Prizren 1973./1974. - Golo jaje, 15. MPTAD i VP 9650/52

Najprije lijepi pozdrav svima od novajlije na forumu koji baš i nije u cvijetu prve mladosti (godina proizvodnje 1949.), ali još ima u živom sjećanju svoje vojničke dane u Prizrenu 1973./1974.
Na ovaj forum sam naišao posve slučajno, tražeći stare fotografije moje bivše kasarne u Prizrenu. Naročito sam se trudio pronaći legendarno Golo jaje.
Za neupućene, iznad kasarne u Prizrenu nalazi se brdo imenom Palanka. Obronak se zove Palanačka kosa, a tu smo imali svakodnevne vježbe u prvoj fazi obuke. Vrh brda je zaobljen i ogoljen, oblikom podsjeća na jaje prerezano na pola i otuda ime - Golo jaje. Koliko znam nije riječ o službenom toponimu, već o nadimku koji je izmislio tko zna koji dobri vojak Švejk iz tko zna koje generacije.
Golo jaje smo ‘’osvajali na juriš’’ nebrojeno puta i stoga mi je ostalo u nezaboravnom sjećanju. Kada sam sjeo u vlak za povratak kući i kada je krenuo, moj posljednji pogled bio je usmjeren na Palanačku kosu i Golo jaje. Stoga sam Golo jaje stavio i u naslov teme.
Pod stare dane tražim po internetu bilo kakvu sliku bivše kasarne, brda Palanka i Golog jajeta, ali ne baš s osobitim uspjehom. Stoga se nadam da bih ovdje mogao dobiti kakvu pomoć, a možda i saznam nešto o svojim starim vojničkim drugovima.
Nekoliko podataka o mojem služenju vojnog roka. U VP 9650/52 Prizren bio sam od studenog/novembra 1973. do listopada/oktobra 1974. - ukupno 11 mjeseci i 9 dana. Bio sam, fakultetu hvala, takozvani godišnjak dok su ostali služili 15 mjeseci.
Po VES-u sam bio pješadinac i nišandžija na bestrzajnom topu 82 mm M-60. Bio sam u sastavu PT-čete koja je bila - iako pješadija - formacijski u sastavu 15. MPTAD (mješoviti protutenkovski artiljerijski divizion).
U Prizrenu je tada bio smješten i pješadijski bataljon, a komandant tog bataljona major Vujović bio je ujedno i komandant cijelog garnizona. Divizion i bataljon bili su u sastavu 15. brigade sa sjedištem u Prištini, komandant je bio potpukovnik Dragutin Đuričković.
Komandant mog 15. MPTAD bio je major Milan Rokvić. U sastavu diviziona bile su tri baterije i naša PT četa. Prve dvije baterije imale su PT rakete na vozilima GAZ 69 (rakete prve generacije, zvale su se Šmelj ili tako nešto). Komandiri tih baterija (PTLOB) bili su poručnici Andžić i Ćosić. O Andžiću sam kasnije negdje čitao u nekom vojnom listu da je bio komandant artiljerijskog puka u Bačkoj Topoli. Komandir treće baterije (SO - samohodnih oruđa 90 mm M-36) bio je poručnik Đorđević.
Komandir moje PT čete bio je poručnik Radiša Nastić, a mojeg voda vodnik-stažist (pitomac ŠRO) Miomir Samardžija zvani Samara iz Pančeva. Komandir mojeg odjeljenja bio je desetar Hasan Mehukić iz Bosanskog Novog.
Od desetara PT-čete pamtim gotovo sve: Mitić iz Leskovca (jako dobar dečko, igrao je nogomet za drugoligaša Dubočicu), Štrosar zvani Đina iz Zagreba, Šimek iz Đakova, Đurđević iz Kraljeva, Lazar iz Varaždina i Anđelković (negdje iz Srbije).
U vojsci sam stekao puno prijatelja, a teško je i sjetiti se svih imena. Najbolji drug bio mi je Zdravko Dujić iz Hvara, odmah uz njega Zlatko Miksić iz Zagreba (legendarni Fuma, rock muzičar i basist mnogih poznatih bendova), pa Miroslav Navračić iz Zagreba, Mandić iz Novog Sada, Slobodan Stefanov iz Svetog Nikole, Vidoje Tošić iz Pirota… S nekima sam ostao u kontaktu i neko vrijeme poslije odsluženja vojnog roka, ali nas je kasnije život nažalost odveo na neke druge puteve.
Kad sam se već javio, bio bih zahvalan za bilo kakvu informaciju o ljudima koje sam poimenice naveo. A o nekoj staroj fotografiji kasarne u Prizrenu, Palanačke kose i Golog jajeta da ne govorim.
Eto, ja mislio biti kratak i raspisao se k’o nezdrav.
P.S. Svoje zanimljive vojničke doživljaje, a bilo ih je sijaset, opisao sam na nekim forumima. Pa ako ima interesa mogu svoje priče ponoviti i ovdje.

Stanko, dobro dosao, ziv bio i samo opleti! Dobre price nikad dosta.

Kad sam već otvorio temu evo i nekoliko mojih slika iz JNA.

Za ovom su neke cure uzdisale, hehe:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Svečana obaveza, Dan Armije 1973. godine. Prvi u gornjem redu s lijeva poručnik Nastić, do njega vodnik Samardžija. Ja sam u sredini donjeg reda:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Počasna jedinica kod svečane obaveze novih vojnika, travanj/april 1974. godine. Ja sam na slici sasvim desno, do mene je desetar Mitić. Zastavu nosi poručnik Ćosić:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Stari me posjetio u Prizrenu, proljeće 1974. godine:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Ova fotografija je tehnički najlošija, ali meni najdraža - Golo jaje, vježba u siječnju/januaru 1974. godine. U sredini vodnik Samardžija, ja sam onaj označen strelicom:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Stanko, dobro došli na forum!

Ima vas par nešto starijih i mogu vam reći da nas mlađe šijete u mnogim stvarima!
Od tekstova do fotografija! Svaka čast, živjeli!
Samo nastavite....

Pa dobro, kad vi kažete…
E sad, koga zanimaju moje vojničke uspomene taj neka uzme grickalice, otvori pivo i potjera ženu i djecu u drugu sobu - jer toga će biti jako puno.
Na odsluženje vojnog roka pošao sam, stjecajem okolnosti, s tri mjeseca zakašnjenja. Naime, pri snimanju pluća otkrili su mi blago iskrivljenu kičmu pa sam morao na dodatne preglede. U međuvremenu je kontingent za kolovoz/august otišao mili moji kuda koji, a ja sam umjesto u Sloveniji (trebao sam ići u Ilirsku Bistricu) završio na Kosovu.
Jednog dana u listopadu/oktobru 1973. dobio sam poziv da se 13. studenog/novembra 1973. javim u VP 9650/50 - Prizren. Poziv još uvijek čuvam u kutiji među starim uspomenama:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Moj stariji brat se zlobno cerekao kad je vidio poziv (služio je vojsku u Vršcu i Pančevu), otac je likovao (osobno je hodočastio u vojni odsjek i tražio ''gon'de onog mojeg što dalje da se malo ohladi''), jedino su mama i baka pale u komu jer će im sinek/unuk cijelu godinu dana biti tako daleko... A mama mi je rekla da ću saznati zašto se one planine dolje zovu Prokletije.
Prije nego krenemo na putovanje dodajem dvije fotografije s mojeg oproštajnog tuluma za cure i dečke iz izviđačkog društva. Organizirali smo ga u planinarskom domu na Glavici (zapadni dio Zagrebačke gore).
Na prvoj slici smo moj prijatelj Slobodan Lončar zvani Bas (lijevo), moja malenkost i boca vinjaka Zrinski. Opraštali smo se od društva obojica, jer je Bas otputovao dan iza mene u JNA u Kumanovo:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Dio društva u mamurnom izdanju:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Vlakom prema jugoistoku

Otac me dan prije polaska opako izgrdio i zabranio mi da se po povratku iz vojske vratim kući (jer sam na oproštajki nekom pomutnjom zaružio 24 sata dulje dok mi je majčica suze ronila), ali se do jutra smekšao. Od roditelja, bake i buraza dobio sam pozamašnu otpremninu u vidu džeparca, dok me ženski dio obitelji dodatno natrpao ukusnom hranom za nekih tri do pet dana.
Otac i buraz dovezli su me autom na Glavni kolodvor. Osim muškog dijela obitelji na ispraćaj je došlo i poveće društvo mojih izviđača, a buraz se dobro zabavljao kad je vidio kako stanovita Boba slini po meni.
Iz Zagreba se kretalo ujutro, ne previše rano, a vlak je bio međunarodni brzi Frankfurt - Beograd. Iz Zagreba je tog dana kretala masa regruta i to uglavnom za Makedoniju i Kosovo, pa je garnituri dodano nekoliko vagona samo za buduće vojnike (''ima pravo na povlaštenu vožnju po vojnoj tarifi'').
U jednom od dodatnih vagona 2. razreda trebao sam biti i ja. Međutim, otac je bio koliko galantan toliko i oprezan i platio mi je kartu 1. razreda od Zagreba do Prizrena. Mudar potez, jer je u stražnjem dijelu vlaka bilo svega - razbijenih glava, demoliranih vagona, a i uredovanja civilne i vojne policije.
Na peronu prije ulaska u vlak buraz me upoznao sa svojim školskim kolegom Berislavom. Dobio je poziv za istu VP kao i ja, pa smo se obojica veselili jer ćemo u Prizrenu imati znanca. Putovali smo odvojeno, a ponovo smo se sreli prvog dana u vojsci u prijepodnevnim satima. Dogovorili smo se da ćemo se naći poslije ručka u kantini i do sita se napričati. Nikada ga više u životu nisam vidio, jer su njegovu grupu strpali u kamione i preselili u Đakovicu.
Vratimo se putovanju. U odjeljku sam imao vrlo ugodne suputnike, a kada su čuli da idem u vojsku počeli su vaditi hranu i nuditi me kao da sam, u najmanju ruku, izgladnio u Somaliji. I tako sam kraljevski dovezao do Beograda. Vrijeme do polaska večernjeg vlaka proveo sam kod poznate i gostoljubive obitelji (nekada smo bili susjedi u Savskoj ulici u Zagrebu), koja me ispratila na kolodvor i usput dopunila moj ionako podeblji novčanik.
Smjestio sam se u odjeljku noćnog brzog vlaka Beograd - Prizren s nekoliko suputnika. Kondukter koji je pregledavao karte, kad je čuo da idem iz Zagreba u vojsku u Prizren, rekao mi je da će do Kraljeva većina putnika izaći i da će moj odjeljak zaključati kako bih mogao na miru spavati(!). Ujedno je rekao da će prenijeti informaciju o tome kolegi koji će ga u Kraljevu zamijeniti, a ako moram izaći na WC ili mi nešto treba neka samo pokucam na vrata.
Kako je rečeno tako je i bilo. Kad sam se probudio već smo bili negdje između kolodvora Metohija i Prizrena. Pokucao sam na vrata, kondukter se ubrzo pojavio, poželio mi dobro jutro i pitao me jesam li ja Zagrepčanin koji putuje u vojsku u Prizren. U društvu s tim ugodnim čovjekom proveo sam ostatak putovanja u hodniku, usput bacajući pogled na lijepi i za mene novi okoliš.

Zima, prozori, ugljen…

Zima 1973./1974. u Hrvatskoj je prošla praktično bez snijega. U Zagrebu, primjerice, nije ga napadalo ni centimetra. Ali je nekim hirom prirode na Kosovu nastala prava elementarna nepogoda.
Kosovo inače ima kontinentalnu klimu blažeg oblika, na koju dijelom utječe i Mediteran kroz dolinu Drima. Ali...
Gusti snijeg počeo je padati upravo kada nam je najmanje trebao - zadnjih dana studenog/novembra i to upravo za praznik (tadašnji) Dana Republike. Nakon desetak dana početnog iživljavanja nad nama ''fazanima'' ili ''gušterima'' očekivali smo konačno malo mira, a umjesto toga dobili smo lopate u ruke i čisti... čisti danas, čisti sutra, čisti do besvijesti, a on i dalje pada. U Prizrenu je tih dana napadalo 90 cm snijega i sve je bilo zameteno, vlakovi nisu vozili nekoliko dana, a pošta je isto tako kasnila. Kad sam dobio hrpu zakašnjelih pisama vidio sam koliko su moji bili zabrinuti, jer su gledali izvještaje na televiziji.
Zatim se temperatura spustila na -18°C. Bila je to na Kosovu najhladnija zima unatrag više od 50 godina. Kasarna je bila stara (dio je izgrađen između dva svjetska rata, a jedan dio je potjecao još od Turaka) i zapuštena, s puno razbijenih prozorskih stakala. Ne znam može li itko zamisliti jutarnje umivanje (u hladnoj vodi) kada u šlapama i pidžami hodate po ledu!? Ili spavaonicu u kojoj je temperatura, unatoč maloj pećici na ugljen, tek koji stupanj iznad nule? Nekoliko noći uzastopce spavali smo u šinjelima(!), zaogrnuti dekama, a svejedno nismo mogli pošteno zaspati od hladnoće.
I onda nam je prekipjelo. Nas nekolicina proučili smo Pravilo službe i zatražili smo raport kod komandira čete. Poručnik nam je rekao da on ne može ništa, pa smo otišli komandantu diviziona majoru Rokviću.
Major nam je počeo tupiti nešto kao da kakve smo mi to mimoze, da je ovo vojska, da je li znamo kako je njemu bilo u ratu... da bi na kraju rekao kako nema stakla za prozore, a nema ni ugljena.
Onda smo mu rekli da službeno tražimo raport kod komandanta brigade u Prištini, jer nije nikakav rat i ovu hladnoću nismo dužni trpjeti. Pri tome smo ga opskrbili i citatima iz Pravila službe. Major (inače priča za sebe), nakon što je vidio da nemamo namjeru odustati, a očito ustrašen mogućnošću da mu se vojnici žale višoj instanci, pristao je na naše zahtjeve: sva razbijena stakla zamijeniti i osigurati ugljen plus dodatne peći za grijanje.
Majstori s novim staklima za prozore pojavili su se već sutradan. Za dan-dva došao je k nama naš kaplar (desetar) i rekao, otprilike, ovako: - Trebam dobrovoljce za jedan posao. Hajde nišandžije!
Stara priča. Kad god trebaju ''dobrovoljce'' za neko sr.nje, hajde nišandžije!
Naravno da sam i ja bio nišandžija (ciljatelj) - bestrzajni top 82 mm M-60. I tako su nâs ''dobrovoljce'' utrpali u kamion i pravac željeznički kolodvor.
Tu sam se zbližio s čovjekom koji je inače bio šutljiv i držao se nekako po strani. Predstavio mi se: - Ja sam Utković Pave od Zadra! - Ovo ''od Zadra'' pobliže znači da je iz mjesta Vrsi. Pave je inače bio pomorac na trgovačkim brodovima, došao je u vojsku već na granici godina i čudom se čudio kako ga strpalo ovamo. Tužio mi se: - J.bi ga, ja tu vučen po brdiman ovu topčinu, a u ratnoj mornarici Šiptar navigaje! Ja san ti i inače u životu zle sreće...
Ne mogu reći koliko smo Pave, ja i ostali prebacili ugljena preko ruku i kamo je taj ugljen sve išao, ali znam da su bila najmanje dva vagona.

Putovanja na dopust i natrag

U vojsci sam bio takozvani ''godišnjak'' (vojni rok od 12 mjeseci) jer sam, na svu sreću, dao sve ispite iz prve dvije godine studija. Ostali su tada morali služiti 15 mjeseci, a u mornarici 18 mjeseci.
Kao ''godišnjak'' nisam imao pravo na redoviti dopust od tri tjedna, već mi se to vrijeme odbijalo od ukupnog vojnog roka.
Ali je postojalo pravo na izvanredni dopust. Tražio sam ga i dobio dvaput (po sedam dana), a na raportu kod poručnika rekao sam jednostavno: zaželio sam se kuće.
Poručnik nije pravio probleme, jer me cijenio kao dobrog vojnika (ne i ''grebatora'', odbio sam njegov prijedlog da idem na tečaj za desetara i ostao sam do kraja običan vojnik).
Prvi put bio sam na dopustu početkom travnja/aprila, a drugi put krajem lipnja/juna 1974. godine. Iz Prizrena i natrag iz Beograda putovao sam danju, a relacijom Beograd - Zagreb - Beograd putovao sam noću. Ova putovanja iskoristio sam da dobro upoznam lijepe krajeve koje do tada nisam vidio, ili sam od njih vidio vrlo malo, a to se naročito odnosi na dionicu Kraljevo - Kosovo Polje - Metohija - Prizren.
Na povratku s drugog dopusta imao sam nezaboravni doživljaj u kolodvoru Metohija (gdje se od pruge Kosovo Polje - Peć odvaja krak za Prizren). U vlaku je bilo više nâs vojnika, povratnika s dopusta. Bilo je vruće i bili smo žedni. Ja sam, kao poznavatelj željeznice, predložio da netko u kolodvoru Metohija (valjda će vlak stajati koju minutu?) potrči do restauracije i donese pivo za sve. Prijedlog je, naravno, prihvaćen. Izvlačili smo šibice i sretni dobitnik bio sam, naravno, ja.
Za šankom je bila velika gužva. Kada sam se konačno uspio probiti i uzeti nekoliko boca piva, primijetio sam u ogledalu iza šanka da se moj vlak miče. Potrčao sam koliko me noge nose, ali nisam stigao uhvatiti ni zadnji vagon. Vjerojatno sam izgledao prilično blesavo s onim pivskim bocama u rukama, kad sam primijetio da vlak naglo staje. Ispratilo me nasmiješeno lice prometnika sa zastavicom u rukama, koji je zaustavio vlak da ludi vojnik zbog piva ne završi u zatvoru.

Konačno doma

Došao je i taj dan. Nakon 11 mjeseci i 9 dana idem kući!
Kod zastavnika Raška razdužili smo se rano ujutro nâs trojica: Miro iz Zagreba, Nikola iz Novog Sada i ja. Stigli smo na jutarnji brzi za Beograd.
Vlak je u polasku, iz meni nedokučivih razloga, kasnio ravno sat vremena. Vrpoljili smo se na svojim sjedalima i bacali poglede na vrh brda iznad kasarne, legendarno Golo jaje na koje smo ''jurišali'' na desetke puta. I stalno smo se po navici hvatali za glavu da popravimo kapu, nesvjesni da je više nema - ostala je negdje u skladištu kod Raška.
Konačno smo krenuli. Putem su u naš odjeljak ušla dva oficira visokog čina, a nama su ruke mehanički poletjele prema sljepoočnicama. Naravno da su nas odmah prepoznali kao friške civile, a putem su nas počastili pićem i do sita smo se napričali.
U Beogradu smo se Miro i ja oprostili s Nikolom, koji se na rastanku zamalo rasplakao (ljudina od blizu 2 metra i preko 100 kg). Uhvatili smo prvi brzi i u Zagreb smo stigli oko 3 ujutro.
Vrativši se konačno, u sitne sate, svojem domu zamalo sam pomislio da sanjam, jer sam u sobi zatekao buraza koji hrče i posvuda razbacanu vojničku odoru i opremu. Mama mi je objasnila da se nesretnik prije sat vremena vratio s 15-dnevne vojne vježbe negdje prema talijanskoj granici (u to vrijeme vladala je napetost s Italijom prije potpisivanja Osimskih sporazuma). No, nazdravlje!
Miro i ja, inače u ono doba susjedi iz istog kvarta na Trešnjevci i međusobno udaljeni dvjestotinjak metara (što smo saznali tek u vojsci), dogovorili smo se na rastanku da ćemo se vidjeti na večer kod njega na piću i na miru srediti dojmove. Došao sam u dogovoreno vrijeme i zatekao njegovu suprugu s očima poput krumpira (od plača). - Miro je u vojnoj bolnici na Kunišćaku! - rekla mi je.
Posjetio sam ga idućeg jutra. Nismo se mogli sresti nego mi se javio s prozora, u licu žut kao vosak. U vojnoj bolnici u Skopju pokupio je hepatitis...

In Memoriam: moj prijatelj Zlatko Miksić Fuma

Ljudi iz moje generacije (pa i poneki od mlađih), koji su pratili rock glazbu šezdesetih i sedamdesetih, sjetiti će se legendarnog Zlatka Miksića Fume. Bio je jedan od osnivača i dugogodišnji član benda Zlatni Akordi i smatran je svojedobno jednim od najboljih bas-gitarista u tadašnjoj Jugoslaviji.
Neko vrijeme početkom sedamdesetih svirao je u inozemstvu, a dugogodišnju karijeru okončao je u prvoj postavi Parnog valjka.
Zlatko i ja zajedno smo služili vojni rok u VP 9650/52 Prizren.

……..

Sreli smo se za ručkom prvog dana vojske. Pitao je je li slobodno sjesti do mene. Nisam ga prepoznao, iako sam bio na nekim koncertima Zlatnih Akorda i Pink Elephant Banda, jer je njegova dugačka ''zurka'' bila silom prilika svedena na minimum. Počeli smo razgovor i skužili da smo obojica Zagrepčani. Predstavio mi se kao Zlatko, a tek predvečer saznao sam da je to glavom i brkom Fuma.
Ubrzo je postao, uz Zdravka iz Hvara, mojim najboljim vojničkim prijateljem. Bio je u duši veseljak, nepoderivi rocker, ali i zaj.bant na sebi svojstven dobrodušni način. U početku se vrlo teško privikavao na vojnički život u uvjetima koji su bili potpuno suprotni onima na koje je bio naviknut. Naročito je teško podnosio hladnoću o kojoj sam već pisao. Ali se u razmjerno kratkom vremenu prilagodio i rekao bih očvrsnuo.
Fuma je bio najpopularnija faca u našoj četi. Ubrzo je zaradio pregršt novih nadimaka, a najčešće smo ga zvali Piksić. Slobodno vrijeme oplemenio nam je sviranjem na gitari i pjevušenjem, te beskrajnim i vrlo zanimljivim pričama iz života rockera.
Već prvih dana bilo je jasno da nam s Fumom ne može biti dosadno. Jedne večeri vraćao se iz kantine s nekoliko boca piva za društvo. Gledali smo ga izdaleka u sumraku i odjednom primijetili da je nestao. Koji čas kasnije izvirio je iz otvorenog šahta, u koji je neoprezno upao, pozivajući da ga izvučemo van. Pukom srećom nije se ozlijedio, a što je bilo s bocama piva ne sjećam se (ako se nešto i razbilo, ubrzo je iz kantine stigla popuna).
Po formaciji je bio punilac na bestrzajnom topu. Kod takozvanog bojevog gađanja to je najosjetljiviji posao, jer treba imati sigurnu ruku ili najmanje tri čovjeka lete u zrak. Neki su se došaptavali da je Piksiću bolje prepustiti svirku na gitari, a top neka puni netko drugi. Kad je to čuo Fuma je odvalio po zagrebački: - Kaj k.rac, kaj vi mislite da je Fuma lajbek?! Niko ne bu punil moj top! - I sve je prošlo bez problema.

……..

Jednog dana, neposredno prije večere, došli su po Fumu i odveli ga u prostorije komande garnizona. Šaptalo se da su stigla dva potpukovnika tko zna otkuda i da Piksić ide na ''ispovjed''.
Vratio se tek iza ponoći. Upravo sam nastupio na požarstvo i Fuma mi se pridružio. Bio je jako uznemiren i ispričao mi je u detalje što mu se dogodilo. Ukratko, likovi su znali da je Fuma svirao s tadašnjim bendom u klubovima američkih zrakoplovnih baza u Njemačkoj, što je uostalom pisalo i u tadašnjim magazinima, pa su ga satima cijedili glupim pitanjima tipa koliko i kakvih aviona je vidio, koliko je oficira i kojih činova, koliko je ljudi ukupno u bazi, koliko i kakvih vozila je vidio... - Rekel sam im da me to uopće nije zanimalo i da sam ja rocker koji je tam sviral za dobru lovu. Ali im se nije dalo dokazat. Rekli su da me buju sutra opet zvali. Reci mi kaj da im velim. Kaj da im velim? - pitao me zabrinuti Fuma, koji mi je pravio društvo sve do kraja smjene.
Preporučio sam mu da ponavlja istu priču i valjda će ga konačno pustiti na miru. Koliko se sjećam, više ga nisu ni zvali na ''informativni'' razgovor.

……..

Legendarni Fuma bio je glavni lik u puno zgodnih epizoda, pa evo i jedne ''agramerske''.
Imali smo noćnu vježbu i jurišali na Golo jaje. Uspješno smo izveli manevar osvajanja vrha brda, pa nas je vodnik Samardžija poštedio daljeg maltretiranja i zapovijedio da se trkom spustimo i postrojimo na jednoj čistini.
Vodnik nas je prebrojio i primijetio da jedan nedostaje. - Ko fali? - Druže vodniče, nema Miksića.
I onda je usljedio prizor kao iz nekog komičnog filma. Na stazi iznad nas ukazao se Fuma, stao na desetak metara udaljenosti i ukipio se kao voštana figura, a njegova brkata faca isticala se ispod šljema na blijedoj mjesečini.
Dalje je usljedio dijalog vodnik - Fuma, koji je izgledao otprilike ovako:
- Gde si ti Miksiću!?
- Tu sam.
- Pa zašto si zaostao?
- Popiknul sam se pa sam opal.
- Šta?
- Popiknul sam se pa sam opal!
(vodnik meni): - Je li, šta ovaj priča?
- On se spotaknuo pa je pao.
(vodnik Fumi): - Pa šta ne kažeš odmah!?
- Pa rekel sam!

……..

Izašao sam iz vojske tri i pol mjeseca prije Fume. Koji dan nakon mog povratka u Zagreb ostatak PT čete premješten je u Uroševac. Fuma i ja često smo se dopisivali, uz dogovor da se nađemo u Zagrebu (''Junferica'' u Teslinoj) čim se i on vrati.
Stjecajem okolnosti nismo se vidjeli sve do kraja sedamdesetih kad smo se slučajno sreli na Trgu Republike (danas Jelačićev trg). Zaslinili smo jedan drugog i popričali nekoliko minuta, ali sam poziv na piće nažalost morao odbiti jer sam bio u žurbi.
Nikada ga više nisam vidio.
Nažalost, Fuma je imao teške poroke. Ne znam je li imao posla s drogom, ali znam da je cigarete palio jednu na drugu (otuda i nadimak Fuma) i pio je preko svake mjere, naročito zadnjih godina karijere. Dečki iz Parnog valjka morali su ga, teška srca, otpustiti iz benda jer više nije bio sposoban svirati na koncertima. Navodno je imao i obiteljskih problema, a od nekih ljudi sam čuo da je obolio od raka. Negdje početkom osamdesetih počinio je samoubojstvo utapanjem u Savi.

Neki dojmovi sa Kosova 1973. - 1974.

Jedan od mojih dobrih prijatelja u vojsci bio je i Josip Štrosar - Đina iz Zagreba (Šestine), klasa ''junac 1973.'' i desetar u mojem vodu. Pričao mi je kako se veselio kad je dobio poziv za Prizren i razmišljao ovako: - Baš fino, to je na moru(!), bude kupanjca... A kad sam skužil di je to splasnul sam odmah.
Za razliku od mnogih poput Đine ja sam prije polaska na Kosovo prilično dobro znao kamo idem. Imao sam i dovoljno interesa i dovoljno stečenog obrazovanja iz zemljopisa, povijesti i ostalih područja koja čovjeku pomažu da se ne osjeti izgubljenim ili zbunjenim u novoj sredini. I koliko god mi nije bilo drago što ću biti tako daleko od kuće, na neki način me veselilo što ću upoznati i Kosovo gdje nikada prije toga nisam bio.
Osobno nisam imao ni tada, niti imam sada, bilo kakvih predrasuda prema bilo kojoj etničkoj zajednici nastanjenoj na Kosovu. Takav način razmišljanja jednostavno je stran mojem mentalnom sklopu, stoga mi ne pada na pamet upuštati se u eventualna razglabanja oko aktualnih političkih sporova i današnjih zbivanja na tom području. Govorim o Kosovu iz perspektive vremena kad sam tamo boravio voljom ondašnjih vojnih vlasti. Tih godina bilo je mirno i bez ikakvih vidljivih napetosti, a upravo u vrijeme mojeg vojnog roka proglašen je Ustav kojim je Kosovo dobilo visoki stupanj autonomije.

……..

Prizren mi je ostao u uspomeni kao lijep i na svoj način simpatičan grad i uvijek sam želio posjetiti ga ponovo, naravno kao turist. Naročito sam guštao ideju da sjednem u kavanu preko puta kasarne, cicam pivo ispod suncobrana i gledam guštere kako jurišaju na Golo jaje. Nažalost, želja da ponovo vidim Prizren nije mi se ispunila.
Za vrijeme izlazaka u grad moje društvo najradije je išlo u hotel Theranda. Hrana je bila dobra, posluga na relativno visokoj razini, a u restoranu su u to vrijeme svirali neki, hajmo ih tako nazvati, rockeri (navodno iz Skopja). Moji vojnički drugovi drugačijih glazbenih afiniteta imali su na raspolaganju više lokala s ''narodnjacima''.
Izlaske smo uglavnom koristili da se pošteno najedemo, a bogami i popijemo. Usput smo znali svratiti u veliku robnu kuću i kupovati uobičajene stvarčice za svakodnevni život. Pamtim da smo od osoblja (uglavnom ženskog) dočekivani i usluženi vrlo susretljivo.

……..

Kao vojnik nisam imao puno prilike upoznati šire područje oko Prizrena (Metohija), ali sam ipak dosta toga vidio pa prenosim sjećanja na neke lokalitete.
Ljubižda je prvo selo uz cestu Prizren - Suva Reka - Priština, udaljeno oko 4 km od naše kasarne. Kod Ljubižde se nalazilo vojno strelište, gdje smo imali nekoliko desetaka gađanja uključivo i bojevom municijom.
Prema Ljubiždi išli smo u organiziranoj koloni desnom stranom ceste. Na izlazu iz Prizrena prolazili smo pokraj benzinske crpke INA-e. U nama Zagrepčanima i ostalim dečkima iz Hrvatske to je budilo nostalgična sjećanja, pa smo u prolazu uvijek mahali i pozdravljali radnike na pumpi.

……..

Jednog dana utrpani smo u kamione i upućeni prema sjeveru, negdje put Orahovca (središnji dio Metohije).
Putem smo se zaustavili u dolini rijeke Bijeli Drim, gdje smo odglumili protuoklopnu obranu od napada Italije preko Albanije(!). Nakon toga smo se zaustavili u nekom selu među brdima i tu prenoćili u kamionima.
U ovom selu, čije ime mi je ostalo nepoznato, mogao se najbolje spoznati svojevrsni sukob civilizacija na prostoru Kosova. Čim smo stigli rečeno nam je da nipošto ne ulazimo u dvorišta nepozvani. Tako nešto nije nam padalo na pamet već iz razloga jer je pao mrak i bili smo umorni, pa smo se ispružili po podu kamiona i zaspali kao klade. Tek ujutro, kad se razdanilo, primijetili smo da selo neodoljivo podsjeća na Maginot-liniju. Sve kuće i njihova dvorišta bile su opasane visokim zidovima. Čak smo primijetili da su neke kuće građene od ćerpića (sušena glina), ali su zidovi građeni od cigle ili bloketa.
Prizren nam se u tom trenutku učinio kao europski velegrad u odnosu na ovakvo (srećom privremeno) okruženje.
Inače je glavni cilj ovog ''izleta u nepoznato'' bio osiguranje bojevog gađanja SO baterije (90 mm M-36) iz sastava našeg diviziona, što smo uspješno obavili.
Poručnik nam je rekao da se nalazimo u blizini prijevoja koji se zove Urla Danas, a netko je u šali prošaptao: - Zakaj ne urla sutra?

……..

U Prizrenu nije bilo inžinjerije, tako da je gradnja novog protutenkovskog poligona zapala moju PT četu čim smo navršili pet mjeseci obuke.
Bio je to opsežan i vrlo zahtjevan posao. Probrani su majstori koji se razumiju u zidanje i ''šalunge'', dok smo mi ostali raspoređeni na poslove pomoćnih radnika.
Za izgradnju kružne piste na budućem poligonu, gdje će se kretati oklop mrskog neprijatelja, trebala je velika količina kamenja tj. tucanika. Stoga je većina nâs upućena u kamenolom desetak kilometara od Prizrena, uz rijeku Prizrensku Bistricu i uz cestu Prizren - Brezovica (i dalje prema Skopju).
Ako ste pomislili da smo upućeni u neku vrstu gulaga, varate se. Bili su to moji ljepši dani u vojsci. Svakog jutra, poslije doručka, kretali smo kamionom u kamenolom, a vraćali smo se za ručak. Naša zadaća bila je jedanput na dan napuniti taj isti kamion kamenjem, a bilo nas je pošteno govoreći bar dvaput više nego li je stvarno trebalo ljudi za taj posao. Dok je polovica radila, druga polovica je uživala u sunčanju, kupanju i lijepom krajoliku.
Naš mandat na izgradnji poligona naprasno je okončan negdje u srpnju/julu. Upravo smo završili iskop rupetine koja se zvala sklonište za pješadijski vod, netko je kroz otvor u žici donio pivo iz obližnje birtije i poslagali smo se uz hladovitu stijenku grabe. Taman smo počeli cicati kad smo primijetili sjenu neke spodobe sa šapkom na glavi. - Znači tako vi meni gradite poligon, zato kasnimo mjesec dana, mater vam j.bem! - proderao se major Vujović, komandant garnizona. - Marš gore u kasarnu!
Vrag je odnio šalu i našem uživanju došao je kraj. Upravo u to vrijeme spremale su se krupne promjene u garnizonu. Došli su novi gušteri, šaptalo se o prekomandi stare vojske u Uroševac, a moja PT četa definitivno će se rasporediti po grupama na različite pomoćne dužnosti.
Netko od upućenih rekao nam je da je najbolje otići na izdvojenu stražu i to u Đinovce. Nas nekoliko Zagrepčana međusobno smo se posavjetovali, odlučili smo da idemo i prijavili smo se kao dobrovoljci.

……..

Đinovci su selo udaljeno 18 km od Prizrena, nedaleko Suve Reke, u čijoj sam blizini proveo zadnje i definitivno najljepše mjesece vojnog roka.
Čuvali smo skladište municije i držali stražu po rasporedu: tjedan dana u ciklusu 2 sata na straži i 4 sata slobodan; tjedan dana na straži samo noću; tjedan dana slobodan + zadužen za opskrbu hranom, pranje posuđa, tamanjenje miševa i slično.
Dečki iz stare vojske kod smjene su nas uputili: - Kad idete u polja krasti, idite bosi da vas ne prepoznaju po tragovima čizama! - Ovu smo preporuku obilato iskoristili, ta stigli smo upravo u vrijeme dozrijevanja lubenica, a nakon toga navalili smo na grožđe iz obližnjih vinograda.
O svojim (našim) doživljajima u Đinovcima mogao bih puno pisati, a spomenuti ću neke epizode u nastavku svojih priča.

Izlet s ocem po Kosovu

Pokojni mi otac, tada umirovljeni pukovnik tehničke službe i po školovanju vozač svega što se kreće po cesti na kotačima i gusjenicama, bio je na svoj način avanturističkog duha. Prošlo je jedva mjesec dana otkako me ispratio na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, a već je dobio crva u guz.ci i doprašio autom u Prizren. Za put od gotovo 900 km trebalo mu je manje od deset sati. Pitao sam ga je li uopće gdje stao, a on mi je rekao da je popio kavu u Kragujevcu.
U njegovoj sobi u hotelu Theranda pregledao sam pakete koje je donio u prtljažniku. Oči su mi ispale kad sam vidio gomilu delicija koje mi je donio, a za koje sam zaboravio da u svijetu postoje - od mamine makovnjače, preko kuhane suhe vratine i ''gavrilovićke'' do par kilograma banana, a sve svježe pripremljeno ili kupljeno jučer.
Sve to sam kasnije podijelio s mojim prijateljima.
Drugi put otac me posjetio negdje u proljeće 1974. Sa sobom je doveo suprugu i sina mog kompića i susjeda s Trešnjevke Miroslava (onoga koji je po povratku iz vojske završio na Kunišćaku s hepatitisom). Dok se sretna obitelj Navračić družila u svojoj intimi, otac i ja odlučili smo napraviti đir autom po Kosovu. Dozvolu za cijeli dan za područje Pokrajine dobio sam bez problema.
Iz Prizrena smo krenuli cestom ispod Prokletija i stigli u Đakovicu. Grad nije ostavljao naročiti dojam, pa smo ubrzo produžili dalje prema Peći. Usput smo razgledali manastir Visoki Dečani, jedno od remek-djela srednjovjekovne sakralne arhitekture. U Peći smo prošetali obalom rijeke Pećka Bistrica, popili piće i nastavili prema Kosovu Polju znatiželjno razgledavajući zanimljive i za nas nove krajolike.
Posjetili smo Gazimestan, poprište Kosovske bitke 1389., pa nastavili dalje prema Prištini. Glavni grad Kosova u ono je doba odavao dojam napretka i razvitka, iako je bilo očito da se ne može usporediti s urbanim sredinama približno istog broja stanovnika poput npr. Osijeka.
Nakon ručka u hotelu Grand i šetnje gradom vratili smo se u Prizren.

Poslije nas neki pernati ljudi

Nažalost, iz vojničkih dana imam vrlo malo slika. A i kako bih imao - u vojsku se nije nosio fotoaparat, a ono malo što se našlo snimio je službeni fotograf.
Nakon povratka iz vojske dopisivao sam se s brojnim drugovima koji su ostali odguliti još tri i pol mjeseca. Svi su nakon mog odlaska premješteni u Uroševac, a za 15. MPTAD sam čuo da je rasformiran (bilo je i vrijeme, no o tome naknadno u drugoj temi). Kasnije je kasarna očito proširena jer se u nju smjestila čitava brigada.
Poslije rata za Kosovo 1999. godine i dolaska KFOR-a, u moju bivšu kasarnu najprije su se - bar sam tako čuo - uselili talijanski bersaljeri (to su oni koji na šljemu nose krepanu kokoš, kako bi rekao Rene Artois iz kultne serije 'Allo, 'allo). Koje li ironije, a mi uvježbavali protutenkovsku obranu od ''Italije koja je napala Jugoslaviju preko Albanije''…
Tražio sam po internetu bilo kakvu fotografiju moje bivše kasarne iz starijih vremena, ali bez uspjeha. Stoga prenosim suvremene slike koje je snimio neki njemački vojnik (danas je u kasarni Bundeswehr).
Ovo izgleda kao glavna zgrada i nekadašnje sjedište komande garnizona. Avioni NATO gadno su je porokali 1999. godine. Na nekadašnjoj pisti za postrojavanje danas je parkiralište vozila Bundeswehra:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Za padinu brda u pozadini gotovo sam siguran da je Palanačka kosa:

[You must be registered and logged in to see this image.]

(Biti će toga još)

Egzotični likovi

BOKIBOGME TI NISI IZ ZOGREBA (O JEDNOM ZEMLJAKU)

Iz Hrvatske, a naročito iz Zagreba i šire okolice, bilo nas je u Prizrenu puno. To nam je u mnogome olakšalo boravak u vojci daleko od kuće, iako ne podcjenjujem ni prijateljstvo s dečkima iz drugih krajeva bivše države.
Već prvog dana imao sam bliski susret s jednim zemljakom - starosjediocem u kasarni. Bio je to brico, koji nije fermao uradak naših frizera prije polaska u vojsku već nas je do kraja unakazio ''po pravilu službe''. Dok se iživljavao nad jadnim ostacima moje kose primijetio sam da govori meni bliskim jezikom. Pitao sam ga odakle je, a on je odgovorio: - Iz Zogreba.
Nije tipfeler, slovom O označio sam onaj tipični govor kada se miješaju samoglasnici A i O (ali teži prema O).
Dalje je dijalog tekao, otprilike, ovako:
- Iz kojeg dijela Zagreba? Ja sam s Trešnjevke, a ti?
- Novi Zogreb.
- Trnsko? Zapruđe? Utrine? Travno?
- Ne, malo iza.
- Pa gdje iza?
- Pisorovina!
- Pa kaj ne veliš odmah da si iz Pisarovine. I kaj fali Pisarovini, to su jako lijepi krajevi, Vukomeričke Gorice, dolina Kupe...
- Je, kaj sam ja znal jel ti imaš pojma gdi je Pisorovina!

KUKURIKU! (POSVEĆENO VRSTI KAPLAR VULGARIS)

Prve dane i tjedne u vojsci obilato su nam zagorčavali likovi koje smo zvali kaplarima, a po činu su bili desetari (klasa ''junci'', lipanj 1973.).
Najgore je bilo prvih dana i tjedana vojnog roka, kada su se ti momci (ne svi) iživljavali nad nama gušterima.
Prije nego li o tome kažem nešto više moram naglasiti da je u ono vrijeme vladao vrlo čudan sustav unapređivanja, ocjenjivanja itd. Od stare vojske čuli smo da su naši desetari upućeni na tečaj u Prištinu ne zbog toga jer su imali nekakve predispozicije za komandire odjeljenja, već iz razloga jer su bili tzv. ''problemi''. Na takav način su se starješine rješavale, bar privremeno, vojnika koje nisu htjeli imati u svojoj jedinici jer su činili kojekakve opačine. A jedan od kriterija za ocjenjivanje i unapređenje oficira bio je i što manji broj disciplinskih prekršaja.
Nije se gledalo na suštinu, već na podatke koji su zapisani u papirima. Stoga je bilo moguće da čovjek koji je pobjegao kući (nije ga bilo tjedan dana) bude osuđen na sedam dana zatvora s obrazloženjem da se na postrojavanju pojavio u šlapama (što se, nota bene, i dogodilo, ali nije bilo povod već izlika za kažnjavanje).
Vratimo se našim kaplarima. Bilo je tu svega i svačega. U prvo vrijeme većinom su nas kinjili gdje god su stigli, a najviše smo se bojali večernjeg pregleda spavaonice. Tada je dežurni kaplar pregledavao kako smo složili svoju odjeću na garderobne ormariće (tzv. kazete). Ako je nešto bilo neuredno, ili je kaplar odlučio da je neuredno, slijedilo je bacanje na pod potezom ruke, ustajanje ''žrtve'', ponovno slaganje, ponekad i više puta...
Odmah naglašavam da u takvim situacijama nije bilo nikakvog ''nacionalnog'' kriterija. I kaplari i mi, jadni fazani, bili smo skupljeni sa svih strana bivše države. Stoga mogu ustvrditi da smo se najviše bojali čovjeka koji se zvao Ivan L., a bio je rodom negdje od Varaždina. Drugi po redosljedu zloglasnih tipova bio je desetar Đurđević iz Kraljeva, jedva nešto malo manje loš bio je Šimek iz Đakova, a ostali su bili koliko-toliko podnošljiviji.
Olakšanje su nam donosile večeri kada je dežurni bio desetar Mitić iz Leskovca. Taj dečko je bio izrazito dobroćudan. Ako bi naišao na nezgrapno složenu odjeću, a toga je bilo, obično bi je popravio sâm, a rjeđe bi pozvao vojnika da mu pokaže kako se to radi.
Mitić je u civilu bio nogometaš. Igrao je za drugoligaša Dubočicu iz Leskovca i to u veznom redu. Bio je vrlo darovit igrač. Navodno su ga, svojedobno, zvali u Zvezdu, ali od toga na kraju nije bilo ništa. U jednom razgovoru, kada smo već bili stara vojska, povjerio nam se: - Mogao sam ostvariti veliku karijeru, ali me upropastio alkohol.
Već na početku vojnog roka imao sam izravni konflikt s nekolicinom iz tog kaplarskog društva.
Jednog popodneva navratio sam u spavaonicu po neke stvari (vjerojatno cigarete). I ugledao sam neobičan prizor.
Na ormariću-kazeti stajao je moj susjed (po krevetu) Rakić, dječak od 18 godina, i kukurikao kao pijetao. Oko njega su sjedila i cerekala se tri-četiri kaplara. Taj prizor me zapanjio, ali sam se u početku pravio lud i pošao po svoje stvari, kao ja nemam ništa s time. Kaj bum se zameral budalama, mislio sam u sebi.
Zatim je netko od kaplara rekao malom da izrecitira deset puta ''ja skidam kapu kad ulazim u spavaonu'' (očito je ušao s kapom na glavi i to je bio povod za ovo primitivno iživljavanje). Mali Rakić je počeo recitirati i pri tome se rasplakao.
Onda mi je prekipjelo i viknuo sam: - Rakić, smjesta siđi dolje!
Kaplari su se zabuljili u mene i začudili se ovoj nečuvenoj drskosti i to od jednog guštera. I u trenutku dok ovo pišem pred oči mi dolazi faca kaplara Đurđevića: kapa nabijena na vrh nosa, a u gupcu čik. Prišao mi je prijeteći i počeo mi svašta govoriti.
Ja sam drhtao od bijesa, ta već mi je proteklih dana bio pun qrac tih iskompleksiranih likova. Nastojao sam se svladati i rekao sam Đurđeviću (otprilike): - Sutra ćemo svi zajedno na raport poručniku, jer ovo što vi radite je kršenje Pravila službe. Ponižavanje vojnika je izričito zabranjeno... - Itd.
Slijedila je nova bujica uvreda i prijetnji na moj račun, tipa ''tko si ti?'', ''šta si ti?'' itd. Odgovorio sam (isto otprilike): - Ja sam sin pukovnika koji će vam j.bati milu majku kad za ovo sazna! - Bio je to obični blef jer mi je stari bio u mirovini već deset godina, ali je upalio. Kaplari su se razišli obješenih njuški, a ja sam Rakića izveo iz spavaonice i dao mu savjet da ih drugi put, ako ga pokušaju maltretirati, pošalje u p.zdu materinu i kaže im da se meni jave ako se usude.
Iste večeri rekao sam dežurnom desetaru Anđelkoviću da me upiše za jutarnji raport kod poručnika. Rekao sam i zašto. I to je bio blef, samo sam htio mamlaze dodatno zaplašiti. Ujutro mi je došao taj isti Anđelković i pitao me, pa gotovo bih rekao snishodljivo, ostajem li još uvijek pri zahtjevu za raport. Rekao sam da me izbriše, ali da onakve svinjarije više ne rade.
Ne kanim naknadnom pameću ocrtavati socijalno-psihološke profile tih ljudi. Tek bih napomenuo da je jedan od njih, ime mu ne spominjem, u civilu bio po zanimanju šinter i grobar (bez uvrede za ova zanimanja). Teško je čuditi se činjenici da je dečko prigrabio svojiih pet minuta vlasti i postao bar za kratko vrijeme ''netko i nešto''.
Nisu oni bili krivi što im je tadašnji sustav dodijelio ulogu s kojom se nisu baš najbolje nosili. S vremenom smo zaboravili te prve, hajmo reći, nesporazume i razišli smo se u dobrim međusobnim odnosima kao vojnički drugovi.

SUSRET NA KOLODVORU U SLAVONSKOM BRODU

Lik sâm po sebi nije bio ništa posebno. Golobradi 19-godišnjak iz Bosne (Odžak kod Doboja) zvao se Rade Čolak i bio je moja vojnička generacija. Bili smo u istom vodu, a on je bio jedan od poslužitelja na Bst 82 mm.
Nakon završetka prve faze obuke, onog vremena kada smo svi zajedno j.bali ježa po ljutoj zimi, većina nas je raspoređena na izgradnju protutenkovskog poligona. Manja skupina poslana je u Prištinu na tečaj za komandire odjeljenja (desetari), a među njima bio je i taj Čolak.
Vratili su se negdje početkom ljeta kao svježi kaplari. Kada smo otišli u Đinovce on nam je postao komandir straže.
Većina nâs bila je po godinama starija, o obrazovanju da ne govorim, a pošto smo bili ista klasa mali se nije pravio važan i nije glumio neki nadnaravni autoritet. Mi mu, opet, nismo pravili probleme i slušali smo ga u mjeri koja je bila nužna da se straža ne pretvori u raspuštenu bagru.
Jedini kiks je napravio kada je izveo cirkus i objavio ratno stanje zbog bivola, o čemu ću pisati kasnije.
Mali je imao jedan problem - volio je previše potegnuti iz boce s obzirom na svoju dob i stas, nije važno što je unutra samo da nije voda. Nekako sam slutio da će zbog toga jednom nastrugati.
Praznik 1. svibnja/maja 1975. proveo sam s društvom u Bosanskom Dubočcu. Tada sam već radio u Pošti. S prijateljem Arifom čekao sam na autobusnom kolodvoru u Slavonskom Brodu da stigne dio ekipe iz Sombora, kad sam ugledao lice koje mi je odnekuda bilo poznato. Bio je to Rade Čolak.
Srdačno smo se pozdravili kao stari drugovi iz JNA, a onda sam ga pitao (dijalog rekonstruiram otprilike):
- Kamo si se ti uputio?
- Idem kući iz Armije.
- Kakve Armije? Pa ostali su odavno kod kuće…
- Bio sam tri mjeseca u vojnom zatvoru u Prištini!
Čolak je pred kraj vojnog roka bio komandir straže u Uroševcu. Netko mu je od oficira naletio u nezgodno vrijeme...

SIMULAJA, NAŠ KUĆNI TVOR

Dečku pamtim prezime, ali ću ga izostaviti. Bio je rodom iz Bosne, a nismo ga zvali nikako drugačije već Simulaja.
Ovaj nadimak, čije značenje ne treba dodatno pojašnjavati, dao mu je mali Rakić, isti onaj koji je morao kukurikati pred kaplarima što sam već opisao.
Simulaja je bio jedan od rijetkih likova, rekao bih možda i jedini, koji mi je od početka do kraja vojnog roka bio izrazito antipatičan.
Moglo se razumjeti da vojnici hvataju ''krivine'' kad god mogu, ta isto smo činili svi mi kao ''stare kuke'' kad nam se ukazala prilika. Ali uz uvjet da time ne usosimo vlastite vojničke drugove. Ako bi dobili zajednički zadatak, bez obzira je li se radilo o čišćenju zahoda, struganju parketa žicom ili skupljanju smeća po kasarnskom krugu, onda bi ga zajednički i obavili.
To je vrijedilo manje-više za sve osim za Simulaju. Mali je bio lijen, bahat i bezobrazan. Znao bi stajati pokraj nâs koji smo radili, s rukama u džepovima, prosipajući nam usput kojekakva mudrovanja.
Više puta bio sam s njim na rubu konflikta, pa i fizičkog obračuna, tim prije jer sam sumnjao da mi krade cigarete i druge stvari iz ormarića. Ali je uvijek prevagnulo pravilo da pametniji popušta. Čuo sam nekoliko puta od svojih vojničkih prijatelja kako se grozi da će me ''jednog dana srediti''.
Simulaja je imao još jednu odvratnu osobinu: nije se htio prati. Bježao je od vode kao vrag od tamjana. Dok smo mi ostali i po najgoroj ciči-zimi jedva čekali da dođemo pod tuš, taj nije imao problema s održavanjem osobne higijene jer ga tako nešto nije ni zanimalo.
Odluka Simulaje da se neće prati nije nam smetala sve dok nismo došli na stražu u Đinovce. Ljeto je bilo na vrhuncu, spavali smo u zajedničkoj prostoriji i doslovce se gušili od smrada koji je dolazio od našeg stražarskog ''kolege''. I onda je odlučeno da se nešto mora poduzeti.
U stražarnici smo imali veliko metalno korito u koje smo stavljali vodu, grijali je na suncu i kupali se na smjenu. Jednog dana zagrijali smo vodu i izveli unaprijed dogovoreni plan. Četvorica najjačih momaka pograbili su Simulaju, svukli ga do gola i strpali u korito. Otimao se i derao kao jarac dok su ga ribali, a na što je ličilo korito poslije ovog prisilnog pranja bolje da ne govorim.

JA SAM UDLU, HOĆU DOMA!

U jednom od novinskih napisa nakon smrti Dine Dvornika pojavila se i priča kako se na svečanoj obavezi pojavio gol-golcat, čime je izazvao skandal ali se i riješio vojske - za dan ili dva već je bio u Splitu, otpušten kao nesposoban.
Imali smo i mi jednog takvog lika i to mog zemljaka - Zagrepčanina. Zvao se Mladen (znam mu i prezime, ali ga izostavljam).
U Prizren je stigao ravno iz istražnog zatvora, gdje je proveo godinu dana. Očito je da mu nisu mogli dokazati kazneno djelo za koje je bio osumnjičen, pa su ga spakirali u JNA.
Niti je Mladen bio za vojsku, niti je ona bila za njega. To je bilo jasno već prvih dana. Nakon što je ošamario jednog od oficira i svašta mu izgovorio, završio je u pritvoru. Čuli smo ga kako viče: - Ja sam luuuud, hoću kući! Ja sam udlu! Hoću doma!
Ubrzo je i otpušten iz vojske kao ''asocijalan'' ili tako nešto. Na odlasku se oprostio sa svima nama, a sjećam se da mi je kod pozdrava namignuo.
Prošlo je puno godina. Nakon kupnje stana u kojem danas živim, bilo je to u jesen 1990., čekao sam da mi stigne naručeni namještaj, a zatim i majstor koji će ga sastaviti. Supruga i ja čekali smo majstora cijeli dan, ali od njega ni traga. Pojavio se tek na večer. Ispričao se jer se neplanirano zadržao na drugom poslu, a ja sam razmišljao otkuda mi je taj čovjek poznat. I onda sam ga pitao:
- Je li se vi možda zovete Mladen?
- Da. Kako znate?
- Odi vrit, pa bili smo zajedno u vojsci u Prizrenu!
Odveo sam ga k sebi u stan i počastio pićem. Razgovarali smo dugo i prisjećali se vojničkih dana. Na odlasku mi je rekao: - Dolazim ti sutra u osam ujutro, a ovi drugi buju pričekali, tko ih j.be. - Tako je i bilo. Supruga je dežurala kod kuće, a kad sam se vratio s posla sve je već bilo složeno.

KISELI SE ŽENI (O JEDNOM KOSOVARU)

Jednog dana, vrativši se iz seoskog dućana, primijetio sam u našoj stražarnici mladog čovjeka u civilnoj odjeći. Pitao sam tko je taj i što radi ovdje, a dečki su rekli: - To je Kiseli, skrivamo ga kod nas.
Ne znam kako mu je bilo ime, a dečki su ga nazvali Kiseli jer nije bio baš najbolje raspoložen. Bio je iz susjednog sela, upravo se vratio iz vojske (iz Zagreba!) i saznao da mu je otac kupio ženu.
Kiseli je, siromah, vidio malo svijeta i spoznao da postoje i neka druga pravila, pa je odbio takvu vrstu sklapanja braka. Pobjegao je od kuće i zamolio je da ga skrivamo dva-tri dana dok ocu ne prođe bijes.
Svi smo pristali da dečku pružimo ovu uslugu, koliko plemenitu toliko i rizičnu jer se radi o teškom prekršaju za koju cijeloj straži ne gine tri do šest mjeseci zatvora, a komandiru i dulje.
Otac ga je došao tražiti i kod nas, ali smo slagali da nemamo pojma o čemu priča. Izgleda da ga je netko od mještana ipak vidio, jer je idućeg dana stari zaprijetio: - Znam da je kod vas i ako ga ne predate idem sutra u Prizren komandantu garnizona! - To je već bilo previše i čim je stari odmakao rekli smo Kiselom: - Žao nam je, ali moraš potražiti drugo utočište.
Prošao je koji tjedan i na seoskom putu susreli smo šarenu kolonu zaprežnih kola iz kojih je dopirala bučna muzika. Najprije smo mislili da su to Romi, a onda smo shvatili da je riječ o seoskoj svadbi. Kiseli se ženi!
Tako mu je bilo suđeno.

CAPA

Prije sam pisao ljudima, a sada ću dodati koju riječ i o jednoj plemenitoj životinji.
Capa (slova ''a'' izgovaraju se kratko) je bila naš stražarski pas, po vrsti šarplaninac a po spolu ženka.
Kad smo stigli u Đinovce, negdje krajem srpnja 1974., postrojile su se po propisu dvije straže, stara i nova, jedna nasuprot drugoj. Onda je došao takozvani ''kerovođa'' (školovani vodič pasa) i doveo na uzici Capu, koja je omirisala svakog od nas novajlija pojedinačno. Ubrzo će postati najboljim prijateljem stražara u noćnim smjenama.
Preko dana Capa je uglavnom drijemala, povremeno šetala po krugu ili oko žice, ili tamanila svoj obilati dnevni obrok od čistog junećeg mesa. Njezino pravo ''radno vrijeme'' bila je noć. Bila je vrlo dobro uvježbana, točno je znala koje su joj zadaće i kakav je raspored kretanja. Obilazila bi žicu, premještala bi se od jednog do drugog stražarskog mjesta i, ako nije bilo drugog posla, legla bi na dva-tri metra od stražara i osluškivala što se zbiva u okolišu.
Kad bi se smjestila kod mene osjetio bih se nekako sigurnijim. Znao sam je dozvati po imenu, na što bi ona zamahnula i tresnula o tlo svojim velikim repom kao znak da me čuje i razumije.
Često sam je gledao kako naglo ustaje i munjevito iščezava u mraku, što je bio znak da je nanjušila uljeza. U pravilu se radilo o psima lutalicama, ali je tjerala i bivole, pa i ponekog čovjeka koji bi se previše motao oko žice.

Goveđe stvari

Hrana u kasarni bila je čak i za ondašnje vojničke standarde loša, premda obilata i kalorična, a biranje npr. između tri vrste jela bio je luksuz o kojem nismo mogli ni sanjati.
Meso smo viđali samo u gulašu ili u sušenom obliku (kuhane kobasice).
Teletina, junetina, svinjetina, pa i obična govedina na koju smo navikli, bile su mislene imenice. Umjesto toga dobivali smo u gulašu meso od bivola.
Sve do dolaska u vojsku na Kosovo nisam ni znao da u bivšoj državi uopće postoji takva vrsta goveda - krupni, crni bivoli s velikim rogovima, kao da su sišli s televizora iz neke epizode National Geographic. Tamošnjim seljacima služili su za iste svrhe kao nama krave i volovi - za meso, mlijeko, vuču kola i poljske radove.
Na bivolje meso brzo smo se navikli, ta želuci su nam uz one tjelesne napore bili kao ponori u kojima nestaje sve što se ponudi.
Bivole sam često viđao u živo dok sam bio na straži u Đinovcima. Svaki dan su prolazili poljskim putem na metar-dva od naše žice. I mogu reći da mi je ta golema, impozantna životinja postala s vremenom vrlo simpatična.
Jedan bivol izazvao je pravu uzbunu u našoj stražarnici. Bila je mračna noć, a iza žice čuli su se čudni zvukovi, pucketanje i frktanje. Za nevolju, stražarski pas bio je na drugoj strani, zauzet tjeranjem pasa lutalica. Komandir straže (desetar Rade Čolak) ušeprtljao se i oglasio opću uzbunu, nazvao dežurnog oficira u Prizren i rekao da je ''situacija sumnjiva'' i da je poduzeo mjere opreza. Čak smo na položaj iznijeli i mitraljez(!).
Većini od nas ova predstava izgledala je nategnuta i prilično blesava, ali smo preko one stvari poslušali zapovjed i rasporedili se u obrambeni krug. I onda je postalo jasno tko nas ''napada''.
Bio je to zalutali, ili zakašnjeli, ili jednostavno na slobodi ostavljeni bivol koji se lagano gegao poljskim putem uz žicu i frktao. Kako je reagirao onaj smetenjak od kaplara, malo je nedostajalo da nedužnu životinju ustrijelimo.

Ni živ ni mrtav od straha

Dok sam bio na straži bila su neka mirnija vremena. Jedini razlog za bojazan bio je mogući nailazak nekoga od oficira iz Prizrena ili Prištine i to u krivo vrijeme, recimo dok smo skrivali Kiselog, dok je pola straže bilo pijano ili dok je stanoviti Ante iz čista mira zbrisao na tjedan dana u Vinkovce (nismo ga cinkali). Ali ipak, tu sam pretrpio najveći strah za vrijeme služenja vojnog roka - i to dvaput.

……..

Držao sam noćnu stražu po pasjem vremenu. Grmilo je, sijevalo i pljuštalo kao iz kabla. Nebrojeno puta je tresnulo u visoke gromobrane skladišta koje smo čuvali. Da se bar koliko-toliko zaštitim od kiše, ili da bar dobijem iluziju kako to pomaže, podvukao sam se pod gustu krošnju jednog stabla.
Ovakvo vrijeme je izrazito neugodno za držanje straže jer se od bljeska munje vidi kao po danu, a onda zavlada mrkli mrak i ne vidi se doslovce prst pred nosom. Počeo sam razmišljati kako bi bilo da mi se netko prišulja iza leđa.
U jednom trenutku sijevnula je munja, ja sam se okrenuo i vidio nečije noge na dva-tri metra od mene (ostatak tijela nije se vidio zbog niskih grana). Prepao sam se kao rijetko kada u životu i zaurlao: - Tko je to!? - Ujedno sam skinuo pušku s ramena i uperio je prema spodobi koja mi se prišuljala iza leđa.
Na to se spodoba počela smijati i zadirkivati me da što se plašim. Bio je to kolega s drugog stražarskog mjesta koji je došao tražiti vatre da pripali cigaretu.
Što sam mu sve izgovorio bolje je ne spominjati.
A mogao sam ga mirne duše ustrijeliti i za to još dobiti nagradni dopust. Rekao sam budali da me idući put, kad mu treba vatre za cigaretu, najprije zovne po imenu i to sa sigurne udaljenosti.

……..

Na Kosovu nije bilo razloga za strah od ljudi, ali je bilo od pasa lutalica.
Bilo ih je nebrojeno mnogo i izgledali su ružno, izgladnjelo i opako. Često su se motali oko kasarne i naše stražarnice, pojedinačno i u čoporima, pa i ulazili kroz žicu u unutarnje područje. Svaka stražarska kućica u kasarni u Prizrenu imala je unutra podeblju toljagu za ''tjeranje kerova''.
Ja sam se bojao tih odvratnih beštija, tim prije jer je bjesnoća bila vrlo raširena na onim prostorima.
Jedne mračne noći, pred sâm kraj vojnog roka, izvodio sam taktičko povlačenje pred nekom od tih nemani. Čuo sam već izdaleka povremeno potmulo i podmuklo režanje, što je za mene bio znak da bi se moglo raditi o bijesnom psu. Režanje je bilo sve bliže, pa sam po zvuku zaključio da se beštija već uvukla ispod žice u krug stražarnice.
Sve to skupa trajalo je podulje, možda nekih desetak-petnaest minuta. Već u početku me počela hvatati lagana jeza, a kako je zvuk režanja bio sve bliži sve više sam se plašio. Za nevolju, naš stražarski pas bio je na drugoj strani.
Najgore mi je bilo što nisam ama baš ništa vidio. Inače bih zgrabio neki kamen ili granu i pokušao otjerati beštiju. Već pomalo u panici odlučio sam popeti se na takozvani bedem, odnosno nasip kojim je bila opasana zgrada skladišta.
U jednom času čuo sam režanje točno ispod bedema, na nekoliko koraka od mene. Tada mi je bilo dosta, skinuo sam pušku i opalio nasumice u smjeru odakle je dolazio taj zastrašujući zvuk.
Naravno da nisam pogodio psa, ali sam ga vjerojatno otjerao. Usput sam cijelu stražarnicu digao na noge. Uslijedilo je smjenjivanje sa straže, razjašnjavanje i pravdanje ispucavanja bojevog metka, što je bila posebna procedura. Na kraju je u kasarni, u službeni zapisnik, upisano (otprilike): ''Nervozni vojnik pred otpuštanjem kući navodno pucao u psa''.

Dvije pričice o ukopavanju

Bio je to jedan od onih gadnih dana u prvim mjesecima obuke. Bilo je zimsko vrijeme, sumaglica i hladnoća koja se uvlači u kosti, snijeg je lagano padao čitavog dana, a na tlu ga je bilo i previše. I baš po tako blagoslovljenom vremenu zapalo nas je praktično uvježbavanje u disciplini ''inžinjerijska obuka - kopanje pojedinačnog rova za stojeći stav''.
Najprije smo morali razgrnuti snijeg da bi uopće došli do zemlje, a onda je počelo dugotrajno i mučno kopanje takozvanim ''ašovom''. Najgore je bilo nama dugajlijama, jer smo morali najdublje kopati.
Imali smo u vodu jednog Makedonca iz Skopja, mog imenjaka (Stanojko Stoševski), koji je bio napadno niskog rasta. U našim ne baš nježnim vojničkim šalama znao sam ga zadirkivati da ga ćaća treba nadoj.bati da malo poraste.
I tako ja kopam, kopam, lagano kunem u sebi i pitam se je li me majka rodila nekom greškom, kad čujem glas iz rupe do sebe:
- Ajde, brže, brže tamo! Što's čeka?
Bio je to moj imenjak, kome su samo šljem i nos virili iz rova. Kucnuo je čas osvete i počeo mi je vaditi mast:
- Ajde brže, brže! Je li, koga ćemo sad morati nadoj.bati?
I tako se on naslađivao sve dok nisam završio posao. U jednom trenutku mi je prekipjelo i zaprijetio sam mu da prestane ili ću ga zatrpati u toj njegovoj rupi, ali badava.
Uostalom, tko bi mu zamjerio?

……..

Dok smo između glavne ceste Prizren - Peć i obale Drima čekali ''Talijane'' koji su nas ''napadali preko Albanije'', dobili smo zapovjed za utvrđivanje tipa poljske fortifikacije. Drugim riječima, morali smo iskopati propisani zaklon za bestrzajni top i cjelokupnu poslugu, a nakon toga se maskirati.
Bio je to zamašan posao, ali smo imali lopate (prave) i tlo je bilo šljunkovito, tako da nije bilo previše naporno.
Dok smo kopali obilazio nas je jedan bivši član posluge mojeg topa, neki Trifković iz Bosne, koji je u međuvremenu premješten na dužnost vozača kamiona. Stajao je pokraj rova s rukama u džepovima i zadirkivao nas (stara priča: ajde brže, brže...).
Uputili smo mu pregršt uvreda i dalje nismo obraćali pozornost na njega. Kad smo završili posao, jedan dečko je otišao po ručak za cijelu poslugu. Na povratku se cerekao i objasnio što je smiješno: - Znate li što radi Trifković? Ukopava kamion!
Naime, komandant diviziona major Rokvić primijetio je da mu vozači šalabazaju okolo s rukama u džepovima dok su kamioni parkirani kao na velesajmu, a mrski neprijatelj samo što nije napao. I onda je zapovijedio da vozači moraju propisno ukopati svaki svoj kamion. Žao mi je što nisam vidio taj prizor.

Golo jaje

Već sam o toj prizrenskoj vojničkoj legendi ponešto rekao, ali vrijedi ponoviti i dopuniti…
Golo jaje nije službeni toponim i nema ga na zemljopisnoj karti, već je autor imena, da ne kažem nicka, zasigurno neki dobri vojak Švejk iz tko zna koje generacije.
Iznad kasarne u Prizrenu nalazi se brdo imenom Palanka, a obronak se zove Palanačka kosa. Brdo je ispresijecano brojnim dubokim jarugama i vododerinama, a zemlja je crvenkaste boje i pomiješana sa sitnim kamenjem. Pamtim da je vegetaciju činila trava, žbunje i niska stabla, a jedino je vrh brda bio ogoljen. Također je bio zaobljen i oblikom je podsjećao na jaje prerezano na pola.
Otuda i nadimak: Golo jaje.
Tu smo izvodili većinu naših vježbi za vrijeme obuke. Bilo nam je vrlo teško i bilo je vrlo naporno. Pri prelasku većih jaruga obavezno smo rastavljali topove, jer drugačije nismo mogli proći. Onda su četvorica iz moje posluge prenosila cijev (80 kg), a mene je kao nišandžiju dopao lafet ili podvoz (38 kg) plus torba s rezervim alatom i priborom (5 kg). I sve to po velikoj strmini. Da mi je netko prije vojske rekao što ću nositi na leđima i u kakvim uvjetima odgovorio bih mu da je lud, ali tako je bilo - i izdržalo se.
Osim u ''edukativne'' svrhe Golo jaje po potrebi je služilo i za discipliniranje raskalašenih vojnika. Osobno sam svjedočio jednom takvom slučaju.
Bila je duboka noć. Bio sam takozvani požarni, šetao hodnikom i slušao nesnošljivu buku koja je dopirala iz spavaonice SO baterije. Dečki su se ponapijali, galamili i lupali, tako da na cijelom katu nitko nije mogao mirno spavati.
Čak ni intervencija dežurnog oficira garnizona nije urodila plodom. Onda je tom liku dop.zdilo i pozvao je poručnika - komandira baterije da si među svojom bagrom napravi reda.
Poručnik, koga su u gluho doba noći probudili iz zdravog sna i digli ga od kuće u vrijeme vikenda, stigao je opasno nabrušen. Njegovi dečki su se odmah primirili, ali im to nije pomoglo. Smjesta je zapovijedio da prva dvanaestorica odu do garaže, skinu sa samohotki strojnice Browning 12,7 mm, stave ih po dvojica na ramena i - trkom na Golo jaje i natrag. Na vrh brda poslao je čovjeka koji će provjeriti da netko ne zabušava, a u ruci je držao štopericu.
Ostali su morali biti budni dok se ne izredaju do posljednjeg. Ne treba reći da je na katu konačno zavladao mir.
Sada je jasnije i zašto su naši zadnji pogledi iz vlaka, na povratku kući, bili upereni na legendarno Golo jaje...

(Ima još)

Druže Stanko svaka čast. Čitati Vaša sećanja osim što je zabavno, je i zarazno-nema ostavljanja za kasnije. Zato bih molio pošto "Ima još" da nam pružite mogućnost gustiranja i sutra i prekosutra.....

Možda zato što veoma sugestivno pišete, možda što sam imao dosta sličnih doživljaja, evo polako, uz domaću kafu i kosovsku lozu, dolazim k sebi od one Prizrenske zime.

Stanko, dobro je i zanimljivo...... pravi roman. Već je objavljen negdje?

Ljepi pozdrav Stanko,čitam spominješ u jednom dijelu,možemo to skoro nazvat memoara,selo Orahovicu.Ja sam služio 81/82 u Uroševcu a išli smo na gađanje blizo tog mjesta.Neznam dali ste vi posječivali vinariju koja je bila u tom mjestu,a proizvodila je poznati Kosovski kabernet,a koji su nam zaposlenici točili što se god moglo napunit.

Zašto smo bili zabrinuti zbog kašnjenja vlaka

Već sam spomenuo povratak iz vojske u listopadu/oktobru 1974., a sada ću pobliže objasniti zašto smo Miroslav, Nikola i ja bili ne samo nestrpljivi već i zabrinuti, pa i pomalo uznemireni, zbog neuobičajenog kašnjenja vlaka u polasku od oko sat vremena. Naime, ispričao sam dečkima što se dogodilo mom zagrebačkom školskom kolegi i prijatelju Zoranu godinu dana prije.
Zoran je služio vojni rok u jednom šumadijskom gradu (Valjevo?), a kući je pušten 6. listopada/oktobra 1973. godine. S nekoliko kompanjerosa koji su također odslužili vojsku sjeo je u neki buffet ili restoran kod kolodvora da popiju oproštajno piće. A društvo kao društvo, bilo je tu puno dobrih prijatelja, nikako da se rastane.
Dok su oni ljuštili jedno piće za drugim i pijano revali ''oj drugovi, jel vam žao'', egipatske trupe prešle su Sueski kanal i započeo je IV. izraelsko-arapski rat (zato pamtim datum, a stariji forumaši sjećaju se ovog sukoba koji se pretvorio u krizu globalnih razmjera).
U popodnevnim satima došla je na kolodvor vojna policija, pokupila ih, strpala u kamion i odvezla natrag u kasarnu. U ono vrijeme otpušteni vojnik bio je po zakonu pod vojnom obavezom, tj. na raspolaganju vojsci, još 24 sata nakon otpusta.
I tako je moj Zoran, umjesto da otputuje (na vrijeme) kući u Zagreb, završio u rovu na grčkoj granici u Makedoniji, gdje je proveo iduća tri mjeseca. Poslije je pričao da mu je najgore bilo kada je dobio takozvanu ratnu pločicu ili matrikulu, jer je to bio znak da je vrag odnio šalu.
Zato smo mi odahnuli kada je vlak konačno krenuo.
Naša bojazan zbog zakašnjelog polaska vlaka nije bila sasvim bez temelja. Upravo tih dana, kada smo krenuli kućama, bila je na vrhuncu kriza oko granice s Italijom, a vojska je izvela veliku vježbu na području jugozapadne Slovenije i dijela Hrvatske (sudjelovanjem je počašćen i moj stariji brat).

Nastiću, je li ovo tvoje?

Čovjek je sastavljen od krvi i mesa, pa sam nakon puno okolišanja odlučio predočiti mojim vjernim čitateljima i jednu epizodu koja nije nimalo bojovna, da ne kažem kako je krajnje neslavna.
Bilo je to početkom 1974. godine. Nas desetak vojnika, koji smo bili recitatori(!) na priredbi za Dan Armije, dobili smo kao nagradu za dobar nastup ulaznice za predstavu u kojoj je glavni lik bio Burduš. Stariji forumaši sjetiti će se nekada vrlo popularne TV serije, a Burdušu (glumcu Janićijeviću) novostečena je medijska slava omogućila da poslije tezgari i skuplja lovu po čitavoj ex-Yugi.
Čim smo popodne pripušteni u grad nâs nekolicina sjeli smo u restoran, pojeli nešto i navalili na izvrsni kosovski kabernet. Zatim smo oteturali u Dom Armije, gdje su nam rekli da Burduš kasni sat-dva (valjda je imao ''bis'' u nekom susjednom gradu).
Garderobijer u Domu držao je ispod pulta čitavo skladište ''bombica'' s kosovskom lozovačom (šifra: imate li čaja?), a moj kompa Predrag iz Beograda i ja zapričali smo se i naravno ljuštili jednu rundu za drugom.
U tome nam se za nevolju pridružio i jedan domaći dečko, Albanac, koji se upravo vratio s odsluženja vojnog roka iz Zagreba (kasarna na Borongaju) i navalio da nas časti. Pa ti probaj odbiti...
Kasnije mi je falio komad filma, pa su mi prijatelji rekonstruirali što se događalo. Ne znam gdje je nestao Predrag, a ja sam se popeo na polukat na stubištu prema svečanim ložama, sjeo na dasku ispod prozora i zahrkao. Vjerojatno sam bio više mrtav nego pijan jer su me dečki u kasarnu doslovce odvukli, a putem sam izgubio kapu.
Burduša, naravno, nisam vidio. Najljepše od svega je da su gore na katu, u ložama, bili svi oficiri iz garnizona. Kada su silazili niz stepenice, kako kaže legenda, major Rokvić, komandant našeg MPTAD, pokazao je prstom na moju lešinu i pitao mojeg poručnika: - Nastiću, je li OVO tvoje?
Ujutro, na postrojavanju, poručnik je kipio od bijesa. Pred svima je izgrdio Predraga i mene, rekao da smo blijedi kao papir i nesposobni za zanimanje, pa nas je izbacio iz stroja i potjerao na spavanje. Sjećam se da je vikao na mene: - Šta je?!? Opio te Burduš?!?
Srećom smo prošli bez kazne.

Zašto i danas sanjam g.vna

Čitateljima slabijeg želuca preporučam da preskoče ovu temu.
Počinjem s epizodom iz prvih sati mojeg vojnog roka.
Stigli smo u kasarnu i javili se gdje je trebalo. Zatim nas ošišalo, istuširalo, zaprašilo DDT-jem, natrpalo nam u šatorsko krilo hrpu stvari i uputilo nas u divizion.
U jednom hodniku okupilo se nâs nekoliko friških fazana. Odmah smo se međusobno upoznali, raspitali se tko je otkuda i čime se u životu bavi. Uobičajene priče. Čekali smo da nas rasporede po vodovima i po spavaonicama.
Dok smo čekali pridružio nam se jedan kaplar. Bio je to desetar Hasan Mehukić, budući komandir mojeg odjeljenja, rodom iz Bosanskog Novog.
Upustio se u priču s nama i raspitivao se koji si, odakle si i što si po zanimanju. Ja sam rekao da sam student političkih nauka, a gušter do mene predstavio se kao novinar.
(Rajko Đurić je zaista bio novinar beogradske ''Politike'', a kasnije je bio poznat kao predsjednik Svjetskog kongresa Roma).
Desetar Mehukić otišao je nekamo i ubrzo se vratio. I pitao:
- Đe su onaj novinar i onaj polit'čar?
Prepoznali smo sebe i javili se, a desetar nam je rekao:
- Tu su vam kante i metle. Tu vam je kutija s klorom. Tamo vam je WC. Da odete i da ga oribate pic'kato!
I tako sam već prvog dana, na neki način, upao u g.vna.
Čišćenje sanitarnog prostora, tri puta dnevno, bio je uobičajeni dio poslova vojnika koji su po dnevnoj zapovjedi bili određeni kao redari. To smo primali kao normalni dio svakodnevnog vojničkog života i tu smo se izredali svi na desetke puta.
Jedne večeri kao redara zapalo me čišćenje WC-a. Riječ je o tri nužnika-čučavca, a čišćenje je bilo obična rutina, posao od desetak minuta. Dulje smo morali raditi jedino ako bi u nezgodno vrijeme naletio neki vojnik s ''potrebom'', pa smo morali za njim čistiti još jedanput. Kada je posao bio završen zvali smo dežurnog kaplara da pregleda naš uradak i da nas ''oslobodi'' ovog dijela dužnosti, pazeći da nam u međuvremenu netko ne upadne unutra.
Zapala me nevolja da se jedan od tri čučavca nikako nije mogao očistiti. Bilo je očito da je začepljen. Nikakvi pokušaji i nikakve metode nisu dale rezultata. Ostatak WC-a blistao je od čistoće, ali taj nesretni čučavac bio je u ''neurednom stanju''.
Pozvao sam Mehukića da pregleda WC i da me oslobodi dužnosti. Nije htio ni čuti i rekao je: - Nema spavanja dok ono ne očistiš!
Rekao sam mu da je WC zaštopan i da tu treba majstor. Nije se dao krstiti. Polako mi je ''pucao film'' i rekao sam da sam svoje obavio i da idem u krevet.
Već sam ležao u krevetu kad se na vratima spavaonice pojavio Mehukić i rekao da moram ustati i završiti posao. Odbio sam. A on je zaprijetio: - Idem po dežurnog oficira, pa ćeš se ti meni dići. - Ležao sam na leđima i držao ruku (po navici, kao manje-više svi vojnici prije spavanja) na onoj stvari i nekontrolirano izvalio: - A ti si se meni već digao!
Kaplar je izletio kao furija i vratio se za koju minutu sa dežurnim oficirom garnizona: - To je taj!
Vrag je odnio šalu i morao sam ustati. Mehukić mi je stajao za vratom i čekao da očistim taj nesretni čučavac. Vidio sam da mi nema druge do učiniti zadnji pokušaj. Zavrnuo sam rukav, gurnuo ruku do lakta u tekuću smjesu i pipao po odvodu. Izvukao sam praznu konzervu koju je netko iz pakosti ubacio unutra. Za koju minutu sve je bilo čisto i bio sam konačno ''oslobođen'' ove higijensko-sanitarne dužnosti, uz kaplarovo zlobno cerekanje.
Isprao sam provizorno ruku, iz ormarića u spavaonici uzeo deterdžent za rublje i uputio se na temeljitu dekontaminaciju.
I dan-danas, kad sanjam vojsku (recimo da se to dogodi jednom u dvije-tri godine), u snu mi se pojavljuje nevjerojatna hrpa g.vana...

On isti k'o men'

Protutenkovski poligon koji smo na području kasarne gradili trebao je imati oblik ovala, s pistom od tvrdog materijala (asfalt ili beton) koja ga je omeđivala. Unutar kruga trebali su se nalaziti uzorci inženjerijskih objekata tipa rovova, skloništa i različitih protutenkovskih i protupješadijskih prepreka. Tako da neka buduća vojska nauči na koje se sve načine može suprotstaviti eventualnom napadaču.
Sve smo to počeli graditi praktično na goloj ledini. Jedino je buduća pista bila trasirana unaprijed, zasigurno nekom mehanizacijom (buldozeri), a ugrađeni su i betonski rubnjaci.
Mi smo morali popuniti tu trasu tucanikom, preko kojeg će kasnije prijeći valjak, a zatim će se staviti tvrda podloga za vožnju oklopnih vozila.
Nakon toliko godina ne mogu ocijeniti kolika je bila ukupna dužina kružne piste, ali je za njenu izgradnju trebala velika količina tucanika. Zato smo i radili u kamenolomu.
Već sam ranije spomenuo da taj posao nismo doživljavali kao teret. Naprotiv, bio je ''mila majka'' u odnosu na sve ono što smo prošli za vrijeme tzv. prve faze obuke. Svakog jutra poslije doručka kretali smo kamionom (TAM 5000) u kamenolom, tamo odradili svoje, napunili taj isti kamion ''sirovinom'' i čekali da se vrati po nâs i doveze nas u kasarnu na ručak.
Što smo radili u kamenolomu?
Najprije je profesionalni miner (civil) minirao stijene. Mi smo za to vrijeme bili na sigurnoj udaljenosti. Nakon toga smo odlazili skupljati kamenje i tovariti ga u kamion. Veće gromade smo razbijali tzv. pajserima. U tome smo se smjenjivali, jer nije bilo ni dovoljno posla ni dovoljno alata za sve.
Kamenolom se nalazio uz jedan veliki potok, zapravo rječicu koja se otprilike kilometar dalje ulijevala u Prizrensku Bistricu. Kada smo bili slobodni od tucanja kamenja kupali smo se u svježoj i čistoj planinskoj vodi, sunčali se i tako kratili vrijeme do povratka u kasarnu. Obično bi nekoga poslali do obližnjeg sela na cesti Prizren - Brezovica - Skopje da nam donese iz dućana pivo.
Na poslovima smo se izmjenjivali. Nakon rada u kamenolomu zapalo me, po prvi puta u životu, miješanje betona za izgradnju protutenkovskih prepreka. Miješali smo šljunak i cement lopatama, dok je majstor-zidar Ramo sve to polijevao vodom i nadzirao što radimo.
Kamen koji smo u kamenolomu tovarili u kamion završio je na stroju koji se zove drobilica. Tu se kamen pretvarao u tucanik. Radio sam neko vrijeme i na drobilici. Posao je bio težak, fizički vrlo naporan i neugodan zbog vrćine, a naročito zbog prašine koja je bila gusta i prekrivala je čitavo tijelo. Mi ''drobiličari'' kupali smo se svaki dan, a dobivali smo i pojačanu ishranu.
U to vrijeme u JNA nije bilo redovitog vojničkog obroka (marende, gableca) između doručka i ručka. Tko je bio gladan, a imao je novaca, taj je za vrijeme tzv. velikog odmora jeo hranu koju je kupio u kantini (obično smo kupovali kuhanu kobasicu u somunu). Ekipa na drobilici bila je iznimka - dok si tamo radio dobivao si litru mlijeka u tetrapaku (za ispiranje prašine) i jednu konzervu mesnog nareska na dvojicu ljudi.
Vezano uz izgradnju poligona obavljali smo i druge poslove. Već sam spomenuo da je u kasarni bilo građevina i iz turskih vremena. One su odavno bile dotrajale i napuštene, zjapile su prazne i nisu služile ničemu. Te zgrade smo počeli rušiti, a upotrebljiv materijal završio je na poligonu.
Od ''turskih'' zgrada mogli su se iskoristiti jedino kameni blokovi na rubu građevine. Ti su blokovi bili međusobno spojeni tzv. ''klamfama'', komadima metala koji su na krajevima bili svinuti i ukucani u blokove. Zidovi su bili izgrađeni od mekanijeg materijala (ćerpića). Te smo blokove skidali na način da smo se popeli na visoke dvokrake ljestve, slične onima koje koriste soboslikari, uzeli u ruke pajser, pomoću njega ''iskopali'' blok i zatim ga gurnuli da padne na tlo.
Sklidanje tih blokova priuštilo mi je nezaboravni doživljaj, a ni danas ne mogu vjerovati kako sam dobro prošao.
Stajao sam visoko na ljestvama i kopao oko jednog kamenog bloka. Ispod mene je virila iz zida jedna klamfa. Odšacao sam kameni blok i zaključio da bi on lako mogao pasti na klamfu, a od nje se odbiti na moje ljestve koje su bile trošne i klimave.
Svejedno sam nastavio kopati dok kameni blok nije ispao, pao točno na onu klamfu ispod, promijenio putanju, lupio u ljestve i onda je počeo krš i lom.
Sjećam se da sam tresnuo na leđa i da su svuda oko mene bili kameni blokovi koje sam ranije srušio. Ludom srećom pao sam u međuprostor, tako da se nisam teže ozlijedio. Oko mene su se odmah skupili drugovi i odveli me na ''ljekarsku'', gdje sam dobio poštedu za taj dan.
Spomenuti ću na kraju ovog posta da je vrijeme, dok smo gradili poligon, bilo lijepo i vrlo toplo. Zapravo se i ne sjećam proljeća u Prizrenu, valjda je potrajalo koji tjedan i kao da smo iz ljute zime na brzinu ušli u ljeto. Kada sam u lipnju bio na dopustu u Zagrebu već sam bio ''crn kao Cigan'', kako se nekada govorilo u našim krajevima. Inače sam tamnoput i brzo pocrnim na suncu (iako danas ne smijem na sunčanje, jer sam pod stare dane dobio alergiju, no to je izvan ove priče).
Za vrijeme rada na poligonu pocrnio sam tako brzo i tako temeljito da je moj vojnički drug Jemin Maličević, Rom iz Surdulice (dobar dečko, pomagao sam mu u pisanju pisama), jedanput pokazao prstom na mene i rekao: - On isti k'o men'.

Malo razmišljanja o 15. MPTAD

Već sam spomenuo da je naš 15. MPTAD bio protuoklopna jedinica u sastavu 15. brigade sa sjedištem u Prištini.
Kao sin pukovnika, a i osobno prilično zainteresiran za vojna pitanja i vojnu povijest, bio sam vrlo dobro upoznat s ustrojem i naoružanjem tadašnje JNA. Naravno da sam razmišljao i o realnim borbenim mogućnostima našeg 15. MPTAD.
Oficiri su nam objasnili taktiku borbene upotrebe diviziona: najprije se protivnički tenkovi gađaju raketama, zatim stupaju u djelovanje samohotke iz SO baterije, a na kraju naša PT četa sa bestrzajnim topovima i ručnim bacačima M-57.
Naoružanje dviju baterija činile su već spomenute rakete Šmelj na vozilima GAZ-69. Riječ je o projektilima prve generacije, koji su se još u Izraelsko-arapskom ratu 1967. pokazali neefikasnima (ubrzo su u JNA zamijenjene Maljutkama).
Samohotke 90 mm M-36 potjecale su još iz Drugog svjetskog rata, a JNA ih je dobila u okviru vojne pomoći SAD ranih pedesetih godina. Već u ono vrijeme bile su potpuno zastarjele, a benzinski motor činio ih je potencijalnim upaljačem za krematorij pet ljudi posade.
Naša PT četa bila bi zadnja linija obrane, a s bst 82 mm i ručnim bacačima teško bi mogli znatnije ugroziti oklopne snage protivnika. Pod uvjetom da uopće preživimo artiljerijsku i zračnu pripremu napada.
Stoga me ne čudi da je 15. MPTAD ubrzo nakon mojeg odlaska iz vojske rasformiran, a protuoklopna obrana bazirana na suvremenijem i efikasnijem oružju.
Slobodan sam dodati i nekoliko svojih zapažanja o zapovjednom/komandnom kadru.
Komandant diviziona, major Rokvić, bio je oficir tzv. ratne generacije. Pomalo slikovit lik, kome je glavna uzrečica bila ''niz elemenata''. Bez obzira o čemu se govorilo, sugovornik ili slušatelj se morao suočiti s ''nizom elemenata''. Kakvu-takvu vojnu naobrazbu je možda stekao, ali je imao teškoća s običnim čitanjem govora koje su mu (pretpostavljam) drugi napisali. Pa je tako glavni grad Kambodže postao ''Pom Pen'' i da ne nabrajam dalje… Ne bih htio uvrijediti uspomenu na tog čovjeka, uostalom nije mi se ni po čemu zamjerio, ali da me se pitalo s kojim komandantom diviziona bih pošao u rat izabrao bih nekog drugog.
Od svih oficira diviziona artiljerijske struke najbolji dojam na mene je ostavio poručnik Rodoljub Andžić, vojničina od glave do pete. Slutio sam da će daleko dogurati i nisam bio iznenađen kada sam pročitao da je postao komandant artiljerijskog puka u Bačkoj Topoli.
Na komandira moje PT čete, poručnika Radišu Nastića, također se ne mogu potužiti. Djelovao je ponešto kruto, često je znao opako zagalamiti, ali je cijenio dobre vojnike i imao je razumijevanja za svakoga - pa i za one koji su bili takozvani ''problemi''.
Ipak, da me se pita s kim bi u ono vrijeme (da nedajbože zatreba) pošao u rat, rekao bih: sa Samarom.
Vodnik-stažist Miomir Samardžija, komandir mojeg voda, ostavio je na mene najbolji dojam. Vrlo dobro nas je naučio vojničkim vještinama, nije nas maltretirao ali nas nije ni štedio kada je trebalo savladati novo gradivo. Cijenio je dobre vojnike, ali nikome nije davao protekciju.
O tome imam osobno iskustvo. Jednog dana, već pri kraju petomjesečne prve faze obuke, vježbali smo s topovima na nekoj livadi ispod Palanačke kose. Samara je zapovijedio ''rastavljenim do visine onih stabala i natrag, trkom''. Momci iz moje posluge otrčali su noseći cijev, dok sam se ja za njima lijeno vukao tegleći lafet na kotačima kao da sam u šetnji. Uz mene je jednako šetao i drugi nišandžija Dimitrije Dimitrijević. Kada smo se izvoljeli dogegati natrag svi su nas čekali već postrojeni. Tada nas je Samara izdvojio iz stroja, viknuo ''za vas dvojicu otrovi'' (morali smo staviti maske) i ''trkom do onih stabala i natrag''.
Tko zna gdje je taj čovjek danas?

(Slijedi završetak, danas popodne jer moram po unučicu u vrtić. Odgovori na vaša pitanja kasnije)

Pozdrav Stanko, dobro došli. Plus za "staru gardu" i njihove priče.

Stanko, sve cestitke. Pa ovo su pravi JNA memoari!

Najprije hvala svima na dobrodošlici i pozitivnim komentarima.
Jesu li priče već objavljene? Da, to sam napisao u uvodnom tekstu. Usput da kažem, podosta sam se u životu bavio i novinarstvom pa otuda sklonost prema pisanoj riječi.
Sve je počelo na forumu zeljeznice.net. Naime, ja sam railfan od malih nogu i član sam Kluba ljubitelja željeznice. Također skupljam modele sistema H0 i nadam se da ću jednog dana, ako zdravlje posluži, napraviti i maketu. Napisao sam kratki putopis (bez slika) o svojim vožnjama vlakom vezanim uz vojni rok i mislio sam da će na tome završiti. Vraga, ekipa je stalno tražila još-još-još, pa sam iz memorije polako čupao epizode koje sam (i) ovdje opisao.
Dakle, riječ je o prenesenim, neznatno modificiranim i malo presloženim tekstovima s foruma zeljeznice.net. Napominjem da sam svoje vojničke uspomene prije nekoliko godina objavio i na forumu web stranice Avijacija bez granica.
Teme iz Prizrena uglavnom sam iscrpio, ali ipak dodajem i nastavak. Kad sam već iznio uspomene na svoje vojničke dane, priču bih mogao zaokružiti sjećanjima i na razdoblje nakon odsluženja vojnog roka. Jer, vojska me pustila u civilni život samo privremeno, dok ne dođe vrijeme da joj opet zatrebam.

Post festum: vojne vježbe

Na ponovno druženje s uniformom pozvan sam desetak puta.
Prvi poziv za vojnu vježbu dobio sam već u ranu jesen 1975., niti godinu dana otkako sam se vratio iz Prizrena.
Riječ je bila o jednodnevnoj vježbi, bolje rečeno okupljanju, jedne subote u kasarni ''Maršal Tito'' u zagrebačkom Zapruđu. Nismo zadužili nikakvu uniformu ni opremu, dakle bili smo kao obični civili-rezervisti. Odveli su nas u jednu prostranu dvoranu, gdje nam je predstavljen neki pukovnik - komandant brigade.
Pukovnik nam je rekao da smo kao tzv. rezervisti najmlađih godišta, što smo i bili, uvršteni u sastav brigade koja bi u slučaju rata vodila protudesantnu obranu zračne baze Pleso. S obzirom na sastav i ulogu brigade možemo očekivati da ćemo biti pozivani na vojne vježbe češće nego ostali. Nije da smo bili baš pretjerano oduševljeni…
Nakon dva-tri sata boravka u ''Maršalki'' i upoznavanja s pukovnikom bili smo pušteni kućama.

Kupa 76: hapšenje od vojne policije i ''pogibija'' od teritorijalaca

Kako nam je pukovnik najavio, tako je i bilo. Već godinu dana kasnije pozvan sam na sudjelovanje u velikoj vojnoj vježbi ''Kupa 76.''.
U vježbi je također sudjelovao i moj stariji brat, ali je bio u drugoj jedinici i imao je drugo mjesto okupljanja (Petrovac kod Petrinje). Na vježbi smo se našli na suprotnim stranama, s time da sam ja prošao neusporedivo bolje od njega.
Na zborno mjesto stigao sam u civilnoj odjeći, jer prije toga nisam zadužio nikakvu opremu. Nâs civila bio je mali broj, većina ostalih bila je u uniformama.
Strpali su nas u kamione i krenuli smo cestom Zagreb - Karlovac - Plitvice. U selu Krnjak skrenuli smo desno, prema zapadu, gdje se nalazio vojni poligon.
Bilo je to u prvoj polovici rujna/septembra 1976. Pamtim da je vrijeme bilo vrlo lijepo i toplo, pravo ''bablje ljeto''. I tako je bilo svih 12 dana koliko smo bili na vježbi, osim što je jednom palo nešto sitne kišice.
Tu sam dobio svoju vojnu opremu. Utrpali su mi sve i svašta (prvi put sam vidio borbeni ranac i transportnu vreću, dok sam služio vojni rok u Prizrenu toga nije bilo), jedino nisu mogli naći odgovarajuće čizme. Čovjek koji me zaduživao bio je, očito, jako bistrog uma rekavši (otprilike): - Evo ti za sada broj 42, a čim nađemo 46 zamijeniti ćemo. - Pitao sam ga ima li sjekiru da si skratim stopala, a on mi je rekao nešto kao ''nemoj ti zajeb.vati''. Idućeg dana ipak sam dobio odgovarajuće čizme.
Društvo je bilo vrhunsko - sve sami Zagrepčani, dečki otprilike mojeg godišta ili još mlađi, a kaplar nam je bio čovjek koji je u civilu bio kondukter u ZET-ovom tramvaju. Vrlo brzo smo se ''uglazbili'' i učinili si taj privremeni vojnički život ugodnim koliko je najviše bilo moguće. Na vlastitu inicijativu, jer nas nitko nije tjerao, trčali smo svakoga jutra i radili tjelesne vježbe, a nekoliko puta nabavili smo i ispekli janjca.
Takozvane dnevne vježbe izvodili smo na način da smo dovukli topove (Bst 82 mm) na položaj i nakon toga se opružili po bujnoj paprati. Jednog prijepodneva pronio se glas da je stigao komandant Zagrebačke armijske oblasti, general Ćorković, i da pripazimo da nas ne zatekne u stanju rasula. Ta vijest potaknula je našeg kaplara da se malo poigra prave vojske, pa je dreknuo: - Na rezervni položaj, trkom! - Na to mu je netko iz ležećeg položaja dobacio: - Ideš ti meni na rezervni qrac! - I tako ništa od taktičkog povlačenja.
Tzv. dinamika vježbe trajala je dva dana i odvijala se na prostoru južno od Zagreba - u Pokuplju, Baniji i Cazinskoj krajini.
Prije pokreta podijelili su nam plave trake. Dakle, bio sam u ulozi agresora, napadača, mrskog neprijatelja. Tu plavu traku imam i danas negdje u krami na tavanu.
Digli su nas noću i potrpali u kamione. Sjedili smo na klupama sa strane, a između nas nagurali smo dva Bst. Kada smo prošli kroz Karlovac bio je još mrak, a negdje smo skrenuli s glavne ceste prema Pisarovini ili Jamnici. U praskozorje smo prešli Kupu preko pontonskog mosta i zaustavili se u nekom manjem selu na cesti Petrinja - Glina. Ne znam kako se zvalo selo, ali sam zaključio da smo negdje istočno od Gline prema Gori.
Tu nam je rečeno da naš bataljon ide u desant helikopterima, ali mi s težim oružjima (vod Bst i minobacački vod) ostajemo u selu kao ''okupatorska posada''. Navodno nije bilo dovoljno helikoptera na raspolaganju (u isto vrijeme održavala se još veća vježba ''Golija 76.''). Kako god bilo, prošli smo odlično. Smjestili smo se na vrhu jednog brežuljka koji je dominirao selom i cestom, gdje smo dočekali završetak vježbe. Zapravo, dočekali smo neslavnu ''pogibiju'', no o tome kasnije.
U selu nije bilo mnogo ljudi. Muškarci sposobni za vojsku vjerojatno su bili mobilizirani, a ostale se baš nije mnogo vidjelo. Po selu smo nalazili parole tipa ''dolje agresor'', ''smrt plavima'' i tome slično, a na seoskoj trgovini pisalo je: ''za vrijeme okupacije ne radi''. Potporučnik (rezervist kao i mi), komandir našeg voda, rekao nam je da su mještani dobili nalog da ne ulaze s nama u nikakav kontakt i da pružaju tzv. pasivni otpor. A nama je, pak, bilo strogo zabranjeno konzumiranje alkohola (mo'š mislit!).
Nije dugo trebalo da otkrijemo kako je gazda trgovine pravi pravcati kolaboracionist. Vježba je vježba, ali biznis je biznis - tko bi odolio napasti da usluži ovako veliki broj dobrih mušterija, ma bili oni i agresori!? Pa je odmah pronađeno rješenje. Glavni ulaz za vrijeme okupacije ne radi, ali pomoćni ulaz kroz dvorište radi u svim okolnostima.
Dogovoreno je da dvojica pokupe čuturice i lovu, pa da odu do trgovine i kupe pijaču. Kocka je pala na mene i na stanovitog Božidara s Pešćenice. Otišli smo do dućana i nakupovali pića. Sjećam se da sam nosio četiri čuturice, obješene o opasač, a sadržaj je bio ovakav: pelinkovac gorki, šljivovica stara, konjak mirogojac i bezalkoholni ''deit''.
Upravo smo pretočili piće, platili gazdi i objesili čuturice o pojas, kada se pred ulazom u dućan pojavio Pinzgauer s vojnom policijom. Vođi patrole (neki aktivni vodnik I. klase) nije bilo teško vidjeti kroz prozor dućana da se unutra odvijaju subverzivne aktivnosti. Gazda je rekao: - Brzo bježite! - i mi smo krenuli kroz dvorište prema brežuljku gdje su bili naši.
Nevolja je bila u tome što smo morali proći kroz dvjestotinjak metara livade tj. brisanog prostora. Još gora nevolja bila je u činjenici da vodnik nipošto nije bio glup kako smo se ponadali. Poslao je za nama dvojicu vojnika-policajaca i nije bilo teorije da im uteknemo.
Odveli su nas pred vodnika koji nas je pitao tko smo i što ovdje radimo. Pri tome je značajnim pogledom mjerkao naše čuturice. Ja sam se uhvatio za slamku i slagao da smo došli kupiti bezalkoholno piće za naše dečke. Vodnik je pokazao prstom na jednu čuturicu i rekao: - Otvori!
U toj čuturici zaista se nalazilo bezalkoholno gazirano piće ''deit''. Slavodobitno sam je gurnuo vodniku pod nos i rekao: - Ovo je bezalkoholno piće, probajte.
Vodnik je omirisao čuturicu i naredio: - Otvori drugu!
Sada je muljaži bio kraj. Čim sam skinuo čep osjetio se miris šljivovice. A vodnik je pokazao rukom na Pinzgauer i rekao: - Ulazi unutra!
U današnjim sjećanjima sve to doima mi se pomalo komičnim. Božidar i ja ušli smo u Pinzgauer, posjeli su nas na klupe jednog nasuprot drugom, a sa strane svakoga od nas sjela su po dvojica vojnih policajaca. Kao da smo Al Qaida na putu za Guantanamo! Vodnik je sjeo naprijed, na mjesto suvozača.
Bio je to zaista blesav prizor. Dečki su bili vrlo mladi, očito vojnici na odsluženju vojnog roka, uglancani i utegnuti u one svoje bijele uprtače kao da su iskočili iz kutije, a Božidar i ja u ''ratnom izdanju'' s onim maskirnim prekrivačem na šljemovima. Pitali smo: - Kam nas to vodite? - A oni su odgovorili: - U vojni zatvor u Petrinji.
- Kakav zatvor, kakva Petrinja, kaj ste vi normalni? - protestirali smo. - Pa mi smo obični rezervisti na vojnoj vježbi. Pustite nas našima, oni i ne znaju da ste nas odveli. Buju se zabrinuli kaj je s nama... - Badava naše brbljanje, vojnici ionako o tome ne odlučuju. Jedan nam je povjerljivo prišapnuo: - Naj.bali ste, naš vodnik je veliki grebator.
Ipak nismo dospjeli u Petrinju. Nakon tri-četiri kilometra vožnje stigli smo do jednog velikog polja gdje je bilo mnogo vojske, a na polju su stajali i helikopteri spremni za polijetanje. Prepoznao sam neke oficire našeg bataljona. Vodnik je naredio da se Pinzgauer zaustavi kod jedne skupine oficira, okrenuo se prema nama i pitao: - Jesu li ovo vaši?
Potvrdili smo. Onda nas je vodnik izveo iz vozila, raportirao najstarijem oficiru i opisao slučaj. Oficir je rekao da nas može ostaviti ovdje i napisati prijavu civilnom sudu za prekršaje. Uslijedilo je odvođenje, još uvijek pod nadzorom tog istog vodnika vojne policije, na eliminaciju inkriminirajućeg materijala. Stali smo pokraj grabe uz cestu, ispunjene vodom u kojoj su se vidjele žabe, gdje je vodnik naredio: - Istoči!
Bio je to grijeh prve kategorije. Rekao sam vodniku (otprilike): - Kad smo već nadrapali, a ovo moramo baciti, dajte nam bar da uzmemo koji gutljaj! - Nije htio niti čuti. - Pa zar vam nije žao ovih jadnih žaba, stradati će od tolike cuge!? - pokušao sam biti duhovit. Na kraju su sve čuturice ispražnjene u baru...
Tako je završilo moje prvo i jedino u životu hapšenje/uhićenje. Vodnik je, čuli smo, napisao prijavu sudu za prekršaje (propis je propis). Na završetku vježbe i neposredno prije povratka kućama, u kasarni ''Maršalki'' potporučnik - komandir voda rekao je Božidaru i meni: - Dečki, vježba je dobila dobru ocjenu i prijave protiv vas smo pocijepali i bacili u koš!
Božidar i ja vratili smo se među naše dečke, dočekani bujicom pogrda jer smo se dali uhvatiti u tako plemenitoj misiji. I, što je najgore, ''strajbali'' smo njihov novac. Kanal za opskrbu kod domaćeg izdajnika je inače i dalje funkcionirao i to besprijekorno, pa su i nâs počastili pićem koje su donijele s(p)retnije kolege.
Drugu noć tzv. dinamike vježbe dočekali smo u logističkom smislu spremni. Na vrhu brežuljka pripremili smo si kraljevsko konačište. Rasporedili smo se po dvojica i to na način da smo ispod ležaja stavili odgovarajuću količinu paprati, na to stavili šatorsko krilo, preko njega deku, a zatim legli i preko sebe stavili drugu deku i drugo šatorsko krilo.
Spavali smo kao bebe, sve dok - još po mraku i neposredno prije svitanja - nisu počele neočekivane nevolje.
Probudio nas je nekakav pucanj. Još uvijek u ležećem položaju komentirali smo zvuk i prepirali se je li, ili nije, netko okinuo iz puške. I onda je počeo vatromet.
Svuda oko nas zatreštala je paljba iz svih mogućih pješadijskih oružja. I danas se sjećam tih bljeskova u mraku, koji su djelovali vrlo neugodno iako smo znali da je riječ samo o vježbi i da je municija manevarska. Na kraju pucnjave pojavio se oficir sa žutom trakom na rukavu, sudac, koji je rekao (otprilike): - Ovo briši sa spiska, to je sve izginulo.
Od njega smo čuli da su nas napali ''partizani'', zapravo teritorijalci iz Željezare Sisak, koji su u prosjeku imali 40-ak godina.
Biti ''mrtav'' dok drugi pješače i puškaraju bilo je vrlo praktično. Cijelog dana izležavali smo se u nekom selu, po krasnom sunčanom vremenu, dok je moj nesretni brat (među ''crvenima'') teglio puškomitraljez i ganjao desantiranu glavninu mojeg bataljona negdje oko Bosanske Bojne. Navodno je njegov bataljon u jednom danu propješačio 70 km.
Upravo smo ručali kada je u selo došla neka protuoklopna jedinica s topovima 100 mm T-12. Kolona je stala na cesti, na nekih 50-60 metara od nas, a onda je netko zaurlao: - Neprijateljski tenkovi s leđa! - Opako smo se zabavljali gledajući sirote vojnike kako iskaču iz kamiona, otkvačuju topove i usmjeruju ih prema ''neprijatelju''. Sjećam se da je cjelokupna posluga uhvatila dugačku cijev, netko je dreknuo ''sloo-oo-žno!'' i onda su okretali topčinu u zadanom smjeru.
U takvom okruženju dočekali smo i kamione koji će nas povesti natrag u Zagreb.

Slunj 80: glasajte hoćete li lijevo ili desno

Druga i posljednja veća (bolje rečeno dugotrajnija) vojna vježba na kojoj sam sudjelovao bila je na poligonu Slunj u ožujku/martu 1980. godine.
U međuvremenu sam dobio novi ratni raspored. Iz one brigade premjestili su me u jedinicu koja se zvala 510. samostalni puk. Bataljon kojem sam pripadao sastojao se uglavnom od mojih susjeda iz zagrebačke Trešnjevke. I moj stariji brat našao se u istom bataljonu kao i ja, a tu je bio i moj dugogodišnji prijatelj i kolega iz osnovne škole Branimir koji je nekim čudom u vojsci postao kaplar.
Ne samo da je društvo bilo ''turbo'' domaće, već nam je i mjesto okupljanja bilo doslovce pod nosom - kasarna u Selskoj, udaljena od zgrade gdje sam tada stanovao dvjestotinjak metara.
Nakon početnog okupljanja i višestanog čekanja utrpali su nas u kamione i pravac Slunj. Tu smo stigli na večer, a ono što smo zatekli nije nam se dopalo.
Vrijeme je bilo hladno, nekoliko prethodnih dana u Zagrebu je padala kiša, a na tlu slunjskog poligona zatekli smo ostatke snijega. Preko te kombinacije snijega i blata nabacali smo granje i slamu, na to nabacali neke plastične podmetače i smjestili se za spavanje.
Šator je bio povelik, ali ne i dovoljan za sve nâs koje su utrpali unutra. Stisnuli smo se koliko smo mogli. Spavali smo, naravno, u šinjelima jer je bilo opako hladno. Moj nesretni prijatelj Branimir dospio je na sam rub šatora i tokom noći pola tijela mu je virilo van. Ujutro, nakon ustajanja, izgledao je više nego komično: cijela jedna strana šinjela bila mu je bijela od mraza (inja). Potužio mi se: - Stanac, j.bomepas, nisam oka sklopil od zime!
Dinamika vježbe bila je priča za sebe. Dali su nam uzbunu usred kišovite noći. Izvukli smo topove (Bst) i postrojili se čekajući prijevoz. Stigao je Pinzgauer, u koji smo utovarili dva topa i posjedali u prostoru koji je bio pakleno tijesan.
Ne znam koliko dugo smo sjedili čekajući pokret, kad smo čuli izvana neku prepirku. Ispalo je da je riječ o zabuni i da u taj Pinzgauer moraju ući neki vezisti. Naše komentare tipa ''j.bo lud zbunjenog'' bolje je ne citirati. Uglavnom, morali smo izaći i na kiši čekati drugi prijevoz.
Pojavio se drugi Pinzgauer i mi smo konačno krenuli u slavni pohod protiv zamišljenog neprijatelja (opet sam bio ''plavi''!). Negdje u bespućima slunjskog poligona iskrcali su nas iz vozila i dalje smo morali nastaviti pješice tj. vukući i gurajući topove. Putem u nepoznato prošli smo pokraj nekoliko starih Shermana, očito ostavljenih ovdje samo za vježbu, a između njih se pakleno provlačio dim suzavca. Nekako smo prošli kroz tu iritirajuću zavjesu i našli se na raskrižju puteva.
Naš komandir voda Đaković očito je izgubio vezu ne samo s bataljonom, već i sa sâmim sobom. Gledao je zbunjeno u kartu i zapovijedio da nastavimo u nekom smjeru. Tada se javilo nekoliko glasova da trebamo ići na drugu stranu. Nastala je bučna prepirka, koju je vodnik presjekao: - Dosta svađe! Glasajte hoćete li lijevo ili desno!
Ovaj napad demokracije odveo nas je natrag do istih onih tenkova i suzavca. Nakon što smo ponovo otkihali i otkašljali svoje zadesila nas je nova nevolja.
Za nama je dolazila baterija samohotki 2S1 122 mm. Pokušali smo se skloniti u stranu, da nas ne bi zatrpali blatom. Čak smo im mahali da stanu ili bar malo uspore dok se ne maknemo. Badava. Dečki su se očito dobro zabavljali na naš račun. Čelna samohotka je prošla pokraj nas, na trenutak stala, a onda je vozač dao gas, zavrtio gusjenice u mjestu i pošpricao nas od šljemova do pete, uz cerekanje onih koji su stajali na kupoli.
Na kraju nismo našli bataljon, nego je on pronašao nâs. Premjestili smo se na odgovarajući položaj i do kraja vježbe ostali u ''borbenom poretku''.
Tu vježbu pamtim i danas po izrazito neugodnom okruženju: ogromna, nezamisliva količina blata. Bilo ga je svugdje, uključivo i na mjestima gdje smo se trebali prati. U životu mi se nije dogodilo, bio kod kuće ili pod vrhom planine Maglić, da prije spavanja nisam oprao noge i promijenio čarape, o kupanju da ne govorim, međutim ovdje je to bilo nemoguće izvesti. Stoga se nisam prao punih 12 dana.
Kada smo buraz i ja stigli kući (''koncentracijska prostorija'' bila je u stanu mojih roditelja) naše supruge su rekle: - Fuuuj, marš odmah u kupaonu!

Vojna vježba u pošti

Kao rezervist bio sam najviše puta na jednodnevnim vojnim vježbama. Ako se to uopće moglo nazivati vježbom.
Naime, priča se u pravilu svodila na to da se mi, rezervisti, okupimo u kasarni. Okupljanje je znalo potrajati i dva-tri sata, a za to vrijeme smo čekali i brbljali. Taj dojam opće zbrke, neorganiziranosti i indiferentnosti jako nas je iritirao. Rezonirali smo: - Ako ste nas već digli od kuća u subotu ili nedjelju, koji qrac nas puštate da ovdje stojimo bez veze? - Da ne kažem kako u takvim vježbama nikada nismo vidjeli nikakvo oružje, pa ni ono kojim bi trebali rukovati, nismo čuli ni saznali ništa novoga, jedino smo bili počašćeni obaveznim predavanjem tipa DPO (društveno-političko obrazovanje).
Naročito pamtim okupljanje (tzv. ''vježbu'') u kasarni u Selskoj jedne nedjelje, ranih osamdesetih, na katolički Uskrs. Unatoč blagdanu koji se i u ono vrijeme masovno slavio u Zagrebu, odaziv je bio velik.
A kakvu je korist donijelo to besmisleno odvajanje mojih Trešnjevčana od tradicionalnog obiteljskog doručka sa šunkom i jajima? Čekali smo po običaju da nadređeni odluče gdje su, na kojem planetu žive i što će s nama, a onda smo pozvani u učionicu. Tamo nam je neki mladi vodnik, golobrad i vidljivo isprepadan od treme, održao predavanje iz DPO i upozorio da svuda oko nâs vreba neprijatelj koji ruši temelje ustavnog poretka... bla-bla. A među neprijateljima je, naravno, i Crkva.
Bivša JNA bila je izrazito kruta u odnosu na vjerska osjećanja svojih vojnika & rezervista. Pa i moj vojnički prijatelj iz Prizrena Zdravko Duić - Duje povjerio mi se da vjeruje u Boga i da bi rado otišao u prizrensku katoličku crkvu pomoliti se, ali to je bilo zabranjeno…
Vratimo se mojim jednodnevnim ''vježbama''. Jednu od takvih također posebno pamtim, jer sam stjecajem okolnosti završio na sasvim drugoj strani.
Radio sam u Pošti 35 godina. Od 1977. do 1991. radio sam u kadrovskoj službi, gdje sam upoznao mnogo ljudi. Između ostalog i ekipu iz tadašnjeg Poštanskog ureda 41127 Zagreb, smještenog u ''Maršalki''.
Jednog dana, ranih osamdesetih, stigao mi je poziv za jednodnevnu vojnu vježbu. Mjesto okupljanja: kasarna ''Maršal Tito''. Bio mi je već pun qrac tih ''vježbi'', pa sam nazvao šefa poštanskog ureda Pištu i pitao ga: - Rista, imaš ti kakvu špagu da me izvučeš, da ne moram opet u neko blato?
Hehe... Ima li špagu? Poštar u kasarni?... Pišta mi je rekao da nema brige. Došao sam ujutro kako je pisalo na pozivu, naravno u uniformi, a sve je već bilo sređeno.
Najprije smo popili kavu, a onda je Pišta pozvao nekog kapetana da se izvoli ukazati u pošti. I čovjek se pojavio, odmjerio me od glave do pete, uzeo moju vojnu knjižicu i rekao nešto kao: - Nema problema, začas ćemo je vratiti.
I zaista, prošlo je vrlo malo vremena dok se nije vratio i predao mi vojnu knjižicu s potvrdom da sam bio na vježbi.
Za to vrijeme moji kompanjerosi bili su odvezeni u selo Jakovlje nedaleko Zagreba, gdje su uglavnom svirali qurcu nekoliko sati i vratili se u kasarnu.
Mogao sam odmah otići. Ali sam se kući vratio tek oko 3 sata ujutro, no to je već neka druga (poštarska) priča.
Tupljenje zvano ''jednodnevna vojna vježba'' imalo je i svoju dobru stranu, jer sam upoznao neke nove i zanimljive ljude. Među njima je bio i novinar Dražen Matošec, a zajedno sa mnom isti top vukao je po bespućima oko Slunja i kasniji dekan Pravnog fakulteta u Zagrebu Mihajlo Dika.
Vojske i uniforme sam se konačno riješio za sva vremena sredinom osamdesetih, kada sam dobio raspored na radnu obavezu u Pošti. Dražen i ja skupa smo razdužili opremu u ''Maršalki'', pa smo to proslavili u jednom bircu na Knežiji.

(Nema više, osim ako se ne prisjetim još poneke sitnije epizodice)

Pozdrav druze Stanko i veliki pozdrav za ovaj tvoj opis dozivljaja.

Mogu ti reci da sam neke odlomke citao vise puta. Ne to sto nisam razumeo, nego me neki delovi podsetili na moja putovanja tim vozom, Beograd - Metohija. Prvi put 1980 a drugi put 1995 ili 1996 godine. I za mene, koji sam prvi put putovao u juzne krajeve SFRJ, bio dozivljaj.

Ako sam dobro svatio, zeleznicka stanica Metohija je Klina? Tu se pruga razdvaja za Pec i Prizren?

Veliki vojnicki pozdrav iz Svedske

Pozdrav gsp. Stanko, drago mi je da ste poznavali virtuoza na bas gitari Fumu, gledao sam koncert grupe Cadillac u ZG, bio je fenomenalan, a znam ga još iz prvih postava Parnog Valjka (album Gradske priće).

SveJug (citat):

Ako sam dobro svatio, zeleznicka stanica Metohija je Klina? Tu se pruga razdvaja za Pec i Prizren?

Upravo tako. Moram priznati da mi nije jasno zašto se stanica ne zove Klina, ali ne vrijedi nagađati.
Pruga za Peć još uvijek radi, ali je krak za Prizren nažalost već dugo izvan prometa.

bojnik (citat):

Pozdrav gsp. Stanko, drago mi je da ste poznavali virtuoza na bas gitari Fumu, gledao sam koncert grupe Cadillac u ZG, bio je feniomenalan, a znam ga još iz prvih postava Parnog Valjka (album Gradske priće).

Eh, dobri stari Fuma. Bio je duša od čovjeka. Bio je ponosan na svoju obitelj, a upravo za vrijeme vojnog roka rodila mu se kćer. Nikada nisam čuo da je podigao glas, a šale je prosipao iz rukava.
Puno smo se nas dvojica napričali i čuo sam od njega svašta, pa i neke pojedinosti koje su ostale samo među nama. Između ostalog pitao sam ga kako su njegovi Zlatni Akordi uspjeli pobijediti na gitarijadi 1967. godine, iako je bilo i popularnijih i muzički boljih bendova. Ispričao mi je da su nakupovali dovoljno ulaznica (koje su ujedno bile glasački listići) i tako osigurali pobjedu, hehe.
Neposredno prije vojske svirao je bas u grupi Bumerang iz Kopra. Planirao je po povratku osnovati vlastiti bend, pa je završio u Parnom valjku.
Dobri ljudi uvijek odlaze prerano.
Da li čuješ k’o i ja
tu gitaru s dimnjaka?
I ako s neba čuješ glas
dal’ to Fuma svira bas?

kada sam bio u jna 1990 u prizrenu,to brdo se jos uvek zvalo GOLO JAJE !

DejanDjergovic (citat):

kada sam bio u jna 1990 u prizrenu,to brdo se jos uvek zvalo GOLO JAJE !

Super, baš sam mislio to pitati ljude koji su poslije mene služili u Prizrenu. Hvala na informaciji.
P.S. Pretpostavljam da ste i vi imali čast i privilegij jurišati na Golo jaje. Ili...?

nama granicarima je tu izvodjena obuka ! Posebno je bilo zanimljivo kopanje rovova po kamenitom terenu!

Ovih dana sam imao radove po kući i veliko spremanje, pa sam našao još dvije slike iz vojničkih dana u Prizrenu.
Ova fotografija nastala je za vrijeme rada na izgradnji protutenkovskog poligona, srpnja/jula 1974. Ja sam krajnji desno:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Vojnički prijatelj i susjed iz zagrebačke Trešnjevke Miro i ja pri izlasku u grad, proljeće 1974. Snimio moj otac:

[You must be registered and logged in to see this image.]

Stanko, drago mi je da ste opet sa nama.

Stazio (citat):

Stanko, drago mi je da ste opet sa nama.

Bacam ja oko povremeno na forum, ali nažalost ne vidim baš puno moje generacije.
Kad se već javljam, dodajem još neke fotografije koje sam iskopao iz krša dok sam uređivao stan.
Napisao sam u prvom postu da me stari izgrdio jer sam ostao jedan dan dulje s društvom na oproštajki u planinarskom domu na Glavici. Evo još malo tog ugođaja:

[You must be registered and logged in to see this image.]


Drugar'ce i drugovi jel' vam žao, rastanak se primakao. Prijatelj Slobodan zvani Bas (krenuo je u JNA dan iza mene), ja i vinjak Zrinski:

[You must be registered and logged in to see this image.]


I na kraju Slobodan kao gušter u Nišu. Završio je kao desetar u vojnoj policiji, ali to je iz sasvim drugog filma. Inače je i njegov stari bio vojno lice u penziji - svojedobno pilot na F-86 Sabre:

[You must be registered and logged in to see this image.]

[You must be registered and logged in to see this image.]


Druze Stanko,
Evo GOLOG JAJETA iza.
Tekstovi su ti fenomenalni.Pozdrav od Djide iz Krusevca bivseg vojnika u Prizrenu.

Djida (citat):

Druze Stanko,
Evo GOLOG JAJETA iza.
Tekstovi su ti fenomenalni.Pozdrav od Djide iz Krusevca bivseg vojnika u Prizrenu.

Super! Puno hvala!
Jedino ne kontam je li to ona kosina lijevo, ili je brdo (izdanak brda) u gornjem desnom uglu slike.
EDIT: zapravo mi se čini da je sve to Palanačka kosa, a sam vrh - Golo jaje - bi trebao biti izvan kadra (negdje gore lijevo)?

[You must be registered and logged in to see this image.]


Ovo je bolje....

Djida (citat):

Ovo je bolje....

Da, to je to! Kako vidim, Golo jaje je u međuvremenu i naseljeno.
Hvala još jednom na doprinosu mojim vojničkim uspomenama.

Druze Stanko,
Iako sam posle vas 15 godina sluzio u Prizrenu v.p 4445 - vozac u pvo,ja i moji drugovi imasmo iste probleme kao i vasa generacija.Spavali smo u paviljonu gde nije bilo parnog grejanja,a drva i ugalj smo donosili sa drvljanika koji se nalazio na pocetku kasarne.Drva nisu bila isecena kao sto treba za pec,vec smo nekim tupim sekirama odvaljivali parce po parce drveta.Kad se samo setim koliko smo se dima nadimili....al ko se dima ne nadimi taj se vatre ne ogreje.Uslovi su bili katastrofalni bez tople vode sa onim umivaonicima sto podsecaju na pojila za stoku.
Prateci vase pisanje i prisecajuci se svojih vojnickih dana kao da je vreme stalo od 73/74 do 88/89 u kasarni i na Kosovu,i meni su bile cudne kuce opasane velikim zidovima,nepoverenje prema vojsci pa nam je zato bio dozvoljen izlazak u grad u par lokala i hotel Terandu.
Osvezili ste mi secanje vezano za magacin u selu Djinovci gde smo redovno kamionima prevozili nesto u kasarnu-sta pitam se i dan danas posto nam je bio najstrozije zabranjen izlazak iz vozila.
I pored svega Prizren i okolina u meni bude lepe uspomene,na mladost, na drugarstvo i na neku pozitivnu energiju koja je zracila medju svim vojnicima,sto je sve kao sto rekoste jedna Velika uspomena.
Zelim vam dobro zdravje i svako dobro Pozdrav

[You must be registered and logged in to see this image.]

Djida (citat):

Druze Stanko,
Iako sam posle vas 15 godina sluzio  u Prizrenu v.p 4445 - vozac u pvo,ja i moji drugovi imasmo iste probleme kao i vasa generacija.Spavali smo u paviljonu gde nije bilo parnog grejanja,a drva i ugalj smo donosili sa drvljanika koji se nalazio na pocetku kasarne.Drva nisu bila isecena kao sto treba za pec,vec smo nekim tupim sekirama odvaljivali parce po parce drveta.Kad se samo setim koliko smo se dima nadimili....al ko se dima ne nadimi taj se vatre ne ogreje.Uslovi su bili katastrofalni bez tople vode sa onim umivaonicima sto podsecaju na pojila za stoku.
Prateci vase pisanje i prisecajuci se svojih vojnickih dana kao da je vreme stalo od 73/74 do 88/89 u kasarni i na Kosovu,i meni su bile cudne kuce opasane velikim zidovima,nepoverenje prema vojsci pa nam je zato bio dozvoljen izlazak u grad u par lokala i hotel Terandu.
Osvezili ste mi secanje vezano za magacin u selu Djinovci gde smo redovno kamionima prevozili nesto u kasarnu-sta pitam se i dan danas posto nam je bio najstrozije zabranjen izlazak iz vozila.
I pored svega Prizren i okolina u meni bude lepe uspomene,na mladost, na drugarstvo i na neku pozitivnu energiju koja je zracila medju svim vojnicima,sto je sve kao sto rekoste jedna Velika uspomena.
Zelim vam dobro zdravje i svako dobro    Pozdrav

I ja vama želim svako dobro, drago mi je da smo se sreli i na neki način upoznali putem ovog foruma.
Vi ste služili u vrijeme kada kada je na Kosovu, nažalost, već mirisalo na rat. Dok sam ja bio tamo ipak je bilo mirnije (što se kuhalo ispod te mirne površine ne bih htio komentirati). Mogli smo ići gdje smo htjeli, nisam primijetio neko nepovjerenje domaćeg stanovništva, a za zidine u selima većina nâs je znala i/ili čula i prije dolaska u vojsku.
Što se tiče stražare u Đinovcima, mi smo znali da je tamo skladište municije ali ništa više od toga. Nitko od nas nije ulazio unutra, osim našeg desetara (komandira straže) i to samo jednom - kada su naišli neki oficiri iz Prištine. Poslije nam je pričao nešto kao ''ljudi moji, čega tu sve nema...''.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Druze Stanko,
Evo jedne fotke golog jajeta,izgleda kao da je vreme stalo.

[You must be registered and logged in to see this image.]

Mislim da je i ova dobra

Više nego dobra! Hvala.

Stanko sve pohvale.Odličan tekst

DRUGOVI VOJNICI ! pozdrav !!!

 
[You must be registered and logged in to see this image.]

stari FAZAN (citat):

Evo kratko i moj mali doprinos na temu GOLOG JAJETA

[You must be registered and logged in to see this image.]

Levo je selo Grnčare...desno pa još ka vrhu je golo jaje

DINOSAURUSE ...POMAGAJ !!! 
 !!! PATIM SE !!! 
POKUSAVAM DA GA BOLJE OZNACIM... 
Evo sad ... kao u KRIZALJCI ...daj KOORDINATE...PA CU DA GA UCRTAM !!! 

[You must be registered and logged in to see this image.]

Fazan....mi smo većinu obuke izvodili na potezu sela Grnčare...a golo jaje treba da je pod..N.O.P.-7.8.9. ako se ne varam..

SAD SAM OKRENUO GOOGL NA DRUGU STRANU...
PA VIDIM ono sto mi JE OSTALO nerijesena MISTERIJA ONIH Godina... dok sam sluzio dio roka u SKOPLJU u Marsalki......

Dole ispod kasarne doslo proljece 1981. .... mi mladi zeleni, osisani, zategnuti u novu opremu, vjezbamo postavljanje mina i kopanje rovova i grudobrana... a crveni makovi procvjetali oko nas, ali !!! na lijevom horizonu izdize se neka ogromna planina na kojoj se jos bijeli snijeg. .TAJ KONTRAST SNIJEGA I PROLJECA OSTAO MI JE ZAUVIJEK U OKU...
i vjerujem svako ko je tamo sluzio armiju zapamtio je tu sliku... ... 

Tada sam se pitao sta li je iza tih planina.[You must be registered and logged in to see this image.]
a... mislio sam da je ALBANIJA... 


Odgovor JE CEKAO SKORO 30 GODINA...I EVO DESIO SE SAD ...
Sad 30 godina kasnije vidim bas je sa druge strane bila grad PRIZREN i ta kasarna.

Fazan imaš na temi Ramiz Sadik jednu fotografiju koja pokazuje naš pogled na tu stranu..koji je bio fenomenalan...jedino što nam je Albanija bila preko Koritnika i Paštrika....Neverovatno lepi predeli...

Mislim da je to!!!
Možda se Stanko bolje seća...

hvala DINOSAURUS  ! Dobro dosao u JNA Jurasic Park !!!
/
nadam se da ce mu to Stanku osvjeziti barem jos 10 novih prica !


Pogled se sa mog RADARA vraca na ovu moju stranu... 
Na livade SKOPLJA I MARSALKE ... PROLJECE !!!  
sad tacno vidim da je to bilo sa druge strane tih snijegom pokrivenih planina !!!

[You must be registered and logged in to see this image.]

EVO OBISAO SAM NA BRZAKA I ramiza sadikua I VIDIM TE FOTOGRAFIJE SA TE STRANE KA SKOPJU...
DA PREDJELI PREKRASNI... Ne cudim se sto su se AMERI tu uvukli !!!

dinosaurus (citat):

Mislim da je to!!!
Možda se Stanko bolje seća...

Hmm... Upravo se navršava ili se već navršilo 40 godina kako sam kopao onaj rov za stojeći stav na Palanačkoj kosi, tako da nisam baš najpouzdaniji svjedok.
Meni se odokativno čini, s obzirom na položaj u odnosu na kasarnu, da bi se Golo jaje trebalo nalaziti negdje oko polja C-8. Ali zbunjuje naselje, jer na Palanačkoj kosi i oko Golog jajeta u ono vrijeme nije bilo nikakvog naselja ni ceste.
Misterij će biti riješen ako netko predoči kakvu kartu-specijalku na kojoj se vide brdo Palanka i Palanačka kosa.

Da sve je bilo odavno....Ja lično nisam baš siguran da sam Fazanu dao tačne podatke ali mi liči na to....
Stanko,selo na levoj strani je selo Grnčare...'87 kada sam ja služio.selo je bilo dosta veliko i vodio je put do njega,išao je oko sela Ljubižde pa uzbrdo...peške je moglo uz kasarnu...
Selo je koliko sam upućen,dosta staro pa bi trebalo da je postojalo i u vreme tvog služenja JNA.
Ispod sela je bio izvor vode koji se često koristio kao mesto za pauze,možda ti može pomoći da se setiš...

Mi iz graničnog voda smo znali otići u Grnčare na pivo, dvije, kako kada. Ustvari tamo nismo po istini ni imali što tražiti, uglavnom uzeli bi naše službene pse, Gilana i Tika, pa bi kao išli s njima u šetnju, kao u patrolu. Obično bi otišli na kps i momcima prodali tu priću, pa uz ogradu oko kasarne i pravac brdo. Ponekad kad prića nije prošla na kps-u jednostavno bi se provukli ispod žice kad naše piste. Problem je bila ona velika jaruga kraj ograde, pa kad je bilo kiše tamo bi bilo vode i blata pa nam se nije dalo prljati za par piva. Tamo je bila neka, kao prodavaonica u garaži, par gajbi pive, mislim da je imao Pećko pivo, a u kasarni je bilo samo Skopsko. Imali su i neke kekse i slično, očito im je glavna klijentela bila vojska koja je bila na obuci po tim brdima.

Sećam se te prodavnice,bili smo česti posetioci...uz pivo znali smo kupovati i neke suhomesnate proizvode ako smo bili bez starešina i onda uživali...