Pozdrav forumašima!
Ovo mi je prvi post, do sada sam samo čitao vaša iznimno zanimljiva iskustva
Nisam bio u JNA; spadam u dosta mlađu generaciju ('89te sam bio zadnja generacija pionira), no povijest, kultura, običaji,
priče i slično su mi kako hobi, tako i profesija; tako da sam na ovom i sličnim forumima uvijek mogao naći kakvu zgodnu
pričicu-anegdotu za "zapalit znatiželju" u ionako već radoznalim turistima.
Na Lastovo odlazim, kako sam s prijateljima, tako i s grupama turista, od 2006te (nisam bio možda jedno ili dva ljeta od
onda, zbog drugačijih programa i posla itd.); pa ako vas zanima priča o otoku iz perspektive nekog mlađeg poput mene, evo
mojih iskustava:
Prije dolaska na Lastovo nisam znao praktički ništa o otoku, zbog vrlo šture literature i sl., osim onog "školskog", kako
su Lastovo i Vis bili vojna uporišta i zatvoreni za posjete stranaca, osim za jugoslavene.
Sjećam se i jedne rečenice pokojne Savke Dabčević-Kučar, s jednog njenog gostujućeg predavanja na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu kojeg sam pohađao (mislim da je bilo povodom neke obljetnice "Hrvatskog proljeća"), ne sjećam se točno o čemu je
pričala svo vrijeme (no svakako se radilo o političko-ekonomskoj situaciji u Jugoslaviji), netko joj je postavio pitanje u
stilu "Pa kako to da se taj ogromni turistički potencijal Dalmacije, poglavito južne, nije ranije iskoristio?" (misleći na
mas-turizam i slično), na što je odgovorila, parafraziram dakako, po sjećanju, "Drug Tito je primio takve prijedloge, koje
je odbio riječima - Pa ne smije neprijatelj da vidi naše podmorje i baze!". Istinito ili ne, vrlo je moguće; a u to se
Lastovo svakako može ubrojiti, kao dio južne Dalmacije (koju "predvodi" Dubrovnik i koji je uz Istru i dalje turistički
najpoznatija regija) i kao vrlo značajno vojno uporište ("Tko kontrolira Lastovo i Vis, kontrolira Jadran!").
Uglavnom, većina mog stečenog znanja o otoku proizlazi iz pričanja sa samim Lastovcima i Lastovkama, te iz jedne
izvanredne knjige (koju svakome preporučam, ukoliko ju uspijete nabaviti. Mislim da se može bez problema kupiti u
Turističkoj zajednici Lastova, ili naručiti, itd) "Lastovo kroz stoljeća", autora Antuna Jurice; te kasnije, razumljivo, i
iz mojih vlastitih iskustava i zapažanja.
Prvi puta kad sam došao tamo, s grupom turista, odmah sam osjetio da je "vrijeme tamo stalo" (što uopće ne
smatram negativnim, dapače).
Ukrcali smo se u Hvaru na "moderni" katamaran, te nakon "hvarskog turističkog ludila" (uz Dubrovnik je Hvar danas
vjerojatno "najelitističkija" i najskuplja destinacija na Jadranu) smo krenuli prema Lastovu. Stigli smo relativno brzo
(od Hvara je oko 1h 45min, uz stajanje u Vela Luci na Korčuli za iskrcaj i ukrcaj putnika, znači oko 2h sve skupa) u luku
Ubli. Tamo nas je dočekao "živopisan" bus, star i naizgled u jedva voznom stanju, s natpisom "Komunalac"
U desetak kilometara do "Sela", tj. samog mjesta Lastova, cestom se mogla vidjeti zaista zapanjujuće lijepa priroda,
polja, uvale (pogotovo uvala mjesta Zaklopatica, nekoliko kilometara prije Lastova), pogled na Korčulu... I jedno odvratno
smetlište koje je katastrofalno zaudaralo, potpomognuto ljetnim temperaturama 30+.
Moglo se primjetiti i nekoliko stazica koje su silazile prema moru s ceste, no niti kraj jedne nije bila nikakva tabla,
oznaka, ništa; osim table za uvalu Kručicu.
Valja spomenuti, što se tiče "prvog pogleda i doživljaja", pri polasku busa iz Ubla - vanjskim izgledom zanimljiva crkva i
već spomenuti hotel "Sirena" (upečatljiv kompleks u tako malom mjestu; derutan, neiskorišten, uništen - mislim da je tamo
bio nekakav dućančić pri početku kompleksa hotela, danas ga više nema ako se ne varam: lanac supermarketa "Studenac" se
napokon proširio i do Lastova: postoje dva na otoku, jedan u Ublima, drugi u Lastovu). Kad smo već kod dućana, da ne
zaboravim spomenuti, bio je isto tako jedan manji kraj hotela Solitudo na Pasaduru, mislim da ni njega danas više nema.
Mjesto Lastovo: pošta, turistička zajednica, dve birtije (dakako, konkurentne itd), pizzeria, apoteka, nekakav dućan s
raznim drangulijama i suvenirima, dućan i odmah kraj njega drugi (koji je slovio kao "mesnica", no vidjela se nekakva
"konkurencija" kao i kod kafića
). Naravno, pokušao sam odmah nabaviti kartu otoka u Turističkom uredu: karta koja se
mogla kupiti je bila vrlo zastarjela i ne-indikativna (naravno, asfaltirane ceste su korektno bile ucrtane, no nas su
zanimale staze, stazice, kozji putevi i sl.). Odmah sam dobio objašnjenje kako je detaljna (topografska) karta Lastova
bila vojna tajna, a od '90ih (tj. otkada je otišla vojska) se nikada nije napravila "prava" karta, zbog praktički
nepostojećeg interesa...
Nakon što smo kupili namirnice za "piknik" slijedećeg dana, krenuli smo prema našem odredištu, kampu u Skrivenoj Luci
(koju mještani i danas zovu Portorus/š, ime je "iskrivljeni" oblik talijanskog imena Porto Rosso - postoji i restoran
identičnog imena u samoj uvali, kraj mora odmah; mislim da je ime promijenjeno za vrijeme Jugoslavije/JNA).
Opremu i većinu osoba je prebacio kamionetom sam vlasnik kampa, inače ribar "tko zna koje generacije u obitelji", a i
poštar
"Komunalac" tada nije vozio na relaciji Lastovo-Skrivena Luka...
Atmosfera u kampu je bila i ostala fenomenalna, ljudi iz svih dijelova ex-Yu (najviše iz Slovenije, Hrvatske, Srbije,
BiH), ostali su većinom bili talijani; su se bez obzira na godine i "generacijski jaz" (pa čak i unatoč "jezičnim
barijerama" -- tu mislim isključivo na talijane
) su se uvijek fenomenalno dobro slagali, čemu je zaslužna i gospođa
vlasnica sa svojom fenomenalnom kuhinjom. Neću o tome previše, da se ne shvati kao reklama, no svakako preporučam
posjetiti!
Prvi dan pješačenja (ukoliko čitate i dalje, te ako vas zanima, mogu staviti satelitske slike s Google Eartha da vidite
puteve itd, ili skenirati sadašnju odličnu i vrlo preciznu kartu, recite u komentarima!) je planirano ići od kampa do
Lastova putem koji je ucrtan na toj tadašnjoj, lošoj karti. Prvi dio, od kampa do jednog od vinograda u polju je prošao
relativno ok, ako zanemarimo da je put bio jedva uočljiv i zarastao u šikaru, trnje (kupine), postojale su nekakve vrlo
blijede markacije i više smo se igrali istraživanja nego "pravog" pješačenja po "znanoj/zadanoj" ruti... Drugi dio, uf.
Izgubili smo jako puno vremena, jer smo naišli na račvanje koje nije bilo na karti. Došavši do pumpne stanice, naišli smo
na usku cestu (no asfaltiranu), pa smo njome nastavili "logičnim" smjerom prema Lastovu.
Ovdje bih, prije nastavka, spomenuo dvije stvari:
1. Mora se uzeti u obzir da je Lastovo 2003.god poharao jedan ogroman i devastirajući požar. Lokalni piroman (i vjerojatno
narkoman) je zakurio praktički cijeli otok, "zbog neuzvraćene ljubavi"... Priča zvuči nevjerovatno, no zaista je istinita,
evo detalja na webu od Slobodne Dalmacije:
[You must be registered and logged in to see this link.]Od nekada najšumovitijeg i najzelenijeg jadranskog otoka (danas je to oficijelno Mljet, nacionalni park itd, svojevrsna
"reklama"; no točnije je to ipak Lokrum kraj Dubrovnika - odnos površine i pošumljenosti itd), izgorilo je oko dvije
trećine otočne površine... To možete uočiti i sada na satelitskim snimkama (google earth: sve što je "bijelo" oko Skrivene
Luke je gorjelo). Znate već kakva bude situacija s terenom kad se požar ugasi i tlo natrpa morskom vodom - stvori se sloj
soli pa treba čekati godinama da se priroda vrati na svoj stari izgled. Tek je prije 2-3god krajolik postao nešto manje
"ćelav", treba još čekat...
Osim te štete solju, postojala je i šteta izgorenih stabala koja su popadala i blokirala te nekad prohodne stazice, te
sakrila markacije, itd.
2. "pumpna stanica" - Lastovo se opskrbljuje vodom pumpajući je iz dubina (kao i Vis, npr). Ono što je zanimljivo, a ujedno i porazno, regionalni vodovod se zove "NPKL" (Neretva-Pelješac-Korčula-Lastovo), ured je u Korčuli (gradu)! Korčula je spojena na kontinentalnu vodu ako se ne varam, 1986.god. Po pričama Lastovaca, do Lastova su položene cijevi i sve je bilo spremno, no voda nikada nije potekla... Sada situacija ide prema boljem; ukoliko vas ta tema više zanima, proguglajte.
Nedavno je spojen i Mljet, tj. završila je prva etapa povezivanja.
Drugi dan je bilo u planu popest se na sami vrh (Hum, 417m), pa se spustit ucrtanom stazom do asfaltne ceste Ubli-Lastovo, pa nastavit prema uvali Kručici, iz koje bi išli ucrtanom stazom prema Pasaduru. To je bila živa katastrofa
Do vrha nije bio nikakav problem doć, no put do asfalta je bilo nemoguće naći -- tamo se nalazi bivše komandno mjesto (neki kažu da je komandno mjesto bilo drugdje, no meni su svi lokalci rekli da je to na Humu: sad o čemu se točno radi, eto, možda vi stariji znate točno šta je taj kompleks JNA predstavljao), ograđeno žicom, natpis "pažnja, mine"! Kasnije sam saznao da je to netko od lokalnih na svoju ruku ogradio i stavio tablu, tamo je čuvao ovce i koze (svašta). Kraj tog kompleksa se nalazi povelika kamena petokraka na zemlji (pretpostavljam kako bi objekt bio što uočljiviji iz zraka). Velim, o čemu se točno radi, ne znam... Nismo uspjeli naći ucrtani put, pa smo promijenili plan i spustili se kraj heliodroma na cestu prema Ublama, te pješačili po asfaltu (bljak) sve do Pasadura...
Tek sam s drugom ili trećom grupom uspio naći taj put s Huma. Pentrali smo se po izgorenim balvanima, gmizali ispod njih, no uspjeli smo. Sve je bilo puno paučjih mreža (a lastovski pauci i njihove mreže su doslovno i bez pretjerivanja, ogromni
nasreću nema otrovnih; vidjeli smo jednu preko cijele cestice prema Pasaduru, između dva čempresa, impozantno). Uspjeli smo i do Kručice doći, u uvalu (spomenuo sam već da je to bila jedina markirana staza s glavne ceste, bar tablom koja je označavala početak). Iz Kručice prema Pasaduru, put nismo našli, potpuno je bio obrastao šumom i nigdje se nije nazirao niti početak.
Nekoliko godina kasnije, kada je oformljen Park Prirode Lastovo, tj. zaista stavljen u funkciju, dolaskom i organizacijom rendžera i sl., situacija se kompletno promijenila. Počistili su sve prije neprohodne puteve, profesionalno ih markirali (crveno-bijele planinarske oznake), održavaju ih, itd. U suradnji s HGSS-om (hrv. gorska služba spašavanja) su izdali kartu otoka na kojoj je sve jasno ucrtano, vidljivo i izvanredno napravljeno - asfaltne ceste, požarni putevi, pješačke staze, biciklističke staze... Zahvaljujući PP-u, i otok je pomalo oživio - nova radna mjesta (naravno, ne enormno puno, no ipak..), naplata brodovima ulaza u akvatorij... Nove konobe, agroturizmi tj. seoska domaćinstva su samo dodatni bonusi. Smrdljivo smetlište je isto tako sanirano
Ipak, problema na otoku svakako ima, ponajviše što se tiče prometne povezanosti i odlaska mladih sa otoka. Prva nelogičnost koja se uočava: otok administrativno spada u Dubrovačko-neretvansku županiju, no oni s Dubrovnikom nemaju normalnu povezanost! Ukoliko netko treba ići poslom u Dubrovnik (ili privatno, svejedno), procedura je sljedeća: -mora- se ići na katamaran (linija je Ubli-Vela Luka-Hvar-Split) ujutro u 4.30h (kada kreće i trajekt, razmak je 5min samo, no trajekt je naravno znatno sporiji), te se mora "uhvatiti" autobus koji vozi iz Vela Luke u Dubrovnik. Problem je "samo" što kataraman stiže na Korčulu za nekih 45min, dakle oko 5:15h, u ISTO vrijeme kada bus polazi u Dubrovnik!! Lastovci su već naviknuti zvati kolodvor u Vela Luci, te moliti da zamole vozača da ih pričeka dok ne siđu s katamarana! Oni iskusniji nazovu kolodvor i samo pitaju koji će vozač bit, pa zovu njega direktno na mobitel
Nevjerovatno.
U sezoni doduše postoji katamaranska linija (ne od Jadrolinije), no samo dva puta tjedno, u vrijeme koje lokalnom čovjeku nikako ne odgovara za otić do Dubrovnika i vratit se isti dan (šta je i nemoguće zapravo).
Što se tiče odlaska mladih - na otoku postoji samo osnovna škola. Nakon toga, idu u đačke domove u Split (jer tko bi se vraćao svaki dan na Lastovo, em što se tiče vremena, em novaca...). Dođu za vikend, blagdane.. Neki nakon srednje odu i na fakultet u Zagreb, Dubrovnik, još se rjeđe vraćaju, a još rjeđe vraćaju za stalno nakon studija.
Jedna izvanredna solucija bi im bila da djeca mogu ići u srednju školu u Blatu na Korčuli (jedna od boljih u cijeloj državi; njihovi maturanti su godinama visoko na listama upisanih na fakultete); u tom slučaju bi se svaki dan mogli vraćati doma i život bi im sigurno svima bio drugačiji: no naravno, tko će financirati brod za nekolicinu školske djece? Nažalost nitko, država i Jadrolinija sigurno ne...
Eto, ukratko
Ukoliko je netko zainteresiran za dijeljenje ovih "suvremenijih priča", hajmo!