Biskupstvo
Biskup je nasljednik svetih apostola i prvi u crkvenoj hijerarhiji. Svi su biskupi po časti i ovlasti jednaki u svojim biskupijama. Starokatoličke Crkve ne priznaju Rimskom biskupu (Papi) primat u vlasti (de iure) ali mu priznaju primat u časti, sukladno staroj tradiciji Crkve gdje je Papa prvi među jednakima. Kao što kaže sv. Jeronim: Gdje god bio biskup, ili u Rimu, ili u Carigradu, ili u Aleksandriji, ili u Regiju, ili u Tunisu, isti ima red i istu čast; svi su nasljednici apostola. Odluke o pitanjima vjere i morala koje važe za Crkvu mogu donositi jedino svi biskupi zajedno ujedinjeni na koncilu a ne samo pojedinac, odnosno Rimski biskup. Biskupu u pastoralnom radu pomažu prezbiteri (svećenici) i đakoni.
Blagdani
Slavimo sve nezapovjedane i zapovjedane blagdane kao i Rimokatolička Crkva, s početkom od prve nedjelje Adventa. Specifični su blagdani Hrvatske Starokatoličke Crkve:
22.siječnja - Dan formiranja Hrvatske Starokatoličke Crkve
15.veljače – Dan smrti Matije Gupca
30. travnja – Dan smrti Nikole Zrinskog i Krste Frankopana
18. srpnja – Spomen na istup biskupa na Prvom Vatikanskom koncilu
9. rujna – Dan kada je u inkvizicijskom zatvoru preminuo Marko Antun de Dominis
1. nedjelja u listopadu – Spomen na biskupa Grgura Ninskog
2. nedjelja u listopadu – Spomen na popove glagoljaše
18. listopada – Dan priznanja Starokatoličke Crkve u Austrougarskoj 1874.g.
Brak
Sakramenat braka supružnici (muškarac i žena) podjeljuju jedno drugom a svećenik je kanonski svjedok toga svetoga čina. Sakramenat braka traži međusobno poštovanje i vjernost supružnika.
Organizacija Crkve
Starokatolička je Crkva organizirana po uzoru na demokratski ustroj ranog kršćanstva. To znači da župom rukovodi župno vijeće. Predstavnici svih župnih vijeća čine vrhovno tijelo koje se zove Sinodalno vijeće. Ono rukovodi radom Crkve, predstavlja Crkvu kod državnih organa, brine za svećenike i održava kontakte s Utrechtskom unijom. Predsjednik Sinodalnog vijeća je u pravilu laik. Dakle, svećenstvo i vjernici laici zajedno upravljaju Crkvom, zajedno izabiru biskupa i imenuju župnika. Prema tome, u svim bitnim pitanjima mora postojati konsenzus između svećenstva (klera) i vjernika (laika). Župe samostalno biraju svojeg župnika a na biskupa spada potvrda toga izbora i instalacija izabranog. Materijalnim dobrima župe ne upravlja svećenik nego Župna vijeća. Sinodalnim vijećem predsjeda biskup a u slučaju njegove odsutnosti, predsjednik Sinodalnog vijeća.
Crkva djeluje u dvije župe u Hrvatskoj (Zagreb i Šaptinovc pored Našica) i jednoj župi u Bosni i Hercegovini (Dubrave Donje pored Tuzle). Svaka župa ima svojega svećenika.
Dogma
Dogma je okvir koji predstavlja zaštitu vjerskih istina od krivih interpretacija i mogućnosti krivih interpretacija. Starokatolička Crkva odbacuje dogmu o nepogrešivosti i svevlasti pape, jer takva dogma nema temelja u Svetom pismu. Nepogrešivost je Božje svojstvo a ne ljudsko. Također nemamo dogme o Bezgrešnom Začeću i o Uznesenju Marijinu jer to nema temelja u Svetom pismu ni u predaji prvih stoljeća. Ali svetu Bogorodicu i Djevicu Mariju častimo kao izvrstan primjer služenja Bogu, stoga nam je ona trajna i nepresušna inspiracija i uzor.
Ekumena
Jedinstvo Crkve jasna je Božja volja. Stoga čvrsto podržavamo ekumenski pokret za sjedinjenje svih Crkava.
Istospolni parovi – homoseksualnost i lezbijstvo
Svi su ljudi djeca božja i svi imaju pravo na spasenje. U tom smislu neosuđujemo nikoga.
Misterij Zla - grijeh
Uz ovaj je misterij usko vezano i pitanje grijeha. Grijeh je ono što ponižava ljudsko dostojanstvo odnosno čovjeka samoga odvodeći ga od najvećeg dobra, odnosno od Boga kao izvora i ušća svega postojećega. Isus je započeo svoje javno djelovanje prihvativši da bude napastovan od đavla u pustinji. Protiv toga neprijatelja Isus je upozorio na oprez u svom Govoru na gori i u molitvi koju je svoje učio moliti, u Očenašu: ''...nego izbavi nas od Zloga''. Dakle, Sotona kojem se Isus suprotstavio svojim istjerivanjima zlih duhova, s kojima se suočio u pustinji i u muci, nije proizvod ljudske sposobnosti da ideje zaodjene u priče i da ih uosobi, niti je to zabludni ostatak rječnika primitivnih kultura. Đavao je anđeo koji izvorno nije bio zao (Lucifer – Svjetlonoša) nego je postao takvim jer se dragovoljno udaljio, odvratio od svoga Stvoritelja.
Ispovijed
Bog je prisutan na svakom mjestu u svakom trenutku i vremenu. Njemu nije potreban službenik kao posrednik. Stoga se čovjek može iskrena srca ispovjediti u zajedničkom pokorničkom bogoslužju sa zajedničkim odrješenjem od grijeha. Ipak, moguće je pristupiti i tajnoj ispovijedi u kojoj će penitenta svećenik saslušati te u skladu sa Svetim pismom savjetovati i odriješiti grijeha u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. U tajnoj ispovjedi svećenik je strogo vezan ispovjednom tajnom.
Izvor objave
Biblija ili Sveto pismo knjiga je Božje objave koju su pisali hagiografi nadahnuti Duhom Svetim. Stoga je Sveto pismo nadahnuto i bogoduho.
Isključenje iz Crkve i crkvene kazne
Isključenje iz Crkve – ekskomunikacija – nije u duhu evanđelja, stoga se ono ne prakticira u Hrvatskoj Starokatoličkoj Crkvi. Crkva međutim mora ukazivati na nesklad između praktičnog života i svetopisamskog poziva. To znači da ona mora ostati vjerna načelu: Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom. (2. Tim 4, 2).
Koncili u Crkvi
Starokatolička Crkva, vraćajući se na drevne izvore Crkve, priznaje prvih 7 ekumenskih koncila:
1. Nicejski sabor 325.
2. Carigradski sabor 381.
3. Efeški sabor 451.
4. Kalcedonski sabor 451.
5. Drugi carigradski sabor 553.
6. Treći carigradski sabor 680-681.
7. Drugi nicejski sabor 787.
Zaključci ostalih koncila također se priznaju ukoliko su u skladu s naukom stare Crkve.
Kremiranje
Ljudsko tijelo nakon smrti započinje proces samoraspadanja, dok ljudska duša preživljava fizičku – biološku smrt. Kremiranje predstavlja samo ubrzanje prirodnog procesa, stoga se Starokatolička Crkva ne protivi kremiranju.
Sveta Bogorodica Marija
Mariju na poseban način štujemo kao majku jedinorođenoga Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista. Štujemo i njezino djevičanstvo. Bogorodičino iskreno služenje Bogu predstavlja trajan primjer i uzor djelovanja svim kršćanima. Spominjemo se da nam je po njoj došao naš Spasitelj i Otkupitelj – Krist Gospodin.
Narodni jezik u liturgiji
Starokatolici su od svog početka uveli narodni jezik u liturgiju smatravši da vjernici imaju pravo razumjeti svaku izgovorenu riječ. Rimokatolička je Crkva unijela narodni jezik u liturgiju na Drugom vatikanskom koncilu (1962.-1965.), dakle, tek stotinu godina nakon Starokatoličke Crkve.
Pobačaj i eutanazija
Čovjek nije sam sebi dao život, nije sam sebe stvorio, stoga nema prava oduzeti ni tuđi ni vlastiti život. Život je sveti Božji dar i zadatak. Čovjek je sebi od Boga darovan ali ujedno ima i zadatak da se kroz život – milošću Božjom - uči nadvladavati slabosti na putu prema vječnoj domovini na Nebesima. Pobačaj prema tome nije dozvoljen. Iznimno od ovoga pravila pobačaj se dopušta ukoliko je direktno ugrožen život majke. Cilj je spasiti barem jedan život ako su oba dva života u pitanju.
Što se direktne eutanazije tiče, ona se ne dozvoljava. Međutim, uslijed jakih bolova dozvoljeno je korištenje lijekova za smanjenje bolova iako je poznato da učinak tih lijekova djeluje i na skraćenje života.
Post
Ono što čovjek misli i čini ogrešuje ili izgrađuje čovjeka. Prema tome, konzumiranje ili nekonzumiranje hrane nema nekog produktivnijeg značenja. Isus kaže: ''Što ulazi u usta, ne ogješuje čovjeka''. Prema tome post nije obvezan. Ipak, valja kazati da post ima i pozitivnih učinaka. On smiruje ljudsko biće i porive otvarajući tako prostor intenzivnijoj manifestaciji duha.
Pričest
Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista u Hrvatskoj Starokatoličkoj Crkvi podjeljuje se pod prilikom kruha i prilikom vina.
Savjest
U središtu svakoga čovjeka nalazi se Bog koji se manifestira u savjesti. Stoga nam savjest jasno kaže ''čini ovo a izbjegavaj ono''. Obaziraći se na savjest obaziremo se na Božju volju. Savjest je dakle glas Božji u čovjeku. Slušajući taj glas slušamo samoga Boga – pod uvjetom da se radi o psihički zdravom čovjeku.
Sloboda
Sloboda je Božji dar čovjeku. Čovjek je stvoren kao slobodno biće u smislu moralnog opredjeljenja. On može Bogu reći ''da'' a može mu reći i ''ne''. U tome je duboki misterij ljudske slobode. Sloboda je preduvjet pravog djelovanja čovjeka. Stoga čovjek mora biti slobodan ''od'' robovanja stvorenju, manama, nesavršenostima i sl. da bi bio slobodan ''za'' prihvaćanje Božje poruke ljubavi. ''Za slobodu nas Krist oslobodi''. Na liniji slobode od stvorenja i svijeta je i jedno od Isusovih blaženstava: ''Blago siromasima duhom (ovoga svijeta), njihovo je Kraljevstvo Nebesko''.
Sveti redovi
Starokatolička je Crkva organizirana na episkopalnom principu. To znači da postoje stupnjevi crkvene (kleričke) hijerarhije: đakonat, prezbiterat (svećeništvo) i episkopat (biskupstvo). Postoje Starokatoličke Crkve u kojima se za svećenike rede i žene. To je uvedeno jer nije bilo svetopisamskih teoloških zapreka protiv toga. Naime, Novi zavjet spominje đakonise kao službenice Crkve. Isključivim insistiranjem na ređenju muškaraca zapravo se diskreditira ženu kao stvorenje, a po ženi (Mariji) nam je došlo Spasenje. Ipak, takva je praksa ostavljena procjeni svake autokefalne Crkve, vodeći računa o kulturi, običajima i tradiciji.
Sveci i blaženici
Sveci i blaženici su osobe koje su se za svojega života trudile ostati vjerne Bogu i provoditi dobra djela po svojoj savjesti. Ti su ljudi svakako imali i svojih mana, to dakle nisu nepogrešivi ljudi, ali to su ljudi koji su se trajno borili protiv svojih mana (nekad više a nekad manje uspješno) ne mireći se s njima. Kao takvi oni predstavljaju inspiraciju i primjer kršćanskog života.
Politička opredjeljenja
Svaka osoba ima pravo na svoje političko opredjeljenje. Političkim govorima nije mjesto u Crkvi, stoga je Hrvatska Starokatolička Crkva apolitična. Crkvi je dužnost vjernicima ukazivati na Sveto pismo kao moralno-društveni orjentir vjernika.
Samoubojstvo
Samoubojstvo je čin protivan savjesti i Božjoj volji. To nije čin hrabrosti nego čin slabosti. Crkva osuđuje samoubojstvo i drži da se samim izvršenjem toga čina pokazuje neuračunljivost osobe u tom trenutku. Iz toga razloga (neuračunljivosti) Crkva će održati pogreb i osobama koje su učinile tešku povredu života – samoubojstvo.
Teologija
Permanentna filozofsko-teološka izobrazba svećenika i teologa laika je conditio sine qua non ispravnog shvaćanja Svetoga pisma i komunikacije sa suvremenim svijetom. Takva izobrazba mora biti praćena molitvom, duhovnošću i pobožnošću, kako bi u prisutnosti Duha Svetoga mogli dublje shvatiti teološke sadržaje. Društveno-humanističko obrazovanje i praćenje događanja sa tog područja, predstavlja neizostavan dio educiranja starokatoličkog klerika. Samo upoznavajući aktulne teme društva može se dati kvalitetna filozofsko-teološka refleksija na danu problematiku.
Tolerancija
Poučeni primjerom Gospodina Isusa, poštujemo svakoga čovjeka kao osobu, ali smo isto tako dužni prenijeti svakome čovjeku istinu Svetoga pisma u kojemu se Božja ljubav za spasenje svakoga čovjeka ne ustručava ukoriti ono što je nevaljalo, nemoralno i neznabnožačko.
Tradicija
Svi se slažu da se ni jedna zajednica, neovisno o tome je li ona svjetovna ili vjerska, ne može ni konstituirati niti opstati bez neke tradicije. Ako čovjek nije ukorjenjen u tradiciji, on gubi identitet. Ali, čovjekov odnos prema tradiciji ne smije se svesti na puko prihvaćanje i ponavljanje tradicije. U tom smislu vrijedi spomenuti Pavlovu opomenu: ''...sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte''. I sam Isus kritički se odnosio prema židovskoj tradiciji. S jedne strane držao se mnogih učenja i običaja vjere kojoj je pripadao, a s druge je rabinska tumačenja Zakona zamijenio vlastitim tumačenjima. Kanon istine najpotpunije je ugrađen u obrasce vjerovanja, a kasnije i u učenjime ekumenskih sabora. Normativnost tradicije svečano je potvrdio peti ekumenski sabor (II. carigradski 553. godine): Mi s pravom ispovijedamo nauk što su nam ga ostavili božanski spisi i sveti oci, kao i definicije jedne i posve iste vjere četiriju svetih sabora. (kan. 14). Sedmi koncil (II. nicejski, 787. godine) utvrđuje da onog tko odbacuje crkvenu tradiciju, bilo pisanu, bilo usmenu, treba anatemizirati (kan. 4).
Rimokatolička Crkva je zloupotrijebila tradiciju stoga je kao logična posljedica došlo do reformacije u 16. stoljeću koja je – razočarana zlouporabama – formalno istaknula načelo ''samo Sveto Pismo''. Ipak, u suvremenim ekumenskim dijalozima umnogome su prevladane razlike crkvenih shvaćanja odnosa Svetog pisma prema tradiciji.
Crkve se danas većinom slažu da je za razumijevanje Svetoga pisma nužno uvažiti tradiciju, kao i da je nužno da ona bude u suglasnosti sa Svetim pismom. Naime, Sveto pismo prije nego je zapisano bilo je također usmena tradicija. Iako među Crkvama nema suglasnosti o tome kako treba procjenjivati vjerodostojnost tradicije, ipak na ekumenskim susretima izraženo je opće slaganje kako je tradicija bitna za život Crkve, te da je ona živa snaga koja se razvija. Moglo bi se općenito kazati da je Isus Krist, kako o njemu svjedoči Sveto pismo, kriterij po kojemu treba procjenjivati tradiciju. Sv. Vinko Lorenški smatra da vjerodostojna tradicija mora zadovoljiti tri kriterija: univerzalnost, drevnost, slaganje.
Preuzeto s:
[You must be registered and logged in to see this link.]
Naslov komentara: Tko su starokatolici 
25.12.13 22:04
