Na današnji dan

milutins (citat):

Kome pripisati bronzanu medalju iz 1896 sa OI iz Atine, osvajac je cuveni arhitekta Momcilo Tapavica, pod zastavom Austro-Ugarske rodjen na danasnjoj teritoriji Srbije.

Koliko (površno) obratim pažnju na članke, za slučajeve iz prošlosti se npr. navede da je (ako je rodom ili porijeklom), hrvatski sportaš osvojio neku medalju tad i tad, ali to ne ulazi u službenu statistiku RH.

Kako mi se čini Republika Srbija (ne znam je li još), hladno je u svoje statistike upisivala sve od svih iz Kraljevine SHS, pa Jugoslavije, SFRJ, SRJ, SiCG... moguće i ovu koju ti navodiš.
Međunarodne sportske evidencije bi trebale navoditi kako je bilo. A bilo je tako da su na prvim olimpijskim igrama 1896. Austrija i Ugarska imale posebne ekipe, i Tapavica je bio jedan od 13 članova olimpijskog tima Ugarske kao Tapavicza Momcsilló.  
Sve u svemu, u redu je reći da je M. Tapavica bio srpski sportaš (i arhitekt). (Mogao bih i malo pregledat po netu što o tome govore sportske evidencije današnje Mađarske.)

Btw, Tapavica se natjecao u više disciplina, a u tenisu je poražen u polufinalu i naknadno uvršten u osvajače medalja, jer je Međunarodni olimpijski odbor naknadno i polufinaliste određenih disciplina proglasio brončanim.

PREŽIHOV VORANC - LOVRO KUHAR

Na današnji dan leta 1893 se je rodil slovenski pisatelj Prežihov Voranc - Lovro Kuhar. Bil je pisatelj, ki je izviral iz revne kmečke družine. Osnovno šolo je obiskoval v Kotljah in kasneje zadružno šolo v Ljubljani in na Dunaju. Leta 1914 je bil vpoklican k vojakom. Kasneje je pobegnil iz avstrijske vojske in bil v odstotnosti obsojen kot vojni dezerter. Dve leti je bil v italijanskem ujetništvu in sicer do konca vojne. Leta 1919 se je vrnil domov in se zaposlil v guštanjski (sedaj ravenski) jeklarni. Poročil se je leta 1924 in izdal svoje prvo knjižno delo Povesti (1925). Rodita se mu dve hčerki Vida in Mojca 1923 - 1925. Posvečal se je političnemu delu in oblast ga je neprestano preganjala. Ker je dejavno deloval v ilegalnem KPJ-ju, je moral leta 1930 v izseljenstvo. V letih 1930 do 1939 je bil politični emigrant (Dunaj, Praga, Berlin, Atene, Bukarešta, Rena Celovec). Vmes je bil večkrat zaprt in je menjaval službe. Sčasoma je postal eden vodilnih mož KPJ-ja. Po sporu s Titom se je leta 1939 ilegalno vrnil v Slovenijo. Do aprila 1941 se je umaknil iz politike in se posvetil pisanju. Po ustanovitvi OF-a se je aktiviral. Po kapitulaciji Italije so ga Nemci poslali v koncentracijsko taborišče Sachsenhausen in januarja 1945 v Mauthausen, od koder se je po vojni vrnil. Med njegovimi najbolj znanimi deli so zbirka Samorastniki, mladinska knjiga Solzice ter romani Požganica, Doberdob in Jamnica.

NAJPOMEMBNEJŠA DELA:

* Povesti - 1925
* Boj na požiralniku in drugi spisi - 1937
* Požganica - 1939
* Doberdob - 1940
* Samorastniki - 1940
* Jamnica - 1945
* Od Kotelj do Belih vod - 1945,1975
* Stari grad - 1946
* Borba na tujih tleh - 1946
* Naši mejniki - 1946
* Solzice - 1949
* Kanjuh iz Zagate - 1952
* Pernjakovi - 1953
* Ljubezen na odoru - 1954
* Čez goro h očetu - 1961
* Prvi maj - 1961
* Levi devžej - 1962
* Tisoč in en dan - 1969
* Izbrano delo I - V - 1969
* Zbrano delo I - XII - 1963-1990
* Greh na odoru, Solzice, Gosposvetsko polje (faksimile rokopisov, 1979)
* Izbrana dela I - V - 1981
* Odrinjeni - 1983

[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]       [You must be registered and logged in to see this image.]
                               Lovro Kuhar - Prežihov Voranc                                              Slike iz italijanskega policijskega zapora leta 1943

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
                              Pismo domačim iz Mauthausna 12.maja 1945                                                         Po vrnitvi lepi trenutki z domačimi leta 1945

[You must be registered and logged in to see this image.]
Po letu 1945 je imel veliko dela, saj je
postal zvezni poslanec

Reformator, pjesnik, jezikoslovac, političar i popularni ban pučanin Ivan Mažuranić rodio se 11. kolovoza 1814. u Novom Vinodolskom. Završio je pravo i filozofiju, radio kao gimnazijski profesor u Zagrebu, a zatim kao odvjetnik u Karlovcu. Od 1850. u Beču započela je njegova blistava politička karijera gdje je obnašao najviše dužnosti vezane uz Hrvatsku: zamjenik generalnoga prokuratora (opunomoćenika) i državni nadodvjetnik, predsjednik Privremenoga dvorskoga dikasterija (politička i pravosudna uprava) za Hrvatsku i Slavoniju te predsjednik Hrvatske dvorske kancelarije.
Bio je istaknuti zastupnik Sabora iz 1861. (Sabor su činile mnoge ugledne osobe iz hrvatskog javnog života, pa se ovaj Sabor naziva 'najintelektualnijim Saborom'), a zaslužan je i za osnivanje Stola sedmorice 1862. (vrhovni sud za Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju). Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, 1862. pokrenuo je osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Bio je sklon oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti koju je obavljao od 1873. do 1880. Bio je neplemičkog podrijetla pa je prozvan banom pučaninom.
Kao ban Mažuranić je unaprijedio Hrvatsku u upravnom, gospodarskom, kulturnom i prosvjetnom smislu. Na njegovu inicijativu uvedena je odgovornost bana Saboru, dioba sudstva i uprave te neovisnost sudaca. Godine 1874. uvedeno je obvezno četverogodišnje školovanje, a nadzor nad pučkim školama oduzet je Crkvi te one postaju državne. Iste godine otvoreno je moderno Sveučilište u Zagrebu s tri fakulteta (pravni, filozofski i bogoslovni). Mažuranić je donio i Zakon o slobodi tiska, uredio odredbe o pravu na javno okupljanje te liberalizirao izborni postupak. Za njegova banovanja uvedeni su i zametci nekih javnih službi: statistička služba, javno zdravstvo i unaprjeđenje poljoprivrede.
Ivan Mažuranić proslavio se i kao književnik. Njegovo najpoznatije djelo je spjev Smrt Smail-age Čengića, a na poticaj Matice ilirske nadopunio je Osmana, slavno djelo Ivana Gundulića. Pisao je i političke spise. Zajedno s Josipom Užarevićem izdao je Deutsch-ilirisches Wörterbuch / Njemačko-ilirski slovar. U rječnik je uvrstio mnoge nove riječi koje je sam skovao: sladoled, kišobran, nosorog, velegrad, računovodstvo, veleizdaja…
Mažuranićeve reforme po intenzitetu i značenju nemaju premca u razdoblju do 1918., ali su za vlasti bana Khuen-Héderváryja (1883.-1903.) bile stavljene izvan snage ili umrtvljene. Ivan Mažuranić preminuo je 1890. u Zagrebu.

Izvini kolega max blitz.Izuzetno slabo poznajem istoriju/ povijest Hrvata u vremenu nacionalnog preporoda, tj budjenja nacionalne svijesti kod Hrvata.
Mrzi me da " guglam" a i nemam mnogo povjerenja u tu vrstu " skolovanja".
Da li bi mogao da nam ubjasnis njegov udeo u svemu tome? Izmedju ostalog i njegov odnos sa Ljudevitom Gajem i ostalim istaknutim. njegovim savremenicima, kako Hrvatima, tako i Slovencima, Srbima. i ostalim istaknutim liderima/ borcima / prvacima toga doba.
Ima ih zaista mnogo.
Ja sam njega do sada striktno posmatrao u drugoj/ knjizevnoj sferi.Ovo je nasto potpuno novo za mene.

milutins (citat):

.Izuzetno slabo poznajem istoriju/ povijest Hrvata u vremenu nacionalnog preporoda, tj budjenja nacionalne svijesti kod Hrvata.
Da li bi mogao da nam ubjasnis njegov udeo u svemu tome? Izmedju ostalog i njegov odnos sa Ljudevitom Gajem i ostalim istaknutim. njegovim savremenicima, kako Hrvatima, tako i Slovencima, Srbima. i ostalim istaknutim liderima/ borcima / prvacima toga doba.
Ima ih zaista mnogo.
Ja sam njega do sada striktno posmatrao u drugoj/ knjizevnoj sferi. Ovo je nasto potpuno novo za mene

Ima tu Milutine dosta materijala, točne godine ne znam sve (napamet)... uglavnom.... Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski i Ivan Mažuranić pokrenuli su iz ideja ilirskoga pokreta i Hrvatskog narodnog preporoda s ciljem borbe za ujedinjenje hrvatskih zemalja, uvođenje hrvatskoga jezika kao službenog, te općenito zaštite hrvatskih nacionalnih interesa, napose protiv politike mađarizacije, Narodnu stranku. (Utemeljenu 1841. pod nazivom Ilirska stranka, a nakon zabrane ilirskog imena od 1843. djeluje kao Narodna stranka.)
Već 1841. imala je većinu u Saboru, ali je bila zabranjena 1851. do 1860.
Pod vodstvom Josipa Jurja Strossmayera, Franje Račkog i Ivana Mažuranića obnavlja se 1861., ali se 1862. iz nje izdvaja Samostalna narodna stranka (kratkotrajnog djelovanja do 1865.), koja zahtijeva samostalnu Hrvatsku, te se protivila koaliciji s Unionističkom strankom (mađaroni), koja je prihvatila Hrvatsko-ugarsku nagodbu (1868).
Kada je Narodna stranka pobijedila na izborima 1871., tu je nagodbu proglasila nezakonitom. Među vođama, osim bana Ivana Mažuranića, isticao se Matija Mrazović, koji je 1880., zbog oportunizma stranke (nagodbenjaštvo), osnovao Neovisnu narodnu stranku. Otada stranka postupno gubi važnost. Godine 1905. ulazi u Hrvatsko-srpsku koaliciju (Hrvatska pučka napredna stranka, Hrvatska stranka prava, Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije, Srpska narodna samostalna stranka (osnovana nakon ukidanja Vojne krajine 1881.) i Srpska narodna radikalna stranka). Poraz na izborima 1906. poremetio je neke odnose....Koalicija je formalno prestala postojati 5. listopada 1918. uoči sloma Austro-Ugarske kada su njezini predstavnici ušli u Narodno vijeće SHS.

Posteno, hvala.
Jos da nam neko " uskoci" sa prilikama u Sloveniji u to doba, ja bih nesto napisao u tom vremenu u Bosni- sa akcentom na period pre velikog Bosansko Hercegovackog ustanka pa do aneksije.
Mogli bismo realno razmotriti izuzetno znacajan period, mislim na period kada nije bash situacija bila nakaradna kao danas.

STEPHEN WOZNIAK - APPLE I. in II.

Na današnji dan leta 1950 se je rodil ameriški računalničar Stephen Wozniak. Leta 1976 je skupaj s Steveom Jobsom ustanovil družbo Apple Computer, v njihovem podjetju delal kot glavni znanstvenik in tehnični svetovalec raziskovalno-razvojni skupini. Wozniak je dejansko načrtoval in tudi izdelal osebni računalnik, ki so ga poimenovali Apple I in ga sestavljali v Jobsovi garaži. Leto pozneje je prišel na trg že nov model, Apple II, ki je bil prava prodajna uspešnica, saj je premogel barvni zaslon in leta 1978 tudi disketni pogon. Za veliko priljubljenost računalnika Apple II je poskrbela aplikacija/preglednica VisiCalc, ki je bila izdelana ravno za omenjeni računalnik.


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                            Osebni računalnik  Apple I

[You must be registered and logged in to see this image.]        [You must be registered and logged in to see this image.]
                                              Apple I test                                                                                                 Apple I test

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                       Osebni računalnik Apple II

[You must be registered and logged in to see this image.]              [You must be registered and logged in to see this image.]
                     Barvni test Apple II                                                                         Barvni test Apple II

[You must be registered and logged in to see this image.]                [You must be registered and logged in to see this image.]
                  Osebni računalnik Apple III                                                       Osebni računalnik Apple Lisa

ROBIN McLAURIN WILLIAMS

Na današnji dan leta 2014 je umrl ameriški filmski igralec Robin Williams. Po daljšem boju z depresijo naj bi storil samomor. Veteranski filmski in televizijski igralec, ki je kariero začel v humoristični seriji Mork and Mindy (1978-1982), je bil najbolj znan po komičnih vlogah, kot je bila uspešnica Gospa Doubtfire, a je v Dobrem Willu Huntingu kot terapevt naslovnega lika Matta Damona razkazal tudi dramske veščine. Vloga mu je leta 1997 prinesla edinega oskarja, ob tem pa je bil nominiran še trikrat - za Ribjega kralja, Društvo mrtvih pesnikov in Dobro jutro, Vietnam. Ob tem je prejel še vrsto zlatih globusov in emmyjev.

[You must be registered and logged in to see this link.]

MODRE MISLI

»Včasih sem mislil, da je najhujše, če si sam. A to ni res. Najhujša stvar, ki se ti lahko zgodi, je, da si obkrožen z ljudmi, ob katerih si osamljen.«
Robin Williams


[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                                                        Robin Williams                                                                                             Mork & Mindy

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                          Rdeči noski

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                      Gospa Doubtfire

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Old dogs

Najveći i najsačuvaniji do sada pronađeni kostur dinosaura Tyrannosaurusa rexa nađen je 12. kolovoza 1990. na području indijanskog rezervata Cheyenne River u Južnoj Dakoti, SAD i nazvan je Sue po paleontologinji Susan Sue Hendrickson koja ga je pronašla.
Vrijednost kostura je u tome što je čak 80% cjelovit. Dug je 12.9 m, a procjenjuje se da je Tyrannosaurus rex kojem je pripadao bio za vrijeme života težak oko 6.4 tone. Zubi imaju dužinu do 30.5 cm, a golema lubanja teška je 272 kg. Zbog imena Sue taj se T-rex obično smatra ženskim, ali zapravo nije poznato kojeg je životinja bila spola. Živjela je prije otprilike 67 milijuna godina i uginula je u dobi od 28 godina. Kostur je bio prodan za 7.600.000 dolara, što je najveća cijena ikada plaćena za ostatke bilo kojeg dinosaura, a danas je izložen u muzeju Field Museum of Natural History u Chicagu.

HENRY JAYNES FONDA

Na današnji dan leta 1982 je v Los Angelesu v starosti 77 let umrl ameriški igralec Henry Jaynes Fonda. Čeprav je bil večkrat nominiran za oskarja, ga je prejel šele leta 1981, in sicer za življenjsko delo. Igral je v skoraj sto filmih in tridesetih gledaliških predstavah. Študiral je novinarstvo, delal pa je najrazličnejša opravila: od pomivalca oken do kurirja. Prvi film Kmet se ženi je posnel leta 1935. Proslavil pa se je v filmih Sadovi jeze, Vojna in mir ter Moja draga Klementina.

FILMI

* Vsi proti enemu - 1937
* Jezebel - 1938
* Mladi Lincoln - 1939
* Vrnitev Franka Jamesa - 1940
* Sadovi jeze - 1940
* Moja draga Klementina - 1946
* Fort Apache - 1948
* Vojna in mir - 1956
* Napačen človek - 1956
* Dvanajst jeznih mož - 1957
* Po nedolžnem obsojeni - 1958
* Kako je bil osvojeni divji zahod - 1962
* Nasvet in privolitev - 1962
* Najdaljši dan - 1962
* Kritična točka - 1964
* The best man - 1964
* Bitka za gorivo - 1965
* Na udaru - 1965
* Bilo je nekoč na divjem zahodu - 1968
* Bostonski davitelj - 1968
* Prepozno za heroje - 1970
* Ime mi je Nobody - 1973
* Bitka za Midway - 1976
* Lovke - 1977
* Meteor - 1979
* Na zlatem ribniku - 1981

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                     Henry Fonda
 
[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Fort Apache

 [You must be registered and logged in to see this image.]        [You must be registered and logged in to see this image.]
                                 Na zlatem ribniku                                                                               Znamka v ZDA

FORD T - TIN LIZZIE
Na današnji dan leta 1908 je bil izdelan prvi Fordov avtomobil model T.

Začetek proizvodnje sega v leto 1908. Proizvajali so ga v Detroitu, v prvi Fordovi britanski tovarni v Trafford Parku v Manchesteru in še številnih drugih tovarnah po vsem svetu. Ford T je na avtomobilski sceni prevladoval skoraj 20 let. Samo v Detroitu so izdelali več kot 15 milijonov primerkov modela T.
Zadnji, 15.007.033., je bil narejen 27. maja leta 1927.

Lastnosti osnovnega modela:
Motor: 2,9-litrski, bencinski
Moč: 15 kW (20KM)
Najvišja hitrost: 72 km/h
Poraba: 11,1 - 18,7 l/100km

»Sestavil bom avtomobil za množice. Dovolj bo velik za družino, toda dovolj majhen, da ga bo lahko upravljal in vzdrževal posameznik. Izdelan bo iz najboljših materialov, s pomočjo najboljših delavcev, po najenostavnejšem načrtu, ki ga lahko predlaga sodobno načrtovanje. Toda na voljo bo tudi po tako nizki ceni, da ne bo nihče, ki zasluži dobro plačo, ne mogel imeti svojega - in z njim v krogu družine uživati blagoslova zadovoljnih uric v čudovitih Božjih kotičkih v naravi.

Henry Ford
 
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Ford T model 1910

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                          Ford T Model Highboy Coupe 1919

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                        Ford T model 1926

U instituciji za mentalne bolesnike u Beču 13. kolovoza 1865. umro je liječnik Ignaz Philipp Semmelweis, jedan od najneshvaćenijih ljudi u povijesti.
Semmelweis je bio mađarski liječnik njemačkog porijekla, specijaliziran za porodiljstvo. Radeći kao asistent prve porodiljske klinike u bečkoj Općoj bolnici, Semmelweiss je opazio neobično veliku smrtnost žena pri porodu. Došao je do zaključka da je uzrok babinja (puerperalna) groznica, za koju je ustanovio da je zapravo otrovanje krvi, zaraza koja se prenosi putem svake gnojne bolesti. Primijetio je činjenicu da se kad liječnici peru ruke prije obavljanja poroda, smrtnost majki pri porodu smanjuje za čak 90%. U to vrijeme još nije bilo poznato da bakterije i virusi uzrokuju infekcije poput babinje groznice. Da bi se spriječila, bila je dovoljna dezinfekcija ruku s malo klornoga vapna. Liječnici su odbacivali mogućnost da nešto nevidljivo može uzrokovati bolesti. Kad je Semmelweis pokušao uvjeriti druge liječnike da moraju prati ruke, oni su ga ismijali, jer se njegova tvrdnja nije činila znanstveno opravdanom. Naime, liječnici su mislili da su im ruke čiste budući da su oni gospoda.
Semmelweis je napravio i dao tiskati mnoge studije koje su dokazivale njegove tvrdnje. Upozoravao je nesmotrene liječnike da svojim nepranjem ruku ubijaju majke i svaki je razgovor skretao na temu babinje groznice, ali bez uspjeha, nisu mu vjerovali. Potkraj života postao je depresivan i počeo je pojačano piti. Godine 1865. smjestili su ga u ustanovu za mentalno bolesne osobe. Tamo ga je namamio jedan liječnik pod izgovorom da ga poziva u razgledavanje njegove nove bolnice. Kad je Semmelweis shvatio da ga žele zadržati, pokušao je otići, na što su ga stražari teško pretukli. Stavili su mu luđačku košulju i smjestili ga u zamračenu ćeliju. Umro je svega dva tjedna kasnije, vjerojatno od posljedica pretučenosti. Tek nakon njegove smrti dokazano je da postoje nevidljivi organizmi poput bakterija i virusa i da oni uzrokuju bolesti.

FIDEL ALEJANDRO CASTRO RUZ

Na današnji dan leta 1926 se je v Mayari rodil revolucionar in predsednik Kube Fidel Alejandro Castro Ruz. Bil je kubanski premier od 1959 do 1976 in predsednik od 1976 do 2008, vrhovni poveljnik kubanskih oboroženih sil od 1959 do 2008 ter prvi sekretar Komunistične partije Kube od 1961 do 2011.

Svojo domovino je pretvoril v prvo komunistično državo na zahodni polobli in postal simbol revolucionarjev v Latinski Ameriki. Od leta 1956 se je skupaj z uporniško vojsko bojeval proti kubanskemu diktatorju Batisti y Zaldivarju.
Že čez tri leta je postal ministrski predsednik, ki je izvedel agrarno reformo, reorganiziral šolstvo in podržavil gospodarstvo. Za leninista-marksista se je prvič izrekel šele leta 1961, v letu ko je prišlo do prekinitve diplomatskih odnosov med Združenimi državami Amerike in poskusa invazije v Prašičjem zalivu.
Po kubanski krizi oktobra 1962, ko je hotela Sovjetska zveza postaviti na Kubi raketna oporišča, je Castro dobil od Združenih držav zagotovila, da bo Kuba neodvisna. Sovjetska zveza pa je umaknila svoje rakete.
Castro je podpiral številna revolucionarna gibanja še posebej v Afriki, kljub svoji prosovjetski politiki je leta 1979 predsedoval konferenci neuvrščenih držav v Havani. Po prelomu oblasti v Sovjetski zvezi, se je Kuba znašla v resni gospodarski krizi, s katero, čeprav se je bolj odprla svetu, ubada še danes.
Fidel Castro je 18. februarja 2008 zaradi bolezni formalno stopil z oblasti in predal mesto predsednika ter poveljnika vojske bratu Raulu Castru.

* Fidel Castro je bil prvi sekretar partije, premier in predsednik na položaju od 24.februarja 1959 do 24.februarja 2008 = 49 let in 8 dni kar je še danes rekordna doba.


[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                               Na čelu Kubanske revolucije

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                     Fidel Castro in Che Guevara

[You must be registered and logged in to see this image.]
                              Fidel Castro in Nikita Hruščev maja 1963

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Fidel Castro s Titom na Brionih

[You must be registered and logged in to see this image.]    [You must be registered and logged in to see this image.]
           Na obisku v Kopru 7. marca 1976                                Sproščeno na Brionih

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Fidel Castro in Mihail Gorbačov na Kubi leta 1989

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                    Fidel Castro in Jimmy Carter leta 2002 z obiska na Kubi

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                         Ob odhodu iz vodstva partije

FLORENCE NIGHTINGALE

Na današnji dan leta 1910 je v Londonu umrla angleška bolničarka Florence Nightingale, ustanoviteljica moderne bolniške nege in pionirka pri higieni ter sanitarnem delu. V krimski vojni je za britansko vojsko organizirala nego ranjencev in bolnikov. Rodila se je 12. maja 1820. Zaradi strogih sanitarnih in negovalnih standardov, ki jih je uvedla, se je močno zmanjšalo število žrtev. Leta 1860 je ustanovila šolo za bolničarke, ki je postala vzorec za moderno šolanje bolničark. Leta 1907 je bila kot prva ženska odlikovana z britanskim redom za zasluge.

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]    [You must be registered and logged in to see this image.]
                                                           Florence Nightingale                                                                                   Njena medicinska oprema

[You must be registered and logged in to see this image.]
            Pismo Florence Nightingale v Westminster o pomemnosti medicinskih sester

[You must be registered and logged in to see this image.]    [You must be registered and logged in to see this image.]
                              Florence Nightingale z medicinskimi sestrami v Londonu                                                  Florence Nightingale s svetilko v Krimski vojni

ENZO ANSELMO FERRARI

Na današnji dan leta 1988 je umrl ustanovitelj tovarne avtomobilov Ferrari Enzo Anselmo Ferrari. Rodil se je 18. februarja 1898 v Modeni. Po vojni, natančneje leta 1947, je odprl tovarno, ki je nosila njegovo ime. Zaradi finančnih težav se je moralo podjetje povezati s Fiatom, ki je Ferrarija nato prevzel. Leta 1963 je podjetje skušal kupiti tudi Ford za 18 milijonov dolarjev, a ga je Ferrari zavrnil. Enzo je bil izvršni direktor podjetja do leta 1971, ko je odstopil, a je imel velik vpliv nad podjetjem vse do svoje smrti.

"Leta 1912 sem videl fotografijo dirkača Raffaele Di Palma, ki je zmagal na Indinapolisu 500 in sem si rekel, on je italijan, zakaj ne morem biti tudi jaz veliki dirkač? Od takrat naprej so bila vsa moja dejanja usmerjena v te sanje kot adolescenta!"
[You must be registered and logged in to see this link.]

"Najlepša zmaga je tista, ki šele prihaja!"
Enzo Ferrari

"Drugi je prvi med poraženci."
Enzo Ferrari

"Sanje prinašajo življenje v človeka. Usoda je v veliki meri v naših rokah, seveda, ko jasno vemo kaj hočemo in za kar smo odloženi da bomo uspeli.
Enzo Ferrari

"Mislim, da je v tem svetu pravično le tisto, kar grozljivo želimo."
Enzo Ferrari

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
Enzo Ferrari je tekmoval v letih od 1919 do 1931 in v 41 dirkah zmagal 9 krat, 4 krat drugi, 3 krat tretji, vse z
dirkalniki Alfa Romeo, prav tako je tekmoval z dirkalniki CMN, Isotta Fraschini in Steyr

[You must be registered and logged in to see this image.]    [You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
Vir: zbirke iz osebnega arhiva Autosprint št.32-33 leta 2013 ob 25 letnici smrti Enza Ferrarija                 Ferrari: Piloti che gente          Življenje, mit, avtomobili, zanimivosti   

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                        Niki Lauda kot svetovni prvak s Ferrarijem v letih 1975 in 1977
         

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                            Ferrari F 40 je bil narejen še za časa Enzovega življenja

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                        Ferrari Enzo Ferrari

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                            Ferrari Enzo FXX

[You must be registered and logged in to see this image.]  
                                                                Ferrari LaFerrari

PANAMSKI PREKOP

Na današnji dan leta 1914 so tudi uradno odprli Panamski prekop ter tako povezali Atlantski in Tihi ocean. Gradnja prekopa se je začela leta 1906.

Panamski prekop je prekop, ki seka Panamsko ožino in s tem povezuje Atlantski in Tihi ocean; dolg je 82 kilometrov.
Z njegovo izgradnjo je bila pomorska pot med vzhodno in južno obalo Amerike korenito skrajšana in olajšana, saj ladjam ni bilo več treba pluti okrog viharnega rta Horn.
Prekop ima dva sklopa zapornic na tihooceanski in enega na atlantski strani. Med njima leži Gatúnsko jezero s številnimi otoki.
Njegova gladina leži 26 metrov nad morsko, napaja pa ga v ta namen zajezena reka Chagres. Trojne atlantske zapornice (vsaka je visoka 21 m in tehta 745 ton) pri Gatúnu so tako dobro uravnotežene, da za njihovo premikanje zadostuje 30-kilovatni motor.
Iz jezera nato ladje plujejo skozi prvi tihooceanski sklop pri Pedro Miguelu, nato pa še skozi drugega pri Mirafloresu.
Pacifiška stran leži 24 centimetrov višje od atlantske in ima mnogo višje plime. Vse zapornice so podvojene, da lahko ladje plujejo v obe smeri. Skozi prekop jih vlečejo z majhnimi lokomotivami.
Kolumbija je leta 1903 zavrnila ponudbo ZDA za gradnjo prekopa, zato so ZDA podprle upor Panamcev in njihovo odcepitev od Kolumbije, tako da so razglasili neodvisno Republiko Panamo.
Leta 1904 je ameriška vojska zasedla široki pas vzdolž prekopa - panamsko cono. Leta 1906 so začeli graditi prekop, promet pa je skozenj stekel leta 1914, prav na današnji dan.
V tem pasu so ZDA namestile velika vojaška oporišča. Po dolgotrajnih pogajanji je leta 1979 Panama vendarle dobila nadzor nad Panamskim prekopom.

26.junija 2016

Kitajska tovorna ladja Cosco Shipping Panama je danes iz panamskega pristanišča kot prva zaplula v prenovljen in razširjen panamski prekop. 80 kilometrov dolgo pot med Atlantskim in Tihim oceanom naj bi ladja, ki jo je na pot pospremilo več tisoč radovednežev, preplula v osmih urah, poroča francoska tiskovna agencija AFP.
“To je krasen dan, dan narodne enotnosti in dan za Panamo,” je ob otvoritvi prekopa dejal panamski predsednik Juan Carlos Varela. “To je pot, ki združuje svet,” je še poudaril v nagovoru, povzema AFP.
Prenove panamskega prekopa so se lotili pred devetimi leti, saj večje ladje niso mogle več prečkati obstoječih zapornic. Da bi obdržali konkurenčnost, je bilo za prenovo po poročanju nemške tiskovne agencije dpa potrebnih 12 milijonov ton cementa in 192.000 ton železa. Pri 5,25 milijarde evrov vrednem projektu je sodelovalo kar 40.000 delavcev.
V sklopu prenove so na obeh straneh prekopa skopali nova dostopa in povečali zapornice, prav tako so poglobili ladijski kanal, da bodo po njem lahko plule tudi ladje t. i. razreda neopanamax, ki lahko tovorijo kar trikrat več tovora kot ladje razreda panamax, torej največje, ki so še lahko plule skozi stari panamski kanal.
Manjše ladje bodo še vedno plule po stari poti, večje pa bodo vstopale skozi nove zapornice. Skozi kanal sicer vsak dan zapluje med 35 in 40 ladij, s prenovo pa ne pričakujejo večjega števila prehodov, temveč bo več le tovora, ki ga bodo lahko naložile večje ladje.


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                      Gatúnske zapornice

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                        Panamski prekop

[You must be registered and logged in to see this image.]          [You must be registered and logged in to see this image.]
                                Cosco Shipping Panama                                                                  Prenovljen in razširjen Panamski prekop

Woodstock festival, glazbeni i javni događaj kojem je prisustvovalo iznimno puno ljudi, započeo je 15. kolovoza 1969. i trajao 3 dana.
Festival zapravo nije održan u mjestu Woodstock (u američkoj saveznoj državi New York) po kojem je dobio ime, jer taj gradić nije imao adekvatne kapacitete za tako velik broj ljudi, već je odabrana lokacija na farmi udaljenoj oko 70 kilometara na jugozapad. Bila je u vlasništvu Maxa Yasgura, lokalnog proizvođača mlijeka i nalazila se desetak kilometara od granice s Pennsylvanijom.
Od očekivanih 200-tinjak tisuća posjetitelja brojka je narasla na nevjerojatnih 450-500 tisuća, dok je još dva puta toliko ostalo na zakrčenim prilaznim putovima (50 kilometara u krugu je promet bio paraliziran). Organizator, 25-godišnji Michael Lang, možda je mislio nešto i zaraditi, no vidjevši koliko ljudi pristiže i kakve se sve poteškoće mogu očekivati proglasio je festival besplatnim iako je ulaznica na početku bila 8 dolara na dan.
Morala je reagirati i vojska osiguravajući da se može prolaziti, ali i prijevoz sudionika helikopterima do bine, nužnu medicinsku pomoć te hranu i vodu. No, ukupno gledajući, sve je proteklo u najboljem redu, jedino je 'prijetio' oblak dima marihuane brojnih sudionika te kiša. Tri dana glazbe, ljubavi, mira, a sve bez ijednog ozbiljnijeg incidenta; samo pet osoba je umrlo (troje od predoziranja, jedna od puknuća slijepog crijeva dok je jednog usnulog tinejdžera pregazio traktor), ali su tijekom tri dana rođene i tri bebe.
Među izvođačima su bili Janis Joplin, Jimi Hendrix, Grateful Dead, Joan Baez, Santana, Creedence Clearwater Revival, The Who, Jefferson Airplane, Ten Years After, Canned Heat, Joe Cocker, Johnny Winter; Crosby, Stills & Nash i mnogi drugi. Posljednji je na binu izašao Jimi Hendrix u 8:30 h ujutro četvrtog dana slavlja - 18. kolovoza 1969. Dva sata kasnije nadahnuto je odsvirao američku himnu pred (preostalih) 40.000 najizdržljivijih.

16. kolovoza 1977. u 43. godini umro je 'Kralj rock and rolla' Elvis Aaron Presley.
Smrt ga je zatekla u njegovom domu nazvanom Graceland, u Memphisu, savezna država Tennessee. Uzrok Elvisove smrti ostao je nepoznat, a moglo se raditi o srčanom udaru ili o anafilaktičkom šoku zbog pretjeranog uzimanja lijekova. Obdukcijom su u Elvisovom organizmu pronađeni ostaci 14 različitih lijekova, od čega 10 u značajnoj količini.
Zadnjih godina života Elvis Presley je imao problema s ovisnošću o lijekovima. Uzimao je velike količine sredstava za smirenje, naročito barbiturata, pa je zbog predoziranja pronalažen u gotovo komatoznom stanju. I izgled mu se promijenio, postao je neprepoznatljiv. Na nekim koncertima bio je toliko omamljen da mu je glas bio nerazumljiv, a na sceni se skoro uopće nije pomicao. Presleyev glavni liječnik, dr. George Nichopoulos, navodno mu je samo tijekom prvih osam mjeseci posljednje 1977. godine života propisao više od 10.000 doza sedativa i amfetamina, što je gotovo 42 doze dnevno. Amfetamini su isprva bili legalni u SAD-u kao sredstva za smanjivanje apetita.
Dr. Nichopoulos (umro u veljači ove godine) bio je pod istragom nakon Elvisove smrti. Oslobođen je krivnje za smrt, ali mu je suspendirana liječnička dozvola na 3 mjeseca. Tijekom 1990-tih, ponovno je optužen za predoziranje pacijenta, pa mu je trajno ukinuta liječnička dozvola.

Veliki književnik i kršćanski humanist Marko Marulić rođen je 18. kolovoza 1450. u Splitu, gdje je i umro 5. siječnja 1524.
Marulić se naziva 'ocem hrvatske književnosti', ponajprije jer je autor prvog djela hrvatske književnosti na narodnom jeziku - epa 'Judita', koji nosi puni naslov: 'Libar Marka Marula Splićanina, u kojem se uzdarži istorija svete udovice Judit, u versih harvacki složena kako ona ubi vojvodu Oloferna po sridu vojske njegove i oslobodi puk israelski od velike pogibili', a dovršen je 22. travnja 1501.
Ep je objavljen 1521., za Marulićeva života još dva puta u samo 18 mjeseci, i preveden je na mnoge svjetske jezike. Povijesne analize tumače djelo kao alegorijski prikazanu tursku opsadu Splita kojom je želio Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova ohrabriti i potaknuti da se odupru opasnosti od Osmanlija.
Osim što njegova djela imaju iznimnu umjetničku vrijednost, Marulić je u skladu sa svojim kršćanskim odgojem, dubokoj religioznosti i trajnoj sklonosti ćudorednoj pouci redovito pisao o vjerskim i moralističkim temama, nadahnjujući se Svetim pismom i srednjovjekovnim hagiografskim zapisima (djela u kojima se opisuje život svetaca). Pod utjecajem laičkog pokreta moderne pobožnosti, tzv. devotio moderna, srednjovjekovne sadržaje je postavio u nove oblike i očitovao izrazito humanističku obrazovanost i širinu interesa (književnost, povijest, arheologija, politika, pravo, slikarstvo).
Jezik mu je splitska čakavica s povremenim staroslavizmima, raguzeizmima i štokavizmima, dok latinski odražava srednjovjekovlje u leksiku i stilu. Djela su mu trojezična, s opusom na latinskom, hrvatskom i talijanskom (3 pisma i 2 soneta).
Napisao je 'Suzanu', biblijsku poemu u 780 stihova, 'Molitvu suprotivu Turkom', 'Tuženje grada Hjerosolima', 'Spovid koludric od sedam smartnih grihov', 'Poklad i korizma', 'Oficij Blažene Dive Marije', 'Od naslidovanja Isukarstova' (prijevod 'De imitatione Christi' Tome Kempenca), 'Davidias' (Davidijada), 'Evangelistarium' (Evanđelistar), 'De institutione vivendi per exempla sanctorum' (Pouke za čestit život na primjeru svetaca), 'Quinquaginta parabole' (Pedeset priča) i mnoga druga djela.
Prva upotreba riječi psihologija pripisuje se Maruliću ('Psichiologia de ratione animae humanae').
U Splitu je završio humanističku školu, a prema pretpostavkama studirao je u Padovi. Bavio se odvjetništvom u rodnom gradu i obavljao razne gradske dužnosti: egzaminatora (provjerava znanje ili pojedine vještine sudionika sudskog procesa), sudca, izvršitelja oporuka i središnja je osoba splitskog humanističkog kruga.
Povremeno je putovao u Veneciju i Rim, a neko vrijeme proveo je na Šolti, što u 'Ribanju i ribarskom prigovaranju' spominje i renesansni pjesnik Petar Hektorović.

Na danasnji dan pre 7 godina uclanio sam se na fbpnjna.Link sam dobio od prijatelja iz mladih dana, komsije iz starog kraja rokera.
Prvu temu koju sam otvorio i sa njom probio led je bila " karaula stari dojran".Svega je bilo, bash kako pise gore u zaglavlju- izuzev mrznje.Nekako smo se istrpeli.
Pre tri mjeseca stavio sam sebi " zadatak" da se na sedmogodisnjicu vratim na tezinu koju sam imao u augustu 2009 godine.
Vjerovali ili ne uspio sam u tome, bez ikakve dijete, jednostavno dekretom ukinuo hleb( osim one koreanske kombinacije sa zirom) i secer , pojacana fizicka aktivnost takodje.
Rezultat toga je -9 kg.

Moja glava cesto ovdje
Pravi zbrku celu
Pravi seljak uvek hoda
U svome odelu.

21. kolovoza 1940. u Meksiku je ubijen marksistički i boljševički teoretičar i revolucionar, porijeklom iz imućne seljačke obitelji ukrajinskih Židova, Lav Davidovič Bronstein - Trocki.
Bio je jedan od osnivača Crvene Armije i Politbiroa, i Narodni komesar rata. Zbog nesuglasica sa Staljinom izbačen je iz partije, te je zbog progona otišao iz SSSR-a i Europe u Meksiko gdje ga je ubio sovjetski agent Ramón Mercader.
Bio je progonjen i u Carskoj Rusiji. Pripadao je onoj frakciji Ruske socijal-demokratske radničke partije (RSDRP) koja je smatrala da rušenje Carstva mora biti temelj političke aktivnosti partije, ne samo borba za veća radnička prava. Napisao je desetke djela i stotine članaka na poljima marksističke teorije, povijesti i književne teorije.
Njegove političke teorije i učenje nazvani su trockizam koji je kao ideologija suprotan staljinizmu u nekoliko pogleda te je zbog toga ali i naglašenog osobnog antagonizma Staljina i Trockog bio zabranjen u SSSR-u. Osobe označene kao 'trockisti' većinom su završavali u gulazima ili bili pogubljeni, ali većina 'trockista' to uopće nisu bili, već je to često bio tek povod za micanje nepodobnih osoba za vrijeme Staljinove vladavine.
Proleterski internacionalizam Trockog bio je u suprotnosti sa Staljinovim 'socijalizmom u jednoj zemlji', jer prema njemu, radničke države nisu mogle same opstati u kapitalističkom okruženju, te su, ako ne 'izvoze' revoluciju, osuđene na birokratizaciju i polaganu propast. Trocki je zagovarao teoriju permanentne revolucije, prema kojoj kolonijalne i polukolonijalne (nerazvijene u odnosu na Zapad) zemlje ne mogu, zbog slabosti vlastite buržoazije, provesti buržoasko-demokratsku revoluciju, nego radnici svoje demokratske zadatke mogu ostvariti jedino diktaturom proletarijata. Ta je teorija suprotnost tadašnjoj kominternskoj politici 'dva stadija', prema kojoj, da bi uopće neka zemlja stigla u socijalizam, mora proći kapitalistički period. Nakon 1924. Trocki je analizirao Staljinovu politiku i SSSR nazvao 'deformiranom radničkom državom'.

Omar (Umar, Omer) postao je kalif islama tj. nasljednik ili zamjenik proroka Muhameda 23. kolovoza 634.
Bio je drugi kalif u povijesti islama, a na taj je položaj došao nakon smrti prvog kalifa, Abu Bakra, Muhamedovog tasta. Rođen je u Meki oko 583., što znači da je od proroka Muhameda bio mlađi desetak godina. Postao je jednim od najbliskijih Muhamedovih pratilaca, a odlikovao se pismenošću (u to vrijeme rijetkom osobinom). Suniti ga ubrajaju u grupu četiri pravedna kalifa, dok ga šijiti smatraju jednim od osvajača.
U vrijeme Omara Kalifat se brzo teritorijalno proširio na područja koja danas pokrivaju države Irak, Iran, Azerbajdžan, Armenija, Gruzija, Sirija, Jordan, Palestina, Libanon, Izrael, Egipat, kao i na dijelove današnjeg Afganistana, Turkmenistana i Pakistana. Nikada prije ni kasnije u povijesti islam nije doživio takvu brzinu širenja kao u vrijeme kalifa Omara. Osvojen je i Jeruzalem i još oko 4.000 gradova. Proširio je i obnovio Veliku džamiju u Meki i Džamiju proroka u Medini. Započeo je i proces donošenja islamskoga zakona. Zapovijedio je da se godine počnu brojati od Hidžre (preseljenje Muhameda i njegovih sljedbenika iz Meke u Medinu), tj. od 622. godine.
Kalif je bio od 634. do 644., kada je podlegao ranama zadobivenim u atentatu nožem, a na kraju njegova života vlast mu se protezala od područja današnje Libije pa se do rijeke Inda.

Prije 25 godina, 23. kolovoza 1991. tzv. internauti, stručno i tehničko osoblje na čijem je čelu bio Sir Timothy Berners-Lee i koje je interno koristilo tadašnji internet na institutu CERN u Ženevi u Švicarskoj, počelo ga je otvarati općoj populaciji, te je postao poznat pod nazivom World Wide Web. (Internaut je složenica od riječi internet i astronaut.) Za zasluge u usavršavanju i kombiniranju različitih informatičkih tehnika u sustav koji omogućava linkanje, pregledavanje i sortiranje informacija Britanac Berners-Lee naziva se ocem interneta i odlikovan je viteškom titulom britanske kraljevske kuće. Danas ima preko 3.2 milijardi korisnika interneta u svijetu.
Sjećam se da je korisnicima modemskog interneta u RH negdje oko 1995, mjesečni račun mogao biti nekoliko tisuća kuna, a bolja računala koja su ga podržavala mogla su koštati 10.000-15.000 kuna.
Internet je prvi put uspostavljen 29. listopada 1969. u laboratoriju na Sveučilištu Kalifornija u Los Angelesu. Profesor informatike Leonard Kleinrock nadzirao je apsolventa Charleya Klinea, koji je poslao poruku preko računalne mreže programeru Billu Duvallu na Sveučilište Stanford. Radili su na ARPANET-u koji je osnovala američka vlada (Ministarstvo obrane), preteči interneta kakvog danas poznajemo (kratica za Advanced Research Project Agency - Agencija za napredne istraživačke projekte, dok net označava računalnu mrežu).
Nije se radilo o kompliciranom prijenosu, poruka je trebala biti riječ LOGIN. Prije nego se sustav srušio Kline je uspio poslati samo prva dva slova. Tako su slova L i O ostala zapamćena u povijesti kao prvi podaci poslani na udaljenu računalnu mrežu. Cjelokupna poruka uspješno je poslana nakon sat vremena.
Dogodilo se to samo nekoliko mjeseci nakon što je noga čovjeka kročila na Mjesec.

24. kolovoza 79. godine dogodila se jedna od najstrašnijih prirodnih katastrofa u povijesti tog vremena. Vulkan Vezuv iznenada je eruptirao i potpuno pomeo Pompeje, antički grad u Rimskom Carstvu smješten na obali mora u blizini rijeke Sarno, kraj današnjeg Napulja u talijanskoj pokrajini Kampaniji. Povijesni dokumenti govore o panici i užasu koji su pretrpjeli nesretni stanovnici, a katastrofa se još bolje razumjela kada su počela iskapanja na lokacijama Pompeja i okolnih također uništenih naseljenih mjesta u kojima su pronađeni brojni ostaci cijelih obitelji koje je kipuća lava zalila u krevetima.
Erupciji Vezuva prethodili su brojni potresi od kojih je najrazorniji bio 67. godine, sedam godina prije katastrofalne erupcije. Područje se brzo oporavilo zahvaljujući svojoj snažnoj ekonomiji, no neke od obnova su još bile u tijeku kada je Pompeje stigla konačna smrt.
Do erupcije, za Vezuv se vjerovalo kako je obična planina. Uz strahovit prasak “čep” od otvrdnute lave kojim je bio začepljen krater vulkana rasprsnuo se od nagomilanog pritiska. Eksplozija je izbacila stup vulkanskog materijala visok 20 km, nakon čega je slijedila kiša malog kamenja i vulkanskog pepela koji je zatrpao sve u radijusu od 70 km. U vrijeme erupcije u Pompejima je živjelo 20 tisuća, a u obližnjem Herkulaneju 5 tisuća ljudi. Potvrđena je smrt najmanje 3.000, pronađeni su ostaci oko 1.500 ljudi, no stvarni broj žrtava mogao bi biti i do 16 tisuća.
Nekoliko dana poslije carska senatorska komisija iz Rima došla je na mjesto tragedije organizirati pomoć za preživjele. Sljedeće godine je i sam car Tit Flavije Vespazijan posjetio lokaciju, te zaključio da su uzaludni pokušaji obnove. Preživjeli su mogli pokušat pronać svoje mrtve i pokoje svete predmete, a zatim se odseliti na neko gostoljubivije mjesto. Pompeji su tako bili zatrpani pod slojem pepela 1600 godina prije nego što su slučajno otkriveni, a danas su značajna arheološka lokacija i turističko odredište.

Istraživač Afrike i putopisac Dragutin Lerman, rodio se u Požegi 24. kolovoza 1863. u obitelji sa šesnaestoro djece. Rano se očitovao njegov avanturistički duh pa je s 15 godina otišao pješice u Hamburg, zatim do Londona i natrag. U mladosti je živio u Karlovcu. Jednog dana vidio je u francuskim novinama oglas u kojem su iz 'Comitè d’ Etudes haut Congo' (preteča kasnije osnovane 'slobodne države Kongo') tražili ljude za ekspediciju u Afriku. Lerman i njegov karlovački prijatelj kadet mornarice Napoleon Lukšić prijavili su se u Bruxellesu na tu ekspediciju i bili primljeni.
Ne navršivši ni 20-tu, krenuo je 1882. na ekspediciju u Afriku pod vodstvom slavnog američkog istraživača velškog porijekla Henryja Mortona Stanleya. S njim je išao i mladi Lukšić, no on je umro od neke tropske bolesti nakon pet mjeseci. (Ekspediciji se priključio i Lukšićev bratić, rezervni poručnik Janko Mikić iz Karlovca.) Lerman se u Africi izuzetno iskazao i postao Stanleyev čovjek od povjerenja koji je o njemu rekao: 'Energičan je, oprezan, živahnog duha…' Savladao je nekoliko domorodačkih dijalekata, pa mu je Stanley povjerio komunikaciju s afričkim plemenskim poglavicama. U Kongu je 1893. otkrio slapove na rijeci Kwilu i nazvao ih Slapovi Zrinskih (Zrinsky Chutes), u čast te značajne plemićke obitelji. (Na prvoj zemljopisnoj karti Konga, koju je objavila belgijska vlada, nalazilo se više toponima s hrvatskim imenima.)
Belgijanci su sponzorirali Stanleyevu ekspediciju u Afriku kroz humanitarnu organizaciju kralja Leopolda II, koja je zapravo služila kao paravan za kolonijalni prodor u Kongo. Stanley je pretpostavio da se u tom području mogu pronaći ogromna prirodna bogatstva, pa je pokušao nagovoriti britansku vladu da počne ulagati u Kongo, ali neuspješno. S druge strane, belgijskom kralju Leopoldu II. se svidjela ta ideja, tako da je Stanley od 1879. do 1884. radio za belgijski imperij.
Europske novine isticale su Dragutina Lermana kao vrlo zaslužnog člana tima istraživača, a belgijska vlada imenovala ga je glavnim povjerenikom za istočni Kongo (današnji DR Kongo), te je tamo uspostavio belgijsku kolonijalnu upravu.
Na afričkim je putovanjima proveo ukupno oko 3.000 dana. Darovao je Hrvatskom narodnom muzeju vrijednu zbirku predmeta naroda istočnog Konga (sada u Etnografskom muzeju u Zagrebu).
Njegov dnevnik pretvoren je u dvije knjige. Prvu, objavljenu 1891. pod nazivom 'Listovi iz Afrike', napisao je i tiskao njegov prijatelj iz Požege Julije Kempf, kojeg je Lerman izvještavao o tijeku ekspedicije, a druga 'Novi listovi iz Afrike' objavljena je 1894. Inspirirao je drugu dvojicu istraživača, braću Mirka i Stjepana Seljana koji su kartografirali Afriku i Južnu Ameriku početkom 20. stoljeća. Umro je 1918. u gradiću Kreševu (BiH), gdje se nastanio poslije povratka iz Konga i proveo nekoliko godina ispitujući napuštena nalazišta zlata i istražujući druga rudna bogatstva.

BORIS PAHOR

Na današnji dan leta 1913 se je v Trstu rodil priznani, večkrat nagrajeni slovenski pisatelj Boris Pahor.

Zgodba pisatelja, ki sodi danes gotovo med najbolj poznane slovenske pisatelje v tujini, njegova dela pa so prevedena v številne evropske in svetovne jezike, se je torej začela 26. avgusta leta 1913 v Trstu. Komaj sedem let pozneje je kot deček gledal, kako je gorel slovenski Narodni dom v Trstu, in to je bil le začetek dolgoletnega preziranja in preganjanja, ki sta kasneje zaznamovala njegovo življenje.
Na lastni koži je izkusil mračne totalitarizme, ki so zaznamovali zgodovino Evrope v 20. stoletju. V 20. in 30. letih je najprej doživel pritisk fašističnega preganjanja, pečatu katerega sledimo zlasti v njegovih zgodnjih delih (Grmada v pristanu, Mesto v zalivu in Parnik trobi nji), kasneje pa tudi sovraštvo in uničevanje nacističnih taborišč.
Zaprt je bil v raznih taboriščih v Nemčiji, med drugim tudi v zloglasnem Dachauu, svoje taboriščne izkušnje pa je zapisal v zbirki novel Moj tržaški naslov in romanih Spopad s pomladjo in Nekropola.
Pahor je z Alojzom Rebulo v Trstu leta 1975 izdal knjigo z naslovom Edvard Kocbek: pričevalec našega časa. Knjiga je vsebovala intervju s slovenskim pesnikom in mislecem Edvardom Kocbekom, v katerem je javno obsodil uboj 12.000 slovenskih domobrancev junija leta 1945. Knjiga je povzročila velik škandal v Jugoslaviji in je pomenila začetek velike kampanje jugoslovanskih medijev proti Kocbeku. Poleg prepovedi časopisa Zaliva, ki je knjigo izdal, v Jugoslaviji prepovedan, je bil vse do leta 1981 vstop v državo prepovedan tudi Pahorju
Pahorjevo značilno pripovedništvo je doživelo novo pomlad šele po osamosvojitvi Slovenije. Z najvišjim slovenskim priznanjem za dosežke v kulturi, Prešernovo nagrado, je bil nagrajen leta 1992. Odlikovali so ga s častnim znakom svobode Republike Slovenije, Univerza v Ljubljani pa ga je na pobudo filozofske fakultete nominirala za najvišje priznanje literarnega sveta - Nobelovo nagrado.
Pahor prejema priznanja in izraze spoštovanja tudi v tujini. Francija mu je med drugim podelila naziv vitez legije časti, Italija pa mu je za roman Nekropola podelila prestižno nagrado premio napoli. Kot prvi Slovenec je prejel naziv častni meščan Trsta.

[You must be registered and logged in to see this link.]

NAJPOMEMBNEJŠA DELA:

* Moj tržaški naslov -1948
* Mesto v zalivu - 1955; skrajšano v Razgledih 1949 - 1951
* Svobodna polemika - 1952
*  Vila ob jezeru - 1955
* Nomadi brez oaze - 1956
* Onkraj pekla so ljudje - 1958, 1978 leta izdan z naslovom Spopad s pomladjo, dramatizacija Igor Lampret in Marko Sosič, prevod v francoščino Printemsp difficile
* Kres v pristanu - 1959, 1972 izdane pod naslovom Grmada v pristanu
* Na sipini - 1960
* Mali samouk - 1963
* Parnik trobi nji - 1964
* Nekropola - 1967 - v francoščini je naslov Pèlerin parmi les ombres, Romar med sencami; prevod v Italijanščino Necropoli (Založba Fazi editori, več kot 30.000 izvodov;
* Skarabej v srcu - 1970
* Varno naročje - 1974
* Zatemnitev - 1975
* V labirintu - 1984
* Ta ocean, strašno odprt -1989
* Žlahtne transverzale - 1991
* Napoved nove plovbe - 1992
* Slovenska svatba - 1995
* V vodoravni legi - 1997
* Zibelka sveta - 1999
* Dihanje morja - 2001
* Notranji odmevi - 2003
* Zgodba o reki, kripti in dvorljivem golobu - 2003
* Meni pojejo fantje, meni pojejo! - 2004
* Trg Oberdan - 2006
* Moje suhote in njihovi ljudje - 2008
* Tre volte no -2009
* Zalivi: čitanka - 2010
* Knjiga o Radi - 2012
* Sončna ura: Pisemska korespondenca Borisa Pahorja in Marije Žagar - 1961 - 1996 - 2010
* In mimo je šel spomin - Trenutni in ne prav trenutni zapisi - 1936 - 2010 - 2013


GRMADA V PRISTANU

“Nad ulico Commerciale ni bilo večera. Požar je bil nad strehami kakor od sonca, ki bi se raztapljalo in krvavelo v mraku. Openski tramvaj je stal; drevje v Ralijevem vrtu pa je bilo negibno v rdečem ozračju. In onadva sta tekla in se držala za roko in nad njima so letele po zraku iskre, ki so prihajale z Oberdankovega trga. […] Oberdankov trg je bil poln ljudi, ki so kričali v rdeči svetlobi. Okoli velike hiše pa so možje s črnimi srajcami plesali in vpili: »Viva! Viva« Tekali so sem in tja in kimali z glavami in vzklikali: »Eia, eia, eia!« In drugi so tedaj zakričali: »Alala!« In trobente gasilcev so takrat zatrobile skozi gneče, a je bila potem še večja zmešnjava, ker črni možje niso pustili avtomobilov, da bi prišli zraven. Obkolili so jih in plezali nanje in grabili gasilcem cevi iz rok.”
Boris Pahor, Grmada v pristanu



[You must be registered and logged in to see this image.]       [You must be registered and logged in to see this image.]
                                                       Boris Pahor                                                                                     Trg Oberdan                                   Nekropola

Deklaracija prava čovjeka i građanina (fr. La Déclaration des droits de l'Homme et du citoyen), je jedan od osnovnih dokumenata Francuske revolucije, koji određuje pojedinačna prava (i kolektivna prava naroda prema državi).
Usvojen je od strane Ustavotvorne skupštine (Assemblée Nationale Constituante) 26. kolovoza 1789. kao prvi korak ka donošenju ustava.
Općenito se smatra jednim od temeljnih političkih dokumenata modernoga razdoblja. U njezinu sadržaju vidljivi su utjecaji američkih deklaracija prava (os. Deklaracije prava Virginije) koji pak počivaju na engleskoj Povelji o pravima iz 1689., prosvjetiteljske filozofije XVIII. st. (Rousseau, Voltaire, Montesquieu, Locke), fiziokrata pa i francuskih feudalnih povelja sloboda.
Deklaracija ima 17 članaka:
Čl. 1. Ljudi se rađaju i ostaju slobodni i jednakopravni. Društvene razlike mogu biti zasnovane samo na zajedničkoj koristi.
Čl. 2. Cilj svakog političkog udruživanja je očuvanje prirodnih i nezastarivih prava čovjeka. Ta prava su: sloboda, vlasništvo i otpor ugnjetavanju.
Čl. 3. Svaki suverenitet u bitnome počiva u narodu. Nijedno tijelo, nijedan pojedinac ne mogu obnašati vlast koja ne potječe iz naroda.
Čl. 4. Sloboda se sastoji u tome da svatko može činiti ono što nije na štetu drugima. Tako, izvršavanje prirodnih prava svakog čovjeka ima jedinu granicu u uživanju svih prava drugih pripadnika društva; te granice mogu biti utvrđene samo zakonom.
Čl. 5. Zakon smije braniti samo djelovanja škodljiva za društvo.
Čl. 6. Zakon je izraz opće volje. Svi građani imaju pravo osobno ili po svojim predstavnicima sudjelovati u njegovo stvaranju. On treba biti isti za sve, bilo da štiti ili da kažnjava. Budući da su svi građani pred zakonom jednaki, svi imaju jednaka prava na sve počasti, mjesta i javne službe, prema svojim sposobnostima, i bez drugih razlika osim onih što proizlaze iz njihovih vrlina i njihove nadarenosti.
Čl. 7. Nitko ne može biti optužen, uhićen ili pritvoren osim u slučajevima koje određuje zakon i na zakonom predviđen način. Oni koji potiču, požuruju, izvršavaju ili čine da drugi izvršavaju samovoljne odluke, trebaju biti kažnjeni; ali svaki građanin pozvan ili predan sudu na osnovi zakona treba se tome pokoriti, a pružanje otpora tome je kažnjivo.
Čl. 8. Zakon smije ustanoviti samo kazne točne i očito potrebne i nitko ne može biti kažnjen osim po zakonu ustanovljenom i objavljenom prije počinjenog prijestupa i legalno primijenjenom.
Čl. 9. Svaki čovjek smatra se nedužnim sve dok nije proglašen krivim. Ako je pritvor nužan, zakon mora jamčiti zaštitu njegove osobe.
Čl. 10. Nitko ne može biti pozvan na odgovornost zbog mišljenja, pa i religioznoga, ukoliko njegovo iskazivanje ne ometa javni red utvrđen zakonom.
Čl. 11. Slobodno priopćavanje misli i mišljenja je jedno od najdragocjenijih prava čovjeka; svaki građanin može govoriti, pisati i tiskati slobodno osim ako te slobode ne zloupotrebljava u slučajevima utvrđenim zakonom.
Čl. 12. Jamstvo prava čovjeka i građanina zahtijeva javnu silu: ta sila je dakle stvorena za boljitak svih, a ne za posebnu korist onih kojima je povjerena.
Čl. 13. Za održavanje javne sile i trošak uprave potreban je javni opći porez; on treba biti jednako raspoređen na sve građane, vodeći računa o njihovim mogućnostima.
Čl.. 14. Svi građani imaju pravo ustanoviti, sami ili preko svojih predstavnika, nužnost javnog doprinosa, slobodno nadzirati njegovu primjenu, te odrediti njegovu količinu, stopu, utjerivanje i trajanje.
Čl. 15. Društvo ima pravo od svakog javnog službenika tražiti izvješće o njegovu poslovanju.
Čl. 16. Nijedno društvo u kojem obveza prava i dioba vlasti nije određena, nije ustavno.
Čl. 17. Vlasništvo je nepovredivo i sveto pravo i nitko ga ne može biti lišen osim u slučaju zakonom predviđene i očite javne nužde, uz uvjet pravedne i predviđene odštete.
U vrijeme kada je načinjen nacrt Deklaracije markiza de Lafayettea i kada je usvojena od strane Ustavotvorne skupštine, smatrala se načinom prelaska s apsolutne na ustavnu monarhiju. Mnogi principi složeni u Deklaraciji su bili neposredno suprostavljeni institucijama i praksi režima predrevolucionarne Francuske. Konačno, Francuska je postala republika, ali je ovaj dokument ostao osnovni.
Šest tjedana nakon pada Bastilje i skoro tri tjedna poslije ukidanja feudalizma, Deklaracija je postavila doktrinu narodnog suvereniteta i jednakih mogućnosti te predstavlja jezgru korjenitog prestrojavanja društva.
Ova Deklaracija je s Američkom deklaracijom nezavisnosti (1776.) i Povelji o pravima (Bill of Rights) (1791.) utjecala na Opću deklaraciju o ljudskim pravima UN-a iz 1948.

Ceskam se po glavi i pitam se  koja od ovih prava su primjenjiena, a koja zapostavljena u mojoj drzavi...

GERHARD BERGER

Na današnji dan leta 1959 se je rodil avstrijski dirkač Gerhard Berger. V formuli ena je na 210 dirkah 10-krat zmagal, 48-krat pa je stal na stopničkah za zmagovalce. Debitiral je leta 1984 pri ekipi ATS (D7), naslednje leto je vozil za Arrows (A8). Dokazal se je pri Benettonu (B186) leta 1986, ko je prvič dobil dirko. Zmagal je na VN Mehike. nato je v letih 1987 do 1989 vozil za Ferrari (F1/87, F187/88C, 640), v letih 1990 do 1992 je vozil za McLaren (MP4/5B, MP4/6, MP4/6B, MP4/7A), nato se je v letih 1993 do 1995 vrnil k Scuderii Ferrari (F93A, F412T1, F412T1B, F412T2).  V točkovanju svetovnega prvenstva je bil dvakrat tretji (1998 in 1994), obakrat s Ferrarijem. Zadnji dve sezoni (1996 in 1997) je nastopal za Benetton (B196, B197). Februarja leta 2000 je kupil 50% delež v moštvu Scuderia Toro Rosso.

[You must be registered and logged in to see this link.]

Število dirk F.1.: 210 dirkah
Število točk: 385
Število zmag: 10
Število drugih mest: 17
Število tretjih mest: 21
Število stopničk: 48
Število Pole position: 12
Število startov iz prve vrste: 32
Najhitrejši krog: 21
V vodstvu dirke: 32

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                         Ayrton Senna in Gerhard Berger skupaj pri McLarnu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                             Gerhard Berger pri Benettonu

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                  Gerhard Berger s Ferrarijem F87/88C zmagal leta 1988 v Monzi

[You must be registered and logged in to see this image.]
          23.april 1989 je Gerhard Berger s Ferrarijem zagorel v nesreči v Imoli

[You must be registered and logged in to see this image.]
                              Gerhard Berger leta 1990 na McLarnu MP4/6B

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                            Gerhard Berger na Benetonu v veliki nagradi Detroita leta 1986

[You must be registered and logged in to see this image.]
Legend Parade v Spielbergu Avstrija 20.junija 2015 ko so s svojimi dirkalnimi avtomobili nastopali Christian Danner, Riccardo Patrese,
                                Gerhard Berger, Niki Lauda, Jean Alesi, Nelson Piquet, Pierluigi Martini in Alain Prost

28. kolovoza 1895., zahvaljujući patentima Nikole Tesle, pušten je u pogon jedan od prvih svjetskih elektroenergetskih sustava Hidroelektrana 'Krka' - Šibenik. Kasnije nazvana Hidroelektrana 'Jaruga', tako je druga najstarija hidroelektrana u svijetu i prva u Europi. (Prva moderna hidroelektrana počela je proizvoditi električnu struju 1881. na slapovima Niagare.)
Ispod slapa Skradinski buk na rijeci Krki (danas unutar Nacionalnog parka Krka) sagrađena je turbina i postavljena su dva generatora (42 Hz, 550 kW) i transformator mađarske tvrtke Ganz. Napravljen je i 11.5 km dug dalekovod na drvenim stupovima do obližnjeg Šibenika koji je tako postao jedan od prvih gradova u svijetu s električnom strujom za javnu rasvjetu i druga postrojenja. Tri godine kasnije počeli su radovi na proširenju i modernizaciji hidroelektrane.
1903. izgrađena je mnogo veća hidroelektrana 'Jaruga II', pa je prva dobila naziv HE 'Jaruga I', a druga HE 'Jaruga II'. HE 'Jaruga II' je imala veći broj obnavljanja tijekom rada  pogona, 1916., 1937., 1970. i 1995., ali je sam način rada ostao isti.

IVAN TAVČAR

Na današnji dan leta 1851 se je v Poljanah nad Škofjo Loko rodil slovenski pripovednik in politik Ivan Tavčar.
Na Dunaju je študiral pravo in nato opravljal odvetniško službo. Kmalu je stopil v politično življenje kot ena vodilnih osebnosti liberalne stranke. Postal je deželni in državni poslanec in ljubljanski župan. Rodil se je 28. avgusta 1851 v Poljanah nad Škofjo Loko. Tavčar je bil vitalna osebnost. Objavljati je začel kot študent. Najprej je bil sodelavec lista Zora, ki je izhajal v Mariboru, nato pa je sodeloval tudi pri Stritarjevem Zvonu, Ljubljanskem zvonu in Slovanu.
Leta 1875 je postal odvetniški pripravnik v Ljubljani, kjer je leta 1884 odprl lastno odvetniško pisarno. V letih od 1886 do 1902 je predsednikoval Dramatičnemu društvu. Politično kariero je začel v kranjskem deželnem zboru, kjer je skupaj s političnim sopotnikom Ivanom Hribarjem sestavljal jedro radikalne skupine liberalnega tabora. Nekaj časa je urejal tudi strankino glasilo Slovenski narod. V letih 1901-1907 je bil državnozborski poslanec, od leta 1911 do 1921 je bil tudi ljubljanski župan.
Leta 1921 je bil izvoljen za častnega meščana Ljubljane, pred tem tudi v Celju, Kamniku, Kranju, Krškem in Šoštanju. Umrl je leta 1923.
Njegova najbolj znana dela so Cvetje v jeseni iz leta 1917, Visoška kronika je nastala dve leti kasneje, delo Izza kongresa pa je nastajalo v letih od 1905 do 1908. Zanj je značilno, da je v zrelih in poznih letih pisal manj, a so takrat nastala njegova najboljša dela.

[You must be registered and logged in to see this link.]

CVETJE V JESENI

Pretresla me je ljubezen, anaka viharju! Prišla je pozno, prav tako je prišla, kakor pride včasih kako cvetje v pozni jeseni.

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]

30. kolovoza 1918. izvršen je atentat na Vladimira Iljiča Lenjina.
Počinila ga je jedna žena, Fanny Efimovna Kaplan, rođena u židovskoj obitelji na području Volinjske gubernije u Ruskom Carstvu (danas Ukrajina). Kaplanova je pripadala socijalističkim revolucionarima (tzv. eserima - po kratici S.R.) Partije socijalista revolucionara PSR. Između esera i boljševika (lijevo radikalno krilo Ruske socijal-demokratske radničke partije RSDRP) postojalo je neslaganje i svojevrsna konkurencija, naime, eseri su htjeli da u revolucionarnoj Rusiji vrhovnu vlast dobije demokratski izabrana Ustavotvorna skupština (Sveruska konstitutivna skupština). Nakon što na izborima za tu skupštinu boljševici nisu uspjeli dobiti većinu, jednostavno su je ukinuli. To je zapravo bio početak boljševičke diktature u Rusiji.
Esere je razočarao i Mir u Brest-Litovsku, sporazum koji je boljševička vlada Rusije 3.3.1918. sklopila s predstavnicima Centralnih sila. Njime je Rusija formalno izašla iz Prvog svjetskog rata, ali se morala odreći Poljske, Litve, Finske, Letonije, Estonije, Ukrajine i dijelova Gruzije. Fanny Kaplan smatrala je boljševičkog vođu Lenjina zbog takvih postupaka izdajicom Revolucije i odlučila ga je ubiti. Do danas je ostalo nepoznato je li njen čin bio dio organizirane urote ili je djelovala samostalno.
Toga dana Lenjin je održao govor u moskovskoj tvornici Srp i čekić. Nakon završetka govora izašao je iz zgrade i uputio se prema automobilu. Tada je Fanny Kaplan ispalila u njega tri metka od kojih su ga dva pogodila, u ruku i u vrat. Ipak je preživio, no jedan metak mu je ostao u vratu. Izvadio mu ga je gotovo četiri godine kasnije jedan njemački kirurg. Sljedećeg mjeseca nakon vađenja metka Lenjin je doživio prvi moždani udar, nakon kojeg tjednima nije mogao govoriti, a desna strana tijela mu je bila gotovo paralizirana. Sljedeća dva moždana udara pretvorila su ga u gotovo potpuno bespomoćnog invalida. Umro je oko 5 i pol godina nakon atentata.
Fanny Kaplan nije odala nikog od svojih eventualnih suradnika i tvrdila je da je djelovala sama. Smaknuta je bez suđenja četiri dana nakon atentata, u dobi od 28 godina.
Boljševici su snažno reagirali na njen čin. Tri dana nakon pokušaja atentata pokrenuli su tzv. Crveni teror, represivnu fazu revolucije. U sljedećih nekoliko mjeseci ubijeno je bez suđenja oko 800 esera i drugih protivnika boljševizma.

JURIJ DALMATIN

Na današnji dan leta 1589 je v Ljubljani umrl slovenski protestantski pisatelj in prevajalec Jurij Dalmatin. Doma je bil iz Krškega.
Šolal se je pri Adamu Bohoriču v Krškem, študiral v Babenhausnu in Tübingenu. Spodbujal ga je Primož Trubar. Slovstveno dejavnost je začel s cerkvenimi pesmimi, ki so izšle v Trubarjevih pesmaricah. Najbolj znan je kot prevajalec svetega pisma v slovenščino leta 1584. Prevod je najpomembnejše dejanje vse slovenske protestantske književnosti. Knjiga je bila sprva tiskana v Mandelčevi tiskarni v Ljubljani, po prepovedi tiska pa so jo natisnili v Wittenbergu in jo k nam skrivoma prepeljali v sodih. Dalmatinov prevod vsebuje nemško posvetilo, slovenski predgovor in teološki ter jezikovni register, ki nadaljuje Trubarjevo jezikovno smer.

[You must be registered and logged in to see this image.]     [You must be registered and logged in to see this image.]
               Dalmatinova Biblija                                                Eden od 1500 izvodov,ki bili leta 1584 natisnjeni v Wittenbergu na Nemškem.

DIANA SPENCER - LADY DI

V zgodnjih jutranjih urah 31. avgusta 1997 je v pariškem predoru Alma skupaj s spremljevalcem Dodijem Al Fayedom umrla Lady Diana.

Njena smrt je pretresla Veliko Britanijo in svet. Britansko kraljico Elizabeto II., ki je takrat izgubljala priljubljenost, pa je prisilila k prilagoditvi odnosa do britanske javnosti.
Britanska javnost se je na Dianino smrt odzvala izjemno čustveno. Nekaj ur po nesreči se je pred Kensingtonsko palačo, princesinim domom v Londonu, začela širiti preproga rož, ki so jih tja položili žalujoči Britanci.
Takratni britanski premier Tony Blair je Diano označil za "princeso ljudskih množic" in s tem segel v srca britanskih državljanov. Britanska monarhinja pa je nasprotno napačno presodila razpoloženje javnosti in se je na začetku odločila ostati na škotskem gradu Balmoral, kjer je kraljeva družina preživljala počitnice, namesto da bi se vrnila v London.
Okrog teh dogodkov in nasprotujočih si pogledov znotraj Buckinghamske palače o tem, kako se odzvati na Dianino smrt, je spletena tudi zgodba filma Kraljica režiserja Stephena Frearsa, v katerem je zablestela Helen Mirren in za vlogo dobila oskarja
Princeso so po pogrebni slovesnosti v Westminstrski opatiji v Londonu pokopali na posestvu družine Spencer Althrop. Njen pogreb je bil eden največjih medijskih dogodkov v zgodovini, ki ga je bilo mogoče prek malih zaslonov spremljati po vsem svetu. Sledilo mu je 2,5 milijarde gledalcev.
Nedavno je britanski Scotland Yard potrdil, da zbira nove informacije o smrti britanske princese Diane. Dokazi, ki jih morajo še preveriti, naj bi nakazovali, da je šlo za kaznivo dejanje.

Za smrt princese Diane in njenega partnerja Dodija Al Fayeda, ki sta umrla v prometni nesreči v pariškem predoru Pont de l’Alma 31. avgusta leta 1997, naj bi bil po novih informacijah odgovoren pripadnik britanske vojske, a Scotland Yard informacij ne želi komentirati, piše The Telegraph.
S Scotland Yarda so sporočili le to, da pridobljene informacije preverjajo, preiskavo pa bo vodil nacionalni preiskovalni urad.
To tudi ne pomeni ponovnega odprtja primera, ki v javnosti še vedno buri duhove.
Oče umrlega Dodija Al Fayeda in nekdanji lastnik veleblagovnice Harrods Mohamed Al Fayed namreč ves čas vztraja, da sta bila Diana in njegov sin umorjena. Nacionalni preiskovalni urad pa je sklenil, da je bil vzrok za nesrečo "malomarnost voznika" Henrija Paula, ki je pod vplivom alkohola vozil s preveliko hitrostjo.

 V SPOMIN

Če bi svetli Dianin duh v tednu po tragični smrti lebdel za okni Kensinstonske palače, bi bila ganjena, hkrati pa tudi zbegana ob povodnji rož v njen spomin, s katerimi je bila preplavljena cesta pred vhodim v palačo, pa ob gorah cvetja in posvetil, ki so se kopičile ob pozlačeni ograji Bucckingamske palače, ob neskončnih vrstah ljudi, ki so ji želeli posvetiti zapis v vesno obsežnejši knjigi žalosti v palači St.James. Praktični del njene narave bi želel zbrati tiste tisoče šopkov, ki so jih prinesle množice občudovalcev in jih poslati v najbližjo bolnišnico, da bi razveselili bolnike, ljudi, katerim v šestnajstih letih, odkar je bila sprejeta v najznamenitejšo kraljevo družino na svetu, posvetila toliko skrbi in pozornosti. Vsem drugim pa je bilo prav, da ležijo tam. Kadar se tragično utrne tako svetla luč, ostane za njo neznanska osebna in družbena praznina, ki se je da nadomestiti.
Tom Corby

* Prispevek od vsakega prodanega izvoda gre v spominski sklad princese Diane
Diana Kraljica src, V Spomin, Tim Graham, Založba Mladinska knjiga, Ljubljana 1997

[You must be registered and logged in to see this link.]
 

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                                                        Kraljica ljudskih src                                                                              Vir: zbirka iz mojega osebnega arhiva

31. kolovoza 1888. oko 3 sata i 40 minuta ujutro pronađeno je mrtvo tijelo prve žrtve zloglasnog Jacka Trbosjeka (Jack the Ripper).
Lokacija na kojoj je leš pronađen bila je u londonskoj siromašnoj četvrti Whitechapel, točnije u ulici Buck’s Row. Ime te ulice promijenjeno je u Durward Street još iste godine, zbog negativnog publiciteta koji je nastao oko ubojstva. Durward Street se danas može posjetiti u Londonu, nedaleko od velikog Sainsburyjevog supermarketa u Whitechapelu.
Tijelo je prvi primijetio kočijaš Charles Cross. Pokazao je leš još jednom kočijašu koji je prolazio i zajedno su pogledali o čemu je riječ. Uskoro su se na mjestu ubojstva našla tri policajca s fenjerima jer je bilo još mračno doba pred zoru.
Žrtva je je bila Mary Ann Nichols (43) koja je živjela je u siromašnoj četvrti Whitechapel, bavila se prostitucijom i imala problema s alkoholom. Grlo joj je bilo prerezano dvama rezovima, s lijeva na desno. Trbuh joj je bio rasporen dubokim iskrzanim rezom, a bilo je i drugih uboda u području abdomena i desne strane tijela. Oni koji su pregledali tijelo zaključili su da su ubodi napravljeni nožem dugačkim barem 15 do 20 cm.
Bilo je to prvo umorstvo koje se pripisuje Jacku Trbosjeku. U roku od oko 2 mjeseca uslijedila su još četiri umorstva, sva u istoj četvrti Whitechapel. Ovome bi se moglo dodati još desetak nasilnih smrti tijekom tog perioda u Whitechapelu i moguće proširiti popis žrtava Jacka Trbosjeka, no ti slučajevi su uglavnom slabo dokumentirani. Do danas je ostalo nepoznato tko je zapravo bio taj misteriozni Jack Trbosjek, kako su ga nazivali mediji. Izneseno je mnogo teorija, među kojima je čak i ona da je ubojica bio princ Albert Victor, sin britanskog kralja, vojvoda od Clarencea i Avondalea.
Iako su se nedavno pojavile nove teorije o identitetu Jacka Trbosjeka, još uvijek nema čvrstih dokaza da bi se ikoga definitivno optužilo.

I.KONFERENCA NEUVRŠČENIH V BEOGRADU

Na današnji dan leta 1961 se je v Beogradu začela Prva konferenca predsednikov vlad in držav neuvrščenih, na kateri je sodelovalo 25 predstavnikov držav in 40 protikolonialnih in osvobodilnih gibanj iz Azije, Evrope, Afrike in Latinske Amerike. Po šestih dnevih so na konferenci sprejeli dokument O načelih neuvrščenih kot alternativo blokovski razdelitvi in hladni vojni.

V gibanje je vključeno 119 držav (september 2006). 53 držav prihaja iz Afrike, 38 iz Azije, 26 iz Latinske Amerike in ena iz Evrope.

Afriške članice so: Angola, Alžirija, Benin, Bocvana, Burkina Faso, Burundi, Capa Verde, Kamerun,
Čad, Coloras, Kongo, Slonokoščena obala, Džibuti, Egipt, Eritreja, Etiopija, Gabon, Gambija, Gana, Gvineja, Gvineja Bisau, Ekvatorialna Gvineja, Kenija, Libija, Lesoto, Liberija, Madagaskar, Malavi, Mali,
Maroko, Mauritius, Mavretanija, Mozambik, Namibija, Niger, Nigerija, D.R.Kongo, Centralna afriška republika, Ruanda, Sao Tome in Prince, Senegal, Sejšeli, Somalija, Južna Afrika, Sudan, Svazi, Tanzanija, Togo, Tunes, Uganda, Zambija, Zimbabve.

Azijske članice so: Afganistan, Saidska Arabija, Bahrain, Bangladeš, Butan, Brunei Darusalam, Kambodža, Združeni arabski emirati, Filipini, Indija, Indonezija, Irak, Iran, Jordanija, Kuvajt, Laos, Libanon, Malezija, Maldivi, Mongolija, Burma, Nepal, Oman, Pakistan Palestina, Nova Papua, Gvineja, Katar, Severna Koreja, Singapur, Sirija, Šrilanka, Tajska, Timor - Leste, Turkmenistan, Uzbekistan, Vanuatu, Vietnam, Jemen.

Iz Latinske Amerike oziroma Karibov prihajajo: Antigva in Barbuda, Bahami, Barbados, Belize, Bolivija, Čile, Kolumbija, Kuba, Dominika, Ekvador, Grenada, Gvatemala, Gvajana, Haiti, Honduras, Jamajka, Nikaragva, Panama, Peru, Dominikanska republika, Sv.Kitts in Nevis, Sv.Vincent in Grenadini, Sveta Lucija, Surinam, Trinidad in Tobago, Venezuela.

Edina evropska članica je Belorusija.

PISMO VODITELJEMA VELESIL

»Globoko smo zaskrbljeni zaradi poslabšanja mednarodne situacije in zaradi obeta vojne, ki grozi človeštvu. Vi, ekscelenca, ste večkrat opozorili na grozovitost sodobne vojne in uporabe jedrskega orožja, ki kaj lahko uniči človeštvo, in se zavzeli za ohranitev svetovnega miru.

Vendar smo tik pred to nevarnostjo, ki preti človeštvu. Zavedamo se, da si vi, ekscelenca, enako kot vsakdo od nas, prizadevate, da bi se izognili temu strašnemu razvoju, ki bo ne le končal naše upe za napredek naših ljudstev, ampak je tudi izziv obstoju človeštva. Prepričani smo, da boste vi, ekscelenca, naredili vse, kar je v vaši moči, da bi preprečili takšno katastrofo.

Glede na globino krize, ki grozi človeštvu in nujnosti zaustavitve takšnega razvoja dogodkov, si usojamo pozvati velike sile, naj nadaljujejo in vztrajajo pri pogajanjih, katerih cilj je odprava nevarnosti vojne v svetu, in da bi človeštvo živelo v miru.«

* Citirani odlomek je del pisma, ki so ga udeleženci prve konference vodij neuvrščenih držav v Beogradu 5. septembra 1961 poslali voditeljema dveh svetovnih supersil, ameriškemu predsedniku Johnu F. Kennedyju in predsedniku Sveta ministrov Sovjetske zveze Nikiti Sergejeviču Hruščovu.

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                  Gamal Abdel Nasser, Jawaharlal Nehru in Josip Broz Tito na Brionih leta 1956

[You must be registered and logged in to see this image.]    [You must be registered and logged in to see this image.]
                    Govor Josipa Broza Tita na I.Konferenci Neuvrščenih v Beogradu

MARATON

Na današnji dan leta 490 pr. n. št. je grški vojak Fejdipid pretekel 42.195 metrov dolgo razdaljo od Maratona do Aten, da bi v mesto prinesel novico o zmagi nad Perzijci.

Sodeč po legendi je bil Fejdipid poslan z maratonskega bojišča v Atene z oznanilom, da so Grki porazili Perzijce v bitki pri Maratonu. Po izročilu je pretekel celotno razdaljo brez prestanka in ob prihodu planil v atensko skupščino ter vzkliknil "Nenikekamen!" ali "Zmagali smo!". Nato se je zgrudil in zaradi izčrpanosti umrl.
Pripoved o rojstvu maratona se je najprej pojavila v delu starogrškega filozofa Plutarha z naslovom O slavi Aten v prvem stoletju našega štetja, v katerem je citiral iz izgubljenega dela Heraklita Pontskega. A ime tekača v Plutarhovem zapisu variira, tako da se pojavlja Terzip iz Erhija oz. Evklej. Maraton je postal olimpijska disciplina leta 1896.

Dolžina proge za maratonski tek je navadno dolga 42.195 km (26 milj in 385 jardov).

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                            Tokijski maraton leta 2013

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                  Newyorški maraton leta 2013 z rekordnimi 50.304 tekači

VI.KONFERENCA NEUVRŠČENIH V HAVANI

Na današnji dan Leta 1979 je kubanski predsednik Fidel Castro odprl 6. vrhunski sestanek neuvrščenih držav v Havani. Do začetka konference v Havani se je zadolženost držav članic gibanja neuvrščenih povzpela na 400 milijard dolarjev. Zaradi slabega gospodarskega položaja članic so se te čedalje bolj opirale na pomoč velikih sil. Konferenca se je končala 9. septembra. Na konferenci je sodelovalo 98 članic, Belize s posebnim statusom, 11 opazovalk, 11 gostov in drugi.

Namen organizacije, kot je zapisano v Havanski deklaraciji iz leta 1979, pa je zagotovitev "nacionalne neodvisnosti, suverenosti, teritorialne intergritete in varnosti neuvrščenim državam" v njihovem "boju proti imperializmu, kolonializmu, neokolonializmu, rasizmu in vsem drugim oblikama agresije, okupacije, dominacije, vmešavanja ali hegemonije kot tudi zoper drugo velesilo ali drug politični blok".
Države, združene v gibanje neuvrščenih, predstavljajo dve tretjini držav članic ZN-a in 55 odstotkov svetovnega prebivalstva, med njimi pa so predvsem države v razvoju.
Ob koncu osemdesetih let je gibanje doživljalo krizo, predvsem zaradi razpada sovjetskega bloka, v 21. stoletju pa znova išče svojo vlogo predvsem v luči enopolnosti sveta.

[You must be registered and logged in to see this link.]

119 DRŽAV

V gibanje je vključeno 119 držav (september 2006). 53 držav prihaja iz Afrike, 38 iz Azije, 26 iz Latinske Amerike in ena iz Evrope.

Afriške članice so: Angola, Alžirija, Benin, Bocvana, Burkina Faso, Burundi, Capa Verde, Kamerun,
Čad, Coloras, Kongo, Slonokoščena obala, Džibuti, Egipt, Eritreja, Etiopija, Gabon, Gambija, Gana, Gvineja, Gvineja Bisau, Ekvatorialna Gvineja, Kenija, Libija, Lesoto, Liberija, Madagaskar, Malavi, Mali,
Maroko, Mauritius, Mavretanija, Mozambik, Namibija, Niger, Nigerija, D.R.Kongo, Centralna afriška republika, Ruanda, Sao Tome in Prince, Senegal, Sejšeli, Somalija, Južna Afrika, Sudan, Svazi, Tanzanija, Togo, Tunes, Uganda, Zambija, Zimbabve.

Azijske članice so: Afganistan, Saidska Arabija, Bahrain, Bangladeš, Butan, Brunei Darusalam, Kambodža, Združeni arabski emirati, Filipini, Indija, Indonezija, Irak, Iran, Jordanija, Kuvajt, Laos, Libanon, Malezija, Maldivi, Mongolija, Burma, Nepal, Oman, Pakistan Palestina, Nova Papua, Gvineja, Katar, Severna Koreja, Singapur, Sirija, Šrilanka, Tajska, Timor - Leste, Turkmenistan, Uzbekistan, Vanuatu, Vietnam, Jemen.

Iz Latinske Amerike oziroma Karibov prihajajo: Antigva in Barbuda, Bahami, Barbados, Belize, Bolivija, Čile, Kolumbija, Kuba, Dominika, Ekvador, Grenada, Gvatemala, Gvajana, Haiti, Honduras, Jamajka, Nikaragva, Panama, Peru, Dominikanska republika, Sv.Kitts in Nevis, Sv.Vincent in Grenadini, Sveta Lucija, Surinam, Trinidad in Tobago, Venezuela.

Edina evropska članica je Belorusija.


[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                         Josip Broz Tito in Fidel Castro v Havani leta 1979

[You must be registered and logged in to see this image.]
                       Fidel Castro in Josip Broz Tito sredi sedemdesetih let na obisku v Kopru

[You must be registered and logged in to see this image.]
                Fidel Castro in Josip Broz Tito sredi sedemdesetih let na obisku v Kopru (vir: zbirka iz mojega osebnega arhiva)

[You must be registered and logged in to see this image.]
   Josip Broz Tito govori na VI.Konferenci neuvrščenih v Havani in prejme posebno priznanje kot eden ustanoviteljev gibanja

[You must be registered and logged in to see this image.]
    Članice gibanja neuvrščenih (2007): Države članice (temno modra barva); Države opazovalke (svetlo modra barva)

4. rujna 1957. u glavnom gradu američke savezne države Arkanzas, Little Rocku, protivnici crnačkih prava pokušali su spriječiti mlade crne učenike da se upišu u lokalnu školu Little Rock Central High School.
Protiv crnačkog upisivanja u tu školu bio je i sam guverner Arkanzasa Orval Faubus koji je tom prilikom pozvao naoružanu Nacionalnu gardu da spriječi crnce pri upisu.
Mladi crnci su se u tu školu željeli upisati jer im je to omogućavala odluka saveznih institucija iz Washingtona donijeta ranije te godine, a koja je zabranjivala rasnu segregaciju u školama. Ukupno se devet crnaca tinejđerske dobi pojavilo pred školom u pokušaju upisa u školsku godinu. Na guvernerov poziv okupljena je Nacionalna garda s čak 289 vojnika pod zapovjedništvom pukovnika Mariona Johnsona. Pukovnik Johnson rekao je mladim crncima i crnkinjama da se vrate kućama. Bila je smiješna, ali i tužna situacija u kojoj je 289 naoružanih gardista sprječavalo devetero djece da se upišu u školu.
Uslijedila je reakcija savezne vlade iz Washingtona. Američki predsjednik Dwight D. Eisenhower naredio je da se cijela Nacionalna garda Arkanzasa stavi pod savezno zapovjedništvo. Sad je ta garda morala zapravo osigurati upis crnih učenika. Za svaki slučaj, Eisenhower je poslao u Arkanzas još i 101. zračno-desantnu diviziju 'Airborne' Američke vojske.
Vojska je konačno osigurala crnoj djeci upis u školu, a jedna vojna jedinica ostala je tijekom gotovo cijele školske godine u toj školi sprječavati napade bijele djece na crnce.

IV.KONFERENCA NEUVRŠČENIH V ALŽIRIJI
Na današnji dan leta 1973 se je v Alžiru začela 4.vrhunska konferenca neuvrščenih držav. Udeležilo se je je 75 udeležencev s pravico glasovanja, 9 opazovalcev in 3 gostje.

Josip Broz Tito je poudaril, da je bila prav zadnja konferenca neuvrščenih v Alžiru (september 1973) prelomen zgodovinski dogodek, saj je namesto odnosov Vzhod-Zahod v središče razmišljanja o svetovni politiki postavila odnose Sever-Jug. In pomembno in hvale vredno se mu je zdelo tudi, da ni prišlo do trenj med s surovinami bogatimi in revnimi državami.

Vsebinsko pa so koncept kolektivnega naslajanja na lastne sile, s ciljem pospešiti ekonomsko emancipacijo od nekdanjih kolonij in okrepiti njihove pogajalske pozicije, svetu predstavile neuvrščene države, in sicer na konferenci v Lusaki leta 1970 ter leta 1973 v Alžiru.


str.6
[You must be registered and logged in to see this link.]
[You must be registered and logged in to see this link.]


[You must be registered and logged in to see this image.]  

                                              Josip Broz Tito in Edvard Kardelj na IV.Konferenci neuvrščenih v Alžiriji                                                  Znamka iz XVII.konference leta 2014

5. rujna 1698. ruski car Petar I. Aleksejevič Romanov (Petar Veliki) uveo je obavezno brijanje brade, najprije u carsku vojsku, a zatim i u cijelu zemlju, pri čemu su samo svećenici i seljaci bili izuzeti.
Plemići koji su željeli zadržati bradu morali su plaćati porez od 100 rubalja na godinu, a potvrda da je porez uplaćen, bila je 'borodovoj znak'.
Nakon što se vratio s putovanja po Zapadnoj Europi, gdje je jedno vrijeme čak radio inkognito u nizozemskom brodogradilištu, Petar Veliki je u Rusiju odlučio uvesti reforme koje bi je približile Europi.
Budući da je u Europi francuskog kralja Luja XIV. tada bio moderan feminizirani izgled s obrijanom bradom, Petar je odlučio takav trend uvesti i u Carsku Rusiju.
U 18. stoljeću francuska moda traži obrijano lice, no u 19. st. brada ponovno dolazi u modu. Nakon dugog razdoblja u 20. st., kada se po anglosaskom uzoru brada brijala u svim zemljama zapadne civilizacije, puštanje brade ponovno postaje (osobito u mladih ljudi) čestom pojavom, na primjer tzv. hipsteri redovito nose brade, naočale s debelim okvirima i karirane košulje...

HOKEJSKO MOŠTVO LOKOMOTIVA JAROSLAVELJ

Na današnji dan leta 2011 je rusko hokejsko moštvo Lokomotiva Jaroslavelj doživelo tragedijo. V letalski nesreči so razen enega umrli vsi člani moštva.

Klubsko letalo jak-42 je padlo kmalu po vzletu z letališča v Jaroslavlju, v mestu, ki leži 250 km severno od Moskve.
Letalo naj bi preletelo le kakšnih 500 metrov, ko se je zrušilo, nato pa ga je zajel ogenj. Na krovu letala, ki je bilo namenjeno na uvodno tekmo sezone lige KHL v Minsk, je bilo 37 članov moštva in osem članov posadke, skupaj torej 45 potnikov.
Nesrečo je preživel le eden. Med žrtvami so bili tudi Čehi Karel Rahunek, Jan Marek in Josef Vašiček, slovaški zvezdnik Pavol Demitra, Šved Stefan Liv. Ekipo je vodil Kanadčan Brad McCrimmon, nekdanji pomočnik pri Detroit Red Wingsih.

Nesrečo potniškega letala jak-42, v kateri je umrla celotna ruska hokejska ekipa Lokomotiva iz Jaroslavla, je povzročila napaka pilota, je danes sporočila preiskovalna komisija.
Eden od pilotov naj bi ob vzletu letala po pomoti pritisnil na zavore, zaradi česar letalo ni pridobilo ustrezne hitrosti za dvig.Rezultati dvomesečne preiskave so pokazali, da je nesrečo zakrivil pilot, ki je po pomoti pritisnil na zavoro. Letalo zato ni doseglo ustrezne hitrosti za vzlet. Dva metra nad tlemi je zadelo anteno na koncu letalske steze in strmoglavilo na tla v bližini letališča.Po navedbah vodje komisije Alekseja Morozova bi lahko k nesreči letala pripomogel tudi kopilot, ki zaradi zdravstvenega stanja ne bi smel leteti, zmešnjava v pilotski kabini in to, da letalsko osebje ni prepoznalo težav ter se odpovedalo vzletu. Preiskovalci so sicer že ob nesreči povedali, da so vsi trije motorji delovali pravilno.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                             Člani hokejskega moštva Lokomotiva Jaroslavelj

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                                   Proton Yakovlev Yak RA - 42434 leta 2006

[You must be registered and logged in to see this image.]  [You must be registered and logged in to see this image.]
                       Ruski predsednik Dimitrij Mevedjev polaga cvetje k razbitinam letala Jak-42                                   Poklon Pavulu Demitri na Slovaškem

Posljednji primjerak tasmanijskog tigra ili psoglavog vučka držan u zoološkom vrtu uginuo je 7. rujna 1936.
Radilo se primjerku nazvanom Benjamin, koji je bio smješten u Beaumaris Zoo u gradu Hobartu na otoku Tasmaniji. Tasmanijski tigar (lat. Thylacinus cynocephalus) bio jedan od rijetkih mesojeda tobolčara. Po izgledu je podsjećao na psa, osim što je poprugan poput tigra na većem dijelu leđa. Bio je dugačak 100 do 130 cm, s repom od oko pola metra. Posebnost su mu bile snažne čeljusti koje je mogao jako razjapiti. Vjeruje se da je plijen lovio sam ili u paru. S vukom nije bio u bližem srodstvu, jer su svi tobolčari razvojno udaljeni od placentnih sisavaca (primjerice, tasmanijski je tigar bio u bližem srodstvu s klokanima ili čudnovatim kljunašem nego s bilo kojim placentnim sisavcem poput vuka).
Pretpostavlja se da je s australskog kopna izumro prije barem 3000 godina. Razlog njegovog nestanka je dingo, pas koji je na kontinent došao u pratnji prvih doseljenika, predaka Aboridžina, a onda je podivljao, naselio šikaru i, kao snažniji i napredniji grabežljivac, istisnuo vučka. Sličan se proces događa i danas kada uvezene lisice ozbiljno ugrožavaju mnoge tobolčare, od kojih su neki dovedeni na rub izumiranja i opstaju samo pod strogom zaštitom, na priobalnim otocima ili brižno ograđenim rezervatima kamo lisice (ali i podivljale mačke) nemaju pristupa.
Do dolaska Europljana u Australiju psoglavi vučak je živio još samo na Tasmaniji. Već od 1830-ih doseljenici počinju nemilosrdno progoniti ovu životinju pod optužbom da im ubija ovce. Danas je upitno koliko je vučak bio stvarna opasnost za ovce ali je činjenica da je u sljedećih stotinu godina potpuno istrijebljen. Neki stručnjaci upozoravaju da sustavni progon možda nije bio jedini uzrok izumiranja, spominju se zarazne bolesti, posebice štenećak, te promjene u staništima.
Danas tasmanijski tigrovi imaju prilično kontroverzan status jer nije u potpunosti dokazano jesu li kao vrsta izumrli ili nisu. Od uginuća spomenutog Benjamina pa do danas postojale su mnoge dojave o opažanjima tasmanijskog tigra u divljini. Ipak, nijedna od tih dojava nije definitivno dokazana. Američki milijarder Ted Turner ponudio je svojedobno nagradu od 100.000 dolara onome tko dokaže postojanje primjerka ove životinje u prirodi.
Imao je status ugrožene vrste do 1986., a međunarodni standardi propisuju da se svaka životinjska vrsta čiji primjerak nije zabilježen u periodu od 50 godina proglašava izumrlom.

Gradec, Kaptol i okolna naselja ujedinjeni su u jedinstveni grad Zagreb 7. rujna 1850. carskim patentom Franje Josipa I. 'kojim se odobrava i u kriepost stavlja privremeni obćinski red za Naš kraljevski grad Zagreb'. Čl. 1. Carskog patenta navodi: 'Obćina Zagreb sastoji se iz dosadašnjega slobodnoga i kraljevskoga grada Zagreba, i iz 4 obližnje obćine: Kaptola, Nove Vesi, Laške ulice i Horvatah. U 'Naputku za privremeno uredjenje županijah, slobodnih kotarah, slobodnih kraljevskih gradovah, povlašćenih trgovištah i seoskih općinah u kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji' (1861.) također se navodi naziv slobodni i kraljevski grad Zagreb.
Sve do tada su Gradec i Kaptol bili u pravnom i teritorijalnom smislu odvojene cjeline. Gradec je bio slobodan i kraljevski grad, što mu je bilo zajamčeno još Zlatnom bulom kralja Bele IV. iz 1242., a Kaptol je bio pod crkvenom vlašću. Prvi pisani spomen Zagreba datira iz 1094. kada je na Kaptolu osnovana biskupija, što govori da je tu i ranije postojalo naselje. Naziv Zagreb odnosio se izvorno više na biskupsko sjedište, a manje na Gradec. O postanku imena grada Zagreba postoje različite teorije. Latinsko ime Zagabria upućuje na to da je ta lokacija još u srednjem vijeku bila zaštićena grabom ili opkopom.
Po jednima se izvodi od glagola zagrepsti, odnosno ukopati, a po drugima se dovodi u svezu sa starim imenom za obalu 'b(e)reg' koju i danas koriste u krašićkom kraju gdje Zagreb nazivaju Zabreg. Jedna priča također kaže da je tim krajevima prolazio ban s vojskom u vrijeme jake suše. Nekoj djevojci koja je stajala pokraj vrela viknuo je 'Mandušo, zagrabi!'. Zato je vrelo koje se i danas nalazi na istočnom dijelu Trga bana Jelačića nazvano Manduševac, a mjesto Zagreb. Za turskih najezda na Europu, od 14. do 18. stoljeća, Zagreb je važna pogranična utvrda. Barokna obnova grada u 17. i 18. stoljeću mijenja obličje Gradeca i Kaptola. Ruše se stare drvene kuće a podižu raskošne palače, samostani i crkve. Bogatstvu grada pridonose brojni trgovački sajmovi, prihodi od posjeda i mnoštvo obrtničkih radionica. U grad doseljavaju imućne plemićke obitelji, kraljevi službenici, crkveni velikodostojnici i bogati trgovci iz cijele Europe. Otvaraju se škole i bolnice, prihvaćaju se kulturni običaji europskih prijestolnica. Grad prerasta svoje srednjovjekovne granice, širi se prostranom ravnicom, podižu se prvi perivoji i ladanjska imanja te se potvrđuje kao upravno, gospodarsko i kulturno središte. 1557. Zagreb se u pisanim dokumentima prvi puta spominje kao glavni grad Hrvatske. 1607. Isusovci osnivaju prvu gimnaziju i Akademiju. 1669. kralj Leopold I. poveljom priznaje Isusovačkoj akademiji (Academia Zagrabiensis) pravo Sveučilišta, a ovaj privilegij potvrđuje Hrvatski sabor 1671. 1776. iz Varaždina je u Zagreb preseljeno sjedište Hrvatskog kraljevskog vijeća (Vlade).
Prvim gradonačelnikom ujedinjenog Zagreba postao je Janko Kamauf, koji je prethodno bio gradski sudac Gradeca. Naime, Gradec na čelu uprave svojedobno nije imao osobu s titulom gradonačelnika, nego s titulom gradskog suca (lat. iudex civitatis). Zagreb je 1850. imao oko 16.000 stanovnika, a tri godine kasnije proglašen je nadbiskupijom kada je papin izaslanik kardinal Michele Viale-Prelà blagoslovio Jurja Haulika kao prvog zagrebačkog nadbiskupa i metropolita.
Prema popisu stanovništva iz 2011. Grad Zagreb imao je 790.017 stanovnika, a šire gradsko područje okuplja više od milijun. Kao glavni grad RH, ima status jedinice lokalne samouprave (grad) koja ujedno ima i položaj jedinice područne (regionalne) samouprave, odnosno županije. (RH ima dvadeset županija i Grad Zagreb koji ima položaj županije.)

Talijanski pjesnik i pustolov Gabriele d’Annunzio proglasio je u Rijeci nezavisnu državu nazvanu Talijanska uprava za Kvarner (tal. Reggenza Italiana del Carnaro) 8. rujna 1920.
Zbog odluke o mogućoj predaji Rijeke Kraljevini SHS D'Annunzijevi Arditi (originalno elitne talijanske trupe iz Prvog svjetskog rata) 12. rujna 1919. zauzeli su grad i prisilili američke, britanske i francuske okupacijske snage na povlačenje. Iako su D'Annunzijeve pristaše smatrale da će Italija pripojiti Rijeku, to se nije dogodilo.
Nakon toga je D'Annunzio proglasio Talijansku upravu za Kvarner s ustavom koji je sadržavao mnoge elemente kasnijeg talijanskog fašizma i u kojem je on dobio titulu vođe (duce). Budući da D'Annunzio nije priznavao Rapallski ugovor, najavio je rat Italiji. Na kraju je predao grad u prosincu 1920. nakon bombardiranja talijanske mornarice (Krvavi Božić). Talijanska uprava za Kvarner nikada nije dobila međunarodno priznanje i u prosincu 1920. ju je zamijenila Slobodna Država Rijeka (tal. Stato Libero di Fiume, 28 četvornih km i s oko 52 tisuće stanovnika), temeljem Rapallskog ugovora.
1922. fašisti su izveli puč u Slobodnoj Državi Rijeka (Mussolini je 1922. godine došao na vlast i u samoj Italiji), a legalna Vlada je pobjegla u Kraljevicu. 1924. Rimskim ugovorom Kraljevina SHS pristala je na priključenje Rijeke Italiji te su van snage stavljeni pojedini dijelovi Rapallskog ugovora kojim je 1920. bila stvorena Slobodna Država Rijeka.
Gabriele d’Annunzio bio je ekscentrična ličnost. Već se ranije proslavio u avanturističkim pothvatima za vrijeme Prvog svjetskog rata, poput 1.200 km dugog leta zrakoplovom do Beča, nad kojim je izbacio talijanske propagandne letke. Sudjelovao je i u avanturističkom napadu torpednim čamcima na austrijsku ratnu luku u Bakarskom zaljevu, tada duboko u neprijateljskom području.
Kontroverzan je i ustav d’Annunzijeve kvarnerske državice (tzv. Kvarnerski ustav). Već se u njegovoj preambuli isticalo da je glazba osnovni princip države. Taj ustav imao je i neke napredne osobine, poput ravnopravnosti spolova, temeljitog sustava socijalne i zdravstvene zaštite te staračke skrbi. Uključivao je i neke anarhističke ideje.
D’Annunzijeva je država u Rijeci uskoro propala, ali je on tom epizodom stekao slavu talijanskog patriota. Uvelike je bio uzor mladom Benitu Mussoliniju, 20 godina mlađem od njega. Elementi d’Annunzijevog Kvarnerskog ustava preuzeti su i u fašističkoj Italiji. Tijekom fašističkog vladanja Italijom d’Annunzio je dobio od kralja visoku titulu princa od Snježnika (tal. Principe di Montenevoso), nazvanu po planini Snježnik čije je vršno područje danas obuhvaćeno granicama Nacionalnog parka Risnjak.
Nakon Drugog svjetskog rata konačno je Mirovnim ugovorom u Parizu 1947., Rijeka uz Istru, Cres, Lošinj, Zadar, Lastovo i Palagružu službeno pripojena NR Hrvatskoj i FNRJ. Pitanje granice tada je riješeno i stvaranjem Slobodnog Teritorija Trsta.

LEV NIKOLAJEVIČ TOLSTOJ

Leta 1828 se je v Jasni Poljani v stari plemiški družini rodil pisatelj Lev Nikolajevič Tolstoj. Bil je eden največji književnikov vseh časov. Njegov najbolj znan roman je Vojna in mir, zgodovinski roman, ki je doživel številne filmske upodobitve.

NAJPOMEMBNEJŠA DELA


* Vojna in mir - 1864 - 1869
* Ana Karenina - 1873 - 1876
* Hadži - Murat - 1910
* Detinjstvo - 1852
* Otroštvo - 1854
* Mladost - 1857
* Vstajenje - 1901
* Spoved - 1882
* Smrt Ivana Iljiča - 1886
* Kozaki - 1863
* Kreutzerjeva sonata - 1889
* Kavkaški ujetnik - 1855
* Sevastopolske povesti - 1855
* Snežni metež - 1856
* Družinska sreča - 1857
* Oče Sergej - 1898
* Starejši brat - 1898

Nikoli ne poslušajte tistih, ki slabo govorijo o drugih, a dobro o vas.
Lev Nikolajevič Tolstoj

Vsi mislijo kako spremeniti svet, nobeden pa ne misli kako spremeiti sebe.
Lev Nikolajevič Tolstoj

[You must be registered and logged in to see this link.]



[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]
                                 Lev Nikolajevič Tolstoj na edini barvni fotografiji                                                                              Lev Nikolajevič Tolstoj

MAO CETUNG

Na dabašnji dan leta 1976 je umrl kitajski voditelj Mao Ce Tung. Rodil se je 26. decembra 1893. Med državljansko vojno v letih 1924-27 je organiziral kmečke množice, bil je direktor šole, v kateri so se izobraževali vodilni revolucionarni kadri.

Vsak dolg pohod se začne z majhnim korakom.
Mao Cetung

Imamo ljudski demokratični režim pod vodstvom delovnega razreda, ki je utemeljen na zavezništvu med delavci in kmeti.
Mao Cetung

Demokracija se včasih zdi kot cilj, vendar je sredstvo.
Mao Cetung

Pravo znanje izvira iz neposredne izkušnje.
Mao Cetung

Napoleon je imel najboljšo metodo. Ukinil je vse predstavniške organe in se sam odločil, s kom bo vladal.
Mao Cetung

Brati preveč knjig je škodljivo.
Mao Cetung

[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.]      [You must be registered and logged in to see this image.]
                                              Mao Cetung 毛泽东                                                                                          Rdeča knjižica

9. rujna 1990. ubijen je predsjednik Liberije Samuel Kanyon Doe.
Među svjetskim državnicima isticao se činjenicom da je na vlast došao kao podoficir koji je 1980. predvodio vojni puč u toj afričkoj državi. Mnoge su osobe u povijesti na vlast dolazile putem vojnog udara, ali su to većinom bili generali ili barem viši oficiri. Samuel Doe, naprotiv, u liberijskoj je vojsci uoči puča imao podoficirski čin master sargeant (stožerni narednik, u JNA zastavnik).
Njegovi kolege vojnici ubili su dotadašnjeg liberijskog predsjednika Williama R. Tolberta u predsjedničkoj palači u Monroviji. Nakon puča su dotadašnje ministre natjerali da goli hodaju po gradu, a zatim ih smaknuli. Doe je preuzeo vlast, koja je zapravo bila vojna diktatura. Priča ne bi bila cjelovita da ne postoji teorija po kojoj je američka CIA imala određenu ulogu u tom vojnom udaru. Potjecao je iz plemena Krahn, koje čini većinu domorodačkog stanovništva Liberije. Od njene nezavisnosti, Liberijom je vladala američko-liberijska elita, a domorodačko stanovništvo je bilo u podređenom položaju.
Nezadovoljan tom činjenicom, Doe je 12. travnja 1980. izveo vojni udar i popeo se na vlast. Iako je 1984. donešen novi Ustav, a on iduće godine pobijedio na izborima, i izabran za predsjednika, vladao je kao diktator. Narod iz njegovog plemena bio je privilegiran, a svi protivnici, proganjani, mučeni i ubijani. Osim Doea, koji je bio predsjednik, vladalo je novostvoreno Vijeće narodnog iskupljenja. Imalo je 17 članova, a na čelu je bio sam diktator. Održavao je dobre odnose sa SAD, posebno dok je predsjednik bio Ronald Reagan.
Konačno je lokalnim vođama prekipjelo. Na Badnjak 1989., iz Obale Bjelokosti je došao kasniji predsjednik Liberije Charles G. Taylor (2012. osuđen na 50 godina zatvora zbog sudjelovanja i pomaganja u građanskom ratu u Sijera Leoneu), te je Liberija utonula u građanski rat.
Samuela Doea uhvatili su liberijski pobunjenici. Prije nego što su ga ubili, mučili su ga i teško masakrirali. Dijelove njegovog tijela rasjekli su, skuhali i pojeli.

KRALJICA ELIZABETA "SISSI"

Na današnji dan leta 1898 v Ženevi je italijanski anarhist Luigi Lucheni je Kraljico Elizabeto "Sissi" nič hudega slutečo, medtem ko je hitela na ladjo, ki naj bi jo popeljala v Caux, zabodel do smrti. Ker se ji ni zdelo, da je hudo ranjena (tesno stisnjeni korzet je ustavljal krvavitev), se je vseeno vkrcala na ladjo, kot je bilo načrtovano. 'Kaj je narobe z mano?' so bile kmalu nato njene zadnje besede. Atentator je pozneje povedal, da je hotel ubiti monarha, čisto vseeno, katerega.

„Prebudila sem se v ječi, na moji roki so okovi. In moje hrepenenje je vedno močnejše. In svoboda! Odvrnila si mi hrbet!“

Ko se je v Münchnu rojena Elizabeta iz hiše Wittelsbach leta 1854 poročila s cesarjem Francem Jožefom I., se ni zavedala, kaj jo bo doletelo. Prvotno se bi naj cesar poročil z njeno sestro Helene, vendar se je 23-letnik v Bad Ischlu zaljubil v komaj 15 let staro Elizabeto. Cesarska vila v Bad Ischlu s parkom še danes ohranja spomin na Elizabeto.

„Prebudila sem se v ječi“ – mlada cesarica na Dunaju

Poroka je bila na Dunaju. Mlad cesarski par je odslej bival v dvorcu Schönbrunn in v palači Hofburg. Dunajski dvor je veljal za najbolj konservativnega v Evropi in Elizabeta je trpela zaradi stroge dvorne etikete, ki jo je uteleševala cesarjeva mama Zofija. Vendar tudi zakon ni bil srečen. Pedantnemu cesarju, katerega interesi so bili v prvi vrsti podrejeni vojski, je nasproti stala mlada ženska, ki so jo navduševali mitologija, zgodovina in literatura. Vzgojo otrok – Elizabeta je v prvih letih zakona rodila hčerki Zofijo in Gizelo ter sina Rudolfa – je prevzela tašča Zofija. Kolikor pogosto je mogla, je Elizabeta pobegnila v Laxenburg pri Dunaju. V prostranem parku z ribniki in neogotsko palačo Franzensburg je lahko Elizabeta uživala v svoji veliki strasti, jahanju.

Prva leta njenega zakona so bila politično zelo  turbulentna. V tem času je habsburška monarhija izgubila svojo prevlado v Evropi in po težkih vojaških porazih izgubila italijanska ozemlja. Franc Jožef je posvetil Elizabeti le malo časa; njegove zunajzakonske afere so jo globoko prizadele. Elizabeta je zbolela in postala depresivna, začela pa je tudi potovati, da bi tako pobegnila utesnjenosti Dunaja.

„Zgradila si bom ladjo“: želja po svobodi in lepotni kult

Na novo pridobljena svoboda je Elizabeto spremenila v samozavestno žensko, ki je svoje življenje vedno bolj samostojno oblikovala. Pretirano se je posvečala svojemu zunanjemu videzu in dosegla legendarni kult lepote, ki si je utrl pot v zgodovino. Njen ideal lepote je bil za tisti čas neobičajen: opredelila ga je kot naravnega in individualnega. Poseben kult je Elizabeta razvila okrog svojih dolgih las in ozkega pasu. Njena osebna frizerka je morala skriti izpadle lase, da bi s tem preprečila izpade jeze. Da bi dosegla obseg pasu 51 cm, je nosila tesen korzet, se pretirano ukvarjala s športom in stradala daljše obdobje. S pobegom pred dvorno etiketo je postala žrtev svoje obsedenosti z lepoto in tožila, da je „sužnja svojih las“.
Na dunajskem dvoru pa se je Elizabeta uprla. Dosegla je soodločanje pri vzgoji svojih otrok in zahtevala, da lahko o osebnih zadevah in kraju bivanja odloča sama. Učila se je grščino in madžarščino in bila tesno povezana z madžarskim grofom Andrássyjem, ki je kasneje postal prvi madžarski ministrski predsednik. Pri Francu Jožefu je odločno zahtevala spravo med Avstrijo in Madžarsko, ki je nenazadnje pripeljala do ustanovitve avstrijsko-madžarske dvojne monarhije. Od tega trenutka je bila Elizabeta tudi kraljica Madžarske, naziv, ki ga je vedno nosila s ponosom.

„Kraljica tvojega srca ti je naklonjena“: prijateljica cesarju

V naslednjih letih se Elizabeta ni več vključevala v dnevno politično dogajanje. Še enkrat je postala mati. Drugače kot pri njenih prvih otrocih je pri Mariji Valeriji od začetka prevzela njeno vzgojo. Franc Jožef je želel Elizabeto vezati na Dunaj in ji zato podaril vilo Hermes. Vilo, ki je umeščena zahodno od Schönbrunna v naravnem rezervatu Lainzer Tiergarten, je zgradil znan arhitekt Carl von Hasenauer, ki je zasnoval tudi znamenito krožno cesto okoli centra mesta. Vila še danes daje vtis cesarskega bivanja onkraj dvornih norm. Kakorkoli, vila je bila bolj odraz okusa arhitekta kot okusa tiste, ki jo je dobila v dar, zaradi česar je Elizabeta v njej le redko bivala. Elizabeta se tudi ni več želela odpovedati svojim obsežnim potovanjem in je aktivno podpirala odnos med cesarjem in mlado igralko Katharino Schratt, s čimer je še naprej nemoteno uživala svojo svobodo. Po samomoru njenega sina Rudolfa leta 1889 so postajala Elizabetina potovanja vedno bolj nemirna. Mučile so jo depresije in hrepenela je po smrti …

„Najbrž bo prišla zadnja solza kot biser nekoč k tebi“: smrt v Ženevi

Italijanski anarhist Luigi Lucheni je že dalj časa želel opozoriti nase s spektakularnim atentatom. Ko je francoski prestolonaslednik predhodno zapustil Ženevo, je Lucheni iz časopisa izvedel za prisotnost Elizabete v mestu. Bil je 10. september 1898, ko je želela vstopiti na ladjo in se vrniti v Montreux, od koder je dan prej pripotovala. Lucheni se je vrgel na cesarico, ki jo je spremljala le ena dvorna dama, in ji zabodel pilo v srce. Komaj dve uri kasneje je skoraj 61-letna Elizabeta podlegla poškodbam. Njeno truplo so prepeljali na Dunaj, kjer so jo pokopali v cesarjevi grobnici.

Elizabeta je bila 44 let cesarica imperija v zatonu. Družinske in reprezentativne naloge, ki so bile s tem povezane, so jo ovirale pri uresničevanju njenega hrepenenja po svobodi. Nepriljubljeni vlogi cesarice je nenazadnje poskušala ubežati v svoji poeziji, v kateri se je ponovno rodila kot vilinska kraljica Titania.

„Galeb, ki ne pripada nobeni deželi“: mit cesarice Sisi

Za njene sodobnike je bila najlepša ženska Evrope. Obdobje, ki je sledilo, je ustvarilo kult Sisi in izumljalo vedno nove lastnosti: literarna dekadenca jo je povzdignila v melanholično in v umetnost zaljubljeno fatalno žensko, in avstrijski film iz 50-ih let o Sisi je ustvaril simbol za žensko samouresničitev in upor, ki je presegel v filmu vse prisoten kič okrog cesarice Sisi.

Jasno sliko je težko prikazati, kajti Elizabeta ni nadzirala le tega, kar je svet okoli nje izvedel, temveč je določala tudi, kar je zanamcem ostalo od njenih osebnih zapisov. Prepoved fotografiranja je njeno podobo že za časa njenega življenja zamrznilo kot brezčasno lepoto. Elizabeta je tako prikazana na osupljivo moderno ljubek način kot umetniška figura, ki je stoletje po njeni smrti že zdavnaj postala neke vrste blagovna znamka „Sisi“. Da je bila Elizabeta tudi inteligentna, nadarjena za jezike, načitana in politično aktivna, je dokazala šele mlajša generacija zgodovinarjev. In ustvarila je nove podobe: zmerno nadarjene pesnice, ki jo je navdihoval pesnik Heinrich Heine, ki je sodelovala pri najtežjih lovskih sledenjih in v starosti lirično odigravala mračne fantazije o smrti.
[You must be registered and logged in to see this link.]

[You must be registered and logged in to see this image.] 
                                  Elizabeta Bavarska stara 22 let                                                                                   Kraljica Sisi                                              Znamka Sisi

[You must be registered and logged in to see this image.]
                                               Kronanje Franza Jožefa za Madžarskega kralja

[You must be registered and logged in to see this image.]   [You must be registered and logged in to see this image.]    [You must be registered and logged in to see this image.]
                                                                   Grb cesarja Franc Jožefa z geslom Viribus Unitis – „Z združenimi močmi“

Skladateljica grofica Dora Pejačević rodila se 10. rujna 1855. u Budimpešti. Pripadala je hrvatskoj grofovskoj obitelji Pejačević koja je imala goleme posjede u Slavoniji, uključujući Našice, a ranije i Viroviticu. Dorin otac grof Teodor Pejačević bio je hrvatski ban, a istu je dužnost obavljao i njen djed grof Ladislav Pejačević.
Dora je provela dosta vremena u obiteljskom dvorcu u Našicama, gdje je dobila i prvu poduku iz glazbe. Osnovnu tehniku sviranja na klaviru i violini svladala je rano u Zagrebu, a kasnije je glazbenu naobrazbu stjecala u Dresdenu, Münchenu, Beču, Budimpešti i Pragu. U inozemstvu su u njenom društvu bili pijanistica Alice Ripper, likovna umjetnica Clara Rilke-Westhoff, književnica Anette Kolb, pjesnik Rainer Maria Rilke, pisac Karl Kraus i druge istaknute osobe europske kulturne scene toga doba, te je druženjem s njima proširila svoje umjetničke vidike.  
Bila je pretplaćena na Krausov časopis 'Die Fackel' (Baklja) i zainteresirana za socijalne probleme svojeg doba. Vlastiti je senzibilitet razvijala pod utjecajima intelektualnih svjetova Wildea, Ibsena, Dostojevskog, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, čija je djela između ostalih zabilježila u svom naslovima vrlo bogatom dnevniku pročitanih knjiga.
Opus Dore Pejačević sastoji se od 58 registriranih djela, koja su uglavnom sačuvana u njezinoj ostavštini pohranjenoj u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu. Već u dobi od dvanaest godina počela je skladati minijature za klavir te za violinu i klavir. Potom su slijedili opusi iz područja orkestralne, vokalno-instrumentalne, komorne i klavirske glazbe. Njezin skladateljski izraz temeljen je ne romantizmu, a neke od njenih skladbi su: Tri pjesme na tekstove F. Nietzschea, Dva nokturna, Tri dječje pjesme, O programnoj glazbi, Četiri pjesme za ženski glas i orkestar, Pjesme za glas i orkestar, Elegie za violinu i klavir, Sonata za klavir, Phantasie concertante za klavir i orkestar i mnoge druge.
Za života, njezina su djela vrlo često izvođena u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika toga doba kao što su pijanisti Walther Bachmann, Svetislav Stančić i Alice Ripper, violinisti Joan Manén, Václav Huml i Zlatko Baloković, dirigenti Oskar Nedbal i Edwin Lindner, te ansambli Thomán trio, Hrvatski gudački kvartet, Zagrebačka filharmonija, Wiener Tonkünstler-Orchester i Dresdenska filharmonija.
Dora Pejačević preminula je u Münchenu u dobi od samo 37 godina, nakon poroda svog prvog djeteta. Pokopana je u Našicama, nekadašnjem posjedu obitelji Pejačević.