Na današnji dan

EXXON VALDEZ

Na današnji dan leta 1991 je ameriško pravosodno ministrstvo objavilo, da bo Exxon plačal eno milijardo za čiščenje oljnega madeža po razlitju nafte iz tankerja Exxon Valdez na Aljaski.

Ta nesreča je bila od 10 največjih nesreč vseh časov, na 6 mestu in so za sanacijo porabili 2.5 milijardi $. Razlitje nafte, ki jo je prevažal tanker Exxon Valdez ni bilo eno večjih, vendar pa eno dražjih zaradi oddaljenosti lokacije nesreče. Le-ta se je zgodila v morski ožini "Prince William Sound", ki je bila dostopna le z helikopterjem in čolnom. 24. marca 1989 se je v morje razlilo 10.8 milijonov litrov nafte, ker je kapitan zapustil krmilo in se je tanker zaletel v greben. Čiščenje je družbo Exxon stalo 2.5 milijardi dolarjev.


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                      Exxon Valdez

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                           Razsežnosti razlitja nafte

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                      Dolgotrajno čiščenje naftnega onesnaženja

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                              Dve morski vidri v onesnaženem morju

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                Niti kiti se niso mogli rešiti

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                  Še po 25 letih je vidno razdejanje

Kao posljedični rezultat Münchenskog sporazuma između Zapadnih sila i Njemačke iz 1938., 14. ožujka 1939. nezavisnost je proglasila Slovačka, jedna od zemalja koje su tijekom Drugog svjetskog rata podržavale Treći Reich.
Slovačka je u 11. stoljeću postala dio mađarskog kraljevstva, te je ostala u Mađarskoj, a kasnije u Austro-Ugarskoj, do 1918. godine, kada se ujedinila s Češkom i susjednom Moravskom, pa je stvorena Čehoslovačka.
Državu imena Slovačka Republika, priznale su većinom vlade onih zemalja koje su bile potpisnice Hitlerovog Trojnog pakta, no priznalo ju je i nekoliko zemalja izvan tog kruga. Površina Slovačke Republike iznosila je oko 38.000 četvornih kilometara, što znači da je bila nešto manja od današnje Slovačke, a razlog je bilo mađarsko uzimanje dijelova teritorija uz Dunav. Ti teritoriji danas pripadaju Slovačkoj, no naseljeni su uvelike Mađarima te još uvijek predstavljaju problem u odnosima dviju država.
Predsjednik Slovačke tijekom Drugog svjetskog rata bio je Jozef Tiso, zaređeni svećenik, koji je svojedobno imao i naslov monsinjora. 1945. godine sovjetska Crvena armija okupirala je teritorij Slovačke, a ubrzo se i slovačka vlada predala Amerikancima. Time je Slovačka Republika ugašena nakon otprilike šest godina postojanja. Josef Tiso izveden je pred sud pod optužbom za izdaju i kolaboraciju s nacistima te je pogubljen 1947.
Nakon Drugog svjetskog rata opet je stvorena Čehoslovačka, koja je od 1948. bila pod kontrolom Sovjetskog Saveza, a kada je 1989. pala komunistička vlast, došla je Baršunasta revolucija. Demokratske snage predvodio je Građanski forum, na čelu s piscem Václavom Havelom, koji je u prosincu 1989. izabran za predsjednika Čehoslovačke. Na prvim slobodnim izborima u lipnju 1990. Građanski forum dobio je većinu u parlamentu, a u lipnju 1991. posljednje sovjetske postrojbe napustile su zemlju. Godine 1991.–1992. dolazi do slabljenja federacije te se izražava težnja Slovaka i Čeha za neovisnim državama. U studenom 1992. zastupnici u Narodnom parlamentu izglasali su dokinuće Čehoslovačke koje je formalno proglašeno 31. prosinca 1992. čime su stvorene dvije države sljednice, Slovačka i Češka. Slovačka je postala članica Europske Unije u svibnju 2004., a 1. siječnja 2009. uvela je euro kao jedinstvenu valutu.

MOŠA PIJADE

Na današnji dan leta 1957 je umrl Moša Pijade, revolucionar, publicist, slikar in novinar, soustanovitelj jugoslovanske komunistične partije. Leta 1925 je bil kot urednik glasila Komunist obsojen na 20 let ječe, kjer je prevedel Marxov Kapital. Med narodnoosvobodilnim bojem je sodeloval v vrhovnem štabu narodnoosvobodilne vojske, februarja leta 1942 je oblikoval fočanske predpise, leto pozneje pa je bil izbran za podpredsednika Avnoja.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Moša Pijade in Tito v zaporu Lepoglava leta 1928

[You must be registered and logged in to see this image.]
                             Tito in Moša Pijade ob ofenzivi

[You must be registered and logged in to see this image.]
Ivo Lola Ribar, Moša Pijade, Vladimir Velebit, Ivan Ribar, Vlado Ribnikar, Lepa Pijade, Olga Humo in Jara Ribnikar novembra 1943 v Jajcu

[You must be registered and logged in to see this image.]
V.Kongres ZKJ leta 1948 od desne proti levi: Milovan Đilas, Aleksandar Ranković, Moša Pijade, Josip Broz Tito,
                                     Edvard Kardelj in Franc Leskovšek Luka

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                     Moša Pijade odhaja v Pariz in London februarja 1957

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                              Anton Auguštinčić - Moša Pijade

[You must be registered and logged in to see this image.]     [You must be registered and logged in to see this image.]
             Moša Pijade znamka za 5 din iz leta 1968                        Moša Pijade znamka za 3,50 din leta 1982

Rijeka je 16. ožujka 1924. pripojena Kraljevini Italiji, kojom su tada vladali kralj Vittorio Emanuele III. di Savoia i fašistički duče Benito Mussolini. Bio je to rezultat Rimskih ugovora sklopljenih između vlada Kraljevine Italije i Kraljevine SHS 27. siječnja iste godine koji su u ime Kraljevine SHS potpisali predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini. Rijeka je 1920. dobila status slobodne države - Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala 28 kvadratnih kilometara teritorija i 52.000 stanovnika. Bilo je to kompromisno rješenje pograničnog spora Kraljevine SHS i Italije nastalog nakon sloma Austro-Ugarske. Ipak, neovisna riječka država nije mogla opstati pod talijanskim pritiskom te je vlada Kraljevine SHS, 1924. odlučila popustiti Italiji i priznati joj vlast nad Rijekom i njenom lukom, dok je Italija priznala vlast Kraljevine SHS nad Sušakom, Deltom i lukom Baroš kod ušća Rječine.
Aneksiju je službeno proglasio riječki guverner general Gaetano Giardini s balkona Guvernerove palače, a na događaju je bio i kralj Vittorio Emanuele III., kojem su tom prilikom predani ključevi grada. Kasnije je posjetio Opatiju, Volosko i Lovran, a navečer prisustvovao Mascagnijevoj operi 'Il piccolo Marat' u gradskom kazalištu. Vlada Slobodne Države Rijeka smatrala je aneksiju međunarodnopravno ništavnom te je nastavila djelovati u egzilu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., grad su preuzeli Nijemci. Godine 1944. Vlada u egzilu pokušala je ponovno uspostaviti Slobodnu Državu Rijeku, ali su je u tome osujetile jedinice Jugoslavenske armije, slomivši otpor njemačkih okupacijskih snaga 3. svibnja 1945.
Prethodno je na temelju zaključaka Prvog zasjedanja ZAVNOH-a iz lipnja 1943., 20. rujna 1943. donesena "Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj" i time je također potvrđena odluka Okružnog NOO-a za Istru o sjedinjenju s maticom domovinom. ('Pazinske odluke' usvojene u Pazinu 13. rujna 1943. i na Saboru istarskih narodnih predstavnika 26. rujna 1943.) Tada su ništavnim proglašeni ugovori Kraljevine SHS (Jugoslavije) i NDH s Italijom, kojima su Istra i drugi krajevi pripali Italiji, a talijanskoj manjini koja ondje obitava zajamčeno je pravo na kulturnu autonomiju. Vlast NR Hrvatske i FNRJ nad Rijekom međunarodno je priznata Pariškim mirovnim ugovorom 1947. godine.

16. ožujka 1740. u gradiću Witzenhausenu, na području tadašnje landgrofovije Hessen-Kassel, oko 20 km od sveučilišnog grada Göttingena, rodio se Johann Jacob Schweppe, njemačko-švicarski izumitelj i poduzetnik.
U svojim se dvadesetim godinama Schweppe preselio u Ženevu, gdje je određeno vrijeme radio kao urar i izrađivač nakita.
Tijekom 1780-ih godina pokrenuo je proizvodnju gazirane vode, temeljenu na procesu dodavanja ugljičnog dioksida koji je otkrio engleski kemičar Joseph Priestley. Tako je nastala njegova kompanija Schweppes, koja je vremenom postala jednim od najvećih svjetskih proizvođača gaziranih pića, a održala se sve do danas. Schweppe se 1790-ih godina preselio u London i ondje je također pokrenuo posao s gaziranom vodom (poznatom i kao soda voda). Kasnije se ponovno vratio u Ženevu, a u tom je gradu i preminuo 1821. godine.
Njegove gazirane vode s dodatkom kinina oglašavane su kao sredstvo za prevenciju malarije i postale su vrlo popularne. Kompanija Schweppes dobila je tijekom 19. stoljeća i službene deklaracije po kojima se mogla oglašavati kao dobavljač nekih europskih kraljevskih dvorova.

lepo je na isti sliki videti skupaj jugoslovanske žandarje, italijanske karbinjerje in "alpine", brigala je njih politika, tu je bil velik "kontrabant" / šverc, tako kot na vsaki meji / granici, bolj je hermetična večji je ta kontrabant, se še spomnite ponterosa, ni tako daleč nazaj samo 25 let..., uf že ćetrt stoletja +...

triestini in goriciani so za vikend zapustili mesti, ker smo mi "jugosi" okupirali njihovi mesti pa še katero...(Trbiž, Palmanovo..., pa tudi celovec in lipnico, gradec, borovlje... v Avstriji, ja to so bila zame "sanjska" mesta, mulc /klinac s 15 leti, bilo je vsega (super rifle, to je bilo najvažnejše, tu pri nas je bil nek VARTEX???, je nekaj probaval...) kasneje pa madžarska lenti???...)

Dan svetog Patrika (irski: Lá Fhéile Pádraig) je svetkovina u čast sv. Patrika, stara više od tisuću godina. Slavi se 17. ožujka, najviše u Irskoj.
Na Dan sv. Patrika, koji je tijekom korizme, irske obitelji tradicionalno idu u crkvu ujutro i slave popodne. Korizmeni post se prekida na dan i ljudi plešu, piju i jedu tradicionalna irska jela pripravljena od slanine i kupusa, a list djeteline i zelena boja simboli su ovog dana.
U modernoj Irskoj Dan svetog Patrika se smatrao religioznom svetkovinom, pa su sve do 1970. irski zakoni zabranjivali ugostiteljskim objektima raditi na taj dan.
Početkom 1995., irska vlada započela je kampanju da se Dan svetog Patrika iskoristi kao reklama za turizam i promociju Irske, tako da festival na taj dan u Dublinu posjeti preko milijun ljudi. Prva masovna proslava održana je u Bostonu u SAD-u 1737. godine. Od tada se diljem SAD-a slavi Dan svetog Patrika, iako tamo nije službeni praznik. Osim u SAD-u i Irskoj, Dan svetog Patrika svake godine postaje sve masovniji, a proslave se održavaju diljem svijeta.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Pariška komuna je naziv za ustanak, (a u užem smislu i upravu), u Parizu protiv francuske vlade koji je počeo 18. ožujka i trajao do 28. svibnja 1871.
Ustanak je izbio u trenutku francuskoga poraza od Pruske i propasti Drugog carstva Napoleona III. (Louis-Napoleon Bonaparte 1852-1870). U veljači 1871. izabrana je Narodna skupština u kojoj su većinu činili rojalistički poslanici izabrani u francuskoj provinciji, a čiji je prvi zadatak bio potpisivanje mirovnog sporazuma s Pruskom nakon kapitulacije potpisane 28. siječnja 1871. Takav sastav skupštine izazvao je strah u Parizu zbog mogućnosti obnove monarhije. Kako bi spriječio nerede u Parizu, Adolphe Thiers, nositelj izvršne vlasti privremene vlade, donio je odluku o razoružanju Nacionalne garde, najvećim dijelom sastavljene od radnika koji su sudjelovali u obrani Pariza tijekom pruske opsade.
18. ožujka došlo je do oružanog otpora u glavnom gradu na pokušaj sklanjanja topova pod kontrolom garde koji su bili upereni na sam grad. Ulicama su odjekivali povici "Živjela komuna!", a Thiersov general Claude Lecomte naredio je pucanje na nenaoružanu gomilu. Vojnici su odbili izvšiti ovo naređenje, a kada ih je general pokušao natjerati, jednostavno su ga ubili. 26. ožujka organizirani su izbori za gradsko vijeće na kojima je pobijedila revolucionarna struja koja je ustrojila vladu komune. (Gradsko vijeće se na francuskom također zove commune, nešto što je već postojalo u većini francuskih gradova, ali je bilo negirano Parizu jer se vlada bojala stanovništva glavnog grada kojim se nije moglo vladati.) U vijeće je bilo izabrano 85 zastupnika, a među njima i jakobinci koji su pratili tradiciju istoimene frakcije iz 1793. te socijalisti (prudonisti koji su podržavali transformaciju države u federaciju komuna i blankisti koji su zahtijevali nasilnu akciju) i slobodarski republikanci. U ratnim su uvjetima donijeli niz demokratsko-socijalnih mjera - oprost dugova na ime previsokih najamnina za vrijeme opsade, zaštitu radnika, 10-satno radno vrijeme, ravnopravnost žena, odvajanje Crkve od države, zamjenu plaćene stajaće vojske 'naoružanim pukom', predaju pogona koje su vlasnici napustili u ruke radničkim udruženjima, ukidanje giljotine, besplatno školovanje, itd. Uvedena je izbornost i smjenjivost svih sudaca i gradskih odbornika u svakom trenutku, a plaće svih činovnika su izjednačene s radničkim. Radnici su se organizirali u kooperativne zadruge, a osnovno ekonomsko načelo postalo je: "alat radnicima, zemlja seljacima, a rad svima". Komuna je zahtijevala ukinuće dotacija za Crkvu i ponovno uvođenje revolucionarnog kalendara, a za vrijeme svog kratkog postojanja koristila je crvenu zastavu umjesto trobojnice. Nakon što su ustanici poraženi u drugim gradovima (Lyon, Saint-Étienne, Marseille i Toulouse), versailleske su postrojbe, uz suglasnost pruske (njemačke) vojske, napale Pariz. Revolucionarna je vojska bila slabo organizirana i obučena pa su vladine postrojbe ušle u grad. U posljednjem tjednu sukoba (tzv. krvavi tjedan) poginulo je više od 20.000 ustanika i oko 750 vladinih vojnika. Nakon pada komune uhićeno je oko 38.000 ustanika, dok je sudskim odlukama deportirano oko 7000 ljudi, a 26 je pogubljeno. Vojni sudovi djelovali su protiv komunara sve do 1876. Parišku komunu je već 30. svibnja 1871. Karl Marx na Generalnom vijeću Prve internacionale prikazao kao prvu socijalističku revoluciju, a nakon toga postala je događajem na koji se često pozivala socijalistička i marksistička misao i propaganda. Slavljena je među anarhistima i marksistima sve do današnjih dana, dobrim dijelom baš zbog različitosti orijentacija u sastavu komune, visokog stupnja radničkog samoupravljanja i uspješne suradnje među raznim revolucionarnim grupama koje su inače bile u međusobnom konfliktu.

INGEMAR STENMARK

Na današnji dan leta 1956 se je rodil najboljši alpski smučar vseh časov, Ingemar Stenmark, ki  je rekorder po zmagah na tekmah za svetovni pokal. Na najvišji stopnički je stal kar 86-krat.

DOSEŽKI:

* 1.mesto: 86
* 2.mesto: 45
* 3.mesto: 28
* 4.mesto: 10
* 5.mesto: 13
* 6.mesto: 10
* 7.mesto:  8
* 8.mesto:  7
* 9.mesto:  5
* 10.mesto: 4

ZLATA MEDALJA

* Olimpijske igre - Lake Placid 1980 - slalom
* Olimpijske igre - Lake Placid 1980 - veleslalom
* Svetovno prvenstvo - Garmish Partenkirchen - 1978 - veleslalom
* Svetovno prvenstvo - Garmish Partenkirchen - 1978 - slalom
* Svetovno prvenstvo - Schladming - 1982 - slalom

SREBRNA MEDALJA

* Svetovno prvenstvo - Schladming - 1982 - veleslalom

BRONASTA MEDALJA

* Olimpijske igre - Innsbruck - 1976 - veleslalom

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                           Ingemar Stenmark v Garmish Partenkirhen

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                      Ingemar Stenmark z Elanom leta 1970

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                    Ingemar Stenmark v Wengnu

[You must be registered and logged in to see this image.]     [You must be registered and logged in to see this image.]
        Zlati medalji v slalomu in veleslalomu na Olimpijskih igrah v Lake Placidu leta 1980                                Znamka Ingemar Stenmark

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                            Ingemar Stenmark v Lake Placidu leta 1980

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                     Ingemar Stenmark in Bojan Križaj na tekmi Legend leta 2006

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                   Ingemar Stenmark s svojo družino

[You must be registered and logged in to see this image.]
Retrotest leta 2015 na Krvavcu na katerem so sodelovali: Ingemar Stenmark, Pirmin Zurbriggen, Alberto Tomba, Mark Girardelli,
                    Tone Vogrinec in kralj smuka Franz Klammer! Tekmo za slalom legend je zmagal Rene Mlekuž

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                  Še vedno nerazdružljiva Ingemar Stenmark in Elan leta 2016

Dan očeva, dan je u čast oca, slavi očinstvo i utjecaj očeva u društvu.
Slavi se najčešće treće nedjelje u lipnju, a u više se zemalja (npr. Andora, Belgija, Bolivija, Honduras, Hrvatska, Italija, Lihtenštajn, Mozambik, Portugal, Španjolska, Švicarska...) obilježava 19. ožujka na blagdan sv. Josipa. Proslava Dana očeva poklapa se s blagdanom svetog Josipa jer je upravo taj čovjek uzor svakog očinstva na Zemlji, uzor zaštitnika svoje žene i oca djetetu kojem nije bio biološki otac.
Postoje i drugi datumi koje pojedine zemlje obilježavaju kao Dan očeva.



Osobno bih htio čim više biti otac kao iz ove priče:

"Kada sam upisao fakultet u Zagrebu, nisam baš bio skroz spreman živjeti sam. To je čak i malo ublažena tvrdnja, ali neka ostane na tome. Jedan četvrtak u prvom semestru izašao sam van i malo se napio. To je isto malo ublažena tvrdnja, ali neka ostane na tome. Negdje oko 2 ujutro vraćao sam se kući, jedva hvatajući ravnu liniju. Došao sam pred zgradu i stao opipavati džepove. Nisam imao ključ. Izgubio sam ga.
To je bio problem. U to sam vrijeme u stanu živio sam. Imao sam neke prijatelje, ali faks je tek bio počeo i ta su prijateljstva bila dosta zelena. Po Zagrebu se nisam baš snalazio i nisam bio skroz siguran da bi se sam znao vratiti na sva mjesta na kojima sam bio. Bila je noć, ja sam bio sam, jedva punoljetan, i iskreno, bilo me malo i strah. Sjeo sam na klupicu ispred zgrade, zapalio cigaretu i nazvao tatu.
Nazvao sam ga samo da ga pitam što da radim. Da mu kažem da ću prespavati kod nekog frenda, pa ćemo onda smisliti nešto. Moji su imali rezervni ključ od stana pa bi mi ga mogli nekako poslati. Probudio sam ga, ali se ne sjećam da se nešto ljutio. Za tri sata, koliko mu je trebalo da se doveze iz Slavonije do Zagreba, bio je pred mojom zgradom. Malo se naljutio tek kada je vidio u kakvom mi je stanju stan. Poslao me, još uvijek malo pijanog, u krevet, a on je otišao u kuhinju oprati suđe. Kada sam se probudio više ga nije bilo. Samo mi je poslao poruku da me nije htio buditi i da je već na poslu u Osijeku." - (autor novinar Jerko Mihaljević)

Književnik i vojni časnik Petar Preradović rodio se 19. ožujka 1818. u Grabrovnici kod Pitomače, danas najzapadnijoj općini Virovitičko-podravske županije, RH. Školovao se za vojnički poziv, a nakon završene vojne akademije u Wiener Neustadtu (Bečkom Novom Mjestu) postao je časnikom vojske Habsburške Monarhije. Od 1847. je u Italiji gdje je sudjelovao u ratovima. Po svojoj želji i zauzimanjem prijatelja 1849. je dobio prekomandu u Zagreb gdje je bio pobočnik (ađutant) bana Josipa Jelačića, potom je službovao u Kovinu, Beču, Glini, Temišvaru, Aradu i naposljetku ponovno u Beču. Tijekom vojne karijere dospio je do čina general majora 1866., kad mu je bilo 48 godina. Preradović je 1864. stekao i nasljednu plemićku titulu, zbog čega je u njemačkim dokumentima oslovljavan i kao Peter von Preradović. Inače potječe od obitelji Preradovića sa Žumberka kojima je car Ferdinand II. 1626. godine dodijelio plemstvo s grbom.
Pjesme je počeo pisati na njemačkom jeziku, za vrijeme školovanja ('Der Brand von Neustadt' - 'Požar u Novom Mjestu' 1834.). S idejama narodnog preporoda upoznao ga je povjesničar, književnik i političar Ivan Kukuljević Sakcinski 1840., a za boravka u Veneciji 1843. napisao je prvu pjesmu na materinskom jeziku 'Poslanica Špiri Dimitroviću'. Nakon premještaja u Zadar priključio se krugu oko novinara i liječnika Ante Kuzmanića i 1844. u prvom broju preporodnog književno-prosvjetnog tjednika 'Zora dalmatinska' objavio budnicu 'Zora puca, bit će dana'. Prva njegova zbirka pjesama tiskana je 1846. pod naslovom 'Pervenci - različne piesme'. 1851. u Zagrebu je tiskana druga zbirka 'Nove pjesme'.
Veliki dio života Preradović je proveo izvan domovine, a književnošću se bavio koliko mu je dopuštala časnička služba. Svoj entuzijazam posvetio je ilirizmu, u čijoj je drugoj fazi, uz Ljudevita Gaja, Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, postao najutjecajniji pjesnik. Uz pjesništvo bavio se i prevođenjem.
Najpoznatija djela su mu: Pjesma suncu, Braća, Djed i unuk, Miruj, miruj srce moje, Žalostinke, Putnik, drama Kraljević Marko, religiozni spjev Prvi ljudi, libreto Vladimir i Kosara, itd. Preradović je bio izrazito cijenjen pjesnik u svoje doba, a i danas se ubraja u najznačajnije pjesnike romantizma. Tekst današnje austrijske himne djelo je njegove unuke Paule von Preradović.
Početkom 1871. godine bilo je izgleda da će Petar Preradović biti imenovan za bana Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije (u sastavu Austro-Ugarske), međutim preminuo je 1872. od bolesti u austrijskom mjestu Fahrafeldu, gdje je boravio tijekom liječenja. 1879. njegovi ostaci preseljeni su u Zagreb, a tadašnji gradonačelnik August Šenoa održao je nadahnut govor te spjevao 'Himnu Petru Preradoviću' koju je uglazbio Ivan pl. Zajc.

Max Blitz (citat):

Rijeka je 16. ožujka 1924. pripojena Kraljevini Italiji, kojom su tada vladali kralj Vittorio Emanuele III. di Savoia i fašistički duče Benito Mussolini. Bio je to rezultat Rimskih ugovora sklopljenih između vlada Kraljevine Italije i Kraljevine SHS 27. siječnja iste godine koji su u ime Kraljevine SHS potpisali predsjednik vlade Nikola Pašić i ministar vanjskih poslova Momčilo Ninčić, a u ime vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini. Rijeka je 1920. dobila status slobodne države - Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala 28 kvadratnih kilometara teritorija i 52.000 stanovnika. Bilo je to kompromisno rješenje pograničnog spora Kraljevine SHS i Italije nastalog nakon sloma Austro-Ugarske. Ipak, neovisna riječka država nije mogla opstati pod talijanskim pritiskom te je vlada Kraljevine SHS, 1924. odlučila popustiti Italiji i priznati joj vlast nad Rijekom i njenom lukom, dok je Italija priznala vlast Kraljevine SHS nad Sušakom, Deltom i lukom Baroš kod ušća Rječine.
Aneksiju je službeno proglasio riječki guverner general Gaetano Giardini s balkona Guvernerove palače, a na događaju je bio i kralj Vittorio Emanuele III., kojem su tom prilikom predani ključevi grada. Kasnije je posjetio Opatiju, Volosko i Lovran, a navečer prisustvovao Mascagnijevoj operi 'Il piccolo Marat' u gradskom kazalištu. Vlada Slobodne Države Rijeka smatrala je aneksiju međunarodnopravno ništavnom te je nastavila djelovati u egzilu. Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., grad su preuzeli Nijemci. Godine 1944. Vlada u egzilu pokušala je ponovno uspostaviti Slobodnu Državu Rijeku, ali su je u tome osujetile jedinice Jugoslavenske armije, slomivši otpor njemačkih okupacijskih snaga 3. svibnja 1945.
Prethodno je na temelju zaključaka Prvog zasjedanja ZAVNOH-a iz lipnja 1943., 20. rujna 1943. donesena "Odluka o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj" i time je također potvrđena odluka Okružnog NOO-a za Istru o sjedinjenju s maticom domovinom. ('Pazinske odluke' usvojene u Pazinu 13. rujna 1943. i na Saboru istarskih narodnih predstavnika 26. rujna 1943.) Tada su ništavnim proglašeni ugovori Kraljevine SHS (Jugoslavije) i NDH s Italijom, kojima su Istra i drugi krajevi pripali Italiji, a talijanskoj manjini koja ondje obitava zajamčeno je pravo na kulturnu autonomiju. Vlast NR Hrvatske i FNRJ nad Rijekom međunarodno je priznata Pariškim mirovnim ugovorom 1947. godine.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Parada u Rijeci 16.03.1924. kada su realizirani Rimski ugovori koje su potpisali Pašić/Ninčić i Mussolini


[You must be registered and logged in to see this image.]

Granica Italije i Kraljevine Jugoslavije na Sušaku 1929. godine


[You must be registered and logged in to see this image.]

Granični most na Rječini 1933. godine

Nisam znao da je Rijeka bila grad država niti da je bila u sastavu Italije.

Druga država u povijesti zasnovana na komunizmu nakon Sovjetske Rusije, Mađarska Sovjetska Republika, osnovana je 21. ožujka 1919.
Nastala je oko četiri mjeseca nakon završetka Prvog svjetskog rata, u uvjetima poslijeratnog kaosa. Mađarska je kao dio Austro-Ugarske bila poražena u tom ratu, a pobjedničke susjedne države, poput Rumunjske, nastojale su se dokopati što većeg dijela njenog teritorija.
Glavna osoba u Mađarskoj Sovjetskoj Republici bio je Béla Kun, čelnik Komunističke partije Mađarske. Imao je funkciju ministra vanjskih poslova (narodnog komesara za vanjske poslove), a premijer je bio Sándor Garbai, no upravo je Béla Kun imao stvarnu moć u svojim rukama. Komunisti su došli na vlast najviše zahvaljujući činjenici da su bili jedina organizirana borbena skupina koja je obećala povratak izgubljenih teritorija, oslanjajući se i na sovjetsku Crvenu Armiju. Također su obećali jednakost i socijalnu pravdu.
U Mađarskoj Sovjetskoj Republici provedene su reforme poput nacionalizacije, ukidanja aristokratskih titula i uvođenja zemljišnog maksimuma od 40 hektara. Zemljišna reforma oduzela je zemljišta plemićima, ali ih nije podijelila seljacima, a sovjetska Crvena Armija nikad nije došla u pomoć, tako da je podrška naroda komunističkoj vlasti bila kratkotrajna. Nakon neuspjelog puča vlada je uvela strahovladu tzv. Crvenog terora (mađ. Vörösterror), potpomognutu paravojnim formacijama u kojoj je 590 ljudi pogubljeno bez suđenja.
Premda komunistička mađarska vojska nije izgubila nijednu bitku, pod pritiskom Antante morala se povlačiti. Na kraju je i prodiranje rumunjske vojske prisililo Bélu Kuna i njegove suradnike na bijeg u Austriju 1. kolovoza te godine, a rumunjska vojska je okupirala Budimpeštu. Tako je Mađarska Sovjetska Republika nestala nakon samo 133 dana postojanja. (Béla Kun je otišao u Sovjetsku Rusiju, gdje je naposljetku za vrijeme Staljinovih čistki zatvoren, osuđen na temelju lažnih dokumenata i likvidiran 1939. godine.)
S druge strane organizirale su se kontrarevolucionarne, konzervativne snage pod vodstvom transilvanijskog plemića Istvána Bethlena i bivšeg vrhovnog zapovjednika austro-ugarske mornarice Miklósa Horthyja. Počeli su preuzimati vlast najprije na zapadu zemlje, polako se širili na ostala područja, a mnogi su komunisti i ostali ljevičari pogubljeni bez suđenja. Tada su počela i progonstva Židova, koji su optuženi za vojne neuspjehe komunističke vlade u kojoj su i sami velikim dijelom sudjelovali. Rumunjska vojska u povlačenju je opustošila zemlju, a štete su bile tako velike da Pariška mirovna konferencija 1919. od Mađarske nije tražila plaćanje ratne štete Rumunjskoj. 16. studenoga Horthy je ušao u Budimpeštu te je njegova vlada polako vraćala sigurnost u zemlji, zaustavljala nasilje i uspostavljala vlast.

JOŽEF ŠTEFAN

Slovenec, ki je izmeril temperaturo na Sončevi površini

Na današnji dan leta 1835 se je rodil fizik Jožef Stefan, edini Slovenec, ki je odkril kak temeljni fizikalni zakon narave – zakon o toplotnem sevanju črnega telesa, ki se imenuje po njem.

Stefan (njegov priimek se izgovori Štefan) se je rodil v bližini Celovca v slovenski družini. Kot mladenič je odšel na Dunaj, kjer je študiral matematiko in fiziko. V tem obdobju je bil tudi navdušen pesnik, pisec potopisov in vnet zagovornik slovenskega jezika, v slovenščino je prevajal tudi ruske pesnike.

NEUTRUDNI RAZISKOVALEC

Leta 1863 je postal profesor matematike in fizike na Univerzi na Dunaju, dve leti pozneje je začel voditi tudi tamkajšnji fizikalni inštitut. Stefan je raziskoval na vseh tedanjih področjih fizike: mehanika, hidrodinamika, termodinamika, elektromagnetizem, optika, teorija toplotnega sevanja …
Leta 1879 je odkril fizikalni zakon, ki povezuje celotno izsevano energijo črnega telesa s četrto potenco termodinamične temperature. Zakon je leta 1884 teoretično izpeljal avstrijski fizik Ludwig Edward Boltzmann, zato je znan kot Stefan-Boltzmannov zakon.

TEMPERATURA SONCA

Z zakonom je Stefan določil temperaturo Sončeve površine in izračunal vrednost 5.430 °C. Leta 1872 je Stefan tudi prvi izmeril toplotno prevodnost plinov.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                                 Jožef Štefan

[You must be registered and logged in to see this image.]
Mednarodna podiplomska šola Jožef Štefan

Rimskim ugovorima, potpisanima 25. ožujka 1957. u Rimu osnovana je Europska ekonomska zajednica (EEC, tj. EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EAEC ili Euratom) od strane šest država članica Europske zajednice za ugljen i čelik (ESCS) utemeljene Pariškim ugovorom 18. travnja 1951.
EEZ-om je ustanovljena carinska unija među državama potpisnicama (Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i SR Njemačka) te su postavljeni kriteriji i temeljni ciljevi stvaranja zajedničkog tržišta koje bi osiguralo slobodno kretanje ljudi, roba, usluga i kapitala.
Ugovorom o Europskoj uniji (Ugovor iz Maastrichta, Nizozemska) potpisanom 1992., koji je stupio na snagu 1. siječnja 1993. države Europske ekonomske zajednice uspostavile su Europsku uniju (European Union). Navedenim dokumentom postavljeni su ciljevi ekonomske i monetarne unije, jedinstvene valute, zajedničke vanjske i sigurnosne politike, zajedničke obrambene politike, uvođenja građanstva Unije i uske suradnje u pravosuđu i unutarnjim poslovima. Države članice time su označile novu etapu u integriranju naroda Europe u čvršću zajednicu.
Tako je Ugovorom o EU i dopunskim Lisabonskim ugovorom koji je je stupio na snagu 1. prosinca 2009. europska integracija iz pretežito gospodarske unije postala i politički savez država članica.

Prodaja Ruske Amerike (tadašnji naziv za Aljasku) Sjedinjenim Američkim Državama dogovorena je 30. ožujka 1867.
Poticaj za prodaju potekao je od Rusa, koji su se željeli riješiti teško branjivog udaljenog teritorija. Na sjeveru Tihog oceana Ruse su tada ugrožavali Britanci, koji su posjedovali prostore današnje Kanade. K tome, Ruskom Carstvu bila su potrebna novčana sredstva. Održavanje udaljenih ispostava nije bio lak zadatak, a broj Rusa na Aljasci nikada nije premašio 800 ljudi koji su se nalazili na pola zemljine kugle udaljenosti od glavnog grada svoje države. Oštra sjeverna klima je onemogućavala ekstenzivnu poljoprivredu, što je otežalo eventualno slanje većeg broja kolonista. Prodaju je dogovarao ruski poslanik u SAD-u, Eduard de Stoeckl, a s američke strane pregovarač je bio William Seward, tadašnji američki državni tajnik. Kao cijena za prodaju Aljaske dogovoren je iznos od 7.2 milijuna dolara. Nakon kupnje Amerikanci su počeli upotrebljavati naziv Aljaska, koji dolazi od eskimske riječi Alakshak i znači poluotok, za čitavo to prostranstvo. Samo tijekom prvih 50 godina vladavine Amerikanci su s njega zaradili barem sto puta više nego su platiti taj teritorij. 18. listopada 1867. u jednoj vojnoj bazi na istoku Aljaske, spuštena je zastava Carske Rusije, a na jarbol je podignuta zastava SAD, čime je označen prelazak Aljaske u vlasništvo SAD-a.
U SAD-u nisu svi odobravali takvo bacanje novca na teritorij na dalekom sjeveru. Neki su i ismijavali Sewardov potez i nazivali ga Sewardova budalaština (Seward’s Folly), a Aljasku Sewardova ledenica (Seward’s icebox).
Ipak, vrijeme je pokazalo da je kupnja Aljaske bila dobar potez. SAD je dobio teritorij od oko 1.5 milijun kvadratnih kilometara, za koji se pokazalo da sadrži brojna prirodna bogatstva. Aljaska je postala 49. država SAD 1959. godine.

Sjedinjene Američke Države došle su u posjed Američkih Djevičanskih otoka (United States Virgin Islands), otočne grupe koja je dio otočnog niza Malih Antila u Karipskom moru, 31. ožujka 1917.
Amerikanci su te otoke kupili od Danaca za iznos od 25 milijuna dolara u zlatu, a danas bi ta količina zlata vrijedila oko 2 milijarde i 200 milijuna dolara. Za vrijeme Prvog svjetskog rata SAD su se bojale da bi Njemačka mogla okupirati Dansku i otoke, tada pod imenom Danish West Indies (danski: Dansk Vestindien), koristiti kao bazu za svoje podmornice. Zato je Danskoj ponuđeno da otoke proda, a danska vlada je to shvatila kao ultimatum i popustila.
Manje je poznato da je Danska nekoć imala kolonijalne posjede po svijetu. Nisu bili veliki kao britanski, španjolski ili nizozemski, ali su bili na više različitih lokacija. Tako je Danska imala posjede u Africi (na području obale današnje Gane), Indiji, Karibima i na Nikobarskom otočju u Indijskom oceanu. Ipak, površinom najveći danski posjedi bili su Grenland (najveći otok na svijetu) i Island. U međuvremenu se Island osamostalio, a Grenland je još uvijek vezan za Dansku.
Američki Djevičanski otoci imaju ukupnu površinu od 34.636 hektara s nešto više od 106.000 stanovnika. Čine ih veći otoci Saint Croix, Saint Thomas i Saint John te pedesetak manjih otoka. Najveći otok u skupini je Saint Croix i manji je od Korčule. Krajolik je većim dijelom kamenit i brežuljkast do brdovit s malo ravnica. Najviša točka je na 474 m. Na području otoka Saint Thomas i Saint John nalazi se američki nacionalni park Virgin Islands. Gospodarstvo se temelji na turizmu koji u ukupnom društvenom proizvodu sudjeluje s više od 70% i zapošljava 70% zaposlenih. Svake godine otoke posjećuje prosječno oko 2 milijuna turista. Glavni grad je Charlotte Amalie na otoku Saint Thomasu i dobio je ime po danskoj kraljici Charlotte Amalie von Hessen-Kassel (1650–1714). Danas je taj grad jedno od najvažnijih pristaništa brodova na karipskim krstarenjima.
Postoje i Britanski Djevičanski otoci (British Virgin Islands), koji su manji od američkih i pripadaju među britanske prekomorske posjede. Također, treći dio Djevičanskih otoka naziva se ponekad Španjolski Djevičanski otoci, a teritorijalno su u sastavu Portorika koji je uz Američke Djevičanske otoke, otoke Američke Oceanije i Sjeverne Marijanske otoke dio Američkih vanjskih područja.

1. travnja 1948. Farski otoci (Ovčji otoci, Føroyar, Faroe Islands), skupina od 18 otoka zapadno od sjeverne Europe, dobili su autonomiju od Danske.
Danas ti otoci imaju nadležnost u svim područjima osim obrane i vanjskih poslova gdje su povezani s danskom krunom, tako da imaju status kao i Grenland. Premda je Grenland površinom oko 1.500 puta veći od Farskih otoka, brojem stanovnika ne razlikuju se mnogo (na Farskim otocima živi oko 50.000, a na Grenlandu oko 57.000 stanovnika). Najprije pod Norveškom, otoci su pripali Danskoj 1523. godine.
Glavni grad Føroyara je Tórshavn (Thorova luka, 19.000 stanovnika), a nalazi se na najvećem i najnaseljenijem otoku Streymoyu koji ima površinu od oko 373 četvorna kilometra, što znači da je nešto manji od otoka Brača. Farski otoci nalaze se otprilike na pola puta između Norveške i Islanda i udaljeni su oko 320 km od sjevernih obale Škotske.
Imaju vlastitog premijera i vladu, zakonodavna vlast ostvaruje se kroz farski parlament zvan Løgting, a za razliku od Danske, nisu dio Europske unije. Na otocima postoji pokret za ostvarenje potpune nezavisnosti od Danske, o kojoj se govori već desetljećima. Glavne gospodarske aktivnosti su ribolov i ribogojilišta lososa, ovčarstvo i uzgoj krumpira. Još uvijek se prakticira i lov na kitove, čemu se uvelike protive lokalne i svjetske organizacije za zaštitu životinja.
Većinu stanovništva čine Ferojci, skandinavskog (potomci norveških vikinga) ili keltskog porijekla. Govore ferojskim, sjevernogermanskim jezikom sličnim islandskom po očuvanju osobina iz ranijih razdoblja jezičnog razvoja, čemu je pogodovala otočna izoliranost. Također govore i danskim jezikom, te engleskim, pogotovo stanovništvo iz većih mjesta i mladi. Kršćanstvo je došlo na otoke oko 1000. godine. Prema statistikama, 84.1% su vjernici državne luteranske crkve 'Føroyarske narodne crkve' (Fólkakirkjan). Druga po zastupljenosti je baptistička zajednica. Nogometna reprezentacija Farskih otoka i klubovi iz Nogometne lige Farskih otoka sudjeluju na europskim natjecanjima.

CESAR JOŽEF II. - HABSBURŠKO  LOTARINŠKI

Na današnji dan leta 1787 je cesar Jožef II. sprejel nov kazenski zakonik, s katerim je med drugim odpravil smrtno kazen.

Bil je najstarejši sin Marije Terezije in Franca I.Štefana Lotarinškega. Velja za enega izmed razsvetljenih absolutističnih vladarjev ter je nadaljeval in radikaliziral reforme, ki jih je pričela njegova mati Marija Terezija.

To je bila prva odprava smrtne kazni na svetu in je veljala v celotni Habsburški monarhiji, ki smo ji takrat pripadali tudi Slovenci.

PONOVNA UVEDBA SMRTNE KAZNI

Smrtno kazen so ponovno uvedli leta 1795, pet let po smrti reformnega cesarja Jožefa II.

[You must be registered and logged in to see this image.]
Cesar Jožef II - Joseph Benedikt August Johann Anton Michael Adam von Habsburg-Lothringen

MAJESTIC PRINCESS

Dolžina: 330 metrov
Širina: 68 metrov
Nosilnost: 143.700 ton
Potniki: 3.560
Osebje: 1.346
Kabine: 1.780
Palube: 19
Leto izgradnje: 2017

Ob navzočnosti predsednika italijanske vlade Paola Gentiloneja so v petek v tržiški ladjedelnici Fincantieri oddali velikanko Majestic Princess, sicer tretjo potniško ladjo, ki jo je družba Fincantieri zgradila za družbo Princess Cruises iz koncerna Carnival Corporation. Majestic Princess je hkrati prva potniška ladja, ki jo je družba Fincantieri zgradila namensko za kitajski trg. Zaradi tega je na njenem boku napisano tudi ime Sheng Shi Gng Zh Hao, ki so ga izbrali uslužbenci družbe Carnival China in pomeni »veliki svet« oziroma »veliki duh«. Na svečanosti so bili navzoči tudi predsednica dežele Debora Serrachiani, poverjeni upravitelj družbe Fincantieri Giuseppe Bono, vodja koncerna Carnival Micky Arison, poverjeni upravitelj družbe Holland America Group Stein Kruse in predsednik skupine Princess Cruises - Carnival Australia Jan Swarty.

[You must be registered and logged in to see this link.]



[You must be registered and logged in to see this image.]
                                   Majestic Princess nova 330 metrska lepotica

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                        Osvetljena Majestic Princess z 19 palubami

SUPER POST PANAMAX

Danes je iz reške ladjedelnice Viktor Lenac v koprsko pristanišče prispelo novo veliko kontejnersko dvigalo, težko je 1225 ton. Na pot proti Kopru je odpotovalo včeraj zvečer, drugo dvigalo pa se mu bo pridružilo čez nekaj dni. Dvigali so izdelali v irski tovarni nemške družbe Liebherr, na Reki pa so ju sestavili in po tirnicah premaknili na baržo.

Gre za dve obalni dvigali velikosti super-post-panamax. Deli dvigal so z Irske na Reko prišli z ladjo konec leta.
Žerjavist, ki upravlja super-post-panamax dvigalo, dela v kabini več kot 40 metrov nad tlemi. Dvigalo samo pa je v času mirovanja, ko ima “roko” dvignjeno v zrak, visoko približno 120 metrov.

Z novima dvigaloma super-post-panamax bodo v Kopru lahko pretovarjali tudi ladje, na katerih so kontejnerji razvrščeni v 24 vrstah v širino in segajo enajst kontejnerjev v višino nad ladijskim krovom; to so ladje, ki lahko na krov sprejmejo več kot 14.000 TEU kontejnerskih enot.
[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                            V daljavi se je iz piranske strani počasi približevala baraža z visokim dvigalom

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                         Vedno bližje in bližje

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                         Malo je nagajal veter zato je moral vlačilec manevrirati

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                 Previdnosti ni nikoli odveč

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                      Iz Koprske luke sta prišla na pomoč še dva vlačilca

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                    Pri skupnem manevru in vleki jim je pomagal pilot

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                        Skupno manevriranje se nadaljuje tudi mimo Ankarana

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                             S skupnimi močmi proti vhodu v Luko Koper

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Uspešno mimo boj na vhodu v Luko Koper

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                             Novo 1225 tonsko dvigalo je že v Luki Koper

Prije 46 godina, 8. travnja 1971. u Londonu je održan prvi Svjetski kongres Roma.
Na njemu je uvojen naziv Rom (rom ili manuš = čovjek), proglašen je službeni romski jezik (ro. e Romani chib), za himnu tog naroda izabrana je pjesma "Djelem, Djelem" koju je 1969. napisao i uglazbio romski glazbenik Žarko Jovanović, te je izabrana zastava - pod kojom se nikada nisu vodili ratovi. Na četvrtom Svjetskom kongresu Roma održanom 1990. u Poljskoj odlučeno je da se 8. travnja, dan kada je otvoren Prvi kongres u Londonu, proglasi za Svjetski dan Roma koji će se svake godine obilježavati u cijelom svijetu.
Na zastavi Roma plavom bojom je predstavljeno nebo, kao simbol slobode, bezgraničnog prostranstva i života pod vedrim nebom, bez krova nad glavom.
Zelenom bojom je predstavljena trava, put, cesta, kao simbol života koji je obilježen stalnim putovanjem, na putu bez granica koji je uviek 'otvoren' Romima. Crveni kotač predstavlja simbol stalnog kretanja i života na kotačima.
Romi su tradicionalno nomadski narod. Vjeruje se da su napustili Indiju oko 1000. godine i prošli kroz zemlje koje su danas obuhvaćene granicama Afganistana, Irana, Jemena i Turske. Dio Roma i danas živi na istoku, čak i u Iranu, uključujući i neke koji su se selili u Europu i potom se vratili. Početkom 14. stoljeća Romi su došli u jugoistočnu Europu, a početkom 16. stoljeća se sele sve do Škotske i Švedske. Neki Romi su se selili prema jugu kroz Siriju k Sjevernoj Africi i dolazili u Europu preko Gibraltara. Oba ogranka migracije srela su se u današnjoj Francuskoj. Ljudi slični Romima i danas žive u Indiji, a najvjerojatnije potječu iz indijske pustinjske države Radžastan (Rajasthan).
Uzroci seobe Roma su jedna od najvećih zagonetki u povijesti. Postoji teorija da su Romi, podrijetlom iz niske društvene kaste hinduističkih ljudi, bili regrutirani i kao takvi poslani na zapad kako bi se suprotstavili islamskoj vojnoj ekspanziji. Prema drugoj teoriji, Romi su potomci zarobljenika uzetih u roblje od strane muslimanskih osvajača sjeverne Indije i vremenom su razvili posebnu kulturu u zemlji svog zatočeništva. Zabilježeno je da je Mahmud od Ghaznija (turskomongolski sultan iz dinastije Gaznavida, 10.-11. stoljeće) uzeo pola milijuna zarobljenika tijekom tursko-perzijske invazije na Sind i Pandžab u Indiji. Zašto se Romi nisu vratili u Indiju, umjesto putovanja na zapad u zemlje Europe, enigma je koja može biti povezana sa vojnom službom pod muslimanima.
Useljavanje Roma u SAD počelo je u kolonijalna vremena u malim grupama na području Virginije i Francuske Louisiane. Veće useljavanje je počelo poslije 1860., s dolaskom grupa Romnišala iz Velike Britanije. Najveći broj romskih doseljenika je došao početkom dvadesetog stoljeća, uglavnom preko vlaških grupa i Kalderaša (kovači koji su u središnju Europu došli s Balkana). Veliki broj Roma se također naselio u Srednjoj Americi.

Paul von Hindenburg pobijedio je 10. travnja 1932. na predsjedničkim izborima u Njemačkoj protukandidata Adolfa Hitlera.
Bilo je to oko godinu dana prije nego su nacisti preuzeli vlast u Njemačkoj. Hindenburg je bio ugledni feldmaršal, koji je vodio njemačku vojsku u Prvom svjetskom ratu. Bio je zapovjednik Osme armije te se istakao pobjedama kod Tanenberga i na Mazurskim jezerima. Koncem 1914. postavljen je za vrhovnog zapovjednika njemačkih snaga na Istoku, a od kolovoza 1916. na dužnosti je zapovjednika vrhovnog stožera operativne vojske sve do potpisivanja Versailleskog ugovora, kada je dao ostavku.
Hindenburg je bio njemački predsjednik još od 1925. godine, uoči ovih izbora već je odradio jedan mandat od 7 godine. Želio se pred izbore umiroviti (bio je u 85. godini), ali je ipak sudjelovao na njima, upravo zato da Hitler ne bi postao novi njemački predsjednik.
Hitler i njegova nacistička stranka (NSDAP) već su uoči tih predsjedničkih izbora bili velika snaga u parlamentu (Reichstagu). Imali su 107 zastupnika, jači su bili socijaldemokrati (SPD) sa 143 zastupnika, dok su komunisti (KPD) imali 77 zastupnika. Hitler je pobjedom na predsjedničkim izborima želio osigurati daljnje jačanje nacista i po mogućnosti preuzeti svu vlast u zemlji na diktatorskoj osnovi. Hindenburg se toga bojao pa je izašao kao protukandidat Hitleru.
Treći razmjerno jaki kandidat, uz Hitlera i Hindenburga, bio je komunist Ernst Thälmann. Njih trojica uspjeli su prijeći 10% u prvom krugu, pa su ušli u drugi krug. U drugom krugu Hindenburg je pobijedio s 53% glasova, Hitler je bio drugi s 36.8%, a Thälmann treći s 10.2%.
Ipak, iako je postao predsjednik, Hindenburg nije mogao spriječiti sve jaču Hitlerovu moć. Već sljedeće godine bio je primoran imenovati ga kancelarom Njemačke jer su nacisti 1933. imali 35% glasačkog tijela, a postigli su i sporazum s ostalim desnim strankama. Nakon smrti predsjednika Hindenburga 2. kolovoza 1934., kancelar Adolf Hitler preuzeo je i njegove ovlasti šefa države. Bio je to definitivni kraj Weimarske Republike i početak Trećeg Reicha.

Potres 15. travnja 1979. u 7 sati 19 minuta s magnitudom 7.0 jedinica Richterove ljestvice intenziteta 9 stupnjeva Mercallijeve ljestvice, izazvao je katastrofalna razaranja u Crnogorskom primorju, na dužini od preko 100 km.
Epicentar potresa je bio u Jadranskom moru, između Ulcinja i Bara, na udaljenosti 15 km od obale. Trajao je deset sekundi i najjače se osjetio duž crnogorske i albanske obale.
U ovom potresu je 101 osoba izgubila život u Crnoj Gori i 35 u Albaniji, a više od 100.000 ljudi ostalo je bez svojih domova. Stradali su gradovi: Ulcinj, Bar, Petrovac na Moru, Budva, Tivat, Kotor, Risan i Herceg Novi, a razoreno je još 450 sela i naselja. Dalje u unutrašnjosti su lakše oštećeni Cetinje, Danilovgrad, Nikšić i Titograd. Uništen je ogroman dio modernih hotelskih kapaciteta, oštećena su 53 zdravstvena objekta, 570 objekata socijalne i dječje zaštite, 240 školskih objekata. Posebno su stradali kulturno-povijesni spomenici (manastiri, crkve, muzeji, arhivi), koji su smješteni uglavnom u najugroženijem primorskom pojasu. Prema izvještaju UNESCO-a iz 1984. ukupno 1.487 objekata je oštećeno, od kojih su skoro polovina domaćinstva, a 42% crkve i svjetovni objekti. 30% od ukupno oštećenih objekata je u potpunosti srušeno. Preko 1000 spomenika kulture je oštećeno, kao i tisuće umjetničkih djela i vrijedne kolekcije. Velike štete bile su na prometnoj mreži, oštećeno je oko 350 km magistralnih i 200 km regionalnih puteva, pojavila su se klizišta i odroni.
Isti potres se, na Uskrsno jutro te godine, u Hrvatskoj na području južne Dalmacije osjetio intenzitetom 6-7 stupnjeva po Mercallijevoj ljestvici. U izvještaju o šteti utvrđeno je da je na prostoru Dubrovnika i Metkovića teško ili lakše oštećena 1071 građevina, od kojih su 33 fortifikacije (spomenika kulture), 106 sakralnih objekata, 45 objekata razne namjene i 885 stambenih objekata. U Dubrovniku je najviše oštećena stara gradska jezgra, dok je na području Konavala i Župe dubrovačke oštećeno 80% objekata, pretežito kuća.
Do kraja 1979. godine zabilježeno je 90 jakih naknadnih potresa, s magnitudom većom ili jednakom 4.0, preko 100 potresa s magnitudom 3.5-4.0, kao i skoro 10.000 slabijih potresa.

Eduard Slavoljub Penkala, jedan od najznačajnijih izumitelja s početka 20. stoljeća, rodio se 20. travnja 1871. u Liptovskom Mikulášu (Liptószentmiklós), u Ugarskoj (danas Slovačka). Poljsko-židovskog i nizozemskog je podrijetla. Nakon mature 1892. i završetka studija na sveučilištima u Beču i Dresdenu, 1898. je diplomirao je na Kraljevskoj visokoj tehničkoj školi u Dresdenu i napisao doktorsku disertaciju s područja organske kemije.
Tijekom studija pohađao je satove violine gdje je upoznao buduću suprugu, pijanisticu Emiliju Stoffregen s kojom će imati četvero djece. Nakon ženidbe izabrao je Zagreb kao prebivalište svoje obitelji i nastanio se na današnjem Trgu kralja Tomislava br. 17. Prihvatio je državnu službu, 1904. položio službenu prisegu te je počela njegova blistava karijera. Najpoznatiji je po izumu nalivpera s krutom tintom i mehaničke olovke, a osim toga, izumio je, patentirao ili usavršio anodne baterije, lijek protiv reume, prašak za pranje rublja, potom i plavilo, koje je u praonicama rublja zamijenilo do tada korišteno bjelilo, sredstvo za uništavanje gamadi, tekući preparat za impregnaciju željezničkih pragova, tlakomjer ili manometar, termos-bocu i termofor, rotacijsku četkicu za zube, sustav za mjerenje protoka tekućine, dinamometar, prislušni uređaj, vagonske kočnice... i dr. Posebno se bavio materijalima za izradu gramofonskih ploča, pa je usavršio masu ebonit iz koje su se ploče lijevale, a patentirao je i gramofonsku iglu produljena vijeka trajanja. Među ostalim, izradio je proračune i nacrte turbinskoga kola, helikopterskoga rotora te je patentirao lebdjelicu na zračnom jastuku, mnogo prije no što je prvi takav stroj i izrađen. Njegova tvornica u ulici Marije Valerije (danas Praška), u zajedništvu s Edmundom Monsterom, bila je najveća tvornica pisaćeg pribora u svijetu od 1914. do 1926. 1908. u Zagrebu je počeo konstruirati zrakoplov, inovacije je patentirao 1909., a zrakoplov je posve dovršen 1910. Izgradio je spremište (hangar) na vojnom vježbalištu između Selske ceste i potoka Črnomerec, pa je tako organizirao prvo uzletište u Hrvatskoj. Ondje je Dragutin Karlo Novak uzletio zrakoplovom, te postao prvim pilotom. Penkala je radio u svom stanu na Tomislavovom trgu, gdje danas stoji spomen ploča, a nenadano je umro od upale pluća u Zagrebu 5. veljače 1922. Park na Trešnjevci (Selska blizu Ozaljske) u Zagrebu nosi njegovo ime.

Istraživač društvenih zbivanja i teoretičar Karl Emil Maximilian Weber odnosno Max Weber, jedan od utemeljitelja sociologije, rodio se 21. travnja 1864. u Erfurtu u pokrajini Tiringiji u središnjem dijelu Njemačke. Weberov otac bio je pravnik i političar, a majka je dijelom potjecala od francuskih kalvinističkih doseljenika u Njemačku (hugenoti).
Studirao je pravo, povijest, ekonomiju i filozofiju u Heidelbergu, Strasbourgu i Berlinu, a doktorirao je na području iz pravne povijesti. Bio je profesor trgovačkoga prava u Berlinu (1893) te političke ekonomije u Freiburgu (1894-97) i Heidelbergu (1897-1903), zatim profesor sociologije u Beču (1918), a od 1919. u Münchenu. Suosnivač je Njemačkoga sociološkog društva i od 1903. urednik časopisa Archiv für Sozialwissenschaft und Sozialpolitik.
Max Weber se kao sociolog uvelike bavio odnosom religije i društva, naročito protestantskih denominacija. Njegovo napoznatije djelo je 'Protestantska etika i duh kapitalizma' (njem. Die protestantische Ethik und der Geist des Kapitalismus), objavljeno 1905., u kojem tumači nastanak kapitalizma iz duha protestantske etike. Protestantska je etika za razliku od primjerice katoličke, koja naglašava onosvjetska bogatstva, naglašavala ovosvjetovne vrijednosti poput rada, odricanja, ali i stjecanja bogatstva radom i odricanjem od luksuza. Weber smatra da se takav etički svjetonazor pojavio u Americi i Europi tijekom 18. stoljeća. Za razliku od ostalih društava u kojima se na stjecanje bogatstva gledalo s moralnom osudom, protestantizam je stjecanje profita pretvorio u etičku vrijednosti samu po sebi budući da treba naporno raditi i proizvoditi, ali ne radi nagomilavanja novca nego radi investiranja i reinvestiranja. To je odigiralo ključnu ulogu u razvoju kapitalizma na Zapadu. Neka ostala Weberova djela su: 'Sabrani spisi o sociologiji religije' (Gesammelte Aufsätze zur Religionssoziologie, I–III, 1920–21), 'Sabrani spisi o nauku o znanosti' (Gesammelte Aufsätze zur Wissenschaftslehre, 1922), 'Gospodarstvo i društvo' (Wirtschaft und Gesellschaft, 1922), 'Temeljni pojmovi sociologije' (Soziologische Grundbegriffe, 1922) i dr.
Uz Karla Marxa i Émilea Durkheima danas se Webera smatra jednim od najvažnijih utemeljitelja sociologije kao znanosti. Njegovo doprinos odlikuje eruditsko znanje i široka komparativna analiza različitih društvenih i društveno uvjetovanih pojava: društvenoga djelovanja, političke vlasti, ekonomskih sustava, običaja i kulturnih vrijednosti, religija, umjetnosti itd. Nezaobilazan je za proučavatelje povijesti sociologije, a utjecao je praktički na sve kasnije sociologe i na mnoge naraštaje ostalih intelektualaca iz područja društvenih i humanističkih znanosti. Preminuo je u Münchenu 1920. u dobi od 56 godina od posljedica španjolske gripe od koje je obolio u razdoblju završetka Prvog svjetskog rata.

Prvi strip u kojem se pojavio superheroj Batman izašao je 25. travnja 1939.
Bilo je to u 27. broju američkog strip časopisa Detective Comics koji je izdavala kuća DC Comics, glavni konkurent Marvel Comicsu. Marvel je lansirao likove Spidermana, Iron Mana, Hulka, X-mena itd., dok je DC Comics proizveo Batmana, Supermana i Wonder Woman. Autori Batmana bili su crtač Bob Kane i pisac Bill Finger.
Strip se prodavao za 10 centi. Danas, zbog povijesnog značenja prvog pojavljivanja Batmana, primjerci tog broja dostižu cijenu od preko milijun dolara i jedni su od najskupljih stripova na svijetu. U prvom broju Batman istražuje ubojstvo tajkuna kemijske industrije, pri čemu mu je protivnik Alfred Stryker. Ubrzo je postao vrlo popularan te je već 1940. godine dobio svoj vlastiti strip pod nazivom Batman.
Batmanovo pravo ime, Bruce Wayne, odabrano je po škotskom kralju i narodnom heroju Robertu Bruceu. U orginalnoj verziji priče i u većini reizdanja, Bruce Wayne je američki milijunaš (kasnije milijarder), 'playboy', industrijalist i filantrop. Svjedočivši kao dijete ubojstvu svojih roditelja, zakleo se na osvetu i borbu protiv kriminala. Počinje fizički i psihički trenirati kako bi bio spreman te izrađuje odijelo u obliku šišmiša u kojem će se boriti u izmišljenom američkom gradu Gothamu, a pomažu mu likovi poput njegovog partnera Robina, batlera Alfreda Pennywortha, policijskog narednika Jima Gordona i povremene heroine Batgirl (Barbara Gordon). Protivnici su mu mnogi zlikovci, primjerice Joker, Pingvin (Oswald Chesterfield Cobblepot), Riddler (Edward Nigma), Dvolični (Harvey Dent), Catwoman (Selina Kyle) i drugi. Za razliku od mnogih superheroja, Batman nema supermoći, koristi svoju inteligenciju, detektivske sposobnosti, znanost i tehnologiju, bogatstvo, borilačke vještine, nesavladivu volju i zastrašivanje u neprestanoj borbi protiv kriminala.
Kao kulturna ikona, Batman, poznat i kao 'Vitez tame', pojavio se u različitim medijima, od radija, televizije,  filma, animiranog filma, kao i u mnogim proizvodima koji su prodani diljem svijeta poput igračaka i video igrica. Također je zaintrigirao mnoge psihijatre koji pokušavali razumjeti njegovu psihu i pravi ego u samom društvu. U svibnju 2011., Batman je bio smješten drugi na IGN-ovoj (Imagine Games Network, multimedijska web stranica posvećena izvješćima o videoigrama, filmovima, glazbi, stripovima...) ljestvici '100 najboljih strip junaka svih vremena', iza Supermana. Britanski filmski magazin 'Empire magazine' ga je također smjestio drugog na svojoj ljestvici '50 najvećih strip junaka svih vremena'.

DAN UPORA PROTI OKUPATORJU - DAN OF

Na današnji dan v Sloveniji praznujemo državni praznik dan upora proti okupatorju (včasih dan Osvobodilne fronte (OF)).

Na ta dan leta 1941 je bila v Ljubljani ustanovljena Osvobodilna fronta slovenskega naroda (OF).
OF je bil sicer ustanovljen dan prej, 26. aprila 1941, in sicer v hiši književnika Josipa Vidmarja, kjer so se sešli predstavniki nekaterih političnih strank in kulturni delavci.
To so bili: Boris Kidrič, Boris Ziherl, Aleš Bebler (Komunistična partija), Josip Rus (za Sokole), Tone Fajfar (krščanski socialisti) ter Ferdo Kozak, Franc Šturm in Josip Vidmar (slovenski kulturni delavci).
Na začetku se je organizacija zaradi politike Kominterne imenovala Protiimperialistična fronta (kratica PIF), ob napadu Nemčije na Sovjetsko zvezo junija 1941 pa je bila preimenovana v Osvobodilno fronto. V natančnejših zapisih se pozneje pojavlja tudi ime Osvobodilna fronta slovenskega naroda (kratica OF SN-ja).
[You must be registered and logged in to see this link.]


TEMELJNE TOČKE OF

* 1. Proti okupatorjem je treba vršiti neizprosno oboroženo akcijo.
* 2. Ta akcija predstavlja izhodišče za osvoboditev in združitev vseh Slovencev.
* 3. Stoječ na stališču naravne in usodne skupnosti jugoslovanskih narodov Osvobodilna fronta ne priznava razkosanja Jugoslavije in deluje z vsemi silami za slogo in enotnost njenih narodov. Hkrati stremi k povezanosti slovanskih narodov pod vodstvom velikega ruskega naroda na temelju pravice slehernega naroda do samoodločbe.
* 4. Z osvobodilno akcijo in aktivizacijo slovenskih množic preoblikuje OF slovenski narodni značaj. Slovenske ljudske množice, ki se borijo za svoje narodne in človeške pravice, ustvarjajo nov lik aktivnega slovenstva.
* 5. Vse skupine, ki sodelujejo v OF, so se obvezale, da bodo lojalne v medsebojnih odnosih.
* 6. Po narodni osvoboditvi prevzame na slovenskem ozemlju oblast Osvobodilna fronta slovenskega naroda kot celota.
* 7. Po narodni osvoboditvi uvede Osvobodilna fronta dosledno ljudsko demokracijo. Vsa vprašanja, ki presegajo okvir narodne osvoboditve, se bodo reševala na dosleden ljudski demokratičen način.
* 8. V skladu s slovesnimi izjavami Churchilla, Roosevelta in Stalina bo po svoji narodni osvoboditvi o notranji ureditvi Združene Slovenije in o svojih zunanjih odnosih odločil slovenski narod sam. OF bo to elementarno pravico slovenskega naroda uveljavila in branila z vsemi sredstvi.
* 9. Narodna vojska na slovenskem ozemlju raste iz Slovenskih narodno-osvobodilnih partizanskih čet in Narodne zaščite, kamor se pozivajo vsi zavedni Slovenci.

GESLA OF

* 1. Pravica slovenskega naroda do samoodločbe, vključno s pravico do odcepitve in združitve z drugimi narodi.
* 2. Osvoboditev in združitev razkosanega slovenskega naroda, vključno s koroškimi in primorskimi Slovenci.
* 3. Sloga in enotnost zasužnjenih narodov Jugoslavije in vsega Balkana v njihovem boju za osvoboditev.
* 4. SZ je vodilna sila in glavna opora v osvobodilnem boju slovenskega naroda in vseh zatiranih narodov, je vzor enakopravnega sožitja med narodi.
* 5. Osvoboditev je možna samo na ruševinah imperializma.
* 6. Brez boja proti lastni izdajalski kapitalistični gospodi se zatirani narod ne more osvoboditi. Bratstvo in mir med narodi morata biti rezultat protiimperialističnega boja, ki bo porušil imperializem.

RADIO KRIČAČ

V dneh od 26. aprila do 10. maja 2017 bo z začasne in skrite (ilegalne) lokacije znova oddajal Radio KRIČAČ. Spremljali ga boste lahko na FM 88.8 MHz in v večpredstavnem (video) formatu tudi na spletni strani [You must be registered and logged in to see this link.]
　
Vsebine bodo spominske in sodobne, aktualne. Naši sogovorniki bodo borci NOV Slovenije in člani ZZB NOV, ativisti, interniranci, mladi sindikalisti ter prejemniki nagrad in častnih nazivov mesta Ljubljana.
　
Program bo zajel čas od Dneva upora proti okupatorju, prek Prvega maja do Dneva zmage. Pripravljena je tudi posebna glasbena podoba, ki bo oblikovana z uporniškimi, borbenimi, delavskimi, protestniškimi in tudi revolucionarnimi skladbami nedanjih obdobij ter različnih obdobij družbenih vrenj v 20. in 21. stoletju.
[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]    [You must be registered and logged in to see this image.]
OF je bil ustanovljen v Vidmarjevi vili v Rožni dolini                   Delovala je med letom 1941 do 1953

SAJ NI RES, PA JE!

Vidmarjevo vilo je pred leti kupila in obnovila Zvezna republika Nemčija, danes pa je v njej rezidenca nemškega veleposlanika.

[You must be registered and logged in to see this image.]

                                         Vabilo za proslavo na Nanosu in Dan upora proti okupatorju

[You must be registered and logged in to see this image.]
      Vabilo za pohod po poteh spominov in proslavo za Dan upora proti okupatorju v Sv.Antonu

1. svibnja 1707. godine nastalo je Kraljevstvo Velike Britanije (Kingdom of Great Britain) stupanjem na snagu Zakona o uniji u Engleskoj i Škotskoj. Tim su zakonima dotadašnje odvojene države, Kraljevina Engleska i Kraljevina Škotska, ujedinjene u jedinstveno Kraljevstvo Velike Britanije.
Engleska i Škotska imale su zajedničkog vladara još od 1603. (personalna unija), no sve do 1707. bile su odvojene države, svaka sa svojim parlamentom. Stupanjem na snagu Zakona o uniji zasebni škotski i engleski parlamenti prestali su postojati, a stvoren je zajednički Parlament Velike Britanije. Novi je parlament zasjedao u Westminsteru, na istom mjestu kao i dotadašnji Engleski parlament. Škotska je poslala 45 zastupnika u Donji dom, koji su se pridružili zastupnicima donjeg doma engleskog parlamenta kojih je bilo 513. Tako je ukupno u Donjem domu parlamenta Velike Britanije bilo 558 zastupnika. Škotska je također poslala i 16 perova* u Dom Lordova koji su se pridružili 168-orici engleskih perova.
(*Perstvo, Peerage je sustav plemićkih titula u Ujedinjenom Kraljevstvu. Postoji pet stupnjeva perova: vojvoda, markiz, earl (grof), vikont i barun te dvije vrste perstva: nasljedno i doživotno.)
Kasnije je i Kraljevina Irska dodana jedinstvenoj državi, čime je 1801. godine formirano Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske (United Kingdom of Great Britain and Ireland).

Rimski car Dioklecijan (Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan) zbog bolesti se 1. svibnja 305. godine odrekao prijestolja, kao jedini u povijesti Rimskog Carstva.
Nakon abdikacije povukao se u svoju palaču (Dioklecijanova palača) na području današnjeg grada Splita, gdje je i umro 313. godine. Čin abdikacije obavio je kod Nikomedije, drevnog grada na području današnje Turske blizu İzmita, gdje je imao sjedište u doba kad je vladao Rimskim Carstvom. Rodio se 248. godine u Saloni (Solin), antičkoj metropoli rimske provincije Dalmacije.
Zapovijedao je vojskom u Meziji, rimskoj provinciji koja se nalazila na teritoriju današnje Srbije, Bugarske i Rumunjske, zatim carskom gardom, a nakon smrti cara Numerijana 284. godine proglašen je novim carem. Iduće godine imenovao je svog prijatelja Maksimijana cezarom, a 286. augustom i suvladarom, predavši mu na upravu zapadni dio Carstva. Osiguravši granice države na Eufratu i u Siriji, uzeo je 293. sebi za suvladara i cezara Galerija, kojemu je dao kćer Valeriju za ženu; istodobno je i Maksimijan za svojega suvladara i cezara proglasio Konstancija I. Klora. Time je u državi provedena tetrarhija (četverovlađe), Senat je izgubio kontrolu nad vlasti, a Rim nije više bio glavni grad Carstva. Dioklecijan je izravno upravljao azijskim dijelom države i Egiptom, Galerije Balkanskim poluotokom i Podunavljem, Maksimijan Italijom, Recijom, Hispanijom i Afrikom, a Konstancije I. Klor Galijom i Britanijom.
Istovremeno s Dioklecijanom abdicirao je i njegov suvladar iz zapadne polovine Rimskog Carstva, Maksimijan (obojica su imala titulu augusta, što je bila viša carska titula, dok je titula cezara bila njoj podređena). Dioklecijana je na mjestu augusta naslijedio Galerije, njegov dotadašnji cezar i zet, dok je Maksimijana naslijedio Konstancije Klor (otac kasnijeg čuvenog cara Konstantina I. Velikog).
Vladao je apsolutistički i po orijentalnom uzoru uveo strogi dvorski ceremonijal. Najvažnije obilježje njegove vladavine su reforme u cilju gospodarskog i političkog jačanja Carstva koje je podijelio na 12 dijeceza (101 provincija). Prostoru današnje Italije oduzeo je dotadašnji povlašteni položaj glede plaćanja poreza, sredio financije i porezni sustav, preuredio novčani sustav, preustrojio vojsku i donio zakon o maksimiranju cijena živežnih namirnica i usluga. Za njegove vladavine razvijala se i znatna građevinska djelatnost (terme u Rimu, ceste, utvrde, Dioklecijanova palača).
Iako je u početku bio tolerantan prema kršćanima, Dioklecijan je poslije objavio četiri edikta na temelju kojih je izvršen posljednji veliki progon kršćana u Rimskom Carstvu.

7. svibnja 1774. rodio se Sir Francis Beaufort, irski znanstvenik i kontraadmiral Britanske kraljevske ratne mornarice.
Kao zapovjednik broda HMS 'Woolwich' premjeravao je između 1805. i 1807. estuarij La Plata, koji nastaje spajanjem ušća rijeka Paraná i Urugvaj u Atlantski ocean. 1805. godine je izradio ljestvicu za jačinu vjetra koja se izražava pomoću 13 stupnjeva, od 0 do 12, zvanih bofori (beauforti). Oznaka 0 je za tišinu, 1 za lahor, 2 za povjetarac... sve do oznake 12 za orkan. Ljestvica je 1874. prihvaćena za međunarodnu upotrebu. 1946. godine je proširena s 12 na 17 stupnjeva, a stupnjevi 13-17 se koriste samo u posebnim slučajevima, kao na primjer kod tropskih ciklona.
Beaufort je bio potomak hugenotskih doseljenika iz Francuske, a već u mladosti je postao moreplovac. U ratnoj mornarici napredovao je tijekom Napoleonskih ratova gdje je pri jednoj akciji teže ranjen. Dospio je do čina admirala i 1829. do položaja službenog hidrografa Britanske kraljevske ratne mornarice. Rukovodio je premjeravanjem Sredozemnog mora, a rezultat toga rada je serija pomorskih karta obale Male Azije, sjeverne Afrike, Egejskog arhipelaga i Crnog mora. Pod njegovim patronatom je 1823. izdan Godišnjak morskih mijena. Bio je član Kraljevskog astronomskog društva, Kraljevske irske akademije, Kraljevskog geografskog društva i uglednog Kraljevskog društva. Naposlijetku je primio i vitešku tiulu Sir. Umro je 1857. u Sussexu u dobi od 83 godine. Njegovo ime nose Beaufortovo more (dio Arktičkog oceana) i Beaufortov otok (u Rossovom moru na Antarktici).

9. svibnja obilježava se Dan Europe.
Toga dana 1950. godine francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman predstavio je ideju o stvaranju Europske zajednice za ugljen i čelik. Njegov prijedlog, poznat i kao Schumanova deklaracija, smatra se početkom formiranja današnje Europske unije. Ova neočekivana inicijativa, koju se tada smatralo revolucionarnom, izazvala je pomiješane reakcije. Odobrili su je kancelar SR Njemačke Konrad Adenauer, kao i vlade Belgije, Italije, Luksemburga i Nizozemske. Ovih je šest država 18. travnja 1951. godine u Parizu potpisalo ugovor o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik, sa zajedničkim institucijama. U tadašnjem bloku socijalističkih zemalja inicijativa je izazvala negativne komentare.
S francuskog gledišta ponuđena je sasvim konkretna polazna točka koja je odgovarala i nacionalnim interesima pojedinih država u industriji ugljena, željeza i čelika. Osim što je pridonosila razvoju njemačke teške industrije, suradnja je omogućavala i unaprjeđenje procesa pomirenja između Njemačke i Francuske. Odlučne u nastojanju sprječavanja ponovnog rata, europske vlade zaključile su da bi udruživanjem proizvodnje ugljena i čelika rat između povijesnih protivnica Francuske i Njemačke postao, prema riječima Deklaracije, "ne samo nezamisliv, nego i materijalno nemoguć".
Smatralo se, što je bilo ispravno, da će udruživanje gospodarskih interesa podići životni standard te biti prvi korak prema ujedinjenoj Europi. Članstvo u Europskoj zajednici za ugljen i čelik bilo je otvoreno i ostalim zemljama, a 25. ožujka 1957. potpisani su Rimski ugovori o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Europske zajednice za atomsku energiju.
1985. godine Vijeće ministara Europske ekonomske zajednice u Milanu je donijelo i službenu odluku prema kojoj se 9. svibnja obilježava kao Dan Europe te se taj datum, uz zastavu i himnu (melodija kojom je Beethoven 1823. uglazbio Schillerovu lirsku pjesmu 'Oda radosti' iz 1785.), uzima kao europski simbol ujedinjenja. Dan Europe je prilika za aktivnosti i festivale, te kroz otvorena vrata institucija koja Europu približavaju njenim građanima. Europske institucije ove godine otvaraju svoja vrata javnosti 6. svibnja u Bruxellesu, 13. i 14. svibnja u Luxembourgu te 14. svibnja u Strasbourgu, a lokalni uredi EU-a u Europi i diljem svijeta organiziraju niz aktivnosti i događanja za sve dobne skupine.

Štrajk rudara u poduzeću Istarski ugljenokopi Raša, koje je obuhvaćalo rudnike Labin, Ripenda, Raša i Tupljak, završen je 11. svibnja 1987. godine nakon 34 dana.
Rudari su u štrajk stupili 8. travnja zbog teških uvjeta rada i malih plaća. Zahtijevali su povećanje osnovice plaća, mogućnost korištenja stambenih kredita izvan općine Labin te smanjivanje administracije. Na posao u ugljenokop odbilo je doći 1.400 od 1.700 rudara dok se ne ispune njihovi zahtjevi.
Više od tjedan dana nakon izbijanja štrajka održana je sjednica organizacije Saveza komunista raških ugljenokopa na kojoj se priznaje da radnici za teške uvjete rada nisu primjereno nagrađeni, ali se naglašava da se problemi ne rješavaju štrajkom (tada nazivanim privremenom obustavom rada). Također se osuđuju komunisti koji svojom šutnjom podržavaju štrajkaše, a pogotovo oni koji u njemu i aktivno sudjeluju (iako je samo desetak posto radnika bilo učlanjeno u Savez komunista).
Kako štrajkaši nisu odustajali od svojih zahtjeva, vodstvo rudnika moralo je popustiti. Formuliran je prijedlog preraspodjele osobnih dohodaka u duhu radničkih zahtjeva, kojim su najveće plaće dobili jamski radnici. Također, dvojica rukovodioca bila su primorana podnijeti ostavke.
Nakon toga rudari su se vratili na posao. Već sljedeće godine zbog nerentabilnosti se zatvaraju rudnici Labin i Ripenda, a 1999. zatvorena je i jama Tupljak kao posljednji ugljenokop u Hrvatskoj.
Opisani štrajk bio je prvi tako velikih razmjera u bivšoj državi, nakon čega je došlo do niza sličnih štrajkova koji su organizirani sve do njenog konačnog raspada.

Na današnji dan prije 27 godina desili su se neredi na stadionu Maksimir u Zagrebu gdje se je trebala odigrati prvenstvena utakmica Dinamo-Crvena zvezda.Nažalost huligani iz Beograda i Zagreba su napravili nerede i nisu dozvolili da se odigra susret tad dva najača kluba u Jugoslaviji.

15. svibnja 1926., na srednjevalnom području koje odgovara frekvenciji od 856.55 kiloherca (kHz), iz kuće na Trgu sv. Marka broj 9 počelo je emitiranje Radio stanice Zagreb. Tada je na čitavom području Kraljevine SHS bilo svega 290 pretplatnika.
"Halo, halo! Ovdje Radio Zagreb!" prve su riječi koje je u eter izgovorila spikerica Božena Begović. Program je počeo u 20:30 sati emitiranjem hrvatske himne, koju je na glasoviru odsvirao Krsto Odak, a nakon najave slijedio je govor ravnatelja dr. Ive Sterna. Te su večeri slušatelji mogli čuti službeni bilten, klasičnu glazbu Beethovena, Haydna, Chopina, Rameaua, Saint-Saensa i na kraju 15-minutne novosti. Prva javljanja s mjesta događaja počela su u jesen, a prva izvješća s otvorenog prostora bila su u studenom pri otkrivanju spomenika J. J. Strossmayeru.
Temelje radio postaji postavila je skupina uglednih intelektualaca i poslovnih ljudi, koja je u ožujku 1924. osnovala Radio klub Zagreb na čijem je čelu bio astronom i fizičar Oton Kučera. Nakon dvogodišnjih napora, članovi Radio kluba uspjeli su pribaviti koncesiju i druge državne dozvole te utemeljiti Radio stanicu Zagreb, koja je najprije bila u vlasništvu dioničkog društva, a kasnije je nacionalizirana.
Trideset godina kasnije, 1956., emitiran je i prvi televizijski program. Televizijska slika stigla je iz Beča preko Graza i Slovenije zahvaljujući odašiljaču smještenom na Tomislavovom domu na Medvednici. U početku se prikazivao program talijanske postaje RAI 1, a emitiranje eksperimentalnog programa Televizije Zagreb započelo je iz studija u Jurišićevoj ulici. Prvi tv prijenos uživo pratio je otvorenje Zagrebačkog velesajma u rujnu iste godine.

Andrej Dmitrijevič Saharov, ruski fizičar, akademik, nobelovac, disident i borac za ljudska prava, rodio se 21. svibnja 1921. u Moskvi.
Studirao je i 1947. doktorirao pri Teorijskom odjelu Fizikalnog instituta Sovjetske akademije znanosti. Zaslužan je za teorijske izračune koji su objasnili prevladavanje materije nad antimaterijom u najranijem stadiju razvitka svemira. Sudjelovao je u sovjetskom vojnom nuklearnom programu, te izradi najjačeg oružja ikada proizvedenog, termonuklearne Car-bombe. Zajedno s fizičarom I. J. Tammom 1953. je predložio da se upravljiva termonuklearna reakcija izvede u plazmi smještenoj u magnetskom polju (tokamak).
Tijekom 1960-ih isticao je opasnost od nuklearnog rata između SAD-a i SSSR-a, te se zalagao za obustavu nuklearnog naoružavanja, zbog čega je 1968. bio smijenjen s rada na vojnoistraživačkim projektima. Zagovarao je demokratizaciju SSSR-a i 1970. sudjelovao u osnivanju Moskovskog komiteta za ljudska prava. 1975. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir, a zbog zabrane izlaska iz SSSR-a nagradu je preuzela njegova supruga Jelena Boner, također istaknuta disidentica. Budući da je osudio sovjetsku vojnu intervenciju u Afganistanu, početkom 1980. bio je interniran u Gorki. S dolaskom M. S. Gorbačova na vlast, 1986. mu je dopušten povratak u Moskvu te je nastavio političku aktivnost. U ožujku 1989. bio je izabran za parlamentarnog zastupnika. Autor je više stručnih, političkih i drugih djela, a također su o njemu napisana mnoga djela. U prosincu 1988. osnovana je Nagrada Saharov, godišnja nagrada koju dodjeljuje Europski parlament u čast pojedincima ili organizacijama koji su posvetili svoje živote za obranu ljudskih prava i sloboda. Umro je 14. prosinca 1989. u Moskvi.

Svjetska zdravstvena organizacija svake godine 31. svibnja obilježava Svjetski dan nepušenja (World No Tobacco Day) da bi ukazala na zdravstvene i ostale rizike povezane s uporabom duhana te promicala politike koje će učinkovito smanjiti konzumaciju duhana.
U svijetu svake godine od zdravstvenih posljedica uzrokovanih pušenjem umire gotovo šest milijuna ljudi.  Trovanju je najizloženiji dišni sustav, ali nema zapravo ni jednog organa ili sustava organa koji je pošteđen negativnog utjecaja duhanskog dima. Nakon malignih, kardiovaskularne bolesti druge su na ljestvici smrtnosti od pušenja, a rizici izazvani pušenjem progresivno se povećavaju s brojem popušenih cigareta.
Onaj tko puši 20 cigareta dnevno nije dvostruko ugroženiji od onoga koji puši deset, već četiri puta više. Tko puši 30 cigareta, ugroženiji je osam puta više itd.
Ovogodišnji Svjetski dan nepušenja je posvećen temi "Duhan – prijetnja razvoju" da bi se naglasila povezanost uporabe duhanskih proizvoda, nadzora nad duhanom i održivog razvoja kao i potaknulo države da nadzor nad duhanom uključe u nacionalne odgovore na Programom za održivi razvoj 2030.

9. lipnja 1934. godine započelo je prikazivanje prvog crtanog filma s likom Donalda Ducka. Taj je patak (Pajo, odnosno Paško Patak) postao jednim od najprepoznatljivijih crtanih likova u produkciji Walta Disneyja, a osim u filmovima korišten je u stripovima te ostalim formama. Simpatični je, šašavi, ponekad i psihotični čovjekoliki patak, koji zrači velikim šarmom. Ima žuti kljun, nos i stopala, a odjeven je u mornarsku majicu i kapu. Sretan je i zadovoljan, ali ima naglu narav. Uživa u životu i ne trpi agresiju. Kao karakterni lik animiranih filmova sviđa se i odrasloj populaciji.
Do danas je lik Donalda Ducka doživio više objava u stripovima od bilo kojeg lika izvan domene superheroja. Ujedno je i vodeći Disneyjev lik po broju pojavljivanja u filmovima, po čemu nadmašuje i Mickeyja Mousea. U nekim državama pri prijevodima mu je zadržano izvorno ime, no negdje je prevođeno pa ga tako nazivaju Paolino Paperino (u Italiji), Aku Ankka (u Finskoj), Kalle Anka (u Švedskoj), Anders And (u Danskoj), El Pato Donald (u Španjolskoj), Tang Lao Ya (u Kini), itd. Pajo Patak ima djevojku, tri nećaka i bogatog strica koji je velika škrtica.
Prvi crtani film s njegovim likom zvao se The Wise Little Hen (Mudra malena kokoš), a već tada je glas patku dao Clarence Nash, koji je kasnije to činio tijekom 50 godina. Glas Donalda Ducka postao je prepoznatljivim po svojoj namjernoj polovičnoj razumljivosti. Nash je u trenutku prve vokalizacije Donalda Ducka imao 29 godina, a davao mu je glas praktički sve do svoje smrti u dobi od 80 godina (preminuo je 20. veljače 1985. godine u Kaliforniji). Zamijenio ga je animator Tony Anselmo, kojeg je Nash osobno trenirao za ulogu patka. Lik Mickeyja Mousea pojavio se 1928. godine tj. oko šest godina prije Donalda Ducka.

10. lipnja 1832. u gradu Holzhausen an der Haide, između Koblenza i Wiesbadena, rodio se Nikolaus August Otto, njemački inženjer i izumitelj benzinskog motora s unutarnjim izgaranjem.
U jesen 1860., Nikolaus i njegov brat saznali su za dvotaktni motor koji je 1859. konstruirao Belgijanac Jean Joseph Étienne Lenoir i koji je kao gorivo koristio smjesu rasvjetnog plina i zraka. Na osnovu tog motora braća Otto su razvila motor koji je za gorivo umjesto plina koristio tekuće gorivo. U to je doba motor s unutarnjim izgaranjem predstavljao alternativu općeprisutnom parnom stroju. Godine 1864. s njemačkim izumiteljem i poduzetnikom Carl Eugenom Langenom osnovao je u Kölnu kompaniju N. A. Otto & Cie (Nikolaus August Otto i kompanija), koja je započela sa serijskom proizvodnjom njegovih motora. Otto svoje motore nije isprva namijenio upotrebi u vozilima, nego isključivo u statičnim strojevima (primjerice za pogon pumpi i industrijskih strojeva). Otto i Langen dovršili su 1876. novi, četverotaktni motor. (Iste godine, ne znajući za Otta, svoj su četverotaktni motor predstavili G. Daimler i W. Maybach.)
Kasnije se pokazalo da su tzv. Ottovi motori (oto-motori), postali dominantnima upravo na području vozila. Ottova kompanija preimenovana je nešto kasnije u kompaniju Deutz, prema istoimenom dijelu Kölna. Udruženje njemačkih inženjera (Verein Deutscher Ingenieure - VDI) 1940. godine izradilo je DIN standard u kojem se kaže: "Otto motor: motor s unutarnjim sagorijevanjem u kojem se sagorjevanje komprimirane mješavine goriva i zraka pokreće vremenski podešenom iskrom za paljenje" koji se primjenjuje na sve motore ove vrste. Njemu u čast, svi benzinski motori ove vrste, nasuprot dizelskih motora, se još i općenito nazivaju Otto motori. Preminuo je 26. siječnja 1891. u Kölnu.

15. lipnja 1927. u Riminiju se rodio talijanski crtač stripova Hugo Pratt (pravim imenom Ugo Eugenio Pratt).
Crtanjem stripova se počeo baviti u desetoj godini, za vrijeme boravka u Etiopiji s roditeljima. U sedamnaestoj godini zajedno s prijateljima u Veneciji je tiskao prvu publikaciju 'As pik', a nakon toga ih argentinski izdavač poziva da dođu raditi u Buenos Aires, što oni prihvaćaju. 1952. izdaje 'Narednika Kirka', zatim slijede 'Ana iz džungle', 'Fort Wheeling' i drugi stripovi. 1959. u Londonu radi za Daily Mirror. Nakon toga je otišao u Brazil, a kasnije se vratio u Italiju.
1967. je nacrtao prvu priču 'Baladu o slanome moru' u kojoj se pojavljuje njegov kasnije najpoznatiji lik, šutljivi kapetan s naušnicom Corto Maltese uz njegovog prijatelja/neprijatelja Rasputina. Corto ubrzo postaje dominantan lik u Prattovim djelima, a njegove je avanture smjestio na početak 20. stoljeća i odvijaju se od povijesnih priča do okultnih dijelova snova. Npr. on vidi smrt Crvenog Baruna, pomaže amazonskom plemenu Jivaro u Južnoj Americi, bježi od fašista u Veneciji, ali i pomaže Merlinu i Oberonu u obrani Britanije te posjećuje izgubljeni kontinent Mu. Pratt je kreirao više od dvadeset dogodovština romantičnog cinika Maltesea za što je dobio mnogobrojne nagrade što za strip, što za priču. Umro je 20. kolovoza 1995. u Lausanni.

19. lipnja 1623. u gradu Clermont-Ferrandu u pokrajini Auvergne u središnjoj Francuskoj, rodio se Blaise Pascal, znameniti francuski filozof, matematičar, izumitelj i fizičar. Njegov otac Étienne bio je lokalni sudac i sakupljač poreza sa zanimanjem za znanost i matematiku. Blaise Pascal pokazao se kao čudo od djeteta jer je već u mladenačkoj dobi u matematičkom smislu dolazio do zaključaka koji su nadilazili sposobnost zaključivanja većine odraslih osoba. Već sa četrnaest godina pratio je oca na sastanke društva Académie Mersenne, na kojima se upoznavao s filozofskim, prirodoznanstvenim i matematičkim dostignućima.
Svoj prvi rad na području matematike, na temu konika (prema konus, čunjosječnice, zajednički naziv za algebarske ravninske krivulje drugoga reda, elipse, parabole i hiperbole), objavio je već sa 17 godina. Bavio se geometrijom, teorijom brojeva, infinitezimalnim računom itd. Kako bi pomogao ocu pri izračunu visine poreza, 1645. izradio je prvo digitalno računalo, stroj pomoću kojeg se moglo zbrajati i oduzimati velike brojeve, slične konstrukcije mehaničkim računalima iz 1640. Poučavajući igre na sreću, razvio je teoriju vjerojatnosti, a u geometriji je izveo prvo parcijalno integriranje.
Osim u matematici, Pascal je velik napredak ostvario na području fizike, a u drugom dijelu života se posvetio filozofiji i teologiji. Otkrio je da je tlak na višim nadmorskim visinama niži i zaključio da se iznad atmosfere nalazi vakuum. U teološkom smislu priklonio se jansenizmu, katoličkom vjerskom pokretu koji je na temelju Augustinova naučavanja o istočnome grijehu umanjivao utjecaj čovjekove slobodne volje, ističući djelovanje Božje milosti te tražeći strogost u pobožnosti. Pascal je oštro kritizirao isusovce zbog popustljivosti i raspuštenog morala, ali je odustao od daljnjeg polemiziranja nakon što mu je papa zaprijetio ekskomunikacijom. Preminuo je u dobi od 39 godina, a pokopan je na području crkve Saint-Étienne-du-Mont, nedaleko od znamenite pariške Sorbonne. Sveučilište u Clermont-Ferrandu danas nosi naziv Université Blaise-Pascal njemu u čast. Računalni jezik Pascal nazvan je u čast Pascalu i njegovom računalnom stroju. Mjerna jedinica za tlak u Međunarodnom sistemu jedinica (SI) naziva se paskal (Pa); iznosi 1 njutn po četvornom metru (1N/m2).

Garfield je strip s istoimenim mačkom te njegovim vlasnikom i psom, koji je prvi put izašao 19. lipnja 1978. i od tada izlazi svakodnevno u novinama širom svijeta.
Osmislio ga je Amerikanac Jim Davis, a strip je trenutno u Guinessovoj knjizi rekorda kao najčitaniji strip na svijetu (od 2006. se nalazi u preko 2.570 novina i listova).
Lijen i sebični narančasti mačak Garfield s crnim prugama glavni je lik stripa, kasnije i animirane serije te računalno animiranih filmova. Rođen je u kuhinji talijanskog restorana odakle je vjerojatno dobio naviku prežderavanja, ali ga je vlasnik restorana ubrzo prodao trgovini s ljubimcima. Živi s psom Odijem i vlasnikom Jonom, obično se dosađuje, jede ili spava. Omiljeno jelo su mu lazanje. Često komentira Jonove postupke ili udara Odija. Ima medvjedića Pookyja kojem se povjerava i voli više od bilo koje druge osobe na svijetu. Mrzi ponedjeljke zbog njegove neprestane loše sreće (na taj dan). Ima curu Arlene koju nikad ne uspijeva impresionirati. Mrzi pauke, iako zna pričati s njima. Priča i s: mačkama, miševima, štakorima, psima, ljudima, drvećem, vjevericama, ribama, biljkama, hranom (najčešće iz hladnjaka), mravima, pticama i klupkom vune... Iz svake dlake Garfieldovog krzna izbijaju ironija i sarkazam pa je to i osnova na kojoj Davis gradi humor stripa. Svijet ga je zato brzo i prihvatio, jer kako sam Jim Davis kaze "Garfield je čovjek u tijelu mačka!"

20. lipnja 1948. provedena je reforma na temelju koje je sljedećeg dana njemačka marka (die Deutsche Mark - DM) puštena u opticaj kao službena valuta u tri zapadne okupacijske zone Njemačke. Jedna marka podijeljena je na 100 pfenniga (der Pfennig). Prva serija novčanica tiskana je u SAD-u u strogoj tajnosti pod nazivom Operacija ptičar. Na tim novčanicama nigdje nije pisalo gdje su izdane niti tko ih je izdao te su izgledom podsjećale na dolar. Riječ Mark potječe od germanske riječi, što je bila mjerna jedinica za masu, a krajem srednjeg vijeka označavala je pola funte srebre ili zlata (otprilike 250 grama).
Ranije je u Njemačkoj sredstvo plaćanja bila Reichsmarka (RM - marka Carstva), koja je uvedena još 1924. godine, nakon obuzdavanja katastrofalne inflacije. Poslije završetka Drugog svjetskog rata Njemačku su okupirali Saveznici, a stanje valute postalo je problematično. Sovjeti su tiskali velike količine maraka, zbog čega je uvelike došlo do obezvrijeđenja valute. Nastalo je stanje u kojem su de facto američke cigarete korištene kao valuta za plaćanje.
Tako je s ciljem jačanja njemačkog monetarnog sustava na području pod okupacijom zapadnih sila uvedena njemačka marka (DM). Sovjeti su se protivili tom postupku te su burno reagirali - sovjetska blokada Berlina započela je samo četiri dana nakon uvođenja njemačke marke. Nakon neuspjeha blokade, u istočnoj, sovjetskoj okupacijskoj zoni Njemačke uvedena je valuta istočnonjemačka marka (DDM, ime joj se nekoliko puta promijenilo) koja je povučena nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke. (Prema službenom tečaju, istočnonjemačka marka je održavala paritet s njemačkom markom, međutim, zbog visoke inflacije na crnom tržištu istočnonjemačka marka je vrijedila 5-10 zapadnonjemačkih maraka.)
Njemačka marka uvelike je doprinijela gospodarskom oporavku Njemačke u poslijeratnom razdoblju, kao i poznati Marshallov plan. Jedna nova marka imala je vrijednost 10 starih, što je u jednom mahu izbrisalo 90% javnog i privatnog duga, kao i privatnih ušteđevina. Cijene su stavljene pod kontrolu, a sindikati su pristali na povišice od 15% iako su cijene porasle za 25%. To je rezultiralo naglim rastom prihoda na robu izvezenu iz Njemačke, što je omogućilo gospodarski oporavak.
Njemačka marka bila je na glasu kao jedna od najstabilnijih valuta na svijetu. Savezna banka, koja je izdavala novac, štitila ju je od inflacije i političkih utjecaja. Ostala je sredstvom plaćanja sve do 2002. godine kad ju je zamijenio euro. U BiH se zadržala kao konvertibilna marka (međunarodna oznaka BAM).

24. lipnja 1497. Europljani su se prvi put nakon doba Vikinga iskrcali na sjevernoamerički kontinent.
Kristofor Kolumbo obilazio je Srednju i Južnu Ameriku, a tek je na današnji dan, oko pet godina nakon prvog Kolumbovog putovanja, istraživač John Cabot u ime Engleske otkrio Sjevernu Ameriku. Isplovio je oko mjesec dana ranije iz Bristola, grada i luke na jugozapadu Engleske.
John Cabot (Giovanni Caboto) bio je Talijan, a do Sjeverne Amerike doplovio je brodom 'Matthew' u službi engleskog kralja. I Kristofor Kolumbo je bio Talijan koji je plovio u službi španjolskih vladara. Cabot je svojedobno dobio status građanina Venecije, još znatno prije nego što je krenuo na plovidbu prema Sjevernoj Americi. Potpisivao se kao Zuan Chabotto, što je specifični venecijanski oblik imena i prezimena, a John Cabot je anglizirana inačica. Cabotova ekspedicija bila je pod pokroviteljstvom engleskog kralja Henrika VII, prvog vladara iz dinastije Tudor. U njegovo vrijeme konačno je okončan Rat ruža, a poznat je i kao otac Henrika VIII, osnivača Anglikanske Crkve.
Nije poznato gdje je točno prvi put Cabotova ekspedicija pristala u Sjevernoj Americi, no tumačenje je kanadske i britanske vlade da je to bilo oko mjesta Cape Bonavista na kanadskom otoku Newfoundlandu. Nakon pristajanja Cabotovi ljudi na kopnu su podigli papinsku i mletačku zastavu, a zemlju proglasili vlasništvom engleskog kralja. U Bristolu se nalazi utvrda Cabot Tower, izgrađena 1897. na 400-tu godišnjicu otkrića, replika broda 'Matthew', te kip istraživača u luci.

26. lipnja 1936. prvi put je poletio njemački helikopter Focke-Wulf Fw 61. Smatra se prvim praktičnim i funkcionalnim helikopterom u povijesti zrakoplovstva. Izrađen je pod vodstvom Henricha Fockea, inženjera koji je osnovao kompaniju Focke-Wulf. Prvi pilot je bio Ewald Rohlfs. Trup helikoptera bio je baziran na provjerenom trenažnom zrakoplovu Focke-Wulf Fw 44 Stieglitz. Ukupno su bila napravljena dva helikoptera, prvi prototip je imao oznaku D-EBVU i s njim je izveden prvi let, a početkom 1937. je kompletiran i drugi oznake D-EKRA.
Helikopter Focke-Wulf Fw 61 imao je dva rotora koji su se okretali u suprotnim smjerovima, a time je bio riješen problem reakcije na moment sile, zbog čega helikopteri s jednim rotorom zahtijevaju još jedan manji propeler na repu. Bio je pokretan sedmerocilindričnim zvjezdastim motorom obujma 7690 cm³ snage oko 160 KS. Maksimalna masa pri polijetanju bila je 950 kg, otprilike poput današnjeg prosječnog automobila. Pri prvom letu dosegao je visinu od 344 m.
Zanimljiv je i let tim helikopterom koji je izvela njemačka pilotkinja Hanna Reitsch 1938. godine. Poletjela je u zatvorenom prostoru, u dvorani Deutschlandhalle u Berlinu. Iste 1938. godine Focke-Wulf Fw 61 je postigao rekord u visini leta kada je dosegnuta visina od 3427 m, a dotadašnji rekord bio je svega 605 m. Zanimljive su bile i demonstracije leta u kojima je postigao određenu visinu, nakon čega bi pilot isključio motor i sletio isključivo putem okretanja rotora pod utjecajem strujanja zraka (tzv. autorotacija). Prvi potpuno upravljiv jednorotorni helikopter Sikorsky R-4 koji je ušao u masovnu industrijsku proizvodnju konstruirao je u SAD-u ruski konstruktor Igor Sikorsky 1942.
Idejnim začetnicima razvoja helikoptera smatraju se Kinezi koji su još u 4. stoljeću pr. Kr. razvili male leteće igračke od bambusa u obliku helikoptera. Leonardo da Vinci je oko 1500. godine nacrtao dizajn letećeg stroja za okomito polijetanje koji se mogao opisati kao leteći vijak na ručni pogon. U sljedećim stoljećima mnogi su inovatori eksperimentirali s mogućnošću okomitog leta, iako su se svi praktični koncepti zasnivali na principima rada kineske igračke radije nego na da Vincijevom konceptu vijka koji se u konačnici pokazao promašajem. Samu riječ "helikopter" skovao je 1861. francuski inovator Gustave de Ponton d'Amécourt, koji je javnosti prvi prikazao svoj mali model na parni pogon. Međutim, prve su se praktično upotrebljive letjelice, preteče današnjih helikoptera, s rotirajućim uzgonskim površinama pojavile tek dvadesetih godina prošlog stoljeća, pod nazivom autožiri (žirokopteri) koje je razvio Juan de la Cierva 1923. godine.

27. lipnja 1862. u mjestu Sakušaku kod Ptuja, rodio se Janez Puh (njem. Johann Puch), slovenski poduzetnik i osnivač tvornice Puch.
Školovao za bravara, a zatim se preselio u Graz. Počeo se baviti proizvodnjom bicikala, a vremenom je osnovao kompaniju koja je 1903. počela proizvoditi motocikle, a 1904. automobile. 1912. godine tvornica Puch je zapošljavala 1100 radnika, koji su godišnje proizvodili oko 300 automobila, 300 motocikala i 16.000 bicikala. Također je proizvodila automobile za Habsburšku dinastiju i Austro-Ugarsku vojsku. Puh je nosilac 35 patenata iz područja automehanike, a njegovi motocikli i automobili bili su uspješni na utrkama i relijima. Tradicija tvornice Puch danas se nastavlja pod imenom Steyr-Daimler-Puch, a sjedišta se nalaze u Grazu i Beču. Janez Puh preminuo je 19. srpnja 1914. u Zagrebu, gdje se zatekao na konjskim utrkama.

Prva telefonska linija za hitne službe uvedena je 30. lipnja 1937. u Londonu, a broj koji je trebalo birati bio je 999.
Prije uvođenja tog broja nije postojala posebna linija za hitne slučajeve, nego se okrenulo nulu i dobilo operatera, kao da se radi o bilo kojem drugom pozivu. Operater bi onda saslušao pozivatelja i preusmjerio ga na potrebnu službu. Problem s tim sustavom bio je u tome što su operateri bili prezauzeti običnim pozivima, pa se znalo dogoditi da bi hitan poziv morao čekati. Nakon uvođenja novog broja 999, kad bi netko okrenuo taj broj, operaterima se u centrali upalila crvena lampica i oglasio se zvučni signal. Time su oni bili upozoreni da odmah preuzmu takav poziv.
Zašto je odabran broj 999? U to doba brojevi su se birali isključivo okretanjem brojčanika, a ne tipkanjem. Zbog toga se težilo za brojevima koji su zahtijevali veću vrtnju, jer se takve teže moglo slučajno nazvati (primjerice, 111 nije dolazio u obzir jer se mogao aktivirati čak i greškom, uslijed dodira slabo izoliranih žica). S druge strane, željelo se broj kojeg se na brojčaniku može napipati i u mraku ili u dimu od požara jer se broj 9 nalazi prvi do kraja brojčanika. Danas, kad se brojevi biraju dodirom, broj 999 nije dobar jer se relativno lako može slučajno aktivirati. U Europi je danas općenito prihvaćen broj 112, a u SAD-u 911. U Ujedinjenom Kraljevstvu se, uz europski standardni 112, još uvijek za hitne pozive može koristiti broj 999.

30. lipnja 1905. znanstveni časopis 'Annalen der Physik' zaprimio je članak Alberta Einsteina u kojem je prvi put predstavio svoju specijalnu teoriju relativnosti.
Članak je imao naslov 'O elektrodinamici tijela u gibanju' (njem. Zur Elektrodynamik bewegter Körper). Riječ je o revolucionarnoj teoriji koja je zamijenila Newtonovu koncepciju apsolutnog vremena i prostora te inkorporirala elektromagnetizam predstavljen pomoću Maxwellovih jednadžbi. Teorija je specijalna jer predstavlja poseban slučaj Einsteinove teorije relativnosti u kojoj se učinci gravitacije mogu zanemariti. Opću teoriju relativnosti koja obuhvaća i gravitaciju Einstein je razvio deset godina kasnije. Princip relativnosti prvi je uveo Galileo Galilei. Za razliku od ranijeg, apsolutističkog, Aristotelovog stajališta, on je držao da kretanje, ili barem jednoliko kretanje po pravcu, može imati smisla samo u odnosu (relaciji) na nešto, te da stoga ne postoji apsolutni referentni okvir u kojem bi mogle biti mjerene sve pojave.
1905. godina bila je vjerojatno najplodnija pojedinačna godina u Einsteinovoj karijeri. Tada je u spomenutom časopisu 'Annalen der Physik' objavio četiri članka važna za povijest znanosti. Osim spomenutog, objavio je još i rad o fotoelektričnom efektu (u vezi kojeg je kasnije dobio Nobelovu nagradu), o Brownovom gibanju i članak u kojem je položio temelj jednadžbi o odnosu mase i energije (E=mc²). Časopis je izlazio u Berlinu na njemačkom jeziku. Albert Einstein boravio je u vrijeme pisanja tih članaka u švicarskom gradu Bernu i radio u Patentnom uredu. U to mu je vrijeme bilo 26 godina, a sveučilišni predavač postao je nekoliko godina kasnije.

1. srpnja 1646. u Leipzigu se rodio njemački filozof, matematičar, fizičar i diplomat Gottfried Wilhelm Leibniz.
Leibnizov otac bio je profesor na Sveučilištu u Leipzigu, a od njega je Gottfried Wilhelm naslijedio bogatu privatnu knjižnicu. Bio je vrlo talentiran za jezike što mu je odmalena omogućavalo čitanje brojnih djela u originalu. Imao je samo 20 godina kad je objavio 'Dissertatio de arte combinatoria', djelo u kojem se nalaze korijeni svim njegovim kasnijim radovima. Najprije se bavio pravom i postao savjetnik Vrhovnog suda elektorata u Mainzu. Revidirao je pravni zakonik i bavio se pravnim problemima u izboru poljskog kralja. Postao je slavan kao pravnik i filozof, ali neshvaćen i često ismijavan. Kad je francuski kralj Luj XIV. postao prijetnja Njemačkoj, Leibnitz je otišao na njegov dvor u diplomatsku misiju.
Dok je boravio u Parizu, upoznao je nizozemskog matematičara i fizičara Christiaana Huygensa, koji mu je otkrio nov svijet znanosti. Oduševio se matematikom i smatrao ju je osnovom svih znanosti. Njegova najveća djela, zbog kojih spada u grupu najvećih matematičara, su 'De geometria recondita et analysi indivisibilium atque infinitrum' i 'Acta eroditorum'. U tim se raspravama prvi put u povijesti spominju integralni i diferencijalni račun.
Nakon uspjeha u prirodoslovlju stupio je u službu vojvode Johanna Friedricha i 40 godina bavio se poviješću. Napisao je brojna djela i svojim radom postavio temelje moderne povijesne znanosti. Treba mu priznati da se trudio pomiriti luterane i katolike. Leibnitz je rođen kao luteran, ali je imao mnogo šire poglede i stremio je panteizmu. U njegovom životopisu ostale su dvije velike mrlje. Luja XIV. nagovarao je da napadne Egipat i otjera 'nevjernike' te se nekorektno ponio nakon smrti velikog filozofa Barucha de Spinoze. Preuzeo je brojna njegova razmatranja i uklopio ih u rasprave kao svoje. Za popularnu kulturu zanimljivo je da su po Leibnizu dobili ime Leibniz keksi, koje već više od 100 godina proizvodi kompanija Bahlsen. Razlog za imenovanje tog slatkiša po Leibnizu leži u činjenici da je Gottfried Wilhelm Leibniz bio dugogodišnji stanovnik grada Hannovera, u kojem kompanija Bahlsen ima sjedište. Sveučilište u Hannoveru nosi danas naziv po Leibnizu (njem. Gottfried Wilhelm Leibniz Universität Hannover). Preminuo je 14. studenog u Hannoveru. Zaboravljenog od svih, na groblje ga je ispratio samo njegov osobni tajnik.

2. srpnja 1961. umro je američki pripovjedač, romanopisac, nobelovac Ernest Hemingway koji je najveću popularnost stekao zahvaljujući djelu 'Starac i more'. Rodio se 21. srpnja 1899. u Oak Parku, predgrađu Chicaga, SAD.
Odrastao je u velikoj obitelji, (imao je brata i četiri sestre) u naselju za koje je uvijek govorio kako je mirno mjesto u kojem je živjelo najviše protestanata. Koliko god je Oak Park bio blizu velikog grada, za razliku od Chicaga uvijek je njegovao konzervativan i zatvoren način života, pa je i Ernestovo djetinjstvo prošlo u znaku strogog odgoja prožetog vjerskim načelima. Slobodno vrijeme je najviše provodio u lovu s ocem i kod gospođe Grace koja ga je učila glazbi ali se pokazalo kako nema previše talenta za glazbu. U Oak Parku je završio osnovnu i srednju školu, a za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja radio je za novine gdje je pisao humoristične članke. Nakon srednje škole nije upisao fakultet, već se posvetio novinarstvu. Bavio se i sportom i lovom. Sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu kao dragovoljac. S navršenih osamnaest godina želio je ići u vojsku, ali nije primljen jer je slabije vidio na lijevo oko. Zahvaljujući Crvenom križu Ernest se pridružio dragovoljcima i postao je vozač hitnog vozila. U Europu je stigao u svibnju 1918., a u srpnju te godine je ranjen od austrijske granate dok je talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Godine 1919. vratio se u Oak Park i unatoč pritisku roditelja nije htio studirati nego se 1920. preselio u Chicago i zaposlio u novinama 'Toronto Star Weekly'. U to je vrijeme upoznao Hadley Richardson s kojom se vjenčao 1921. i ubrzo otišao za Pariz gdje je radio kao dopisnik. Godine 1927. iz Pariza se vratio u SAD te nakratko živio na Floridi. Sudjelovao je kao ratni izvjestitelj u španjolskom građanskom ratu, a 1939. otišao je živjeti na Kubu, gdje je živio među ribarima, pišući i pecajući. Njegov život bio je buran, a pred kraj života počeo je pokazivati simptome manične depresivne psihoze. Na današnji dan 1961. izvršio je samoubojstvo lovačkom puškom u Ketchumu u Idahu.
Njegova djela u kojima je iznosio najviše iskustva iz stvarnog života, smatraju se klasičnom literaturom, a utjecao je i na mnoge druge američke autore. Kada je tek počeo pisati u svojim je djelima mnogo pažnje posvetio likovima koji se bore za moral, a opet s druge strane ne poštuju ničije emocije osim vlastitih. Drugi likovi su bili oni ljudi jednostavnih emocija i karaktera. Do 30-ih godina više se bavio bespomoćnim likovima, a nakon toga se orijentirao na socijalne probleme. Tako je u djelu 'Peta kolona' govorio o ekonomskoj nepravdi. Prvo poznatije književno djelo bila mu je prozna zbirka 'U naše doba' iz 1925., a već sljedeće godine objavljeni su mu romani 'Proljetne bujice' i 'Sunce se ponovno rađa'. Godine 1927. slijedila je zbirka pripovjedaka 'Muškarci bez žena', a 1929. roman 'Zbogom oružje'. Napisao je i niz novela i pripovijesti, među kojima je najpoznatija zbirka 'Snjegovi Kilimandžara'. Veliku popularnost stekao je romanom iz 1937. 'Imati i nemati', a još veći uspjeh priskrbio mu je roman s tematikom španjolskog građanskog rata 'Kome zvono zvoni' (1940.).
Poslije Drugog svjetskog rata objavljena su mu dva romana, 'Preko rijeke i među drveće' (1950.) i 'Starac i more' (1952.) za koji je 1954. dobio Nobelovu nagradu za književnost.