Na današnji dan

3. srpnja 321. godine rimski car Konstantin I. Veliki proglasio je venerabili die Solis (časni dan Sunca), nedjelju, obveznim praznikom i za kršćane i za mitraiste (kult štovanja Mitre, nepobjedivog Sunca): "Svi sudci i stanovnici gradova te svi umjetnici trebaju mirovati na častan dan Sunca."
Od obveznog odmora bili su izuzeti seljaci ako su u pitanju bili hitni poljoprivredni radovi. Konstantin je time zadovoljio poklonike dviju religija, a sebe je i dalje na kovanicama prikazivao kao božanstvo Sol invictus (Nepobjedivo Sunce). Sam car Konstantin krstio se pred smrt 337. godine u carskoj vili Ankironi, u predgrađu Nikomedije na području današnje Turske u blizini grada İzmita. Tu je pozvao nekoliko biskupa, od kojih ga je Euzebije Nikomedijski krstio. Konstantin je obećao da će živjeti na mnogo kršćanskiji način oporavi li se od bolesti, ali mu se prilika za to nije pružila. (Prema kršćanskim piscima, Konstantin se proglasio kršćaninom u svojoj 40. godini života.) Do smrti je nosio i drevnu titulu pontifex maximus, vrhovnog svećenika rimske religije.
Prvim kršćanima židovskog podrijetla sedmi dan u tjednu i dan odmora bio je šabat, a prema našem kalendaru šabat počinje u petak navečer i traje do subote navečer. Prvi kršćani nežidovskog podrijetla prebacili su dan odmora i molitve na rimski dan koji se zvao die Solis (dan Sunca) jer je prema evanđeljima Isus uskrsnuo treći dan nakon šabata. Tome odgovara današnja nedjelja te su taj dan počeli zvati danom Gospodnjim. Stoga je u mnogim romanskim jezicima naziv za nedjelju povezan s riječi Gospodin: francuski dimanche, talijanski domenica, španjolski domingo...

Sutra je 4 juli-dan nezavisnosti.Sretan praznik svima na forumu koji ga obelezavaju.God bless Mr Trump and first Lady.   

[You must be registered and logged in to see this image.]

Lijep je datum 4. juli.

milutins (citat):

Sutra je 4 juli-dan nezavisnosti.Sretan praznik svima na forumu koji ga obelezavaju.God bless Mr Trump and first Lady.   

Ne znam za ostale, ja sam se borio a ovo 



[You must be registered and logged in to see this image.]

6. srpnja obilježava se međunarodni Dan poljubaca (ljubljenja).
Počeo se slaviti u Velikoj Britaniji kao neslužbeni praznik, nakon što je prije nekog vremena organizirano nacionalno natjecanje u ovoj 'disciplini', a u zadnje se vrijeme obilježava u cijelom svijetu. Poljupci imaju i svoju znanost - filematologiju. Nekoliko zanimljivih činjenica o ljubljenju i poljupcima:
- Za poljubac u obraz sudjeluju samo dva facijalna mišića dok se za vrući, 'francuski' poljubac uključe čak 34 mišića lica. Ljubeći se na francuski način možete izgubiti po 5 kalorija svakih nekoliko sekundi.
- Tijekom poljupca u tijelu se otpušta hormon sreće - oksitocin i endorfini zbog čega se nakon ljubljenja osjećamo poletno i zadovoljno.  
- Studija objavljena u časopisu Microbiome potvrđuje da se tijekom svakog poljupca izmijeni oko 80 milijuna različitih mikroorganizama, što je 77.000 više nego što se može naći u javnom toaletu. No, razmjena tih mikroorganizama pomaže osobama u jačanju imuniteta i borbi protiv bolesti.
- Dodirivanje usnama i jezikom ne smatra se poljupcem u svim kulturama. Inuiti poljupcem nazivaju trljanje nosa i mirisanje obraza partnera.
- Na ljubljenje prosječno potrošimo 15 dana tijekom života.
- Najduži poljubac na svijetu prema Guinnessovoj knjizi rekorda trajao je 58 sati, 35 minuta i 58 sekundi.
- Ljubljenje produžuje životni vijek. Istraživanja su pokazala da muškarci koji svaki dan poljube svoju partnericu barem jednom, u prosjeku žive i do pet godina duže.
- U ustima postoje tisuće završetaka živaca (100 puta više nego u vršcima prstiju) koji stimuliraju želju. Zato je ljubljenje prije, za vrijeme i poslije seksa tako dobro.
- Jedine životinje koje se ljube u usta su čimpanze, orangutani i mačke.
- Strah od poljupca i ljubljenja se naziva filematofobija.
- 37% muškaraca drže oči otvorenima dok se ljube, dok se 97% žena ljubi zatvorenih očiju.
- Dvije trećine ljudi naginje glavu udesno kada se ljubi. Vjerojatno su tu naviku ‘pokupili’ još u maternici, jer to čini otprilike isti broj nerođenih beba.
- Poljubac potječe od najnježnijeg poljupca majke i djeteta. Majke su svom djetetu davale na usta sažvakanu hranu što je stvorilo osjećaj zaštićenosti. Upravo je taj osjećaj ostao duboko urezan u kolektivno sjećanje ljudske svijesti.
- Rimljani su ljubljenje svrstali u tri kategorije: osculum - poljubac u obraz, basium - poljubac u usta i savolium - poljubac s jezikom.
- Ljubljenje na kraju svadbene svečanosti može se zahvaliti drevnoj rimskoj tradiciji, gdje je poljubac korišten kao vrsta potpisanog ugovora između dvoje ljudi.
- Prvi 'filmski' poljubac snimila je kompanija Edison 1896. Naslovljen 'The May Irwin-John C. Rice Kiss', film je trajao trideset sekundi i sve vrijeme se prikazivao krupni plan poljupca muškarca i žene.

8. srpnja 1497. portugalski pomorac Vasco da Gama isplovio je na svoje prvo putovanje prema Indiji.
Radilo se o prvom europskom pomorskom putovanju do Indije uopće, što je po povijesnom značenju da Gamu gotovo izjednačilo s Kristoforom Kolumbom, koji je do Amerike doplovio oko pet godina ranije.
Vasco da Gama isplovio je prema Indiji iz Lisabona s posadom od 170 ljudi raspoređenih na četiri broda. Cilj putovanja bio je stvoriti trgovačke rute kojima bi portugalska kruna popunila državnu blagajnu i smanjila rastuću moć plemstva. Glavni da Gamin brod zvao se 'Sao Gabriel', dužine oko 27 m sa 120 t nosivosti. Brodom imena 'Sao Rafael' zapovijedao je njegov stariji brat Paulo da Gama, a trećim imena 'Bernio', kasnije preimenovanim u 'Sao Miguel' zapovijedao je pomorac Nicolau Coelho. Četvrti je brod bio pomoćno transportno plovilo pod zapovjedništvom Gonçala Nunesa.
Ekspedicija je do krajnjeg juga Afrike, Rta dobre nade (Cape of Good Hope) došla krajem 1497., a zatim je nastavila ploviti u do tada neistražena područja Indijskog oceana. Prethodno su Portugalci 1488. godine dospjeli najdalje do juga Afrike ekspedicijom pod zapovjedništvom Bartolomea Diaza koji je na ovom putovanju da Gamu pratio petim brodom prvi dio puta. Pristajući s vremena na vrijeme uz istočnu afričku obalu, npr. u Mombasi na području današnje Kenije, brodovi Vasca da Game naposljetku su dospjeli do Indije. Na jugozapadnu indijsku obalu, u Calicut (danas Kozkihode), pristali su 20. svibnja 1498., nakon otprilike deset i pol mjeseci putovanja. Vasco da Gama odmah se potrudio uspostaviti trgovačka odnose s Indijcima, čime je počelo novo doba europske prekomorske trgovine.
Da Gama je postao nacionalni junak. Poveo je još dvije ekspedicije u Indiju. Godine 1524. imenovan je i potkraljem portugalskih posjeda u Indiji, ali je umro svega nekoliko mjeseci nakon stupanja na dužnost.

Danas je u Hrvatskoj blagdan Majke Božje Bistričke. Njezino je svetište u Mariji Bistrici, pitomom kraju sjeverno od Zagreba. To je svetište omiljelo hrvatskim vjernicima koji su stoljećima rado hodočastili “Crnoj Gospi”. Tako su je zvali zbog crne boje kipa koji je u požaru ostao čudesno sačuvan. Narod je u osobito teškim trenucima nacionalne, a pojedinci i osobne tragedije, upirao oči zaufano očekujući moćni zagovor i zaštitu Majke Božje. Rijeke hodočasnika tijekom cijele godine najbolje govore o obljubljenosti Majke Božje u hrvatskih vjernika kao i to koliko im je drago upravo ovo svetište u Mariji Bistrici.

Francuzi 14. srpnja obilježavaju kao nacionalni praznik, odajući na taj način počast danu kada su revolucionarne snage, predvođene Maximilienom de Robespierreom, osvojile tvrđavu Bastille u pariškom predgrađu Saint Antoine. Bastille, glomazna četverokatna građevina s osam kula povezanih debelim zidovima služila je od XIV. stoljeća kao zatvor. Za kardinala Richelieua postala je omrznuta državna tamnica u kojoj su se žrtve bez optužbe i suđenja zatvarale, mučile i ubijale. Tako su tijekom puna dva stoljeća stradali protivnici apsolutističke vladavine i dvora. Francuski parlament i plemstvo oštro su se pobunili protiv tadašnjeg kralja Luja XVI i njegovih mjera podizanja poreza na što je kralj prognao parlament iz Pariza. To je pokrenulo čitav niz pobuna diljem zemlje što ga je prestrašilo i natjeralo na brzo povlačenje odluke. Međutim, tek tada dolazi do prave eskalacije sukoba između plemstva i građana koji, ogorčeni zbog rastućeg vala nezaposlenosti i nestašica, napadaju vlastelinske spremnike hrane.
Pritisak na kralja je rastao i 17. lipnja 1789. on pristaje na proglašavanje Narodne skupštine, no s figom u džepu jer istovremeno potajno prikuplja vojno pojačanje. Ipak, ne dovoljno tajno. Kao odgovor na to ogorčen narod 14. srpnja te iste godine provaljuje u oružarnicu Doma invalida te nakon što se opskrbljuje potrebnim oružjem kreće u juriš na tvrđavu Bastille.
Unatoč herojskim pričama koje su ispripovijedane o tom događaju, stvarnost je bila prozaičnija. Bastille je pred revoluciju bila prilično mali i nevažan zatvor, u kojem je čuvano samo 7 zatvorenika. Od te sedmorice četiri su bila krivotvoritelji, dvojica su bili mentalni bolesnici, a jedan je bio aristokrat, grof de Solages, koji je zatvoren na inzistiranje njegove obitelji, navodno zbog seksualnih perverzija. Osmi zatvorenik, slavni markiz de Sade, premješten je iz Bastille samo 10 dana prije napada i stavljen u umobolnicu Charenton.
Svjetina nije provalila u Bastillu kako bi oslobodila njene zarobljenike. Pravi razlog bio je barut. Ranije tog dana svjetina je provalivši u oružarnicu uzela gotovo 32.000 pušaka, a problem je bio u tome što u toj oružarnici nije bilo baruta za oružje. Bastille je, naprotiv, čuvala količinu od oko 13.600 kilograma baruta. Svjetina se radi toga uputila prema Bastilli i zahtijevala da se tvrđava preda zajedno s barutom. Zapovjednik, markiz Bernard-René de Launay nije na to pristao. Oko 13:30 h ustanici su provalili u tvrđavu, pri čemu su u borbama pale i prve žrtve. Ukupno je poginulo oko stotinu ljudi. Tako je počela Francuska revolucija, koja će trajati manje ili više intenzivno sljedećih 10 godina, sve do dolaska na vlast Napoleona Bonapartea.

Gospa od Karmela

Danas slavimo blagdan Gospe od brda Karmela. Ono se nalazi u Palestini, uz obalu Sredozemnoga mora, na kojem je starozavjetni prorok Ilija vatreno branio vjeru Izraela. Prorok Izaija opisuje brdo Karmel, kao ono u kojem nam je Bog darovao divote. One zaista jesu blagoslov Božji, jer samo ime Karmel znači plodna vrtna zemlja. Što znači plodna zemlja u neplodnoj pustinji, znat će svatko tko je iskusio sušu, žeđ, glad i vrelinu dana bez imalo sjene u kojoj bi se čovjek zaklonio od sunca.

Gospa Karmelska ili Gospa od (brda) Karmela, katolički je blagdan koji se slavi 16. srpnja u uspomenu na zaštitu Majke Božje, koju je pružila nositeljima karmelskoga škapulara.

Brdo Karmel

Brdo Karmel u Palestini uz obalu Sredozemnoga mora mjesto je odakle je Ilija prorok branio vjeru u Izraelu. U Starom Zavjetu spominje se kao mjesto gdje je prorok Ilija izazvao 450 Baalovih proroka da vide koji će Bog uspjeti zapaliti žrtvenu vatru, što je završilo Ilijinom i Jahveovom pobjedom.

Karmel je i mjesto na kojem je za vrijeme križarskih ratova 1155. godine osnovao križar Bertold iz Kalabrije osnovao i po kome je nazvao rimokatolički crkveni red - Karmelićani. U doba križarskih ratova počeli su se skupljati u zajednice na Karmelu pobožni muževi da tu u pokori i molitvi, pod zaštitom Blažene Djevice Marije, služe Bogu. Za njih je prvo pravilo sastavio sveti Albert, jeruzalemski patrijarh 1209. godine. Po gori Karmelu i kapeli Blažene Djevice Marije ovi su se redovnici nazvali "Braća Blažene Djevice Marije od gore Karmela". U karmelićanskoj crkvi u Haifi razni natpisi uklesani u mramor i danas svjedoče o postanku karmelskoga reda. Ustav Karmelićana iz 1281. godine se izravno odnosi na prastaru hebrejsku pustinjsku tradiciju na Karmelu:

"Od tada, kada su proroci Ilija i Elizej pobožno živjeli na gori Karmelu, svetih otaca, Staroga i Novoga zavjeta (...) bez prestanka živjeti zavidnim načinom života u pokori u blizini svetog Ilijinog izvora".

16. srpnja 1054. kulminirao je raskol između istočne i zapadne Crkve, koji se naziva i veliki raskol, odnosno velika šizma. Podijelio je Crkvu na katoličku (Catholic) i pravoslavnu (Orthodox), a dogodio se za vrijeme vladavine carigradskoga patrijarha Mihajla I. Celularija i pape Lava IX.
Neposredni povod raskolu dala je rasprava o uporabi beskvasnog kruha u bogoslužju i postu na subotu početkom korizme - detalje koje su Grci sporadično predbacivali 'Latinima' još od doba patrijarha Focija I (820.- 893.). Zapad je sa svoje strane spočitavao carigradskom patrijarhu Mihajlu Celulariju uporabu naslova 'ekumenski patrijarh', na kojega su patrijarsi u Carigradu polagali pravo još od Kalcedonskog sabora 451. godine - tada su im takav naslov koji je trebao naznačiti osobiti položaj patrijarha čije se sjedište nalazilo u istom gradu gdje i sjedište cara priznali koncilski oci, ali taj njihov zaključak (28. kanon Kalcedonskog sabora) nisu potvrdili niti tadašnji papa Lav I., niti bilo koji od kasnijih papa.
Legat pape Lava IX. kardinal Humbert položio je 16. srpnja 1054. na oltar crkve svete Sofije bulu kojom izopćuje Celularija i neke druge grčke biskupe (ne i čitavu istočnu Crkvu), a Celularije je na to izopćio papu, tad već pokojnoga.
Bizantski car Izak I. Komnen, vrlo uzrujan čitavom situacijom, poslao je Celularija u progonstvo, gdje je ovaj i umro. Međutim jedinstvo crkava nije nikada više uspostavljeno: izopćeni biskupi su nastavili rukopolagati nove biskupe, koji su upravljali mjesnim crkvama, u otvorenom nepoštivanju pape u Rimu.
Neslaganja koja su rezultirala ovim događajima sežu u stoljeća koja su prethodila. Rimski car Konstantin I. Veliki  prebacio je 330. godine sjedište carstva u Byzantion (kasnije Carigrad). Godina 395. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad. Uzroci raskola između 'zapadne' i 'istočne' Crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan; na istoku se iz Bizanta slično činilo s grčkim jezikom i kulturom (makar je latinski i nadalje ostajao jezik glavnih državnih zakona), nastojeći grčku kulturu nametnuti ne-grčkim narodima Istoka. Ovakvo je stanje predstavljalo stalni izvor trvenja, iskazujući se na području vjere u raspravama o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i teologiji, na 'zapadu i 'istoku' podjednako. Podjela otprilike prati rijeke Drinu i Dunav, granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške, te rijeku Vislu do Baltika. Estonija, Letovija, Litva, dio Prusije i Pomeranije su u 'sivoj zoni', budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice.

17.7.

bl. Karmelićanke iz Compiegna

Danas se sjećamo blaženih karmelićanki iz Kompienja (Compiegna). Smrt 16 karmelićanki opisala je i Gertrud von Le Fort u svom romanu 'Posljednja na stratištu'. Bernanos se također ogledao u pisanju teksta za film o ovom događaju, a poslije njegove smrti objavljen je pod naslovom 'Razgovor karmelićanki'.


Blažene karmelićanke iz Compiègnea

Blažene karmelićanke iz Compiègnea, šesnaest francuskih mučenica, deset redovnica, jedna novakinja, tri sestre laikinje i dvije trećoredice (vanjske suradnice), dale su svoj život za Krista Gospodina 17. srpnja 1794. Karmelićanske mučenice iz Compiègnea, pripadnice Reda bosonogih sestara Blažene Djevice Marije od gore Karmela, djelovale su u Compiègneu (departman Oise), u sjevernoj Francuskoj. Uhićene su 24. lipnja 1794, za vrijeme Francuske revolucije i osuđene na smrt. Najprije su bile zatočene u Cambraiu (departman Nord). Bilo je to vrijeme vladavine revolucionarnog terora, razdoblje masovnih smaknuća na giljotini. Šesnaest karmelićanki dovedeno je na stratište u Parizu, koje se nalazilo na mjestu današnjeg trga Place de la Nation. Način na koji su karmelićanke pristupile smaknuću bio je zaista impresivan. One su pred stratištem obnovile svoje zavjete i zapjevale „Veni Creator Spiritus“ („O, dođi, Stvorče, Duše Svet“). Nastavile su pjevati dok su jedna za drugom pristupale giljotini, na kojoj su im odsijecane glave. Prva je pogubljena novakinja, sestra Konstanca od Isusa (Marie-Geneviève Meunier), zatim sestre laikinje i vanjske suradnice, a na kraju redovnice. Kad je krenula prema prema giljotini, sestra Konstanca započela je pjevati psalam „Laudate Dominum“ („Hvalite Gospoda“). Posljednja je bila smaknuta njihova poglavarica, časna majka Terezija od svetog Augustina (Marie-Madeleine-Claudine Lidoine). Mučenice su pokopane u zajedničkoj grobnici na pariškom groblju Picpus, na kojem danas jedan jedini križ obilježava mjesto gdje počivaju tijela 1306 žrtava zločinačke, terorističke giljotine. Razdoblje vladavine terora završilo je samo desetak dana nakon mučeništva karmelićanki iz Compiègnea. Već 27. srpnja te godine smaknut je na giljotini i sam Maximilien Robespierre, jedan od vodećih revolucionara.

Sveta Jadviga

Sveta Jadviga (Jadwiga, Hedwig), poljska kraljica, rođena je između 3. listopada 1373. i 18. veljače 1374. u Budimu kao kći hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i poljske kraljice Elizabete Bosanske. Poljsko plemstvo nije pristalo na to da starija Ludovikova kći Marija, koja je bila krunjena kao »kralj« Ugarske i Hrvatske, postane i kraljicom Poljske, ali se složilo da na poljsko prijestolje stupi njegova mlađa kći Jadviga. Izabrana je za kraljicu 1382, a okrunjena 16. listopada 1384. za „kralja“ Poljske. Jadviga se 18. veljače 1386. udala za kneza Litve Vladislava II. Jagela, koji se obvezao da će prijeći na kršćanstvo i ujediniti Litvu s Poljskom. Tako je došlo do poljsko-litavske državne unije, a Litva je postala kršćanskom zemljom. Mlada kraljica aktivno je sudjelovala u političkom, diplomatskom i kulturnom životu. Vodila je diplomatsku korespondenciju i uspješno organizirala povratak dijelova Galicije (1387). Bila je izuzetno obrazovana žena, ljubiteljica znanosti, umjetnosti, književnosti i glazbe, govorila više jezika i prevela mnoge knjige s latinskog na poljski jezik. Brinula se za školovanje mladih Poljaka i Litavaca. Otvorila je mnoge bolnice, podigla brojna crkve, pomagala samostane, osnovala biskupiju u Vilniusu, uvela u liturgiju narodni jezik. Neumorno se brinula za siromahe, nevoljnike i potlačene, zbog čega ju je narod već za života štovao kao sveticu. Svojim donacijama, skupljenim od prodaje vlastitog nakita i kraljevskih obilježja, pomagala je sveučilištu u Krakovu. U čast njoj i kralju Jagelu to je sveučilište 1817. nazvano Jagiellońskim. Kod pape Bonifacija IX. isposlovala je da se na Sveučilištu u Krakovu ustanovi teološki fakultet.

Rodila je 22. lipnja 1399. djevojčicu, Elizabetu Bonifaciju, nazvanu po Jadviginoj ubijenoj majci i papi Bonifaciju IX. U roku od mjesec dana obje su umrle zbog komplikacija kod porođaja. Jadviga je preminula na današnji dan, 17. srpnja 1399, u Krakovu. Njezin suprug Vladislav II. Jagelo ( Władysław II Jagiełło) vladao je još 35 godina, a njegova moćna poljsko-litavska unija proširila je 1410. svoj teritorij nakon značajne pobjede nad Njemačkim viteškim redom u Grunwaldskoj bitki. O kralju Jagelu, kraljici Jadvigi i o njihovom razdoblju možete doznati više ako pročitate „Križare“, popularni roman velikog poljskog pisca i prvog slavenskog nobelovca, Henryka Sienkiewicza. „Dobra kraljica“ Jadviga već je stoljećima izuzetno omiljena u poljskom narodu, pripisuju joj se mnoga čudesa, a o njezinom životu kruže mnoge legende. Prema predaji bila je i mističarka, kojoj se kod molitve pred crnim križem u sjevernoj lađi wawelske katedrale ukazivao i sam Krist Gospodin. Papa Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 8. kolovoza 1986, a svetom 8. lipnja 1997. u Krakovu. Njezino glavno svetište, katedralna bazilika svetih Stanislava i Vaclava (katedra wawelska), nalazi se na brdu Wawelu u Krakovu. Zaštitnica je Poljaka, Litve, ujedinjene Europe i kraljica te mnogih naselja, župa, crkava i kapela diljem Poljske.

Američki savezni istražni ured, FBI (Federal Bureau of Investigation) osnovan je 26. srpnja 1908.
Osnovao ga je princ iz dinastije Bonaparte, Charles Joseph Bonaparte, unuk Napoleonovog najmlađeg brata Jérômea Bonapartea, svojedobno kralja Vestfalije (u zapadnom dijelu Njemačke). Ta američka grana dinastije Bonaparte doselila se u SAD početkom 19. stoljeća, a Charles Joseph Bonaparte odrastao je u SAD, diplomirao pravo na Harvardu i postao američkim ministrom pravosuđa. Bio je član kabineta predsjednika Theodora Roosevelta, a prethodno je bio i američki ministar mornarice. Kao ministar pravosuđa, Charles Joseph trebao je specijalne agente za provođenje kriminalnih istraga.
Zbog nedostatka osoblja najprije je koristio agente američke Tajne službe (United States Secret Service), koja je bila pod Ministarstvom financija. Međutim, Kongres je zabranio takvu praksu, pa je ministar Bonaparte morao osnovati novu službu. Nazvana je Bureau of Investigation (BOI) i u početku je imala 12 specijalnih agenata. Prvi direktor nove službe postao je Stanley W. Finch. Tek 1935. godne, za vrijeme direktora Johna Edgara Hoovera ime službe modificirano je u Federal Bureau of Investigation (FBI), no radilo se o istoj organizaciji. J. E. Hoover bio je direktor te službe 48 godina.
Uloga FBI je provedba kriminalnih istraga na saveznom nivou, ali i protuobavještajne aktivnosti (kontrašpijunaža). Prije navedena američka Tajna služba, koja je poznata po tome što štiti i samog američkog predsjednika, bila je pod Ministarstvom financija sve do 2003. godine, kad je prebačena u Ministarstvo domovinske sigurnosti (Department of Homeland Security). Prijašnje potpadanje Tajne službe pod Ministarstvo financija opravdavalo se njenom prvotnom ulogom, sprječavanjem krivotvorenja novca.

Crtani film u kojem se pojavljuje zec Bugs Bunny (Zekoslav Mrkva, Duško Dugouško) kakvog danas poznajemo premijerno je prikazan 27. srpnja 1940.
Radilo se o filmu A Wild Hare (Divlji zec), u kojem je prvi put izrečena i slavna fraza "Eh, what’s up Doc?" koju Bugs Bunny redovito koristi grickajući mrkvu. Film je bio nominiran za nagradu Oscar, a u njemu se osim zeca pojavljuje i lovac Elmer J. Fudd, koji ga neuspješno pokušava upucati sačmaricom. Redatelj filma bio je Frederick Bean 'Tex' Avery, producirao ga je Leon Schlesinger, a glavni animator bio je Virgil Ross. Napravljen je u produkciji američke kompanije za proizvodnju i distribuciju filmova Warner Bros., koja je realizirala i mnoge druge crtane likove (Looney Tunes serijal). Bugs Bunnyja su osmislili Ben Hardaway, Tex Avery i Chuck Jones, a prvi put se pojavio 30. travnja 1938. u filmu Porky's Hare Hunt, no tek u A Wild Hare iz 1940. ima lik sličan današnjem.
Luckasti i domišljati sivi zec postao je jedan od najslavnijih crtanih likova ikada. Od svojeg debija pojavio se u raznim kratkometražnim i igranim filmovima, kompilacijama, TV serijama, glazbenim snimkama, stripovima, videoigrama i reklamama, te je prvi animirani lik u SAD na poštanskoj markici. Iako se njegovo stalno grickanje mrkve sasvim razumljivo povezuje s činjenicom da je riječ o zecu, radi se nečemu što je zapravo inspirirao glumac Clark Gable. Odnosno, radi se o parodiji Gablea iz scene u filmu "It Happened One Night" (1934.) u kojoj on, naslonjen na ogradu, gricka mrkvu i brzo govori. Bugs Bunny se pojavio u više filmova od ijednog drugog crtanog lika. Deveta je filmska osoba na svijetu po portretiranosti i ima zvijezdu na Holivudskoj stazi slavnih (Hollywood Walk of Fame). Neki od glumaca koji su mu posuđivali glas su Mel Blanc (engleski), Vladimir Puhalo (hrvatski), Mića Tatić i Nikola Simić (srpski)... itd.

29. srpnja 1957. osnovana je Međunarodna agencija za atomsku energiju (engl. International Atomic Energy Agency, franc. Agence internationale de l’énergie atomique). Svrha joj je razvoj nuklearne energije u miroljubive svrhe i ograničenje upotrebe nuklearne energije u vojne svrhe.
Do danas je u članstvo te agencije ušla većina država članica Ujedinjenih naroda. Dvije države su se povukle iz članstva, Sjeverna Koreja (članica u periodu 1974-1994) i Kambodža koja je povukla članstvo 2003. i ponovo se pridružila 2009. Prvi glavni ravnatelj Međunarodne agencije za atomsku energiju bio je William Sterling Cole, američki političar koji je prethodno više od dva desetljeća djelovao kao član Kongresa SAD. Nakon njega gotovo je punih dvadeset godina na čelu agencije bio švedski znanstvenik dr. Sigvard Arne Eklund, a neposredno nakon njega švedski diplomat i političar dr. Hans Blix. Time su dva Šveđanina bila na čelu Međunarodne agencije za atomsku energiju u neprekinutom vremenskom razdoblju od 36 godina (od 1961. do 1997.).
Nakon Hansa Blixa glavnim je ravnateljem postao egipatski političar i diplomat dr. Mohamed ElBaradei. 2005. Agencija je zajedno sa svojim ravnateljem ElBaradeijem dobila Nobelovu nagradu za mir. 2009. novi je glavni ravnatelj postao Japanac Yukiya Amano, koji i danas vrši tu funkciju. Premda je Međunarodna agencija za atomsku energiju osnovana odvojeno od Ujedinjenih naroda, ona je danas u smislu odgovornosti podložna i Općoj skupštini i Vijeću sigurnosti UN-a. Glavno sjedište ima u Beču, u kompleksu zvanom UNO-City ili Internationales Zentrum Wien, sagrađenom 1970-ih godina na lijevoj obali Dunava. Prije izgradnje tog kompleksa agencija je imala sjedište u bečkom hotelu Grand Hotel Wien.

DOCKWISE VANGUARD

Dolžina ladje: 275 m
Širina: 70 m
Maksimalni tovor: 110.000 ton
Ugrez: od 11 m do 31 m
Največja hitrost: od 11 do 13 Nm
Članov posadke: 40

Danes je Nizozemski Dockwise Vanguard vplul v Boko Kotorsko, kjer bo vkrcal veliki dok Jadranske ladjedelnice v Bijeloj. Poseben spektakel bo dvigovanje in vkrcavanje doka DOK 12 na Dockwise Vanguard. DOK 12 dolg 235 metrov, širok 53m, visok 18m in izdelan 1976 leta v Nemčiji, bo med tem posebno fiksiran na palubi dvigala, da se ne bi premikal med skoraj enomesečne plovbe do končnega cilja Litve. Veliki DOK12 je prodan litovski družbi AB Vakaru Laivu Gamykla za 11.mio€.
[You must be registered and logged in to see this link.]

Največje težko dvigalo na svetu

Dockwise Vanguard je polna potopna težka dvigalna ladja, ki je v lasti in upravljanju družbe Dockwise B.V. Dockwise Vanguard je največje plovilo svojega tipa, ki je bilo kdaj zgrajeno in lahko nosi tovore do 110.000 ton. Dockwise Vanguard je bil zasnovan za premikanje naftnih in plinskih objektov na morju, lahko pa tudi prevaža druge ladje in deluje kot objekt na morju.
[You must be registered and logged in to see this link.]



[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                              Dockwise Vanguard

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                  Dockwise Vanguard

11. kolovoza 3114. godine prije Krista prema vjerovanju Maja stvoren je sadašnji svijet.
Narod Maje je za računanje vremena koristio složeni kalendar baziran na broju 20. Najduži vremenski period za koji su imali ime bio je tzv. b’ak’tun. Jedan b’ak’tun ima 144.000 dana tj. traje nešto više od 394 naše godine. Prvi b’ak’tun počeo je sa stvaranjem svijeta, a mi danas živimo u 14. b’ak’tunu, koji je počeo krajem 2012.
Maje su vjerovale da su prije našeg svijeta bogovi bili stvorili druge svjetove, ali su se ti pokazali lošima i uništeni su. Prijašnja četiri svijeta imala su svaki svoje sunce.
Prvi svijet bio je pod vladavinom Prvog sunca - nazvanog Nahui-Ocelotl (Jaguarovo sunce) i u njemu su živjeli divovi koje su proždrli jaguari. Nakon uništenja tog svijeta došao je drugi po redu, kojim je vladalo Drugo sunce - Nahui-Ehécatl (Sunce vjetra). Njegovi stanovnici su se pretvorili u majmune, a svijet je uništen jakim vjetrovima. Treći svijet imao je Treće sunce - Nahui-Quiahuitl (Sunce kiše) i uništen je vatrenom kišom. Preživjele su samo ptice ili stanovnici koji su se pretvorili u ptice. Četvrti svijet s Četvrtim suncem - Nahui-Atl (Vodeno sunce) uništen je ogromnom poplavom, poput one u Bibliji. Preživjeli su pretvoreni u pse.
Peto sunce naziva se Nahui-Ollin (Sunce potresa). Budući da su prijašnji svjetovi trajali po 13 b’ak’tuna, taj je svijet trebao završiti s krajem 13. b’ak’tuna koji je prema majanskom kalendaru završio 21. prosinca 2012. Budući da se aktualno sunce zove Sunce potresa, svijet je trebao biti uništen razornim potresima. Iz navedenog su nastale poznate teorije o kraju svijeta 2012. godine, koje se ipak nisu obistinile.

17. kolovoza 1908. francuski karikaturist i animator Émile Cohl (1857-1938) u Parizu je javnosti predstavio prvi animirani film.
Između veljače i lipnja 1908. Cohl je nacrtao 700 crteža te ih prenio na negativ film s dvostrukom ekspozicijom. Rezultat je bio kratki crno-bijeli nijemi film 'Fantasmagorie', prvi u potpunosti animirani film. Prikazivao je bijele linije na crnoj podlozi, tj. jednostavne ljudske oblike u interakciji s raznim predmetima, stvorivši dojam da su prizori napravljeni kredom na školskoj ploči.
Cohl je između 1908. i 1923. napravio preko 250 filmskih radova, među kojima su bili i animirani filmovi. Filmom se počeo baviti relativno kasno, a prije toga je izgradio reputaciju zahvaljujući karijeri političkog karikaturista, kao i pripadnosti umjetničkom pokretu Nekoherentnih 1880-ih.

S danom 24. kolovoza 394. godine datiran je posljednji sačuvani tekst pisan egipatskim hijeroglifima.
Riječ je o tekstu poznatom pod nazivom Esmet-Akhomov hijeroglif, urezanom u hram egipatske božice Izide na otoku File, na izvornoj lokaciji u južnom Egiptu kod prvog katarakta rijeke Nila. Zbog gradnje Asuanske brane taj je hram u 20. stoljeću premješten na novu lokaciju, tj. na susjedni otok na Nilu, udaljen oko 600 metara od starog otoka.
Hram božice Izide na otoku File jedan je od općenito najpoznatijih egipatskih hramova, a cijeli je otok imao posebno značenje za staroegipatsku mitologiju i religiju kao jedno od pretpostavljenih mjesta na kojima je sahranjen bog Oziris. 394. godine Egipat se nalazio u sastavu Rimskog Carstva, kojim je u to doba vladao car Teodozije I. (posljednji zajednički vladar istočnog i zapadnog dijela Rimskog Carstva).
S obzirom na to da su rani tekstovi s egipatskim hijeroglifima nastajali već oko 3.300 godine prije Krista (možda i ranije), to je pismo korišteno čak oko 3.700 godina, ako ne i duže.

26. kolovoza 1910. se u Skoplju, tada dijelu Osmanskog Carstva, u albanskoj katoličkoj obitelji rodila Agnes Gonxha Bojaxhiu kasnije redovnica i katolička svetica Sveta Majka Tereza.
Bila je najmlađe dijete u obitelji Nikollë i Drane Bojaxhiu. Njen otac potječe iz Skadra, a majka iz Đakovice. Oboje su bili vrlo pobožni, a u obitelji je bilo još dvoje djece, Lazar i Agata. Njezin otac radio je kao pomoćnik u ljekarni, a brat je otišao na Vojnu akademiju u Graz. Išla je u osnovnu školu u kojoj se podučavalo na albanskom jeziku, a zatim je završila gimnaziju na srpskom jeziku. Prvu pričest primila je s pet godina, a uskoro i svetu potvrdu. U ranim godinama bila je oduševljena pričama o životu misionara, a do dvanaeste je godine bila uvjerena da se treba posvetiti vjerskom životu. Župnik njene župe Presvetog Srca Isusova u Skoplju bio je hrvatski isusovac Franjo Jambreković, s kojim se kasnije i dopisivala iz Indije. S osamnaest godina odlučila je posvetiti život "službi Bogu" te je ušla u irski katolički red specijaliziran za misije u Bengalu u Indiji. Do kraja života više nije vidjela majku i sestru. U rujnu 1928. putovala je iz Skoplja preko Zagreba do Irske. Otišla je u samostan časnih sestara lorentinki u Rathfarnhamu u Irskoj, kako bi naučila engleski jezik, jer se na njemu podučavalo školsku djecu u Indiji. Tamo je stigla 1929. i započela novicijat u gradu Darjeelingu podno Himalaje. Prve redovničke zavjete položila je 24. svibnja 1931. i to vrijeme uzima redovničko ime Terezija, po sv. Tereziji iz Lisieuxa (Maloj Tereziji), zaštitnici misionara. Svečane redovničke zavjete položila je 14. svibnja 1937., dok je radila kao nastavnica u školi samostana Loreto, u istočnoj Calcutti. 1948. je počela pomagati siromašnima i bolesnima zamijenivši svoju redovničku haljinu jednostavnim bijelim pamučnim sarijem ukrašenim plavim obrubom. Nakon što je dobila indijsko državljanstvo, odselila se u Calcuttu, gdje je i sama morala prositi za hranu. Godine 1950. osnovala je u Calcutti redovničku zajednicu Misionarke ljubavi za pomoć svima kojima je to potrebno i nalaze se na margini društva ili su potpuno napušteni. Danas ta zajednica broji preko 5.000 redovnica diljem svijeta. Osnovala je prvi Dom za umiruće, gdje je pripadnicima različitih religija omogućen posljednji obred prema njihovoj religiji. Zatim je osnovala dom za gubavce te dom za napuštenu djecu i mlade. Neki su kritizirali njezin rad, tvrdivši da je previše novca uložila u gradnju samostana, umjesto da je potrošen na medicinske potrepštine.
Majka Terezija dobila je Nobelovu nagradu za mir 1979. godine. Zatim je osnovala Pokret za svećenike 'Corpus Christi' i sudjelovala u spašavanju zatočenika u Bejrutu. Putovala je po svijetu i organizirala pomoć potrebitima. Odstupila je s mjesta voditeljice Misionarki ljubavi zbog lošeg zdravstvenog stanja 1997. godine. Umrla je te godine u Calcutti i pokopana je uz državne počasti, a 2016. proglašena je sveticom.

"Kome je do morala neka ide u crkvu " je citat naseg naivnog "prvog srpskog demokratski izabranog premijera " Zorana Djindjica.Necu objasnjavati zasto je ovo oko demokratski izabranog premijera pod navodnicima-svi oni koji su iole pratili njegov dolazak na mjesto premijera vjerovatno se slazu sa tim.Naivan je ,pokazalo se kasnije kada je ubijen.Vjerovao je da ce svojom politickim lukavstvom kao i izuzetnom inteligencijom prevariti svjetsku politicku oligarhiju-isfolirati ih da se prosto izrazim.
Ali folirati folirante koji imaju vjekovno pa i hiljadugodisnje iskustvo u sticanju njegovog velicanstva NOVCA je nemoguce-misija unapred osudjena na propast.
Gdje se pravi najveci I zagarantovan profit ? U religiji obmanom sirokih masa .A Vatikan je u toj igri maestralan,Sveta Stolica jos od vremena srednjovjekovne indulgencije "trenira "i usavrsava taj system,tj kako doci do ogromnog novca.Metodi su se promijenili,nismo vise u Srednjem Vijeku,vijeku mraka i inkvizicije .Cilj je isti.
Vatikan je stvorio kult majke Tereze,trebale su im potresne fotografije iz Kalkute i ostalih sirotista,iz domova za umiruce (tamo se propagirala samo patnja,nije bilo nikakvog lijecenja dalje od aspirina) za donacije.Moze se dokazati (i dokazano je)koliko se milijardi $ slilo u Vatikan zahvaljujuci milosrdnim sestrama majke Tereze .Takodje se zna da je PROCENAT  novca namijenjenog tim nesrecnicima u Kalkuti i ostalim sirotistima pod pokroviteljstvom majke Tereze- u promilima-manji od 1 % u odnosu na prikupljena sredstva,tj donacije.
Zagarantovan profit.
Imaju i sudovi koji su trazili da se ukradena a donirana sredstva nekih americkih bankara vrate,korespodencija sa majkom Terzom takodje.Naravno da sredstva nikada nisu vracena a zna se da su ukradena.
Na kraju krajeva dobila je 1979 Nobelovu nagradu za mir ?Sta je u njenom humanitarnom radu povezano sa svjetskim mirom.Ona se zalagala protiv abortusa i kontracepcije sto nema veze sa mirom .

Max Blitz (citat):

[You must be registered and logged in to see this image.]

Spomen ploča u rodnom Skoplju

Što se engleskoga teksta tiče: katastrofa i bezobrazluk. 
Ime ove redovnice se piše: Gonxha Bojaxhiu
Bezobrazluk je time veći što je albanski jedan od službenih jezika u Makedoniji. 
No, ovdje se koristi nekakva transliteracija za koju nema uporišta ni u Makedonskom ni u okolnim jezicima. 
Zapravo DZ kad se transliterira na makedonski znači ćirilično S što nema veze s Џ. 


Транслитерација на македонското писмо

VBČ (citat):

Max Blitz (citat):

Spomen ploča u rodnom Skoplju

Što se engleskoga teksta tiče: katastrofa i bezobrazluk. 
Ime ove redovnice se piše: Gonxha Bojaxhiu
Bezobrazluk je time veći što je albanski jedan od službenih jezika u Makedoniji. 
No, ovdje se koristi nekakva transliteracija za koju nema uporišta ni u Makedonskom ni u okolnim jezicima. 
Zapravo DZ kad se transliterira na makedonski znači ćirilično S što nema veze s Џ.

Nisam previše tražio sve jer sam htio prenijeti informaciju 'Na današnji dan', no ova ploča više nije na tom mjestu, slika je iz 2012., jer je zemljište prodano, pa je tu nešto sagrađeno.
Ima informacija da je ploča premještena, a i da je nova, (je li nova?) pa sad ne znam što je točno.
Pogrešan je engleski tekst, gdje je trebalo ostati originalno albanski xh, ne dz, jer ako se i tu htjelo napisati fonetski latinicom, nedostaje kvačica. (A opet, u engleskom je nema, pa je netko mislio da je ispravnije izostaviti je.) Albansko xh se čita kao dž (npr. Hoxha - Hodža). Tako da bi ćirilićni tekst bio fonetski ispravan.
Ime se čita Gondža Bojadžiu, tj. trebalo bi biti Bojadžiju, s j, ako se piše fonetski. Našao sam i da engleski tekst ostavlja originalno albansko ime i prezime kao Anjezë Gonxhe Bojaxhiu.

Btw, ovo je nešto novije, prije potresa u Skoplju, ovdje je bila katolička crkva u kojoj je Majka Tereza krštena, pa je uređen spomen-dom, ploča ispod spomenika se ne vidi dobro.

[You must be registered and logged in to see this link.]

30. kolovoza 1992. u Hamburgu je Maria Jepsen (rođ. Bregas) preuzela funkciju biskupa kao prva žena na toj poziciji u Evangeličkoj Crkvi. Ponovo je izabrana 2002.
Rodila se 1945. u Bad Segebergu u Njemačkoj, a studirala je klasične jezike i evangeličku teologiju. Godine 1970. položila je ispit za vikaricu i počela raditi. Nakon dvije godine položila je sljedeći ispit i postala župnica u Meldorfu. Stupanje u svećenićku službu se u Evangeličkoj Crkvi ne smatra sakramentom, već je potrebno položiti određene ispite. Udala se za vikara Petera Jepsena. Vremenom je napredovala do voditeljice dekanata, te je sudjelovala u radu brojnih odbora Evangeličke Crkve, kao i sinoda. Neko vrijeme je predsjedavala organizacijom za evangeličke misije. Također je bila članica vijeća Luteranskog svjetskog saveza. Smatra se feminističkom teologinjom i slovi kao liberalna biskupica. Borila se za ravnopravnost homoseksualaca, međureligijski dijalog, prava migranata, beskućnike, ovisnike, prostitutke i oboljele od AIDS-a.
Odstupila je s biskupske stolice nakon što je časopis Der Spiegel 2010. izvijestio o seksualnim napadima svećenika na maloljetnike o kojima je biskupica bila obaviještena, ali ništa nije poduzela.

Nema biblijske osnove da bi žena mogla bit biskupom. Dapače, jasno je rečeno da to mora bit muškarac.
To su ljudske novotvorine šta ovi uvode. No, evangelici mogu dakako radit što god hoće unutar svoje Crkve.

To je sve posljedica one deformacije  kad je kralj  iz političkih razloga  i sexualnih potreba postao  crkvenim pastirom.
Evo im sada.

8. rujna 1664. pogranično trgovačko sjedište za koloniste iz Nove Nizozemske Nieuw-Amsterdam, iz kojeg je nastao budući grad New York, došao je u posjed Kraljevine Engleske.
Otok Manhattan je otkriven 1609., a 1626. ga je Nizozemac Peter Minuit kupio od indijanaca Algonkina za škrinju tkanine i sitnice u vrijednosti od 24 dolara. Nizozemci su izgradili trgovačku postaju na rubu otoka, otprilike na mjestu gdje se kasnije nalazio Svjetski trgovački centar (WTC), oko koje je ubrzo nastalo naselje pod imenom Novi Amsterdam (niz. Nieuw-Amsterdam). Jedna od doseljenih nizozemskih obitelji bili su i Roosevelti (mnogo kasnije će dati dva američka predsjednika), koji su imali posjed na mjestu današnjeg Empire State Buildinga. Cilj kolonije bilo je i pružiti zaštitu trgovcima krznom na rijeci Hudson.
Nizozemci su sagradili gradić čiji se ostaci mogu i danas prepoznati u nekim elementima. Za zaštitu kolonije izgrađen je na njenom južnom rubu obrambeni zid koji je kasnije porušen, ali je ostavio trag u imenu ulice koja danas prolazi tim mjestom - Wall Street. Široki glavni put prema gradskim vratima je Broadway. Nizozemskog porijekla su i nazivi Brooklyn (niz. Breukelen) i Harlem (niz. Haarlem).
1664. došla su pred Novi Amsterdam četiri engleska broda i zatražila da im se grad preda. Glavni upravitelj Nove Nizozemske Petrus Stuyvesant predao je grad 8. rujna uz uvjet da građanima ostanu građanske i vjerske slobode. Grad je potom preimenovan u New York u čast kraljevog brata, vojvode od Yorka, a nedugo poslije izbio je Drugi englesko-nizozemski rat. Na kraju rata dogovoreno je da će Englezi zadržati Novi Amsterdam, a zauzvrat je Nizozemcima priznata vlast nad nedavno osvojenim Surinamom te otočićem Runom, jednom od Molučkih otoka. 1673., tijekom Trećeg englesko-nizozemskog rata, nizozemski kapetan Anthonio Colve zauzeo je grad i preimenovao ga u New Orange, u čast Vilima III. Oranskog, ali su na kraju rata Nizozemci bili prisiljeni vratiti kontrolu nad gradom Englezima.

10. rujna 2008. pokrenut je Veliki hadronski sudarivač (Large Hadron Collider - LHC) u CERN-u (Conseil européen pour la recherche nucléaire). CERN je međunarodna institucija za nuklearna istraživanja kojoj su svrha fundamentalna istraživanja (bez izravnih tehnoloških ili komercijalnih ciljeva) na području fizike elementarnih čestica, sa sjedištem u Meyrinu kod Ženeve u Švicarskoj.
Danas je Veliki hadronski sudarivač najveći i najsnažniji akcelerator čestica te najveći stroj na svijetu.
Nalazi se ispod francusko-švicarske granice, sjeverozapadno od grada Ženeve. Riječ je o tunelu kružnog oblika, dugom 27.000 m na dubini od 50 do 175 m, ovisno o terenu iznad njega. Gradnja je koštala milijarde eura i po tome je taj uređaj jedan od najskupljih znanstvenih instrumenata ikada napravljenih. Trajala je 10 godina, a na njemu je radilo više od 10.000 znanstvenika i inženjera iz više od 100 država.
Funkcija sudarivača je omogućiti fizičarima lakše provođenje ispitivanja različitih predviđanja fizike elementarnih čestica. Ubrzava protone do brzina bliskima brzini svjetlosti i zatim ih sudara. Dosad su znanstvenici koji na njemu rade svjedočili stvaranju kvark-gluon plazme (najgušća materija izvan crnih rupa), pronašli ključne dokaze protiv supersimetrije i otkrili Higgsov bozon, specifičnu vrstu podatomskih čestica od iznimne važnosti za fiziku, što je otkrivačima donijelo Nobelovu nagradu.

14. rujna 1917. Rusija je proglašena republikom, čime je konačno ukinuto Rusko Carstvo.
Posljednji ruski car Nikolaj II. abdicirao je još u ožujku iste godine, nakon izbijanja Februarske revolucije, no situacija je zatim mjesecima ostala nedefinirana. Brat bivšeg cara i idući na redu za prijestolje, veliki knez Mihajlo Aleksandrovič Romanov, čekao je razrješenje situacije prije prihvaćanja carskog prijestolja. (Spletom okolnosti i prema ruskom zakonu bio je car 24 sata između 15. i 16. ožujka 1917.)
Naposljetku je proglašena Republika pa je nestala potreba za osobom vladara. Na čelu vlade bio je premijer Aleksandar Fjodorovič Kerenski, a Ruska Republika teoretski je pokrivala čitav prostor nekadašnjeg Ruskog Carstva. Ipak, u praksi je njena kontrola tj. kontrola njene vlade nad ruskim teritorijem bila upitna, s obzirom da se radilo o razdoblju snažnih revolucionarnih previranja. U to vrijeme trajao je i Prvi svjetski rat, u kojem su ruske vojne snage bile angažirane u borbama s Centralnim silama.
Ruska Republika bila je razmjerno kratkog vijeka jer je već 7. studenog iste godine izbila Oktobarska revolucija. Rastuće nezadovoljstvo zbog velikih nestašica i ratnih gubitaka okrenuli su velik dio naroda protiv Kerenskog i njegove vlade. Sovjeti, tijela lokalne vlasti, posebno onaj u Petrogradu, preuzela su vlast u svoje ruke. Vlast sovjeta zatim se proširila po Rusiji, a došlo je i do građanskog rata u kojem su se protivnici boljševika uz pomoć stranih saveznika borili protiv novoformiranih sovjetskih vlasti. Rat je završio pobjedom boljševika koji su de facto preuzeti kontrolu nad sovjetima i uspostavili jednostranačku diktaturu.

gerard ford (citat):

To je sve posljedica one deformacije  kad je kralj  iz političkih razloga  i sexualnih potreba postao  crkvenim pastirom.
Evo im sada.

Nije baš bilo tako. Protestantizam je nastao na Kontinentu, a taj isti kralj ga je i suzbijao i proganjao.
Na koncu, u početku je Engleska Crkva bila posve Katolička, samo što je bila samostalna u odnosu na Papu.
Ovdje se ne radi o Crkvi proistekloj iz protestantizma, već o otcjepljenoj Crkvi od Katoličke.

Najstarija prirodno sačuvana mumija u Europi otkrivena je 19. rujna 1991.
Dobila je nadimak Ötzi, prema mjestu otkrivanja u pukotini blizu doline Ötz u Ötztalskim Alpama, u južnom Tirolu. Ötzija su slučajno otkrili turisti na mjestu koje se nalazi gotovo točno na granici između Austrije i Italije. Mislilo se da je otkriven na austrijskom tlu pa je odvezen u Innsbruck, ali je naknadnim mjerenjem ustanovljeno da je nalazište smješteno oko 90 m unutar talijanskog teritorija pa je prebačen u Bolzano, gdje je naposlijetku izložen u Južnotirolskom muzeju arheologije (tal. Museo archeologico dell'Alto Adige).
Analizom Ötzijevih ostataka ustanovljeno je da se radilo o muškarcu starom oko 45 godina i visokom otprilike 165 cm. Mumija je datirana u 4. tisućljeće prije Krista, a Ötzi je vjerojatno preminuo između 3239. i 3105. godine pr. Kr. Za usporedbu, velike piramide u Gizi sagrađene su između 2560. i 2510. godine pr. Kr., tj. 600-tinjak godina nakon Ötzijeve smrti. U vrijeme kada je živio nastajale su na području Egipta i Mezopotamije prve velike civilizacije u ljudskoj povijesti
Zbog vremenskih uvjeta tijelo mu je iznimno dobro očuvano i smatra se najstarijom mumijom na svijetu. Nosio je odjeću izrađenu od krzna čak pet različitih životinjskih vrsta, a na tijelu je imao 61 tetovažu. Kako su mu na glavi pronađeni tragovi udaraca, a u lijevom ramenu ozljeda od strijele, vjerovalo se da je drevni planinski čovjek umro od iskrvarenja. Međutim, najnovija analiza pomoću rendgenskih zraka i računalne tomografije (CT) koju je proveo antropolog Frank Rühli sa Sveučilišta u Zürichu pokazala je da je vjerojatnije ipak umro od smrzavanja jer je izgubio svega oko jednog decilitra krvi. Udarci u glavu nisu mogli biti smrtonosni te ih je vjerojatno zadobio u više navrata tijekom života. Odmah nakon smrti tijelo je isušio topli jesenski vjetar prije nego ga je prekrio led te je tako ostalo zatvoreno preko 5300 godina sve dok oluja iz Sahare nije donijela prašinu koja je prekrila površinu leda i apsorbirala Sunčevo svijetlo pa se led naglo počeo topiti.
Zbog loših vremenskih uvjeta istraživanja su nakon pronalaska Ötzija bila otežana. Arheolozi su tijekom ljetnih mjeseci morali topiti led kako bi istražili ledeni lokalitet. Pronašli su komade kože i krzna, uzice te dijelove mišića, njegove kože i nokat. U blizini je ležao luk od tisovine i 14 strijela te sjekira s brončanom oštricom. Na kraju je pronađena i kapa od medvjeđeg krzna. Zbog ledenih uvjeta Ötzi je očuvaniji od egipatskih mumija. Znanstvenici su ustanovili da su mu organi odlično očuvani, da je imao vrlo istrošene zube te je bolovao od crijevnih nametnika. Prema sadržaju želudca zaključili su da je samo zadnjih nekoliko mjeseci bio vegetarijanac.
Ötzi je bio nevjerojatno otkriće koje je znanstvenicima omogućilo uvid u način života, prehranu, odjeću i izgled ljudi u srednjoj Europi prije 5000 godina.

Televizijsko sučeljavanje kandidata za predsjednika SAD Johna F. Kennedyja i Richarda Nixona 26. rujna 1960. pokazalo je koliko fizički izgled može utjecati na politiku.
To prvo sučeljavanje prilikom američkih predsjedničkih izbora bilo je povijesna prekretnica jer je vjerojatno uzrokovalo Kennedyjevu pobjedu te navijestilo novo doba u kojem će televizija imati ključnu ulogu u politici. U to je vrijeme televizija dovoljno prodrla u domove Amerikanaca da bi utjecala na njihove odluke.
Fizički izgled i ponašanje kandidata na televiziji bili su od presudne važnosti. Nixon je odbio šminku, inzistirao je na užurbanom vođenju kampanje do pred sam nastup (što ga je jako umorilo) i k tome se još nije u potpunosti oporavio od nedavnog boravka u bolnici. Zbog svega toga, na televiziji je izgledao blijed, boležljiv i umoran, toliko da ga je odmah nakon emisije nazvala majka i upitala je li bolestan.
Kennedy se, s druge strane, prije odmarao i dobro se pripremio, tako da je izgledao osunčan, samopouzdan i opušten. Zanimljivo je da je 70 milijuna ljudi koji su gledali sučeljavanje na televiziji bilo uvjereno da je Kennedy pobijedio, a oni koji su ga slušali na radiju (mali broj ljudi) vjerovali su da je pobijedio Nixon. Dakle, vizualni dojam je bio odlučujući za Kennedyjevu prednost. I doista, ankete su pokazale da je Kennedy iz dotadašnjeg zaostatka prešao u vodstvo. Na kraju je i pobijedio na izborima sa samo 0.1 % glasova prednosti pred Nixonom.

26. rujna 1580. engleski moreplovac i istraživač, admiral Francis Drake stigao u englesku luku Plymouth na galijunu 'Golden Hind' (Zlatna košuta), nakon oplovljavanja svijeta.
Drake je bio prvi Englez koji je oplovio svijet, a to je bilo drugo oplovljavanje svijeta uopće na kojem je barem jedan brod stigao kući (nakon Juan Sebastián Elcana, kapetana koji je nakon Magellanove smrti dovršio prvo putovanje brodom 'Victoria'). Engleska kraljica Elizabeta I. za nagradu je proglasila Drakea vitezom i on je od tada imao pravo na titulu Sir.
Elizabeta I. je Drakeu naredila plovidbu uz istočnu obalu Južne Amerike i zatim kroz Magellanov prolaz kako bi istražio obalu koja leži s druge strane prolaza. Iako mu je bio cilj istražiti moguća mjesta za osnivanja engleskih uporišta za predstojeću borbu protiv Španjolaca, Drake je zapravo djelovao kao gusar u službi engleske krune. Isplovio je u prosincu 1577., a u ožujku 1579. je kod ekvadorske obale zaplijenio španjolski galijun 'Nuestra Señora de la Concepción' (Naša Gospa od začeća) s basnoslovnim bogatstvom srebra, zlata, porculana i dragulja koje bi po današnjem tečaju vrijedilo gotovo pola milijarde britanskih funti. Bio je to samo dio bogatstva koje je Drake zaplijenio tijekom putovanja.
Elizabeta I. imala je pravo na polovicu zaplijenjenog blaga. Njoj je to donijelo veći prihod od svih ostalih kraljevskih prihoda te godine. Za svaku funtu uloženu u ekspediciju dobila je čak 47 funti, što ekspediciju čini jednom od najisplativijih uopće. Repliku 'Golden Hinda' u prirodnoj veličini moguće je danas vidjeti u Londonu.
Sir Francis Drake najpoznatiji je od trojice znamenitih gusara elizabetanskog doba, uz Hawkinsa i Frobishera, koji su na svoju ruku ili s kraljičinim nalogom ugrožavali španjolski pomorski promet na putu od Zapadne Indije do Cadiza, plijenili brodove, pljačkali španjolska naselja u Zapadnoj Indiji, te svojim podvizima i odvažnošću položili temelje engleskoj pomorskoj moći. Godine 1586. prenio je krumpir iz Amerike u Europu. Umro je tijekom još jednog pljačkaškog pohoda protiv Španjolaca, a njegovo je tijelo u olovnom lijesu položeno na dno Karipskog mora. Drakeov prolaz, vodeno područje između južnog vrha Južne Amerike, rta Horn i otočne skupine Južnog Shetlanda na Antarktici nazvano je prema Sir Francis Drakeu.

26. rujna 1887. njemački izumitelj Emile Berliner (1851-1929) patentirao je uređaj pod nazivom gramofon (gramophone). Riječ je grčkog podrijetla, od gramma (pisati) i phone (zvuk).
Premda je Thomas A. Edison već 1877. patentirao napravu za snimanje i reprodukciju zvuka nazvanu Edisonov fonograf, Berlinerov izum bio je u potpunosti drugačiji i kvalitetniji. Umjesto cilindra s voskom (ideja Edisona) koristio je plosnatu metalnu ploču kružnog oblika na kojoj je posebnim postupkom bio snimljen zvučni zapis koji se s nje i reproducirao. Zapis se mogao jednostavno umnažati, pomoću negativa napravljenog iz orginalno zapisane ploče - mastera. A tako umnožene ploče mogle su se reproducirati jedino na njegovom gramofonu. Prvi gramofoni su se sastojali od tanjura na kojem leži gramofonska ploča, mehaničkog pogonskog mehanizma s ručkom za pokretanje i ručke s gramofonskom iglom te velikom limenom tubom za pojačavanje zvuka.
Sistem reprodukcije bio je jednostavan, igla je klizala po brazdi na površini rotirajuće gramofonske ploče i proizvodila zbog neravnina i izbočina u brazdi različite tonove.
Gramofon je bio daleko kvalitetniji i jednostavniji za masovnu proizvodnju, što je doprinijelo njegovoj brzoj popularnosti koja je nadmašila Edisonov proizvod. Početkom 20. stoljeća poboljšana je metoda prešanja ploča, a do 1915. usvojen je standard od 78 okretaja u minuti, što je bilo dovoljno da na svakoj strani ploče stane oko 4 ½ minuta zapisa. Početkom 1920-ih usvojeni su električni zvučnici za pojačavanje glasnoće zvuka, a 1925. kompanija Brunswick je izbacila prvi gramofon pokretan elektromotorom. Nakon tog je 1948. Columbia Records predstavila long play ploču (LP) koja se okretala na 33 ⅓ i koristila vrlo fine brazde, pa je na nju stalo do 30 minuta zapisa na svakoj strani. Ubrzo nakon toga je američka RCA Corporation predstavila je singl ploču na 45 okretaja, na koju je stalo do 8 minuta zapisa po strani.
Berliner je osim gramofona u povijest ušao 1876. i kao izumitelj mikrofona za telefon.

1. listopada 1949. godine Mao Zedong je u Pekingu, na trgu Tiananmen, proglasio utemeljenje današnje kineske države, Narodne Republike Kine. Svečanosti je prisustvovalo oko 300.000 ljudi.
Mao je u to doba bio vođa Kineske komunističke partije, a zatim je dobio i državničke funkcije (nazivi položaja najviših dužnosnika u komunističkoj Kini prilično su složeni i mijenjali su se tijekom vremena).
Proglašenje Narodne Republike Kine bilo je plod pobjede komunista nad nacionalističkim Kuomintangom. U vrijeme proglašenja NR Kine pripadnici Kuomintanga držali su još uvijek vlast u nekim kineskim krajevima, no vremenom su protjerani, tj. sklonili su se na Tajvan.

1. listopada 1936. general Francisco Franco javno je proglašen španjolskim generalisimusom (španj. Generalísimo).
Proglašenje je objavljeno u Burgosu, povijesnom glavnom gradu Kastilje. Franco je preuzeo ovlasti dotadašnje Vlade nacionalne obrane, nacionalističkog organa koji je do tada vladao Španjolskom u ratu protiv republikanaca. Nakon pobjede njegovih falangista 1939., Franco je postao šefom države (španj. Jefe del Estado) te je uspostavljena diktatura u kojoj je dobio i naslov Caudillo (Vođa).
Naslov Caudillo korišten je u Španjolskoj za Franca slično kao Führer u Njemačkoj za Hitlera ili Duce u Italiji za Mussolinija. Tako je u Španjolskoj korištena fraza: "Una Patria, un Estado, un Caudillo" (Jedna domovina, jedna država, jedan vođa), slično kao u Njemačkoj "Ein Volk, ein Reich, ein Führer" (Jedan narod, jedna država, jedan vođa). Tijekom Drugog svjetskog rata, Franco je zadržao neutralnost iako je u određenoj mjeri pomagao Trećem Reichu i fašističkoj Italiji u ratu sa SSSR-om. Od 1947. godine Franco je de facto bio regent Španjolske, u kojoj je ugnjetavao neistomišljenike, a s političkom opozicijom sukobio se silom. Nakon njegove smrti 20. studenog 1975. godine, Španjolska je postala demokratska zemlja. Nasljednik, sadašnji španjolski kralj Juan Carlos I. održao je prve demokratske izbore 15. lipnja 1977. i pomogao u slamanju vojnog puča iz 1981. Između samih Španjolaca nije postignut konsenzus o Francovoj ulozi u španjolskoj povijesti. Njegovi simpatizeri ističu da je zaslužan za mir nakon građanskog rata te demografski i ekonomski bum 1960-ih godina. Protivnici mu spočitavaju represivni režim i tvrde da bi do ekonomskog rasta došlo i bez Franca na čelu države.

Max Blitz (citat):

1. listopada 1936. general Francisco Franco javno je proglašen španjolskim generalisimusom (španj. Generalísimo).
Proglašenje je objavljeno u Burgosu, povijesnom glavnom gradu Kastilje. Franco je preuzeo ovlasti dotadašnje Vlade nacionalne obrane, nacionalističkog organa koji je do tada vladao Španjolskom u ratu protiv republikanaca. Nakon pobjede njegovih falangista 1939., Franco je postao šefom države (španj. Jefe del Estado) te je uspostavljena diktatura u kojoj je dobio i naslov Caudillo (Vođa).
Naslov Caudillo korišten je u Španjolskoj za Franca slično kao Führer u Njemačkoj za Hitlera ili Duce u Italiji za Mussolinija. Tako je u Španjolskoj korištena fraza: "Una Patria, un Estado, un Caudillo" (Jedna domovina, jedna država, jedan vođa), slično kao u Njemačkoj "Ein Volk, ein Reich, ein Führer" (Jedan narod, jedna država, jedan vođa). Tijekom Drugog svjetskog rata, Franco je zadržao neutralnost iako je u određenoj mjeri pomagao Trećem Reichu i fašističkoj Italiji u ratu sa SSSR-om. Od 1947. godine Franco je de facto bio regent Španjolske, u kojoj je ugnjetavao neistomišljenike, a s političkom opozicijom sukobio se silom. Nakon njegove smrti 20. studenog 1975. godine, Španjolska je postala demokratska zemlja. Nasljednik, sadašnji španjolski kralj Juan Carlos I. održao je prve demokratske izbore 15. lipnja 1977. i pomogao u slamanju vojnog puča iz 1981. Između samih Španjolaca nije postignut konsenzus o Francovoj ulozi u španjolskoj povijesti. Njegovi simpatizeri ističu da je zaslužan za mir nakon građanskog rata te demografski i ekonomski bum 1960-ih godina. Protivnici mu spočitavaju represivni režim i tvrde da bi do ekonomskog rasta došlo i bez Franca na čelu države.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Francisco Franco

A u Španiji u Kataloniji danas referendum o odvajanju od matice.

10. listopada 1919. u Zagrebu je osnovana omladinska organizacija komunista - Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ). Taj datum se kasnije obilježavao kao Dan SKOJ-a.
Na osnivačkoj konferenciji bilo je prisutno oko 50 poslanika komunističkih omladinskih organizacija s područja Kraljevine SHS, te je izabran privremeni Centralni komitet sa sjedištem u Zagrebu. SKOJ je bio organiziran po uzoru na sovjetsku organizaciju Komsomol (Kommunističeskij sojuz molodeži). Komunisti su postigli veliki uspjeh na izborima sljedeće godine, pa je kraljevska vlada zabranila rad komunističkih organizacija na području Kraljevine SHS uredbom nazvanom Obznana 29. prosinca 1920. godine. Od tada počinju progoni članova SKOJ-a, pa je tako ubijeno sedam sekretara SKOJ-a: Janko Mišić, Pajo Marganović, Mijo Oreški, Josip Kolumbo, Pero Popović Aga, Josip Debeljak i Zlatko Šnajder.

12. listopada 1492. godine istraživač Kristofor Kolumbo (španj. Cristóbal Colón) stupio je na tlo Novog svijeta.
Na svom prvom putovanju raspolagao je s trima brodovima: 'Santa Maria' (najveći brod), 'Pinta' i 'Santa Clara' (s nadimkom 'Niña' prema vlasniku Juanu Niñu). Iz Španjolske su doplovili najprije na Kanarske otoke, a zatim se otisnuli na zapad i plovili pet tjedana dok nisu ugledali kopno. Prvi ga je ugledao Rodrigo de Triana, koji je stražario na Pinti, u 2 sata ujutro i odmah je probudio ostatak posade vikanjem. Pucnjem su obavijestili Kolumba.
Otok koji su ugledali pripada otočju Bahami, a Kolumbo ga je prozvao San Salvador (Sveti spasitelj), no danas nije točno poznato o kojem se otoku radilo. Otok koji se danas zove San Salvador nazvan je tako 1925. pod nedokazanom pretpostavkom da je upravo to bio prvi otkriveni otok. Domoroci koje je Kolumbo tamo zatekao bili su miroljubivi i prijateljski raspoloženi. Nisu imali učinkovitog oružja, pa je Kolumbo u svoj dnevnik zapisao da bi ih sve mogao pokoriti sa svega 50 ljudi.
Otkriće Novog svijeta u Europi je dočekano s velikim entuzijazmom pa je Kolumbo na drugo putovanje poveo čak 17 brodova i oko 1200 ljudi. 12. listopada u SAD se obilježava Kolumbov dan (Columbus day), a i u drugim američkim državama slave se blagdani vezani uz otkriće Amerike. Od 1987. u Španjolskoj se obljetnica Kolumbova otkrića slavi kao Nacionalno slavlje (Fiesta Nacional) ili Nacionalni dan, a od 2000. 12. listopada je ujedno i Dan oružanih snaga.

17. listopada 1967. umro je Aisin Gioro Puyi ili Pu Yi, posljedni vladar dinastije Qing i posljedni kineski car.
Carem je postao još 1908. godine u dobi od samo 2 godine i 10 mjeseci, a vladao je uz pomoć strica Zaifenga. Njegovo odrastanje je teško moglo biti normalno i uravnoteženo jer su ga smatrali božanstvom i nisu očekivali od njega dječje ponašanje. Kad bi se negdje pojavio, odrasli ljudi bi mu se duboko klanjali izvodeći ritual kowtow (padanje na koljena, dodirivanje poda glavom i skretanje pogleda). Poslije Xinhai revolucije 1911., Pu Yi je bio prisiljen abdicirati 12. veljače 1912. i odreći se prava da bude car, ali nominalno zadržavajući naslov vladara Qing dinastije i carskog klana Aisin Gioro sve do 5. studenog 1924., kada ga je vojskovođa Feng Yuxiang protjerao iz Zabranjenog grada.
Bio je regent japanske marionetske države Mandžukuo od 9. ožujka 1932. do 15. kolovoza 1945. godine, od 1. ožujka 1934. godine i kao car (Kangde). Poslije kapitulacije Japana, Pu Yi je završio prvo u sovjetskom zatočeništvu od 1945. do 1950., a poslije u kineskom do 1960. kada je oslobođen.
Posljednje godine života Pu Yi je proveo u komunističkoj Kini kao običan građanin. Mao Zedong mu je dao posebno dopuštenje da se naseli u Pekingu, gdje je dobio smještaj u hotelu koji je bio u vlasništvu države. Radio je u Pekinškom botaničkom vrtu kao vrtlar, a kasnije kao urednik u literarnom odjelu Kineske komunističke savjetodavne konferencije. Za svoj posao dobivao je redovitu mjesečnu plaću.
Kad je započela Maova Kulturna revolucija Pu Yi je postao meta fanatičnih mladih aktivista koji su bivšeg cara smatrali simbolom imperijalne prošlosti. Vlada mu je osigurala zaštitu od fizičkih napada, no uvjeti su mu se ipak jako pogoršali. Umro je od komplikacija nastalih uslijed bolesti u 62. godini u Pekingu i sahranjen je kao običan građanin.
Poznat je i po filmu Bernarda Bertoluccia 'Posljednji kineski car' iz 1987. godine, koji je temeljen na njegovoj autobiografiji. Film je osvojio svih devet Oscara za koje je bio nominiran. Uz najbolji film, osvojio je nagrade za najbolju scenografiju, fotografiju, dizajn kostima, režiju, montažu, glazbu, originalni glazbeni broj, zvuk i adaptirani scenarij.

73.LET - KUČIBREG

Nemška vojska je oktobra 1943 zasedla Istro in na njenih obalah ter v zaledju zgradila obrambni zid, da bi se zoperstavila morebitni zavezniški invaziji. V bojih v okolici Kućibrega v začetku novembra 1944 so Nemci prizadejali velike izgube hrvaškim, italijanskim in slovenskim partizanom, ki so se tedaj zadrževali na tistem območju. Skupno je padlo več kot 120 borcev. Največ žrtev je pokopanih na pokopališču v Hrvojih, v Kućibregu pa so jim postavili spomenik.

Obalno planinsko društvo Koper in Združenje protifašistov, borcev za vrednote NOB in veteranov Koper organizirata dne 05.11.2017 skupni pohod Truške - Kućibreg. Odhod izpred osnovne šole v Truškah točno ob 8. uri. Ob 11 uri se bomo udeležili komemoracije pri spominskem obeležju padlih borcev v Kučibregu.

[You must be registered and logged in to see this image.]

V počastitev 73. obletnice bitke pri Kučibregu, ko je v bitki proti nemškemu okupatorju leta 1944 padlo več kot 120 partizanov.


[You must be registered and logged in to see this image.]

ZAČETEK OKTOBRSKE REVOLUCIJE

Na današnji dan leta 1917 se je v Rusiji začela velika oktobrska revolucija oziroma vstaja takratnem Petrogradu.

V noči s 24. na 25. oktober 1917 po starem koledarju (ali od 7. na 8. november po novem) so oboroženi delavci z vojaki pod vodstvom boljševikov zrušili začasno vlado. Zato jo nekateri imenujejo boljševiška, bolj redko pa tudi novembrska revolucija. V nekaterih pogledih je bila nadaljevanje ruske revolucije leta 1917, pri čemer je bila prva faza tako imenovana februarska revolucija. Najbolj markanten voditelj revolucije je bil Vladimir Iljič Lenin. Osrednje aktivnosti revolucije so bile v Petrogradu. Bile so pod nadzorom Petrogradskega Sveta, ki mu je načeloval Lev Trocki ter vojaški komite pod nadzorom Adolpha Joffeja. Revolucija je bila odgovor na zatiranje in poniževanje Carske Rusije ter na negativne posledice, ki jih je imela 1. svetovna vojna.

Kljub resnim pomislekom mnogih boljševikov je Lenin vztrajal, da je oblast treba prevzeti z revolucijo. Delavci in vojaki so v Sankt Peterburgu zavzeli najpomembnejše točke v mestu in dan pozneje je padel tudi Zimski dvorec, kjer je bila začasna vlada. V Smolnem se je zbral vseruski kongres sovjetov in pod Leninovim vodstvom sestavil prvo sovjetsko vlado in svet ljudskih komisarjev. Druge radikalne skupine so protestirale, ker so boljševiki postavili novo vlado, saj so bili šibki. Na levici so bili močnejši od njih eserji – socialni revolucionarji, pa tudi sicer so jih neposredno ogrožali domači in tuji nasprotniki.

[You must be registered and logged in to see this link.]
* Izgradnja: 1903
* Oborožitev 1917:
[You must be registered and logged in to see this link.]



[You must be registered and logged in to see this image.]
Začetek revolucije v tedanjem Petrogradu, današnjem Sankt Peterburgu, so zvečer 25. oktobra (7. novembra) 1917 naznanili streli z vojaške ladje AURORA, boljševiki pa so nato skupaj z oboroženimi delavci začeli prevzemati nadzor nad mestom.

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
                        Vladimir Iljič Uljanov Lenin leta 1887                                             1895                                    V njegovo čast mesto postane Leningrad

[You must be registered and logged in to see this image.]
Lenin govori vojakom na Rdečem trgu v Moskvi, maja 1919, v času bojev mlade sovjetske oblasti s silami intervencije in kontrarevolucije

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.] 
                                               Lev Davidovič Trocki                                                                   Lev Davidovič Trocki

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                       Zadnja slika Lenina dokler je bil še živ                                                  Smrt Trockega 21.avgust 1940                                   Znamka

OSIMSKI SPORAZUM

Na današnji dan leta 1975 sta v Osimu zunanja ministra Italije in Jugoslavije podpisala tako imenovani osimski sporazum o ureditvi mejnih in gospodarskih vprašanj med državama.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
V Osimu sta se po podpisu sporazumov rokovala zvezni sekretar za zunanje zadeve Miloš Minić
                                     in italijanski zunanji minister Mariano Rumor

Osimski sporazumi so mednarodni pravni akti, ki so jih 10.novembra 1975 podpisali Socialistična federativna republike Jugoslavija in Republika Italija v italijanskem mestu Osimo blizu Ancone, z ratifikacijo v obeh parlamentih pa so stopili v veljavo 11.oktobra 1977.
Osimske sporazume sestavljajo trije temeljni dokumenti ter 16 dodatkov:
* Pogodba med Socialistično federativno republiko Jugoslavijo in Republiko Italijo
* Sporazum o pospeševanju gospodarskega sodelovanja med Socialistično federativno republiko Jugoslavijo in Republiko Italijo
* Protokol o prosti coni
Določila prvo navedene pogodbe so predvsem politične narave in se nanašajo na določitev državne meje in na vprašanja povezana z mejo. Z mirovno pogodbo z Italijo iz leta 1947 državna meja s SFRJ namreč ni bila v celoti določena.
Z mirovno pogodbo je bilo ustanovljeno Svobodno tržaško ozemlje (STO), razdeljeno na cono A, ki je bilo pod anglo-ameriško vojaško upravo, in cono B, ki je bilo pod jugoslovansko vojaško upravo. S spomenico o soglasju iz leta 1954 (t. i. Londonski sporazum) je STO prenehalo obstajati. Določila pogodbe urejajo mejo na kopnem in na morju ter postopke za njeno določitev na samem zemljišču. Posebnega pomena so tudi določila, ki urejajo državljanstvo. Prav tako je pogodba uredila izplačilo odškodnine za odvzeto imetje, morebitno preselitev ter socialno zavarovanje oseb z območja cone A in B STO. Posebnega pomena je 8. člen omenjene pogodbe, ki določa, da bo s prenehanjem veljavnosti Posebnega statuta, priloženega k londonski Spomenici o soglasju iz leta 1954, vsaka stran ohranila v veljavi notranje ukrepe, ki jih je že sprejela pri izvajanju omenjenega statuta, in da bo v okviru svojega notranjega prava zagotovila pripadnikom manjšin enako raven varstva, kot jo je določal omenjeni statut.
Sporazum o pospeševanju gospodarskega sodelovanja in Protokol o prosti coni pa sta uredila nekatera gospodarska vprašanja, ki naj bi pospešila medsebojno gospodarsko in tehnično sodelovanje s ciljem izboljšanja življenjskih razmer obmejnega prebivalstva. Predvidela sta ustanovitev proste carinske cone pri mejnem prehodu Fernetiči, ki pa ni bila nikdar realizirana. Opredeljeno je bilo tudi sodelovanje na področju vodnega gospodarstva, cestnih in vodnih povezav, varstvo Jadrana pred onesnaženjem in sodelovanje pristanišč. Za uresničevanje Osimskih sporazumov je bilo ustanovljenih 12 mešanih komisij.
Večina določb Osimskih sporazumov je bila uresničena. V smislu izvajanja sporazuma so bili med državama sklenjeni še nekateri drugi mednarodni akti, med drugim sporazum o odškodnini za nacionalizirano oziroma odvzeto premoženje v nekdanji coni B (Sporazum med Socialistično federativno republiko Jugoslavijo in Republiko Italijo o dokončni ureditvi vseh vzajemnih obveznosti, ki izvirajo iz 4. člena pogodbe, podpisane v Osimu 10. novembra 1975), noveliran je bil tudi Videmski sporazum o obmejnem osebnem prometu. Zgrajeni sta bili t. i. sabotinska cesta in cesta po Kolovratu , odprtih in prekvalificiranih je bilo več mejnih prehodov. Večina mešanih komisij (sedaj slovensko-italijanskih, z izjemo tristranske komisije za varstvo Jadrana, kjer kot tretji partner sodeluje Republika Hrvaška uspešno deluje.
Opuščeni projekti obsegajo izgradnjo vodne poti med severnim Jadranom in Donavo ter oblikovanje proste carinske cone. Prvi je bil opuščen zaradi gospodarske in ekološke vprašljivosti, drugi pa predvsem na željo italijanske strani. V italijanskem parlamentu je bil februarja 2001 sprejet Zakon o zaščiti slovenske jezikovne manjšine v Furlaniji-Julijski krajini, vendar se ta počasi uresničuje. V pripravi je nov sporazum o vzajemnem priznavanju diplom in strokovnih naslovov doseženih na univezrah in visokošolskih ustanovah. Odprto ostaja vprašanje vrnitve kulturne dediščine in arhivov.
Republika Slovenija je z mednarodnim pravnim aktom - izmenjavo not - postala pravna naslednica Osimskih sporazumov 31.julija 1992. Ob vključitvi Slovenije v Evropsko unijo tako Osimski kot tudi drugi dvostranski sporazumi, sklenjeni z Italijo, ostajajo v celoti v veljavi.
[You must be registered and logged in to see this link.]

Do odločitve o Trstu pa ni prišlo in ustanovljeno je bilo Svobodno tržaško ozemlje (STO) s cono A pod angloameriško vojaško upravo in s cono B z jugoslovansko upravo. Londonski memorandum leta 1954 je cono A dodelil Italiji, cono B pa Jugoslaviji. Italija nove razmejitve ni priznala kot dokončne. A je avgusta leta 1955 prišlo do podpisa Videmskega sporazuma, s katerim je največ pridobilo obmejno prebivalstvo od Trbiža oziroma Rateč do Novigrada. Ljudje s stalnim bivališčem v tako imenovanem obmejnem pasu so postali upravičeni do prepustnic, s katerimi so lahko prečkali državno mejo na 52 mejnih prehodih. V manj kot letu dni po podpisu je bilo na jugoslovanski strani izdanih skoraj 116.000 na italijanski pa 146.000 tako želenih knjižic.
[You must be registered and logged in to see this link.]

Priloga III
Pomorska mejna črta izhaja iz glavnega vrha št. 1 od zaliva Sv. Bartolomeja, ki se nahaja na
desnem bregu potoka Sv. Bartolomeja, na izlivu, z koordinati v obeh sistemih:
x = 5.049.835,77 y = 2.420.416,72 italijanski
x = 5.050.841,73 y = 5.400.753,47 jugoslovanski
in je določena z krožnimi loki, ki povezujejo naslednje točke:
tocke Italijanske koordinate(dokument št 39) koordinate Jugoslavije (kartica št. 100-15)
Latitude N Longitude E Latitude N Longitude E
(Greenwich) (Greenwich)
1 45 ° 35 ', 65 13 ° 43', 15 45 ° 35 ', 70 13 ° 43', 40
2 45 ° 35 ', 90 13 ° 42', 75 45 ° 35 ', 95 13 ° 43', 00
3 45 ° 37 ', 80 13 ° 37', 80 45 ° 37 ', 91 13 ° 38', 00
4 45 ° 32 ', 70 13 ° 18', 75 45 ° 32 ', 80 13 ° 19', 00
5 45 ° 27 ', 20 13 ° 12', 70 45 ° 27 ', 20 13 ° 12', 90
Zgoraj navedene koordinate, so grafično predstavljene na italijanski mapi št. 39 društva za mornarico, z obsegom 1: 100.000, tretja izdaja, marca 1962, ponovna izdaja julija 1974 ,posodobljena z Buletinom "Avviso ai naviganti”(obvestila za pomorščake)št.42 leta 1974 in na jugoslovanski mapi

št.100-15 hidrograficnega instituta jugoslovanske mornarice, v merilu 1:100.000, nova izdaja

junija 1971,ponovna izdaja julija 1974 , posodobljena z Buletinom "Avviso ai naviganti” (Obvestila za pomorščake)
št. 22

leta 1974.
Priloga IV
Priloga IV je sestavljena iz naslednjih segmentov topografske karte:
"Mapa hidrografičnega instituta mornarice-Genova, aprila 1943 -Tretja izdaja, marca 1962"
severni Jadran od Tilmenta do Pule (posodobljeno v datoteki 04-05 novembra 1974)
Stran 5
[You must be registered and logged in to see this link.]



[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]

Danas je Dan Primirja. Vezan za Veliki rat. U Srbiji novoustanovljen praznik i neradan dan. Međutim, još običan narod ne zna o čemu se radi jer nije dovoljno zaživeo. Primetio sam da sve radi normalno, od trgovina, preko frizera, do brze hrane i ostalo. Jedino ne rade državne ustanove kao što su fakulteti, socijalna i penziona, pa biro rada ne radi, banke ne rade.
Sve ostalo je isto. Kao da je ponedeljak, utorak ili sreda kao obični dani.

ovo bi trebao biti dan zalosti za srpski narod. gledam danas tv ostrvo Vido ili ostrvo smrti,Krf -ostrvo nade ,Solun vojnicko groblje.Kjmakcelan vrata slobode . 5000 poginulih, kosturnica,grob do groba. I tako dalje. koliko je ovaj srpski narod dao zivota za slobodu svih naroda na podruciju ex.YU.Kako nam je to vraceno 1941 ili 1991. to je stvarno strasno.

Književnik, dramaturg, kritičar, prevoditelj i zagrebački kroničar August Šenoa rodio se u Zagrebu 14. studenog 1838.
Otac mu je bio Alois Schönoa, Nijemac koji se doselio iz Češke te radio kao slastičar zagrebačkog biskupa Aleksandra Alagovića i prvog zagrebačkog nadbiskupa kardinala Jurja Haulika. Šenoina majka zvala se Terezija pl. Rabacs i bila je iz Slovačke, a umrla je kad je imao 8 godina.
Šenoa je studirao pravo u Zagrebu i Pragu, ali nikada nije diplomirao. U Beču je uređivao listove Glasonoša i Slawische Blätter. U Zagreb se vratio 1866. i radio u uredništvu lista Pozor, zatim kao dramaturg u Hrvatskom zemaljskom kazalištu, gradski bilježnik te kao gradski senator. Od 1874. do smrti bio je urednik časopisa Vienac. Politički se angažirao u Narodnoj stranci, izrasloj iz ideja ilirskoga pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda.
Široj javnosti postao je poznat kada je počeo raditi kao dopisnik za Pozor gdje je pisao seriju feljtona Zagrebulje u kojima opisuje negativne posljedice koje su konformizam i licemjerje ostavili na svakodnevni život u Zagrebu. Zahvaljujući njemu feljton je postao literarni žanr. Dok je pisao za časopis i djelovao kao novinar ostao je zapamćen po kritiziranju društva. Radio je i kao kazališni kritičar dajući prijedlog novog programa i analizirajući stanje glumišta.
Ipak, August Šenoa prije svega ostao je zapamćen kao romanopisac, zaslužan je za populariziranje ove književne vrste. Središnje mjesto njegovog stvaralaštva zauzimaju povijesni romani Zlatarevo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna, Diogeneš i nedovršeni Kletva. U romanima i pripovijetkama iz suvremenog života pisao je o socijalnim, političkim i etičkim problemima - Prosjak Luka, Barun Ivica, Prijan Lovro, Branka… Velik je uspjeh postigao i svojim djelima u stihu s motivima iz povijesti: Propast Venecije, Smrt Petra Svačića, Šljivari, Anka Neretvanka, Vinko Hreljanović ili iz narodne predaje: Božja plahtica, Kameni svatovi, Kugina kuća, Postolar i vrag, Gvozdeni div, Prokleta klijet, Mile Gojslavica.
Popularne su bile i njegove pjesme u kojima je izražavao pokretačke ideje svoga doba i narodnjački program J. J. Strossmayera. Tvorac je razvijenog urbanog jezičnog standarda te je naglašavana Šenoina uloga kao jezikotvorca, čovjeka koji je više učinio za elastičnost i izražajnost suvremenoga hrvatskoga jezika od legije rječnikopisaca i purističkih savjetodavaca. Njegovo stvaralaštvo, a bio je najplodniji hrvatski pisac 19. stoljeća, imalo je veliki utjecaj na domaću pripovijednu prozu te je dominirao hrvatskom književnošću sve do početka 20. stoljeća.
Pjesnik A. G. Matoš o Šenoi je rekao: "Šenoa je najzagrebačkiji sin, Orfej koji je dao glas i riječ tome kamenju da progovara narodnom dušom".
August Šenoa preminuo je 13. prosinca 1881. od posljedice upale pluća, koju je dobio dok je kao gradski senator pomagao unesrećenima nakon Velikog potresa u Zagrebu 1880. godine.

Max Blitz (citat):

Književnik, dramaturg, kritičar, prevoditelj i zagrebački kroničar August Šenoa

Veliki književnik čija sam djela rado čitao.