Najveći vojskovođa Drugog svjetskog rata - Georgij Žukov [You must be registered and logged in to see this image.] Drugi svjetski rat je dao čitav niz briljantnih vojskovođa, a ako se pita tko je bio najveći od svih velika većina vojnih povjesničara reći će:
Georgij Žukov (1896.-1974.)
Godine 1915. regrutiran je u konjicu ruske carske vojske i služio je u 10. dragunskoj novgorodskoj regimenti. Za iskazanu hrabrost i vještinu u ratnim operacijama bio je dva puta odlikovan Križen Svetog Georgija i unaprijeđen u čin vodnika. Nakon Oktobarske revolucije 1917. pridružio se boljševicima i borio se u Građanskom ratu u 1. konjičkoj armiji. U ratu je dobio Orden crvene zastave.
Poslije rata
Žukov se odlučio za vojnički poziv. Brzo je napredovao u službi i bio je zapovjednik konjičke čete, bataljona i regimente, a 1924./1925. je pohađao Visoku školu za konjicu u Lenjingradu. Godine 1930. završio je školovanje na Vojnoj akademiji ''Frunze''.
Žukov kao podoficir carske vojske:
[You must be registered and logged in to see this image.] Diplomci Visoke škole za konjicu u Lenjingradu 1925. godine, među njima i četiri buduća maršala Sovjetskog Saveza - sjede u prvom redu prvi s desna Ivan Bagramjan, treći s desna Andrej Jerjomenko; u drugom redu prvi s desna Georgij Žukov, peti s desna Konstantin Rokosovski:
[You must be registered and logged in to see this image.] U svibnju 1930.
Žukov je postao zapovjednik 2. konjičke brigade u sastavu 7. Samarske konjičke divizije. Zanimljivo je da je zapovjednik divizije bio također budući istaknuti vojskovođa
Konstantin Rokosovski. U drugom svjetskom ratu njih dvojica će zamijeniti uloge i
Žukov će biti nadređen
Rokosovskom. Tri godine kasnije
Žukov je imenovan za zapovjednika 4. konjičke divizije, 1937. je postao zapovjednik 3. i zatim 6. konjičkog korpusa, a 1938. je imenovan za zamjenika zapovjednika Bjeloruskog vojnog okruga. Iste godine je upućen u Mongoliju gdje je kao zapovjednik armijske grupe vodio borbene operacije protiv Japanaca na Khalkhin Golu. Za uspješno vođenje operacija dobio je orden Heroja Sovjetskog Saveza.
Po povratku iz Mongolije
Žukov je o ratu osobno referirao
Staljinu, koga je tom prilikom prvi put upoznao.
Staljin ga je postavio za zapovjednika Kijevskog vojnog okruga, tada najvažnijeg u SSSR. Nakon reforme oficirskih činova 1940. godine
Žukov je bio jedan od trojice visokih vojnih zapovjednika koji su dobili čin generala armije, najviši do maršala Sovjetskog Saveza. Ostala dvojica su bili
Kiril Mereckov i
Ivan Tjulenjev.
Maršal Semjon Timošenko i general Žukov na manevrima u Ukrajini u jesen 1940. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.] Početkom 1941. godine u Moskvi je održana ratna igra u kojoj je simuliran napad ''plavog'' (čitati Nijemaca) na teritorij Bjelorusije. ''Crvenu'' stranu je vodio zapovjednik Bjeloruskog vojnog okruga general
Dmitrij Pavlov, a ''plavu''
Žukov. Igra je obilovala dramatičnim trenucima za ''crvene'' i gotovo do pojedinosti je najavila što će se dogoditi u ljeto iste godine. Na
Staljinovo traženje
Žukov je imenovan za novog načelnika Generalštaba umjesto generala
Mereckova. Tom prilikom je došlo do prvih nesuglasica sa
Staljinom jer je
Žukov odbijao položaj, upozoravajući da je on čovjek trupe i da nije vičan generalštabnim poslovima. Ali je imenovanje na kraju morao prihvatiti i kao načelnik Generalštaba dočekao je njemački napad na SSSR. Kao načelnik Generalštaba
Žukov se sa suradnicima našao u situaciji spašavanja svega što se može spasiti, pri čemu je imao puno problema sa
Staljinom i njegovim miješanjem u operativno-strateške probleme. I onda je došlo do loma i njegovog napuštanja dužnosti načelnika Generalštaba, a to se zbilo 29. srpnja 1941.
Nakon opširne generalštabne analize stanja na fronti
Žukov je zatražio sastanak sa
Staljinom kako bi s njim raspravio situaciju i mjere koje treba poduzeti. Upravo je u toku bila velika bitka kod Smolenska. Ono što je posebno zabrinjavalo
Žukova i Generalštab bio je slab položaj Centralnog fronta, koji je pretrpio velike gubitke.
Žukov je predviđao da će Nijemci masom oklopnih snaga udariti upravo na Centralni front i to sa dva moguća cilja - da zaobilaznim manevrom krenu na Moskvu sa juga ili da prodru u pozadinu Jugozapadnog fronta u Ukrajini. Kao najhitniju mjeru
Žukov je tražio da se Centralni front odmah pojača s 3-4 svježe armije i odgovarajućom količinom tenkova i artiljerije, a kao opsežniju mjeru da se sve sovjetske snage povuku na lakše obranjivu liniju lijevih obala rijeka Desna i Dnjepar. Na
Staljinovo pitanje što će biti s Kijevom, koji se nalazi na desnoj obali,
Žukov je decidirano odgovorio: ''Kijev ćemo morati napustiti''. Počeo je izlagati plan za jednu protuofenzivu, ali ga je pobješnjeli
Staljin prekinuo: ''Kako možete govoriti takve gluposti kao što je napuštanje Kijeva?''. Tada je i
Žukov povisio glas i došlo je do kratke prepirke, a epilog je bio njegova demonstrativna ostavka na dužnost načelnika Generalštaba.
U nekim drugim oklonostima
Žukova bi takav istup možda stajao i glave. No
Staljin je doduše bio bezobzirni tiranin, ali nije bio glup - previše je cijenio
Žukovljeve vojničke kvalitete da bi ga se samo tako odrekao. Rekao mu je da ostaje i dalje član najužeg vojnog zapovjedništva, takozvane Stavke, te ga upitao što želi dalje raditi.
Žukov je tražio da ga se pošalje na neki zapovjedni položaj na fronti. Tada postao neka vrsta
Staljinovog ''vatrogasca'' jer je bio slan na najkritičnija mjesta. Tako je početkom rujna upućen u Lenjingrad gdje je radikalnim mjerama učvrstio obranu i spriječio pad grada. Za vrijeme boravka u Lenjingradu
Žukov je više puta razgovarao telefonski sa
Staljinom i raspitivao se između ostalog za stanje u Ukrajini, gdje je Jugozapadnom frontu prijetilo opkoljavanje. Svaki put je savjetovao da se sovjetske snage povuku dok ne bude kasno, ali uzalud. Poslije katastrofe u Ukrajini ipak je dobio zadovoljštinu jer mu je
Staljin priznao: ''Bili ste onda u pravu''.
Žukov s oficirima na fronti:
[You must be registered and logged in to see this image.] Kao briljantan vojskovođa
Žukov se dokazao u bici za Moskvu koju je 1941. uspio obraniti, a nakon toga je potjerao Nijemce u prvi veliki bijeg na Istočnoj fronti. U proljeće 1942. usprotivio se ofenzivnoj operaciji kod Harkova tvrdeći da je pametnije rasporediti ograničene rezerve za obranu po dubini i ponovo je bio u pravu. U vrijeme velike njemačke ljetne ofenzive, u kolovozu 1942., imenovan je za zamjenika vrhovnog zapovjednika i preuzeo je odgovornost za obranu Staljingrada. S generalom
Aleksandrom Vasiljevskim isplanirao sovjetsku protuofenzivu koja je donijela prijelom u ratu. Do kraja rata koordinirao je kao predstavnik Stavke operacije velikih razmjera kod Kurska, u Ukrajini, Bjelorusiji, Poljskoj i Njemačkoj sve do Berlina. Nakon uspješnog deblokiranja Lenjingrada 1943. unaprijeđen je u čin maršala Sovjetskog Saveza. U Berlinskoj operaciji zapovijedao je 1. bjeloruskim frontom koji je osvojio grad. Dana 9. svibnja 1945. predvodio je ceremoniju potpisivanja bezuvjetne kapitulacije njemačkih oružanih snaga.
Žukov i maršal Rokosovski s feldmaršalom Bernardom Montgomeryjem i britanskim generalima kod Brandenburških vrata u Berlinu 1945. godine:
[You must be registered and logged in to see this image.] Ratna slava
Žukova i drugih istaknutih zapovjednika zabrinula je
Staljina. Sovjetski diktator bojao se ''bonapartizma'', mogućnosti da ga popularni vojskovođe svrgnu sa vlasti, a bio je itekako svjestan vlastite odgovornosti za gubitak desetaka milijuna ljudskih života i strahovito razaranje zemlje. Stoga je 1946. smijenio
Žukova sa položaja zapovjednika sovjetskih snaga u Europi i postavio ga na položaj zapovjednika minornog Odeskog vojnog okruga. Istodobno je šef NKVD
Lavrentij Berija pohapsio nekoliko njegovih najbližih ratnih suradnika i nastojao ih natjerati da svjedoče protiv
Žukova. Nakon
Staljinove smrti
Žukov je bio među istaknutim organizatorima hapšenja
Berije, koje je izveo njegov pouzdanik general
Kiril Moskaljenko.
Novi sovjetski predsjednik vlade
Nikolaj Bulganjin postavio je 1955.
Žukova na dužnost ministra obrane. Nakon dvije godine bio je smijenjen i to dok je bio na putovanju u Jugoslaviju i Albaniju. Nakon toga se povukao u mirovinu.
Žukov kao umirovljenik u crnomorskom ljetovalištu Soči:
[You must be registered and logged in to see this image.] Žukov je 1969. objavio memoare pod naslovom ''Uspomene i razmišljanja'', u kojima je opisao svoj životni i ratni put do završetka Drugog svjetskog rata. Umro je u Moskvi 1974. godine i sahranjen je društvu drugih velikana u zidinama Kremlja.
Spomenik maršalu Žukovu na Crvenom trgu u Moskvi:
[You must be registered and logged in to see this image.] Nakon
Žukovljeve smrti, a posebno u posljednjih tridesetak godina, povedena je svojevrsna kampanja dezavuiranja njegove legende. Naročito mu se predbacuju grubost u ophođenju s podčinjenima i bezobzirno trošenje ljudskih života. Naravno da su takve optužbe pretjerane.
Žukov je bio čovjek čvrstog karaktera i pomalo prijeke naravi pa je mnogo puta podigao glas, ali nikada bez razloga. Prezirao je slabiće, kukavice i nesposobnjakoviće, ali je znao prepoznati nadarene i sposobne oficire i zauzimao se za njihovo postavljanje na odgovornija mjesta. Jedan od oficira koje je posebno podržavao bio je general
Ivan Černjahovski. Što se tiče optužbe za bezobzirno trošenje ljudskih života
Žukov je vodio rat s vojskom kakvu je imao na raspolaganju, a ona je bila pretežno seljačkog porijekla i skromnog tehničkog i taktičkog znanja. Izričito je zahtijevao da se unaprijedi taktička obuka novih regruta jer su mu trebali živi borci, a ne izginuli heroji. A kada bi bila izdana zapovjed za napad onda više nije bilo uzmicanja.
Žukov je bio profesionalni vojnik od glave do pete. Nije dobro gledao miješanje politike i političkih oficira u vojna pitanja, a bio je izričito protiv vraćanja institucije političkih komesara i dvostrukog zapovijedanja. Žrtve staljinističkih čistki smatrao je nevino optuženima i žalio je za njima, a posebno lijepe riječi imao je za svog nekada nadređenog zapovjednika Bjeloruskog vojnog okruga
Jeronima Uboreviča.
I za kraj jedna bilješka iz osobnog kuta. Žukov je 1957. godine posjetio i Tehnički školski centar kopnene vojske u Zagrebu. Među oficirima koji su se postrojili da pozdrave najveću legendu Drugog svjetskog rata bio je i moj otac, tada u činu potpukovnika. Imao sam nekoliko fotografija sa tog događaja, ali sam ih negdje zagubio. Živ sam se pojeo zbog toga.