Istaknuti vojnici i vojne jedinice

Stanko1 (citat):

...
Govoreći o Talijanima u II. SR mislim da su njihovo držanje, pa i rezultate, definirali: 1. općenita odbojnost vojničke mase prema ratu kojem nisu vidjeli svrhu i koji nisu smatrali svojim ...

U prilog Stankovoj tvrdnji. "Mediteraneo", prelijep film sa još boljom muzikom.

Stazio (citat):

Stanko1 (citat):

...
Govoreći o Talijanima u II. SR mislim da su njihovo držanje, pa i rezultate, definirali: 1. općenita odbojnost vojničke mase prema ratu kojem nisu vidjeli svrhu i koji nisu smatrali svojim ...

U prilog Stankovoj tvrdnji. "Mediteraneo", prelijep film sa još boljom muzikom.  

Gledao sam ga dva puta. Izvanredan film - koliko komičan toliko i topao, ljudski. Hvala ti na linku, ako danas bude opet kiše (a svi su izgledi da će biti) nabijam slušalice i palim youtube.

 
 

Stanko1 (citat):

Stazio (citat):

Stanko1 (citat):

...
Govoreći o Talijanima u II. SR mislim da su njihovo držanje, pa i rezultate, definirali: 1. općenita odbojnost vojničke mase prema ratu kojem nisu vidjeli svrhu i koji nisu smatrali svojim ...

U prilog Stankovoj tvrdnji. "Mediteraneo", prelijep film sa još boljom muzikom.  

Gledao sam ga dva puta. Izvanredan film - koliko komičan toliko i topao, ljudski. Hvala ti na linku, ako danas bude opet kiše (a svi su izgledi da će biti) nabijam slušalice i palim youtube.

Odgledao sam ga i danas. Prijevod se izgubio, ali sam uspio uhvatiti nešto od talijanskog. Razumijem - hajmo reći - 10% teksta (kaco, Tedeski, Inglezi, putana... ) a ostalo se uhvati po smislu. Što reći? Vrhunski užitak i puno smijeha u nedjeljno prijepodne.

Ponekad, kada sam sam, u kolima ili kući pustim soundtrack sa filma. Popravlja mi raspoloženje.

Ma doista je relaksirajući onako za dušu......

prolazeći kroz moje selo, jednom "hrabri" talijani popalili kuču a drugi puta pojatu, pobiše starce i nejač, kada se dida vratio sa svojim borcima sa Biokova, završili talijani u Vrljici.

To su radili i vrli njemački vojnici ...

bojnik (citat):

prolazeći kroz moje selo, jednom "hrabri" talijani popalili kuču a drugi puta pojatu, pobiše starce i nejač, kada se dida vratio sa svojim borcima sa Biokova, završili talijani u Vrljici.

Slavonac,Dalmatinac ili Hercegovac?

stanislavk (citat):

To su radili i vrli njemački vojnici ...

E ovako ide štorija, prvo dođoše talijani, otimaju, pale i ubijaju, dođu njemci otimaju, pale i ubijaju, svrate xxx isto tako, e sada je ono zanimljivo, dođu uje i vele treba paliti, na to jedan, "nemoj znaš da je xxx kod nas u crncima, dobro veli onaj ali brat mu je u partizanima, pa se složiše i zapale pojatu, kuču poštediše", navrate partizani i vele, ovo treba zapaliti jer je xxx u ujama, na to jedan domači veli, nemoj znaš da je njegov brat naš prvoborac, dobro veli drug, pali pojatu".
da nebude zabune, svaki puta kada neka vojska prođe svi su palili, a ono malo pučanstva koje je ostalo pomagali su jedni drugimada se saniraju štete, i tako je bilo od 1941 do 1944 (do oslobođenja), tako da se ne postavlja pitanje koliko su bojnikovi imali kuča i pojata.

vladimir (citat):

bojnik (citat):

prolazeći kroz moje selo, jednom "hrabri" talijani popalili kuču a drugi puta pojatu, pobiše starce i nejač, kada se dida vratio sa svojim borcima sa Biokova, završili talijani u Vrljici.

Slavonac,Dalmatinac ili Hercegovac?

Ovako Vladimire, otac Slavonac, majka Imočanka.

Da nije bilo onog sto je bilo verovatno bih I ja postao slavonac,tj. slavonski zet. bez obzira na sve slavonija I taj narod su mi ostali u lepom secanju

bojnik (citat):

vladimir (citat):

bojnik (citat):

prolazeći kroz moje selo, jednom "hrabri" talijani popalili kuču a drugi puta pojatu, pobiše starce i nejač, kada se dida vratio sa svojim borcima sa Biokova, završili talijani u Vrljici.

Slavonac,Dalmatinac ili Hercegovac?

Ovako Vladimire, otac Slavonac, majka Imočanka.

A to je česta kombinacija u Slavoniji ti si iznimka koja potvrđuje pravilo, znaš da je masa ljudi kolonizacijom doselilo u Slavoniju, nešto za vrijeme rata politikom NDH kasnije i Titovom kaj misliš da imaš Zagorske korijene......koja bi to bi bila kombinacija.......a ima i toga dosta samo više u Istočnoj....

Ima blizu mene dosta zagoraca, cijela sela, govor im je za praf da ti velim onak kak japa kad se vleći van pjan iz kleti. No da ne odemo OFF TOPIC, idemo dalje.

Stanko1 (citat):

Talijanski bersaljeri

Tko je gledao TV seriju All'o, All'o sjeća se onog smiješnog Talijana koji je na glavi nosio ''krepanu kokoš''. Britanci se i inače vole šaliti s Talijanima, naročito kao ratnicima, a uobičajeni pogrdni naziv za njih je Wops (nešto kao kod nas Digići).
Gavin Richards kao kapetan Alberto Bertorelli u seriji All'o, All'o:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Samo kratki komentar serije Alo,alo.Simpatična i gledljiva serija sa ponekad jako naivnim scenama.Rekli bi parodija rata.

Stanko1 (citat):

U prilog osporavanju negativne stereotipije o Talijanima kao vojnicima evo nekoliko zapisa iz bitke kod El Alameina (23. listopada/oktobra - 4. studenog/novembra 1942.).

* Izvod iz jednog britanskog zapisa o borbama 24. listopada/oktobra: ''Divizija Ariete, bataljon bersaljera i jedinice iz divizija Brescia i Folgore borili su se veličanstveno (magnificently). Montgomerijev 13. korpus bio je u stanju napraviti tek manji prodor u minskom polju, ali nije dosegao glavnu liniju fronte''. (The Foxes of the Desert, Paul Carell, Bantam Books, 1962.).

* U njemačkom vojnom izvještaju od 6. studenog/novembra 1942. stoji da su ''…na sektoru divizije Ariete Britanci platili prodor golemim gubicima u ljudima i materijalu. Talijani su se borili do zadnjeg čovjeka''.

* Zanimljivo je što o Talijanima piše feldmaršal Rommel: ''Talijani… su se borili s primjernom hrabrošću. Tenk za tenkom se raspao ili zapalio, dok je istovremeno strahovita (tremendous) britanska baražna vatra padala na talijanske pješadijske i artiljerijske položaje. Posljednja vijest došla je od Ariete oko 15.30 sati: - Neprijateljski tenkovi probili su se južno od Ariete i sada smo opkoljeni. Lokacija 5 km sjeverozapadno od El Abda. Još uvijek smo u akciji. - S Ariete smo izgubili naše najstarije talijanske drugove, od kojih smo vjerojatno zahtijevali više nego su bili u stanju izvoditi svojim bijednim (poorly) oružjem''. (Rommel papers, stranica 325).

 

Tenkisti VII. bataljona 132. oklopne divizije Ariete:

 

[You must be registered and logged in to see this image.]

И Ја сам чуо да Италијани нису никакви војници у смислу срчаности и јунаштва.

Zavisi jel su ga natjerali da napada, kad ne želi  nauditi nekom, ili se brani.

Sigurno bih bio najveća kukavica, a moguće i dezerter, kad bi me natjerali da okupiram nekog.

Upravo tako, Italijani su izuzetno pamenat i hrabar narod, u svim predhodnim ratovima pokazali su veliku osobinu dobrih i postenih ljudi.

Brkakougar (citat):

Upravo tako, Italijani su izuzetno pamenat i hrabar narod, u svim predhodnim ratovima pokazali su veliku osobinu dobrih i postenih ljudi.

Negdje pročitah da je Romel izjavio: "Njemački vojnik je zadivio svijet. Italijanski vojnik je zadivio njemačkog vojnika".
A takvo priznanje se ne daje tek tako.

Citat :

Negdje pročitah da je Romel izjavio: "Njemački vojnik je zadivio svijet. Italijanski vojnik je zadivio njemačkog vojnika".

 Jos bolja od talijanske vojske je talijanska diplomacija.
 Iz posljednjih ratova je uvijek izasla kao pobjednik, nezavisno od toga na kojoj strani je pocela rat.
 Za vrijeme WW1 je neutralna Italija vodila razgovore s obje strane  i ozenila se s onim koji ji je nudio vise  - u ovom slucaju vise zemlje, teritorije.
 Potpisali su tajni Londonski sporazum (Patto di Londra) sa silama Antante, kojeg 1920 godine zamjeni Rapalski ugovor.  Dobivaju trecinu Slovenije, Kvarner, Istru, dio Dalmacije, jadranske otoke,...
 WW2 je prosla malo gore, rat pocinju  na strani kasnijih gubitnika, zamjene stranu nakon pada Mussolinija i opet su na strani pobjednika.
 Slede zbivanja oko Slobodnog Teritorija Trsta iako je 4. armada jugoslavenske vojske zauzela Trst.



»Italija je kao becka snicla«, izjava nekog diplomata sa strane, »vise je tuces, veca je!«

Barun Franjo Trenk i njegovi panduri.
S obzirom da sam Slavonac, napisat ću riječ dvije o slavnim Trenkovim Pandurima.
Bila jednom jedna postrojba...u čudne odore odjevena, od Slavonaca sastavljena, do zuba naoružana.
Sastavi ih Franjo barun Trenk, i dade im života buran tijek. Gdje su prošli strah su posijali. Dobro ih zapamtiše Bavarci, Prusi i Francuzi..
tenkovi panduri su dio hrvatske vojne povijesti. Ostavili su jasan trag u ratnoj povijesti Europe.
Naime, vrlo je neobična bila pojava pandura na ratištima diljem Europe iz nekoliko razloga:

- način ratovanja
- odjeća pandura odn. njihova odora
- njihovo oružje
- vojna glazba
No, pođimo redom.
Njihova taktika ratovanja se uveliko razlikovala od taktike njihovih neprijatelja, zahvaljujući prije svega njihovom vođi, barunu Trenku.
Naime, već u to vrijeme su njegovi panduri- pješaci( husari i grenadiri) ratovali duboko u neprijateljskoj pozadini sijući strah i trepet u redovima neprijatelja. Kao vojnici su bili drsko hrabri i vrlo surovi, što možda i nije tako čudno jer je to bilo doba netom završene turske okupacije.

Nadalje, što se tiče odjeće, nju je osmislio osobno barun Trenk i veoma je nalikovala turskoj, a odlikovalo ju je nevjerojatno šarenilo boja, što je imalo za cilj iznenaditi neprijatelja, tim više što su panduri za vrijeme  juriša vikali : " Allah, Allah!!", sijući paniku.

Također, bitna je njihova odrednica i oružje kojim su bili opremljeni, a koje je bilo tursko, no mnogo kvalitetnije, obzirom da je bilo iskovano u kovačnicama Bavarske i Austrije. Samo oružje pandura je bila puška, 2 para kubura, sablja i handžar, a to je bilo " naoružanje do zuba ".

I posljednje, i meni najzanimljivije, je to, što su trenkovi Panduri imali prvu vojnu glazbu u Europi( činele su se kao glazbalo tada prvi put pojavile ). Trenk je bio prvi zapovjednik koji je u borbenu postrojbu uveo vonji orkestar. Turkisch band je bio njihov naziv, a poslije su ih zvali " Trenkova banda ".
Trenkove pandure je osnovao barun Franjo Trenk 1741.godine uz podršku glasovite kraljice Marije Terezije, jer se naime Austrija našla u ratu sa pruskim kraljem Fridrichom II, kojem su pristupili Francuska i Bavarska, pa je Mariji tereziji dobro došla vojna pomoć koju je ponudio Trenk.
Prva postrojba Trenkovih pandura brojila je 1030 ljudi, a sastojala se od zapovjednika, 2 satnika, 1 natporučnika, 5 poručnika, 1 kvartira, 1 pobočnika, 2 kapelana, 5 pisara, 2 ranarnika, 40 harambaša, 80 kaprala i 890 prostih momaka.

Materijalni interes je razumljivo bio ratni plijen.
Prvi put je postrojba izašla u javnost u svečanom defileu uz sviranje " turske bande "kroz Beč, i to 27.05.1741. godine te je nazočni puk bio oduševljen izgledom i marširanjem pandura, koji su defile i ponovili pokraj salezijanskog samostana da bih ih vidjela udovica Josipa I, carica Amalija.
Već 18.06.1741.osvajaju u bitci Zoptenberg, a u ratovanju koriste novu taktiku vještog i smjelog manevriranja uz odvažne munjevite akcije, i time pobijaju i narušavaju krutost svih europskih vojski.
Iz tadašnje vojne dokumentacije i arhiva suprotstavljenih im vojski Prusa Francuza i Bavarac da se isčitati da oni nisu imali odgovora na novu taktiku ratovanja Pandura, a pokušali su oformiti i posebne postrojbe za borbu protiv pandura no bezuspješno.
Svakako da je tu došla do vrhunca individualna genijalnost i lucidnost Trenka kao zapovjednika. On je kao zapovjednik bio iznimno strog, ali i pravedan i primjeran vođa, te su panduri bili veoma privrženi svom vođi.
Trenkovi panduri su bili vojska na zlu glasu od Francuske do Češke zbog okrutnosti, ali im nitko nije osporavao hrabrost i vještinu u ratovanju.
Tako npr. u bitci kod Aua i Weissensteina 146 pandura pod zapovjednikom satnika Eriacha 1741. g razbije formaciju od 3200 Francuza i Bavaraca !!!
Trenk je za mnogobrojne ratne uspjehe vrlo brzo napredovao do čina pukovnika.
E, da, tijekom 1745. god. se Trenk oprostio sa svojim pandurima u Češkoj, koji su nastavili ratovati ali nikada više tako uspješno dok im je Barun trenk bio zapovjednik.
Tada počinje loše razdoblje za Trenka, jer su mnogobrojni otpušteni časnici  podizali optužbe protiv njega sa vrlo teškim optužbama poput okrutnog postupanja sa časnicima, silovanja žena i djevojaka, pronevjeru drž.blagajne itd..
Na sudu su sve optužbe odbačene kao neutemeljene, međutim su njegovi protivnici neumorno obnavljali postupak ne bi li mu došli " glave ".
Kraljica, koja je neizmjerno voljela Trenka zbog njegove srčanosti i hrabrosti mu je predlagala da zatraži oprost, ali mu naravno njegov ponos to nije dozvolio, tako da je već skončao sa nepunih 39. god. života u tamnici u Spillbergu 04.10.1749. godine u tadašnjoj Moravskoj.
Trenk je bio Slavonac i time se neizmjerno ponosio, i svakako je dao pečat i vjerodostojnost činjenici da su Hrvati odlični ratnici i vojnici, poglavito Slavonci koji su svoje vojno umijeće, hrabrost i domišljatost iskazali i tijekom Domovinskog rata.
Valja iznijeti i to da su od Trenkove pandurske regimente i nakon raspada pukovnije, ustrojen 22.12.1748. godine " Slavonski bataljun" od kojeg nastaje 53. domobranska pukovnija i to 20.10.1756. godine, sa najdužim trajanjem u hrvatskoj vojnoj povijesti ( rasformirana 05.12.1918.).

Sir Douglas Bader ( 1910-1982).

Njemu je jedna noga bila amputirana iznad, a druga ispod koljena, no to ga nije spriječilo da se bori za svoju zemlju u 2. svj. ratu kao pilot lovac i da postane jedan od najvećih letačkih asova u britanskoj povijesti. Uspio je tako, bez obje noge uništiti 22 neprijateljska zrakoplova, biti višestruko odlikovan, nekoliko puta pobjeći iz njemačkog zarobljeništva, predvoditi paradu pobjede u Londonu 1945., igrati kriket i golf, oženiti se, postati vitezom...
Već se kao mlad sa 18 godina pridružio RAF-u. Brzo postaje vrstan pilot, no 1931. g. dogodila mu se nesreća kada je izvodeći manevar sa svojim zrakoplovom leteći dosta nisko zahvati tlo i srušio se. preživio je, ali su mu amputirane obje noge, a to je za pilota gore i od same smrti.
Ali, ovog inteligentnog i upornog mladića išta nije moglo zaustaviti, jer je odlučio ponovno hodati, i što je najgore, letjeti.
Jako dugo se oporavljao i učio hodati pomoću proteza. Ostao je u zrakoplovstvu ali je radio u uredu, da bi 1939. po izbijanju rata, odmah prijavljen u zrakoplovstvo kojem su nasušno trebali iskusni piloti.
prvih godinu dana je radio kao instruktor mlađim pilotima, ali u borbu nije smio, no Bader nije izdržao i poč. 1940 je uskočio u svoj Hawker Hurricane i 1.06.1940 je oborio svoj prvi zrakoplov BF-109, a kasnije i lovac BF-110 i bombarder Henkel 111.
Tijekom bitke za Britaniju, Baderova je eskadrila postala jedna od najboljih u cijelom RAF-u.
Tijekom misije iznad okupirane Francuske, 9.8.1940. je pogođen, ali je nekako uspio iskočiti sa padobranom, a kad su ga Nijemci okružili, čudili su se da ne pokušava pobjeći. Ostalui su šokirani. pilot nije imao noge !
Nijemci su ga iako zatvorili, korektno primili, a upoznao je i njem. letačkog asa Adolfa Gallanda sa kojim se do tada 4 puta u zraku susreo. Nikada jedan drugoga nisu oborili. Galland je bio zadivljen sa Baderom i uskoro su se sprijateljili, a tijekom cijelog su zarobljeništva razmjenjivali pisma.
Čak je dogovoreno i primirje da bi Britancii mogli dostaviti protezu za Badera. Kad su je primili, Bader je pokušao čak 3 puta pobjeći iz zarobljeništva, iako su ga Nijemci kao nepopravljivog zatvorili u zatvor Colditz.
Arogantan i konzervativan, nako rata je osnovao zakladu koja se bavi pomaganjem osobama sa invaliditetom, a koja postoji i danas.
Posvetio se lovu, kriketu, golfu i pisanju memoara, te mu je 1976. g. dodijeljena titula viteza.
Njegovo prijateljstvo sa njem. pilotom Gallandom nije prestalo ni nakon rata a trajalo je sve do Baderove smrti.
U 2. svj. ratu je na pogotovo na Zapadu postojala vojnička čast, pa su mu Nijemci naručili od Britanac protezu. Danas bi ga odmah ustrijelili...

Talijanska divizija NOVJ ''Garibaldi''
 
Temeljni sastav divizije činili su pripadnici talijanske 19. pješadijske divizije ''Venezia'' i 1. brdske divizije ''Taurinense''
 
Poslije kapitulacije Italije 8. rujna/septembra 1943. Nijemci su pristupili razoružavanju talijanskih vojnih jedinica, a isto su činili i jugoslavenski partizani. Talijanskih jedinica u Jugoslaviji najviše je bilo na području Crne Gore.
Vijest o kapitulaciji zatekla je talijanski XIV. korpus navečer 8. rujna. Nijemci su odmah zatražili predaju svih talijanskih vojnih jedinica, a kako nije bilo nikakvih zapovjedi iz Rima svakoj od četiri divizije u sastavu korpusa prepušteno je postupanje po vlastitoj inicijativi. Pješadijska divizija ''Ferrara'' (23ª Divisione di fanteria ''Ferrara'') odmah se predala, dok je pješadijska divizija ''Emilia'' (155ª Divisione di fanteria ''Emilia'') bazirana u Kotoru pružila otpor Nijemcima. Otpor je slomljen uz pomoć zračnih napada, a ostatak divizije evakuiran je u Bari uz pomoć talijanske ratne mornarice.
Pješadijska divizija ''Venezia'' (19ª Divisione di fanteria ''Venezia'') bazirana oko Berana odbila je položiti oružje i pridružila se jugoslavenskim partizanima. U sastavu Drugog korpusa NOVJ 13. listopada/oktobra 1943. počela je ofenzivne operacije protiv Nijemaca u području Brodareva, Murina, Berana i Kolašina. Brdska divizija ''Taurinense'' (1ª Divisione alpina ''Taurinense'') bazirana u području Nikšića i Danilovgrada napala je 9. rujna ujutro njemačke položaje u namjeri da stigne do Kotora i prebaci se u Italiju i u borbama je izgubila oko polovice sastava. Artiljerijska grupa ''Aosta'' i batraljon ''Ivrea'' iz sastava divizije odbili su zapovjed za pokret prema Kotoru i pridružili su se jugoslavenskim partizanima. Početkom listopada ostaci talijanskih divizija prikupili su se u Pljevljima.
 
Amblem 19. pješadijske divizije ''Venezia'':
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Amblem 1. brdske divizije ''Taurinense'':
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Od preostalih dijelova divizije ''Taurinense'' osnovane su sredinom listopada dvije partizanske brigade, svaka s po 800 boraca u 4 bataljona. Divizija ''Venezia'' neko vrijeme se kolebala da li da se pridruži partizanima ili četnicima, a nakon razgovora s Pekom Dapčevićem prešla je 10. listopada na stranu NOVJ i pretvorena u 5 brigada s oko 5.000 vojnika. Drugog prosinca/decembra 1943. u selu Mrzovići kod Pljevalja formirana je talijanska partizanska divizija ''Garibaldi'' s oko 5.000 vojnika, a ime je dobila po revolucionaru Giuseppe Garibaldiju (1807.-1882.) koji se istakao u Talijanskim ratovima za ujedinjenje.
 
Giuseppe Garibaldi:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Peko Dapčević s talijanskim vojnicima, rujan 1943. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Pripadnici 1. brdske divizije ''Taurinense'' u Pljevljima, listopad 1943. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Divizija ''Garibaldi'' sastojala se od tri brigade, dok su pojedini pripadnici različitih specijalnosti (artiljerci, vezisti, inženjerci i medicinsko osoblje) raspoređeni po različitim jedinicama kao instruktori. Divizija se borila u sastavu Drugog korpusa NOVJ, a naročito teške borbe je vodila u dolini Lima u Srbiji. Jedan bataljon sudjelovao je u oslobađanju Beograda. U veljači/februaru 1945. preživjelih 3.800 vojnika evakuirano je preko Dubrovnika u Italiju.
 
Pripadnici bataljona ''Garibaldi'' na prilazima Beogradu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Za svoj doprinos borbi protiv fašizma partizanska divizija ''Garibaldi'' dobila je visoka odlikovanja - Orden zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom i Orden bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem. Četiri regimente, jedan bataljon i jedan artiljerijski divizion koji su se pridružili partizanima kao cjelovite jedinice odlikovani su talijanskom Zlatnom medaljom za vojne zasluge (Medaglia d'oro al valor militare). Isto odlikovanje dobilo je posthumno i osam pripadnika divizije.
 
Spomenik partizanskoj diviziji ''Garibaldi'' podignut 1983. godine u selu Rabitlje kod Pljevalja:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Jedna zanimljivost mi je pala na pamet čitajući gornji tekst. 
Naime, samo koji mjesec ranije na Sutjesci su sudjelovale baš ove divizije Venezia, Taurinese i Ferara. 
Taj put na suprotnoj strani. Tko bi očekivao da će ubrzo postati suborci.

Marinski rejderi, elita USMC - United States Marine Corps
 
Marinski rejderi (Marine raiders) su pripadnici jedinica za specijalne operacije, osnovanih u okviru Marinskog korpusa u Drugom svjetskom ratu. Jedinice su formirane početkom 1942. godine na zahtjev predsjednika Franklina Roosevelta da i USA imaju specijalne trupe nalik britanskim komandosima. Zapovjednik Marinskog korpusa general-major Thomas Holcomb bio je skeptičan prema takvoj ideji, ali je na zahtjev zapovjednika Pacifičke flote admirala Chestera Nimitza da se formiraju ''komando-jedinice'' za prepade na lako branjene otoke u rukama Japanaca formirao dva bataljona - 1st Raider Battalion je aktiviran 16. veljače/februara, a 2nd Raider Battalion 19. veljače 1942. U jesen 1942. formirana su još dva bataljona, a 1943. i dvije regimente rejdera.
 
Amblem marinskih rejdera u Drugom svjetskom ratu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Prvi bataljon marinskih rejdera pod zapovjedništvom potpukovnika Merritta Edsona sudjelovao je u iskrcavanju na otok Tulagi 7. kolovoza/augusta 1942., a zatim je premješten na Guadalcanal. Izveo je desantni prepad na otok Savo, a 8. rujna/septembra desantni prepad na japansko uporišteno u Tasimboku na Guadalcanalu. Japanska posada je dijelom pobijena i dijelom pobjegla u džunglu, dok su rejderi otkrili veliko skladište hrane, municije i drugih potreba, nekoliko artiljerijskih oružja i jaku kratkovalnu radio stanicu. Hranu su ponijeli, ostalo su uništili i vratili se morskim putem na američki mostobran. Po količini otkrivenih zaliha i zaplijenjenim japanskim dokumentima Amerikanci su shvatili da su na Guadalcanalu nove velike japanske snage i da neposredno predstoji novi napad na mostobran. Edsonovi rejderi raspoređeni su zajedno s oslabljenim padobranskim bataljonom na jedan greben na južnoj strani mostobrana, gdje su dočekali japanski napad noću 12. na 13. rujna. Bitka za takozvani Edsonov greben (Edson's Ridge), zvana još i bitkom za Krvavi greben (Bloody Ridge), trajala je dvije noći i jedan dan, a rejderi i padobranci su unatoč nepovoljnom odnosu snaga uspjeli odbiti sve japanske juriše i pobiti između 700 i 850 Japanaca. Edson je odlikovan Medaljom časti i unaprijeđen u čin pukovnika te je preuzeo zapovjedništvo nad 5. marinskom regimentom. Prvi bataljon marinskih rejdera evakuiran je sa Guadalcanala u listopadu 1942., a kasnije je sudjelovao u desantnim operacijama na otočju New Georgia.
 
Merritt Edson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Desantni prepad na Tasimboko:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Marinski rejderi na Edsonovom grebenu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Drugi bataljon marinskih rejdera pod zapovjedništvom potpukovnika Evansa Carlsona izveo je 17. kolovoza 1942. desantni prepad na otok Makin u arhipelagu Gilbert, a 4. studenog/novembra iskrcan je na Guadalcanal. Poslije američkog napada na japanske trupe na rtu Koli uslijedila je legendarna akcija poznata kao Carlsonova patrola (Carlson's patrol). Gotovo punih mjesec dana, od 6. studenog do 4. prosinca/decembra 1942., Drugi bataljon rejdera slijedio je kolonu japanskih vojnika kojima je zapovijedao pukovnik Toshinari Shōji za vrijeme njihovog povlačenja kroz džunglu od rta Koli do rijeke Matanikau. Rejderi su doslovce terorizirali kolonu i pobili 488 Japanaca, dok su sami izgubili 16 poginulih i 17 ranjenih. Velik broj Japanaca poumirao je od rana ili gladi. Na kraju je Shōji od prvobitnih 2.500 vojnika doveo do japanskih položaja zapadno od rijeke Matanikau samo 700-800 preživjelih.
 
Evans Carlson:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Carlsonova patrola:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ukupno osam pripadnika marinskih rejdera primilo je u Drugom svjetskom ratu najviše odlikovanje za podvige u borbi, Medalju časti (Medal of Honor) - potpukovnici Merritt Edson i Justice Chambers, major Kenneth Bailey, poručnik Jack Lummus, narednici William Walsh i Clyde Thomason, kaplar Richard Bush i redov prve klase Henry Gurke.
Bataljoni rejdera su rasformirani 8. siječnja/januara 1944. jer se smatralo da više nema potrebe za njihovim izvorno zamišljenim misijama, a vojnici su uvršteni u redovite marinske jedinice.
Marinski rejderi su obnovljeni 2014. godine kada je utemeljena Marinska rejderska regimenta (Marine Raider Regiment) kao jedinica za specijalne operacije unutar Marinskog korpusa. Regimenta broji 1.512 pripadnika, a smještena je u bazi Camp Pendleton u Kaliforniji.
 
Amblem Marinske rejderske regimente:
[You must be registered and logged in to see this image.]

Fenomenalno druže Stanko. Nikada do ovog tvog posta nisam čuo za marinske rejdere, elite marinaca za specijalne operacije.
Stvarno nevjerojatno!

Sovjetska 62. armija (8. gardijska armija)
 
Sovjetska 62. armija formirana je 28. svibnja/maja 1942. pod imenom 7. rezervna armija kao dio rezerve Vrhovne komande. Mjesec dana kasnije preimenovana je u 62. armiju. U vrijeme formiranja u sastavu armije bile su 33. gardijska, 147., 184., 192. i 196. pješadijska divizija, 121. tenkovska brigada, 6 samostalnih tenkovskih bataljona, 12 artiljerijskih pukova, 1 pontonirski bataljon i 4 diviziona oklopnih vlakova. Armija je 12. srpnja/jula 1942. uvrštena u sastav Staljingradskog fronta. Zapovjednik armije u to vrijeme bio je general-major Vladimir Kolpakči, a u sastavu armije bilo je 81.000 vojnika i 42 tenka. Zapovjedništvo nad armijom preuzeo je 3. kolovoza/augusta general-lajtnant Anton Lopatin.
 
Vladimir Kolpakči:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Anton Lopatin:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Armija je u srpnju i kolovozu sudjelovala u borbama u velikoj okuci Dona i branila prilaze Kalaču, pri čemu je pretrpjela velike gubitke. Nakon što su Nijemci prešli Don kod Vertjačija i izbili na Volgu sjeverno od Staljingrada 62. armija je 2. rujna/septembra zauzela položaje na liniji Rinok - Orlovka - Gumrak - Pesčanka i prepotčinjena je novoformiranom Jugoistočnom frontu. U to vrijeme u sastavu armije bile su 33., 35.gardijska , 87., 98., 112., 193., 196., 229., 244. i 315. pješadijska divizija, 23. tenkovski korpus, 20. protutenkovska brigada, 115. utvrđeni rajon.i 12 artiljerijskih i minobacačkih pukova. Divizije su to bile samo po imenu jer su u svom sastavu većinom imale 1.000-3.000 ljudi, a samo rijetke 6.000-8.000.
General Lopatin je izrazio sumnju da se Staljingrad može obraniti i 12. rujna zamijenio ga je general-lajtnant Vasilij Čujkov.
 
Vasilij Čujkov:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Čujkov je preuzeo zapovjedništvo upravo na dan kada su Nijemci počeli svoju prvu veliku ofenzivu u sâmom gradu Staljingradu snagama 3 divizije, s namjerom da zauzmu topografsku kotu 102 Mamajev kurgan, glavnu željezničku stanicu i pristanište na Volgi. Odmah je zatražio pojačanje i noću 13./14. rujna preko Volge je prebačeno 10.000 vojnika 13. gardijske divizije generala Aleksandra Rodimceva. Vojnici su sa obale iz hoda ulazili u borbu i odbacili Nijemce na polazne položaje. Tokom rujna, listopada i studenog u Staljingradu su vođene krvave borbe pri čemu su Nijemci zauzeli 90% grada, ali nisu uspjeli likvidirati dva preostala sovjetska mostobrana.
 
Dvije fotografije vojnika 62. armije u Staljingradu:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapovjedno mjesto 62. armije tokom Staljingradske bitke:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Obje strane su u borbama trpjele velike gubitke i dopremale pojačanja i popunu. Na dan 1. studenog/novembra u sastavu 62. armije bile su 13. gardijska, 37. gardijska, 39. gardijska, 45., 95., 112., 138., 193., 284. i 308. pješadijska divizija, 42., 92., 115., 124., 149. i 160. pješadijska brigada, 84. tenkovska brigada, 2. motorizirana brigada, 115. utvrđeni rajon i 20 artiljerijskih i minobacačkih pukova. Na papiru to izgleda impresivna snaga, no većina jedinica je toliko iskrvarila da je spala na ispod 5% formacijskog sastava. Pojedine divizije su u roku od 24 sata od uvođenja u borbu bile svedene na nekoliko stotina vojnika. U svakom slučaju 62. armija podnijela je najveći teret Staljingradske bitke, najsmrtonosnijeg okršaja u vojnoj povijesti.
Mnogo je knjiga napisano o Staljingradskoj bici i njenim znanim i neznanim junacima. Među ličnostima najzaslužnijim za obranu grada osim Čujkova najčešće se spominje general Rodimcev i njegova 13. gardijska pješadijska divizija, što je točno ali je i nepravedno prema drugim jedinicama. Bilo je još divizija koje su, svaka u nekom trenutku, spasila Staljingrad od pada. Tako Čujkov u svojim memoarima posebno hvali padobrance 37. gardijske divizije, a maršal Žukov kao najistaknutije u obrani grada spominje 13. gardijsku diviziju Rodimceva, 95. diviziju generala Vasilija Gorišnog, 37. gardijsku diviziju generala Viktora Žoludjeva, 112. diviziju pukovnika Ivana Jermolkina, grupu generala Sergeja Gorohova, 138. diviziju pukovnika Ivana Ljudnikova i 84. tenkovsku brigadu pukovnika Belog.
 
Viktor Žoludjev:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Spomenik vojnicima 62. armije, Volgograd, Mamajev kurgan:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Poslije Staljingradske bitke 62. armija je povučena u pozadinu na odmor i popunu, a 5. svibnja/maja 1943. preimenovana je u 8. gardijsku armiju. Ponovo je uvedena u borbu u srpnju 1943. u Donbasu, a zatim je sudjelovala u oslobađanju Ukrajine. U lipnju/junu 1944. uvrštena je u sastav 1. bjeloruskog fronta i sudjelovala u borbama u Poljskoj i Njemačkoj. Na izričiti zahtjev Staljina sudjelovala je u bici za Berlin, a upravo je njezin zapovjednik Čujkov primio kapitulaciju berlinskog garnizona od generala Helmutha Weidlinga.

Njemački Afrički korpus - Deusche Afrika Kor (DAK)
 
Jedna od najpoznatijih i najslavnijih operativnih jedinica u Drugom svjetskom ratu bio je Njemački Afrički korpus (Deusche Afrika Kor - DAK). Formiran je 11. siječnja/januara 1941. godine sa svrhom da učvrsti obranu libijske Tripolitanije pred britanskim snagama generala Archibalda Wavela koje su teško porazile Talijane u Egiptu i Cyrenaici. Korpus je zamišljen kao ''blokadna snaga'' koja će zaustaviti britansko napredovanje u Libiji, no ubrzo će demonstrirati svoju ofenzivnu moć. Za zapovjednika korpusa izvorno je imenovan general Hans von Funck, ali je Hitler osobno odbio imenovanje zbog njegove bliskosti sa nekadašnjim zapovjednikom kopene vojske generalom Wernerom von Fritschem. Za novog zapovjednika je 11. veljače/februara 1941. imenovan general-lajtnant Erwin Rommel.
 
Amblem DAK - Deutsche Afrika Kor:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
U sastavu korpusa izvorno su bile 5. laka divizija (kasnije preformirana u 21. oklopnu diviziju) i 15. oklopna divizija. Naknadno je u sastav korpusa uvrštena 90. laka divizija, a u jesen 1942. godine 164. pješadijska divizija i padobranska brigada ''Ramcke''. U sastav DAK povremeno su uvrštavane i neke talijanske divizije.
U sastavu Deutsche Afrika Kor bile su:
- na dan 27. lipnja/juna 1941. - 5. laka i 15. oklopna divizija
- na dan 15. kolovoza/augusta 1941. - 15. i 21. oklopna divizija, 90. laka divizija, talijanska pješadijska divizija ''Savona''
- na dan 26. svibnja/maja 1942. - 15. i 21. oklopna divizija, 90. laka divizija
- na dan 23. listopada/oktobra 1942. - 15. i 21. oklopna divizija, 90. laka divizija, 164. pješadijska divizija, padobranska brigada ''Ramcke'', talijanska pješadijska divizija ''Giovani Fascisti''
Rommel je zapovijedao korpusom do 1.rujna/septembra 1941., a nakon njega stalni ili privremeni (zbog odlaska na novu dužnost, zarobljavanja ili ranjavanja prethodnika) zapovjednici su bili:
- Generalmajor Philipp Müller-Gebhard od 1. do 15. rujna 1941.
- General der Panzertruppe Ludwig Crüwell od 15. rujna 1941. do 9. ožujka/marta 1942.
- General der Panzertruppe Walther Nehring od 9. ožujka do 31. kolovoza 1942.
- Generalmajor Gustav von Vaerst od 31. kolovoza do 17. rujna 1942.
- General der Panzertruppe Wilhelm Ritter von Thoma od 17. rujna do 4. studenog/novembra 1942.
- Oberst Fritz Bayerlein od 4. do 16. studenog 1942.
- General der Panzertruppe Gustav Fehn od 16. studenog 1942. do 16. siječnja  1943.
- Oberst Kurt Freiherr von Liebenstein od 16. siječnja do 17. veljače 1943.
- Generalmajor Karl Bülowius od 17. do 20. veljače 1943.
- Generalleutnant Heinz Ziegler od 20. veljače do 5. ožujka 1943.
- General der Panzertruppe Hans Cramer od 5. ožujka do 12. svibnja 1943.
 
Erwin Rommel:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Ludwig Crüwell:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Walther Nehring:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Wilhelm Ritter von Thoma:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Iako je nominalno bio pod zapovjedništvom talijanskog guvernera Libije generala Itala Gariboldija nestrpljivi Rommel je odmah po dolasku u Afriku ispoljio ofenzivni duh i, premda slabiji u odnosu snaga, potjerao Britance natrag na egipatsku granicu i blokirao Tobruk. Tokom iduće dvije godine taj donedavno malo poznati general i kasnije feldmaršal predstavljati će noćnu moru za britanske vojnike i njihove zapovjednike. Kao zapovjednik Panzergruppe Afrika i Panzerarmee Afrika stići će na 90 km udaljenosti od Aleksandrije, ali će mu krajnji plijen - osvajanje Egipta i Sueskog kanala - biti uskraćen zbog nedovoljne opskrbe i nerazumijevanja strateške važnosti ovog prodora od strane visoke njemačke komande. Jezgru i udarnu pesnicu Rommelovih snaga činio je upravo Deusche Afrika Kor, čiji su se vojnici iskazali kao čvrsti ali i časni borci - afričko bojište je bilo jedino u Drugom svjetskom ratu gdje su borbe vođene na ''džentlmenski'' način uz poštivanje ženevske konvencije.
 
Njemački tenk PzKpfw IV kod Tobruka 1941. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Vojnici Deusche Afrika Kor:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Deusche Afrika Kor okončao je svoje postojanje predajom u Tunisu u svibnju 1943. godine. Njegove divizije su završile u zarobljeništvu, ali su kasnije ponovo formirane - 15. oklopna divizija je preimenovana u 15. oklopno-grenadirsku diviziju i stacionirana na Siciliji, 21. oklopna divizija je ponovo formirana u Francuskoj, a 90. laka divizija kao 90. oklopno-grenadirska divizija u Italiji.

FELDMARŠAL SVETOZAR BARUN BOROJEVIĆ OD BOJNE - LAV SA SOČE

Svetozar Borojević ( ili Boroević kako se sam potpisivao) rođen je 1856. godine u selu Umetić, u blizini Kostajnice, tada u Austro -Ugarskoj.
Osnovnu školu polazio je u Zrinu, a nakon osnovne škole sa navršenih devet godina života primljen je u nižu vojnu realku u Srijemskoj Kamenici koju završava 1869. godine.


Iste godine upisan je u Višu vojnu realku u Kisegu, ou završava 1872.godine i postaje kadet 52. pukovnije u Pečuhu. Od 1872. do 1974. pohađa pješačku vojnu školu u Liebenau kod Graza.

U čin poručnika promaknut je izvanredno 1875, a tri godine kasnije sudjeluje sa 52. ugarskom pukovnijom u zauzimanju Bosne i Hercegovine, radi čega dobiva odlikovanje Križ za vojne zasluge.

Već 1880. je promaknut u natporučnika, a 1884. u Beču završava ratnu školu, nakon čega je dodijeljen zapovjedništvu vojnog zbora/korpusa u Sarajevu gdje je promaknut u čin glavnostožernog satnika.

Od 1887. do 1891. predavač je taktike, vojne organizacije i ratne povijesti na Terezijanskoj vojnoj akademiji u Bečkom Novom Mjestu. Čin bojnika dobiva 1892.

Nakon toga, dodijeljen je za glavara stožera 27. divizije u Košicama, gdje 1985. u činu sada već potpukovnika predaje na zbornoj časničkoj školi.

Tijekom 1896. imenovan je zapovjednikom 3.bojne/bataljona 17. kranjske pješačke pukovnije, a 1897. promaknut je u čin pukovnika, a 1898. imenovan je glavarom stožera 8 vojnog zbora/armije u Pragu, da bi 1904. bio promaknut u čin general-bojnika/majora.

Od 1905. zapovjednik je 14. pješačke brigade u Petrovaradinu, a iste godine stječe barunat "von bojna".

General-bojnik Borojević je 17.07.1907. imenovan zapovjednikom Zagrebačkog hrvatsko-slavonskog VII domobranskog okružnog zapovjedništva, a već sljedeće godine je promaknut u podmaršala.

Od 1912. zapovjednik je 6.vojnog zbora/armije u Košicama, na kojem je položaju promaknut u čin generala pješaštva.

1914. sa navedenom jedinicom kreće u Galiciju, te je ondje kao zapovjednik 3.armije/zbora uspio ustaliti bojište prema Rusiji povrativši 10.10.1914. tvrđavu Przemysl, za što je dobio Velekriž Leopoldova reda sa radnom dekoracijom.

Godina 1915. presudna je za Borojevića i 1.svj.rat. Italija je objavila rat Austro-Ugarskoj i započele su ratne operacije za koje ratno zapovjedništvo u Beču nje našlo boljeg zapovjednika od Svetozara Borojevića, koji je bio jedan od najboljih vojnih stručnjaka koje je Monarhija imala, a uz to je potjecao iz bivše Krajine. Osim toga, stanje na srpskom bojištu/fronti prisililo je zapovjedništvo da iskoristi Borojevićevo domoljublje i srpsku nacionalnost kako bi u ratnom stroju aktivirao i Srbe koji su bili poprilično pasivizirani.

Borojević je 27.05.1915. imenovan zapovjednikom 5.armije/zbora, te je svojom obrambenom strategijom uspio odbiti 11 talijanskih napada, što je obeshrabrilo protivnika, a ojačalo svijest 1. i 2. armije o mogućnosti uspješnog ratovanja sa Talijanima, te tada dobiva naziv " Lav sa Soče ", a njegovi vojnici su ga nazivali od milja " Naš Sveto", ali i čin feldmaršala i Zapovjedni križ vojničkog Reda Marije Terezije.

I Zagrebačko sveučilište ga je iste godine imenovalo počasnim doktorom znanosti. Zbog svojih ranije opisanih zasluga na talijanskoj fronti, biva proglašen počasnim građaninom Zagreba i Ljubljane

" Svaki vojnik sočanske fronte zaslužuje zlatnu kolajnu", bila je parola Svetozara Borojevića kada je hrabrio svoje vojnike.

Na fronti je ostao do kraja studenoga 1917., a na kraju je bio prisiljen na povlačenje zbog kaotičnog stanja u državi koje se odrazilo na opskrbu i moral vojske.

S dužnosti je odstupio u prosincu iste godine, te je podnio zahtjev za državljanstvom u novostvorenoj državi Kraljevstvu SHS, ali je kao austrougarski časnik bio odbijen i povratak zabranjen, da bi mu s druge strane, zbog podnošenja navedenog zahtjeva, bila uskraćena i vojna mirovina.

Posljednjih godina života živi vrlo skromno jer mu je jedini izvor prihoda naknada koju su dobivali svi nositelji Vojničkog reda Marije Terezije.

Umire u Klagenfurtu 23.svibnja 1920, a pokopan je na Bečkom središnjem groblju, u grobu koji je platio bivši car i kralj Karlo I.
Svečanom pokopu nazočilo je više tisuća Borojevićevih bivših vojnika i starih veterana. Govor je na grobu održao potpukovnik Stevo Duić.

Feldmaršal Svetozar Borojević iznimna je ličnost naše vojne povijesti.
Naime, njegov besprijekoran život i ratovanje po tadašnjim vojnim pravilima nisu mu osigurali nikakav život nakon rata, te je kao gubitnik snosio sve posljedice koje su pobjednici provodili nad pobijeđenima, a nije našao nikakvo razumijevanje ni kod svojih sunarodnjaka, što je posebno razočaravajuće.

Bio je prvi i jedini nositelj čina feldmaršala u Austro-Ugarskoj koji nije bio plemićkog niti njemačkog podrijetla.

Feldmaršal Svetozar Borojević za ono sto su ucinili u Galiciji rusi bi ga obesili

Što konkretno? Osim toga, Rusa se ne bojim. Bojim se samo Boga!
Borojevic se borio protiv Talijana fenomenalnom obrambenom strategijom, uzmicao je samo kad je morao i to za par metara.
O tome su pisali mnogobrojni povjesničari/istoričari.

Doktor Živago (citat):

Što konkretno? Osim toga, Rusa se ne bojim. Bojim se samo Boga!
Borojevic se borio protiv Talijana fenomenalnom obrambenom strategijom, uzmicao je samo kad je morao i to za par metara.
O tome su pisali mnogobrojni povjesničari/istoričari.

Zlocina koje su pocinili nad ruskim stanovnistvom Galicije

Od kud Rusi u Galiciji?

Sta se ibretis, isli na godisnji.

VBČ (citat):

Od kud Rusi u Galiciji?

Galicija je danasnji zapadni deo Ukrajine

Austrougarska se raspala zbog Srba, Rusko carstvo se raspalo zbog Srba, Jugoslovenska monarhija se raspala zbog Srba, komunisticka Jugoslavija se raspala zbog Srba...jbt-e bas ih treba zaobilaziti u sirokom luku.

Brkakougar (citat):

Austrougarska se raspala zbog Srba, Rusko carstvo se raspalo zbog Srba, Jugoslovenska monarhija se raspala zbog Srba, komunisticka Jugoslavija se raspala zbog Srba...jbt-e bas ih treba zaobilaziti u sirokom luku.

Nemoj samo da se i EU raspane...

Brkakougar (citat):

Austrougarska se raspala zbog Srba, Rusko carstvo se raspalo zbog Srba, Jugoslovenska monarhija se raspala zbog Srba, komunisticka Jugoslavija se raspala zbog Srba...jbt-e bas ih treba zaobilaziti u sirokom luku.

Zaboravio si Pompidua i aferu Markovic. Zamalo da i Francuska pukne.

Sloba1 (citat):

Само у српској престоници Београду у центру града има споменик Цару Николају. Руси и не морају да му дижу споменик али су Срби морали јер је ушао у рат због Срба и узгубио и царство и главу.


[You must be registered and logged in to see this image.]

Onda je Nikolaj Petrović dobro prošao. I on isto, ali je izgubio samo kraljevstvo i državu... A tek nedavno dobio spomenik u Crnoj Gori. Njegov unuk je naredio da se po svaku cijenu spriječi povratak "Cara junaka"u Crnu Goru...

Naše gore list jedan od heroja bitke za Guadalcanal
 
Michael Paige, rođen kao Mihajlo Pejić, odlikovan je Kongresnom medajom časti za akciju u Bici za Henderson Field
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Michael Paige (1918.-2003.), izvornog imena Mihajlo Pejić, rođen je u gradu Charleroi, Pennsylvania, u obitelji doseljenika srpskog porijekla iz istočne Hercegovine. Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja u McKeesportu, Pennsylvania, prijavio se kao dobrovoljac 1. rujna/septembra 1936. u USMC - United States Marine Corps u Baltimoreu, Maryland. Nakon završetka obuke služio je na bojnom brodu USS Wyoming, a zatim u bazi Cavite na Filipinima i u Kini. Godine 1940. vraćen je u USA gdje je služio na straži u vojnim bazama u Brooklynu i Philadelphiji, a zatim u Guantanamu na Kubi i Culebri u Puerto Ricu. U proljeće 1941. sudjelovao je u izgradnji marinskog regrutnog centra Camp Lejeune, North Carolina.
 
Bojni brod USS Wyoming:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Nakon japanskog napada na Pearl Harbor Paige je kao pripadnik 7. marinske regimente 1. marinske divizije stigao u Apiu na otočju British Samoa. Regimenta je u rujnu/septembru 1942. iskrcana na otok Guadalcanal kao pojačanje američkim snagama.
Japanci su u nekoliko navrata pokušali likvidirati američki mostobran na Guadalcanalu. Nakon poraza u bitkama na rijeci Tenaru i na Edsonovom grebenu Japanci su isplanirali novu i, po njihovom očekivanju, odlučujuću bitku kojom će slomiti američku obranu i zauzeti aerodrom Henderson Field. Bitka za Henderson Field bila je najveća kopnena bitka u vrijeme šestomjesečne kampanje na Guadalcanalu, a vođena je od 23. do 26. listopada/oktobra 1942. i u njoj su Japanci pretrpjeli najteži poraz u čitavoj kampanji - izgubili su 2.200 do 3.000 mrtvih dok je na američkoj strani poginulo 61-86 vojnika.
 
Bitka za Henderson Field, grafički prikaz:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Jedna od legendarnih epizoda Bitke za Henderson Field zbila je 26. listopada kada je 1.200 japanskih vojnika iz 124. regimente, kojom je zapovijedao pukovnik Akinosuke Oka, napala američke položaje istočno od rijeke Matanikau. Položaje je držao 2. bataljon 7. marinske regimente potpukovnika Hermana Hannekena. Glavni japanski napad bio je usmjeren na položaje čete F 2. bataljona pri čemu izginuli ili ranjeni svi pripadnici mitraljeskog odjeljenja osim narednika (platoon sergeant) Paigea. On je sâm pucao iz mitraljeza na japanske vojnike, a nakon što mu je oružje bilo onesposobljeno posluživao je preostale mitraljeze. Nakon što je japanski napad bio zaustavljen Paige je osobno poveo juriš koji je otjerao preostale Japance na polazne položaje. Za svoj podvig odlikovan je najvišim američkim odlikovanjem za podvige u ratu, Kongresnom medaljom časti, koju mu je uručio zapovjednik 1. marinske divizije general Aleander Vandegrift na svečanosti u Melbourneu, Australija, u siječnuj/januaru 1943. U međuvremenu je narednik Paige promaknut na Guadalcanalu u čin potporučnika.
 
Pukovnik Akinosuke Oka sa svojim štabnim oficirima:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Amblem 2. bataljona 7. marinske regimente:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Zapovjednik 1. marinske divizije general Alexander Vandegrift predaje Medalju časti potporučniku Paigeu u Melbourneu, Australija, siječanj/januar 1943:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Kongresna medalja časti:
[You must be registered and logged in to see this image.]
 
Paige je u rujnu/septembru 1943. promaknut u čin poručnika. Krajem godine je sudjelovao u napadu 1. marinske divizije na rt Gloucester na otoku New Britain, a u srpnju/julu 1944. vraćen je u USA gdje je služio u garnizonima Camp Lejeune i Camp Matthews. Početkom 1945. unaprijeđen je u čin kapetana. Aktivnu službu u USMC napustio je 1946. godine. U srpnju 1950. ponovo je pozvan u aktivnu službu zbog rata u Koreji i postavljen za oficira u obuci kandidata za podoficire. Zatim je služio u raznim jedinicama USMC i centrima za obuku, a službu je definitivno napustio krajem 1959. godine kao zamjenik zapovjednika U.S. Naval Station u San Diegu, California, u činu pukovnika. Paige je umro je 15. studenog/novembra 2003. u 86.godini od srčanog udara kao posljednji preživjeli nositelj Medalje časti iz kampanje na Guadalcanalu.
 
Michael Paige kao umirovljenik:
[You must be registered and logged in to see this image.]