novi eskortni nosač aviona USS Liscome Bay klase Casablanca. Prilikom američkog iskrcavanja na atol Makin 23. studenog 1943. brod je pogođen torpedom japanske podmornice I-175. Požar je izazvao katastrofičnu eksploziju bombi i Liscome Bay je ka kratko vrijeme potonuo uz gubitak 644 od 916 članova posade. Među onima koji nisu preživjeli bio je i Miller.

USS Liscome Bay:
[You must be registered and logged in to see this image.]

USS Liscome Bay nakon pogotka torpeda sa japanske podmornice:
[You must be registered and logged in to see this image.]

US Navy čuva uspomenu na svog prvog crnačkog heroja. Jedna fregata klase Knox dobila je ime USS Miller, a četvrti nosač aviona na nuklearni poogon klase Gerard R. Ford dobiti će ime USS Doris Miller kao prvi brod te vrste koji će biti imenovan po jednom Afroamerikancu. Polaganje kobilice planirano je za 2027., a ulazak u službu za 2036. godinu.

Glumac Cuba Gooding Jr. kao Doris Miller u filmu Michaela Baya ''Pearl Harbor'' iz 2001. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Japanski admiral Isoroku Yamamoto
[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedan od najistaknutijih vojskovođa u Drugom svjetskom ratu bio je Isoroku Yamamoto, japanski admiral i zapovjednik Kombinirane flote (Rengō Kantai) do svoje pogibije 1943. godine.
Rodio se 1884. godine u Nagaoki u prefekturi Niigata, u obitelji samuraja kao Isoroku Takano, a ime je dobio po godinama starosti svog oca u vrijeme rođenja (isoroku na japanskom znači 56). Godine 1916., po tadašnjem samurajskom običaju, posvojila ga je obitelj Yamamoto od koje je preuzeo prezime. Dvije godine kasnije oženio se s Reiko Mihashi s kojom je imao dva sina i dvije kćeri.
Yamamoto se opredijelio za karijeru u ratnoj mornarici i završio je 1904. godine mornaričku akademiju kao jedanaesti u klasi. Služio je na oklopnom krstašu Nisshin i sudjelovao 1905. u pomorskoj bici kod Tsushime gdje je izgubio dva prsta lijeve ruke. Godine 1914. završio je mornaričku štabnu akademiju i 1919. je dobio čin kapetana fregate. Od 1919. do 1921. studirao je na sveučilištu Harvard, a u dva mandata bio je japanski mornarički ataše u Washingtonu. Tokom boravka u USA dobro je naučio engleski jezik, puno je putovao i proučavao američku ekonomiju i običaje. Godine 1923. promoviran je u čin kapetana bojnog broda, a 1924. se opredijelio za specijalnost mornaričke avijacije i u 40. godini stekao je kvalifikaciju pilota. Prvi brod nad kojim je dobio zapovjedništvo bila je laka krstarica Isuzu 1928. godine, a zatim je postao zapovjednik nosača aviona Akagi.

Yamamoto i ministar ratne mornarice USA Curtis Wilbur 1925. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Krstarica Isuzu:
[You must be registered and logged in to see this image.]

U čin kontraadmirala (Kaigun-shōshō) Yamamoto je promaknut 1929., u viceadmirala (Kaigun-chūjō) 1934., a admirala (Kaigun-taishō) 1940. godine. Sudjelovao je na Londonskoj konferenciji o pomorskom naoružanju 1930. i 1935. godine. Kao izraziti zagovornik mornaričkog zrakoplovstva bio je šef Aeronautičkog odjela, a zatim je postavljen za zapovjednika Prve divizije nosača aviona. Protivio se japanskoj invaziji Mandžurije i ratu s Kinom, Trojnom paktu s Njemačkom i Italijom kao i ratu sa USA, a isti stav imali su i neki drugi admirali kao što su Mitsumasa Yonai i Shigeyoshi Inoue. Zbog svog protivljenja ratnim avanturama Yamamoto je dobivao mnoštvo prijetećih pisama pa i prijetnje ubojstvom od strane japanskih nacionalista, što je primao bez prevelikog uzbuđenja. Dne 30. kolovoza/augusta 1939. postavljen je na dužnost zapovjednika Kombinirane flote.

Ministar mornarice Mitsumasa Yonai i njegov zamjenik Isoroku Yamamoto tridesetih godina:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Mnogi su smatrali da je Yamamotova karijera okončana, naročito nakon što je vlast preuzeo njegov stari protivnik general Hideki Tojo. Vjerovalo se da će biti degradiran na položaj zapovjednika pomorske baze Yokosuka, no velika popularnost u mornarici omogućila mu je da ostane na položaju.
Kada je postalo jasno da je ulazak Japana u rat neizbježan Yamamoto je ostao rezerviran. U jednom pismu upozorio je: ''Ako jednom dođe do neprijateljstava između Japana i USA neće biti dovoljno uzeti Guam i Filipine, čak ni Havaje, čak ni San Francisco. Da pobjeda bude sigurna morati ćemo umarširati u Washington i diktirati mirovne uvjete u Bijeloj kući. Pitam se da li naši političari, koji govore tako lakomisleno o japansko-američkom ratu, imaju pouzdanja u konačni rezultat i jesu li spremni na neizbježne žrtve''.
Unatoč svom razumljivom oprezu i strahu da će rat jako puno koštati Japan Yamamoto je prihvatio neizbježnost oružanog sukoba i planirao je brzu pobjedu. Ključ je bio uništenje američke Pacifičke flote preventivnim napadom na bazu Pearl Harbor, čime će Japan dobiti na vremenu da osvoji izvore sirovina u jugoistočnoj Aziji, Nizozemskoj Istočnoj Indiji i na Filipinima. Ostaci američke flote biti će uništeni u takozvanoj ''odlučujućoj bici'' (Kantai Kessen). Yamamoto je odavno shvatio vrijednost mornaričkog zrakoplovstva i činjenicu da će nosači aviona prezeti ulogu kapitalnih brodova, te se protivio gradnji divovskih bojnih brodova klase Yamato - to je za njega bilo rasipanje vremena i resursa.
Plan napada na američku Pacifičku flotu u Pearl Harboru izradili su kontraadmiral Ryūnosuke Kusaka, kapetan bojnog broda Minoru Genda i kapetan bojnog broda Kameto Kuroshima, pri čemu su koristili iskustva iz britanskog napada na Taranto 1940. godine. Vrijeme neposrednih priprema za napad na Pearl Harbor Yamamoto je proveo na bojnom brodu Nagato u zaljevu Hashirajima, odakle je 2.prosinca/decembra 1941. poslao čuvenu poruku admiralu Nagumu ''popnite se na brdo Niitaka'' (Niitaka yama nobore), zapovjed da se napad izvede.
Yamamoto je bio zadovoljan rezultatom napada na Pacifičku flotu, ali mu nije promakla činjenica da su američki nosači aviona ostali netaknuti. Upravo ti američki brodovi, premda malobrojni, nanijeti će Japancima mnogo jada - najprije zračnim napadom na Tokyo, zatim u bici u Koraljnom moru i naročito u bici kod Midwaya. Amerikanci su preuzeli inicijativu na Pacifiku i 7. kolovoza 1942. izveli svoju prvu ofenzivnu operaciju pod imenom Watchtower, iskrcavanje na Guadalcanal i Tulagi. Nakon toga je glavnina japanske Kombinirane flote bila bazirana u Truku, a Yamamoto je nadzirao pomorske operacije sa bojnih brodova Yamato i Musashi.
Yamamoto nije živ dočekao završetak rata. Američki kriptografi uspjeli su dešifrirati najtajniju japansku šifru, takozvani ''grimizni kod'', pa su saznali da se Yamamoto sprema u inspekciju mornaričkih zračnih snaga na otoku Bouganville u Solomonovom otočju. Saznali su i njegov raspored te sve podatke o avionu kojim će letjeti i o lovačkoj pratnji. Za ovaj let saznao je i predsjednik USA Franklin Roosevelt, koji je zapovijedio ministru mornarice Franku Knoxu: - Get Yamamoto! - Knox je predsjednikovu želju prenio zapovjedniku Pacifičke flote admiralu Chesteru Nimitzu, a on je pak prenio zapovjedniku Južnopacifičkog područja admiralu Williamu Halseyu. Nakon toga je Halsey izdao operativnu zapovjed zračnoj bazi na Guadalcanalu da presretne i sruši Yamamotov avion..Amerikanci su u početku imali moralnih dvojbi jer je de facto bila riječ o ubojstvu, stoga je predsjednik Roosevelt konzultirao pravnike i zatražio da mu se predoče povjesni presedani. Na kraju je prevagnula činjenica da je Yamamoto bio glavni začetnik podmuklog napada na Peral Harbor, stoga njegova eliminacija nije mogla biti zločinački čin. Operacija je dobila ime Osveta (Vengeance), a za njezino izvršenje odabran je 339. lovački skvadron opremljen avionima Lockheed P-38G Lightning. Pilotima je na brifingu rečeno da idu srušiti avion koji prevozi ''važnog japanskog admirala''. Ime nije rečeno, ali pilotima nije bilo teško shvatiti da je riječ upravo o Yamamotu.

Yamamoto s japanskim pilotima u Rabaulu prije polaska na posljednji let:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Yamamoto je s pratnjom poletio iz Rabaula za Bouganville 18. travnja/aprila 1943. Ukrcali su se u dva bombardera Mitsubishi G4M Betty, a u zaštiti je bilo 6 mornaričkih lovaca Mitsubishi A6M Zero. Amerikanci su uspjeli izračunati vrijeme susreta gotovo točno u minutu. Bombarderi su već počeli lagano spuštanje radi prilaza zračnoj bazi kada su ih napala četiri Lightninga iz Killer Group, dok su se ostali Lightninzi posvetili lovačkoj pratnji. Bombarder s Yamamotom pogodio je poručnik Rex Barber i avion se srušio u džunglu otoka Bouganville. Zapovjednik Killer Group kapetan Thomas Lanphier na povratku je javio putem radija bazi na Guadalcanalu: - Taj kujin sin neće diktirati nikakve mirovne uvjete u Bijeloj kući (That son of a bitch will not be dictating any peace terms in the White House).

Rušenje aviona s Yamamotom, prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Ostaci bombardera Mitsubishi G4M Betty u džungli na otoku Bouganville:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Posmrtni ostaci admirala Yamamota kremirani su na Novoj Gvineji i otpremljeni u Japan na bojnom brodu Musashi. Državni pogreb održan je 5. lipnja/juna u Tokiju, a pepeo je sahranjen na tokijskom groblju Tama i u hramu Chuko-ji u gradu Nagaoka. Posthumno je promoviran u čin maršala-admirala (Gensui-kaigun-taishō).

Državni pogreb admirala Yamamota u Tokiju 5. lipnja 1943.:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Novi zapovjednik Kombinirane flote admiral Mineichi Koga rekao je da je ''Yamamoto izabrao pravi trenutak za svoju smrt, jer je okončan niz pobjeda i nastupilo je mračno razdoblje uzmicanja pred premoćnim neprijateljem''.

E pa Stanko, ovo je kao i do sada vrhunski napisano, garnirano sa fotografijama, skicama i čak i stripom
i od mene zaslužuje i lajk i plus.
Napominjem, samo i da je o ovom pothvatu snimljen igrani film.

I još nešto, na nekim drugim temama sam već predlagao drugu Stanku da napiše knjige putopisa ili da objavi feljton na nekom od portala i u tisku, i on me do sada nikada nije poslušao!

Toliko od mene!

Najslavniji nosač aviona Royal Navy - HMS Victorious

U sastavu flote bio je punih 27 godina i djelovao je na svim pomorskim ratištima u Drugom svjetskom ratu. Njegovi avioni su između ostalog napali Bismarcka i njegovog blizanca Tirpitza

[You must be registered and logged in to see this image.]

HMS Victorious bio je treći u nizu od 4 nosača aviona klase Illustrious. Brodovi ove klase bili su poznati po dobroj zaštićenosti oklopom, što ih je razlikovalo od nosača aviona drugih zemalja koji su nosili više aviona ali su bili puno osjetljiviji na napade bombama i torpedima. Standardna istisnina iznosila je 23.200 tona, puna istisnina 28.600 tona, a vršna brzina 31 čvor. Debljina oklopnog pojasa iznosila je 102 mm, letne palube 76 mm i hangara 102 mm. Za samoobranu je brod imao 16 topova dvostruke namjene kalibra 113 mm, 48 PZO topova 40 mm i 45 PZO topova 20 mm. Maksimalni kapacitet zrakoplovne skupine bio je 60 aviona, a u Drugom svjetskom ratu nosio je više vrsta aviona - torpedne bombardere Fairey Swordfish, Fairey Albacore, Fairey Barracuda i Grumman TBF Avenger te lovce Fairey Fulmar, Grumman F4F Wildcat (Martlet), Vought F4U Corsair, Supermarine Seafire, Hawker Sea Hurricane i Grumman F6F Hellcat..Tokom rata kombinacije su bile razne - 1941. godine 36 aviona Fulmar i Albacore, 1943. godine 52 aviona Martlet i Avenger, a 1945. godine 54 aviona Corsair i Avenger.

HMS Victorious u izvornom obliku:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Torpedni bombarder Fairey Albacore:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Victorious je uvršten u flotu 14. svibnja/maja 1941. i već nakon deset dana bio je u borbenoj akciji. Prvobitno je bilo planirano da brod bude u pratnji konvoja WS8 za Bliski Istok i zatim dopremi lovce Hurricane za Maltu, pri čemu bi se neiskusna posada putem uvježbavala, međutim na vijest o isplovljavanju njemačkih brodova Bismarck i Prinz Eugen uvršten je u sastav glavnine Domovinske flote admirala Johna Toveya i isplovio u potjeru za Nijemcima. Victorious je imao ukrcanu samo četvrtinu zrakoplovne skupine - 9 torpednih aviona Swordfish i nekoliko lovaca Fulmar. Predvečer 24. svibnja 1941. njegovi avioni su napali Bismarcka jugozapadno od Islanda i pogodili ga jednim torpedom, što je prouzročilo dodatni prodor vode u brod koji je već bio oštećen u bici u Danskom prolazu. Zatim se Victorious mora povući u bazu jer su razarači iz njegove pratnje imali premalo goriva.
Početkom lipnja/juna Victorious je premješten u Gibraltar gdje je zajedno s nosačem HMS Ark Royal štitio konvoj za Maltu i otpremio na otok lovce Hurricane. Po povratku u Scapa Flow, krajem kolovoza, sudjelovao je u zaštiti konvoja Dervish za Arhangelsk. U rujnu su njegovi avioni u više navrata napali njemačke transportne brodove u Tromsøu, Vestfjordenu i Bodøu u Norveškoj.
U ožujku/martu i travnju/aprilu 1942. Victorious je sudjelovao u zaštiti arktičkih konvoja PQ 12, QP 8, PQ 13, QP 9, PQ 14 i QP 10 pri čemu su njegovi avioni napali njemački bojni brod Tirpitz. Od travnja do lipnja štitio je konvoje PQ 16, QP 12, PQ 17 i QP 13, nakon čega se vratio u bazu Scapa Flow. Poslije katastrofe konvoja PQ 17 arktički konvoji su privremeno suspendirani i Victorious je ponovo premješten u Gibraltar odakle je zajedno s nosačima aviona HMS Eagle, HMS Indomitable i HMS Furious sudjelovao u operaciji Pedestal, otpremi konvoja za Maltu u kolovozu/augustu 1942. Nakon radova na održavanju Victorious je sudjelovao u operaciji Torch, iskrcavanju Saveznika u Francuskoj Sjevernoj Africi.
Nakon gubitka nosača aviona USS Hornet i oštećenja nosača USS Enterprise u bici kod otoka Santa Cruz ratna mornarica USA imala je na Pacifiku samo jedan operativni nosač aviona, USS Saratoga. U takvim okolnostima Amerikanci su se obratili Velikoj Britaniji molbom da im privremeno ustupi jedan svoj nosač. Krajem prosinca/decembra 1942. Britanci su ustupili Victorious koji je privremeno preimenovan u USS Robin. Nakon kraćeg remonta u brodogradilištu Norfolk Navy Yard Victorious je u ožujku 1943. uplovio u Pearl Harbor, gdje je opremljen jačim žicama za kočenje koje su mogle izdržati težinu aviona Avenger. Također je dobio dodatne PZO topove. Dne 17. svibnja uplovio je u bazu Nouméa na Novoj Kaledoniji gdje je uvršten u sastav Task Force 14 zajedno s nosačem aviona Saratoga i bojnim brodovima USS North Carolina, USS Massachusetts i USS Indiana. Iduća dva mjeseca Victorious je djelovao u području Solomonovih otoka kao potpora američkim desantnim operacijama, a 25. Srpnja/jula 1943. pozvan je natrag u Veliku Britaniju jer su Amerikanci već imali spremne prve nosače aviona klase Essex.

HMS Victorious na sidrištu u Nouméji na Novoj Kaledoniji:
[You must be registered and logged in to see this image.]

HMS Victorious ispred Capetowna 1943. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Victorious je uplovio u Greenock na rijeci Clyde 26. rujna/septembra 1943., a zatim je otpremljen u Liverpool na remont koji je potrajao do ožujka 1944. Krajem ožujka štitio je konvoj JW 58 za Murmansk, a zatim je sudjelovao u zračnim napadima na bojni brod Tirpitz u norveškom Altenfjordu (operacija Tungsten) i napadima na njemačke trgovače brodove uz obalu Norveške (operacija Lombard). U lipnju 1944. Victorious je premješten u Istočnu flotu (Eastern Fleet) s bazom u Colombu na Ceylonu i do kraja rata je sudjelovao u ofenzivnim operacijama protiv Japana.
Poslije Drugog svjetskog rata Victorious je ostao u aktivnoj službi u Royal Navy. U početku je služio kao školski brod, a 1950. godine je upućen u Portsmouth Dockyard na temeljitu rekonstrukciju i modernizaciju kako bi mogao primiti nove avione na mlazni pogon. Rekonstrukcija je trajala sve do 1958. godine radi stalnih promjena i poboljšanja u tehnologiji. Brod je između ostalog dobio nove pogonske strojeve i novu zakošenu uzletno-sletnu palubu, a standardna istisnina je povećana na 30.500 tona. Zbog većih gabarita novih aviona nosač je mogao primiti zrakoplovnu skupinu od samo 28 letjelica uključivo helikoptere. Nakon rekonstrukcije na brodu su služili protupodmornički turboelisni avion Fairey Gannet, mlazni lovci Supermarine Scimitar, Hawker Sea Hawk, De Havilland Sea Vixen te mlazni jurišni avion Blackburn Buccaneer.

HMS Victorious nakon rekonstrukcije:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Blackburn Buccaneer:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Nakon povratka u flotu Victorious je sudjelovao u operaciji Vantage, britanskoj podršci nezavisnom Kuwaitu protiv Iraka 1961. godine. Nakon toga se pridružio Istočnoj floti i 1964. pružao podršku Maleziji protiv teritorijalne ekspanzije Indonezije. U lipnju 1967. vratio se u Veliku Britaniju na remont. Dne 11. studenog/novembra iste godine, nakon okončanog remonta i u pripremi za povratak u flotu, u blagovaonici za podoficire izbio je požar koji je brzo ugašen. Iako je šteta bila zanemariva to je bio povod da Admiralitet odustane od povratka broda u službu. Stvarni razlog je bio smanjivanje budžeta za Royal Navy. Victorious je izbrisan iz flotne liste 13. ožujka 1968. godine, a iduće godine je otegljen u Faslane Naval Base i razrezan.

» Zapisi o vojnim letjelicama i ratovanju u zraku
» Zapisi o oklopnim vozilima i ratovanju oklopnih snaga
» Zapisi sa mojih putovanja